ZEMUN (TU) – U nedjelju, 19. rujna 2021., u crkvi Uznesenje Blažene Djevice Marije u Zemunu, slavljena je svečano euharistijsko slavlje povodom proslave 300 godina od obnove rimokatoličke župe Uznesenje Blažene Djevice Marije u Zemunu. Svečano euharijistijko slavlje predslavio je msgr. Đuro Gašparović, srijemski biskup uz suslavljenje msgr. Đure Hranića, nadbiskupa i metropolite đakovačko–osiječke nadbiskupije, msgr. Ivana Ćurića, pomoćnog biskupa đakovačko–osiječke nadbiskupije, msgr. Ilije Janjića, kotorskog biskupa u miru, preč. Joze Duspare, župnika semunskog, kao i drugih svećenika koji su dođli uzveličati ovo velebno slavlje. Svečanom euharistijskom slavlju nazočio je i mons. Simon Piter, tajnik Apostolske Nuncijature u Beogradu.

U prigodnoj homiliji, msgr. Đuro Gašparović je rekao:

Braćo i sestre!

Nastavljamo ovo euharistijsko slavlje 300. obljetnice župe razmišljanjem o svemu što nas s ovom obljetnicom povezuju. Na prvom mjestu, pod ovom svetom misom moja misao se vraća u 1721. godinu kada u Zemun dolaze svećenici kapucinskog reda, koji su tada osnovali ili da kažemo obnovili zemunsku župu. Svi ovi podatci nesumnjivo govore da župa Zemun ima bogatu ali i turbulentnu povijest i da je unatoč svim problemima župa opstala do današnjih dana. Bio je 1721. godine to veliki dan za naše pradjedove, djedove i očeve u vjeri iz ove župe. U ovom slavlju rado se spominjemo toga dana nadasve kao dana vjere ove zajednice. Bio je to dan velike radosti jer je osnivanje župe bio znak i priznanje duhovne snage, vjere i pobožnosti Božjeg naroda u vjerskoj zajednici u Zemunu. Ali ne zaboravimo da prvi zapisi o župi Zemun datiraju iz 1332. godine. Ti zapisi govore da je u Zemunu još tada postojala katolička crkva. Dolaskom Turaka crkva je bila razorena, a nakon osvajanja Zemuna od Habsburga 1717. godine i odlaska Otomanskog carstva u grad su se počeli naseljavati kršćani.

Neka nam ovo prisjećanje na tristo godina nazočnosti župe i Blažene Djevice Marije na nebo uznesene u župi i tri vijeka djelovanja župe u Zemunu, bude prigoda i povod zahvaliti Bogu i Blaženoj Djevici Mariji na blagodati što smo postali sinovima Crkve za koju je Isus želio da „bude zajednica braće i sestara“ (Mt 23, 8), zajednica molitve i euharistije, te zajednica dobara i međusobne ljubavi. U tom vidu važna je župna zajednica vjernika na čelu sa župnikom, s teritorijem i župnom crkvom-maticom gdje primamo sakramente, a ona biva našim sastajalištem, obiteljskim domom i duhovnim svetištem. Župa je prikladno sredstvo spasenja u kojem vjernici rastu u vjeri i kreposti kao svjesni i odgovorni članovi.

I ova nas obljetnica upućuje na Krista, središte Crkve i povijesti, kojega sve više upoznajemo, ljubimo, nasljedujemo te drugima životom i riječju naviještamo. Krista susrećemo u njegovoj riječi i u euharistiji. Isusove riječi slušamo u svetoj misi, a onda slavimo njegovu žrtvu i ljubav, te se hranimo njegovim kruhom i to najbolje baš u župnoj zajednici.

Riječ Božja današnje nedjelje usredotočena je na vlast koja dolazi od Krista i koja mora da se sastoji u poniznosti i služenju, jer se temelji na tajni otajstva muke i križa.
Zato prije nego što će rastumačiti apostolima smisao i vrijednost vlasti u službi Crkve i onoga tko je najveći, Isus nastavlja svoj spori ali težak posao odgoja tih svojih učenika. On navješćuje po drugi put svojim apostolima svoju muku, smrt i uskrsnuće. “Govoraše im: ‘Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati’” (Mk 9,31).

Ali apostoli ne uspijevaju još shvatiti i prihvatiti tu misao o “trpećem Mesiji”, Mesiji – Patniku koji umire na križu za spasenje ljudi. “No oni ne razumješe te besjede, a bojahu se pitati ga” (Mk 9,32). Sve to nam govori kako je teško shvatiti tajnu otajstva Kristova u svoj svojoj cjelini do najtragičnijih posljedica i njegovu osobnu slobodu od svakog izvanjskog uvjetovanja ljudi i stvari. Odatle proizlazi i taj osjećaj straha koji je obuhvaćao apostole i kojima se učinilo absurdnim takvo poniženje njihova Učitelja iako im Isus osigurava da će se to njegovo poniženje pretvoriti ubrzo u slavu uskrsnuća.
Apostoli ne razumješe te Kristove besjede, jer su o svemu tome razmišljali na sasvim drugačiji način. Taj odveć ljudski način razmišljanja navodi ih na razgovor o tome tko je najveći. S time evanđelista Marko želi svima nama dati do znanja i staviti gotovo pred oči koliko su različiti putovi Božji od putova ljudskih.

