„BILJEŠKA O NEDJELJI BOŽJE RIJEČI“ 2021.

Smjernice i preporuke Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata u pripravi Nedjelje Božje riječi 24. siječnja 2021.

MOLITVENA OSMINA ZA JEDINSTVO KRŠĆANA 2021.

HBK (TU) – Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog i Kršćanska sadašnjost objavili su priručnik za svjetsku Molitvenu osminu 2021. godine. Priručnik je rezultat suradnje Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana i Povjerenstva „Vjera i ustrojstvo“ Ekumenskog vijeća crkava, a materijale za 2021. godinu priredile su sestre iz zajednice monahinja u Grandchampu u Švicarskoj na biblijsku temu „Ostanite u mojoj ljubavi i donosit ćete mnogo roda“ (usp. Iv 15,1-17).

U SRIJEMSKOJ MITROVICI PROSLAVLJEN SPOMENDAN SVETE ANASTAZIJE, SRIJEMSKE MUČENICE

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – u petak, 15. siječnja 2021., u katedrali–bazilici manjoj koja je posvećena svetom Dimitriju, đakonu i mučeniku, u Srijemskoj Mitrovici, svečanik euharistijskim slavljem proslavljen je spomendan svete Anastazije, srijemske mučenice iz ranokršćanskih vremena. Večernje euharistijsko slavlje, u 18.00 sati predslavio je vlč. Ivica Zrno, župnik župe Sveta Ana, majka BDM iz Laćarka, uz suslavljenje mons. Eduarda Španovića, domaćeg župnika.

PREDSJEDNIK MIROVIĆ PRIMIO SREMSKOG BISKUPA I PREDSEDNICU NACIONALNOG SAVETA HRVATSKE NACIONALNE MANJINE

NOVI SAD (TU) – Predsjednik Pokrajinske vlade, g. Igor Mirović primio je danas srijemskog biskupa, msgr. Đuru Gašparovića i predsjednicu Nacionalnog savjeta hrvatske nacionalne manjine, gđu. Jasnu Vojnić, sa kojima je razgovarao o nastavku suradnje na projektima očuvanja vjerske baštine u Vojvodini.

ZIMSKE RADOSTI SRIJEMSKOMITROVAČKIH VJEROUČENIKA

Vijesti

POČETAK ADVENTA 2020. I IZRADA ADVENTSKOG VIJENCA

28. studeni 2020.

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – u nizu priprema koje se vrše za sveto adventsko vrijeme, u župi Sveti Dimitrije, đakon i mučenik u Srijemskoj Mitrovici, sada se već tradicionalno izrađuje veliki adventski vijenac, koji je vidljiv svima koji iz bilo kojeg razloga dođu do srijemskomitrovačke župske crkve. U subotu, 28. studenoga 2020., večer uoči prve adventske nedjelje, napravljen je veliki adventski vijenac u dvorištu crkve.

 

U središtu adventskog vijenca nalazi se prazna štala, koja simbolizira iščekivanje rođenja Isusa Krista, te uz vijenac i prepoznatljive četiri adventske svijeće, ovaj je ukras podsjetnik i veoma jasna poruka koja poziva na što je moguće bolju pripravu za događaj Isusovog rođenja, koja se prvenstveno mora dogoditi u dubini našega bića, podsjetio je vlč. Ivica Zrno, župnik župe Sveta Ana, majka BDM u Laćarku.

Adventski vijenac redovito izrađuju mladi srijemskomitrovačke župe. Tu im je prigoda, kroz aktivnost u vlastitoj župi, iskušati se u kreativnosti i ukrašavanju, te na taj način dati svoj obol župskom životu.

I ove godine sam odlučio dati svoj doprinos župi izrađivanjem adventskog vijenca. Ova aktivnost mi je veoma draga. U izradi vijenca sudjelujem već nekoliko godina. Prvo je to bilo kao pomoćnik glavnom majstoru, a ovo je već druga godina kako sam odgovoran za ideju vijenca i realizaciju kod njegovog nastanka. Čast mi je što mi je ukazano povjerenje za ovaj župski projekt, koji krasi župu kroz gotovo cijeli prosinac, rekao je g. Mario Molnar, mladi župljanin srijemskomitrovačke župe.

Njemu redovito pomaže g. Luka Saboci. On je istaknuo kako je veoma važno rasporediti posao od samoga početka. Tako se olakšava izrada adventskog vijenca. Dok kolega Mario odlazi po borove grane, moj je zadatak pripremiti sve ostalo, kako bi se cjelokupni posao odvijao bez većih poteškoća. Nije mi teško, jer znam da činim dobro djelo za župu, poručuje Luka.

Nakon što je izrađen adventski vijenac, u večernjim satima, upriličena molitveno–duhovna večer, pod nazivom Adventski hod. Želja i nakana ovoga susreta jest bolja i temeljitija priprava na velike i svete dane koji su pred nama. Stoga je molitveno–duhovna večer predviđena za svaki tjedan.

Nakon molitvenog bdijenja, mladi župe su se zadržali u kratkom razgovoru i izmjeni ideja za sveto adventsko vrijeme.

