ĐAKOVO (TU) – Drugi dan Teološko-pastoralnog seminara za svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije, četvrtak 16. rujan, održana su tri predavanja i okrugli stol. Izlaganja drugoga dana vezana su uz Biblijsko-teološku razradu bolesti, a okrugli stol bavio se temom Pastoral i (župna) kateheza u vrijeme pandemije.

 

Bolest i kriza u biblijskoj perspektivi: od prokletstva prema blagoslovu

Izlagač izv.prof.dr.sc. Ivica Čatić započeo je  ovo izlaganje objašnjavajući njegov cilj – osvijetliti dinamički  aspekt bolesti u Svetom pismu. U tom smislu u prvom dijelu, na veoma sažet način istaknuo je glavne oznake obrade teme bolesti i patnje uzrokovane raznim kriznim situacijama uobičajene u biblijskoj literaturi. U tom panoramskom pregledu u prvi plan je došlo starozavjetno i novozavjetno poimanje uzroka ovih, za čovjeka tegobnih iskustava, te tipični načini njihova tumačenja i eventualno osmišljavanja. Potom, u drugom i većem dijelu, izlagač je pokušao osvijetliti specifičnu, rjeđe isticanu dimenziju patnje i bolesti u kojoj je čovjeku moguće ići od iskustva nevolje preko momenta istine do susreta s Bogom. U je tu svrhu kratko analizirao starozavjetno iskustvo Joba te novozavjetno iskustvo ozdravljenog slijepca u Iv 9.

Ističe kako u ovim najdužim – i stoga iznimno važnim izvještajima – nalazimo zajedničku crtu: bolest i patnja uzrokovana kriznom situacijom nuka nevoljnika na traženje Boga i omogućuje mu novu razinu odnosa s njim. Novo iskustvo Boga toliko je snažno da vodi revalorizaciji patnikova doživljavanja sebe, života i svoje patnje. Tipično za oba slučaja jest da i bolest i ozdravljenje, do kojih će doći, za patnika ostaju u drugom planu. Naglašava da se iz ovih primjera jasno vidi što znači da Sveto pismo temu bolesti i patnje promatra iz ugla vjere. Uslijed tegobnost psihofizičkog iskustva patnja i bolest ne bivaju podcijenjeni, nego smješteni u novi, prošireni i produbljeni odnos s Bogom. Na kraju zaključuje kako se u novoj, većoj blizini s Bogom mijenja sam čovjek i njegovo doživljavanje okoline. Veća otvorenost za iskustvo Boga, pak, otvara put novim mogućnostima njegova zahvaćanja u život i patnju onih koji su pogođeni nevoljom i trpe.

Kršćanski odgovor i duhovna dimenzija borbe protiv (korona) krize i bolesti

Drugo izlaganje održao je izv.prof.dr.sc. Davor Vuković, odmah na početku naglasivši da se približavamo drugoj godini otkako je započela koronakriza, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Koronakriza ne popušta ni danas niti se nazire njezin kraj. Trajno nas prate i druge bolesti koje pogađaju ljude, kao i sve veće vremenske nepogode uzrokovane klimatskim promjenama: poplave, tornada, ekstremne vrućine, požari, potresi itd. Na koronakrizu, ali i općenito na krize, nevolje i bolesti, nude se različiti odgovori. Ističe da su kršćanski odgovor i duhovna dimenzija borbe protiv koronavirusa također su iznimno važni, ali su očekivano, u svijetu, pa i u Hrvatskoj, pali u drugi plan. Ovim izlaganjem želi ukazati kako su osobito Crkva te njezini biskupi i svećenici dužni ponuditi duhovni i pastirski, evanđeoski i vjernički, tj. specifično kršćanski odgovor na pitanje (korona) krize i bolesti.

U tom vidu naglašava i pet važnih duhovnih tema koje se tiču odnosa prema (korona) krizi i bolestima. Prvo, svaka kriza, pa i koronakriza prilika je za obraćenje i novo okretanje živomu Bogu Isusa Krista. Drugo, vjera u Krista je snaga koja razgoni strah od bolesti i virusa. Treće, unatoč krizi i usred krize, biskupi i svećenici, i svi kršćani, pozvani su biti svjedoci Božje ljubavi i milosrđa. Četvrto, nasuprot sve raširenijem kultu tijela i religiji zdravlja pozvani smo još snažnije naviještati jedino i istinsko spasenje u Kristu. Peto, kriza i bolest nam dodatno mogu, u svjetlu vjere, usmjeriti pogled nade prema ponovnom Kristovom dolasku i definitivnoj uspostavi Božjeg Kraljevstva. Pozvani smo žarkom molitvom, svetošću života i djelima ljubavi budno iščekivati i požurivati Kristov dolazak, zaključio je izlagač.

Od mitološkog prema kršćanskom poimanju bolesti: povijesno-kritički pristup

Ako uzmemo u obzir da se bolešću može nazvati svaka promjena normalnog funkcioniranja organizma koja može prouzročiti patnju i sadrži moguću opasnost za preživljavanje, među filozofima i misliocima klasične starine nećemo pronaći velik broj onih koji su iza sebe ostavili traktate o shvaćanju bolesti, započeo je izlaganje prof.dr.sc. Ivan Bodrožić. Spomenuo je tri poimanja medicine u staroj Grčkoj; s jedne strane postoji praktična medicina, naslonjena na empirijske spoznaje i suprotstavljena svakoj teorijskoj ili metodičkoj obradi. S druge strane razvila se u ambijentu ‘fiziologije’ vrsta ‘filozofske’ medicine koja pokušava pronaći dublje poveznice i uzroke bolesti, polazeći od općih spoznaja koje je nudila ‘fiziologija’, te je na temelju njih tumačila ljudsku fiziologiju, anatomiju i patologiju. Pored ovih medicinskih struja u pravom smislu riječi cvjetala je takozvana ‘medicina hramova’ i njezine mnogobrojne inačice kojima je ključ bila magija i praznovjerje. Izlagač naglašava kako je u pozadini ‘medicine hramova’ stajalo magijsko poimanje zdravlja i bolesti, što je ovisilo o izravnom zahvatu božanskog svijeta. Kada se k tome povuče poveznica s mitološkim uvjerenjima zastupljenima u mitu o Eskulapu, kao rezultat se dobije da je prevladalo mitološko-magijsko poimanje bolesti u antičkome svijetu.