Dok Isus uzvisuje poniznost do potpunog uništenja samoga sebe, apostoli se prepiru međusobno tko će među njima biti na prvom mjestu. Zato Isus ne odustaje od svoga napora da im barem donekle pomogne da shvate nešto od prevelikog misterija – otajstva njegove osobe. Isus je uvjeren da u svakoj zajednici, pa i u njegovoj Crkvi, mora netko biti »prvi« koji će se brinuti o ostaloj braći. On samo daje novi smisao i novo značenje vlasti i upravljanju.

Samo onaj tko je sposoban da se stavi u “službu” svih, smatrajući druge u svemu boljima od sebe i po pameti, dobroti, uljudnosti i sposobnosti, taj je dostojan da bude na prvome mjestu.

Vlast ne smije biti sredstvo postizavanja svojih osobnih interesa niti zadovoljavanja svojih vlastiti ambicija, nego “raspeće na križ” radi dobra drugih u službi braći ljudima. Sam Isus Krist je svoju “kraljevsku vlast” postigao umirući na drvetu križa za sve ljude.

Da bismo dakle mogli biti uistinu ono što jesmo: Kristovi učenici, potrebno je da služimo jedni drugima. Služenje bližnjemu u ljubavi spada u bit čovjeka kršćanina. Čovjek zatvoren u sebe samoga više nije pravi čovjek. Čovjek koji čini samo ono što mu donosi korist, dobit ili slavu nije slobodan čovjek, već je rob samoga sebe i svojega koristoljublja. Dok čovjek koji živi za druge je savršen čovjek kao i Krist koji je živio i umro za druge. A Isus nam je pokazao riječju, primjerom i životom kome treba služiti i kako treba služiti. Služiti treba upravo bespomoćnima, potrebnima, nezbrinutima, gladnima, žednima, golima, bosima i svima onima kojima je potrebna naša ljubav, shvaćanje, razumijevanje i pomoć. Svi su ti kao djeca jer ne mogu se sami za sebe brinuti.

Draga braćo i sestre! Dao Bog da današnji i budući članovi ove župe Uznesenja Blažene Djevice Marije sve više budu svjesni važnosti zajedništva, služenja, molitve i euharistije po kojima raste župna svijest i odgovornost koju su primili po krštenju. Neka sadašnje obitelji i njihovi potomci ljubomorno čuvaju ono što su naslijedili. Neka prinose kruh i vino, pjevaju i mole, slušaju i razmatraju o svetim Tajnama koje izgrađuju Crkvu. Neka svim članovima župe Uznesenja Blažene Djevice Marije ova godišnjica bude prigoda obnoviti svoj krsni savez s Bogom i očitovati kako i oni, poput njihovih starih, žele živjeti od vjere i svetih sakramenata. Preporučimo vjernike ove župe neka se dnevno mole i druže s Isusom i neka se hrane svetim Tijelom njegovim kako bi mogli svjedočiti da je on jedini otkupitelj čovjeka, koji ima odgovore na sva njihova životna pitanja. On nosi ključeve povijesti. Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava u vijeke vjekova.

Euharistijskom slavlju su nazočili i pravoslavni svećenici: otac Branko Zelen, otac Rade Jović i otac Ilarion Đurica, zatim evangelički slovački svećenik iz Stare Pazove Igor Feldi. U ime civilnih vlasti nazočili su predstavnici općine Zemun, g. Đorđe Dukić i g. Stanislav Glumac, članovi općinskog vijeća, g. Gavrilo Grban, predstavnik Ministarstva Pravde, uprave za saradnju s crkvama i verskim zajednicama,

Euharistijskom slavlju su, također nazočili g. Hidajet Biščević, hrvatski Veleposlanik,  zajedno sa svojim suradnicima. Ispred Hrvatskog nacionalnog vijeća nazočio je g. Darko Baštovanović, a gđa. Katarina Čeliković ispred Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Nazočili su i predstavnici hrvatskih udruga u Beogradu i Zemunu, gđa. Katica Naglić upraviteljica fondacije Antun Gustav Matoš i Mato Princip, predsjednik upravnog odbora iste fondacije u Beogradu, a ispred Zajednice Hrvata Zemun g. Branko Kajić.

Uz navedene uzvanike, nazočili su i g. Nenad Prokić, savjetnik za humanitarna pitanja pri Veleposlanstvu Suverenog malteškog Reda u Beogradu, te gđa. Karin Traunmüller, zamjenica veleposlanika Republike Austrije u Beogradu.