Tekst: Ivica Zrno

Foto: Ivica Zrno/Ivan Reves

SPROVODNI OBREDI I MISA ZADUŠNICA ZA MONS. IVANA MATIJEVIĆA

28. studeni 2020.

ĐAKOVO (TU) – Mons. Ivan Matijević, svećenik u miru Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je preminuo 26. studenoga 2020. u KBC-u Osijek u 85. godini života i 55. godini svećeništva, ukopan je u subotu, 28. studenoga na Gradskom groblju u Đakovu. Sprovodne obrede te misu zadušnicu u đakovačkoj prvostolnici predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. Zbog epidemioloških mjera prisustvovao je manji broj svećenika, nekoliko redovnica Družbe milosrdnih sestara Sv. Križa te najbliža rodbina mons. Matijevića.

„Pokapamo mrtvo tijelo našega brata svećenika, dugogodišnjeg katedralnog ispovjednika mons. Ivana Matijevića. Trenutak je to u kojemu osjećamo svu težinu članka naše kršćanske vjere: Vjerujem  u uskrsnuće tijela“, rekao je u svojoj homiliji tijekom sprovodnih obreda mons. Hranić i nastavio: „Prihvatiti uskrsnuće tijela koje će se raspasti i s vremenom će istrunuti i nestati čak i kosti? I apostol Toma je imao problema s tom vjerom. On je dobro zapam­tio Isusove probodene ruke i noge, negdje je duboko u njemu još uvijek odzvanjao Isusov strašni krik na križu: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Nije mogao zaboraviti koplje koje je pro­bilo Isusov bok i srce. I da je onaj koji je na križu umro te bio položen u grob živ i da su ga vidjeli te s njim razgovarali – za apostola Tomu to je nevjerojatno.“

Nadbiskup je pitao zatim ne čuči li apostol Toma u svakome od nas te je spomenuo nedostatak vida – fizičku sljepoću mons. Matijevića i rekao: „…kolikogod je bila njegov teški životni križ, bila je nešto što je on puno lakše nosio od sljepoće kojom je bio pogođen apostol Toma… Potpuna tjelesna sljepoća samo je blijeda slika mraka u kojemu živi čovjek koji nema vjere u Boga te se pita ima li uopće smisla ljudski život, kad sve ionako završava grobnim humkom? Ima li smisla ljubav, kad joj smrt nanosi tako teške udarce da ona postaje izvorom patnje. Imaju li smisla altruizam, samodarivanje i požrtvovnost za druge, kad nailaze na ravnodušnost, nezahvalnost i zaborav onih kojima su dobročinstva učinjena te izazivaju bolna razočaranja dobročinitelja? Ima li smisla samoprijegorno služenje, kad ljudi to ionako često ne vide i ne prepoznaju?”

Mons. Hranić potom je istaknuo: „Uskrsnuo je onaj koji je bio raspet. Onoga koji je bio odbačen, Bog je uskrsnućem potvrdio kao svojega Sina. Njegov život i njegova smrt unijeli su ga u vječni život i doveli do neprolazne slave. Uskrsli je Krist istovjetan s onim raspetim Isusom, koji je na križu vapio: Bože gdje si? Zašto si me ostavio?. Iako je njegovo uskrsnuće usko vezano uz njegovu muku i smrt na križu te nije izbrisalo ono što se dogodilo na Veliki petak te se Uskrsli ukazuje s ranama kao znacima razapinjanja, uskrsnuće ipak predstavlja bitnu promjenu, štoviše obrat… Zato onaj koji živi životom kako to Bog hoće, u skladu s voljom Božjom sve do smrti; onaj koji ostaje vjeran vječnim i neprolaznim vrednotama; onaj koji iskreno voli i ostaje vjeran zapovijedi ljubavi makar zbog toga morao i pretrpjeti; onaj tko ostaje ustrajan u istinoljubivosti, čestitosti i poštenju makar zbog toga stradavao; taj prolazi Isusovim putem spasenja prema životu, prema istinskoj punini, prema Bogu.“

Krist Gospodin i njegova Crkva bili su sav žitak i čitav život mons. Ivana, rekao je nadbiskup Đuro i istaknuo kako je pokojnik uz svoju ispovjedničku službu, bio aktivan u pastoralu slijepih i slabovidnih osoba na području Đakovačko-osječke nadbiskupije i šire, suradnik u projektu Biblija za slijepe te član ili barem podupiratelj više udruga koje su skrbile o evangelizaciji slijepih i slabovidnih osoba. Prepisivao je na Brajevo pismo duhovnu literaturu kako bi drugima omogućio njezino čitanje i rast u vjeri.  

Nadbiskup je zahvalio ravnateljima i sestrama te gospođama u Svećeničkom domu u Đakovu koji su na uzoran način skrbili o mons. Matijeviću u njegovim zadnjim godinama i danima života kada je sve teže hodao, sve manje izlazio iz svojega stana, da bi na kraju dospio u krevet. „Kato! Kato! Bio je uzvik koji se posljednjih tjedana trajno čuo iz njegove sobe“, rekao je nadbiskup i zahvalio pokojnikovoj rođenoj sestri Kati, koja je trajno bila velika podrška svome bratu i često mu dolazila te ga posjećivala u Đakovu, a iskrenu sućut izrazio je cijeloj rodbini.    

