Crkva nedjelu 19. listopada obilježava kao Misijsku nedjelju, kada se posebno moli za misije i misionare

Papa Pio XI. 1926. godine ustanovio je Misijsku nedjelju, koja se svake godine obilježava predzadnje nedjelje u listopadu. Ovogodišnja je u znaku nade, kao i cijela ova Jubilejska godina. Papa Franjo nas u svojoj poruci za Svjetski dan misija želi podsjetiti na našu temeljnu zadaću, a to je evangelizacija, te je za geslo svjetskog dana misija odabrao: „Misionari nade među narodima“.

Zato će ove, dvadeset i deveta nedjelje kroz godinu, sve molitve Crkve biti upućene Bogu Ocu za misije i misionare diljem svijeta, a sva prikupljena milostinja bit će materijalna podrška njihovom nesebičnom radu za Evanđelje. Priključimo se stoga ove nedjelje svojom molitvom i materijalnim prilogom podršci misija diljem svijeta.

Iz Poruke pape Franje za 99. Svjetski dan misija

Nasljedujući Krista Gospodina, kršćani su pozvani širiti Radosnu vijest dijeleći konkretne životne uvjete onih koje susreću, postajući tako glasnici i graditelji nade. Jer »radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničeg u istini ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu« (Gaudium et spes 1).

Ova poznata izjava Drugog vatikanskog koncila, koja izražava osjećaje i stil kršćanskih zajednica u svim vremenima, nastavlja nadahnjivati njihove članove i pomaže im da hodaju zajedno sa svojom braćom i sestrama u svijetu. Tu posebno mislim na vas, misionare ad gentes, koji ste, slijedeći Božji poziv, pošli drugim narodima naviještati Božju ljubav u Kristu. Na tome vam od srca vam zahvaljujem! Vaši su životi konkretan odgovor na poslanje uskrslog Krista, koji je poslao svoje učenike navješćivati evanđelje svim narodima (usp. Mt 28, 18-20). Time dozivate u pamet sveopći poziv krštenikâ da snagom Duha i svakodnevnim trudom i zalaganjem postanu među svim narodima misionari velike nade koju nam je dao Gospodin Isus.

Horizont te nade nadilazi prolazne ovozemaljske stvarnosti i otvara se božanskim stvarnostima, predokus kojih već imamo u sadašnjem času..

Oduhovljene tako velikom nadom, kršćanske zajednice mogu biti znakovi novoga čovječanstva u svijetu koji u “najrazvijenijim” područjima pokazuje ozbiljne simptome krize čovjeka: raširen osjećaj izgubljenosti, usamljenosti i napuštenosti starijih te nevoljkost da se potrudimo pomoći našim bližnjima u potrebi. U tehnološki najnaprednijim zemljama nestaje blizine: svi smo međusobno povezani, ali nismo u odnosu. Opsjednutost učinkovitošću, vezanost za materijalne stvari i ambicije dovode nas do toga da postajemo egocentrični i nesposobni za altruizam. Evanđelje, življeno u zajednici, može nam pomoći da ponovno postanemo cjelovita, zdrava i otkupljena ljudska bića. Ponavljam stoga poziv da se u djelo provode mogućnosti djelovanja koja se spominju u Buli proglašenja Jubileja (br. 7-15), s posebnom pozornošću prema najsiromašnijima i najslabijima, bolesnima, starijima i svima onima koji su isključeni iz materijalističkog i konzumerističkog društva. I to na Božji način: blizinom , suosjećanjem i nježnošću, te njegujući osobni odnos s braćom i sestrama u njihovoj konkretnoj situaciji (usp. Apostolska pobudnica  Evangelii gaudium, 127-128). Često nas upravo oni uče kako živjeti u nadi. Kroz osobni doticaj moći ćemo prenositi ljubav Gospodinova samilosnog srca. Iskusit ćemo tada da je »Srce Kristovo […] živa jezgra prvog navještaja« (Enciklika Dilexit nos, 32). Napajajući se na tom izvoru, možemo u svoj jednostavnosti prenositi nadu primljenu od Boga (usp. 1 Pt 1, 21) i donositi drugima istu utjehu kojom nas same tješi Bog (usp. 2 Kor 1, 3-4). U Isusovu ljudskom i božanskom srcu Bog želi progovoriti srcu svake osobe, privlačeći sve svojoj ljubavi. »Poslani smo nastavljati ovo poslanje: da budemo znak Kristova Srca i Očeve ljubavi , obuhvaćajući čitav svijet« (Govor sudionicima Opće skupštine Papinskih misijskih djela, 3. lipnja 2023.).

