Posjet je realiziran u srijedu, 11. studenog, pod pokroviteljstvom Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske

ZAGREB (TU) - Vjeroučitelji i župne katehete, predvođeni mons. Josipom Ivešićem, generalnim vikarom Srijemske biskupije, posjetili su Zagreb i Hrvatsku biskupsku konferenciju, gdje ih je primio mr. sc. Zvonimir Ancić, glasnogovornik HBK i ravnatelj Hrvatske katoličke mreže.

Goste iz Srijema najprije je upoznao sa poviješću ustanove, njezinim radom i značajem, a onda ih poveo u obilazak zgrade Biskupske konferencije, koja je useljena 2011. godine. Blagoslovio ju je papa Benedikt XVI. Izgrađena je vrlo brzo, budući da je kamen temeljac postavljen 2009. Ideja je bila u jednoj zgradi objediniti sve institucije Hrvatske biskupske konferencije, što se pokazalo jako dobrim za postizanje efikasnosti i ekonomičnosti procesa rada i komunikacije.

Biskupske konferencije općenito su ustanove novijeg datuma, nastale poslije Drugog vatikanskog sabora. Sredinom 19. stoljeća u Švicarskoj su se počeli okupljati biskupi. Za vrijeme stare Jugoslavije postojale su biskupske konferencije, ali nije postojala ustanova. Biskupska konferencija okuplja biskupe najčešće sa područja jedne države, a svaka od njih ima svog predsjednika. Sveta Stolica je, dekretom od 15. svibnja 1993. utemeljila za katoličke biskupije na području Republike Hrvatske – Hrvatsku biskupsku konferenciju (HBK) odobrivši njezin statut. Statut HBK obnovljen je 5. veljače 2000. godine. Tada splitsko makarski nadbiskup i apostolski upravitelj Porečke i pulske biskupije Dražen Kutleša izabran je za predsjednika HBK-a 18. listopada 2022. u Zagrebu.

„Hrvatsku biskupsku konferenciju čini 17 (nad)biskupija koje tvore četiri metropolije: Zagrebačku, Splitsko-makarsku, Đakovačko-osječku i Riječku, te jedna samostalna Zadarska nadbiskupija i Vojni Ordinarijat. Svake godine održavaju se dva redovita zasjedanja, na proljeće i jesen, i ona traju tri dana. Izvanredna zasjedanja su najčešće u siječnju i lipnju, traju po jedan dan. Svake godine hrvatski biskupi imaju i zasjedanje sa biskupima iz BiH, zbog zajedničkih točaka poput liturgijskih knjiga na hrvatskom jeziku, Papinskog hrvatskog Zavoda svetog Jeronima u Rimu, u koga mogu doći svećenici hrvatskog govornog područja. Diljem svijeta imamo oko 180 hrvatskih katoličkih misija“, rekao je, između ostalog, Zvonimir Ancić.

Ustanove - Hrvatska katolička mreža, Hrvatski Caritas, Hrvatski institut za liturgijski pastoral, Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve, uz brojna vijeća, komisije, odbore, djeluju u okviru HBK. Na čelu svih je biskup, a članovi su uglavnom laici, stručnjaci za određeno područje, ili povjerenici. Posjet prostorijama medija – radija i televizije, bio je osobito zanimljiv gostima, jer su se konačno našli na mjestu koje su nekoć mogli samo zamišljati tijekom praćenja omiljenih programa koji se ovdje proizvode.

Prečasni Ivešić domaćina je upoznao sa pojedinim aspektima djelovanja Srijemske biskupije, koja je u svakom pogledu u specifičnom položaju, pa tako i kada je riječ o župnom i školskom vjeronauku i katehezi. Mala brojnost učenika koji pohađaju vjeronauk iziskuje otežanu organizaciju nastave, a vjeroučitelji rade ponekad i u desetak škola kako bi uspjeli ispuniti fond časova. Osim toga, mali je broj teologa u Srijemu, zato što praktički na području Srbije nema katoličke teologije kao studija. Postoji institut u Subotici, ali za potencijalne studente iz Srijema, on je predaleko, tako da je u tom pogledu i Đakovo pristupačnije. Još jedan problem je činjenica da svatko tko predaje u školama vjeronauk mora imati državljanstvo Srbije, a svi ga svećenici nemaju, iako bi mogli i bili bi voljni preuzeti nastavu. Ana Hodak, vjeroučiteljica i voditelj Katehetskog ureda u Srijemskoj biskupiji, koordinira mrežom srijemskih vjeroučitelja, a i sama predaje u više škola u Šidu i Srijemskoj Mitrovici. Iznijela je i svoj argumentiran pogled na stanje u nastavi u Srijemu i dala konkretne odgovore u vezi sa metodologijom rada u školama u Srbiji, te je domaćin i na taj način, uz svjedočanstva ostalih vjeroučitelja, dobio bolji uvid u problematiku, ali i uspjehe pri rješavanju problema.

