PROSLAVLJENA SVETA ANA, MAJKA BLAŽENE DJEVICE MARIJE – CRKVENI GOD U LAĆARKU. BLAGOSLOVLJENO NOVO MISNO RUHO I OLTARNO ZVONO

LAĆARAK (TU) – U ponedjeljak, 26. sprnja 2021., župljani župe Sveta Ana, majka Blažene Djevice Marije, svečanim euharistijskim slavljem u 9. 30 sati, proslavili su svoju nebesku zaštitnicu. Svečano euharistijsko slavlje predslavio je msgr. Đuro Gašparović, srijemski biskup, uz koncelebraciju preč. Marka Kljajića, župnika iz Surčina, vlč. Ivice Živkovića, župnika iz Hrtkovaca, o. Darka Raca, župnika grkokatoličke župe u Bačincima, vlč. Dušana Milekića, župnika iz Inđije i vlč. Ivice Zrno, domaćeg župnika.

ŽUPA MARADIK PROSLAVILA SVOJU NEBESKU ZAŠTITNICU

MARADIK (TU) – U ponedjeljak, 26. srpnja 2021., župljani župe Sveta Ana, majka Blažene Djevice Marije u Maradiku, proslavili su svoju nebesku zaštitnicu.

PROSLAVA SVETE ANE U SOTU

SOT (TU) – Vjernici iz Sota na blagdan sv. Joakima i Ane imaju svoj zavjetni dan

KRŠTENO TREĆE DIJETE OBITELJI BERTIĆ IZ VAŠICE

VAŠICA (TU) – Mala Anastasija je krštena u nedjelju, 25. srpnja, u župnoj crkvi u Šidu

PRIKUPLJANJE POMOĆI ZA NASTRADALE OD POPLAVA U NEMAČKOJ I BELGIJI

Poštovani,

IZLAGANJA 1. DANA ZNANSTVENOG SKUPA O ĐAKOVAČKO–OSJEČKOJ CRKVENOJ POKRAJINI

13. srpanj 2021.

ĐAKOVO (TU) – U sklopu dvodnevnog znanstvenog skupa „Đakovačko-osječka crkvena pokrajina – Povijesno-pravno-pastoralni značaj njezinog osnutka“, koji je započeo u utorak, 6. srpnja u prostorima Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice u Đakovu, održano je osam predavanja na temu Povijesno-kulturne poveznice.

 

„Slavonija i Srijem – povijest koja spaja“

Prvi je izlagao izv. prof. dr. sc. Darko Vitek na temu „Slavonija i Srijem – povijest koja spaja“. Govorio je o pojmu nacionalnih narativa – pričama o prošlosti čiji sadržaj donosi najvažnije povijesne događaje i trenutke te usmjerava nova istraživanja i saznanja o prošlosti. Nastanak hrvatskog nacionalnog povijesnog narativa trebamo tražiti u 19. stoljeću, kada se dugogodišnja historiografska istraživanja povjesničara i domoljuba uobličuju u djelo Tadije Smičiklasa iz 1879., odnosno 1882., Poviest hrvatska, prvu sintezu nacionalne povijesti, rekao je, nastavljajući kako važnu ulogu u hrvatskom povijesnom narativu ima i povijest Srijema i Slavonije. Premda to područje nije u potpunosti dijelilo društvenu, kulturnu, a poglavito političku povijest s preostalim dijelovima Hrvatske, duboko je ugrađeno u povijesni identitet hrvatskog naroda i državnosti. U hrvatskoj historiografiji gotovo da postoji suglasje o pripadnosti povijesti Slavonije i Srijema nacionalnom hrvatskom narativu, tako da je posve opravdano postaviti pitanje o sadržaju, strukturi i ulozi povijesti Srijema i Slavonije u hrvatskoj nacionalnoj povijesti. U tom smislu, izlagač je govorio o sadržaju i formalnom obliku izgradnje povijesnog narativa Srijema i Slavonije u metodološkom okviru židovskog društvenog teoretičara Eviatara Zerubavela.