Misionari nade su muškarci i žene molitve, jer »čovjek koji se nada je čovjek koji moli«, kao što je govorio časni kardinal Van Thuan, koji je tijekom dugog razdoblja patnje u zatvoru sačuvao nadu živom zahvaljujući snazi koju je crpio u ustrajnoj molitvi i euharistiji (usp. F. X. Nguyen Van Thuan, Il cammino della speranza, Rim 2001., br. 963). Ne zaboravimo da je molitva prvo misijsko djelo i ujedno »prva snaga nade«.

Konačno, evangelizacija je uvijek djelo zajednice, jednako kao što kršćanska nada ima karakter zajedničke stvarnosti. Taj proces ne završava prvim navještajem i krštenjem, nego se nastavlja izgradnjom kršćanskih zajednica kroz praćenje svakoga krštenika na putu Evanđelja. U suvremenom društvu pripadnost Crkvi nikada nije neka stvarnost stečena jednom zauvijek. Stoga je misionarsko djelo prenošenja i oblikovanja zrele vjere u Krista »paradigma svakog djelovanja Crkve« (Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 15), djelovanja koje zahtijeva ujedno i molitvu i rad. Ovdje bih još jednom istaknuo važnost te misijske sinodalnosti Crkve kao i službu Papinskih misijskih djela u promicanju misionarske odgovornosti krštenikâ i podupiranju novih partikularnih Crkava. Potičem sve vas, djecu, mlade, odrasle i starije, da svojim svjedočenjem života i molitvom, svojim žrtvama i svojom darežljivošću aktivno sudjelujete u zajedničkom poslanju naviještanja evanđelja. Hvala vam od srca na tome!

U organizaciji Hrvatskog nacionalnog vijeća i uz prisustvo brojnih uzvanika, u Petrovaradinu u crkvi sv. Jurja je svečano obilježen Dan rođenja bana Josipa Jelačića – jedan od četiri nacionalna praznika Hrvata u Srbiji. Svetu misu služio je srijemski biskup Fabijan Svalina.

PETTOVARADIN (TU) - Predsjednica HNV-a Jasna Vojnić istaknula je da je ban Josip Jelačić jedna od najvećih povijesnih ličnosti Hrvata, koji je ujedno i točka povezivanja između Srbije i Hrvatske.

„Danas obilježavamo 224. rođendan bana Josipa Jelačića i izuzetno smo ponosni jer ono što je veličina bana jest da su se pod njegovom zastavom borili i Srbi i Hrvati. On je ličnost koja može povezati naše dvije zemlje. Mi smo kuću bana Jelačića dobili na dar od Srbije, a evo sada će i Republika Hrvatska pomoći da kuću obnovimo. Drago nam je što su danas s nama predstavnici vlasti Republike Srbije i Republike Hrvatske, i to je točka na kojoj možemo slati afirmativne poruke našim narodima.“

Milan Bošnjak iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan republike Hrvatske uputio je poruku podrške i suradnje, te pohvalio rad Jasne Vojnić i njenog tima.

"Poručujem vam da će Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, kao i druge institucije iz Hrvatske, i dalje čvrsto biti uz vas. Nastavit ćemo komunicirati, slušati jedni druge i biti svjesni da samo zajedno možemo očuvati našu hrvatsku vatru živom. Samo zajedno možemo baštiniti ono što imamo i graditi ono što je pred nama, pritom, naravno, uvijek pružajući ruku suradnje svima koji žive u istom prostoru s nama. Hrvatski narod nikada nikome nije učinio ništa loše. Hrvatski narod samo želi živjeti u miru sa svojim susjedima – kako ovdje u Srijemu, gdje je autohton, tako i u Bačkoj, Banatu i drugim dijelovima Srbije, kao i posvuda. Poruka koju Hrvatska šalje jest da smo voljni unapređivati naše odnose sa Srbijom – na dobrobit kako srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, tako i hrvatske manjine u Srbiji. Pružamo otvorenu ruku, želimo da se naša suradnja poboljša i da manjine ostvare sve svoje potencijale. Uvijek je lako rušiti, ali je teško graditi. Rušimo jednim potezom, ali graditi znači ulagati trud – jer ne gradimo projekt ili predmet, već gradimo sebe, svoj karakter i svoj život."

