PREMINUO ISUSOVAC O. IVAN HANG

ZAGREB/IKA – Dana 16. lipnja 2021. preminuo je blago u Gospodinu isusovac o. Ivan Hang, u isusovačkoj zajednici na Fratrovcu, u 81. godini života, 45. godini redovništva i 40. godini svećeništva.

U SRIJEMSKOJ MITROVICI OBILJEŽEN DAN BLAŽENE MARIJE TEREZIJE SCHERER

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – U srijedu 16. lipnja 2021., večernjim euharistijskim slavljem u 19.00 sati svečano je obilježen dan blažene Marije Terezije Scherer, suutemeljiteljice milosrdnih sestara Svetog Križa.

U LJUBI, ERDEVIKU I LAĆARKU PROSLAVLJEN SVETI ANTUN PADOVANSKI

LJUBA/ERDEVIK/LAĆARAK (TU) – U župama i crkvama srijemske biskupije na prigodan je način obilježen dan svetog Antuna Padovanskog, sveca svega svijeta.

U SRIJEMSKOJ MITROVICI PROSLAVLJEN SVETI ANTUN PADOVANSKI

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – U župi Sveti Dimitrije, đakon i mučenik, svečanim nedjeljnim euharistijskim slavljima u 9.30 i 19.00 sati obilježen je i sveti Antun Padovanski. Euharistijska slavlja slavio je mons. Eduard Španović, župnik srijemskomitrovački.

U NIKINCIMA SVEČANO PROSLAVLJEN ZAŠTITNIK ŽUPE – SVETI ANTUN PADOVANSKI

NIKINCI (TU) – Župa Sveti Antun Padovanski, prezbiter i crkveni naučitelj u nedjelju, 13. lipnja 2021. svečano je proslavila svetog Antuna Padovanskog svog nebeskog zaštitnika.

Vijesti

PAPINA PORUKA ZA NEDJELJU DOBROG PASTIRA: SVETI JOSIP – SAN O POZIVU

24. travanj 2021.

IKA/TU – Poruka pape Franje biskupima, svećenicima, posvećenim osobama i vjernicima iz cijeloga svijeta za 58. svjetski dan molitve za zvanja (25. travnja 2021.)

 

Draga braćo i sestre!

Dana 8. prosinca prošle godine, u prigodi sto pedesete obljetnice proglašenja svetog Josipa zaštitnikom sveopće Crkve, započela je posebna godina posvećena tomu svecu (usp. Dekret Apostolske pokorničarne od 8. prosinca 2020.). Uz tu sam prigodu napisao apostolsko pismo Patris corde, čiji je cilj bio »povećati našu ljubav prema ovom velikom svecu«. Sveti Josip je izvanredna osoba, ali istodobno »toliko blizak našem vlastitom ljudskom iskustvu«. Nije činio zadivljujuće stvari, nije bio urešen nikakvim jedinstvenim karizmama, niti se činio posebnim u očima onih koji su ga susretali. Nije bio slavan niti se ičim isticao da bi privlačio pažnju drugih: evanđelja ne prenose ni jednu jedinu njegovu riječ. A ipak je svojim uobičajenim životom postigao nešto izvanredno u Božjim očima.

Bog gleda što je u srcu (usp. 1. Sam 16, 7), a u svetom Josipu prepoznao je srce oca sposobna davati i rađati život u svakodnevici. Zvanja imaju isti cilj: rađati i obnavljati živote svaki dan. Gospodin želi oblikovati srca očeva i majki: srca koja su otvorena, sposobna za velike inicijative, velikodušna u sebedarju, suosjećajna u otklanjanju tjeskobâ i postojana u jačanju nade. To je ono što svećeništvu i posvećenom životu silno treba poglavito danas u vremenima obilježenim krhkošću, ali i patnjama zbog pandemije, koja je urodila neizvjesnostima i strahovima vezanima uz budućnost i sam smisao života. Sveti Josip dolazi nam u susret svojom krotkošću, kao jedan od svetaca iz susjedstva. Istodobno, njegovo nas snažno svjedočanstvo može voditi na našemu putu.

Sveti Josip nam sugerira tri ključne riječi za poziv svakog pojedinca. Prva je san. Svatko u životu sanja o vlastitom ostvarenju. Opravdano je gajiti velike nade, uzvišena očekivanja koje prolazni ciljevi, kao što su uspjeh, novac ili zabava, ne mogu ispuniti. Kad bismo, naime, od ljudi tražili da svoj životni san izraze jednom riječju, ne bi bilo teško zamisliti odgovor: “ljubav”. A ljubav je ta koja životu daje smisao jer otkriva njegovu tajnu. Život se ima jedino ako se daje, posjeduje se samo ako se potpuno daruje. Sveti Josip nam ima mnogo toga za reći u vezi s tim jer je, preko snova koje mu je Bog nadahnuo, vlastiti život učinio darom.

Evanđelja govore o četiri sna (usp. Mt 1, 20; 2, 13.19.22). Bili su to Božji pozivi, ali ih nije bilo lako prihvatiti. Nakon svakog sna, Josip je morao mijenjati svoje planove i prihvatiti izazov i rizik, žrtvujući vlastite planove kako bi slijedio Božje tajanstvene planove. Pouzdavao se do kraja u Boga. Možemo se, međutim, zapitati: “Što je bilo u tome noćnom snu da se moglo u njega toliko povjerovati?” Iako se u davnini snovima pridavalo dosta pažnje, ipak nisu imali neku važnost s obzirom na konkretnu životnu stvarnost. A ipak je sveti Josip bez oklijevanja pustio da ga snovi vode. Zašto? Zato što je njegovo srce bilo usredotočeno na Boga. I mali je znak njegovu budnom “unutarnjem uhu” bio dovoljan da prepozna Božji glas. To vrijedi i za naše pozive: Bog se ne voli objavljivati na spektakularan način, vršeći prisilu nad našom slobodom. Blago i krotko nam priopćava svoje planove, ne zasljepljuje nas blještavim ukazanjima, već se nježno obraća našoj najdubljoj nutrini, postaje prisan s nama i govori nam kroz naše misli i osjećaje. I baš kao što je to učinio sa svetim Josipom, i nama nudi uzvišene i iznenađujuće ciljeve.

