DUHOVNOST ZA NAJMLAĐE: NEBO IZNAD TAIKIJA
Nebo iznad našeg mjesta sasvim je normalna stvar. Što bi drugo bilo iznad nas nego lijepo plavo nebo s bijelim oblacima, sjajnim suncem i pticama? A što kad bi nebo nestalo, kada bi iznad nas bila samo jedna crna rupa? Upravo to se dogodilo stanovnicima Taikija. Ali, oni su uspjeli nebo iznad svog mjesta vratiti. Kako?
Nebo iznad Taikija
Jedne noći na grad Taiki sručila se strašna oluja. Padala je tuča i udarila silna kiša. Od munja i grmljavine nitko nije mogao zaspati. U zoru se začu prasak od kojega su podrhtavala stakla na prozorima. Zatim odjednom zavlada savršena tišina. Činilo se da je oluja u jednom času prestala. Sljedećeg jutra, kad su ljudi pošli ulicama, nitko nije mogao vjerovati svojim očima: nad gradom Taikijem slomilo se nebo. Neba jednostavno više nije bilo, raspuklo se od onoga velikog groma. Grad je prekrivala velika crna rupa. Vijest je obišla cijeli svijet. Mnogi su išli vidjeti tu čudnu pojavu. Kako nije bilo neba, sunce je zaobilazilo grad kad je onuda prolazilo. Tamo nije bilo oblaka, a ni ptice nisu letjele. Noću se iznad Taikija nije vidjelo ni mjeseca ni zvijezda. Žitelji Taikija bili su jako žalosni jer su živjeli u gradu bez neba. Nitko nije znao kako ga vratiti.
Jednog dana svima je ipak vraćena nada. U onoj rupi zasvijetlila je žuta zvijezda. Prihvatili su je s velikim oduševljenjem i prozvali je Nada. Sljedećeg jutra dogodilo se isto. Zasjala je druga crvenkasta zvijezda. Svi ljudi su postali veseliji i tu su zvijezdu prozvali Radost. Tako je, malo po malo, ona crna rupa bila ispunjena zvijezdama. Nitko nije znao zašto se pojavljuju nove zvijezde. Za sve je to bila velika tajna. Jedno je ipak bilo jasno: zvijezde bi se pojavljivale svaki put kad bi netko načinio kakvo dobro djelo. Ono što u početku nisu znali sada su ipak otkrili, i tako su pronašli način kako da vrate izgubljeno nebo. Počeli su svi, jedni drugima, činiti dobra djela. Kad bi neko dijete pomoglo majci postaviti stol, rodila bi se nova zvijezda. Kad bi se dvije osobe pomirile, pokazala bi se druga zvijezda. Kad bi netko nešto od svoga podijelio s drugim, zasjala bi zvijezda više na nebu. Na taj način množio se sve više broj zvijezda. Bilo ih je nepregledno mnoštvo, činilo se da neće više stati u crnu rupu. Kad se do kraja napunilo zvijezdama, nebo je zasjalo jakim i vedrim plavetnilom. Crne rupe više nije bilo. Grad Taiki dobio je novo nebo. Sunce se vratilo i sjalo s visine. Došli su oblaci i ptice su opet kružile uokolo. Žitelji su se odjenuli u svečana odijela i izašli da radosno proslave ovaj veličanstveni događaj. O toj novosti izvijestile su sve zemlje svijeta.
Taiki više nije bio poznat kao grad koji je ostao bez neba, nego kao grad koji je imao nebo na zemlji.
Jedne noći u strašnom nevremenu grad Taiki ostao je bez neba. Pitamo se zašto se to dogodilo. Dogodilo se zato što su ljudi zaboravili da čine dobra djela, zaboravili su da budu dobri. Ovo nevrijeme koje se dogodilo u Taikiju podsjeća na nevrijeme koje je u Noino vrijeme dovelo do potopa. I tada su ljudi bili zločesti i zaboravili su na dobro i na Boga, stoga je Bog poslao potop na zemlju. Grad Taiki prošao je mnogo bolje, ljudi su svi ostali živi, ali više nisu imali nebo. Umjesto neba imali su crnu rupu. Ta crna rupa označavala je tamu u njihovim srcima i u njihovom gradu.
Svaki put kada činimo ružne stvari, kada smo neposlušni, zločesti i kada ne živimo onako kako bi Isus htio da mi živimo, širimo tamu oko sebe. Što je više tame oko nas našem srcu je sve teže da vidi ono što je dobro. I kad u svim srcima i oko svih ljudi zavlada tama, onda ni jedno srce više ne vidi ono što je dobro te više nitko ne čini dobra i lijepa djela. Tada sve izgleda kao crna rupa. Kada Isus vidi da sve oko nas ljudi izgleda kao crna rupa to ga jako rastuži, jer nam je, dok je živio na zemlji, na različite načine pokazao kako da živimo pa da oko nas ne bude tama. Budući da stanovnici Taikija nisu sami shvatili kakvi su, ostali su bez neba. Crna rupa iznad njihovog grada bila je odraz njihovog života. Međutim, oni nisu razumjeli zašto nemaju nebo, pa nisu znali ni kako ga vratiti, stoga su bili jako tužni.
Ali, jednog dana u crnoj rupi zasjala je zvijezda. Ubrzo je zasjala još jedna, pa još jedna... i rupa se ispunila zvijezdama. Ljudi su tada primijetili: kada kod čine dobro djelo pojavi se zvijezda. Otkrili su način da vrate nebo iznad svog grada. I uspjeli su jer su se popravili. Prestali su biti zločesti, a počeli su činiti dobra djela. Tako su pobijedili crnu rupu.
Svako dobro djelo je kao jedna zvijezda koja donosi svjetlost i radost u naše srce, a i širi svjetlost i radost oko nas. U jedno danu imamo puno puta priliku odlučiti se za zvijezdu ili tamu. Svaki put kada poslušamo mamu i tatu, kada uradimo zadaću, marljivo učimo, kada izbjegnemo svađu, pospremimo sobu, pomognemo nekom, kažemo istinu, sve su to zvijezde na našem nebu i u našem srcu. Isus se jako veseli kada vidi koliko smo dobri, koliko smo zvjezdica zaslužili. Svaka ta zvijezda potvrđuje da smo njegovi pravi učenici, da idemo njegovim stopama i slijedimo njegov primjer. On nam je pokazao kakvi trebamo biti. Znamo da je Isus slušao svoje roditelje, da nije nikada lagao, da je pomagao ljudima, da je svakog volio i razumio i da nikog nije osuđivao. Bio je jako dobar i to isto od nas očekuje.
Međutim, Isus nikog ne tjera da bude dobar. Možemo sami izabrati hoćemo li biti dobri ili ne. Samo, moramo paziti da ne bi nestalo nebo i iznad našeg mjesta.
dipl. theol. Ana Hodak
Ana Hodak