Čestitajući Dan zajednice, pomoćnik gradonačelnika Novog Sada Aleksandar Petrović poželio je HNV-u da zajednički gradimo suživot i mostove prijateljstva, što, kako je istaknuo, možemo jedino u miru, slozi i zajedništvu.

Izvor: Hrvatska riječ

Četrnaesti ekumenski susret zborova bit će održan u subotu, 18. listopada, u Zemunu

Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Zemuna i ove godine organizira ekumenski susret zborova. Koncert će, kao i svake godine, biti održan u župnoj crkvi (Veliki trg 4) s početkom u 18 sati. Geslo susreta je: „Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno…“ (Iv 17,21)

Događaj se organizira pod pokroviteljstvom Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, Ministarstva pravde, Uprave za saradnju s crkvama i verskim zajednicama te Poliklinike „Belmedic“.

Podržimo svojim dolaskom ovaj važan ekumenski događaj.

Svečano otvaranje bit će 21. listopada

Izložba slika s ovogodišnje likovne kolonije Tekije 2025 bit će otvorena u utorak, 21. listopada, u 17 h u Kulturnom centru Novi sad (Katolička porta 5). Posjetitelji će moći vidjeti radove više od trideset sudionika. Tema likovne kolonije bio je Kamenički park.

Svjetskih dan starih i briga o mentalnom zdravlju

S. MITROVICA (TU) - Svjetski dan starijih osoba obilježava se 1. listopada. Budući da mitrovački Caritas od 2002. godine razvija i njeguje službu pomoći i njege starijih osoba, te je ovu uslugu i licencirao kod Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračku i socijalnu politiku, svake godine se obilježava ovaj datum, značajan za starije sugrađane. Korisnike službe njege starih koji žive sami ili su u stanju socijalne potrebe, korisnici Dnevnog boravka i djelatnici Caritasa obišli su, darivali ih i iskoristili priliku da Caritasove medicinske sestre provjere vitalne parametre - visinu šećera u krvi i krvnog tlaka.

U narednoj  nedjelji započele su edukativne radionice posvećenju mentalnom zdravlju mladih te su održane četiri interaktivne radionice u dvije osnovne i dvije srednje škole. Također, Caritas je ugostio predškolce iz vrtića  „Stonogica“ te su djeca imala lijep inkluzivni dan s korisnicima Dnevnog boravka. Budući da je Caritasov dnevni boravka jedan od samo tri ustanove socijalne zaštite posvećen vaninstitucionalnom sistemskom radu sa mentalnom oboljelim osobama u Srbiji, obveza je vršiti promociju podrške mentalno oboljelim, edukaciju važnosti očuvanja mentalnog zdravlja, a samim tim i prezentaciju rada Caritasa u Srijemskoj Mitrovici.

Preko 200 učenika i predškolaca sudjelovalo je ove godine u Caritasovim edukativnim aktivnostima i ovo je već dvadeseta godina kako Caritas promovira mentalno zdravlje, a dvadeset i treća godina kako brine o starima i nemoćnima.

Kristina Dragišić

Izvješće sa hodočašća

Jubilejske 2025. godine, Srijemska biskupija je, u okviru nacionalnog hodočašća u Rim, povela hodočasnike nade na put koji je trajao od 5. do 11. listopada.

Od 28 autobusa koji su 5. listopada krenuli put Rima, jedan je pripadao Srijemskoj biskupiji. Grupu od četrdesetak hodočasnika predvodio je župnik rumski i vikar Srijemske biskupije, preč. Josip Ivešić. Tri časne sestre, iz Đakova i Vinkovaca, Božjim proviđenjem bile su također dio ove grupe. Posebnu radost hodočasnicima predstavljalo je i prisustvo i očinska ljubav biskupa srijemskog mons. Fabijana Svaline, koji je predvodio i dvije mise tijekom hodočašća, i to u Asizu i Rimu. Hodočašće je u zajedništvu okupilo vjernike Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije. Pored biskupa srijemskog, hodočastili su sa svojim vjernicima đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić, pomoćni biskup Ivan Ćurić, mons. Vladimir Dugalić, predsjednik organizacionog odbora hodočašća, te brojni svećenici obiju biskupija.