Nakon sprovodnih obreda uslijedila je misa zadušnica. Nadbiskup Hranić zahvalio je Bogu za život, svećeničku službu, revnost i požrtvovnost mons. Matijevića te ga preporučio Božjem milosrđu.

 

Životopis mons. Ivana Matijevića – homilije nadbiskupa Hranića

Mons. Ivan Matijević rodio se 18. siječnja 1936. u Županji od oca Ilije i majke Marije r. Benaković. Ondje je završio i sedmogodišnju osnovnu školu te je započeo gimnaziju, koju je 1954. nastavio te je maturirao na Biskupijskom liceju u Đakovu 1956. godine.

Iste godine upisao je i studij teologije u Đakovu. Sljedeće 1957. godine bio je pozvan na odsluženje vojnog roka. Ondje je nažalost, pred kraj odsluženja, zbog zaraze koja ga je pogodila izgubio vid. Uslijedilo je dvogodišnje liječenje, pa nastavak studija. Po završetku teološkog studija bio je poslan u Graz i na teološki fakultet u Beč. U ta je dva grada pohađao i školu za slijepe osobe, koja ga je osposobila za samostalan život, čitanje, pisanje, snalaženje u prostoru itd. 

Nakon što je iz Rima dobio dopuštenje da unatoč potpunoj sljepoći može biti zaređen za svećenika, studij je priveo kraju te ga je na tom njegovu putu prema Kristu na Petrovo 1966. godine pok. biskup Stjepan Bäuerlein zaredio za svećenika.    

Prvih 9 godina svećeništva proveo je kao duhovni pomoćnik u svojoj rodnoj župi u Županji. Godine 1975. vratio se u Đakovo i bio imenovan katedralnim ispovjednikom te ispovjednikom u Bogoslovnom sjemeništu i u Samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Tu je službu svakodnevno, revno i požrtvovno obavljao kroz punih 25 godina, do umirovljenja 2010. godine. No, i nakon umirovljenja, pa i nakon što zbog zdravstvenih poteškoća više nije mogao ići u katedralu, brojni penitenti dolazili su mu u njegov stan u Svećeničkom domu.

Papa Benedikt XVI. ga je 2010. godine, radi njegovih svećeničkih zasluga i pastoralne revnosti na putu prema Kristu, počastio titulom monsignora – kapelana njegove svetosti.

M. Kuveždanin/foto: Josip Vuksanović

Izvor: djos.hr

RAZGOVOR S BOBANOM JOVANOVIĆEM, KIPAROM KOJI JE OBNOVIO KIP PRESVETOG TROJSTVA U SRIJEMSKOJ MITROVICI

27. studeni 2020.

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – Podsjetnik: u četvrtak, 27. kolovoza 2020., u parku ispred Rimokatoličke crkve Sveti Dimitrije, đakon i mučenik, vraćen je na svoje mjesto obnovljeni kip Presvetoga Trojstva. Radovi na restauraciji kipa započeli su još sredinom travnja 2020., a trajali su do konca kolovoza 2020.

 

Ovo je samo jedna od faza obnove, a želja je da se, osim kipa spomenik Presvetoga Trojstva obnovi u cijelosti, kako bi mu se vratio stari sjaj, te kako bi spomenik ponovno krasio ovaj dio Srijemske Mitrovice, a bio na ponos cijelom Gradu i stanovnicima Grada. Obnova cijelog spomenika bila je i više nego potreba, jer je spomenik oštećen „zubom vremena“ sve više zadobivao izgled ruine.

O svemu smo razgovarali s g. Bobanom Jovanovićem, uglednim kiparom koji je obnovio kip Presvetoga Trojstva.

 

Predstavite se ukratko

Ja sam kipar, Boban Jovanović, magistar umjetnosti i profesor kiparstva u Beogradu. Zvanje sam stekao na Beogradskom sveučilištu umjetnosti 1996. godine, a na specijalizaciji sam se opredijelio za rad u kamenu. Dobitnik sam najznačajnijih nagrada na izložbama za vrijeme studija. Moja kiparska djela su izložena u javnom prostoru u Srbiji, u Italiji u muzeju u Toveni, kao i u privatnim kolekcijama u Srbiji i u Evropi. U kontinuitetu se bavim poslom kiparstva više od četvrt stoljeća.

