Srijemski biskup Fabijan Svalina predvodio je u ilačkom marijnaskom svetištu svečano euharistijsko slavlje na svetkovinu Duhova u nedjelju, 24. svibnja

ILAČA (TU) - Biskup Svalina  je tijekom ovog slavlja podijelio sakrament potvrde mladićima i djevojkama Župe sv. Jakova, apostola u Ilači i Župe sv. Mateja, apostola i evanđeliste u Tovarniku. U koncelebraciji je sudjelovao upravitelj župa Vedran Bilić, a posluživao je trajni đakon Ivan Tutiš.

Prije misnog slavlja pozdravnu riječ biskupu u ime svih krizmanika, roditelja, kumova i župljana uputio je upravitelj Bilić. Pozdravnu riječ uputili su i sami krizmanici zahvalivši mu na dolasku i podjeli sakramenta svete potvrde te su mu uručili cvijeće i prigodan poklon.

Homilija biskupa Svaline

Biskup je u homiliji govorio o „vatri Duha Svetoga“, istaknuvši kako Bog želi zapaliti vatru u ljudskim srcima te kako upravo riječ „vatra“ najbolje opisuje svetkovinu Duhova. Podsjetio je pritom na izvještaj iz Djela apostolskih o silasku Duha Svetoga u obliku silnoga vjetra i ognjenih jezika. „Bog nije došao kroz buku, kroz moć ovoga svijeta. Nije došao kroz vojsku, silu i prisilu. Došao je kao Duh, nevidljiv, ali toliko snažan. Ne vidiš vjetar, ali vidiš što pokreće. Ne možeš uhvatiti vatru rukama, ali osjećaš njezinu toplinu. Tako djeluje Bog“, poručio je biskup Svalina.

Nastavljajući homiliju, istaknuo je kako Duh Sveti ne dolazi u ljudski život zato da bi čovjek postao savršen, nego da bi postao istinski i autentičan. Podsjetio je na apostole prije silaska Duha Svetoga, opisavši ih kao prestrašene, nesigurne i zatvorene ljude, koji nakon Duhova izlaze među narod kao hrabri Kristovi svjedoci. „Isti ljudi, ali novo srce. Petar koji se bojao jedne sluškinje, sada pred tisućama govori o Kristu. Što se promijenilo? Nije postao pametniji ni jači. Primio je snagu Duha Svetoga“, rekao je biskup, naglasivši kako Bog ne traži savršene ljude, nego otvoreno srce spremno za njegovo djelovanje. Poručio je i kako je najveća snaga kršćanina upravo u tome da dopusti Bogu mijenjati njegov život, unatoč slabostima i strahovima. „Duh Sveti ne briše ljudsku slabost, ali čovjeku daje hrabrost da više ne živi zatvoren u strahu“, istaknuo je biskup, potaknuvši vjernike da se ne boje svjedočiti vjeru u svakodnevnom životu.

Osvrnuo se i na značaj svetišta u kojem su se okupili na Duhove. Biskup Svalina podsjetio je kako su kroz stoljeća brojni vjernici dolazili u Svetište Gospe Ilačke sa svojim ranama, brigama, suzama i nadama, tražeći utjehu, snagu i unutarnji mir. Posebno je istaknuo majčinsku blizinu Blažene Djevice Marije, naglasivši kako Gospa vjernike ne promatra kao broj ili skupinu, nego kao svoju djecu.

Podsjećajući na Marijine riječi iz Kane Galilejske – „Što god vam rekne, učinite“ – biskup je poručio kako Marija uvijek vodi Kristu te poziva vjernike da ne biraju ono što je najlakše, nego ono što vodi punini života. „Isus nikada ne vodi u prazninu, nego u puninu života na koju smo pozvani snagom krsne milosti“, istaknuo je.

Biskup se obratio krizmanicima

Obraćajući se krizmanicima, biskup Svalina istaknuo je kako sakrament potvrde nije samo svečani trenutak ili uspomena koja će ostati na fotografijama, nego trajni pečat dara Duha Svetoga koji treba oblikovati cijeli život. Poručio je krizmanicima kako će jednoga dana postati studenti, supružnici, roditelji, radnici, liječnici, učitelji, a možda i svećenici ili redovnice, no da pritom nikada ne zaborave da ih Bog poznaje po imenu i da vjeruje u njih.

„Možda ćete zaboraviti mnogo toga što ste učili u školi ili na vjeronauku, možda ćete zaboraviti i datum svoje krizme, ali nemojte nikada zaboraviti da vas Bog nije stvorio slučajno“, rekao je biskup, potaknuvši krizmanike da se u trenucima teškoća, padova i nesigurnosti uvijek vraćaju Bogu jednostavnom molitvom: „Duše Sveti, vodi me!“

Naglasio je kako svetkovina Duhova i primanje sakramenta potvrde trebaju donijeti stvarnu novost života koja će biti vidljiva u obiteljima, župnim zajednicama i sredinama iz kojih dolaze. Izrazio je pritom želju da se u mladima prepozna novi život u Duhu Svetome, život koji će biti svjedočanstvo vjere i primjer drugima.

Na kraju homilije biskup je pozvao okupljene da ostanu otvoreni djelovanju Duha Svetoga kako bi se novost života u Kristu prepoznavala u njihovim obiteljima, župnim zajednicama i svakodnevnom životu. Poželio je krizmanicima da dar Duha Svetoga koji su primili bude trajna snaga i nadahnuće u svim životnim okolnostima te da svojim životom budu svjedoci vjere, nade i kršćanske radosti. 

Nakon obnove krsnih obećanja i posvetne molitve zaziva Duha Svetoga uslijedila je podjela sakramenta krizme koju je primilo 35 mladića i djevojaka.

