„BILJEŠKA O NEDJELJI BOŽJE RIJEČI“ 2021.

Smjernice i preporuke Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata u pripravi Nedjelje Božje riječi 24. siječnja 2021.

MOLITVENA OSMINA ZA JEDINSTVO KRŠĆANA 2021.

HBK (TU) – Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog i Kršćanska sadašnjost objavili su priručnik za svjetsku Molitvenu osminu 2021. godine. Priručnik je rezultat suradnje Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana i Povjerenstva „Vjera i ustrojstvo“ Ekumenskog vijeća crkava, a materijale za 2021. godinu priredile su sestre iz zajednice monahinja u Grandchampu u Švicarskoj na biblijsku temu „Ostanite u mojoj ljubavi i donosit ćete mnogo roda“ (usp. Iv 15,1-17).

U SRIJEMSKOJ MITROVICI PROSLAVLJEN SPOMENDAN SVETE ANASTAZIJE, SRIJEMSKE MUČENICE

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – u petak, 15. siječnja 2021., u katedrali–bazilici manjoj koja je posvećena svetom Dimitriju, đakonu i mučeniku, u Srijemskoj Mitrovici, svečanik euharistijskim slavljem proslavljen je spomendan svete Anastazije, srijemske mučenice iz ranokršćanskih vremena. Večernje euharistijsko slavlje, u 18.00 sati predslavio je vlč. Ivica Zrno, župnik župe Sveta Ana, majka BDM iz Laćarka, uz suslavljenje mons. Eduarda Španovića, domaćeg župnika.

PREDSJEDNIK MIROVIĆ PRIMIO SREMSKOG BISKUPA I PREDSEDNICU NACIONALNOG SAVETA HRVATSKE NACIONALNE MANJINE

NOVI SAD (TU) – Predsjednik Pokrajinske vlade, g. Igor Mirović primio je danas srijemskog biskupa, msgr. Đuru Gašparovića i predsjednicu Nacionalnog savjeta hrvatske nacionalne manjine, gđu. Jasnu Vojnić, sa kojima je razgovarao o nastavku suradnje na projektima očuvanja vjerske baštine u Vojvodini.

ZIMSKE RADOSTI SRIJEMSKOMITROVAČKIH VJEROUČENIKA

Vijesti

PODJELA SAKRAMENTA SVETE POTVRDE U RUMI

15. studeni 2020.

RUMA (TU) – U nedjelju, 15. studenoga 2020., u rimokatoličkoj župi Uzvišenje Svetog Križa, za vrijeme redovitog nedjeljnog euharistijskog slavlja u 10.00 sati, podijeljen je Sakrament svete Potvrde. Predslavitelj euharistijskog slavlja i djelitelj Sakramenta svete Potvrde bio je msgr. Đuro Gašparović, srijemski biskup, uz suslavljenje vlč. Ivice Čatića, domaćeg župnika.

Ove godine je četvero kandidata primilo Sakrament svete Potvrde. Prema riječima župnika, vlč. Ivice Čatića, ovo potvrđeničko slavlje kruna je višegodišnje priprave mladića i djevojaka u kršćansku zrelost.

U prigodnoj homiliji, koja se naslanjala na nedjeljne čitanja, ali je u isto vrijeme bila usmjerena na prigodu, msgr. Đuro Gašparović je istaknuo vrijednost i veličinu slavlja Sakramenta svete Potvrde, te osobito usmjerenje koje treba biti prema zajednici vjernika u kojoj se nalaze.

 

 

Vi se sada, dragi krizmanici, nalazite na važnoj prekretnici svojega života. U ovom trenutku primit ćete Duha Svetoga i Njegove darove. Ima ih sedam, kako smo učili na vjeronauku, a vi ste to na osobit način ponavljali i utvrđivali kroz pripravu za ovaj trenutak. Nemojte misliti da sada nešto završava. Naprotiv, tek sada počinje, tek se sada otvara. Primajući ovaj sveti Sakrament, vi ćete, kako i samo ime Sakramenta glasi, potvrditi svoj kršćanski život. To vam treba naznačiti da Crkva i vaša zajednica u Rumi sada još više računaju na vas i vaše sposobnosti koje trebate, nesebično, ugraditi u život zajednice, a samim time i u život Crkve.

Danas smo čuli u Evanđelju kako Bog dijeli darove. To je izraženo slikomTalenata, gospodara i slugu. I vama je Bog povjerio darove, i vama daje, riječima Evanđelja talente. Na vama je kako ćete ih iskoristiti, a preporuča vam se da ne budete poput ovog zadnjeg sluge. Dakle, umnožite koliko je moguće više. Vaš trud i rad, Bog će obilno blagoslivljati, poručio je msgr. Đuro Gašparović.