 

„Bosanska (Đakovačka) i Srijemska biskupija u srednjem vijeku: sličnosti, razlike i međusobne veze“

Dr. sc. Stanko Andrić, znanstveni savjetnik, izlagao je na temu „Bosanska (Đakovačka) i Srijemska biskupija u srednjem vijeku: sličnosti, razlike i međusobne veze“ te je u glavnim crtama dao usporedni pregled povijesti dviju južnih pograničnih biskupija ugarske crkvene pokrajine u srednjem vijeku – Bosanske (Đakovačke) i Srijemske, primarno s gledišta sličnosti njihova statusa i njihovih međusobnih veza. Te su biskupije, sa sjedištima u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu (u njegovoj glavnoj sastavnici Ugarskoj), bile nominalno nadležne za zemlje u njegovu neposrednom južnom susjedstvu, Bosni i Mačvi. Po tome su jedna drugoj bile susjedne. Stvarna je djelotvornost vlasti njihovih biskupa u tim krajevima bila vrlo ograničena. Obje su biskupije bile podređene kaločko-bačkom nadbiskupu. Premda su bile ekonomski neizdašne, njihovi biskupi imali su u državnom ustroju status i ugled prelata kao i ostali ugarski biskupi. Službu biskupa u njima obnašali su često razmjerno istaknuti domaći i strani pojedinci, a neki od njih našli su se, tijekom svoje prelatske karijere, na čelu i jedne i druge biskupije.

 

Doseljavanje i prisutnost pravoslavnog življa u Slavoniji i Srijemu

Na temu „Doseljavanje i prisutnost pravoslavnog življa u Slavoniji i Srijemu“ potom je izlagao dr. sc. Robert Skenderović, znanstveni savjetnik. Kada danas govorimo o toj temi, važno je odgovoriti na nekoliko pitanja, rekao je izlagač. Prvo, na pitanje vremena i pravca doseljavanja pravoslavaca u Slavoniju i Srijem. Drugo, na pitanje pristupa, analize i pokušaja kategoriziranja etničke pripadnosti tih pravoslavaca. Treće, na pitanje vjerskih prelazaka i vjerskog sinkretizma, što znatno utječe na prva dva pitanja. U utvrđivanju osnovnih činjenica povijesni izvori često ostavljaju otvorene nedoumice. Katoličko i pravoslavno stanovništvo Slavonije i Srijema u navedenom razdoblju nazivano je raznim imenima. Pravoslavci su u vjerskom pogledu najviše nazivani šizmaticima. Etnički su najviše nazivani Vlasima, mada se to ime može tumačiti i kao oznaka socijalne (staleške) kategorije. Nazivani su i Racima, ali su tako nazivani i katolički starosjedioci što otvara pitanje etničke složenosti pravoslavnog stanovništva. Brojna izvješća donose podatke o vjerskoj neukosti katoličkog stanovništva, uzrokovanoj teškim općim prilikama, osmanskim nasiljem i nedostatkom svećenika. To je u nekim krajevima, naročito u Srijemu, dovelo i do prelaska katolika na pravoslavnu vjeru. Vjerska je neukost bila prisutna i među pravoslavnim stanovništvom, o čemu je svjedočio i Bartol Kašić prilikom svojeg putovanja po Srijemu i Slavoniji. U cjelini, može se reći da je neukost dovodila i do brojnih pojava vjerskog sinkretizma te se u tom smislu pojmove „šizma“ i „šizmatici“. ne može jednodimenzionalno shvatiti.

 

Srijem u političkim i gospodarskim strukturama Hrvatske od sredine 18. do sredine 20. Stoljeća