U zahvalnom govoru, preč. Jozo Duspara je rekao: Radosni smo danas zbog ove proslave 300 godina naše župe. Veliki je to i značajan dan. Davno je bila 1721. godina koju uzimamo kao godinu kada je ova župa u Zemunu poslije odlaska Turaka počela egzistirati. Netko bi možda rekao pa što? Ima puno proslava i godišnjica koje su važne u raznim segmentima života pa ih ljudi ne slave niti ih se često spominju.

Međutim vrijeme kada je ova župa osnovana ili obnovljena bilo je rađanje župe iz pepela, bilo je početak pastoralne aktivnosti koju su ovdje započeli kao misionari franjevci Kapucini. Od te godine u ovoj župi se redovito vode matice kojih do sada ima osamnaest samo krštenih, a gdje su ostale. Našu najstariju knjigu danas čuva arhiv grada Beograda i s njome se često hvale da posjeduju upravo nju kao najstariji dokument.

Kroz povijest ove slavne župe smijenjivali su se mnogi svećenici koji su ostavljali pečat – svoj kao i njihovih vjernika i kao potvrde generacija koje su izgrađivale ovu župu. Župa Zemun je ostavila veoma važan pečat ovome gradu.

Danas se želim sa zahvalnošću sjetiti svojih predšasnika. Jedan od njih je Adam Butner koji je uveo u župu redovitu pashu. Za potrebe svojih vjernika napisao je njemačko–turski riječnik koji se srećom i danas čuva. Tu je Tomo Miklaušić graditelj crkve u vremenu od 1785.–1795. Tu je i Alojzije Vincetić veoma ugledan svećenik za svoje doba, tu je Vilim Korajac pjesnik koji danas leži na našem groblju nažalost s polurazrušenim spomenikom. Ovdje je kao kapelan djelovao Ilija Okrugić, pjesnik i graditelj Tekijskog svetišta. Također, danas se, s poštovanjem, želim spomenuti i trojice svojih predšasnika: Adama Žabarovića, Đuke Marića i Antuna Kolarevića. Svi su oni ugledni svećenici i svi su izuzetno doprinijeli razvoju župe a svaki je na poseban način odgovarao izazovima vremena u kojem su živjeli i djelovali. S poštovanjem se možemo sjetiti i mnogih veoma vrijednih laika, kulturnih radnika, koji su gradili i davali izgled našem gradu Zemunu s kojim se danas Zemunci ponose. Ova zajednica je iz svoje sredine, u novije vrijeme, iznjedrila četvoricu svećenika a jedan od njih je danas s nama – dr. Nikola Škalabrin, profesor kojega na posebni način pozdravljam.

Crkva u Zemunu je imala i svoje rane, posebno nakon drugog svjetskog rata kada su mnogi nedužni Zemunci stradali, iako nisu bili krivi nizašto. Također, odlazak Njemačke zajednice iz Zemuna bio je za Crkvu u Zemunu veoma stresan što se osjeća i danas. Njihova crkva sv. Vendelina je porušena a njihova imovina nepravedno oduzeta.

I ovo novije vrijeme najnovijeg rata devedesetih je i te kako utjecalo na današnji izgled župe Zemun. Mnogi njeni pripadnici su morali napustiti svoje domove jer ili su protjerani ili su zbog straha sami otišli.

No župa i danas živi i nadam se da će i u buduće živjeti. Kroz vrijeme moga djelovanja u ovoj župi nastojao sam, na različite načine, doprinositi da župa Zemun djeluje kao kohezioni faktor ovoga grada pazeći da izgrađujem kod svojih vjernika osjećaj pripadnosti Narodu iz kojega potiču, da doprinose svojim radom i ponašanjem da miran suživot u ovom Gradu bude važan čimbenik našeg života, zasnovan iz različitosti nacija, kultura i vjera. U tom kontekstu dugi niz godina proslavom Dana državnosti Republike Hrvatske kao i ekumenskim susretima zborova crkvenog pjevanja htio sam doprinijeti razumijevanju  i poručiti, imamo svoje različitosti, ali sve to može doprinijeti ispravnom i boljem shvaćanju da možemo i trebamo živjeti zajedno i doprinositi sa svojom različitosti napretku ovoga Grada i ove Države. U tom kontekstu sam današnjoj proslavi izabrao moto u slijedećoj rečenici Evanđelja: “I slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima da budu jedno kao što smo mi jedno...“

Ulazeći u četvrto stoljeće djelovanja naše župe stoje pred nama veliki izazovi u daljnjem obnavljanju naše zajednice u aktivnostima koji će doprinijeti da ova zajednica raste. Danas sam veoma sretan što nas je posjetio Nadbiskup đakovačko–osječki, msgr. dr. Đuro Hranić, kao i pomoćni biskup msgr. Ivan Ćurić, koji su došli da zajedno s msgr. Ilijom Janjićem, biskupom kotorskim u miru, a mojim prijateljem i našim Srijemskim biskupom ordinarijem, msgr. Đurom Gašparovićem podrže našu zajednicu i sve Vas, dragi vjernici i prijatelji, oni žele kao i ja osobno da nastavimo svoj život i rad u duhu Ljubavi i mira, te poštujući sve ljude oko sebe. Hvala im za zajedništvo koje su nam priuštili, a osobno smatram da je njihov dolazak na ovu svečanost i meni čast i priznanje za mojih šesnaest godina rada i djelovanja u Zemunu, rekao je preč. Jozo Duspara.