Na koncu euharistijskoga slavlja, domaći župnik, vlč. Ivica Čatić, pozdravio je sve okupljene i zahvalio na dolasku na današnje slavlje, koje je radosni događaj za rumsku župu, te dar koji dolazi od Gospodina.

Ivica Zrno

 

PORUKA SVETOGA OCA FRANJE ZA 4. SVJETSKI DAN SIROMAHA: "Pruži svoju ruku siromahu" (usp. Sir 7, 32)

13. studeni 2020.

33. nedjelja kroz godinu

15. studenoga 2020.

 

“Pruži svoju ruku siromahu” (usp. Sir 7, 32). Drevna je mudrost postavila ove riječi kao sveto pravilo kojeg se valja držati u životu. Danas te riječi nisu izgubile ništa na svojoj važnosti i značenju, pomažući nam usmjeriti pogled na ono što je bitno i savladati barijere ravnodušnosti. Siromaštvo poprima uvijek različita lica koja zahtijevaju da se posveti pažnju svakoj pojedinoj situaciji. U svakoj od njih imamo priliku susresti se Gospodina Isusa koji je objavio da je prisutan u najmanjoj svojoj braći i sestrama (usp. Mt 25, 40).

1. Uzmimo u ruke Knjigu Sirahovu iz Staroga zavjeta. U njoj nalazimo riječi učitelja mudrosti koji je živio dvjestotinjak godina prije Krista. On je tražio mudrost koja muškarce i žene čini boljima i sposobnijima dublje sagledati životne događaje. Učinio je to u vrijeme teške kušnje za Izraelski narod, vrijeme patnje, tuge i bijede zbog dominacije stranih sila. Kao čovjek velike vjere, ukorijenjen u tradiciji svojih pređa, prva mu je misao bila obratiti se Bogu i zamoliti ga za dar mudrosti. Gospodin mu nije uskratio svoju pomoć. Od prvih stranica knjige Sirah iznosi svoje savjete koji se tiču mnogih konkretnih životnih situacija, od kojih je jedna siromaštvo. On inzistira na tome da i usred nevolja moramo i dalje stavljati svoje pouzdanje u Boga: »Ne nagli kad napast dođe. Prioni uz Boga i ne odmeći se, da bi bio slavljen na svoj posljednji dan. Primi sve što te stigne i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede. Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u peći poniženja. Vjeruj u Gospoda, i on će ti pomoći, kroči pravom stazom i uzdaj se u njega. Vi što se bojite Gospoda, očekujte njegovu milost i ne skrećite s pravoga puta, da ne propadnete« (2, 2-7).

2. Stranicu po stranicu otkrivamo dragocjenu zbirku savjeta o tome kako postupati u svjetlu prisnog odnosa s Bogom, tvorcem i ljubiteljem stvorenoga svijeta, pravednim i brižnim prema svojoj djeci. Međutim, to stalno upućivanje na Boga ne odvraća pogled od konkretnog čovjeka. Naprotiv, to dvoje je usko povezano. Jasno to pokazuje ulomak iz kojeg je preuzet naslov ove Poruke (usp. 7, 29-36). Molitva Bogu i solidarnost sa siromašnima i onima koji pate neraskidivo su povezani. Da bismo Gospodinu iskazali štovanje koje mu je milo moramo prepoznati kako svaka osoba, pa i najsiromašnija i najprezrenija, nosi u sebi utisnut Božji lik. Iz te svijesti proizlazi dar Božjeg blagoslova koji se stječe velikodušnošću iskazanom siromašnima. Stoga, vrijeme posvećeno molitvi nikada ne može postati izgovorom za zanemarivanje bližnjega u potrebi. Sasvim suprotno: Gospodinov se blagoslov spušta na nas, a molitva postiže svoj cilj ako su praćeni služenjem siromašnima.

3. Kako je to drevno učenje aktualno također za nas! Naime, Božja riječ nadilazi prostor i vrijeme, religije i kulture. Velikodušnost kojom podupiremo slabe, tješimo ožalošćene, ublažavamo patnju i vraćamo dostojanstvo onima kojima je ono oduzeto, uvjet je za ljudski život u punini. Odluka da posvetimo brigu siromašnima, njihovim različitim potrebama, ne može biti uvjetovana raspoloživim vremenom, privatnim interesima i jalovim pastoralnim ili socijalnim projektima. Snagu Božje milosti ne smije se gušiti narcisoidnom težnjom da sebe uvijek stavljamo na prvo mjesto. Teško je držati svoj pogled usredotočen na siromahe, ali je to više no ikad nužno ako želimo dati pravi smjer našem osobnom i društvenom životu. Ne radi se o tome da na to trošimo mnogo riječi, nego radije o konkretnom predanom zalaganju nadahnutom Božjom ljubavlju. Svake godine, o Svjetskom danu siromaha, vraćam se na tu temeljnu stvarnost za život Crkve, jer siromašni jesu i uvijek će biti s nama (usp. Iv 12, 8) da nam pomognu pronaći Kristovu prisutnost u svom svakodnevnom životu.