Dr. sc. Dražen Kušen izlagao je na temu „Srijem u političkim i gospodarskim strukturama Hrvatske od sredine 18.  do sredine 20. stoljeća“. Podsjetio je na događaje koji su doveli da cijeli Srijem bude vraćen u društveni, politički i vjerski kontekst iz kojega je istrgnut osmanlijskim osvajanjima, te namjere rimskog kneza Livija Odescalchija da upravno-politički ustroji Srijem izvan političkog konteksta hrvatskih staleža i banske vlasti, u čemu nije uspio. Nova povijesna prekretnica nastupa razvojačenjem 1873., a potom i ukidanjem Vojne granice 1881., kada je Srijemskoj županiji pripojeno i dotadašnje područje 66. i 68. pukovnije, čime je taj dio Srijema podvrgnut vlasti hrvatskoga bana. Spomenuo je prometnu i gospodarsku povezanost Srijema s drugim krajevima Hrvatske koja je jačala izgradnjom prometnica, a osobito osnivanjem i djelovanjem Trgovačke i obrtničke komore u Osijeku od 1853. godine nadalje. Godine 1918. u monarhističkoj južnoslavenskoj državnoj zajednici započinje formalno dijeljenje i odcjepljivanje Srijema od matičnih hrvatskih upravnih i političkih tijela. Za vrijeme II. svjetskog rata Srijem je bio u sastavu NDH, a krajem rata cijeli Srijem postao je Srijemska fronta. Nakon rata veći dio Srijema ušao u sastav Autonomne pokrajine Vojvodine (SR Srbije), a tek manji dio ostao u sastavu SR Hrvatske.

 

Poslijepodnevni dio skupa

„Crkveno-političke i kulturno–obrazovne poveznice Slavonije, Baranje i Srijema“.
Poslijepodnevni dio skupa započeo je izlaganjem izv. prof. dr. sc. Vladimira Dugalića „Crkveno-političke i kulturno-obrazovne poveznice Slavonije, Baranje i Srijema“. Duga i zajednička povijesna pripadnost Habsburškoj Monarhiji (1527.-1918.), uspostava crkvene organizacija nakon otomanske okupacije te pripadnost provinciji Bosne Srebrene, utjecalo je na stvaranje snažnih poveznica između krajeva koji graniče s današnjom Slavonijom, stvarajući jedinstven prostor u crkveno-političkom, kulturno-obrazovnom i duhovno-vjerskom smislu. Pojam Slavonije nadilazi stoga današnji geografski pojam, jer je tijekom povijesti obuhvaćao hrvatski narod u Srijemu, Bačkoj i južnoj Ugarskoj (Baranji), istaknuto je. Osobito kulturno-obrazovno i pastoralno djelovanje franjevaca i isusovaca u duhu tridentske reforme, kao i reforme u duhu jozefinizma tijekom 18. st. te ilirski preporod u 19. st. oblikovali su snažne poveznice čije plodove možemo zamijetiti i danas. Osobito su bile važne austrijske crkvene i obrazovne reforme koje su se primjenjivale na cjelokupnom ovom području, među kojima je vrijedno istaknuti Ratio educationis totiusque rei litterariae iz 1777. i uvođenje Austrijskog katekizma. Izlagač je naveo još niz podataka koji svjedoče o stvaranju jedinstvenog duhovno-vjerskog mentaliteta na ovim prostorima. Iako se danas ovi prostori nalaze u granicama triju država, oni u svijesti običnog puka i nadalje ostaju dio jedinstvenog kulturno-obrazovnog i duhovno-vjerskog prostora i mentaliteta.

 

Ženske redovničke zajednice – poveznica Srijema i Slavonije

Dr. sc. Ivan Armanda govorio je na temu „Ženske redovničke zajednice – poveznica Srijema i Slavonije“. U izlaganju je prikazao prisutnost i djelovanje ženskih redovničkih zajednica do 1945. godine. Najzastupljenije su bile zajednice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga i Družbe milosrdnih sestara sv. Križa, a nešto manje Družbe sestara Naše Gospe, Kongregacije školskih sestara franjevki Krista Kralja, Kongregacije sestara dominikanki sv. Anđela čuvara i Družbe kćeri milosrđa trećega franjevačkoga reda. Ove redovničke zajednice osnivale su filijale i samostane u Srijemu, razvijajući u njima prosvjetni, zdravstveni i karitativni rad. No, promjenom društvenih okolnosti potkraj II. svjetskoga rata, od 1945. godine redovnicama je zabranjen prosvjetni rad, dijelom onemogućen karitativni, a zdravstveni je sveden na minimum, što je dovelo do postupnoga iščezavanja ženskih redovničkih zajednica iz Srijema. No, njihov prosvjetni, zdravstveni i karitativni apostolat ostavili su trag u povijesti Srijema, a same redovnice su svojom prisutnošću i djelatnošću ostvarivale poveznicu sa Slavonijom i drugim hrvatskim krajevima.