Nasuprot tome kršćanstvo je promijenilo mitološku paradigmu u korist vjere u Boga, te je  ponudilo drukčiju, kako teološku tako i antropološku viziju o kojoj ovisi i shvaćanje zdravlja i bolesti, kao i drugačija uloga Boga u ljudskom životu kao onoga koji skrbi o tome da otkloni bolest koja je suprotna njegovu božanskom planu s čovjekom. Uporište i središte svega jest Isus Krist, utjelovljeni Božji Sin, koji će svojim taumaturškim djelovanjem, a napose uskrsnućem, ponuditi i rješenje i lijek protiv svake bolesti, afirmirajući u potpunosti zdravlje koje će svoj temelj i cjelovitost imati u duhovnome zdravlju. Ističe kako kršćanska vjera doprinosi dokidanju i magijskog i mitološkog pristupa zdravlju i bolesti te daje više prostora medicini kao znanosti koja ima svoje mjesto i značenje u životu čovjeka. Potvrda tog procesa i novog shvaćanja Boga i čovjeka bit će vjera u uskrsnuće tijela, a apostoli, mučenici i drugi sveci (na osobit način liječnici sv. Luka i sv. Kuzma i Damjan) potvrdit će i sami da je Bog gospodar zdravlja te da može otkloniti bolest, ali time neće donijeti prijezir prema medicinskoj znanosti kao takvoj.

Nakon prva dva izlaganja održana je diskusija na kojoj su se izlagačima mogla postaviti pitanja, a nakon trećega izlaganja uslijedio je okrugli stol na temu Pastoral i (župna) kateheza u vrijeme pandemije. U okruglom stolu sudjelovali su: izv.prof.dr.sc. Davor Vuković (profesor na KBF-u u Đakovu), dr.sc. Teuta Rezo (predstojnica Katehetskog ureda Đakovačko-osječke nadbiskupije), vlč. Ante Šiško mag.theol. (župnik u Vođincima) te Mihael Kelbas, mag.theol. (suradnik Katehetskog ureda Đakovačko-osječke nadbiskupije).

Priredila: Petra Hrehorović Sivć

Izvor: djos.hr

ĐAKOVO (TU) – Prvoga dana Teološko-pastoralnog seminara u Đakovu, koji se održava na temu Svećenik i bolest: integrativni pristup bolesti u svjetlu recentnih kriza, u srijedu 15. rujna 2021. godine održana su tri predavanja te okrugli stol. Centralna os svih predavanja ovoga dana bila je „Filozofsko-antropološki i medicinski pristup bolesti“, a seminar je prvim izlaganjem otvorio, a tako i uveo u temu izv.prof.dr.sc. Stjepan Radić.

Estetizacija suvremene kulture kroz prizmu zahtjeva za potpunim odsućem bolesti i patnje

U svome je izlaganju prof.dr. Stjepan Radić govorio o suvremenome društvu i kulturi (u najopćenitijem smislu) koji su obilježeni paradoksima u odnosu prema bolesti i patnji – na  jednoj smo strani suočeni sa zahtjevom potpunog zauzimanja za marginalizirane i žrtve općenito, dok se s druge u medijskom i gotovo svakom drugom diskursu pojam patnje te s njom bolesti i u konačnici smrti potpuno gura na marginu. Istaknuo je kako današnja estetizacija kulture, kojoj svjedočimo, u prvi plan stavlja »mlado« i »lijepo« te kako se u podsvjesnom smislu pojam mladosti izravno povezuje s pojmom zdravlja. Izlagač je istaknuo i da svjedočimo jednoj diktaturi kulta zdravlja, koje postaje svojevrsna duhovnost. U skladu s tim tvrdi da upravo u tom pogledu treba promatrati zapadnjačku okrenutost istočnjačkim oblicima religioznosti, koje u osnovi predstavljaju koncepcije dobrog i zdravog života. Upravo su obećanja i time zahtjev o zdravom i cjelovitom životu temeljni razlog okretanja k tim oblicima religioznosti.

Nadalje, spomenutom guranju bolesti i patnje na marginu doprinos i tzv. transhumanizam, koji se na mala vrata uvlači u sve pore suvremene kulture, a kojemu je cilj radikalno prevrednovanje ljudske prirode, pri čemu znanost ima ogromnu ulogu. Transhumanizam se stoga može promatrati kao svojevrsna filozofija ljudske osobe. Zahvaćajući u temeljne ljudske strukture poput genetske, reproduktivne i sl. teorijski se nastoji opravdati zahtjeve za zdravljem, kojemu se »ne smije« ništa ispriječiti. Zašto spomenuti pristupi u korijenu narušavaju čovjekovu prirodnost i zbog čega se nužno mora preispitati naše razumijevanje bolesti i patnje kao bitne sastavnice te iste prirode, temeljni je cilj ovog predavanja, a kršćanski pak koncept ovdje ne samo da može pomoći već je i od presudnog značenja, zaključio je profesor Radić.

Percepcija i odnos prema krizi i bolesti

Drugo predavanje izlagala je dr.sc. Dunja Degmečić koje je pripremila u suradnji s dr.med. Andrijanom Šantić. Predavanje je započela mišlju o shvaćanju vlastitog zdravstvenog stanja za koje tvrdi da nastaje međusobnim utjecajem okolišnih, kulturnih i socioekonomskih čimbenika. Posljedično tomu percepcija dobrog zdravlja rapidno pada starenjem pojedinaca. Predavačica je navela i definiciju zdravlja Andrije Štampara koja glasi „Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti“ te naglasila kako upravo iz tog razloga stanje bolesti dobiva svoju jednostavnost u definiranju i širinu u opisivanju.