Unatoč teškoćama, volja za borbom za bolju edukaciju i općenito za opstanak vjeronauka, nije smanjena ni nakon godina rješavanja brojnih prepreka. I gosti i domaćini složili su se da je zadaća svih ista – održavanje kršćanskog života i nauka u svim uvjetima i sredinama, suradnjom, zajedništvom, pomaganjem, o čemu je svjedočio plodan sastanak i razgovor u kome su se dodatno osnažile veze, razmijenile informacije i proširila saznanja. Vjeroučitelji i katehete Srijemske biskupije kući su ponijeli nove poticaje za svoj rad, ali i najsvježija izdanja knjiga HBK, koja će im znatno pomoći u tome. Posjet su okončali uvjereni da su doista posjetili dom svih, kako je to u dobrodošlici istaknuo Ancić.

M. Mikolaci

 

Četrdesetak vjernika iz Srijemske biskupije bilo je od 5. do 9. studenog na hodočašću u poznatom protugalskom marijanskom svetištu

FATIMA (TU) - Hodočašće je organizirao i vjernike na putu pratio generalni vikar srijemske biskupije mons. Josip Ivešić. Uz njega, duhovnu podršku pružio je i vlč. Luka Ivković, koji je također sa Srijemcima hodočastio Gospi Fatimskoj.

Vjernici su po dolasku, već prve večeri imali priliku sudjelovati na molitvi krunice i procesiji u svetištu, što je za sve bilo posebno snažno vjersko iskustvo. Vlč. Luki Ivkoviću pripala je čast nositi križ na čelu procesije.  Drugi dan započeo je misnim slavljem u kapelici na mjestu ukazanja. Misu je predvodio mons. Ivešić. On je u homiliji kazao kako nam Bog šalje poruke i preko važnih događaja, kao što je događaj koji se zbio u Fatimi. Mi tu poruku trebamo čuvati, živjeti i prenositi. A fatimska poruka nas poziva na molitvu, obraćenje, na mir. Poruka Fatime, koju smo došli ponijeti je poruka nade i ohrabrenja za nas. Unatoč puno tuge i teškoća, ta nas poruka podsjeća da je život dragocjen i da ga možemo živjeti na pravi način, s Gospodinom. Svećenik je podsjetio da su fatimski vidioci Franjo i Hjacinta najmlađi sveci Crkve, jer su već kao djeca snažno prihvatili  Božju poruku i prenijeli je svijetu. Potaknuo je hodočasnike da i sami, poput ove djece, prihvate Božju poruku i ponesu je u svijet.

Nakon mise hodočasnici su u pratnji vodiča obišli svetište i upoznali se detaljno s fatimskim ukazanjima. Čuli su koliko je ukazanja bilo, gdje su se dogodila i što je Gospa poručivala djeci. Također su saznali kada i kako se razvijao današnji izgled svetišta.

Uslijedila je molitva na Kriznom putu koji je izgrađen na putu koji su vidioci, Franjo, Hajacinta i Lucija, prelazili od svog sela do pašnjaka na kojima se Gospa ukazala. U sklopu Križnog puta je i mjesto 4. ukazanja, te mjesto na kojem im se dva puta, godini dana prije (1916. g) ukazao anđeo čuvar, zaštitnik Portugala, da ih pripremi za Gospina ukazanja koja će uslijediti.

Molitvu je pratila kiša, te je vlč. Ivešić potaknuo vjernike da žrtvu i teškoće zbog lošeg vremena prikažu za nakane koje nose u svome srcu.

U nastavku si obišli i kuće vidioca, te se iz prve ruke osvjedočili o teškom životu ove djece, po kojima je Gospa početkom prošlog stoljeća poslala svijetu snažne poruke mira, nade i obraćenja.

Kruna dana bila je večernja molitva krunice i procesija sa svijećama, na kojoj je i predstavnica grupe iz Srijema, Ana Lečer, molila na hrvatskom jeziku, a vlč. Ivković je s još nekoliko svećenika nosio Gospu u procesiji.

I treći dan hodočašća započeo je misnim slavljem, koje je ovoga puta slavljeno u kapeli Gospe Žalosne. Slavlje je predvodio vlč. Luka Ivković, koji je u homiliji ohrabrio vjernike u nasljedovanju Blažene Djevice Marije te ih potaknuo da joj se s vjerom utječu.