Snovi su, naime, odveli Josipa do pustolovina koje nikada nije mogao ni zamisliti. Prvi je san doveo u krizu njegove zaruke, ali ga je učinio Mesijinim ocem; zbog drugoga se sna morao dati u bijeg u Egipat, ali je spasio život svoje obitelji. Nakon trećega, koji je najavio njegov povratak u domovinu, slijedi četvrti zbog kojeg je prisiljen ponovno promijeniti svoje planove i vratiti se natrag u Nazaret, upravo tamo gdje će Isus započeti naviještati Božje kraljevstvo. U svim tim preokretima pokazala se pobjedonosnom hrabrost slijediti Božju volju. Tako je to u pozivu: Božji poziv uvijek tjera čovjeka izići, darivati se i ići dalje. Nema vjere bez rizika. Samo kad se pouzdano prepustimo milosti i ostavimo po strani svoje planove i lagodnosti može se Bogu reći istinski “da”. A svako “da” donosi plodove, jer prianja uz veći plan, čije mi vidimo samo dijelove, ali kojega božanski Umjetnik poznaje i provodi kako bi svaki život postao remek-djelo. U tome smislu sveti je Josip uzor prihvaćanja Božjih planova. No, njegovo je prihvaćanje aktivno: on se nikad ne predaje i ne odustaje, Josip »nije pasivno rezigniran čovjek. On je hrabar i snažan protagonist« (Apostolsko pismo Patris corde, 4). Neka pomogne svima, posebno mladima u izboru zvanja, raspoznati i ostvariti Božje snove o njima; neka im ulije odvažnost da kažu “da” Gospodinu koji uvijek iznenađuje i nikad ne razočarava!

Drugi izraz koji označava put svetoga Josipa i njegova poziva jest služiti. Iz evanđeljâ se zorno vidi da je u svemu živio za druge, a nikada za sebe. Sveti Božji narod naziva ga prečistim zaručnikom, otkrivajući time njegovu sposobnost da ljubi ne zadržavajući ništa za sebe. Oslobađajući ljubav od svakog oblika posjedovanja otvorio se, naime, još plodonosnijoj službi: njegova skrb ispunjena ljubavlju proteže se od naraštaja do naraštaja, a kao brižni čuvar proglašen je zaštitnikom Crkve. Kao onaj u čijoj se osobi otjelovio smisao života kao žrtve, zaštitnik je također umirućih: mnogi mole njegov zagovor za sretnu smrt. Njegovo služenje i žrtve bili su, međutim, mogući samo zato što ih je podupirala veća ljubav: »Svako istinsko zvanje rađa se iz sebedarja koje je zreli plod jednostavne žrtve. Ta vrsta zrelosti traži se također u svećeništvu i posvećenom životu. Neovisno o kojem je pozivu riječ: na brak, beženstvo ili djevičanstvo, dar samoga sebe neće se ostvariti ako se zaustavi na žrtvi; tada umjesto da bude znakom ljepote i radosti ljubavi, u opasnosti je da bude izrazom žalosti, tuge i frustracije« (ibid. 7).

Služenje, taj konkretni izraz sebedarja, nije bilo za svetoga Josip tek uzvišen ideal, nego je postalo pravilom svakodnevnog života. Potrudio se naći i urediti mjesto gdje će se Isus roditi; činio je sve što je bilo u njegovoj moći da ga zaštiti od Herodova gnjeva organiziravši pravovremeno putovanje u Egipat; spremno se vratio u Jeruzalem tražiti izgubljenog Isusa; uzdržavao je obitelj svojim radom, također u stranoj zemlji. Ukratko, prilagođavao se različitim okolnostima zahvaljujući svojoj sposobnosti da ne klone duhom kad stvari u životu ne idu onako kao što je zamislio: pokazao je raspoloživost karakterističnu za onoga koji živi da bi služio. U tome je duhu Josip poduzeo brojna i često nepredvidiva putovanja u svom životu: od Nazareta do Betlehema radi popisa stanovništva, zatim u Egipat i ponovno u Nazaret te svake godine u Jeruzalem, svaki put spreman ići ususret novim okolnostima, ne jadikujući zbog onoga što ga je snašlo i spreman priteći drugome u pomoć u svakoj situaciji. Može se reći da je bio produžena ruka nebeskoga Oca prema njegovu Sinu na zemlji. Josip je, dakle, uzor svim zvanjima koja su upravo pozvana biti vrijedne Očeve ruke za njegove sinove i kćeri.

Stoga volim zamišljati svetoga Josipa, čuvara Isusa i Crkve, kao čuvara zvanjâ. Njegova spremnost na služenje pokazuje, naime, da je bio skrbni čuvar. »On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat« (Mt 2, 14), kaže se u Evanđelju i time pokazuje njegovu spremnost i posvećenost obitelji. Nije gubio vrijeme uzrujavajući se zato što su stvari krenule nizbrdo kako ne bi zanemarivao one koji su mu povjereni. Ta budna i brižna skrb znak je plodonosnog poziva. To je svjedočanstvo života dotaknutog Božjom ljubavlju. Kako samo lijep primjer kršćanskoga života dajemo kada ne težimo uporno ostvarenju vlastitih ambicija i kada ne dopuštamo da nas paralizira žal za nekim prošlim vremenima, nego posvećujemo brigu onomu što nam Gospodin, po Crkvi, povjerava! Tada Bog izlijeva na nas svojega Duha, njegovu stvaralačku snagu, te čini divne stvari, kao u Josipu.

