U POTRAZI ZA ISTINSKI „NOVIM“ KOJE NE PRESTAJE DAVATI SEBE
Mladi i njihov hod
AVVENIRE, 22. kolovoza 2010. godine - „Nedostaje mi netko tko će me podsjećati u što da vjerujem, nedostaje mi da čujem nekog tko vjeruje u dobro i tako je tužno ne uspijevati vjerovati u dobro sa šesnaest godina“. Tako jedna čitateljica mog romana u jednom od mnogih pisama koja viču: može li se sa šesnaest godina još vjerovati u ono što je potrebno da bismo živjeli sretno?
Postoji period u životu kojeg nazivamo mladost: jednom kad prođe, oplakujemo je kao zlatno doba koje je izgubljeno a pronalazimo je samo u sjećanju prigodice zaslađenu memorijom. Stari Grci su je dramatično spoznali u Titonu, smrtniku, koji je putem sjedinjenja s božicom Aurorom primio dar besmrtnosti, ali je zaboravio tražiti dar vječne mladosti, tako da mu se primljeni dar pretvorio u ruglo i osudu: starost produžena u beskonačnost!
Ono što treba tražiti od bogova nije dar besmrtnosti, nego dar mladosti. Mnoge ikone našeg vremena nalik su Titonu, u očajnom pokušaju da zaustave vrijeme traže besmrtnost pod maskom vječne mladosti. Ali, samo je pitanje make up-a i maske se prije ili kasnije raspadaju, ostavljajući da život gol i surov izravna račune sa samim sobom.
Odveć je providna vječna mladost u kulturi koja zaboravlja da je čovjek utjelovljeni duh pa nastoji na nezgrapan način zgrabiti darove bogova. Samo duh ima sposobnost ostati mladim, jer kao takav ne može ostarjeti. Za neke od „starih“ kažemo da su mladi: nešto svjetluca u njihovim očima usprkos njihovoj anagrafičkoj dobi; za neke od „mladih“ kažemo da se doimlju starima jer nešto se u njima ugasilo. To se ne odnosi na tjelesni izgled, nego na duh tih osoba.
Što je, dakle, ova mladost, istinska besmrtnost koju svi tražimo i koju nam face lifting i kirurgija nisu u stanju vratiti? Mladost je – paradoksalno – stabilnost! To je period u kojem treba tražiti ono što će ostati stabilnim i kada ona prođe, period je to u kojem treba vlastiti život utemeljiti na onom za što ga se isplati utrošiti. Samo pronalazak takvog stabilnog temelja čini mladića i djevojku da budu to što trebaju biti, a čovjeka vječno mladim. Ona se neće odnositi na kvalitetu kože, nego na kakvoću srca koje će biti vitalno, u 20.-oj kao i u 80.-godini.
Zbog toga su nastali Susreti mladih s Papom: da bi se pomoglo „mladima“ prepoznati ono što će s njihovom mladošću proći i ono što, naprotiv, ostaje stabilno, a što se u mladosti traži neponovljivim poletom, poput otvorene rane, pitanja upretenog u meso, sa svim greškama i dvojbama koje takvo traženje za sobom povlači.
Treba stoga preispitati poimanje „novog“. Mladi traže novo. Ali novo je svedeno na sinonim za „najmodernije“, „ultimate“, riječi koje se odnose na starost onoga o čemu govore; ubrzo se pojavljuje nešto drugo što treba zgrabiti jer je manje staro. Ono novo, naprotiv, nije samo manje staro, nego je bogatije i punije: ono ne prestaje davati nešto od sebe. Samo ono što daje više od sebe pri svakom susretu – samo to je uvijek novo: neiscrpan duh. Homer, Dante, Shakespeare su novi jer uvijek imaju nešto za dati. Ljubav je nova jer je ljubljeni neiscrpan. Istina je nova jer se otkriva postupno i sjaji uvijek drugačijim sjajem.
Neutaživoj žeđi za besmrtnošću, koju neće oslabiti ono što je novo i najmodernije, odgovaraju drevne i misteriozne riječi koje teško ljudi ili provizorni bogovi mogu izgovoriti: "Evo, gledaj, sve činim novim" (Otk 21,5)!
Od bogova treba tražiti pravi dar. Mladi koji se okupljaju oko „starog“ Pape, u jednodušju generacija koje je prije jedinstveno negoli rijetko, ne traže nešto posljednjim vapajem, nego definitivan odgovor na najdublji vapaj srca: za što bih mogao živjeti da bih bio sretan? Postoje li ljubav, ljepota, istina koji su stabilni a uvijek novi? Sposobni činiti mladim, vječno mladim i punim moj život u bilo kojoj njegovoj dobi?
Alessandro D'Avenia
(prijevod I. Čatić)
Avvenire