Nakon mise skupina se u pratnji vodiča zaputila u obilazak nekoliko zanimljivih portugalskih mjesta. Prvo su obišli gradić Batalhu i razgledali veličanstveni manuelinski samostan i počivališta portugalskih vladara. Oduševljeni monumentalošću i ljepotom viđenog, hodočasnici su se zaputili na drugo odredište, gradić Alcobaçu. Ni tu nisu ostali ništa manje oduševljeni živopisnim uličicama s fasadama u tipično portugalskom stilu. A na prostranom trgu dočekala ih je impozantna crkva i samostan cistercita. Nakon obilaska crkve i slobodnog vremena za detaljnije razgledavanje i molitvu, hodočasnici su u okolnim lokalima probali tradicionalni liker od divlje trešnje, koji su cisterciti u početku pripravljali isključivo kao lijek. Posljednje odredište ovoga dana bio je gradić Nazaré, koji, osim što je poznat po najvećim valovima na svijetu (kojih ovoga dana nije bilo) za vjernike je značajan i po crkvi Gospe od Nazarea. Naime u toj crkvi čuva se drveni kip Gospe s djetetom Isusom, za koju se vjeruje da je izradio sv. Josip, a u Portugal ju je iz Nazareta donio jedan redovnik. Po ovome je i grad dobio ime. Kip je izložen, te su ga hodočasnici mogli vidjeti i pred njim se pomoliti. I ovaj dan je krunisan je krunicom i procesijom u fatimskom svetištu u večernjim satima.

Četvrti dan hodočasnici iz Srijema su napustili Fatimu i zaputili se u Lisabon. U pratnji vodiča razgledali su grad iako otežano, zbog kiše koja je pada cijeli dan. Ipak, uspjeli su upoznati povijest portugalske metropole, vidjeti neke od njezinih znamenitosti, te kušati tradicionalne slastice. Ovo je grad u kojem je rođen sv. Antun Padovanski, te je za hodočasnike posebno značajno bilo posjetit crkvu izgrađenu na mjestu njegova rođenja. Tu se i dalje čuva prostorija u kojoj je rođen, te su hodočasnici  imali priliku u njoj se pomoliti. Misu u crvi sv. Antuna predvodio je mons. Ivešić, koji je u homiliji govorio o ovom velikom svecu, te kazao kako je Bog mijenjao njegove planove, on je to prihvaćao i na kraju postao svet. Poručio je da i mi u svome životu trebamo prihvatiti kada Bog mijenja naše planove i vodi nas putovima koje sami sebi nismo zamislili. Nakon misnog slavlja hodočasnici su imali priliku iskazati štovanje relikvijama sv. Antuna Padovanskog. Time je završeno hodočašće i vjernici su se zaputili u zračnu luku. U Beograd su stigli u ranim jutarnjim satima, obogaćeni snažnim vjerskim iskustvima, novim prijateljstvima i produbljenim onim starim, sklopljenim na sličnim prijašnjim putovanjima. Dok prebiru doživljaje s ovog, polako se otkrivaju želje za buduća slična hodočašća.

Jubilej je svečano proslavljen u subotu, 7. studenog misnim slavljem koje je predvodio srijemski biskup mons. Fabijan Svalina

MOROVIĆ (TU) - Gradnja  današnje župne crkve sv. Roka, hodočasnika započela je 1825. godine. Bila je dovršena već u jesen 1826. godine, čime je započelo novo poglavlje u vjerskom životu morovićke župne zajednice. Tako ova crkva već dva stoljeća predstavlja duhovno središte i mjesto okupljanja vjernika, te su se i na proslavu njezine dvjestote obljetnice okupili brojni vjernici i svećenici,  koji su zajedništvom, molitvom i zahvalnošću obilježili važan dan za župu Morović.

Središnji dio proslave bilo je svečano misno slavlje, koje je predvodio srijemski biskup mons. Fabijan Slavina u zajedništvu sa svećenicama srijemske biskupije i gostom iz Vladislavaca  (Đakovačko-osječka nadbiskupija) vlč. Petrom Ćorlukom. Na početku misnog slavlja župni upravitelj preč. Nikica Bošnjaković pozdravio je biskupa, svećenike i vjernike. Djeca su prigodnim darovima izrazila dobrodošlicu biskupu, čime su na poseban način pokazali povezanost najmlađih sa Crkvom i župnom zajednicom.

Kako je biskup naglasio u homiliji, ovo slavlje je proslava 200. godina vjere i zajedništva, a ne godišnjica građevine. „Slavimo povijest ljudi koji su u ovoj crkvi tražili Božju blizinu, donosili svoje radosti i tuge, molili u trenucima neizvjesnosti i zahvaljivali za primljene  milosti.“ Objasnio je značenje riječi zajedništva na primeru morovićke župe. Naveo je da crkva kao građevina nije bila dovoljna da opstane vjera, bilo je potrebno zajedništvo. Zajedništvo vjernika koji su se okupljali u njoj, da bi zajedno molili, radili, podnosili teškoće i međusobno si pomagali, slavili važne životne trenutke, pronalazili utjehu i nadu.  Obitelji su u ovu crkvu dolazile sa vjerom, dovodile svoju djecu da primaju sakramente, na vjeronauk i nedjeljne mise.