Osim Božjeg poziva – po kojem se ostvaruju naši najveći snovi – i našega odgovora – koji se očituje u raspoloživom služenju i brižnoj skrbi – postoji i treći vid koji se provlači kroz život svetoga Josipa i kršćanski poziv te oblikuje njegovu svakodnevicu, a to je vjernost. Josip je »pravedan« čovjek (Mt 1, 19) koji se u djelatnoj šutnji svaki dan ustrajno drži Boga i njegovih planova. U posebno teškom času počinje “o svemu razmišljati” (usp. r. 20). Meditira, razmišlja: ne dopušta da ga obuzme žurba, ne podliježe napasti donošenja ishitrenih odluka i ne slijedi svoje instinkte, ne živi u jednome trenutku. Svemu pristupa smireno i staloženo. Zna da se život gradi samo stalnom spremnošću za donošenje velikih odluka. To odgovara krotkom i stalnom naporu kojim je obavljao skromni zanat tesara (usp. Mt 13, 55) zbog čega nije bio zanimljiv kroničarima toga doba, ali je već stoljećima nadahnuće nebrojenim očevima, radnicima i, općenito, kršćanima u njihovu svakodnevnom životu. Jer poziv, kao i život, sazrijeva samo svakodnevnom vjernošću.

Kako se jača ta vjernost? U svjetlu Božje vjernosti. Prve riječi koje je sveti Josip začuo u snu bile su poziv da se ne plaši, jer Bog je vjeran svojim obećanjima: »Josipe, sine Davidov, ne boj se« (Mt 1, 20). Ne boj se: riječi su to koje Gospodin upućuje i tebi, draga sestro, i tebi, dragi brate, kad, i usred neizvjesnosti i oklijevanja, u sebi osjetiš neodgodivu želju da njemu daruješ svoj život. To su riječi koje ti ponavlja kada se, tamo gdje se nalaziš, možda i usred kušnji i nerazumijevanja, boriš svakoga dana slijediti njegovu volju. To su riječi koje otkrivaš kada se, na putu svoga poziva, vraćaš prvoj ljubavi. Riječi su to koje, kao neki refren, prate one koji svojim životom kažu Bogu “da”, kao sveti Josip, u svakodnevnoj vjernosti.

Ta je vjernost tajna radosti. U nazaretskom domu, kaže se u jednom liturgijskom himnu, vladala je “čista radost”. Bila je to svakodnevna i iskrena radost u jednostavnosti, radost koju iskuse oni koji drže do onog najvažnijeg, a to je vjerna bliskost Bogu i bližnjemu. Kako bi bilo lijepo kad bi isto jednostavno i blistavo ozračje, koje odsijeva vedrinom i nadom, prožimalo naša sjemeništa, naše redovničke ustanove, naše župne dvorove! Želim vam ovu radost, draga braćo i sestre, koji ste velikodušno učinili Boga svojim životnim snom da mu služite u braći i sestrama koji su vam povjereni, vjernošću koja je sama po sebi već svjedočanstvo, u vremenu obilježenom prolaznim odlukama i emocijama koje blijede ne ostavljajući u srcu nikakvu radost. Neka vas sveti Josip, čuvar zvanjâ, prati očinskim srcem!

Rim, pri Svetom Ivanu Lateranskom, 19. ožujka 2021., svetkovina svetoga Josipa

Franjo

 

Izvor: IKA

U PETROVARADINU PROSLAVLJEN SVETI JURAJ, MUČENIK

23. travanj 2021.

PETROVARADIN (TU) – U petak, 23. travnja 2021., u župi Sveti Juraj, mučenik svečanim euharistijskim slavljem u 10.30 sati proslavljen je nebeski zaštitnik župe. Euharistijsko slavlje predslavio je msgr. Đuro Gašparović, srijemski biskup, u zajedništvu sa župnicima petrovaradinskih župa, mons. Markom Lošem i vlč. Ivanom Rajkovićem.

Ne početku euharistijskog slavlja, msgr. Đuro Gašparović, pozdravljajući sve okupljene, pozvao je na svijest o svemu što nam od Krista dolazi.

Postanimo i budimo svjesni neizmjernih Kristovih darova koja primamo, na osobit način u Euharistiji koju upravo slavimo. Na taj ćemo način biti istinski sljedbenici Isusa Krista i svakodnevno rasti u milosti koja nam od Njega dolazi. Isus Krist – Bog i čovjek – utjelovio se i ušao u svijet, ušao je u stvarnost naše povijesti. Prošao je svijetom čineći dobro, ozdravljajući sve kojima je bilo potrebno ozdravljenje. Ušao je u naš život. Radovao se s radosnima, plakao sa zaplakanima.