4. Susret sa siromašnom osobom predstavlja za nas izazov i tjera nas na razmišljanje. Kako možemo pridonijeti uklanjanju ili barem ublažavanju njihove marginaliziranosti i patnje? Kako im možemo pomoći u njihovu duhovnom siromaštvu? Kršćanska je zajednica pozvana uključiti se u to iskustvo dijeljenja i svjesna je toga da tu zadaću ne može povjeriti nekom drugom da je namjesto nje vrši. A da bismo pružili potporu siromašnima od temeljne je važnosti osobno živjeti iskustvo evanđeoskog siromaštva. Ne možemo se osjećati “dobro” sve dok je bilo koji član ljudske obitelji zapostavljen i postao sjenom. Tihi krik brojnih siromaha treba naći Božji narod spremnim i pripravnim, uvijek i posvuda, dati da se čuje njihov glas, zaštititi ih i biti solidaran s njima kad se suočavaju s tolikom prijetvornošću i tolikim neodržanim obećanjima te ih pozvati da sudjeluju u životu zajednice. Točno je da Crkva nema sveobuhvatna rješenja za ponuditi, ali Kristovom milošću ona može ponuditi svoje svjedočenje i svoje geste suradnje. Osjeća, usto, svojom dužnošću govoriti u ime onih koji nemaju ni ono osnovno za život. Podsjećati sve na veliku vrijednost općega dobra za kršćanski narod predstavlja životni zadatak koji se izražava u nastojanju da se ne zaboravi nikoga od onih čije se temeljne ljudske potrebe ne poštuje.

5. Pružanje ruke pomaže otkriti, prije svega onome koji to čini, da u nama postoji prirođena sposobnost činiti djela koja životu daju smisao. Koliko pruženih ruku viđamo svaki dan! Nažalost, sve se češće događa da nas bjesomučni ritam života uvuče u vrtlog ravnodušnosti do te mjere da više ne znamo prepoznati ono dobro što se u tišini svakoga dana i s velikom velikodušnošću čini svuda oko nas. Događa se tako da tek kad nešto poremeti tijek našeg života, oči nam postanu sposobne vidjeti dobrotu svetaca “iz susjedstva”, »onih koji žive u našoj blizini i odraz su Božje prisutnosti« (Apost. pob. Gaudete et exsultate, 7), ali o kojima nitko ne govori. Novinski stupci, mrežne stranice i televizijski ekrani vrve lošim vijestima do te mjere da se čini da zlo suvereno vlada. No, tome nije tako. Zloće i nasilja, zlostavljanja i korupcije zasigurno ne nedostaje, ali život je protkan djelima poštivanja i velikodušnosti koji ne samo da kompenziraju zlo, nego nas potiču ići dalje kroz život i biti puni nade.

6. Pružena ruka je znak koji izravno upućuje na bliskost, solidarnost i ljubav. Ovih mjeseci, kada čitav svijet kao da je pokorio virus koji je donosio bol i smrt, očaj i izgubljenost, koliko smo samo ispruženih ruku mogli vidjeti! Pružena ruka liječnika koji se brine o svakom pacijentu i pokušava pronaći pravi lijek. Pružena ruka medicinskih sestara i tehničara koji su i nakon radnog vremena ostajali brinuti se o bolesnima. Pružena ruka zaposlenih u administraciji koji su nabavljali sredstva kako bi što više života bilo spašeno. Pružena ruka ljekarnika pozvanoga odgovoriti na mnoge zahtjeve i izložena opasnosti izravnog kontakta s ljudima. Pružena ruka svećenika koji slomljena srca podjeljuje blagoslov. Pružena ruka volontera koji pomaže onima koji žive na ulici i onima koji, iako imaju krov nad glavom, nemaju što za jesti. Pružena ruka muškaraca i žena koji su radili na pružanju osnovnih usluga i sigurnosti. Mogli bismo navesti i druge pružene ruke i složiti lijepi rukovet dobrih djela. Sve te ruke su prkosile zarazi i strahu samo kako bi pružile podršku i utjehu.