 

 

 

 

 

 

 

 

Predstavite nam svoj rad na kipu Presvetoga Trojstva u Srijemskoj Mitrovici

Skulpturu staru 150 godina, isklesanu u kamenu zatekli smo u veoma lošem stanju. U početku je uloženo značajno vrijeme i trud nas koji smo radili u pronalaženju rješenja za revitalizaciju ovog spomenika. Pored restauratorskih poslova bilo je potrebno rekonstruirati pojedine dijelove koji nedostaju na ovom znamenitom kiparskom radu. Veliki izazov i odgovornost je bilo raditi na rekonstrukciji dijelova glava i ruku kao i križa, koji su važni, a ujedno najzanimljiviji u psihološkom i simboličnom smislu same kompozicije skulpture Presvetog Trojstva. Važno je bilo postići izraz na licima i značaj koji imaju Otac i Sin za svakog vjernika, u duhovnom i religijskom smislu, npr. blagi izraz Bogočovjeka Krista i strogi izraz Oca, Boga Stvoritelja. Pored ovih, najznačajnijih dijelova, imali smo situaciju koja je nalagala rad na kompozicijskoj cjelovitosti skulpture, što podrazumijeva poznavanje anatomije i proporcija ljudskih tijela kao i poznavanje prirode rada na draperiji. Sa zadnje strane na skulpturi, gdje dominira draperija, bilo je velikih oštećenja. Tijela obavijena tkaninom, kao složen kiparski zadatak poznajemo iz antičkih vremena preko mnogobrojnih grčih skulptura klasičnog perioda. Svu ljepotu igre svijetlosti i sjenke koju nam nudi draperija na skulpturi nije bilo moguće sagledati kada smo počeli rad prije nekoliko mjeseci na ovoj prelijepoj kompoziciji zbog značajnog oštećenja.

 

U kakvom stanju Ste zatekli/preuzeli kip prije obnove, a u kakvom stanju je sada?

Kao sto sam već rekao, skulptura je bila izložena dug vremenski period na otvorenom prostoru (oko 150 godina) bez potrebne periodične zaštite i opće brige o tako vrijednom kulturnom dobru. Tako dug period, kao i slaba kvaliteta kamena, a radi se o pješčaru sitnog zrna (nalazište nepoznato), uzrokovao je da erozija izazove drastično propadanje spomenute skulpture. Postupkom dodavanja materijala, srodnog spomenutom kamenu, koji smo odredili stručnom analizom, figure su obnovljene i dovedene u stanje, vrlo slično prvobitnom, obzirom da nemamo precizne podatke kako je ona zaista izgledala prije 100 ili 150 godina. Po završetku dodavanja svih dijelova koji nedostaju, materijalom koji je strukturalno odgovarao prirodi izvornog kamena, skulpturu smo pažljivo tonirali, kako bi lokalni ton ostao nenarušen i sproveden na preostali većinski dio skulpture. Naglašavam da kiparski tretirana površina u ovom postupku restauracije, prelazi 80% cjelokupne površine. Na kraju je skulptura hidrofobirana, kako bi dobila zaštitu na duži vremenski period od prodiranja vode u sam gradivni materijal.

 

Jeste li imali velikih poteškoća prilikom obnavljanja kipa?

Tim koji je radio na preostalom dijelu spomenika, prvenstveno na postolju, je imao usku suradnju sa mnom po svim pitanjima; materijala, nadogradnje, toniranja cjelokupnog spomenika kao i to da smo u samom startu rada na obnovi spomenika odlučili da bi bilo najbolje da se skulptura demontira sa postolja, kako bi radovi na njoj bili izvedeni na zemlji u boljim uvjetima od onih na skeli. To je bio dobar potez, kako se kasnije ispostavilo. Kada smo pronašli adekvatan materijal za nadogradnju, tromjesečna akcija je krenula. To je vrijeme u kojem smo projektirali obnovu skulpture. Nedostajali su veliki i značajni dijelovi, čiji izgled je bilo potrebno naslutiti, osmisliti, nadograditi i uklopiti u preostalu kompoziciju kako bi dobili ujedno novu-a-staru cjelovitost i kako bi se vratio prijašnji sklad čitave kompozicije. Likovna i tehnička kvaliteta bila je moj moto i nešto što je cijelo vrijeme bilo prisutno u napornom, a uzbudljivom radu. Specifičnost teme jako je doprinosila tome. Na nekim mjestima je bilo potrebno dodavati armaturu jer su nedostajali veliki i značajni dijelovi kako bi nadograđene partije imale dodatnu čvrstinu, pored toga što su likovno, na izvjestan način ponovo oživjeli vremenom narušenu kompoziciju. Nedostajući dijelovi na licima i rukama su bili najzahtjevniji za rekonstrukciju, u svakom smislu.

 

Koliko je bilo važno obnoviti ovaj kip?

Ovaj spomenik ima veliku umjetničku važnost. Vremenom je, oštećenje na njemu postalo toliko veliko da je postojala realna mogućnost, ukoliko se ne sanira, da bude konačno i zauvijek izgubljen. Odluka da se obnovi je od velikog kulturnog značaja, kako na lokalnom, tako i na nacionalnom i državnom nivou.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Koja je, za Vas osobno, vrijednost ovog kipa, te obnove kipa?

Veoma važno mi je bilo što kvalitetnije uraditi posao koji mi je povjeren. Pravio sam temeljne pripreme kako bih bio što efikasniji u samom radu na skulpturi. Prikupljao sam, inače oskudne, podatke o spomeniku i samoj figuralnoj grupaciji koja kruni cjelokupni izgled spomenika. To je obuhvaćalo vrijeme nastanka, ispitivanje materijala, bezuspješno traganje za autorom skulpture, proučavanje tematski srodnih spomenika kod nas i u svijetu, zatim njihova simbolika, položaj ruku, glava i ostalih dijelova kompozicije, kao i rekvizita i drugih prisutnih predmeta koji su od neizostavnog značaja za cijeli spomenik. Obnovom ovog kompleksa, na dobitku je zajednica u Gradu gdje se on nalazi, na dobitku su svi Građani koji će imati mogućnost uživati u divnom parku koji okružuje kompleks spomenika. Mislim, da smo obnovom ovog kompleksa, na neki način, svi na dobitku.