Na koncu euharistijskog slavlja podijeljeni su darovi gostima, a zatim je mons. Simon Piter, tajnik Nuncijature Svete Stolice u Beogradu uručio je župniku i župi posebno priznanje dodijelivši plaketu priznanja upućenu od pape Franje, što je prihvaćeno s oduševljenjem.

Slavlje proslave 300 godina obnove župe nastavljeno je u dvorištu druženjem sa župljanima i gostima, te objedom u restoranu Stara carinarnica u Zemunu.

Za vrijeme večere, čestitajući obljetnicu, vjernicima se biranim riječima obratio msgr. dr. Đuro Hranić, nadbiskup i metropolit đakovačko–osječki.

U svojoj čestitci je rekao: mi danas obilježavamo 300 godina ove župe, ali ne da bi se povlačili u svoju slavnu prošlost i duboko korijenje, nego obilježavamo 300 godina da bi iz te prošlosti kao i snažnog korijenja rasli u budućnost. I upravo vam to želim, da možete rasti u budućnost.

Druga stvar koju želim istaknuti je da je župna zajednica, po svojoj naravi, kao fontana. A na drugom Vatikanskom saboru je korištena slika da je župna zajednica poput seoskog zdenca na kojega dolaze svi piti. I tu, na tom zdencu, susreću živu vodu – Isusa Krista. U Euharistiji se susrećemo i hranimo Kristovim Tijelom i Krvlju da bi smo doista mogli biti jedno, da bismo bili braća i sestre. Taj zdenac dopušta da se k njemu dođe i približe i oni koji su tu i oni koji slučajno prolaze i oni koji traže, ali to je mjesto koje je otvoreno za sve. Župna zajednica i danas mora biti mjesto koje je otvoreno za sve koji imaju misionarsku dimenziju da Isusa Krista koji je izvor žive vode ponudi svakome. Papa Ivan Pavao II., u svom pismu trećem milenijumu kaže da je „župa dom i škola zajedništva”. Meni se čini da upravo to ostvaruje i ova zajednica, ovdje u dijaspori. Da je ona dom i škola zajedništva za vas mnoge koji tražite Isusa Krista, koji dolazite u župnu zajednicu i da tu svatko smije biti osoba, da dolazi sa svojim pitanjima, da dolazi sa svojim osobnim problemima, sumnjama u vjeri. Ali da tu svatko smije biti ono što on jest, osoba sa svojim imenom i prezimenom, sa svojom povješću koja je tu prihvaćena i koja je tu uistinu voljena itd. To su zadaće koje stoje i pred ovom župnom zajednicom.

Za nas kršćane vrijedi zajedništvo, ljubav. Mi jedni druge trebamo, mi smo svi izašli iz stabla koje se zove Isus Krist, svi se pojimo na istom zdencu koji je Isus Krist i što se više njemu približavamo što smo više jedno s njime u Euharistiji i po Euharistiji i mi postajemo jedno i zato u našim ekumenskim nastojanjima vazda izričemo želju da možemo svi zajedno slaviti Euharistiju i možemo svi blagovati s istoga euharistiskog Stola i na taj način očitovati naše puno zajedništvo. Dakle, mi zajedno s ostalim  kršćanima s Pravoslavnima, s Evangelicima i s drugim kršćanima koji žive. Mi Katolici mislimo da trebamo dijeliti iskustvo zajedništva i ljubavi i biti dom i škola zajedništva. Svi skupa i na taj način po tome što se međusobno volimo, doživljavamo kako smo jedni bez drugih u stvari siromašni. Mi, time što smo otvoreni za druge, dopuštamo da nam drugi pomogne da imamo šire poglede i sagledavamo stvarnost cijelovitije i da možemo kroz to zajedništvo obogaćujući se međusobno i uprisutnjivati i svjedočiti Isusa, poručio je msgr. Đuro Hranić

Svečanoj proslavi 300 godina obnove župe Zemun predhodio je koncert združenog zbora Sveta Cecilija i Hrvatskog pjevačkog zbora Odjek iz Zemuna koji su svoje znanje i ljubav prema župi i u čast godišnjice izveli u nedjelju 12. rujna 2021. Uoči samog dana proslave, u subotu, 18. rujna 2021., održan je simpozij o povijesnom prikazu župe kroz 300 godina. Simpozij je bio veoma posjećen.

Teme su obradili i prezentirali:

– gđa. Tanja Grličić,

– gđa. Milica Spasić koja je pripremila materijala iz raznih arhiva,

– Prof. dr. sc. Nikola Škalabrin, umirovljeni profesor crkvenog parava iz Đakova koji je obradio status Njemačke zajednice u ovoj župi, gradnju crkve sv. Vendelina, njihov odlazak i na kraju rušenje njihove crkve 1957. godine, iako je prošlo dvanaest godina od završetka drugog svjetskog rata.