U prigodnoj homiliji je poručio okupljenim vjernicima kako je danas pred nama jedan takav svjedok, sveti Juraj, mučenik, kojemu je posvećena ova naša crkva. Crkvena povijest ne pripovijeda mnogo o hrabrom vitezu Jurju, ali onako kako ga ljudi časte, postaje velik pred Bogom i pred ljudima. Koliko nam je poznato, rođen je u Kapadociji u Maloj Aziji, u veoma odličnoj obitelji. Nakon smrti očeve dolazi u Palestinu, u domovinu svoje pobožne majke. Već od rane mladosti naginjao je vojničkom pozivu, kome se doista i sasvim posvetio, te postaje u mladim godinama pukovnik u vojsci cara Dioklecijana. Ne treba se čuditi što je Juraj, kršćanin, stupio u vojsku poganina Dioklecijana, jer je taj poganin na početku vladanja bio dosta popustljiv, pa čak i sklon kršćanima. Kad je Dioklecijan započeo s progonima, najprije su na redu bili vojnici, pogotovo časnici. Mnogi su izgubili vojničku čast, a mnogi i život radi ustrajanja u kršćanskoj vjeri. Takav je bio i časnik Juraj. Čim car Dioklecijan izdade naredbu o progonu kršćana on odmah odlaže svoj pukovnički čin i, poput apostola po Isusovu uskrsnuću, predbacuje svom vrhovnom zapovjedniku Dioklecijanu radi nepravde koju čini prema savjesnim vojnicima kršćanima. Za taj njegov neustrašivi čin, kao i apostoli, i Juraj dospijeva u tamnicu, ali se ne dade prestrašiti. Nije se bojao onih koji ubijaju tijelo, ali dušu ne mogu ubiti. Uzaludnim nagovaranjima cara da se vrati u vojsku, Juraj ne popušta i nije se bojao carevih prijetnji i nije niti pomislio žrtvovati krivim bogovima. I tako ga car predaje mučiteljima. Krvnici mu odrube glavu oko 303. godine u Palestini. U posljednjim časovima molio je Juraj, poput Isusa, za svoje progonitelje i za obraćenje pogana.

Ondašnji svijet ga počeo odmah štovati kao uzor junaštva, odlučnosti, žive vjere i neustrašivosti u obrani vjerskih uvjerenja. Danas zamišljamo da je njegov primjer borbe protiv paklenih sila, protiv zmaja koji je bio Dioklecijan i poganski svijet, te njegov muževni stav i pred samim carem zadivio kršćane svoga vremena isto onako, kao što su do danas mnogi od njih zadivili svijet svojom neustrašivošću u obrani vjere šte ste činili i činite i vi sami.

Današnji svetac, sveti Juraj, nam je uzor ljubavi prema Božjoj riječi koju je slušao, čuvao i branio. Primjer nam je pobjede u trenucima kušnje; ustrajnosti do kraja – «ta izdržali ste veliku patničku borbu» i niste izgubili ni vjeru niti pouzdanje, jer ti Gospodaru Kralju, Bože Spasitelju, “izbavljaš one koji te strpljivo čekaju i spasavaš ih iz ruku neprijateljskih”. Neka njegova žrtva i žrtva svih svetih mučenika, posebno srijemskih mučenika, koji su mnogo pretrpjeli i ušli u slavu, donese plodove da se neprestano rađaju novi i čvrsti sljedbenici Kristovi i krštenjem, i krizmom, i Euharistijom i vjenčanjem.

Pšenično zrno svetih mučenika izraslo je i u naše župne zajednice. Neka izraste i u naše prave kršćanske obitelji koje zajedno mole i slave svetu Misu; našu djecu i mlade odgojene pravim kršćanskim duhom.

Neka krv mučenika, kao pšenično zrno koje je umrlo, donese obilat rod mira, razumijevanja, poštivanja svakog čovjeka, priznavanja svakog života, suživota među ljudima, i neka raste vjera naših pradjedova i u nama da izrastemo u prave Kristove apostole, poručio je msgr. Đuro Gašparović.

Budući da msgr. Gašparović nosi ime Đuro, mučenik sveti Juraj je i njegov osobni nebeski zaštitnik. Stoga su se vjernici, nakon euharistijskog slavlja okupili, te uz poštivanje svih mjera izrazili biskupu Đuri iskrene čestitke povodom imendana.

Ivica Zrno

O. CYRIL PASQUIER – KROZ SRIJEMSKU BISKUPIJU PREMA JERUZALEMU

12. travanj 2021.

ŠID/SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – Od subote, 10. travnja do ponedjeljka 12. travnja 2021., kroz Srijemsku biskupiju, točnije župe srijemskomitrovačkog dekanata prošao je hodočasnik o. Cyril Pasquier (OSB), otac benediktinac koji trenutno nalazi na hodočašću iz Plouharnela (francuska pokrajina Bretanija) prema Svetoj Zemlji i konačnoj destinaciji u Jeruzalemu. o. Cyril Pasquier je član opatije Abbaye Sainte-Anne de Kergonan koja broji 22 monaha, od toga 11 prezbitera i 70 oblata (oblati su svjetovnjaci pridruženi monaškoj zajednici).

o. Cyril Pasquier zaputio se na zahtjevno hodočašće iz Liona u Francuskoj 14. veljače 2021. U Šid je stigao iz Ilače 10. travnja 2021.  Tu je napravio kratku pauzu za ručak, pa nastavio put Kukujevaca, gdje je prenoćio, te nastavio prema Srijemskoj Mitrovici. Nakon Srijemske Mitrovice je napustio područje Srijemske biskupije i uputio se prema Šapcu. Želja mu je prijeći planirani broj kilometara, a prema njegovu svjedočanstvu svakodnevno prelazi 30–35 kilometara.