Misno slavlje svojim pjevanjem obogatio je Mješoviti župni zbor pod vodstvom orguljašice Ivane Moric, kojima je biskup posebno zahvalio na kraju euharistijskog slavlja. Biskup je također zahvalio i upravitelju župe, nazočnom đakonu, časnim sestrama, vjeroučiteljima, ministrantima i svima onima koji su pridonijeli ljepoti euharistijskoga slavlje te pozvao sve nazočne na molitvu za župnu zajednicu, nadbiskupiju, domovinu i cijeli svijet. Ujedno je pozvao vjernike da pohode Srijemsku biskupiju, drevnu biskupiju bogate crkvene i kulturne baštine.

Marijanska pobožnost i trodnevnica

Misnom slavlju prethodila je prigodna marijanska pobožnost koju su predmolili krizmanici zajedno sa časnom sestrom Slavicom Mamuzić i vjeroučiteljem Kristijanom Posavcem. Slavlju Krizme prethodila je trodnevna duhovna priprema koju predvodili mladi svećenici.  Prvoga dana trodnevnice misu je predvodio fra Marko Ćosić, župni vikar Župe svetih Filipa i Jakova u Vukovaru. Drugoga dana trodnevnice misu je predvodio Matija Aušić, upravitelj Župe Kraljice Svete Krunice u Kuševcu, dok je trećega dana trodnevnice misu predvodio Ante Lučić, upravitelj Župe blaženoga Alojzija Stepinca u Vinkovcima.

Kristijan Posavac, vjeroučitelj

Svjedok vjere i čuvar identiteta

ČEREVIĆ (TU) – Na desnoj obali Dunava, podno pitomih obronaka Fruške gore, u subotu, 23. svibnja, svečano je proslavljen jedan od značajnih jubileja, katolička zajednica u Čereviću obilježila je impresivnih 250 godina od izgradnje župne crkve Svetog Josipa. Ova obljentica nadilazi lokalne okvire i svjedoči o dubokim korijenima kršćanske vjere i neuništivom duhu naroda na ovim prostorima.

Liturgijsko zajedništvo i svečana procesija

Svečanost je započela u 11 sati procesijom koja je krenula iz župne kuće. Predvođeni križem, uz svečane zvuke crkvenih zvona, svećenici i vjerni narod uputili su se prema crkvi podignutoj 1776. godine, noseći u srcima zahvalnost za prošlost i nadu za budućnost.

Središnje misno slavlje predvodio je srijemski biskup, mons. Fabijan Svalina. Njegova nazočnost, kao i nazočnost velikog broja svećenika, naglasila je povijesnu važnost Čerevića za cijelu biskupiju. Uz biskupa, za oltarom su u zajedništvu bili: mons. Eduard Španović, petrovaradinski dekan; vlč. Stjepan Šumanovac, upravitelj svetišta Gospe Snježne (Tekije) i župnik u Petrovaradinu i Srijemskim Karlovcima; preč. Nikica Bošnjaković, srijemskomitrovački dekan i župnik u Šidu; vlč. Ivica Živković, župnik u Hrtkovcima; vlč. Aleksandar Kovačević, župnik u Maradiku; te domaćin, vlč. Luka Ivković, koji kao župni upravitelj neumorno skrbi o vjernicima u Čereviću, Beočinu i Srijemskoj Kamenici.

Propovijed koja povezuje stoljeća

Biskup je u homiliji kazao kako ovo slavlje nije samo obljetnica postojanja jedne građevine, već slavlje vjere ljudi koji su tu živjeli i žive, slavlje života jedne zajednice koja poput Dunava uz koji živi, nije prestala teći prema Bogu. „Ova crkva svetoga Josipa stoji ovdje u Čereviću kao svjedok vremena. Kolike su se generacije izmijenile pod njezinim svodom! Koliko je djece prvi put ovdje naučilo prekrižiti se! Koliko je majki ovdje molilo za svoju djecu! Koliki su muškarci, radnici, vinogradari, ribari, težaci i putnici ovdje tražili snagu! Koliki su starci upravo iz ove crkve pogledom tražili nebo prije nego što su pošli Gospodinu! I zato danas ne gledamo samo kamen - zidove. Mi gledamo vjeru utkanu u ovo zdanje.

A ovaj kraj – Čerević, povijesni Banoštor, Petrovaradin i čitav Srijem – nije običan kraj. Ovo je zemlja kroz koju je prolazila povijest. Ovo je prostor gdje je Dunav gledao i ratove i mirenja, i dolaske i odlaske, i bogatstvo i siromaštvo, i radost i križeve… Vrijeme prolazi. Generacije prolaze. Ali ono što je ukorijenjeno u Bogu – ostaje. I upravo zato ova obljetnica ima duboko značenje. Jer 250 godina nije malo… I zato danas moramo zahvaliti Gospodinu za sve ljude ovoga kraja. Za Hrvate, Nijemce, Mađare i druge narode koji su ovdje živjeli, molili i gradili zajedništvo s drugima s kojima žive. Za sve one koji su svojim rukama podizali kuće i vinograde, ali i ovu crkvu. Za generacije koje su znale da bez Boga nema ni budućnosti ni mira.

Posebno danas ne smijemo zaboraviti mnoge koji su morali otići. Povijest Srijema često nije bila laka. Bilo je ratova, progona, podjela i rana. Mnogi su ljudi nakon Drugoga svjetskog rata nestali iz ovoga kraja. Obitelji su raseljene. Domovi ostali prazni. Mnoga imena i prezimena možda više ne žive ovdje, ali žive u Božjem sjećanju.