Bolest kao pojava za sobom povlači niz promjena koje se tiču osobnog funkcioniranja i postojanja. Naglašava da iako veliki dio pacijenata dijeli pojedine dijagnostičke kategorije, shvaćanje i suočavanje s bolesti je uvijek individualno. Osnovni je razlog tomu stvaranje vlastite predodžbe bolesti. Percepciji bolesti pristupamo putem osobne kontrole, kontrole tretmana i koherentnosti. Percepcija bolesti izravno utječe na ponašanja, strategije suočavanja i emocionalne odgovore na bolest, a time i razvoj tjelesnog i psihičkog oporavka nakon što se bolest već pojavila. Tvrdi da pojam krize ili kriznog stanja označava poremećaj psihosocijalne ravnoteže koji je posljedica nekoga nepovoljnog događaja, a da je krizno stanje zapravo poremećaj prilagodbe koji je posljedica prolongiranih, često dugotrajnih, nepovoljnih životnih okolnosti.

Osnovni je element koji stvara percepciju bolesti i kriznog stanja pacijenta empatija terapeuta. Ona podrazumijeva stvarno dijeljenje osjećaja tereta, uz zadržavanje profesionalne objektivnosti i kontrolnih sposobnosti vezanih uz terapijski plan, zaključila je Degmečić.

O čemu govorimo, kada govorimo o COVID-19 i zašto kod nekih izaziva fatalni učinak?

Zadnje predavanje prvoga dana održao je izv.prof.dr.sc. Domagoj Drenjančević, dr.med. Predavanje je započelo retrospektivom na početak pandemije. Krajem 2019. godine u Wuhanu (Kina) prijavljeno je grupiranje bolesnika s teškim oblikom respiratorne infekcije koja je za posljedicu imala kritično oboljele i smrtne ishode. Pandemija nove COVID-19 bolesti (eng. Coronavirus Disease-2019) uzrokovane SARS-CoV-2 virusom (eng. Severe Acute Respiratory Syndrome Coronavirus 2; virus teškog akutnog respiratornog sindroma koronavirus 2) temeljito je uzdrmala »globalno selo« te postala jedan od najvećih izazova zdravstvenih sustava cijelog svijeta u povijesti. Karakteristike novootkrivenog, lako prenosivog koronavirusa, virulentnost i patogenost, razlog su infekcije u više od 218 milijuna ljudi diljem svijeta do danas, s više od četiri i pol milijuna smrtnih ishoda.

Izlagač je naglasio kako se pandemija još uvijek nezaustavljivo širi i nije obuzdana te se, trenutno, dnevno bilježi više od tristo tisuća novih slučajeva. Osim toga, istaknuo je i statističke podatke koji pokazuju da klinička slika oboljelih varira od asimptomatskih kliconoša do multiorganskog zatajenja sa smrtnim ishodom, da je asimptomatska bolest i oblik s blagim respiratornim simptomima vidljiv u oko 80% svih oboljelih i prevladava u populaciji mlađih osoba bez drugih poticajnih bolesti. Nadalje, navodi i da teški oblici upala pluća čine oko 15% oboljelih, dok se u približno 5% oboljelih razvija najteži oblik bolesti s potrebom za intenzivno liječenje i visokim postotkom smrtnih ishoda. Teške kliničke slike i fatalni ishodu najčešće su zastupljeni u osoba starijih od 60 godina s drugim komorbiditetima.

Nakon prva dva izlaganja održana je diskusija u kojoj su predavačima postavljana pitanja vezana uz njihove teme, a nakon trećega izlaganja uslijedio je okrugli stol na temu Neposredna iskustva graničnih životnih situacija.

 

 

 

U okruglom stolu sudjelovali su: izv.prof.dr.sc. Zvonko Pažin, koji je dao uvodni impuls govoreći o bolesničkom pomazanju kao pastoralnom izazovu i prilici, doc.dr.sc. Ivana Haršanji Drenjančević (anesteziolog i reanimatolog), s. Anđela Sudar (viša medicinska sestra) te p. Ilija Sudar, SAC (bolnički kapelan).

Priredila: Petra Hrehorović Sivć

Izvor: djos.hr

 

PETROVARADIN (TU) – Na poziv preč. Berislava Petrovića, povjerenika za trajnu duhovnu formaciju svećenika Srijemske biskupije, a u organizaciji Biskupskog Ordinarijata Srijemske biskupije, organizirana je rujanska duhovna obnova za svećenike Srijemske biskupije.

Duhovna obnova je zakazana za ponedjeljak, 13. rujna 2021.

Predvoditelj duhovne obnove bio je fra Karolj Harmath, ofm, otac franjevac iz Novog Sada. Duhovna obnova je započela okupljanjem u 9.30 sati.

Preč. Berislav Petrović je, na početku, uputio pozdravnu riječ, te se, kroz izričaj dobrodoćlice i blagoslova u pastoralnom djelovanju, osobito osvrnuo na dolazak i prvu župničku službu vlč. Luke Ivkovića, koji je od kolovoza 2021. župnik u Beočinu, Čereviću i Srijemskoj Kamenici.

Nakon uvodne riječi i pozdrava preč. Berislava, riječ je predana vlč. Ivici Zrno, koordinatoru Biskupijskog pastoralnog centra Srijemske Biskupije. On je, u ime cijele Biskupije i klera Srijemske biskupije, ponovno pozdravio vlč. Luku Ivkovića, te istanuo posebnu potrebu obraćanja.