Prvi predah u Aiszu

U ranim jutarnjim satima dana 6. listopada, hodočasnici stižu u Asiz, grad velikih svetitelja. Kako je mrak prelazio u svjetlost dok su hodali kamenim uličicama živopisnog grada pokrajine Umbrije, tako su i život i mučeništvo svetaca sa svakim napravljenim korakom prelazili iz smrti u plamen života koji sija jarkom Kristovom svjetlošću – u bazilici sv. Franje Asiškog i sv. Klare, te na grobu suvremenog sveca - Karla Akutisa. Nakon posjeta bazilici sv. Franje i bazilici sv. Klare, te grobu Karla Akutisa, hodočasnici su prisustvovali misi u katedrali sv. Rufina, koju je predvodio biskup srijemski mons. Fabijan Svalina, uz koncelebraciju vikara Srijemske biskupije i župnika rumskog, te brojnih svećenika. Prepuna crkva molila je jednim srcem i riječima i često se stjecao utisak da je misa negdje u domovini, i tek je po izlasku iz crkve krajolik podsjećao da se prilično odmaknulo od matičnih župnih crkava. Monsinjor Fabijan Svalina, u svojoj homiliji, na početku se obratio hodočasnicima nade rekavši da smo se našli u Asizu, gradu koji ne šuti i ne govori samo svecima, već govori šapatom o Bogu koji je malen u svojim svetima, jednostavnim i skromnim, a opet tako blizak, i podsjetio da danas stojimo u drevnoj katedrali svetoga Rufina, tu gdje su kršteni sv. Franja, sv. Klara i sv. Karlo Akutis, gdje je započeo njihov put vjere i svetosti, koji nije bio lagan, ali je bio prožet nadom, i potom nastavio: „Hodočašće koje smo mi započeli nije neko turističko putovanje, nije ni svojevrsni bijeg od svakodnevice u kojoj živimo. Hodočašće je znak da srce još traži Boga, da nije otvrdnulo, da još zna pokucati na Kristova vrata. U godini jubileja, u godini milosti i pomirenja, Crkva poziva da se pokrenemo, ne samo nogama da hodočastimo, nego i svojom dušom. Svi vi ste krenuli na put i tim već posvjedočili – Gospodine, želim te tražiti, i to je ta nada, ne neko puko optimistično razmišljanje, nego življenje s pogledom uprtim na onoga koji nam dolazi u susret. Sv. Franja, u čijem ste gradu, bio je čovjek koji je od bogatstva prešao u siromaštvo, od bogate karijere, stupio je uz evanđelje, njegov hod počeo je ovdje, ali se nije zaustavio sve do neba. Franja je mogao imati sve, ali izabrao je Krista, i ne bilo kakvog Krista, nego raspetoga, odbačenoga, siromašnoga, malenoga. I zato je Asiz postao sveti grad, jer se jedan mladić usudio nadati drugačijoj svijesti i drugačijem životu.“

Biskup je zatim nastavio govoriti o asiškim svecima, navodeći sv. Klaru, koja je protiv svih očekivanja svoga vremena slijedila put siromaštva i potpunoga predanja, i „dokazala da nada nije bučna, da ne treba svjetla reflektora, da žena može biti stup Crkve ako je ukorijenjena na Kristu. Njezin život u samostanu bio je hodočašće iza zatvorenih vrata, ali vrata njezine duše bila su širom otvorena za živoga Boga. I Klara nas ovdje danas uči kako hodočašće ne prestaje ni kad se vratimo kući. Ono tada zapravo započinje.“ Na posletku je pričao i o trećem asiškom svecu, čije je svjedočanstvo mnogima posebno blisko, o mladom Karlu Akutisu: „Rođen je u naše vrijeme, nosio je traperice i tenisice, igrao je play station, surfao je internetom i svejedno, ili baš zato, postao je svet. Zato što je u središte svoga života stavio euharistiju. Nazvao ju je svojom autocestom za Nebo. I on nas danas podsjeća da svi možemo biti sveti, bez obzira na dob, na stil života, zanimanje ili našu vlastitu prošlost. I njegova poruka, osobito mladima, ali i svima nama, mogla bi biti – ne zadovoljavajte se biti kopijama, Bog vas stvara kao originale.“