I zato ova obljetnica nije samo slavlje. Ona je i molitva. Molitva za sve pokojne. Za sve koji su nekada sjedili u ovim klupama. Za sve koji su ovdje kršteni, a danas počivaju diljem svijeta ili u tišini srijemske zemlje.“

Biskup je u nastavku kazao kako sv. Josip nije slučajno zaštitnik ove crkve, jer on je čovjek tišine, ali i čovjek snage. Znao je slušati Boga, čak i oda kada nije razumio sve. Zato nas sv. Josip uči da svetost nije buka, svetost je ostajanje uz Boga i kada je teško, ne izgubiti ljubav prema Crkvi i ne izgubiti molitvu. „I zato je ova crkva važna. Jer crkva nije samo mjesto obreda. Crkva je mjesto gdje čovjek ponovno pronađe sebe. Gdje nauči šutjeti pred Bogom. Gdje shvati da nije samo prolaznik na zemlji.

Kad bi ovi zidovi mogli govoriti, koliko bi toga ispričali! Ispričali bi o ljudima koji su klečali pred križem dok je vani tutnjala povijest. O majkama koje su molile krunicu za sinove. O očevima koji su tražili kruh za obitelj. O mladima koji su tražili smisao života. O svećenicima koji su ostajali uz svoj narod i kada je bilo opasno. Ova crkva pamti vjeru koja nije bila teorija, nego život.

A danas je pitanje: što ćemo mi ostaviti nakon sebe? Hoće li buduće generacije imati kome zahvaliti? Hoće li i za novih 250 godina netko ovdje slaviti Boga? Hoće li ova crkva biti puna molitve ili samo uspomena na prošlost? To ovisi o nama. Crkve ne umiru kada se kamen počne trošiti. Crkve umiru kada se ugasi vjera. Zato danas ova obljetnica mora biti poziv na obnovu srca. Ne samo obnova krova ili zidova. Nego obnova obitelji. Obnova molitve. Obnova nedjeljne Mise. Obnova poštovanja prema sakramentima, obnova zajedništva. Obnova povjerenja u Boga. Jer bez Boga čovjek brzo ostane prazan,“ poručio je Srijemski biskup, te naglasio: „Srijem je uvijek bio prostor susreta. Ovdje su se susretali narodi, jezici i kulture. Ali ono što je ljude najdublje povezivalo bila je vjera. I zato danas moramo biti graditelji zajedništva. Ne ljudi podjela. Ne ljudi gorčine. Ne ljudi koji stalno gledaju što ih razlikuje od drugih. Sveti Josip nas uči skromnosti i miru. A Dunav nas uči da život ide naprijed.“

Biskup je također poručio da, iako ne treba živjeti samo od uspomena, ipak se ne smiju zaboraviti svoji korijeni, a narod koji zaboravi Boga izgubi dušu. Posebno se obratio mladima: „Dragi mladi, posebno vama želim nešto reći. Nemojte misliti da je vjera nešto staro i prošlo. Nemojte dopustiti da vam svijet ukrade dušu. Možete imati obrazovanje, posao, putovanja i uspjeh – ali bez Boga srce ostaje nemirno. Ne bojte se biti ljudi vjere. Ne bojte se moliti. Ne bojte se ostati povezani sa svojim korijenima i svojom Crkvom. Jer upravo vi morate nositi budućnost ovoga mjesta. A vi, stariji, nemojte misliti da je vaše vrijeme prošlo. Vaša molitva drži ovu zajednicu. Vaša vjernost je temelj na kojem mlađi mogu graditi.“

Homiliju je zaključio preporučivši ovu zajednicu i čitav Srijem njegovom zaštitniku sv. Dimitriju i Gospi Tekijskoj.

Kulturna baština i zajedništvo naroda

Osim duhovnog značaja, proslava je imala snažan ekumenski i društveni karakter. Nazočnost predstavnika Srpske pravoslavne crkve, kao i civilnih vlasti predvođenih predsjednicom Općine Beočin, Biljanom Janković, potvrdila je važnost župne crkve kao simbola suživota.

Kulturni dio programa obogatili su nastupi lokalnih zborova koji su pjesmom uveličali jubilej. Čerevićki zbor „Milenko“, s tradicijom dugom 125 godina, te beočinski zbor „Nikola Ćirilović Ćira“, podsjetili su na bogato nasljeđe koje se ljubomorno čuva.

Pogled prema budućnosti

Ova proslava 250. obljetnice nije bila samo pogled unatrag, već snažan poziv na „obnovu srca“. Čerević je tog dana bio središte duhovnosti koje je podsjetilo da, dok god se pod ovim svodom moli, crkva Svetog Josipa neće biti samo povijesni spomenik, već živo srce srijemskog zajedništva koje kuca u ritmu vjere i nade.

Tristotinjak vjernika iz cijelog Srijema u pratnji svojih župnika došlo je u Sombor u petak, 22. svibnja, častiti relikvije sv. Terezije od Djeteta Isusa i njenih svetih roditelja

SOMBOR (TU) - Relikvije sv. Male Terezije i njenih roditelja sv. Ljudevita i Zelije Martin stigle su u Sombor u četvrtak, 21. svibnja u večernjim satima, te su u karmelićanskoj crkvi sv. Stjepana kralja bile izložene kako bi ih vjernici mogli častiti.

Drugi dan boravka relikvija ovih velikih svetaca vjernici iz Srijemske biskupije došli su iskazati im štovanje. Nakon pristizanja nekoliko autobusa iz svih dijelova Srijema, vjernici su se uputili u crkvu, gdje su imali priliku osobno se pokloniti sv. Maloj Tereziji i njenim svetim roditeljima, uz organiziran molitveni program.

Srijemski biskup mons. Fabijan Svalina predvodio je misno slavlje na hrvatskom jeziku u 11 sati. U koncelebraciji su bili subotički biskup mons. Franjo Fazekaš, generalni vikar Srijemske biskupije mons. Josip Ivešić, kancelar preč. Tomislav Lasić, svećenici iz Srijema, kao i svećenici iz Beogradske nadbiskupije i Subotičke biskupije, koji su također hodočastili u Sombor sa svojim vjernicima.