 

Glagoljica i ćirilometodska baština Slavonije, Baranje i Srijema

Akademik Stjepan Damjanović potom je izlagao na temu „Glagoljica i ćirilometodska baština Slavonije, Baranje i Srijema“. Govoriti o ćirilometodskoj baštini, glagoljici i staro (crkveno)slavenskom jeziku na prostorima današnje Slavonije, Baranje i Srijema znači govoriti o vremenu koje se proteže od 9. stoljeća do naših dana, a u svome izlaganju predavač se pozabavio samo nekim pitanjima ćirilometodske djelatnosti koja se tiču povijesti slavonskih, baranjskih i srijemskih prostora i to onako kako nameće broj i kvaliteta dostignutih spoznaja o njima. Prvo je govorio o glagoljičnim spomenicima na tom prostoru, a zatim je nastojao pokazati što današnja znanost, napose povijest, arheologija i filologija, pišu o Metodovu imenovanju na srijemsku biskupsku stolicu i o panonskoj metropoliji u srednjem vijeku, napose se dotaknuvši tzv. Bobine teze. „Naravno, tko ima imalo iskustava sa znanstvenim i stručnim radovima koji obrađuju daleka stoljeća, posebno na prostorima gdje je malo dokumenata i spomenika ostalo pošteđeno od raznolikih oblika uništavanja, zna da je u takvim radovima puno više pitanja nego odgovora i mnogo se toga doimlje kao traženje rijetkih krhotina koje se onda uvjerljivim ili manje uvjerljivim pretpostavkama i konstrukcijama nastoji dovesti u međusobnu vezu“, rekao iz izlagač, dodavši kako mu je namjera bila sažeti postojeća pouzdana znanja o naznačenim temama i tako pomoći i onima koji će činiti nove znanstvene iskorake u proučavanju, ali i onima koji nemaju znanstvenih pretenzija, ali ih zanima kakvim znanjima raspolažemo u ovom trenutku o naznačenim pitanjima.

 

Idiom vjerničkoga puka u Slavoniji, Baranji i Srijemu vs. lingua sacra

Dr. sc. Anica Bilić, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju, izlagala je na temu „Idiom vjerničkoga puka u Slavoniji, Baranji i Srijemu vs. lingua sacra“. Istraživanje je usmjerila na utvrđivanje odnosa idioma vjerničkoga puka Hrvata katolika, odnosno govora slavonskoga dijalekta prema latinskom i starocrkvenoslavenskom jeziku kao liturgijskim jezicima. Osim pozicioniranja kolokvijalno tzv. šokačkih govora prema latinskom i crkvenoslavenskom jeziku, naznačuje se i njihov odnos prema njemačkom i mađarskom jeziku kao službenim i nastavnim jezicima kako bi se upotpunila polilingvalna slika u prošlosti jezičnoga prostora današnje Đakovačko-osječke crkvene pokrajine. Istraživačka pozornost potom se premješta na pučku nabožnu književnost oblikovanu ikavskom štokavštinom s pripadajućim korpusom abecevica, molitvenika, katekizama, pjesmarica, zbirki propovijedi, pučkih kalendara i dr. Među svećenicima posebno senzibilizirani za idiome vjerničkoga puka bili su Adam Filipović Heldenthalski, Luka Ilić Oriovčanin, Ilija Okrugić, Nikola Tordinac i Josip Lovretić, što su potvrdili, uz pastoralni rad, književnim, etnografsko-etnološkim i kulturnim djelovanjem te postignućima. Zaključno je utvrđen inferioran i marginalan položaj slavonskoga dijalekta naspram latinskoga i crkvenoslavenskoga kao liturgijskih, ali mrtvih jezika te njihovo premještanje u sferu znanstvenih i filoloških proučavanja sa isticanjem njihovih prednosti.

A. Banović

Izvor: djos.hr