– preč. Jozo Duspara  je obradio i prezentirao vrijeme nakon Drugog svijetskog rata  kroz trojicu župnika – Mons. Adama Žabarovića, Dr. Đuku Marića i Mr. Antuna Kolarevića.

Tekst: Petar Dujić/Ivica Zrno

Fotografije: Petar Dujić

LAĆARAK (TU) – U nedjelju, 19. 9. 2021., u rimokatoličkoj župi Sveta Ana, majka Blažene Djevice Marije u Laćarku upriličen je blagoslov školske djece i njihovih školski torbi. Svečano euharistijsko slavlje u 11.00 sati slavio je vlč. Ivica Zrno, župnik u Laćarku.

U pozdravnim riječima, okupljenim vjernicima, poručio je kako nam svima valja biti u školi Isusa Krista, najvećeg Učitelja. U tu školu pozvani su svi ljudi, nevezano za dob u kojoj se nalaze. Jer trajni rast u vjeri i Njegovoj Milosti naša je životna obveza.

U prigodnoj homiliji, osvrčući se na riječi Evanđelja, vlč. Ivica Zrno je istaknuo da slušajući današnji odlomak Evanđelja i mi koji se nazivamo vjernicima trebamo satviti upitnik na svoju vjerničku praksu. Ne treba to učiniti kako bismo sumnjali u naš životni smjer, nego kako bismo jođ jednom preispitali kako idemo za Gospodinom. Već je rečeno da je On najveći Učitelj i da nam je boravak u Njegovoj učionici od velike važnosti. Ali opet, slušajući današnje riječi Evanđelja možemo uvidjeti da su i oni koji su Mu bili veoma blizu i često Ga slušali znali krivo razumjeti poruku koju im govori. Tu možemo vidjeti ponovnu potrebu pitanja o slušanju i učenju. Danas imamo lijepu priliku i Evanđelje kao da je pisano za tu priliku. Mi ćemo blagosloviti školske torbe ili bolje rečeno tražit ćemo nebeski blagoslov za one koje ih nose. One su učenice, ne samo u Isusovoj školi, nego i u ljudskoj školi i već svojim dolaskom danas govore nam da razumiju potrebu blagoslova kojeg ćemo danas zazvati na njih, poručio je vlč. Ivica Zrno.

Prije završnog blagoslova, na djecu i njihove torbe, prigodnom molitvom zazavan je Božji blagoslov.

Za istaknuti je kako je vjernička zajednica u Laćarku s velikom radošću pratila svaki dio euharistijskog slavlja, jer posljednji blagoslov djece na početku školske i vjeronaučne godine bio je prije 10 godina. Od ove školske godine, taj lijepi običaj se obnovio, a također, nakon 10 godina započelo se sa redovitom župskom katehezom.

Ivica Zrno

HRTKOVCI/NIKINCI/PLATIĆEVO (TU) – U nedjelju, 19. 9. 2021., u župskim i vejrničkim zajednicama u Hrtkovcima, Nikincima i Platićevu služene su svečana euharistijska slavlja, na kojima je upriličen zaziv Duha Svetoga. Želja i nakana vjernika tih zajednica, na čelu s vlč. Ivicom Živkovićem bila je vjernički obilježiti početak još jedne školske godine.

U sva tri mjesta djeca su se okupila u lijepom broju, te su euharistijskim slavljem, prigodnim molitvama i prikaznim procesijama zatražili Božji blagoslov u novoj vjeronaučnokj i školskoj godini.

U prigodnoj homiliji, vlč. Ivica Živković je potaknuo svu djecu na marljiv rad i postizanje što je moguće boljih rezultata u novoj radnoj godini.

Sada započinjemo školsku i vjeronaučnu godinu, a kakvi će rezultati biti, vidjet ćemo na koncu polugodišta ili na koncu školske godine. Potrudite se, draga djeco da rezultati budu što bolji. Isus cijeni svako nađ napor i za to će nas obilno nagraditi. Učinite ono što je važno – pustite Ga u svoj život i dajte Mu mjesta. Tada će i svaki vaš napor, svako učenje biti bolje i lakše, rekao je, između svega vlč. Ivica Živković.

Tekst: Ivica Zrno

Foto: Ivica Živković

NOVI BANOVCI (TU) – Uvijek nakon blagdane Male Gospe koji je ujedno i crkveni god župe u Novim Banovcima, organizira se obiteljski dan. Tako je bilo i ove godine, u nedjelju, 19. 9. 2021. Ove i nekoliko prijašnjih godina, na poticaj župnika, tu nedjelju se napose pozivaju obitelji na zajedništvo. Sama misna nakana je za blagoslov, sigurnost i mir u obiteljima, kao i molitva za vlastite obitelji, te za one koje su dio ove župne zajednice i mjesta. Velika je potreba podsjetiti se na vrijednosti u kojima trebamo zajednički ustrajati, poruka je ovoga dana i okupljanja, prema riječima župnika, vlč. Dušana Milekića.