Na početku slavlja prior karmelićanskog samostana o. Stjepan Vidak zaželio je dobrodošlicu hodočasnicima, te kazao kako je ovo jedinstven događaj za Karmel, ali i za Katoličku Crkvu u Republici Srbiji. To je velika milost za vjernike ovih prostora. Relikvije sv. Male Terezije i njenih svetih roditelja su nakon dvadeset dana pohoda po Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini stigle i u Sombor. Iako su to samo zemni ostaci ovih svetaca o. Vidak je kazao kako osjećamo kao da su oni tu i ohrabruju nas na putu vjere i svjedoče kako se postaje svet, te nas pozivaju da i mi idemo tim putem. Svetost nije samo za odabrane, nego je to redoviti put svih kršćana.

Potom je hodočasnike pozdravio i subotički biskup mons. Fazekaš te izrazio radost što se i vjernicima ovih prostora pružila mogućnost iskazati štovanje relikvijama ovih velikih svetaca. Srijemski biskup mons. Fabijan Svalina također je izrazio radost zbog ovog milosnog događaja te kazao kako nas ovi sveci podsjećaju na veliku istinu naše vjere: „Svetost je ona koja nije daleka, nije nedostižna. Svetost ima  svoje lice, a to je obitelj, lice jednostavnosti, lice poniznosti i povjerenja u živoga Boga.“

Biskup Svalina je u homiliji rekao kako je ovo trenutak milosti, kad nebo želi nešto reći zemlji, kad Bog želi dotaknuti ljudsko srce. Isusove riječi iz naviještenog Evanđelja: „ Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima,“ povezao je sa životom svetice, čije relikvije su se vjernici okupili častiti. „Svijet danas vjeruje u snagu, moć, uspjeh, vidljivost. Tko je glasniji – njega se sluša. Tko je bogatiji – njega se poštuje. Tko je uspješniji – njega se slavi.  A Bog pred nas stavlja jednu mladu karmelićanku koja nikada nije propovijedala mnoštvima, nije osvajala svijet politikom ni silom, nije činila velika čuda pred ljudima. Živjela je skrivena iza zidina Karmela. Umrla je mlada, sa samo 24 godine. I upravo je ona postala jedna od najvećih svetica Crkve. Zašto? Jer je otkrila ono što mnogi veliki nisu razumjeli: da se svetost ne sastoji u velikim djelima nego u velikoj ljubavi. To je 'mali put' svete Terezije. Ne tražiti izvanredne stvari, nego obične stvari činiti s izvanrednom ljubavlju. Koliko je to potrebno današnjem čovjeku! Mnogi ljudi misle: nisam dovoljno svet, nisam dovoljno učen,  nisam dovoljno jak, moj život je premalen da bi bio važan Bogu. A sveta Terezija upravo govori svakome od nas: 'Bog ne traži veličinu svijeta. Bog traži srce.'“

Srijemski biskup je kazao kako Isus sebi poziva sve one koji su umorni od tereta svojih križeva. Ne kaže im da dođu kada se poprave, već ih poziva da dođu sada takvi kakvi jesu. Tu je tajna Karmela, rekao je biskup, te nastavio: „Karmel nije bijeg od svijeta. Karmel je srce koje nosi svijet Bogu.

U tišini karmelskih samostana događa se velika borba za ljudske duše. Dok svijet viče, Karmel moli. Dok svijet trči, Karmel kleči. Dok svijet traži moć, Karmel traži Boga. I zato je sveta Terezija postala zaštitnica misija premda nikada nije otišla u misije. Jer ljubav i molitva dosežu dalje od koraka. Koliko je samo ljudi spašeno molitvama skrivenih karmelskih duša – to ćemo tek jednom u vječnosti razumjeti.“

Mons. Svalina posebno se osvrnuo na svetost obitelji sv. Male Terezije, čiji su i roditelji proglašeni svecima, te i njihove relikvije vjernici danas časte s njezinima: „Posebno je dirljivo što su među nama i relikvije njezinih roditelja. Današnji svijet često ranjava obitelj. Brak se ismijava. Vjernost se smatra staromodnom. Roditeljstvo postaje teret. A pred nama stoji obitelj Martin kao dokaz da je obitelj mjesto svetosti. Nisu bili savršeni ljudi bez križeva.

Poznavali su suze, bolesti, gubitke. Ali su svoju kuću pretvorili u 'mali domaći Nazaret'. Iz takve obitelji izrasla je svetica. To je snažna poruka i nama u Srijemu, Bačkoj, Slavoniji i svugdje odakle dolazimo: budućnost Crkve ne rađa se prvenstveno u velikim strategijama nego u svetim obiteljima. Dijete najprije uči vjeru na koljenima majke. U očevu poštenju. U zajedničkoj molitvi. U oprostu. U nedjeljnoj misi. U križu na zidu doma.“

Na kraju homilije biskup je potaknuo vjernike da predaju svoje molitve i brige sv. Maloj Tereziji, te spomenuo  mnoga svjedočanstva kako su ljudi po njezinu zagovoru pronašli mir, snagu, obraćenje ili novu nadu i dodao: „Ali njezina najveća poruka nije samo da od nje nešto tražimo. Nego da naučimo živjeti kao ona. A kako je ona živjela? Jednostavno, ponizno, s pouzdanjem, s dječjim predanjem Bogu. Zato je i nazivamo Terezijom od Djeteta Isusa. Ona je shvatila da je najveća snaga kršćanina u tome da dopusti Bogu da ga nosi… Karmel nas uči jednoj velikoj istini: svijet neće spasiti buka nego svetost. Neće ga spasiti agresivnost nego ljubav. Neće ga spasiti oholost nego poniznost. Neće ga spasiti čovjek koji sve može sam, nego čovjek koji vjeruje Bogu. U vremenu tjeskobe, podjela i nemira, sveta Terezija nas vraća na izvor Evanđelja: na povjerenje. Zato su njezine riječi i danas snažne: 'Sve je milost.' Kad čovjek to shvati, prestaje živjeti u strahu. Tada zna da ga Bog vodi čak i kroz križeve,“ poručio je mons. Svalina.