Razgovarao: Ivica Zrno

Foto: Boban Jovanović/Ivica Zrno

PROSLAVLJEN CRKVENI GOD U SOTU

25. studeni 2020.

SOT (TU) – Sveta Katarina, djevica i mučenica, proslavljena je 25. sutednog  2020. godine svetom Misom u 11.00 sati, koju je predvodio vlč. Zdravko Čabrajac, župnik u Beočinu

U koncelebraciji su bili: preč. Marko Kljajić, župnik u Surčinu, vlč. Ivica Zrno, župnik u Laćarku, vlč. Ivica Živković, župnik u Hrtkovcima, vlč. Darko Rac, grkokatolički župnik u Bačincima i župnik domaćin vlč. Nikica Bošnjaković. Sveta Misa je slavljena u župnoj dvorani, zbog sigurnosnih mjera, jer je dvorana prostranija od župne crkve.

Kroz kušnju se očituje pripadnost

Vlč. Zdravko Čabrajac je na početku homilije izrazio radost zbog ustrajnosti i hrabrosti vjernika, koji su se okupili proslaviti svoju zaštitnicu, unatoč okolnostima. Upozorio je vjernike da ne smiju dopustiti da ih okolnosti u kojima danas živimo odvrate od vjere, te je, osvrćući se na primjer sv. Katarine, poručio:

U mučeništvu nije važna kolika je količina prolijevanja krvi, muke i patnje, nego da muka i patnja dolaze uz svjedočenje. To znači da se kroz kušnju mora i očitovati kojoj strani ja istinski pripadam. Upravo se nalazimo između nedjelje Krista Kralja i prve nedjelje Došašća. Zato je naglašena budnost, jer tko će pripadati Kristovom kraljevstvu? To je kraljevstvo probuđenih, na vrijeme probuđenih, tj. mučenika, svjedoka, koji su oprani u krvi Jaganjčevoj. Ako nisam opran u krvi Jaganjčevoj, ja nemam što, sa pozitivnim ishodom, tražiti pred Licem Božjim. Vidite i sami da nas dotiče globalna pošast. Na koncu nam se preporuča da budemo cijepljeni klonulošću snage. Klonulost snage trne Duh u nama. Kažu: 'Budi zdrav!', 'Budi razuman!', 'Budi razborit!', 'Budi oprezan!' Ali paket tih preporuka, ako nije osvijetljen Duhom, koji nam je od Boga dan, to nije pravi način za našu izgradnju. Koliko bi bilo manje propusta, koliko manje pasivnosti, da se ravnamo poticajima Duha, a ne da nas taru neprestano pitanja: 'Što će biti sa mnom?' 'Hoću li se izvući?' i 'Koliko će se narušiti moja koncepcija života?' kazao je predvoditelj misnoga slavlja.

Ostati ustrajan u vjeri

Osvrćući se na trenutnu situaciju u svijetu vlč. Zdravko Čabrajac je poručio da se treba boriti protiv virusa ravnodušnosti i ne dopustiti da se naviknemo na Kristov križ, te da se trudimo slaviti Boga onako kako mislimo da je najbolje, ne osvrćući se što drugi o tome misle, te je dodao:

Zato naše glavno cjepivo protiv svih bolesti i danas ostaje Isus Krist, ako treba ići na respirator, naš respirator je jedino Duh Sveti, a najopakiji virus je kada se grijeh tako predstavi da ga ti više ne možeš definirati grijehom.

Propovjednik je na kraju homilije pozvao vjernike da u ovo vrijeme pokažu snažniju vjeru u Isusa Krista, da ostanu ustrajni, te da se, poput sv. Katarine, zaraze Kristovom ljubavlju.

Župnik domaćin, vlč. Nikica Bošnjaković se, na kraju svete Mise, zahvalio svećenicima koji su došli uzveličati proslavu crkvenoga goda, te svim vjernicima koji su pokazali svoju vjernost Bogu i došli na svetu Misu. Posebno se zahvalio svima koji su pomogli oko organizacije ovogodišnje proslave crkvenoga goda svete Katarine, djevice i mučenice.

Domaćini su nakon Mise pripremili bratski zalogaj za sve prisutne, ali nije bilo tradicionalnog druženja, zbog pandemije i propisanih mjera.

Tekst: Ana Hodak/Ivica Zrno

Foto: Ana Hodak/Suzana Darabašić

PREMINUO VLČ. MARKO ĐIDARA – SPROVOD I MISA ZADUŠNICA

25. studeni 2020.

OSIJEK (TU) – U srijedu, 25. studenog 2020. u KBC-u Osijek u 83. godini života i 55. godini svećeništva preminuo je vlč. Marko Đidara, župnik u miru.