Prvo stajanje na hodočašću, prva misa – Asiz, a o njemu je biskup Fabijan nadahnuto pričao kao o Jeruzalemu modernih hodočasnika nade: „Asiz – grad mira, grad svetaca, grad evanđelja, danas je naše prvo hodočasničko zaustavljanje na putu prema Rimu, prema sjedištu naše vjere, prema grobovima apostola, vratima svete jubilejske godine.“ Rekavši da Asiz nije samo prva postaja, već duhovni početak našega hoda, kao što su tisuće hodočasnika prije nas započele svoj hod prema svetom gradu, zaključio je da mi danas tražimo početak svoje dublje povezanosti s Bogom. „Tražimo svjetlo na tom putu koji nas vodi kroz dane, kroz molitve, kroz susrete, sve do Rima, i još više – do srca Božjega. I nije slučajno da naš hod počinje ovdje, u ovoj katedrali, gdje su kršteni Franja, Klara i Karlo, jer svetost ne počinje u velikim djelima, nego u malim, svakodnevnim, u odgovoru – da – Bogu, baš kao što hodočašćenje ne počinje u nekim velikim trenucima u Rimu, nego u šutnji ovoga znakovitog Asiza, u molitvi u ove dane, u lomljenju kruha za ovim stolom, baš kao što smo čuli u evanđelju. U Svetom pismu imamo prigode slušati kako naš put jest put kojim ne vraćamo se samo fizički, nego je i duhovni povratak Njemu, živomu Bogu. I upravo je to naš hod. Asiz je naš Jeruzalem iz kojeg krećemo. I danas nas Bog zove – kreni sa mnom, jer ja sam taj koji poravnava put, ja ti dajem nadu, dajem ti sigurnost da od danas budeš svjedokom mojim, do na kraj svijeta. U evanđelju često imamo priliku slušati i kako su Isusovi učenici i prvi suradnici kretali na dugi put, ali on ih je vraćao na izvore, na stvarnost onog života kojeg su primili u trenutku boravka zajedno s njim. I nama se danas pridružuje sam Gospodin, i nama govori, i njega ćemo prepoznati u ovoj euharistiji, gdje nas osnažene, ohrabrene, nahranjene, želi uputiti u ovaj svijet, da budemo istinski i stvarni svjedoci do kraja vremena. Poziva nas Franjo da se naučimo jednostavnosti života; Klara nas poučava povjerenju, a Karlo da je svetost moguća i danas, za svakoga od nas ovdje prisutnih. I neka ovaj dan bude duhovna polazišna točka. I neka Asiz ne ostane samo naša prva postaja, nego naš temelj, jer ko krene s Kristom stigne do njega. On je ogledalo, on je putokaz nama što znači biti Kristov danas, u prilikama i okolnostima koje su samo nama date. I naše hodočašće u godini jubileja ne može ostati samo emocionalno iskustvo. Mora se pretočiti u naš svakodnevni život. To znači – manje prigovaranja, više molitve; manje optuživanja, više praštanja; manje sebičnosti, više služenja. Jer Crkva danas ne treba samo pametne, niti specijalno sposobne, nego svete, jednostavne ljude. Zato vas, braćo i sestre, ovog trenutka pozivam da po zagovoru sv. Franje, sv. Klare i sv. Karla, obnovimo svoju vjeru, zapalimo svoju nadu i postanemo svjetlo jedni za druge. Asiz nas od ovog trenutka šalje kao svjedoke žive nade i neka se nakon ovoga hodočašća, kada se vratimo u naše župe, u svoje obitelji, na radna mjesta, primjeti da smo bili i ovdje.“ Svoju homiliju biskup srijemski okončao je velikom željom i najvažnijim ciljem svakog puta: „I neka svaki naš korak od sada nosi istu onu poruku – Krist je nada i ja sam njegov hodočasnik, hodočasnik nade Isusa Krista. Amen.“

Srdačan susret biskupa srijemskog sa njegovim vjernicima i zajednička fotografija ispred bazilike sv. Franje zaokružili su prvu etapu hodočašća i dali novu snagu za stare strahove i slabosti.

Susret s papom

Hodočašće u Rim, dan drugi, donosi povijesni susret pape Lava XIV. na Trgu sv. Petra sa vjernicima nacionalnog hodočašća, njih desetak tisuća. Strpljenje koje je zahtijevalo dugo čekanje i probijanje kroz neopisive gužve, višestruko je nagrađeno. Papa Lav je svojim vozilom prošao i više puta trgom, pozdravljao i blagoslivljao nazočne, da bi ih na početku obraćanja pozdravio na hrvatskom jeziku. Biskup Fabijan je, kao i ostali - nadbiskupi, biskupi i drugi odabrani za ovu priliku, osobno pozdravljen od strane pape. Svetom misom okrunjen je ovaj važni dan, koji je u sebi sadržao i posjete bazilici sv. Marije Velike i bazilici sv. Praksede.