Nakon svete mise vjernici su se zadržali u osobnim molitvama i štovanju relikvija sv. Male Terezije od Djeteta Isusa i njenih roditelja sv. Ljudevita i Zelije Martin. U dugim redovima čekali su prići, dotaknuti i cjelivati relikvije ovih velikih svetaca, te im predati sve molitve koje nose na svom srcu.

Doživljaji hodočasnika

Nekoliko stotina hodočasnika koji su prisustvovali na svetoj misi i odali počast relikvijama, doživjeli su ovaj događaj kao veliki milosni trenutak, koji se događa jednom u životu. „Ovo mi je dar od Boga, jer sam ja od djetinjstva voljela Malu Tereziju, jer mi je moj vjeroučitelj pričao o njoj kako je gorjela i izgorjela za Boga. Čudnim putovima sam saznala za ovaj događaj i shvaćam ovo kao da me je zvala da vidim njezine relikvije i relikvije njezinih roditelja, o kojima sam tako puno čitala. Ovo za mene znači puno, jedan veliki Božji dar i poticaj da razmišljam o tome kako bi ljudski život trebao biti traženje svetosti, kao što je to radila sv. Mala Terezija, da sve, i one najmanje stvari, činiš iz ljubavi,“ kazala je Dubravka Tinodi iz Beograda.

I Jelena Mašić iz Vrdnika ovo hodočašće doživljava kao jedan izvanredni milosni trenutak u svome životu: „Mojoj duši bilo je jako lijepo. Zaista mi je drago što nam se pružila mogućnost doći ovdje i pokloniti se sv. Maloj Tereziji i njezinim roditeljima. Ovo ispunjava dušu. Osobito me je ganulo, dok sam slušala pripovijest iz njezina života, dio o poniženjima koja je pretrpjela ušavši u samostan, jer sam i sama proživjela slične teške trenutke u svojoj mladosti. Dirnula me je ta sličnost, ali na poseban način i ohrabrila.“

Katarina Pupić iz Sota oduševljena je cijelom atmosferom i zajedništvom tijekom misnog slavlja: „Ovo je za mene poseban trenutak milosti. Imati mogućnost iskazati štovanje relikvijama jedne takve svetice je nešto posebno veliko. A ozračje u crkvi, orgulje, zbor, sve potiče na još veću pobožnost i sabranost. Takovo jedno lijepo zajedništvo među tolikim vjernicima, zaista su to posebni milosni trenuci.“

„Posebno mi je drago što sam imala mogućnost biti danas ovdje, hvala dragom Bogu što nam je iskazao toliku ljubav i našem župniku što nam je organizirao da možemo doći ovdje, dotaknuti relikvije sv. Male Terezije i pred njima se pomoliti. Jako je bila lijepa misa, divan propovijed, punog srca idemo kući,“ kaže oduševljeno Ana Dovčak iz Sota.

Među hodočasnicima bilo je mnogo mladih, koji su jednako oduševljeni ovim događajem i Bogu zahvalni što su mogli biti na ovaj dan u Somboru. „Velika mi je radost i osobita milost što sam danas mogla hodočastiti u somborski Karmel. Tijekom čitavoga hodočašća osjećala se posebna blizina Svete Male Terezije od Djeteta Isusa kroz molitvu, mir i zajedništvo. Na poseban me način dotaknulo slavljenje Gospodina kroz pjesmu, u kojoj se osjećala iskrena radost, zahvalnost i predanje srca Bogu. Zvuci orgulja i pjevanje zbora dodatno su uzvisili svečanost misnog slavlja te unijeli duboku sabranost i duhovnu ljepotu,“ svjedoči Leonora Ralbovski, srednjoškolka iz Sota.

Ovo hodočašće ostavilo je posebna dojam i na njezinu prijateljicu Vlatku Murgaš: „Za mene osobno ovo hodočašće ima posebnu važnost i duhovnu težinu, prije svega kao milost i dar što mogu hodočastiti u somborski Karmel, u sveti prostor koji nosi duh svete Male Terezije i njezine duhovnosti. Susret s njezinim likom i njezinim primjerom 'malog puta' podsjeća me na veličinu onoga što je u ljudskim očima malo i neprimjetno, ali u Božjim očima postaje put svetosti i potpunog predanja. U tišini Karmela i u zajedništvu Božjeg naroda, hodočašće dobiva svoju punu dubinu, jer nije samo putovanje, nego unutarnji hod prema Bogu. Posebno mi je važno sudjelovanje u euharistijskom slavlju koje je predvodio naš srijemski biskup Fabijan Svalina, gdje Krist postaje središte svega i gdje se svako srce okuplja oko njegove prisutnosti. U euharistiji se otkriva prava snaga ovog hodočašća, jer sve što nosimo u srcu dobiva smisao pred živim Bogom. Primjer svete Male Terezije i njezin „mali put” uči me da svetost nije u velikim djelima, nego u ljubavi, jednostavnosti i potpunom povjerenju u Boga. Upravo zato ovo hodočašće doživljavam kao poziv na dublju vjeru, na tiše, ali snažnije predanje, i na otkrivanje veličine koju Bog daruje u malenima.“

Relikvije sv. Male Terezije i njezinih roditelja okupile su u somborskoj crkvi stotine vjernika, koje su im se došle pokloniti i pred njima moliti. U subotu, 23. svibnja, napuštaju Sombor.