Sprovodni obredi bit će u petak, 27. studenoga 2020. s početkom u 14 sati na Gradskom groblju u Đakovu. Poslije ukopa bit će misa zadušnica u katedrali sv. Petra.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

 

 

 

ĐAKOVO (TU) – Vlč. Marko Đidara, umirovljeni svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je preminuo 25. studenoga 2020. u 83. godini života i 55. godini svećeništva, ukopan je u petak 27. studenoga na Gradskom groblju u Đakovu. Sprovodne obrede predvodio je pomoćni biskup Ivan Ćurić, u zajedništvu s nadbiskupom Đurom Hranićem i dvadesetak svećenika, a zbog epidemioloških mjera, prisustvovao je manji broj rodbine, bivših župljana i prijatelja.

Biskup Ivan spomenuo je kako je kao ministrant osnovnoškolac sudjelovao u bogoslužjima koja je predvodio župnik Marko, a i na mnogim sprovodima na kojima se često čitao navještaj iz Knjige tužaljki, koji je i sada čitan: Duši je mojoj oduzet mir i više ne znam što je sreća. „Kakav realizam iskustva boli s kojom se čovjek susretne! Poput ‘pelina i otrova’. A onda, kada se pogled usmjeri malo dalje, u visinu, prepoznamo svjetlo i vedrinu: Dobrota i milosrđe Gospodnje nisu nestali. Obnavljaju se svako jutro. I odlomak završava navještajem mira i Božjeg spasenja. A te su riječi tek proročki nagovještaj onoga što će nam zasjati u Kristu. Kad nas sâm Isus sokoli: Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte! Kamo ja odlazim znate put. I kad nam se, kao apostolima, učini da mi ne znamo puta, eto nam Isusa – njegova rođenja i života, njegove smrti i uskrsnuća, njegova utjelovljenja i njegove vječnosti. Povjerujemo mu, prihvatimo ga i nasljedujemo jer nam je on Put, Istina i Život, kako smo upravo čuli u naviještenom evanđeoskom odlomku. To je vjera koju i danas želimo posvjedočiti stojeći pred lijesom u oproštaju od pokojnoga svećenika Marka“, istaknuo je u sprovodnoj homiliji biskup Ivan.

Biskup je nadalje, uime pokojnog svećenika, izrazio iskrenu zahvalnost za skrb ravnateljima, časnim sestrama i osoblju te subraći svećenicima iz Doma za umirovljene svećenike, gdje se vlč. Marko nastanio od svoga umirovljenja u ljeto 2014., nakon 32 godine župnikovanja u Drenovcima. „No, nije se dao smiriti, nego i nadalje nastavlja pastoralno djelovati, boraveći ponajviše u župama sv. Nikole Tavelića i sv. Josipa Radnika u Slavonskom Brodu“, istaknuo je mons. Ćurić. Potom je svoju sućut i iskrenu zahvalnost izrazio rodbini pokojnika, rekavši: „S lakoćom se moglo uočiti kako vlč. Marko vrijedan oslonac ima i u srdačnoj povezanosti sa svojom rodbinom, posebno s nećacima i nećakinjama. I njima danas izričemo zahvalnost za ljubav, poštovanje i brigu, koju su prema njemu osjećali i iskazivali.“

Govoreći o pastoralnom radu pokojnog svećenika, biskup Ćurić je rekao: „On je nastojao brižno organizirati suradnike – od ministranata, pjevača i župnih vijeća, sve do redovnica iz Družbe milosrdnih sestara Sv. Križa koje su s njim djelovale u Brodskom Varošu i Drenovcima. Bilo je svećeničkih i redovničkih zvanja u zajednicama koje je predvodio. I sâm sam među onima koji su na početku ‘tajnu’ svoga poziva povjerili svome župniku, vlč. Marku. Poseban je osjećaj imao i za zavičajnu baštinu te je zdušno sudjelovao u promicanju kulturnoga života. Još je 70-tih godina uspostavio svojevrsnu međužupnu suradnju, povezujući Slavoniju i Bačku, napose ističući vrijednost i ljepotu slavlja naših jesenskih ‘zahvalnih nedjelja’ i ljetne bunjevačke dužijance. U Drenovcima je početkom 90-tih bio među pokretačima osnivanja Udruge ‘Duhovno hrašće’, u okviru čega su zaživjeli pjesnički susreti te časopis za književnost, umjetnost, kulturu  i povijest.“

Na kraju homilije biskup je spomenuo detalj s proslave Zlatne mise svećenika Marka, koju su 2016. slavili s njim u Drenovcima te su uočili „da na početku svoga svećeništva za mladomisničko geslo nije izabrao ni jedan tekst. No, po primjeru bl. Charlesa de Foucaulda izabrao je znak: srce s križem, kao putokaz životu u kojem nas predvodi i nadahnjuje Kristova ljubav.“ Sprovodnu homiliju biskup Ivan je zaključio riječima: „Zahvalna se srca danas opraštamo od svoga župnika i brata vlč. Marka. U vjeri Bogu prinosimo svjedočanstvo njegove službe i dobrih dijela, a istodobno ponizna srca molimo da od Gospodina zadobije oproštenje grijeha te očišćen prispije uskrsnuću i besmrtnoj radosti. Amen.“