7. Ova pandemija stigla je iznenada i zatekla nas nespremne, izazvavši snažan osjećaj zbunjenosti i bespomoćnosti. No, siromašnima se nikada nije prestalo pružati ruku. Time smo pružili svjedočanstvo kako smo spremni prepoznati siromaha i pružiti mu pomoć kad mu je potrebna. Sredstva za činjenje milosrđa ne mogu se improvizirati. Potrebno se svakodnevno u tome vježbati polazeći od svijesti kako mi prvi trebamo pruženu ruku drugoga. Ovaj trenutak kroz koji prolazimo poljuljao je mnoge naše sigurnosti. Osjećamo se siromašnijima i slabijima jer smo iskusili osjećaj vlastite ograničenosti i doživjeli da nam se ograničavaju slobode. Gubitak posla, nemogućnost susretanja dragih nam osoba, kao i izostanak uobičajenih međuljudskih odnosa iznenada su nam otvorili oči za horizonte koje smo odavno prestali primjećivati uzimajući ih zdravo za gotovo. Naša duhovna i materijalna bogatstva dovedena su u pitanje i otkrili smo kako nas je obuzeo strah. Zatvoreni u tišini svojih domova otkrili smo koliko je važna jednostavnost i držati pogled usredotočen na ono bitno. Shvatili smo koliko nam treba novo bratstvo sposobno za međusobno pomaganje i uzajamno poštivanje. Ovo je povoljno vrijeme za »iznova osjetiti da trebamo jedni druge, da imamo zajedničku odgovornost za druge i svijet […]. Već predugo grcamo u moralnoj degradaciji izrugujući se s etikom, dobrotom, vjerom i poštenjem […]. To rušenje samih temeljâ društvenog života na kraju može dovesti samo do toga da se borimo jedni protiv drugih kako bismo obranili vlastite interese, do novih oblika nasilja i okrutnosti, i zaprekâ rastu istinske kulture brige za okoliš« (Enc. Laudato si’, 229). Riječju, teške ekonomske, financijske i političke krize neće prestati sve dok odgovornost koju svaki od nas mora osjećati prema bližnjemu i prema svakoj osobi bude tek mrtvo slovo na papiru.

8. “Pruži ruku siromahu” je, dakle, poziv na odgovornost i izravno predano zalaganje za svakog onoga koji osjeća da ga je zadesila ista sudbina. To je poticaj da preuzmemo na sebe breme najslabijih, kao što podsjeća sveti Pavao: »Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! […] Nosite jedni bremena drugih« (Gal 5, 13-14; 6, 2). Apostol uči da sloboda koja nam je darovana smrću i uskrsnućem Isusa Krista predstavlja za svakog od nas odgovornost staviti se u službu drugih, prije svega najslabijih. To nije tek neobavezni poticaj, nego uvjet za autentičnost vjere koju ispovijedamo. Tu nam je ponovno od pomoći Knjiga Sirahova u kojoj se predlažu konkretni načini podrške najugroženijima pribjegavajući pritom nekim sugestivnim slikama. Najprije promatra slabost onih koji su ožalošćeni: »Ne uklanjaj se od onih koji plaču« (7, 34). Vrijeme pandemije prisililo nas je na strogu izolaciju onemogućivši nam čak tješiti i biti blizu prijatelja i poznanika ožalošćenih zbog gubitka svojih dragih. Sveti pisac, nadalje, kaže: »Ne zaboravi posjetiti bolesnika« (7, 35). Nije nam bilo moguće biti uz one koji trpe i istodobno smo postali svjesni krhkosti naše egzistencije. Ukratko, Božja nam riječ nikada ne da mira, neprestano nas potiče činiti dobro.

9. “Pruži ruku siromahu” iznosi na vidjelo oprečan stav onih koji drže ruke u džepovima i ne dopuštaju da ih gane siromaštvo, za koje su često i oni sami odgovorni. Ravnodušnost i cinizam njihova su svakodnevna hrana. Kakve li razlike u odnosu na velikodušne ruke koje smo opisali! Ima, naime, ruku koje se pružaju do računala da prebace novčana sredstva s jednoga kraja svijeta na drugi, omogućujući bogaćenje uskim skupinama oligarha i gurajući u bijedu mnoge ljudi ili dovodeći time čak do propasti čitave narode. Ima ruku koje gomilaju novac prodajom oružja koje će druge ruke, pa i dječje, koristiti da siju smrt i siromaštvo. Ima pruženih ruku koje potajice pružaju smrtonosne doze kako bi se obogatili i živjeli u raskoši i prolaznoj razuzdanosti. Ima i pruženih ruku koje u lažnoj dobrohotnosti donose zakone koje oni sami ne poštuju. U takvim okolnostima »isključeni i dalje čekaju. Da bi se podupro način života koji isključuje druge, ili da bi se održalo oduševljenje i zanos za taj egoistični ideal, razvila se globalizacija ravnodušnosti. Postajemo, a da toga nismo gotovo ni svjesni, neosjetljivi na bolni vapaj siromašnih, ne plačemo više zbog boli i patnje koja je snašla druge i čak ne osjećamo ni potrebu da im pomognemo, kao da je netko drugi pozvan sve to činiti jer je to nešto što se nas ne dotiče. Kultura blagostanja čini nas neosjetljivima i uzbudimo se tek ako tržište ponudi nešto što nismo još uvijek kupili, dok nas sudbina onih koji žive u neimaštini zbog oskudnih mogućnosti ne može dirnuti u srce« (Apost. pob. Evangelii gaudium, 54). Nećemo moći biti sretni dok ove ruke koje siju smrt ne budu pretvorene u oruđa pravde i mira za čitav svijet.