O sv. Maloj Tereziji i njezinim roditeljima

Sveta Terezija od Djeteta Isusa, poznatija kao sv. Mala Terezija u narodu je posebno čašćena zbog svoje skromnosti i jednostavnosti, kojom je postigla svetost. Rođena je 1873. godine u Francuskoj kao najmlađe od devetero djece Ljudevita i Zelije Martin. Odgajana u vrlo pobožnoj obitelji i sama je bila duboko pobožna. Vrlo je rano ostala bez majke što je na nju ostavilo dubok trag, te je postala povučena i jako vezana za svoju obitelj, osobito sestru Paulinu. Još kao djevojčica osjetila je poziv da postane redovnica. Zbog svoje mlade dobi nije mogla odmah ući u samostan. Ali je bila uporna u svladavanju ove prepreke, toliko da se osobno obratila papi Lavi XIII., te konačno dobila dopuštenje. Redovnica postaje sa smo 15 godina. Postala je poznata i u narodu štovana zbog svog „malog puta“, puta svetosti kroz male svakodnevne čini ljubavi, poniznosti i pouzdanje u Božje milosrđe. Vjerovala je da čineći te „male stvari“ svatko može postati svet. Mnogo je trpjela tijekom svog samostanskog života, ali je sve podnosila upravo ljubeći u poniznosti i s pouzdanjem u Boga. Umrla je vrlo mlada, sa samo 24 godine. Proglašena je svetom 1925. godine, a papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 1997. crkvenom naučiteljicom. Vrlo je štovana diljem svijeta, a uči nas da za svetost nisu potrebna velika djela, već velika ljubav u činjenju svakodnevnog.

Roditelji sv. Male Terezije Ljudevit i Zelija Martin prvi su bračni par koji je proglašen svetim. Njihov život primjer je velike vjere, međusobne ljubavi i predanosti obitelji. Ljudevit je u mladosti želio postati redovnik, no budući da nije znao latinski, nije primljen u samostan, te je postao urar i osnovao obitelj. Vrlo rano je ostao udovac, pa se sam skrbio za svoju djecu, dajući im primjer vjere i pouzdanja u Boga. Osobito je bio vezan za svoju najmlađi kćer Tereziju. U starosti, iako teško bolestan, ostaje vjeran Bogu.

Zelija je također željela biti redovnica, ali nije bila primljena u samostan, te se posvetila izradi čipke. S Ljudevitom je imala devetero djece, ali je samo pet kćeri preživjelo djetinjstvo. Njihov brak bio je ispunjen ljubavlju i svetošću u svakodnevnom životu. Molitva i redovita sveta misa bili su dio njihove svakodnevice, dio odgoja njihove djece. Upravo u takvom obiteljskom ozračju Terezija shvaća „mali put“, svetost kroz svakodnevne, obične, stvari, jer su njezini roditelji živjeli svetost svaki dan u svojem obiteljskom. Zeliju i Ljudevita Martin svetima je proglasio papa Franjo 2015. godine. Tako su postali uzor svim bračnim parovima i znak da se svetost može živjeti i u obiteljskom životu.

Svečanim euharistijskim slavljem u subotu, 16. svibnja, proslavljen je zaštitnik župe sv. Ivana Nepomuk

GIBARAC (TU) - Na proslavi gibaračkog crkvenog goda pored domaćina sudjelovali su i raseljeni gibarčani, te gosti iz okolnih župa. Misno slavlje predvodio je dekan i upravitelj župe preč. Nikica Bošnjaković.

U propovijedi se osvrnuo na misna čitanja, te istaknuo: „Danas ljudi izabiru razne vođe, oduševljavaju se raznim idejama, a naš jedini vođa je Isus Krist - Bog, koga trebamo slijediti.“

Župnik Bošnjaković je vjernicima govorio i o patronu crkve, češkom svecu Ivanu Nepomuku, koji je živio u XIV. stoljeću. Rođen je između 1340. - 1350. godine u mjestu Pomuk, kasnije Nepomuk. Bio je plemićki sin, 1370. godine postao je klerikom Praške nadbiskupije i javni bilježnik, a 1380. god. zaređen je za svećenika i postavljen za župnika i biskupovog savjetnika. Tadašnji kralj Vaclav, došao je u sukob sa Crkvom, jer se miješao u crkvene poslove. Praški nadbiskup Jan Janštajn morao je pobjeći iz Praga a Ivan ostaje i zastupa nadbiskupa. Za kaznu, kralj ga je jedne noći 1393. godine bacio s Karlova mosta u rijeku Vltavu. Pokopan je u praškoj katedrali sv. Vida. Kult mu se odmah proširio diljem Češke, a u XVIII. stoljeću, je službeno priznat mučenikom i braniteljem ispovjedne tajne. Branitelj ispovjedne tajne smatra se na temelju legende. Kralj ga je dao umoriti jer mu, kao kraljičin ispovjednik, nije htio odati kraljičine grijehe. Ista legenda kaže da se oko Ivanove glave, kada je bačen u Vltavu pojavio oreol sa pet zvijezda.

Sv. Ivana Nepomuka smatraju zaštitnikom ispovjednika, zaštitnikom dobroga glasa, zazivaju ga u pomoć protiv poplava, u teškim prilikama. Iako je živio u davnim stoljećima iza nas, još uvijek nadahnjuje vjernike diljem svijeta.

Na misnom slavlju pjevao je zbor mladih iz župe Sot. Poslije svete mise uslijedilo je druženje uz domjenak u župnoj kući, koja je u fazi obnove.

Tekst: Libuška Grbatinić

Fotografije: Đurđica Martinović

Papa Lav XIV. posjetio je u četvrtak 14. svibnja sveučilišnu zajednicu rimskog sveučilišta „Sapienza“ koje je osnovano prije sedam stoljeća unutar Crkve, izvijestio je Vatican News.

RIM (IKA) - Papa je u govoru pružio opsežno promišljanje koje je obuhvatilo zabrinutost zbog ponovnog naoružavanja država pod krinkom strategija obrane; poticaj da inteligenciju i hrabrost upotrijebimo u traženju pravednosti, mira i očuvanja Zemlje, kao i u etičnoj uporabi tehnologija; poziv na slušanje mladih.