U prigodnoj homiliji vlč. Dušan Milekić je rekao:

Često čujemo kako su obitelji sve više ugrožene. Načinom života dovedene su u nesklad i razdor. Svaka godina nažalost donosi nove poteškoće i napade. Neki su vidljivo očiti a češće su tihi i neprimjetni sa razlogom da na njih ne obraćamo pažnju.

Možda mislimo da to neće toliko pogoditi nas ili da to nije naša briga. No primjećujemo sve više kako se obezvređuje roditeljstvo. Ne samo da su muškarac i žena uzdrmani u svom poslanju i spolnosti. Već sada nisu ni vrijedni spomena da su otac i majka. Već hranitelji, jedan od roditelja… a svjedoci smo koliko se obitelj ranjava kroz dijete. Najprije ne daje mu se da ima oca i majku. Drugi odlučuju za njega a posebna nelogičnost što ga se izjednačava sa vlastitim roditeljima. Ono odlučuje, ima prava, može što želi a nitko ga ne želi zaštiti kada se u svemu tomu izgubi.

Mi smo kao kršćani svijesni okolnosti i zla ali se ne trebamo strašiti jer nam Bog pomaže. Ljubimo Boga i bližnjeg. Budimo Kristovi, poručio je između ostalog vlč. Dušan Milekić.

Na koncu Mise posebnom blagoslovnom molitvom zazvan je Božji blagoslov na sve obitelji.

Nakon Mise zajedništvo je natavljeno kroz ručak, druženje, razgovor i razne sportske aktivnosti koje su napose bile na veselje najmlađih.

Posebna radost ovogodišnjeg Obiteljskog dana sastojala se u jedinstvu dviju župa – Inđija i Novi Banovci, kojima upravlja vlč. Dušan Milekić. Želja je da se ovaj dan proširi i na sve župe dekanata, tj. Srijemske biskupije, kako bi i same obitelji rasle u uzajamnom poznanstvu, zajedništvu i prijateljstvu.

Tu nakanu stavljamo u zagovor Nebeske Majke Marije i blagoslov Njezina Sina Isusa.

Dušan Milekić

ZEMUN (TU) – U subotu, 18. rujna 2021., održan je još jedan u nizu događaja povodom proslave 300 godina obnove župe Zemun. U dvorani pastoralnog centra zemunske župe održano je tematsko predavanje vezano uz povijest župe. Prisutnoj publici svojim izlaganjima predstavili su se Tanja Grličić, prof. Nikola Škalabrin i preč. Jozo Duspara.

Predavanje je otvorila Tanja Grličić sa temom povijesti župe od prvih dana do II. svjetskog rata, te ujedno ekspozeom najavila Monografiju crkve koja je u izradi već godinama, a za očekivati je kako će izaći tijekom slijedeće godine. U svom izlaganju osvrnula se na 1721. godinu i dolazak franjevaca kapucina, njihov rad, gradnju prve crkve, zatim na kasniju izgradnju sadašnje crkve. U izlaganju su se mogle čuti crtice iz povijesti i života prve župe, njenih vjernika, župnika. Nadalje, progovorila je i o događajima koji su obilježili nastanak crkvu, događaje vezane za razvoj župske zajednice, opisala je uređenje crkve, a spomenula je i mnoge druge činjenicama vezane za župu i crkvu kroz proteklih 300 godina postojanja, od obnove župe.

Prof. Nikola Škalabrin koji je dugo godina bio profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, zemunac rodom, osvrnuo se u svom izlaganju na župu i crkvu Svetog Vendelina iz nekdašnjeg predgrađa Zemuna „Francestala“ koja je srušena 1947. godine, poslije II. svjetksog rata. U svom izlaganju progovorio je o postojanju župe, o gradnji crkve, ali ponajviše o načinu i razlozima rušenja crkve nakon ratnih zbivanja. Prema njegovim riječima u pitanju je osveta prema stanovništvu njemačke nacionalnosti, obzirom da su vjernici pretežno bili zemunski Njemci, što je veoma tužan kraj i završetak jedne crkve i vjernika koji su je pohađali stotinama godina. Na kraju svog izlaganja pročitao je odlomak iz knjige nemačkog pisca koji je u njoj opisao tužna sjećanja ljudi koji su napustili svoj dom a drugi dom nikada nisu našli u svojim srcima. Odlomak se odnosio na zemunske Njemce.

Posljednje izlaganje imao je preč. Jozo Duspara, župnik zemunski. On za temu izabrao život i rad župnika zemunske župe nakon II. sjvetskog rata. Govorio je o župniku Žabaroviću, zatim o Đuki Mariću i na koncu izlaganja o svom prethodniku župniku Antunu Kolareviću. Preč. Jozo Duspara se osvrnuo  na teške poratne dane župnika Žabarovića, policijske istrage, pretrese crkve i župne kuće, zatvaranja ali i na lijepe dane i razne anegdote vezane uz župnika. Govoreći o župniku Mariću pružio je mnoge podatke o životu župe, vjernicima, kao i o stanju katoličkog življa 60–ih i 70–ih godina XX. Stoljeća. Progovorio je zatim o broju vjernika, vjenčanjima, krštenjima, te o raznim župnim događajima. O župniku Kolareviću kao svom prethodniku i kolegi koga je i osobno poznavao govorio je lijepim i biranim riječima, a također se osvrnuo i na teške dane njegovog službovanja iz vremena devedestih godina XX. stoljeća i nedaća koje su doživljavali vjernici župe a i sam župnik.