10. „U svim svojim djelima misli na svoj konac“ (Sir 7, 36). Tom rečenicom Sirah zaključuje ovo svoje razmišljanje. Taj se tekst može dvojako tumačiti. Može se tumačiti u smislu da trebamo biti svjesni toga da će našemu životu prije ili kasnije doći kraj. Spominjati se naše zajedničke sudbine može nam pomoći da živimo svoj život u znaku brige za one koji su siromašniji od nas ili nisu imali iste mogućnosti kao mi. Postoji i drugo tumačenje koje prije svega ističe cilj, svrhu kojoj svatko od nas teži. Cilj našeg života traži da imamo projekt koji treba provoditi u životu i put koji ćemo neumorno slijediti. A svrha svakog našeg djelovanja ne može biti drugo doli ljubav. To je cilj koji smo pred sebe stavili i ništa nas ne smije od toga odvratiti. Ta ljubav je sudjelovanje, posvećenost i služenje, ali započinje otkrićem da smo mi prvi ljubljeni i probuđeni za ljubav. Taj se cilj javlja kad dijete upozna majčin osmijeh i osjeća se ljubljenim samo zato što postoji. I osmijeh koji dijelimo sa siromahom izvor je ljubavi i omogućuje živjeti u radosti. Pružena ruka se, dakle, uvijek može obogatiti osmijehom onoga koji ne ističe u prvi plan sebe i vrijednost pružene pomoći, nego jednostavno nalazi radost u tome da može živjeti kao Kristov učenik.

Na tom putu svakodnevnog susreta sa siromašnima prati nas Majka Božja koja je, više od svih drugih majki, Majka siromaha. Djevica Marija dobro poznaje teškoće i trpljenja onih koji su marginalizirani, jer se i sama nalazila u sličnoj situaciji kad je rodila Sina Božjega u staji. Zbog Herodovih prijetnji, ona je sa zaručnikom Josipom i malim Isusom pobjegla u drugu zemlju i Sveta je obitelj nekoliko godina dijelila sudbinu izbjeglica. Neka molitva Majci siromaha ujedini tu njezinu ljubljenu djecu sa svima oni koji im služe u Kristovo ime. Neka molitva promijeni pruženu ruku u zagrljaj dioništva i ponovno pronađenoga bratstva.

 

Rim, pri svetom Ivanu Lateranskom, 13. lipnja 2020., liturgijski spomen svetog Antuna Padovanskog.

Papa Franjo

PREKO ŽUPE DO TOPLIJE ZIME

13. studeni 2020.

HRTKOVCI/NIKINCI/PLATIĆEVO (TU) – Za vjernike u rimokatoličkim zajednicama u Hrtkovcima, Nikincima i Platićevu, prvi dio mjeseca studenoga 2020., imao je veliki značaj, kada je u pitanju nadolazeća zima.

Stigli su hladniji dani, a ljudi su se već pobrinuli da ne ostanu bez potrebnog ogrjeva. Nažalost, uvijek ima i onih kojima je i to otežano, bilo zbog zdravlja, godina ili slabijeg imovinskog stanja. Stoga se trudimo pomoći koliko možemo, svjedoči župnik vlč. Ivica Živković.

Prema njegovu svjedočanstvu, ukazala se lijepa mogućnost pomoći za ove ljude, te su rado priskočili i učinili ono što je potrebno.

Pomoć u ogrjevu stigla nam je iz Caritasa Srijemske biskupije. Primljenu pomoć smo usmjerili prema osobama slabijeg imovinskog statusa u naša tri sela. Svakako da ovo nije rješenje njihovih problema, ali je olakšanje životne situacije, te pokazatelj da nisu zaboravljeni. Ovom prigodom u ime svoje o i ime korisnika zahvaljujem se Caritasu Bolzano-Bressanone na donaciji, koji već dugo godina u suradnju sa Cartiasom Srijemske biskupije, pomaže nabavku ogrijevnog drveta, rekao je vlč. Ivica Živković.

Tekst: Ivica Živković/Ivica Zrno

Foto: Ivica Živković

 

 

 

 

SVETKOVINA SVI SVETI I SPOMEN SVIH VJERNIKA POKOJNIKA

03. studeni 2020.