U sveučilišnom svijetu u kojem znanje oblikuje i obrazuje umove i savjesti, rimski biskup ponovno je snažno rekao „ne“ ratu i smrtonosnoj spirali kojom se on hrani.

„Ono što se događa u Ukrajini, u Gazi i na području Palestine, u Libanonu i Iranu opisuje nehumani razvoj odnosa između rata i novih tehnologija u spirali uništenja. Studij, istraživanje i ulaganja trebaju ići u suprotnom smjeru: neka budu radikalno ‘da’ životu! ‘Da’ nevinom životu, ‘da’ životu mladih, ‘da’ životu naroda koji zazivaju mir i pravednost“, potaknuo je Papa.

Svjestan da novim generacijama ostaje svijet koji je izobličen ratovima i ratnim riječima, Sveti Otac pozvao je odrasle na odgovornost i istaknuo da je riječ o ‘onečišćenju’ razuma koje s geopolitičke razine prodire u svaki društveni odnos. Potaknuo je stoga da ne podlegnu lakim pojednostavljivanjima povijesti, da uzmu u ruke Ustav te ponovno otkriju vrijednosti na kojima se temelje demokracije te sloboda naroda i pojedinaca.

Pritom je dodao: „Trebamo ispraviti pojednostavljivanje koje stvara neprijatelje, osobito na sveučilištima, brigom za složenosti i mudrim njegovanjem sjećanja. Posebno ne smijemo zaboraviti dramu 20. stoljeća. Vapaj ‘nikada više rata!’ mojih prethodnika, tako usklađen s odbacivanjem rata zajamčenim talijanskim Ustavom, potiče nas na duhovni savez s osjećajem za pravednost koji prebiva u srcima mladih, s njihovim pozivom da se ne zatvaraju unutar ideologija i nacionalnih granica.“

Osvrćući se na povećane vojne troškove, osobito u Europi, Papa je ponovno upozorio da je riječ o iznimno opasnom putu te pozvao na oslobađanje jezika od iskrivljavanja i obmana.

„Ne smijemo nazivati obranom ponovno naoružavanje koje povećava napetosti i nesigurnost, osiromašuje ulaganja u obrazovanje i zdravstvo, oslabljuje povjerenje u diplomaciju i obogaćuje elite kojima nije nimalo stalo do općeg dobra“, poručio je.

Rimski biskup dodao je da valja bdjeti nad razvojem i primjenom umjetne inteligencije u vojnom i civilnom području kako ljudske odluke ne bi bile lišene odgovornosti i kako se ne bi povećala tragičnost sukoba. To je upozorenje posebno važno u vremenu dosad nezabilježene brzine u područjima istraživanja koja trebaju smjernice prema ciljevima koji promiču život, a ne onima koji donose smrt i samouništenje.

Osvrnuo se na razloge nezadovoljstva među mnogim mladima ističući da „tu nelagodu trebamo vidjeti, priznati i prihvatiti, a ne stigmatizirati; trebamo pomoći mladima da je nadvladaju kako strašne nepravde svijeta ne bi ugušile talente i energiju te slomile nade.“

Papa je također podsjetio da nitko ne može ukrasti budućnost mladićima i djevojkama, ali i istaknuo da je važno držati pod kontrolom osjećaj tjeskobe da se moramo svidjeti drugima, koji je često u korijenu teškoća i nemira te životne dobi.

„To danas sve više ovisi o pritisku povezanom s očekivanjima i postignućima. To je sveprisutna laž iskrivljenog sustava koji ljude svodi na brojke, pojačavajući međusobno natjecanje i osjećaj tjeskobe. Upravo ta duhovna nelagoda mnogih mladih podsjeća nas da nismo zbroj onoga što posjedujemo, ni slučajno stvorena tvar u nijemom svemiru. Mi smo želja, a ne algoritam!“, pojasnio je.

Valja pretvoriti nemir u proročanstvo, istaknuo je Sveti Otac osvrćući se na brigu o zajedničkom domu. Više od deset godina nakon enciklike Laudato si’, rimski biskup primijetio je da je paradigma posjedovanja i konzumerizma ugušila dobre namjere i dobre prakse nadahnute enciklikom pape Franje. No došlo je vrijeme za novi zamah, za prijelaz s tumačenja na djelovanje, rekao je te dodao: „Proučavajte, njegujte i čuvajte pravednost! Zajedno sa mnom i s mnogom braćom i sestrama budite graditelji istinskoga mira: razoružanog i razoružavajućeg mira, poniznog i postojanog, radeći na slozi među narodima i na zaštiti Zemlje.“

Znanje ne služi samo postizanju profesionalnih ciljeva, nego i razlučivanju vlastitog identiteta, istaknuo je na kraju papa Lav XIV. obraćajući se osobito nastavnicima i profesorima. Napomenuo je da u tom zvanju postoji odgovornost koja se ne može svesti na pragmatično prenošenje činjenica. „Podučavanje je oblik ljubavi, jednako kao što bi to trebalo biti spašavanje migranata na moru, siromaha na ulici ili očajnih savjesti. Riječ je o tome da uvijek i bezuvjetno volimo ljudski život, da cijenimo njegove mogućnosti, da govorimo srcima mladih, a ne samo njihovom znanju. Podučavanje tada postaje svjedočenje vrijednosti vlastitim životom: to je briga za stvarnost, prihvaćanje onoga što još ne razumijemo i govorenje istine“, zaključio je Lav XIV.

Izvor: www.ika.hr

Na redovnoj općoj audijenciji srijedom na blagdan Blažene Djevice Marije Fatimske 13. svibnja papa Lav XIV. održao je katehezu na temu "Djevica Marija – uzor Crkve". Papinu katehezu donosimo u cijelosti.

LAV XIV.