 

 

 

 

 

 

 

Rođen je 1970., u okolici Pariza, kao 2. od troje djece. Ondje provodi djetinjstvo, te cjelovito školsko obrazovanje. Sa 18 godina ulazi u vojni koledž gdje se 3 godine sprema na završni ispit koji uspješno polaže i samim time stječe mogućnost upisa na vojnu akademiju. Nakon uspješno završene vojne akademije u trajanju od 4 godine stupa u aktivni sastav francuskih postrojbi. Od 1995.–1997. boravi u VillingenSchwenningenu (Njemačka) u sastavu oklopne divizije francuske brigade, gdje postiže čin poručnika. Nakon dvogodišnje časničke službe, snažno osjećajući Božji poziv napušta vojnu službu i odlazi u opatiju Abbaye Sainte-Anne de Kergonan, gdje boravi i danas. 2018. stekao je akademski stupanj doktora znanosti na području eshatologije obranivši tezu Pristupi tisućljeću – Kristologija povijesti.

 

O njegovom putu i iskustvu hodočašća, s o. Cyrilom razgovarala je Ana Hodak

Što vas je potaknulo na krenete na ovakvo hodočašće?

„Mnogo sam se bavio teologijom. Osjetio sam se prezasićeno. Osjećao sam da moram napraviti nešto konkretno. A prilike u mojoj zajednici su bile takve da im trenutno nisam toliko potreban, pa sam mogao krenuti na hodočašće. Također, u mislima mi je jedan projekt za koji bih želio moliti. Na putu do Jeruzalema molit ću i nadam se da će mi Bog otkriti je li njegova volja da se ono što mi je u mislima sprovede u djelo.  Naime, moja nakana je jedna ženska zajednica, koja bi živjela u samostanu, pri čemu mi je na umu ono što je prva crkva nazivala đakonisama. Đakoni postoje od prvih kršćanskih vremena do danas, dok đakonise više ne postoje. Obzirom da se ponovno promišlja o ovoj temi, želja mi je molitveno podržati. To vidim kao mogućnost dodatne pomoći u pastoralu, osobito kada je u pitanju ženski dio vjernika.

Želio sam započeti taj projekt u Francuskoj, ali su mi poglavari rekli da još nije vrijeme, te da je potrebno moliti na tu nakanu. Biskup mi je, također, rekao da je to dobra nakana s kojom bih krenuo na ovo hodočašće.“

Kada planirate stići u Jeruzalem?

Nemam plan, idem polako. Računam da mi odavde treba još oko tri mjeseca do cilja, budući da sam dovde putovao dva. Okvirno planiram za mjesec dana doći do Istambula, pa onda za dva mjeseca do Jeruzalema, jer je Turska vrlo zahtjevna za putovanje. Ali, zapravo nemam konkretan plan što se tiče vremena putovanja. Zanimljivo je što sam sad prešao sa Zapada na Istok, a hoće li to donijeti i neke poteškoće još mi nije poznato.

Jeste li se do sada susreli s nekim problemima na putu?

Do sada nisam imao baš nikakvih problema. Čak nisam naišao ni na jednu neugodnu osobu. Ovaj dio puta je protekao nekako lako. Čak mi sve do sada nije trebao ni PCR test. Prošao sam kroz četiri zemlje: Francusku, Italiju, Sloveniju, Hrvatsku. Ni na jednoj granici mi nisu tražili test, osim sada, na ulasku u Srbiju. Upozorili su me da će mi na ovoj granici vjerojatno tražiti test, pa sam ga napravio u Vinkovcima.

Kako ste se snalazili za smještaj?

U najvećem borju slučajeva noćio sam u župama ili samostanima, koji su mi se našli na putu. Ponekad sam spavao kod nekih obitelji koje su me primile na prenoćište. Samo tri puta za ova dva mjeseca nisam uspio pronaći prenoćište, što smatram da je zaista malo, dva puta u Italiji i jednom u Hrvatskoj, u Glini, gdje ljudi zaista nisu bili u mogućnosti da me prime. Ljudi su stvarno ljubazni, jako prijateljski raspoloženi, što me impresionira.

Jeste li se nekako pripremali prije početka puta?

Nisam se pripremao. U početku mi je bilo teško, bio sam umoran i iscrpljen, ali sada sam se navikao i dobro je. U ova dva mjeseca samo sam jedan dan uzeo slobodno, dok sam bio u Veneciji. Tada sam bio u našem benediktinskom samostanu, a i Venecija je lijepo mjesto, pa sam se tu odmorio jedan dan. Sve druge dan sam pješačio u prosjeku 30 do 35 kilometara. Ali nisam umoran, navikao sam se, a i otkako sam na putu spavam sat duže nego što sam spavao u svom samostanu.

Kako ćete se vratiti?

Ostat ću neko vrijeme u našem samostanu u Jeruzalemu, pa ću razmisliti. Možda se čak vratim i pješke kako što sam došao.

Tekst: Ana Hodak/ Ivica Zrno

Fotografije: Ana Hodak/ Ivica Zrno

ZAHVALA ZA ŽIVOT NAKON GODINU DANA PANDEMIJE

11. travanj 2021.

ŠID (TU) – Vjernici župa i filijala kojima upravlja vlč. Nikica Bošnjaković različitim su se aktivnostima u čast Božjeg Milosrđa zahvalili Bogu što ih je sačuvao u vrijeme aktualne pandemije

Blagdan Božjega milosrđa slavi se prvu nedjelju po Uskrsu, prema želji samog Isusa koju je izrekao sv. Faustini Kowalkoj u jednom viđenju: „Obje zrake (koje izlaze iz Isusovog srca) znače krv i vodu. Blijeda zraka označuje vodu koja opravdava duše. Crvena zraka označuje krv koja je život dala… Ove dvije zrake izvirale su nekoć iz dubina moga milosrđa, kada je koplje otvorilo moje umiruće srce na križu. Ove zrake štite duše pred srdžbom mog Oca. Blago onome tko će živjeti u njihovoj sjeni jer ga neće stići pravedna ruka Božja. Ja želim da prva nedjelja poslije Uskrsa postane svetkovinom milosrđa. Čovječanstvo neće naći mira dokle god se ne okrene s povjerenjem mom milosrđu. Objavljuj da je milosrđe najveće Božje svojstvo. Sva djela mojih ruku okrunjena su milosrđem“ (Iz dnevnika sv. Faustine Kowalske, br. 299-301).