Ovaj izvanredni govor ili bolje rečeno čestitka neka nije redovitost naših duhovnih obnova, ali vjerujem da nećete zamjeriti riječi koje će biti izrečene. Ove se godine napunilo 25 godina biskupske službe msgr. Đure Gašparovića, srijemskog biskupa, kojeg se trebamo sjetiti u našim molitvama.

Svoj srebrni jubillej 25 godina svećeništva, ove godine obilježava i naš subrat, vlč. Ivica Živković, župnik hrtkovački i nikinački. Iako je rodom iz Bosanske Posavine (Kosrtč – Tolisa) većinu svog svećeničkog života da je i posvetio svom Narodu ovdje u Srijemskoj biskupiji, izrekao je u čestitanju vlč. Ivica Zrno. U ime cijele biskupije, vlč. Ivici Živkoviću je uručen prigodni poklon srebrna kovanica koja je izrađena o 300. obljetnici svetišta Majke Božje Tekijske.

U svojim razmatranjima fra Karlo je pozivao na razmišljanje o svećeništvu i svećeničkom životu kroz djela i razmišljanja Pape Franje.

Fra Karolj je već na početku skrenuo pažnju da će misli i smjernice koje daje imati snažan naglasak na liku svetog Josipa, u čijoj se godini nalazimo.

Sveti Josip je bio čovjek molitve. Iako to nigdje ne nalazimo izravno, npr. U Svetom Pismu stoji sveti Josip moli, za pretpostaviti je da je bio čovjek snažne molitve. Umimo samo one djelove gdje sveti Josip sluša Božji Glas. Tako je i došao do čudesnog otkrića svoje zaručnice Marije. A čitamo što Sveto pismo navodi – bio je pravedan muž. Bez molitve i istinskog osluškivanja Božjeg Glasa to je nemoguće. Njegova pravednost dolazi u prvi plan jer je prije svega slušatelj Božjeg glasa. Promotrimo svećenika danas. Upravo to je kvaliteta koja se traži – slušati Božji Glas. Ako slušamo i tražimo druge, tuđe glasove, u čijoj smo službi?

Nadalje, sveti josip je bio sanjar. To je ovdje pozitivan kontekst. Kroz snove vidi jasnije, kroz snove mu se otkriva što mu je činiti – ne izvrgnuti sramoti Mariju. Za svijet i društvo onoga vremena to je nečuveno, velika sramota, jer nije po društvenim zakonima. Međutim njegovo sanjarenje mu daje jasniji pogled. Svećenik u tom smislu treba biti sanjar. To znači vidjeti u pozitivnom kontekstu i kada to drugi ne mogu. Kako vidimo, u mnogočemu nam sveti Josip može biti uzorom, poručio je fra Karlo Harmat okupljenom kleru Srijemske biskupije.

Nakon izlaganja uslijedilo je kratko iznošenje iskustava i promišljanja.

Duhovna obnova je zaključena Anđeoskim pozdravljenjem i bratskim stolom.

Ivica Zrno

 

NOVI BANOVCI (TU) – U srijedu, 8. rujna 2021., župljani župe Rođenje Blažene Djevice Marije u Novim Banovcima, svečanim euharistijskim slavljem u 11.00 sati, proslavili su crkveni god. Svečano euharistijsko slavlje predslavio je msgr. Đuro Gašparović, srijemski biskup, uz koncelebraciju pre. Marka Loša župnika iz Petrovaradina 3, preč. Berislava Petrovića, župnika iz Novog Slankamena, vlč. Ivice Živkovića, župnika iz Hrtkovaca, vlč. Ivana Rajkovića, župnika iz Petrovaradina 2, vlč. Zdravka Čabrajca, župnika iz Golubinaca, vlč. Luke Ivkovića, župnika iz Čerevića, vlč. Ivice Zrno, župnika iz Laćarka, o. Petra Dudke, grkokatoličkog svećenika i vlč. Dušana Milekića, domaćeg župnika.

Prije početka euharistijskog slavlja, vlč. Dušan Milekić je pozdravio sve okupljene i zađelio im obilje blagoslova i milosti koje se na nas izljevaju po Sakramentu Presvete Euharistije. Također je izrazio radost poradi slavlja i pastirskog pohoda msgr. Đure Gašparovića.

U prigodnoj homiliji, msgr. Đuro Gašparović je rekao:

Dragi vjernici, braćo i sestre!

Današnja se svetkovina Rođenja Blažene Djevice Marije u našem narodu naziva jednostavno Mala Gospa. Iz povijesti znademo da se neke važne ličnosti nakon smrti znalo nazvati velikima. Tako npr. znamo da je postojao Aleksandar Veliki pa onda Karlo Veliki. Bilo je tu i velikih papa, npr. Grgur Veliki ili Lav Veliki, a bilo je i velikih žena – tako npr. ruska carica Katarina Velika. Svoju su veličinu i naslov „veliki“ obično stekli ratovanjem i osvajanjem. U povijest svojih naroda i povijest čitavoga svijeta ušli su s naslovom „veliki“ jer su im se mnogi divili zbog njihove moći i slave. Međutim, sva veličina ovih povijesnih likova ništa je prema veličini one koju danas nazivamo Malom Gospom. I kada bismo usporedili život tih povijesnih velikana sa skromnim življenjem Marije iz Nazareta, uočili bismo njezinu skromnost i veličinu prema Božjim a ne prema ljudskim mjerilima.

Naš Bog nije neki daleki Bog. Naš Bog osjetljiv je na patnju, on vidi. Naš Bog sluša i čuje vapaje i na koncu to ga ne ostavlja ravnodušnim, već nasuprot: on intervenira, on kreće s nebesa, kamo ga mi tako rado stavljamo kako bi nas pustio na miru, on silazi među nas ljude i čini da nepravda prestane, da potlačeni budu izbavljeni i odvedeni u stanje pravde i mira.