Na koncu, župnik se zahvalio nazočnima u publici na dolasku i pozornom slušanju i pozvao sve da u nedjelju dođu na središnji događaj proslave, svečano euharistijsko slavlje, koje će predslaviti msgr. Đuro Hranić, nadbiskup i metropolit đakovačko–osječki uz suslavljenje msgr. Đure Gašparovića, srijemskog biskupa.

Nakon predavanja u crkvi je održan i koncert na orguljama ansambla MUSICA CAELESTIS. Još jednu lijepu glazbenu večer upriličile su glazbenice Tijana Nikolić (sopran) i Lidia Martiniello (orgulje) koje su svojim nastupom učinile svečanijim i ljepšim samu pripravu za ovu znakovitu obljetnicu župe. Preč. Jozo Duspara im se, ka koncu koncerta zahvalio na doprinosu i upotpunjenju slavlja povodom 300-te obljetnice obnove župe.

Petar Dujić

ĐAKOVO (TU) – VIDEO –  Posljednja tri predavanja Teološko-pastoralnog seminara za svećenike održana su u petak 17. rujna, na temu Svećenik i bolest: integrativni pristup bolesti u svjetlu recentnih kriza. Centralna os ovih triju predavanja jest „O nekim konkretnim pitanjima s obzirom na pandemiju i bolest općenito“.

Ozdraviteljska narav i ranjivo lice liturgije u doba posvudašnje ranjenosti

„Ozdraviteljska narav i ranjivo lice liturgije u doba posvudašnje ranjenosti“ tema je predavanja prof. dr. sc. Ante Crnčevića, u kojemu je govorio o vlastitostima liturgije, liturgije koja uspostavlja cjelovitost osobe, liturgije koja čovjeka čini dionikom dara spasenja, iz koje iščitavamo Božji cjelov ranjenom čovjeku, koja se predstavlja kao spasonosna i ozdraviteljska. Izlaganje je podijelio u tri dijela. U prvom dijelu govorio je o isključenosti zajednice vjernika iz samog slavlja u okolnostima pandemije korona virusa te naglasio kako smo iz ovog vremena iščitali ranjenost liturgije: nema tijela, nema iskustva zajednice Crkve. Spomenuo je istraživanje provedeno u Italiji i SAD-u za vrijeme zatvorenih crkva, koje je pokazalo kako 30% vjernika ne zamjećuje velike razlike slavljenja mise u zajednici i mise preko televizije, 30% ih preferira praćenje preko televizije, dok nešto manje od 1/3 ne može doživjeti istinsko iskustvo preko TV-a.

„Gdje je zapravo problem? Što smo učinili da su slavlja preko televizije i uživo postala jednako vrijedna? Liturgija je svedena na praćenje, gledanje, slušanje, nema sudjelovanja. Naša liturgijska slavlja za mnoge su postala kao udobno sjedenje. Misa je postala televizijska puno ranije nego je došla na televiziju. Svrha televizijskog prenošenja mise ne nadomješta samo slavlje, nego omogućuje vjerniku da bude približen konkretnoj zajednici u kojoj se slavlje zbiva. Slavlja nema bez iskustva zajednice!“, istaknuo je među ostalim predavač.

U drugom dijelu govorio je o odnosu tijela i slavlja, rekavši kako je tijelo nenadomjestivo u samom slavlju. Istaknuvši kako je suvremenom kršćaninu teško tijelom sudjelovati u liturgiji, zapitao se koliko je zapravo istina o utjelovljenju Krista uspjela prodahnuti kršćane, koliko su vjernici svjesni važnosti tijela u sakramentalnom slavlju. U tom  kontekstu progovorio je i o problemu duhovne pričesti, jer se u liturgiji sve više počelo govoriti o pobožnosti duše i duha nego tijela: duhovna pričest, duhovni način pristupanja samome slavlju, a zanemarivanje tjelesnog, realnog, sakramentalnog slavlja, uslijed čega su slavlja sve više virtualna, a ne realna. U trećem dijelu govorio je o slavlju u zajedništvu Crkve, naglasivši kako vjernik treba osjećati pritjelovljenost Crkvi – ne privatan način slavlja, nego uvijek u zajednici. „Po samoj liturgiji postajemo zajednica… vjernički identitet ne može postojati bez zajednice vjernika, Crkva je ta koja živi u zajednici vjernika, koja se ostvaruje u liturgijskoj sakramentalnosti“, neke su od misli izlagača, koji je u zaključku istaknuo kako liturgija ne pripravlja na život, nego je ona izvor života.