U bazilici sv. Anastazije

Trećeg dana hodočašća, 8. listopada, biskup srijemski mons. Fabijan Svalina, predvodio je svetu misu sa početkom u 16:30 u bazilici sv. Anastazije. Posluživali su đakovački bogoslovi, a liturgijsko pjevanje animirao je Katedralni zbor iz Đakova. Naravno, zdanje opet prepuno, jer ni u Rimu nije malo kada se 28 autobusa nađe na jednom mjestu, ali ponovo je sve izgledalo da smo svoje župe i biskupije presadili u Vječni grad, bar na nekoliko dana, a putem izrečenih molitava – i zauvijek. Biskup Fabijan iz srca Crkve pozdravio je Kristove hodočasnike u zajedništvu vjere, ljubavi i hodočasničke nade, koji zapravo obnavljaju svoje poslanje svjedoka Kristove Radosne vijesti. „Danas smo okupljeni u bazilici sv. Anastazije, djevice i mučenice, koja je rođena na tlu našeg zavičaja – u drevnom Sirmiumu, današnjoj Srijemskoj Mitrovici. I nismo ovdje slučajno. Ovo nije turistički posjet, niti obična postaja na putovanju. Ovo je sveto tlo, mjesto gdje se susreću naša povijest i naša budućnost, naš identitet i naš poziv.

Kao hodočasnici, prošli ste naporan put – fizički, ali i duhovni. Vaša umornost, žuljevi, molitve, šutnje, pjesme, svi trenuci tišine i zajedništva – to nije bilo uzalud. Niti jedan korak nije izgubljen. Svaki napor na ovom hodočašću bio je poput žrtve, poput prinošenja Gospodinu vlastite čežnje: Gospodine, želim promjenu. Želim Tebe. Želim biti novi čovjek.“

Podsjetio je da je smisao pravog hodočašća zapravo unutarnji hod, put obraćenja, put otvaranja srca za ono što je vječno i da na tom putu svaki korak odmiče hodočasnika od staroga čovjeka i približava Novome – Kristu. I nastavio: „U Rimu, ali s korijenima iz Srijema. I sada ste ovdje. U bazilici gdje se štuje sv. Anastazija, naša zemljakinja. Da, upravo tako – ona nije neka daleka svetica iz tuđe povijesti. Ona je plod istog tla kojim vi hodate, plod iste Crkve kojoj vi pripadate, plod istog Duha koji i danas želi djelovati u nama. Rođena je tamo gdje vi živite, i svoju je vjernost Kristu posvjedočila u Sirmiumu. Svojom krvlju. Svojim životom. I zato nas danas ovo zdanje zove ne samo na divljenje, nego na nasljedovanje.

I ne samo sv. Anastazija – Rim čuva i moći četvorice okrunjenih, tzv. „quattro coronati“, mučenika iz doba Dioklecijana, koje Crkva poznaje kao fruškogorske ili srijemske mučenike. Oni su svjedoci koji vežu Rim i Srijem. Oni su most između Crkve mučenika i Crkve današnjice.“

Nastavljajući svoju homiliju, mons. Fabijan je zapazio čudesnost veze između grada koji je nekoć progonio kršćane i današnjice u kojoj se klanjamo pred njihovim relikvijama. Pobijedili su, zaključio je, mučenici, ne silom, ne mačem, nego vjernošću Kristu. Upravo to je bio adekvatan uvod za poziv biskupa Fabijana za sve nas danas – da ne zaboravimo da mučeništvo nije rezervirano za prošlost, premda nas možda ne proganjaju vladari i carevi, ali nas proganja ravnodušnost, duhovna mlakost, površna vjera, kultura „snađi se“, neopraštanje, ogovaranje, oholost. I zato nam sveta Anastazija i srijemski mučenici poručuju: „Ne zaboravite tko ste. Vi ste kršćani. Vi ste svjedoci“, i potom nastavio: „U godini Jubileja 2025. Crkva nas ne poziva samo na slavlje – ona nas poziva na svjedočenje. Poziva nas da ne budemo statisti u povijesti spasenja, nego aktivni sudionici. Da budemo muškarci i žene koji znaju kome vjeruju, i koji su spremni živjeti, pa i trpjeti, za ono što je ispravno.“