Naš Bog u svojoj očinskoj ljubavi staje na stranu slabih, potlačenih, siromašnih, odnosno onih koji su takvima od drugih učinjeni. Božja ljubav ne ostaje neutralna, ona kao takva ne postoji, ona uvijek bira stranu i to onu na strani čovjeka, osobito onoga u potrebi, onoga kojemu je nešto uskraćeno ili je u životu ostao prikraćen za nešto. I upravo iz te ljubavi prema čovjeku, prema kruni stvorenja, a opet tako slabom i nemoćnom grešniku, Bog odlučuje poslati svoga Sina da te ljude, da taj svijet koji se od Boga udaljio, opet povrati k sebi, pomiri sa sobom, pa i po cijenu smrti svoga Sina. Da bi se taj Božji plan ispunio, Bogu su među ljudima potrebni suradnici. Bog prvu suradnicu nalazi u Mariji, koja svojim «Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po Riječi Tvojoj» najavljuje promjenu sudbine zemlje i to na bolje, prema spasenju. Zato rođenje Blažene Djevice Marije, koje danas ovim blagdanom slavimo, možemo nazvati i početkom boljega svijeta!

Konačno približavanje Boga i čovjeka dogodilo se u Isusu Kristu. Bog je čovjekom postao i pri tome se poslužio jednom ženom, Marijom. Marija je svojom spremnošću i otvorenošću «pomogla» Bogu u obnovi čovječanstva i svega stvorenja. Marija je ona koja od nas ljudi prednjači u sudjelovanju u tom velikom «projektu spasenja svijeta i ljudskoga roda» koji je izvršen po Isusu Kristu.

Taj Marijin pristanak uz Božji plan i Božju volju, pokazuje koliko je ona bila povezana s Bogom, koliko je Bogu vjerovala, koliko mu se nadala; ta njezina spremnost na sudjelovanje u Božjem planu ukazuje na Marijinu uronjenost u Boga, tako duboku povezanost s Bogom da joj ništa, ama baš ništa nije bilo teško učiniti za Boga, pa bilo to i prihvatiti na početku joj možda nejasni plan koji je Bog imao s njom.

Marija nije samo Majka Božja nego je i naša majka. Evo ti majke, rekao je s križa Isus apostolu Ivanu, a i svima nama. Svima je dobro poznata ona molitva: »Spomeni se o preblaga Djevice Marijo, kako se nije čulo od vijeka da se itko u tvoju zaštitu preporučio, tvoju pomoć zatražio, tvoj zagovor zaprosio, a da je bio odbijen!« Da ta vjera Crkve nije isprazna i da je Blažena Djevica Marija i te kako moćna kod Boga vidimo već za Njezina zemaljskog života. Kad su mladenci u Kani Galilejskoj bili u neprilici, jer je svatovima ponestalo vina, zauzela se Blažena Djevica kod svoga Sina, i Gospodin Isus Krist je uslišio Njezinu molbu i čudesnim načinom pretvorio vodu u vino. Ako je pak Gospodin Isus Krist tako rado uslišao molbu Marijinu na zemlji u jednoj čisto zemaljskoj stvari, tko će razborit posumnjati, da bi mogao odbiti Njezinu molbu sada u slavi nebeskoj?

Evo nekih prigoda da se pomolimo našoj Nebeskoj Majci Mariji:

Ako navale na nas vjetrovi kušnja, ako naletimo na stijenu tuga, pogledajmo na zvijezdu, zazovi mo Mariju. Ako nas bacaju amo-tamo valovi oholosti, častohleplja, ogovaranja, zavisti, pogledajmo na zvijezdu, zazovimo Mariju. Ako potresa lađicom naše duše srdžba ili lakomost ili podražaj tijela, pogledajmo na Mariju. Ako smo zbunjeni radi strahota opačina, smeteni radi prljave savjesti, preplašeni od užasa suda, ako nas počinje obuhvatati bezdan žalosti, ponor očaja, mislimo na Mariju. U pogibeljima, u tjeskobama, u dvojbenim stvarima mislimo na Mariju, zazivajmo  Mariju. A tko se hoće uvjeriti, da li joj pripada naslov »zdravlje bolesnih«, neka joj se obrati. Evo sve ovo i još više toga mi kršćani katolici imamo u Blaženoj Djevici Mariji. Imamo u njoj lijek za sva zla, utjehu za svaku žalost, pomoćnicu u svakoj nevolji, utočište kad nas tište grijesi, nadu kad nas hvata očaj.

A kolike duše danas već hvata očaj. Zato neka se obraćaju tamo, gdje mogu naći pomoć, lijek, utjehu, a to je u Blaženoj Djevici Mariji koja nam je od Boga dana za Majku i zagovornicu. Iz toga slijedi da svaki od nas pojedinac, da svaka naša obitelj, da čitav naš narod mora biti velik, iskren i dubok štovatelj Majke Božje, Blažene Djevice Marije, osobito danas, u ovim vremenima, poručio je msgr. Đuro Gašparović.

Na koncu euharistijskoga slavlja vlč. Dušan Milekić je opetovno izrazio radost poradi dana i događaja. Kako je istaknuo, ovogodišnja proslava crkvenog goda je obilnija i ljepša. I prijašnjih godina su dolazili svećenici, ali danas je to u većem broju. Bogu hvala na tome. Među njima osobito pozdravljam novog kolegu, vlč. Luku Ivkovića koji je po prvi puta među nama. On je župnik u Čereviću, a to mu je i prva župnička služba. Došao je na mjesto vlč. Zdravka Čabrajca, koji nam je od ovoga ljeta bliže i koji je sada župnik u Golubincima. Također, još jednom, pozdravljam oca Biskupa koji nas je svojim dolaskom počastio i uzveličao proslavu.