SRIJEMSKA MITROVICA/LAĆARAK (TU) – U nedjelju, 1. 11. 2020., na svetkovinu Svi sveti i u ponedjeljak, 2. 11. 2020., na spomen svih vjernika pokojnika – Dušni dan slavljene su u srijemskim mjestima Srijemskoj Mitrovici i Laćarku svete Mise, prema nedjeljnom rasporedu. Također je organiziran blagoslov grobova, što je veoma dugačka tradicija u ovim župama Srijemske biskupije.

Za istaknuti je da su vjernici i ove godine, poštujući sve propisane mjere, u lijepom broju pohodili srijemskomtirovačka i laćaraćka groblja u želji da i na taj način iskažu najveće poštovanje prema svojim pokojnicima.

Na svetkovinu Svi sveti, u 16.00 sati, kao i na spomen svih vjernika pokojnika – Dušni dan, u 9.30 sati, euharistijsko slavlje na Katoličkom groblju u Srijemskoj Mitrovici, pred kapelom svetog Roka, predslavio je mons. Eduard Španović, župnik srijemskomitrovački. Na spomen svih vjernika pokojnika – Dušni dan, u 9.30 sati, pridružio mu se vlč. Ivica Zrno, župnik iz Laćarka.

U prigodnoj homiliji, mons. Eduard Španović je rekao da se nalazimo na veoma važnom mjestu za Katolički puk u Srijemskoj Mitrovici. Većina nas može pronaći grobove svojih najmilijih, svojih predaka. Upravo oni zaslužni su za gradnju ove kapelice pred kojom smo se i danas okupili.

Danas smo zagledani u Kristov križ, jačamo se Kristovim Uskrsnućem i sve nas nosi ista vjera. Groblje i grobovi su nam podsjetnik na našu prolaznost na ovoj zemlji, koju ne smijemo zanemariti. Dok promatramo grobove svojih najmilijih, dopustimo Kristu da nam svojim djelom govori o Uskrsnuću, poručio je mons. Eduard Španović.

Osim navedenih euharistijskih slavlja, slavljena su još dva, u župskoj crkvi – na svetkovinu Svi sveti, u 9.30 sati, te na spomen svih vjernika pokojnika – Dušni dan, u 18.00 sati.

Također, u Laćarku, oba dana, slavljena su euharistijska slavlja u 11.00 sati, a predslavio je domaći župnik, vlč. Ivica Zrno.

Vlč. Ivica Zrno je, stavljajući naglasak na razmišljanje o svetosti istaknuo kako svi mi vjernici trebamo svoje razmišljanje o svecima i svetosti staviti u pozitivni kontekst. Nije nama svetost strana, niti je rezervirana za određene pojedince. Prisjetimo se da nas je Bog stvorio na svoju sliku i poziva nas da ostanemo na putu svetosti. Naravno, o nama ovisi hoćemo li se odazvati na svetački poziv. O tome nam uvijek svjedoče naše riječi, naša djela, tj. ono što mi jesmo u ovome svijetu i svojoj okolini. Sve nas treba ohrabriti činjenica da imamo priliku biti na putu svetosti. Kako kaže i dokument naših biskupa – svi smo mi na svetost pozvani!

Pohod grobljima, ove godine je ostao bez redovitih posjetitelja iz drugih država, ali molitva je, prema svjedočanstvu mnogih, bila u jednakom zajedništvu. Velik je broj onih koji, zbog granica i trenutnih epidemioloških mjera, nisu mogli biti u Srijemu, ali su se pobrinuli da netko u njihovo ime upali svijeću, te da se grobovi njihovih pokojnika pohode, što je za istinsku pohvalu.

Tekst: Ivica Zrno

Foto: Davor Reves

MOLITVENO–DUHOVNO BDIJENJE ZA MLADE UOČI SVETKOVINE SVIH SVETIH

01. studeni 2020.

NOVI BANOVCI (TU) – U subotu, 31. 10. 2020., u Novim Banovcima, organizirana je molitveno–duhovna večer, bdijenje uoči svetkovine Svih svetih. Na susret su se odazvali mladi iz cijele Srijemske biskupije, a želja je bila da se u ovoj večeri, u molitvi i razmišljanju o svetosti, posvijesti važnost puta svetosti na koji smo – po Sakramentu Krštenja – svi pozvani.

Inicijator i domaćin ove večeri bio je vlč. Dušan Milekić, voditelj ureda za mlade Srijemske biskupije.

Za istaknuti je, da je ovo prva molitveno–duhovna večer koja je organizirana na razini Srijemske biskupije, te je samim time ideja i inicijativa veoma vrijedna.

Molitveno–duhovna večer je započela euharistijskim slavljem u 18.00 sati u crkvi Rođenje Blažene Djevice Marije u Novim Banovcima.