 

Oproštajni govor vlč. Željka Šimića

Vlč. Željko Šimić, župnik Župe sv. Mihaela arkanđela u Drenovcima, u kojoj je pokojni vlč. Marko bio župnikom 32 godine, izrekao je oproštajni govor uime drenovačke župne zajednice te rekao: „Želim svemogućem dobrom Bogu izreći hvala uime svih župljana župe Drenovci, uime svih onih koji danas nisu mogli biti ovdje, uime Župnog ekonomskog i Župnog pastoralnog vijeća, uime pjevača, svih udruga i osoba s kojima je dragi pokojnik bio povezan i surađivao za vrijeme svoje službe u Drenovcima. Želim Bogu zahvaliti za svaku milost, blagoslov, za svako dobro kojim nas je blagoslovio po djelovanju pokojnog župnika Marka.“ Spomenuvši tolike vjernike kojim je pokojni svećenik dijelio sakramente i blagoslovine, vlč. Šimić je nastavio: „Molitvom nas je župnik Marko hrabrio i podržavao u vrijeme Domovinskog rata, a nakon rata zajedno se sa svim ostalima veselio slobodi i miru. Osobito je podržavao duhovni i intelektualni rast svojih župljana kroz osnivanje i aktivno djelovanje u udrugama Duhovno hrašće i udruzi pjesnika Cvelferije Sveti Mihovil. Sve svoje kvalitete je bio spreman dijeliti s bližnjima i tako donositi blagoslove i milosti Božje među ljude. Vjerujemo da će konačno čuti one riječi kojima se svi mi nadamo: Valjaš, slugo dobri i vjerni! Uđi u radost gospodara svoga’

Poslije ukopa uslijedila je u đakovačkoj katedrali misa zadušnica, koju je uz biskupa Ćurića te još dvadesetak svećenika predvodio nadbiskup Hranić. Nadbiskup je zahvalio Bogu za život i svećeničku službu pokojnog vlč. Marka, molivši za njega Božje milosrđe.

 

Životopis vlč. Marka Đidare (iz sprovodne homilije biskupa Ćurića)

Vlč. Marko Đidara rodio se 8. ožujka 1938. u krajevima naše Dalmacije, u Velušiću kraj Drniša, od roditelja Mile i Mare, rođ. Aralica. Zarana je s roditeljima doselio u Srijem, u grad Šid, gdje je započeo svoje obrazovanje pučkom i srednjom školom, koju je nastavio u Đakovu, gdje je na Biskupskom liceju maturirao 1959. godine. Potom u Bogoslovnom sjemeništu nastavlja svoju svećeničku formaciju i studij (1959. – 1966.). Pred kraj studija (1964. – 1965.) izvršio je obvezu odsluženja vojnoga roka u Skoplju. Za svećenika je zaređen 16. siječnja 1966., nakon čega započinju njegove pastoralne službe: nekoliko je mjeseci bio privremeni upravitelj župe u Vođincima, potom odlazi na službu u Slakovce (1966. – 1975.), gdje će prve tri godine biti duhovni pomoćnik, a potom župnik. U to je vrijeme nekoliko mjeseci vršio i službu župnog upravitelja u Starim Jankovcima (1974.). Potom je kraće vrijeme župnik u Rumi (1975. – 1976.), nakon čega dolazi za župnika u Brodski Varoš (1976. – 1982.). U ljeto 1982. započinje župničku službu u Drenovcima (1982. – 2014.), gdje je kroz 10 godina vršio i službu dekana (najprije Vrbanjskoga, a potom Drenovačkoga). U ljeto 2014., nakon 32 godine župnikovanja u Drenovcima, odlazi u mirovinu nastanivši se u zajednici Svećeničkoga doma u Đakovu.

Marko Grgić/foto: Josip Vuksanović

Izvor: djos.hr

VJERNICI U HRTKOVCIMA PROSLAVILI SVOGA NEBESKOGA ZAŠTITNIKA

23. studeni 2020.

HRTKOVCI (TU) – Patron župe, sv. Klement, papa i mučenik, proslavljen je 23. studenoga 2020., svečanim euharistijskim slavljem u 17.00 sati.

Svetu Misu je predvodio nadbiskup beogradski mons. Stanislav Hočevar, a u koncelebraciji su bili: mons. Đuro Gašparović, srijemski biskup, preč. Marko Loš, župnik u Petrovaradinu 3, preč. Blaž Zmaić, župnik u Irigu, vlč. Ivica Zrno, župnik u Laćarku, vlč. Ivan Rajković, župnik u Petrovaradinu 2, vlč. Nikica Bošnjaković, župnik u Šidu, vlč. Mihael Sokol, tajnik Beogradske nadbiskupije, te župnik domaćin vlč. Ivica Živković.

Na početku euharistijskoga slavlja mons. Stanislav Hočevar je izrazio veliku radost zbog mogućnosti prisustvovanja proslavi sv. Klementa, pape i mučenika, jer vraćanjem na početke kršćanstva možemo vidjeti koje su zadaće nas danas.