Zaključujući euharistijsko slavlje, msgr. Đuro Gašparović se zahvalio domaćem župniku na pozivu, te vjernicima novobanovačke župe na lijepom dočeku i slavlju. Istaknuo je ljepotu zajedništva, koje se na osobit način događa oko euharistijskog Stola, te pozvao da se nakon slavlja ne zaboravi i ljudsko zajedništvo.

Tekst: Ivica Zrno

Fotografije: Margareta Štimac

 

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – U srijedu, 8. rujna 2021. se u župi Sveti Dimitrije, đakon i mučenik, uz redovita euharistijska slavlja organiziralo godišnje župsko klanjanje. Euharistijska slavlja, koja su bila prema nedjeljnom rasporedu, u 9.30 i 19.00 sati, predslavio je mons. Eduard Španović, župnik srijemskomitrovački.

 

Za vrijeme prijepodnevnog euharistijskog slavlja, mons. Eduard Španović je potaknuo okupljene vjernike na duboku pobožnost prema Presvetom Oltarskom Sakramentu. Među ostalim je istaknuo da se kao djeca radujemo Majčinom rođendanu i da smo se zato i okupili oko dragog lika BDM, No da je danas za našu župu duplo slavlje jer smo se okupili i da počastimo Isusa u najvećoj Tajni naše kršćanske vjere i najvećem Božjem daru Svetoj Euharistiji.

U prigodnoj homiliji je poručio:

Vjerujem da to već znamo ali opet ponovimo – kad se spominjemo svetaca mi slavimo njihov smrtni dan odnosno rođendan za Nebo. Međutim u crkvenom kalendaru imamo i slavimo tri ovozemaljska rođendana. A to su Isusov rođendan kojeg se spominjemo na Božić, dana rođenja Ivana Krstitelja za kojeg je Isus rekao da je najveći rođen od žene i Marijina rođendana. To slavimo danas na Malu Gospu. Isus je sebi izabrao najbolju među nama ljudima da bude zemaljska Majka Njegovog Sina. U Evanđelju smo slušali rodoslovlje Isusa Krista i time nam sveti pisac želi podcrtati da Isus ima svoje mjesto u povijesti čovječanstva. Među svim tim imenima ima veoma dobrih i pobožnih ljudi ali ima i probisvjeta i propalica čime se želi reći da je Isus došao i za pravedne i za grešne. Pogotovo za grešne jer sam Isus kaže :"Ne treba zdravima liječnika nego bolesnima". Josip Njegov poočim je bio iz loze Davidove, a majka Marija od svog začeća "puna milosti". Njih Bog odabire da budu čuvari Njegovog Sina, dok ne ispuni svoje poslanje na Zemlji.

Danas je i dan našeg godišnjeg župnog klanjanja. Došli smo pokloniti se Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Zahvalimo Isusu za primljene darove i pustimo Ga u svoje srce, da vidi naše potrebe i da nam pomogne u našim nevoljama, poručio je mons. Eduard Španović.

Na koncu prijepodnevnog euharistijskog slavlja izložen je Presveti Oltarski Sakrament i ostavljen kako bi se vjernici kroz cijeli dan, u osobnoj pobožnosti mogli doći pokloniti Presvetom Oltarskom Sakramentu, te zatražiti blagoslov za sebe i svoje bližnje.

Kroz cijeli dan, do večernjeg euharistijskog slavlja, vjernici su dolazili u crkvu i u dubokoj pobožnosti izrazili svoje vjerničke osjećaje.

U 18.00 sati, sat vremena prije večernjeg euharistijskog slavlja, organizirano je zajedničko klanjanje za sve župljane. Kroz birane tekstove i pjesme euharistijskog karaktera, vlč. Ivica Zrno je potaknuo okupljene vjernike na trajno štovanje Sakramenta Euharistije. Također je, za istaknuti, kako je ove godine godišnje župsko klanjanje imalo osobitu nakanu molitve za duhovna zvanja. Na koncu zajedničkog klanjanja podijeljen je blagoslov s Presvetim Oltarskim Sakramentom.

Tekst: Ivica Zrno

Fotografije: Željka Klavžar

U župnoj crkvi svetog Roka u Petrovaradinu 5. rujna otkrivena je spomen–ploča redovnici iz reda Milosrdnih sestara sv. Križa Amadeji Pavlović (1895.–1971.), u prigodi spomena 50. obljetnice njezine smrti. Amadeja Pavlović (svjetovno ime joj je bilo Karolina) krštena je u ovoj crkvi. Ploču su otkrili poglavarica ove Družbe s. Valerija Široki i župnik župe sv. Roka preč. Marko Loš, tijekom Mise koju je služio srijemski biskup mons. Đuro Gašparović sa svećenicima Srijemske biskupije.

U prigodnoj homiliji mons. Žuro Gašparović je istaknuo veličinu vjerničkog života koji imamo kroz lik i djelo s. Amadeje Pavlović, te kako je riječ o primjeru koji nikada ne gubi sjaj svjedočanstva.

Mi vjernici znamo da je Bog iznad svega i da je Božja sila jača od svakoga zla. Zato se ne plašimo niti izvanjskih nevolja niti vlastitih slabosti. Mi se jednostavno trudimo i nastojimo Božjom snagom činiti dobro. I onda, znamo, Bog u nama i po nama djeluje. On na poziva, vodi i šalje. Zato i kod ovoga slavlja  ove svete mise nastojimo prisjetiti se onoga što nam Isus poručuje i molimo Gospodina milost da budemo njegovi vjerni suradnici njegova djela spasenja. Povezujemo današnje slavlje s Majkom Amadejom Pavlović  koja je povezana s Isusom Kristom a čiju 50. obljetnicu smrti ove godine obilježavamo. Ona je ostvarivala u životu sve ovo spomenuto i još više toga.