Značajno i poticajno za sve hodočasnike, u ovim danima kada i vrline i mane svakog pojedinca nalaze put do ispoljavanja, bile su riječi biskupa srijemskog da je njihov hod poruka, da ne podcjenjuju ono što su učinili ovih dana – „Vaš hod, vaš napor, vaša žrtva – to je vaše osobno DA Bogu. To je vaša javna ispovijest: Gospodine, želim Te više. Želim biti bolji otac, bolja majka, bolji biskup, svećenik, redovnica, vjernik. Želim promijeniti svoj život.“ Potvrdio je i ono što sve hodočasnike bar negdje u dubini duše muči – kod kuće će čekati stare kušnje, možda se ništa neće promijeniti oko nas, ali je odmah i razriješio dilemu – „Ali nešto se mora promijeniti u vama. Inače ovo hodočašće nema smisla. Ovaj susret sa svetima, susreti sa Svetim Ocem, sveta mjesta – oni nas ne bi smjeli ostaviti ravnodušnima. Kao što su sveti mučenici jednom posijali sjeme u Rimu i Srijemu, tako ste i vi danas pozvani nositi tu istu vjeru nazad u Slavoniju, u Srijem, u vaše obitelji i župe. Vi ste zrno nade koje Bog šalje natrag kući – da u vama i po vama proklija nešto novo.“

Na samom kraju homilije biskup je uputio tri poziva za ponijeti kući:

„Održite plamen vjere koji je ovdje rasplamsan. Ne dajte da se ugasi kad se vratite u svakodnevicu. Nastavite moliti. Nastavite slušati Božju riječ. Nastavite biti ljudi zahvalnosti.

Budite svjetlo drugima. U vašim selima i gradovima ima mnogo onih koji su izgubili nadu. Vi ste sada njihovi svjedoci. Vi ste vidjeli Rim, ali još važnije – vidjeli ste Božju prisutnost. Podijelite to.

Ne bojte se svetosti. Svetost nije samo za svece na slikama. Svetost je za tebe. Svetost je za obične ljude koji Bogu kažu DA u običnim stvarima. Sveta Anastazija bila je žena poput tisuća žena danas – ali je bila vjernica. I to je sve što je trebalo.“

Zaključio je i poručio na koncu, blagoslovom: „Zato, neka ovaj susret u bazilici svete Anastazije ne bude kraj, nego početak. Ponesite iz Rima ne samo uspomene – nego odluku. Odlučite da ćete biti vjerniji, hrabriji, svetiji. I neka vas na tom putu čuva zagovor svete Anastazije, srijemskih mučenika, i blagoslov našega Svetog Oca. Amen.“

Ovjekovečeno je zajedničkom fotografijom i ovo divno zajedništvo biskupa i njegovog stada (između ostalog i zbog toga da po povratku kućama svi budu sigurni da nisu sve samo sanjali).

Bogatstvo hodočašća

Hodočasnici su na ostatku puta vidjeli i doživjeli mnogo – Lateransku baziliku, Konstantinovu krstionicu, crkvu Svetih skala; Koloseum – mjesto mučenja i slave kršćana, Rimski forum, čiji su manji dijelovi, u odnosu na original, stigli do dana sadašnjeg. Jaki i riješeni posjetili su baziliku sv. Petra. Na povratku, posljednjeg dana, hodočasnike je kućama ispratila prelijepa Padova, misa u bazilici sv. Antuna Padovanskog i njegovi zagovori, uz zagovore sv. Leopolda Mandića, opet čovjeka našeg porijekla. Mali je svijet, sad se vidi, samo je Krist velik i milost kojom nas obilno hrani i kada nismo svjesni toga. Proći svijet da bi se kući vratilo i našlo ono što se čežnjivo cijelog života tražilo – smisao je svega, a nekada je neophodno preći taj put. Taj put je hodočašće. I neka da Bog da ovo veliko hodočašće u Jubilejskoj godini bude - vrata oprosta koja su bila otvorena za sve upravo u ovoj godini i bude vrata za drugačijeg i novog čovjeka, ali i poveznica sa mjestom odakle smo pošli i u koje smo se vratili, jer drugačije ne bi imalo smisla.

Milena Mikolaci