Euharstijsko slavlje je predslavio vlč. Dušan Milekić, upravitelj župe Rođenje Blažene Djevice Marije u Novim Banovcima, u zajedništvu s vlč. Zdravkom Čabrajcem, župnikom u Čereviću, vlč. Danijelom Katačićem, župskim vikarom iz Novoga Sada, te vlč. Ivicom Zrno, župnikom u Laćarku i koordinatorom Biskupijskog pastoralnog centra Srijemske biskupije.

Na početku euharistijskog slavlja, vlč. Dušan Milekić je pozdravio sve prisutne i pozvao ih da računajući s pozivom na svetost budite otvoreni za pozitivan odgovor na put koji Gospodin stavlja pred vas. Dragi mladi pozvani ste biti u društvu sa svima svetima, a to i jeste nasljedovanje puta Isusa Krista.

U prigodnoj je homiliji, vlč. Dušan Milekić, progovorio okupljenim mladima o vrijednosti i važnosti Božjega poziva na svetost.

Pozdravljam vas sve koji ste prihvatili poziv biti u ovoj noći s nama. Ne želimo se mi protiviti svijetu, niti tvrditi da smo mi ispravni a drugi nisu. Mi želimo sebi i svijetu dati do znanja koliko ova večer ima svoju ljepotu, svoju svetost i posebnost. Ona može i treba biti u zajedništvu s Bogom.

Uočavamo da se u ovoj večeri puno toga događa kroz zabavu i maskenbal. Naime, nismo mi protiv zabave, ali ne želimo da se ljepota svetkovine Svih svetih i Dušnoga dana koristi kako ne priliči ovim danima. Tj. želimo staviti na još veću razinu svetosti.

U duhu današnjeg Evanđelja možemo reći da smo izabrali pravo mjesto. Izabrali smo mjesto s Gospodinom, izabrali smo mjesto u kojem ću u zajedništvu s Njim čuti što On kaže o meni.

Slušati Njegovu Riječ koja mi uliva nadu, hrabrost i utjehu za sve moje preminule, daje mi snagu da ih se ne plašim, kako ovaj svijet gleda i tumači svijet mrtvih. Mi kršćani se ne bojimo mrtvih, oni za nas nisu strano tijelo. Ne to su moji bližnji, ja znam da je u Slavi Božjoj, rado molim za njega, a mi kršćani znamo da onaj tko je u Slavi Božjoj može bit moj zagovornik, jedna je od poruka koju je izrekao vlč. dušan Milekić.

Na koncu euharsitijskog slavlja, vlč. Dušan Milekić je još jednom pozdravio i pohvalio trud i napor svih mladih koji su došli na molitveno–duhovnu večer i izrazio želju da ona ne ostane samo na ovoj večeri, nego da se proširi i raste u istinski duhovni projekt, koji će biti na duhovnu korist svima koji će dolaziti.

Nakon euharistijskoga slavlja uslijedio je drugi dio večeri. Izložen je Presveti Oltarski Sakrament. Svi prisutni su, u znak svoje budnosti i bdijenja, na uskrsnoj svijeći upalili male svijeće i stavili ih pred oltar. Zatim su, kroz prigodno razmatranje imali priliku razmišljati o svom putu svetosti i mogućnostima koje im Gospodin daje u ovom trenutku, a budnost i bdijenje se mogu iščitati kao vrijednosti na tome putu.

Na koncu molitveno–duhovne večeri svi su bili pozvani u prostorije župe gdje je upriličeno druženje za sve sudionike večeri.

Ivica Zrno

NEDJELJA SIROMAŠNIH I NEDJELJA CARITASA

29. listopad 2020.

Predragi oci biskupi,

dragi nacionalni i dijecezanski direktori Caritasa,

poštovani dekani i župnici!

Cijenjeni redovnički poglavari i poglavarice te svi odgovorni u ustanovama Bogu posvećenog života i različitim pokretima,

ljubljena braćo i sestre vjernici laici!

 

1. Iz našeg iskustva

Javljam Vam se povodom 33. nedjelje u crkvenoj godini, koja se ove godine slavi u nedjelju 15. novembra, a mi biskupi Katoličke Crkve u Srbiji izabrali smo upravo taj dan i za Dan Caritasa.

Pišem Vam kao predsjednik Caritasa Srbije.

Bio je mjesec oktobar 2000. godine, dakle, bilo je to u velikoj Jubilarnoj godini našega spasenja, kad me je tadašnji predsjednik našeg BK-a monsinjor dr. Franc Perko predložio za to mjesto, a svi tadašnji biskupi potvrdili – iako sam se ja, pravi "novajlija" među njima, prilično opirao… Tako sam ušao u – za mene potpuno nepoznat ‒ novi svijet.

Sve ovo navodim isključivo da bih ukazao koliko je Božja dobrota, unatoč tolikim našim granicama, učinila u tih 20 godina…

Koliko je samo podijeljeno hrane, obuće, ogrjeva, pruženo kućne njege, skrbi mentalnim bolesnicima, poplavljenim, migrantima… Pravo, veliko čudo! Kako je to bilo moguće?