Devetnica

Vjernici župa i filijala šidske općine, kojima uprava vlč. Nikica Bošnjaković, pripremali su se za svetkovinu Božjeg Milosrđa devetnicom koja je započela na Veliki petak. Svakoga dana okupljali su se u 18.00 sati u svojim crkvama i molili krunicu i zazive Božjem Milosrđu na nakane koje je Isus u viđenju izrekao sv. Fausitni. Župnik je pozvao sve one koji nisu u mogućnosti odlaziti u crkvu na devetnicu, da je mole u svojim domovima pred slikom Milosrdnog Isusa, koju su dobili u blagoslovu kuća.

Božje Milosrđe daje nove prilike

Na samu svetkovinu Božjeg Milosrđa, u nedjelju 11. travnja 2021., župnik vlč. Nikica Bošnjaković je u homiliji podsjetio vjernike koliko je veliko Božje Milosrđe i koliko je važno da ga štujemo: „Današnja nedjelja i današnja svetkovina podsjećaju nas da nam Bog stalno daje nove prilike za život. Dajući nam prilike, Bog nas želi preodgojiti, da ne živimo za ovaj svijet, nego da se svojim duhom više s njime povežemo. Međutim, čovjek je često ustrajan u svome životu za svijet, pa se Bog u preodgoju služi različitim metodama, koje su ponekad i vrlo bolne za nas, kao što je gubitak bliske osobe. Naši grijesi blokiraju Božje djelovanje u nama, no Bog nam daje mnoštvo prilika. Dana slavimo uprave te prilike. I nije slučajno baš danas čitano evanđelje o Tomi koji nije vjerovao dok nije vidio i dodirnuo rane Uskrsloga. Isus je htio da se baš kroz tu sliku slavi Njegovo Milosrđe. Njegovo Tijelo je uskrslo, ali je zadržalo rane. Rana je i na Njegovu Srcu, a iz nje idu zrake Njegova Milosrđa.  Isusove rane su nastale zbog nas i naših grijeha, zato je Bog dopustio da one ostanu i nakon uskrsnuća, kako bi ljudi shvatili da naši grijesi i danas ranjavaju Isusa,“ rekao je vlč. Nikica Bošnjaković.

Župnik je u nastavku homilije pozvao vjernike da ljube kao što to čini Milosrdni Isus: „'Imajte moje ljubavi u sebi' poručio je Isus. Njegovom ljubavlju možemo pobijediti zlo koje se nalazi u nama. Najveće Božje očitovanje ljubavi je njegovo Milosrđe. Tu je nada da ćemo živjeti, da će Bog pomoći u našem životu. Ali, moramo se povesti za Njegovim milosrdnim Srcem, jer On želi da Mu uzvraćamo ljubav koju nam je pokazao. Također, mi smo produžene ruke Njegovog Milosrđa prema onima koji su od Boga udaljeni. Takve trebamo dovesti bliže Milosrdnom Isusu,“ zaključio je vlč. Nikica Bošnjaković.

Poslije homilije, na svim nedjeljnim Misama, toga dana vjernici su dolazili dodirnuti sliku Milosrdnog Isusa i Bibliju, koje su stajale ispred oltara. Tom prilikom uzimali su i molitvu sv. Faustine, koju su nakon toga svi zajedno izmolili. Taj čin bio je priprava na veliki projekt čitanja Biblije koji je započeo toga dana u 15.00 sati.

            Čitanje Svetog pisma

U župnoj crkvi Presvetoga Srca Isusova organizirano je dvadesetčetvorosatno čitanje Biblije. Vjernici iz svih okolnih župa i filijala šidske općine, kojima uprava vlč. Nikica Bošnjaković, organizirali su se i upisivali za jedan sat čitanja počevši od Nedjelje Božjeg Milosrđa, 11. Travnja 2021., u 15.00 sati. Početak baš toga dana znak je posebnog štovanja Milosrdnog Isusa, kao i pokazatelj želje za osobnim duhovnim rastom koji može pružiti jedino čitanje Božje Riječi. Župnik je pozvao sve vjernike da se upišu po jedan sat kroz deset dana, što bi bilo 240 sati čitanja Biblije, jer postoji mogućnost da se za to vrijeme pročita cijelo Sveto Pismo. Svakoga dana do 23 sata vjernici su se upisivali pojedinačno, a od 23, pa do 6 sati upisivale su se obitelji. Biblija će se čitati u Šidu, a ne u nekom drugom mjestu, jer je šidska crkva posvećena Presvetom Srcu Isusovu, a iz njegova srca izviru milosrdne Božje zrake prema slici koju je Isus objavio sv. Faustini. Znakovito je i to što baš ova crkva na svojim ulaznim vratima ima veliki vitraj Milosrdnog Isusa.

Župni ured Šid

U SRIJEMSKOJ MITROVICI PROSLAVLJENA NEDJELJA BOŽJEG MILOSRĐA

11. travanj 2021.