Otkrivajući sebe, otkrivamo Boga

U prigodnoj homiliji beogradski nadbiskup je ukazao na primjer sv. Klementa, kao onog koji je toliko ljubio Boga da je dao svoj život, te je posebno naglasio kako je ovaj svetac, promatrajući stvoreni svijet, otkrivao Boga Stvoritelja, koji ga savršeno vodi. To mu je omogućilo da duhovno raste i napreduje, te postane sposoban preuzeti službu koja mu je namijenjena.

Ukazujući na primjer sv. Klementa, mons. Stanislav Hočevar je poručio vjernicima: Tako smo pozvani i mi, ne samo da kao slučajno živimo u ovo vrijeme već da upravo danas otkrivamo svoje službe. Svatko je od nas upravo u ovo vrijeme upravo na ovome mjestu. Nemojte se bojati, nemojte se stidjeti, nemojte misliti da ste manje vrijedni od nekih. Ovo je vaše mjesto i svatko od vas ima danas odličnu ulogu. Naše uloge nisu takve da bi izvana izgledale izvanredne. Naša izvanrednost je u tome da najobičnije stvari svakoga dana radimo izvanrednom ljubavlju, izvanrednom radošću i izvanrednom harmonijom u svojoj obitelji, u svome kraju, na posebna način u svojoj župi. Pokušajmo danas, slaveći sv. Klementa jače otkriti sebe, svoj karakter, svoju osobnost, svoje karizme, koje je Bog svakome dao. Možda nemamo dovoljno vjere, u samoga sebe. Vjerujemo u Boga, ali on je nas pozvao u život i zato otkrivajući sebe, otkrivamo Boga.

 

Današnji čovjek je odbacio Boga

U nastavku propovijedi Nadbiskup je ukazao na problem ovoga svijeta, koji živi kao da mu Bog nije potreban

Ako je u ono vrijeme, kada je živio Klement, kršćanstvo bilo progonjeno, danas je progonjeno na puno opasniji, suptilan način. Nekada su kršćane ubijali, ali danas se svi, ukusno na prvi pogled, bore protiv toga da bismo mi vjerovali da je Bog nas pozvao u život. Današnji način života, tehnika, nauka, zapravo hoće reći da Bog nije potreban… Čovjek na neki način hoće sam odlučiti tko će se roditi, a tko neće, da li će biti muško ili žensko, kako bi čitav život mogao sebe samoga mijenjati. Taj intervent u tajnu života nam je donio ove maske na lice. Nosimo maske zato jer današnji ljudi žive u maskama, jer žele biti bogovi i nose maske boga, na svojim licima, proglašavaju se tvorcima, onima koji mogu sami odlučivati kakav bi trebao biti naš ljudski život. Budući da čovjek sam stvara čovjeka onda više nije važna moralna odgovornost. Čini se da oni koji imaju više 

materijalnih sredstava, velike međunarodne korporacije, mogu da gospodare nad nama. A gospodare između ostalog i zbog toga što smo mi vjernici zaboravili da je vjera najveći mogući čin čovjeka da poklekne pred Bogom i prizna ga za svoga Stvoritelja, upozorio je mons. Stanislav Hočevar.

Zajedništvo

Nadbiskup Stanislav Hočevar je propovijed zaključio isticanjem važnosti zajedništva, jer je to jedini način da svjedočimo Boga.

Distanciranja, izolacije i maske, su mjere koje moramo poštivati iz preventivnih razloga, ali ne smijemo dozvoliti da to bude naš stil života. Sada kada ne možemo biti blizu jedni drugima, moramo više voljeti jedni druge i više se duhovno povezivati. Posebno je pozvao na povezivanje katolika u Srbiji, jer samo jako zajedništvo može odgovoriti mnogim izazovima, rekao je mons. Stanislav Hočevar.

Na koncu euharistijskog slavlja, župnik vlč. Ivica Živković se zahvalio predsjedatelju slavlja, srijemskom biskupu i svim svećenicima koji su došli uzveličati proslavu crkvenoga goda, kao i svim vjernicima, domaćinima i gostima, koji su imali hrabrosti doći. Posebno se zahvalio svima koji su pomogli organizaciju slavlja.

 

Nakon domaćeg župnika, vlč. Ivice Živkovića, okupljenima se obratio mons. Đuro Gašparović. U svom obraćanju, zahvalio se predsjedatelju euharistijskoga slavlja, mons. Stanislavu Hočevaru na dolasku i predslavljenju Euharsitije na ovaj veliki i važan dan za župu u Hrtkovcima. Zatim je istaknuo kako su sve zahvale išle zaslužnim osobama, ali jedna od njih nije nikako spomenuta, a to je upravo župnik, vlč. Ivica Živković, kojega treba prepoznati kao vrijednoga svećenika, te župnika koji s radošću vrši svoju službu.

Domaćini su u dvorištu pripremili posluženje, ali nije bilo tradicionalnog druženja, zbog aktualne pandemije i propisanih mjera.

Tekst: Ana Hodak/Ivica Zrno

Foto: Ivan Reves