SVETAC – PRIJATELJ!

Augustin, pratilac na putevima Benedikta XVI

      AVVENIRE, 26. kolovoza 2010. godine - Moj prijatelj Augustin. Tako bi se mogla nazvati jučerašnja kateheza Benedikta XVI. Kao što bi čovjek mogao govoriti o velikom prijatelju, kojega je susreo kao dječak i uvijek je ostao uz njega, tako Papa govori o sv. Augustinu. To je Augustin iz Hippone, a umro je prije gotovo 1600 godina.

      Kako može jedan čovjek iz toliko nedokučivo dalekog vremena praviti društvo, biti sugovornik tih i vjeran drugome u vrtoglavo dalekoj eri? Postoji zapreka, neprovidna pregrada vremena  koja se gotovo nesvjesno priječi između nas i svetaca  čak i onda kad ih štujemo. Franjo, Bernard, Terezija i Katarina – izvanredni muškarci i žene, ali uslijed količine nataloženog vremena koje nas razdvaja često se doimaju neumoljivo dalekima; tada se likovi okamenjuju u pobožne stereotipe, i čini se da njihova ljudskost ne može dotaći našu.

      Ipak, kaže Papa, Augustina je upoznao izbliza. Postao je „pratilac na putu“. Kao da ukazuje na put koji je u stanju povezati milenije; kao da je moguće dokinuti vladavinu vremena koje izblijeđuje i briše pamćenje.

      A kako je Papa upoznao Augustina? Kroz studij i molitvu, kaže. U tišini, kao što je bila ona u kojoj se Augustinu i njegovoj majci Moniki, naslonjenima na prozor uz Ostijsko more, učinilo da dotiču Božje srce („Stvorenja – kaže Papa – trebaju ušutjeti, da bi nastupila tišina u kojoj Bog može govoriti“).

      Ovdje se Benedikt XVI prepušta strasti kojom bi nam adolescent mogao govoriti o svom dragom prijatelju, budeći i u nama žeju da upoznamo tu izuzetnu osobnu. Dakle, Augustin „nikada nije živio površno: žeđ, nemir u konstantnom traženju Istine“ obilježje je njegove osobne povijesti. Prestiž, karijera, posjedovanje stvari na kratko su ga zaveli i obmanuli. Ali on „nikada se nije zaustavio i nikada se njima nije zadovoljio“. (I čini se kao da se mogu vidjeti na filigranu u prijateljskim riječima između sveca i mladog Ratzingera, potom sjemeništarca i profesora: propetost u traganju, kao „vir desiderium“ iz knjige Danijelove. Onaj tko se, napisao je Benedikt u „Isusu iz Nazareta“, „ne zadovoljava postojećom stvarnošću, i ne guši nemir srca“). I u vremenu koje je držalo, kao jedinu istinitu dogmu, da ne postoji nikakva Istina, nego mnoge ili nijedna i da je bolje iskoristiti vlastite dane bez gubljenja vremena na traženje onoga što ne postoji, Papin skroviti prijatelj se izdigao visoko na horizontu kao div među patuljcima, zahvaljujući svojem traženju postao velik i ispunjen. Ali, gdje je zapravo ta Istina koju mi, siroti kršćani, zamišljamo nedostižnom, previsokom na nebu, ili dalekom odsutnim pogledima na našim ulicama i gradovima i domovima?

      Augustin je otkrio, kaže Papa, da je Bog kojeg je tražio svim svojim silama „bio bliži njemu nego što je bio sam sebi“. Ne na nebu odveć plavom i dalekom, nego unutra, u dubini svakog čovjeka: "In interiore homine habitat Veritas".

      Teolozi i učeni dobro poznaju onaj odlomak iz „Ispovijesti“, a mi siroti kršćani smo zahvalni jednom Papi koji nas podsjeća na te riječi. Pričajući o svom prijatelju Augustinu – umrlom u Hipponi 430. godine. Ali, ipak živom! Ipak o čovjeku kao što smo i mi, rastreseni i nemirni, ili zapravo u strahu da će Istina, za koju smatramo da ne postoji, biti ona koja će pronaći nas i zavesti nas. Moj prijatelj Augustin, svjedoči Papa. Jer, kao što je Ratzinger pisao u 70-im, „kršćanska vjera ne može se opisati apstraktno: nju se može samo dokumentirati pozivajući se na ljude koji su je živjeli sve do posljednjih konzekvenci“. Terezija, Ignacije, Franjo i drugi: „Kao što se vidi u njima – pisao je budući Papa – vjera je u svojoj dubini određena strast, ili, točnije: ljubav“.

Marina Corradi

(prijevod I. Čatić)

Avvenire