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – U nedjelju 11. travnja 2021., na 2. vazmenu nedjelju, u rimokatoličkoj župi Sveti Dimitrije, đakon i mučenik, svečanim euharistijskim slavljem u 9.30 sati, proslavljena je Nedjelja Božjeg Milosrđa. Euharistijsko slavlje je predslavio mons. Eduard Španović, župnik srijemskomitrovački. Za srijemskomitrovačku župsku zajednicu ova nedjelja je dan kada se, sada već tradicionalno, na osobit način sjećamo starih, nemoćnih i bolesnih župljana. Kako se radi o ljudima koji većinom ne mogu doći do crkve, te sudjelovati na redovitim euharistijskim slavljima, običaj je da ih se na ovaj dan doveze do crkve, kako bi bili u zajedništvu sa zajednicom vjernika. U svemu tome uvelike pomaže župski Caritas Sveta Anastazija. Stoga su se župljani i ove godine rado angažirali, te pomogli onima koji ne mogu redovito sudjelovati na euharistijskim slavljima. Kako je ova godina posebna po svim mjerama, poziv je bio upućen neka se pridruže oni koji žele i mogu, a euharistijsko slavlje i dodatni program je pokazao istinsko zajedništvo svih župljana.

 

 

 

Pozdravljajući sve okupljene, mons. Eduard Španović je istaknuo važnost dana i proslave. Također je pohvalio svaki napor koji se čini kako se stari, bolesni i nemoćni ne bi osjetili ostavljenima i zaboravljenima.

Svako djelo koje izvršimo i svaki korak koji učinimo u smjeru naših starih, bolesnih i nemoćnih, od Gospodina je blagoslovljen. Dok su mogli, oni su sami dolazili do crkve slaviti Boga i moliti se. Sada kada ne mogu, svaka pomoć im je dobro došla, a svaki izričaj pažnje drag. Danas dok slavimo Nedjelju Božjeg Milosrđa, veoma je lijepo da i samo pokazujemo milosrđe. To je pokazatelj da to nije puka riječ, nego izraz našeg vjerničkog stava.

Za vrijeme euharistijskog slavlja, najmlađi župljani, članovi vjeronaučnih grupa, izveli su prigodan program, koji se sastojao od recitacija, pjesme i prigodnog igrokaza sa uskrsnom tematikom. Zanimljivost ovog nastupa je višejezičnost. Tako su se, uz recitacije ne domaćem jeziku mogle čuti recitacije na mađarskom, engleskom i albanskom jeziku.

Program je osmislila i organizirala Sara Žurovski, vjeroučiteljica u srijemskomitrovačkim osnovnim školama. Prema njezinim riječima, na taj su način httjeli iskazati poštovanje i zagrliti sve stare, bolesne i nemoćne poklanjajući im vrijeme, zajedništvo Euharistije, predstavu i prigodne darove.

Ne koncu euharistijskoga slavlja, djeca su podijelila prigodne poklone starijim župljanima prisutnima na euharistijskom slavlju, što je dodatno razveselilo starije župljane, a djeci i roditeljima su podijeljeni prigodni medenjaci sa obilježjima Caritasa i uskrsnim motivima.

U pripravi za ovaj dan, djelatnici i korisnici župskog Caritasa Sveta Anastazija, ofarbali su 80 jaja, napravili isto toliko poklon paketa za djecu i starije, dok su djeca i volonteri u zajedništvu s korisnicima Caritasa izradili prigodne čestitke, ukrase i darove.

Kako se jedan dio starijih župljana nije mogao odazvati na euharistijsko slavlje, njima su pokloni odvezeni na kućnu adresu. Budući da oni nisu mogli sudjelovati na euharistijskom slavlju sa župskom zajednicom, predstavnici zajednice su otišli njima, posjetili ih i darivali ih prigodnim darovima.

Video sa priredbe možete pogledati ovdje

Tekst: Ivica Zrno

Fotografije: Sara Žurovski/Kristina Dragišić

SVEČANO EUHARISTIJSKO SLAVLJE NA SVETKOVINU USKRSA U SRIJEMSKOJ MITROVICI

05. travanj 2021.

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – Na svetkovinu Uskrsa, u nedjelju 4. travnja 2021. godine, u 7.00 sati, upriličen je uskrsni blagoslov jela, koji se već tradicionalno vrši na Kalvariji. Jelo je blagoslovio srijemskomitrovački župnik, mons. Eduard Španović. Iako su bili rani jutarnji sati, vjerni puk se okupio kako bi i ovim načinom zatražili blagoslov Uskrsnuloga, za sebe i svoje obitelji.

 

 

 

 

 

U 10.30 sati msgr. Đuro Gašparović, srijemski biskup, predslavio je u srijemskoj prvostolnici Sveti Dimitrije, đakon i mučenik u Srijemskoj Mitrovici, svečano koncelebrirano euharistijsko slavlje. Euharistijsko slavlje je predslavio u  zajedništvu s prelatom, mons. Eduardom Španovićem, župnikom srijemskomitrovačkim. Euharistijsko slavlje je započelo svečanom procesijom, te svečanom uskrsnom pjesmom, što je od samog početka istaknulo veličinu i značenje započetog euharistijskog slavlja.

Svojim veličanstvenim pjevanjem slavlje je uzveličao župski i katedralni župski zbor Sveta Cecilija, pod ravnanjem voditeljice zbora i katedralne orguljašice s. Cecilije Tomkić. Kao i svih prijašnjih godina, članovi župskog i katedralnog zbora su se potrudili uzveličati euharistijsko slavlje opusom pjesama koje su vjernicima već poznate, kao i proširenjem glazbenog repetoara.

Osobitost župe je široki opus uskrsnih pjesama koje su komponirali srijemskomitrovački orguljaši. U tome se ogleda kvaliteta, te bogatstvo pjevanja.