OPĆA AUDIJENCIJA

Trg sv. Petra

Srijeda, 13. svibnja 2026.

Kateheza. Dokumenti Drugog vatikanskog koncila. II. Dogmatska konstitucija Lumen gentium. 9. Djevica Marija – uzor Crkve

Draga braćo i sestre, dobar dan i dobrodošli!

Drugi vatikanski koncil odlučio je posljednje poglavlje Dogmatske konstitucije o Crkvi posvetiti Djevici Mariji (usp. Lumen gentium, 52-69). Ona se „pozdravlja kao najizvrsniji i posve jedinstven ud Crkve te kao njezin pralik i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi“ (br. 53). Te riječi pozivaju nas shvatiti kako u Mariji, koja je pod djelovanjem Duha Svetoga primila i rodila Sina Božjega koji je došao u tijelu, možemo prepoznati ujedno i uzor i vrstan ud i majku čitave crkvene zajednice.

Dopustivši da je oblikuje djelo Milosti, koje se u njoj ispunilo, i prihvativši dar Svevišnjega svojom vjerom i djevičanskom ljubavlju, Marija je savršen uzor onoga na što je pozvana čitava Crkva: biti stvorenje Riječi Gospodnje i majka Božje djece rođene u poučljivosti djelovanju Duha Svetoga. Budući da je ona vjernica u punom smislu riječi, u kojoj nam je ponuđen savršen oblik bezuvjetne otvorenosti Božjem otajstvu u zajedništvu svetoga Božjeg naroda, Marija je vrstan ud crkvene zajednice. Konačno, budući da rađa djecu u Sinu, ljubljenu u vječnom Ljubljenome koji je došao među nas, Marija je majka cijele Crkve, koja joj se može obraćati s djetinjim povjerenjem, sigurna da će biti uslišana, zaštićena i ljubljena.

Sve te značajke Djevice Marije mogu se izraziti govoreći o njoj kao ženi – slici Otajstva. Izrazom žena ističe se povijesnu konkretnost te mlade kćeri Izraelove, kojoj je dano izvanredno iskustvo da postane majka Mesije. Izraz slika pak naglašava da se u njoj ostvaruje dvostruko gibanje silaska i uzdizanja: u njoj blista i Božji slobodni izbor i slobodni pristanak vjere u njega. Marija je stoga žena – slika Otajstva, odnosno Božjeg plana spasenja, nekoć skrivenog i potpuno objavljenog u Isusu Kristu.

Koncil nam je ostavio jasno učenje o jedinstvenom mjestu koje je Djevici Mariji namijenjeno u djelu otkupljenja (usp. Lumen gentium, 60-62). Podsjetio je da je jedini Posrednik spasenja Isus Krist (usp. 1 Tim 2, 5-6) i da njegova Presveta Majka „ni na koji način ne zamračuje niti umanjuje to Kristovo jedino posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu“ (LG, 60). Istodobno, „Blažena je Djevica – od vječnosti zajedno s utjelovljenjem božanske Riječi predodređena za Majku Božju, […] na sasvim je osobit način, radi obnavljanja nadnaravnoga života duša, poslušnošću, vjerom, nadom i žarkom ljubavlju surađivala u Spasiteljevu djelu. Na temelju toga postala nam je majkom u redu milosti“ (isto, 61).

U Djevici Mariji zrcali se i otajstvo Crkve: u njoj Božji narod nalazi svoj izvor, svoj uzor i svoju domovinu. U Majci Gospodinovoj Crkva promatra vlastito otajstvo ne samo zato što u njoj pronalazi uzor djevičanske vjere, majčinske ljubavi i zaručničkoga saveza na koji je pozvana, nego prije svega zato što u njoj prepoznaje vlastiti prauzor, idealnu sliku onoga što je pozvana biti.

Kao što se vidi, razmišljanja o Djevici Majci sabrana u konstituciji Lumen gentium uče nas ljubiti Crkvu i služiti u njoj ispunjenju Kraljevstva Božjega koje dolazi i koje će se u potpunosti ostvariti u slavi.

Dopustimo da nas dotakne taj uzvišeni uzor koji je Marija, Djevica i Majka, i zamolimo je da nam svojim zagovorom pomogne odgovoriti na ono što se od nas traži po njezinu primjeru: živim li svoju pripadnost Crkvi s poniznom i djelatnom vjerom? Prepoznajem li u njoj zajednicu saveza koji mi je Bog darovao kako bih odgovorio na njegovu beskrajnu ljubav? Osjećam li se živim dijelom Crkve, u poslušnosti pastirima koje je Bog dao? Gledam li na Mariju kao na uzor, vrsni ud i Majku Crkve i molim li je da mi pomogne biti vjernim učenikom njezina Sina?

Braćo i sestre, neka nam Duh Sveti, koji je sišao na Mariju i kojega zazivamo s poniznošću i pouzdanjem, podari da u punini iskusimo te divne stvarnosti. I nakon što smo proučili konstituciju Lumen gentium, zamolimo Djevicu da nam isprosi ovaj dar: da u svima nama raste ljubav prema svetoj Majci Crkvi. Tako neka bude!

____________________________

Pozdrav vjernicima portugalskog govornog područja

Pozdravljam vjernike portugalskog govornog područja. Danas, na liturgijski blagdan Blažene Djevice Marije Fatimske, upravimo svoj pogled prema Svetištu, gdje je Gospa prenijela poruku mira troje malih pastira. Na tom mjestu, tako dragom kršćanima, danas se okupljaju brojni hodočasnici s pet kontinenata: njihova prisutnost znak je potrebe za utjehom, jedinstvom i nadom ljudi našeg vremena. Povjerimo Bezgrešnom Srcu Marijinu vapaj za mirom i slogom koji se izdiže iz svih dijelova svijeta, posebno od narodâ pogođenih ratom. Moj blagoslov svima!

Izvor: www.ika.hr