Samo zato što smo tijekom svih ovih godina mi predstavnici svih biskupija radili zajedno. Nismo gledali gdje su granice rijeka Save, Dunava, Tise… Nismo gledali kome narodu tko pripada, koji jezik govori, koji obred slavi… "Jedno srce, jedna duša, jedna ruka." I što smo se više međusobno savjetovali, stvarno živjeli sinodalnost i solidarnost, to više nas je Duh Božji nadahnjivao a ruke dobrotvora više se širile. Uvjeren sam da bismo način rada Caritasa trebali nasljedovati i na drugim pastoralnim područjima naše Crkve.

2. Divan Papin poziv

Pruži svoju ruku siromahu (usp. Sir 7, 32), geslo slavlja ovogodišnje Nedjelje siromašnih i Nedjelje Caritasa, još je jedan veliki izraz "franjevačke duhovnosti" pape Franje. Dokaz je njegovog autentičnog življenja po Evanđelju...

Braćo i sestre, to da nam Sveti Otac predstavi tako izazovan program ("pruži nam svoju ruku") u vrijeme kad se upravo "ne smijemo rukovati" ‒ za nas je prava milost. Kao dobar psiholog, mislilac i mistik, on zna da je ova neobična pandemija u kojoj ne smijemo pružati ruke jedan drugome, plod naše konkretne životne stvarnosti ‒ u kojoj životno ne pružamo dovoljno ruku pomoći jedni drugima. Mi katolici u Srbiji ne smijemo toliko gledati na granice, nego nam valja podizati mostove (ono prvo je naime samo "tjelesno", a drugo je "logično" te zato i "duhovno"). Pandemija će trajati upravo onoliko koliko Sjever bude prezirao Jug, a Jug Sjever; dok Zapad bude prezirao Istok, a Istok Zapad. Svi se mi proglašavamo kršćanima, ali se ipak više pokoravamo mentalitetu ovoga svijeta negoli Kristu. Izgleda da su mnogi izbjegli Isusovo pranje naših nogu u otajstvu Euharistije...

Jer toliko materijalno siromaštvo, tolika osamljenost i depresivnost, plod su našeg duhovnog i moralnog siromaštva. Ako bi naša duhovnost cvjetala i moralnost urodila stostrukim krepostima, ne bismo trebali tolikih distanci i maski, toliko dezinficiranja, pa ni toliko poziva da "pružimo ruke u pomoć…"

3. Što činiti?

Ne znam koji su razlozi nadahnjivali Svetoga Oca da upravo 33. nedjelju odabere kao Dan siromašnih, a i Dan Caritasa. Nadam se da se ne varam ako tvrdim da je pred sobom imao Nedjelju Krista Kralja – posljednju nedjelju u crkvenoj godini. Dakle, nedjelju koja nas podsjeća i na kraj našega zemaljskog života, ali i na trenutak kad ćemo stati pred Suca. On nas neće pitati dolazimo li iz Vojvodine ili iz Srbije, pričamo li ovaj ili onaj jezik, slavimo li Euharistiju ovim ili onim obredom… Pred nas će se razmjestiti gladni, žedni, bolesni, osamljeni, oni u zatvoru… i morat ćemo odgovoriti jesmo li u njima prepoznali Krista i pružili im ruku jedinstva, zajedništva, povezanosti. Kraj crkvene godine sjajno nas premješta na naš osobni "kraj" – konac, završetak – kad ću u Kristu otkriti koliko sam u životu bio čovjek ispruženih ruku, u solidarnosti sa svima, u svladavanju granica i predrasuda. Tko naime ne vidi siromašne i potrebite oko sebe, nikad neće otkriti ni Krista. Njega otkrivaju samo oni koji žive siromaštvo u duhu. Bez solidarnosti sa siromašnima nikome se od nas ne otvaraju vrata. Ne otvaraju se ni vrata solidarnosti prema bližnjima, a kamoli vrata prema Njemu koji je svjesno postao Bližnji svima nama.

Dakle, svima želim iskreno slavlje Nedjelje siromašnih i Nedjelje Caritasa! Autentično slavlje ovih dana preventiva je i pravi lijek svakome od nas pojedinačno, ali i nama kao zajednici.

Od srca pozdravljam sve osobe odgovorne za župne, dekanatske, dijecezanske ogranke Caritasa i nacionalni Caritas. Svima zahvaljujem i čestitam na velikim uspjesima. Ako svi mi – biskupi, direktori, dekani, župnici i redovnički poglavari budemo živjeli s rukom u ruci, a time i bolje vidjeli sve potrebe naših ljudi – Bog će nas sigurno ozdraviti, blagosloviti i dati nam uspjeha.

Beograd, 25. 10. 2020.