Bioetički aspekt cijepljenja: što je razborita mjera između radikalnog zagovaranja i radikalnog odbacivanja?

Svoje je izlaganje prof. dr. sc. Tonči Matulić započeo konstatirajući da živimo u svijetu punom nesigurnosti i proturječja. Tvrdi da tome svjedoči i činjenica da smo 2021. godine pozvani promišljati o bioetičkim aspektima cijepljenja i to konkretno i određeno u ozračju još uvijek proglašene globalne pandemije SARS-CoV-2. Nadalje govori da ako je općepoznata i dokazana činjenica da je najučinkovitija zaštita od smrtonosnih virusnih oboljenja, podjednako na planu sprječavanja infekcije i na planu podnošljivije kliničke slike, upravo cijepljenje, onda se pitanje u naslovu otkriva kao suvišna i krajnje nerazumna radikalizacija. Ona je, međutim, naša stvarnost, zaključuje Matulić.

Budući da radikalno zagovaranje cijepljenja predstavlja jedan, a radikalno odbacivanje cijepljenja drugi ekstrem, onda ispravnu mjeru i pravu sredinu treba istražiti između ova dva ekstremna stava. Naglašava da pritom na prvome mjestu treba omogućiti prostor odgovorne slobode, odnosno mogućnost razboritog i slobodnog izbora te trezveno i neometano istraživanje ispravne mjere i prave sredine. Naglašava da je to moguće samo pomoću razboritosti koja jedina omogućava ispravnu prosudbu moralno ispravnog i prihvatljivog.

Problem ekstremnih pozicija u materiji cijepljenja pojavio se u povezanosti s rutinskim obveznim cijepljenjem male djece protiv tuberkuloze, difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, zaušnjaka i crvenke. Budući da su uzročnici tih bolesti uglavnom iskorijenjeni, tvrdi se da je cijepljenje nepotrebno, a navodno da uzrokuje i neke neželjene nuspojave kod djece poput autizma. No, razboritost na temelju činjenice da se uvjeti života općenito i ljudskoga života posebno na planetu Zemlji nisu u bitnome promijenili, ipak, prosuđuje u korist cijepljenja, jer ne postoji drugi način učinkovite i prikladne zaštite ljudskoga života. Pritom naglašava da pravo na individualni izbor roditelja nije apsolutno, nego relativno, jer je sadašnja zdravstvena sigurnost relativna, a ne apsolutna činjenica.

Na ovo se spontano nadovezao problem cijepljenja protiv koronavirusa, činjenica koja se u javnosti predstavlja kao pitanje o vjeri i povjerenju u znanost i znanstvenike, u politiku i političare, a posrijedi je isključivo stvar zdravoga razuma i razboritosti, zaključio je Matulić.

Suosjećanje i dobrobit svećenika u sklopu prikaza rezultata istraživanja o COVID-19 među svećenicima

Posljednje izlaganje ovoga seminara održao je doc. dr. sc. Josip Bošnjaković, koji je predstavio rezultate istraživanja o COVID-19 među svećenicima u šest zemalja. U razdoblju od studenog 2020. do ožujka 2021. provedeno je istraživanje među 1412 katoličkih svećenika (HR-BIH-Srbija – 316, Italija – 427, SAD – 330, Poljska – 339) da bismo vidjeli na koji se način svećenici suočavaju s pandemijom Covid-19.

Istraživanje je obuhvaćalo pojedina pastoralna doživljavanja među svećenicima, psihološku dobrobit svećenika te konstrukte suosjećanja i samo-suosjećanja kao važne čimbenike u stresnijim životnim situacijama. Dodaje da je na koncu istraživanja svaki svećenik mogao ponuditi svoj komentar s obzirom na istraživanje i na Covid-19 situaciju. Naglašava kako su uočene razlike među svećenicima različitih govornih područja s obzirom na njihovo doživljavanje psihološke dobrobiti, suosjećanja i samo-suosjećanja. Osim toga, uočena je razlika među svećenicima mlađe i starije dobi u doživljavanju psihološke dobrobiti, suosjećanja i samo-suosjećanja.

Jedna od glavnih odrednica psihološke dobrobiti jest pak samo-suosjećanje, što je važan pokazatelj za moguće daljnje korake u pružanju pomoći samima sebi kada se suočavam sa stresnim situacijama. U rezultatima istraživanja zanimljivo je primijetiti razlike u suosjećanju i samo-suosjećanju među svećenicima različitih govornih područja. Kada je u pitanju samo-suosjećanje, tada svećenici talijanskog govornog područja imaju najviše prosječne vrijednosti, a svećenici hrvatskoga govornog područja najniže. Kod suosjećanja također svećenici talijanskog govornog područja imaju najviše prosječne vrijednosti, dok svećenici poljskog govornog područja imaju najniže, zaključuje profesor Bošnjaković.

Teološko-pastoralni seminar zaključen je diskusijom na održana predavanja.

Video možete pogledati ovdje.

Priredila: Petra Hrehorović Sivć

Izvor: djos.hr