Rođena je u Petrovaradinu 28.I.1895. gdje je i krštena u ovoj crkvi svetog Roka. Krsno ime joj je bilo Karolina. Otac se zvao Alojzije Pavlović, a majka Franca rođ. Ambrišak, oboje rodom iz Petrovaradina. Potjecala je iz ugledne, pobožne građanske obitelji u Petrovaradinu, živopisnom mjestu fruškogorskoga kraja, tik uz rijeku Dunav, u sjeni prošteništa drage Tekijske Gospe. Roditelji su živjeli s tri sina i tri kćeri, u najljepšoj slozi i ljubavi. I te, vanjske okolnosti, utjecale su na oblikovanje Karolinina karaktera. Bila je izvanredno živahno dijete. Nakon završene trgovačke škole, primila je namještenje u Zemunu te je uzela jednoga brata k sebi i brinula se za njegovo školovanje. Bilo je to prvi put da je ostavila roditeljski dom. Bilo joj je teško u velikom gradu, ali misao da će time pomoći obitelji, davala joj je jakost i radost. U Zemunu je stupila u Marijinu kongregaciju i poučavala je podmladak.

Možemo samo zamisliti apostole na početku njihova misijskog djelovanja. Tako zamišljamo i Karolinin budući život. Toliki veliki svijet pred apostolima, a oni maleni i obični ljudi. Pa ipak su krenuli. I učinili velike stvari. Tako je činila i Karolina. Ne trebamo se plašiti. Ako smo s Bogom, ako smo na njegovoj strani bit će s nama i njegova zaštita. Ne treba se plašiti ovoga svijeta niti životnih poteškoća. Tako se dogodilo i Karolini budućoj majci Amadeji.

Na svetu misu Karolina je išla u bolničku kapelicu Milosrdnih sestara svetog Vinka. Tamo je u njoj nikla klica redovničkoga zvanja. Bila je neizmjerno sretna kad joj je ispovjednik protumačio da su sklonost i želja za redovničkim staležom već znakovi zvanja. Osjećala se pozvanom u zatvoreni samostan i tu je želju izrazila svojoj obitelji. Kako se moglo i očekivati, njezini se nisu
protivili. No, kad je časna sestra Vladimira zaključala vrata iza njezina ulaska 1922, tako je plakala da je jedva mogla riječi progovoriti. Ipak je znala da nas u prvom čitanju ohrabruje prorok Izaija: Recite preplašenim srcima: Budite jaki. Ne bojte se. Evo Boga vašega, odmazda dolazi. Tamo gdje je svjetlo Isusova uskrsnuća nema mjesta strahu. Božji dolazak otklanja strah. On ulazi u tvoje probleme, u tvoj život, u tvoju obitelj kako bi te spasio. Nema situacije u života koja je veća od Boga. Moliti nam je da Isus uđe u naše životne pustinje i dade nam izvor svoga milosrđa.

Godine 1922. stupila je u samostan u Đakovu. U samostanu je završila učiteljsku školu, a kasnije i visoku pedagošku školu u Zagrebu. Majka Amadeja 15. kolovoza 1926. polaže Prve zavjete a doživotne 15. kolovoza 1932. Po Isusovu poslanju 1943. preuzima službu provincijalne poglavarice.

U danima rata i nemira, u vrijeme straha i nesigurnosti, živo čeznemo za Isusovom blizinom i za djelotvornošću njegove otkupiteljske ljubavi. Tada majka Amadeja obilazi sestre u svim mjestima. U suradnji s nadbiskupom Stepincem sačuvala je redovničko odijelo, a uz pomoć biskupa Antuna Akšamovića izborila se da se 1945. sačuva provincijalna kuća koju su komunisti htjeli uzeti za svoje potrebe.

Majka Amadeja je vjerovala da je Isusu stalo do nas i željela je ostati u njegovoj službi kao nositelj vjere, kao molitelj nade, kao službenik njegove ljubavi. Željela je govoriti u njegovo ime, nositi drugima nadu i radost, biti oruđe njegova mira. Prepoznala je Isusa, u današnjem evanđelju kao onoga koji sve čini dobro, koji svima čini dobro. Donijeli su Isusu bolesna čovjeka, bio je gluh i nijem. Ima toliko lijepih pojedinosti u ovoj zgodi. Tu su dobri ljudi koji su mu pomogli da dođe do Isusa. Prepoznala je Majka Amadeja u tim ljudima sebe i druge kada su u službi ljubavi. Da bi mogla svima činiti dobro bile su joj potrebne njezine ruke, srce, optimizam. Zato je pomogla i spasila jedanaestogodišnju židovsku djevojčicu Zdenku Bienenstock Grünbaum i druge Židove za vrijeme holokausta. Tu su bile i majke s novorođenom djecom u bolnici. Zato joj je posthumno dodijeljeno priznanje: “Pravednik među narodima” 23. ožujka 2009. godine.

S. Amadeja Pavlović je napisala: “Znati sebe zaboraviti, trpjeti i žrtvovati se za druge, to je veliki apostolat ljubavi. Taj nas čini ne samo da svjedočimo za Krista, nego da mu postanemo slični.” Iznenada je preminula u Sušaku 26. studenoga 1971.

Iz života majke Amadeje možemo naučiti prije svega kako se vjernik postavlja prema životu općenito, kako se praktički živi vjera u Boga i Njegovu Providnost. Majka Amadeja nije gubila vrijeme na nevažne stvari. Ona je iz obitelji baštinila vjeru, naučila moliti, živjeti u Božjoj prisutnosti. Obitelj je gnijezdo u kojem rastu, ne samo odrastaju djeca nego na primjerima roditelja rastu u vjeri, stječu povjerenje u Boga i čovjeka, uče kako se živi.

Poštovana sestro provincijalna poglavarice Valerija pozivam Vas da otkrijete ploču na kojoj piše:

U OVOJ JE CRKVI KRŠTENA KAROLINA PAVLOVIĆ,

ROĐENA 28. 1. 1895.