U prigodnoj homiliji, obraćajući se okupljenim vjernicima, msgr. Đuro Gašparović je podsjetio na veličinu i svetost dana i događaja koji slavimo, te istaknuo važnost žive vjere, na koju smo, po Uskrsnuću pozvani.

Homiliju donosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre!

Ovo je dan kada slavimo Isusovo uskrsnuće, Uskrsnuće Pobjednika nad smrću i našeg Otkupitelja. Ovim događajem On nas spašava od grijeha i smrti.

Uskrs je svakako najveći blagdan za kršćanina, a tako i slavlje spasenja svega stvorenja.

Danas nam evanđelje po Ivanu govori o Isusovoj pobjedi, o Isusovom uskrsnuću. Govori nam o dvojici učenika, o Petru i Ivanu, koji su trčali na grob. Oni još nisu spoznali da Isus ima uskrsnuti od mrtvih. No Isus je uskrsnuo, jer ljubljeni učenik Ivan, ulaskom u grob, vidje i povjerova.

Tako je poruka današnjeg evanđelja velika radost. Zato se kao vjernici radujemo današnjem Isusovom uskrsnuću, koje je i naša pobjeda, pobjeda kršćanstva i pobjeda Kristovih vjernika.

Današnji blagdan Uskrsa govori nam o radosti koju trebamo nositi u svojim srcima. To je radost zbog Isusove pobjede nad tamom, pobjede nad zlom, pobjede nad sotonom, pobjede nad grijehom. Uskrsnuće je pobjeda koja je nama otvorila pristup Ocu po Sinu. Svaka nedjelja je spomen Isusova slavnog uskrsnuća, svakih sedam dana mi slavimo svoje oslobođenje od grijeha. No blagdan Uskrsa posebno nas je preko Velikog četvrtka, petka i subote pripremio za navještaj radosne vijesti – Isus je živ i danas.

Današnji blagdan govori o radosti onih koji su povjerovali, a ta radost treba ostati u našim srcima u sve dane, ne samo danas. Stoga je potrebno svoju dušu pripremiti za aktivnost svih ovih sedam dana u uskrsnom tjednu, a i svih dana našega života a ne samo u nedjelju, kada slavimo Uskrsnuće Isusovo.

Vjerovati u uskrsnuće i ostati u radosnom ozračju kroz čitav tjedan, nije lako, ali ukoliko se čovjek oslanja na nedjeljno slavlje uskrsnuća Gospodnjeg, radost ostaje u srcu. No to nije moguće bez vjere u uskrsnuće, vjere u Sina Božjega, Isusa Krista. Bez vjere u Krista, ne može se ni razumjeti uskrsnuće. Bez vjere u njega i vjere njemu i njegovoj riječi i njegovu životu, ostaje samo sumnja, jad, muka, tuga i tisuće uzaludnih pitanja za koje nema valjanih odgovora.

Onaj tko ima milost vjere, ne traži dokaze uskrsnuća. Poput ljubljenog učenika Isusova, Ivana, vjeruje u Božju svemoć nad svim stvorenjima. Ivan je u duši imao milost i svjetlo, pa je shvatio i prihvatio stvarnost koju je zatekao kod Isusova groba.

Evanđelist nam donosi opis kako dvojica trčahu na grob, Petar i Ivan. Petar ima najveći autoritet među apostolima, on je Stijena. Njega Ivan iz poštovanja čeka pred grobom i prije njega ne želi ući. Ivan je ljubljeni učenik Isusov, onaj koji jedini povjerova, iako još nije upoznao Pisma. Ivan je slika vjernika koji ne traži dokaze, on poznaje svog Učitelja, i vjeruje u njegovo obećanje o uskrsnuću. Poznajemo li mi svog Učitelja dovoljno, ili i nama trebaju dokazi da je zaista uskrsnuo?   

Danas, na blagdan Kristova uskrsnuća i našega spasenja, potrebno je pronaći sebe u jednom od dvojice Isusovih učenika. Jesam li ja Petar, koji ne shvaća Božji plan spasenja i nakon podosta vremena provedenog s Isusom?

Petar je, bez sumnje, volio Isusa, ali bio je previše zaokupljen zemaljskim brigama, što mu je priječilo spoznati Otajstvo spasenja.

Ivanova vjera je vjera u uskrsnuće. Imam li ja vjere da me zaista čeka uskrsnuće, ili ostajem ravnodušan i zbunjen u odgovoru na ovo pitanje?

Ako se kolebam i ne vjerujem u Isusovo uskrsnuće, ili mislim kako je to nemoguće, onda moja vjera nije čvrsta. Kako ću svoju vjeru osnažiti? Kako se obratiti od nevjere?

Upravo vlastitim stavom izvršavanja svega onog što mi je Gospodin ostavio u svojim zapovijedima. I to krenuvši od najmanjih stvari, poput Ivana, koji se znao savladati i onda kada ga je narav vukla u suprotno. Pobijediti sebe i svoje sumnje. Moramo pobijediti vlastite želje, vlastite strahove i ostati vjeran u malom kako bismo zadobili veliki uspjeh i plodove Uskrsa. Na to smo danas pozvani, dragi vjernici. Budemo li nasljedovali Ivana, ljubljenog učenika, koji je primjerom pokazao svoju veličinu, zaista ćemo s Kristom biti razapeti, ali i s Kristom i uskrsnuti na vječni život.

Nakon svečanog euharistijskog slavlja i čestitki koje su uputili biskup i župnik, vjernici su se okupili u župskom dvorištu kako bi i kroz međusobne čestitke podijelili radost ovog velikog i svetog dana.

Ivica Zrno