REDOVNIČKIM IMENOM S. MARIJA AMADEJA

U SAMOSTANU SESTARA SV. KRIŽA U ĐAKOVU

POLOŽILA JE PRVE ZAVJETE 15. 8. 1926.

PROVINCIJALNA POGLAVARICA OD 1943. DO 1955.

PROGLAŠENA PRAVEDNICOM MEĐU NARODIMA 23. 3. 2009.

UMRLA U RIJECI, NA SUŠAKU 26. 11. 1971.

O 50. OBLJETNICI SMRTI, SPOMEN PLOČU POSTAVLJAJU

MILOSRDNE SESTRE SV. KRIŽA IZ ĐAKOVA

OVA ŽUPA SV. ROKA I SRIJEMSKA BISKUPIJA

Petrovaradin 2021.

Nakon homilije i poziva mons. Đure Gašparovića uslijedilo je svečano otkrivanje spomen–ploče. Za vrijeme svečanog otkrivanja ploče milosrde sestre svetog Križa prigodno su zapjevale himnu Družbe Pjevaj Bogu zavjet svet...

Karolina Pavlović je rođena u Petrovaradinu u građanskoj obitelji od oca Alojzija i majke Franjke Ambrišak, a nakon školovanja u Novom Sadu i rada u Zemunu priključila se časnim sestrama u Đakovu. Završila je učiteljsku i višu pedagošku školu u Zagrebu. Radila je kao učiteljica u Državnoj osnovnoj školi i u  građanskoj školi koju su časne sestre držale u Đakovu. Imenovana je predstojnicom Družbe Milosrdnih sestara Svetog Križa 1940. godine i tu dužnost obavljala je do 1955.

Spasila život djevojčice

Kako se navodi u dokumentaciji Memorijalnog centra Yad Vashem, Amadeja Pavlović je osobnim zalaganjem i inicijativom spasila život židovske djevojčice Zdenke Bienenstock koju je pod lažnim imenom sakrivala u samostanu u Đakovu, a da to nisu čak znale ni ostale časne sestre. Zdenkina obitelj ubijena je u nacističkim logorima smrti, bez obzira na to što se pokrstila i prešla u katoličku vjeru. Jedanaestogodišnju Zdenku iz Osijeka je u lipnju 1941. u Đakovo doveo svećenik Alfred Hoelender i predao je Amadeji. Ona ju je sakrivala u samostanu, pod lažnim imenom, do svibnja 1945. Prisustvo devojčice predstavljalo je izuzetnu opasnost za samostan, koji je istovremeno jedno vreme bio i štab njemačkih vojnika.

Zdenka se poslije rata iselila u SAD. U travnju 2008. uputila je molbu Memorijalnom centru za žrtve Holokausta Yad Vashem da se Amadeji Pavlović dodjeli priznanje „Pravednik među narodima“ koje Država Izrael dodeljuje nežidovima za koje je dokazano da su spašavali Židove tijekom Holokausta. To je i učinjeno. Priznanje je uručeno hrvatskoj provinciji Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu 23. ožujka 2009.

U dosjeu Amadeje Pavlović se navodi se da je „uspjela da uvjeri ustaške poglavare da iz tranzicijskog logora za židovske žene i djecu, u kome su mnogi umrli od gladi i zaraznih bolesti dok su čekali premještaj u koncentracijske logore, dozvole da primi trudnu i bolesnu Židovku u posebno bolničko krilo samostana sestara u Đakovu“. Na isti način je, navodi se, pomogla spasiti mnoge žene.

Život kao najveća vrijednost

Govoreći o s. Amadeji i njenom životu, s. Valerija Široki je rekla na otkrivanju spomen–ploče da su u Petrovaradinu udareni temelji njezinog kršćanskog života.

Majka Amadeja nas iznad svega uči o hrabrosti u vjeri. Vjera se uči u životu, i to na primjerima drugih ljudi. Sve drugo su uradili drugi, pa i inicijativu da se ona proglasi 'Pravednicom među narodima', rekla je je ona.

Sestra Amadeja je usprkos svemu negativnom posvedočila da je život bez obzira na vjeru i naciju najveća vrijednost i to je svojim djelom i konkretnim činom i pokazala. Drago mi je da su je Petrovaradin i časne sestre otrgli od zaborava. Volio bih da i u drugim lokalnim i crkvenim zajednicama imamo slične inicijative kako bismo vrijednu baštinu vezanu za zaslužne pojedince memorirali, rekao je Tomislav Žigmanov, predsjednik DSHV-a.

Drago mi je da ovakvim događajima prisustvuju i predstavnici Grada Novog Sada, što pokazuje koliko je on europski. Siguran sam da nas ovakvi događaji zbližuju i da pomažu poboljšanju odnosa srpske i hrvatske zajednice, kazao je prije Mise Goran Kaurić, vijećnik HNV-a i zamjenik pokrajinskog tajnika za kulturu, informiranje i odnose s vjerskim zajednicama.

Gradonačelnika Novog Sada Miloša Vučevića predstavljao je njegov izaslanik i šef kabineta Žarko Mićin.

Kao grad mira i tolerancije, Novi Sad će uvijek podržavati ovakve događaje koji doprinose zajedništvu i boljem razumijevanju svih građana koji u njemu žive, napisao je Mićin na Twitteru. 

Ovom događaju nazočili su i predstavnici hrvatske diplomacije u Srbiji, članovi DSHV-a koji sudjeluju u tijelima Skupštine Novog Sada, HKPD-a Jelačić iz Petrovaradina i Grada Novoga Sada.

 

 

 

 

 

 

 

Poslije Mise, časne sestre iz Đakova obišle su svetište Gospe Tekijske, gdje im je o istom govorio rektor Ivan Rajković, zatim crkvu Uzvišenja sv. Križa i Petrovaradinsku tvrđavu.

Tekst: Marko Tucakov/Ivica Zrno

Fotografije: Marko Tucakov/Mirko Turšić/Ivica Zrno