Proslava dvjestote obljetnice bila je izraz zahvalnosti za sve generacije koje su gradile i čuvale ovu crkvu, ali i poziv da ona ostane dom molitve, zajedništva i nade za Morović. Svečanost su pjesmom uveličale članice zbora „Sveta Katarina“ iz Sota.

Nakon misnog slavlja, program proslave jubileja se nastavio u crkvenom dvorištu gdje je uslijedilo druženje. Folklorna i tamburaška sekcija HKD-a „Šid“ održale su kratki kulturno-umjetničkom programom. Vrijedni Morovićani su za goste priredili ručak koji je poslužen u ljetnikovcu.

Anđela Vaht

Caritas Srijemske Mitrovice uz osobe s dijabetesom: Od „Plavog kruga oko Ade“ do dana otvorenih vrata

SR. MITROVICA/BEOGRAD (TU) - Volonteri Caritasa Srijemske Mitrovice pridružili su se jubilarnom, 15. maratonu i utrci podrške „Plavi krug oko Ade“, koji su održani 8. studenoga 2026. godine na Adi Ciganliji u Beogradu. Sudjelovanjem u utrci podrške, dugoj 7,7 kilometara, odnosno jednom krugu oko Ade, volonteri su poslali poruku ohrabrenja osobama koje žive s dijabetesom i članovima njihovih obitelji, pokazujući im da u svakodnevnim izazovima nisu sami.

Prema podatcima organizatora, za ovogodišnju manifestaciju prijavljeno je 1.070 sudionika iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Italije. Posebno ohrabruje podatak da je među njima bio rekordan broj od oko 170 osoba s dijabetesom. Za punu maratonsku dionicu prijavljene su četiri osobe s dijabetesom, dok su ostali sudionici podršku iskazali sudjelovanjem u utrci na 7,7 kilometara. Zajedničkim izlaskom na stazu sportaši, rekreativci i osobe s dijabetesom skrenuli su pozornost na važnost tjelesne aktivnosti, međusobnog razumijevanja i solidarnosti.

Za Caritas Srijemske Mitrovice sudjelovanje u ovoj manifestaciji predstavlja početak niza aktivnosti kojima će se obilježiti Svjetski dan dijabetesa, 14. studenoga. Poruka podrške sa staze nastavit će se kroz susrete s građanima, zdravstveno savjetovanje i edukaciju, s ciljem da informacije, prevencija i briga o zdravlju budu dostupnije svima.

Tako će od 9. do 14. studenoga u prostorijama Caritasa biti organizirani dani otvorenih vrata. Građani će imati priliku izmjeriti krvni tlak i razinu šećera u krvi, dobiti zdravstvene savjete te razgovarati o važnosti redovitih kontrola, pravilne prehrane i tjelesne aktivnosti. Ovi susreti bit će prilika ne samo za osnovne zdravstvene provjere nego i za razgovor, postavljanje pitanja i razjašnjavanje nedoumica, uz pažnju i vrijeme posvećeno svakom čovjeku.

Poseban dio programa bit će namijenjen najmlađima. Na sam Svjetski dan dijabetesa, 14. studenoga, u Župi sv. Dimitrija održat će se radionica i predavanje za djecu. Kroz razgovor i praktične aktivnosti prilagođene njihovoj dobi, djeca će se upoznati s osnovnim pojmovima o dijabetesu, učiti prepoznavati i razumjeti česte mitove i zablude, ali i usvajati zdrave navike koje uključuju raznoliku prehranu i svakodnevno kretanje.

Jedan od važnih ciljeva radionice bit će razvijanje razumijevanja i solidarnosti prema vršnjacima koji žive s dijabetesom. Važno je da djeca nauče kako ova dijagnoza ne treba biti prepreka druženju, igri i zajedničkim aktivnostima te da svako dijete, uz odgovarajuću podršku i razumijevanje okoline, treba imati priliku osjećati se prihvaćeno i ravnopravno.

Od kruga oko Ade do otvorenih vrata Caritasa, sve ove aktivnosti povezuje ista poruka: nitko ne bi trebao biti sam u suočavanju s izazovima koje donosi život s dijabetesom. Za volontere Caritasa Srijemske Mitrovice ovakvo djelovanje ujedno je konkretno svjedočanstvo kršćanske ljubavi – ljubavi koja se ne zadržava samo na riječima, nego se ostvaruje blizinom, pažnjom, razumijevanjem i brigom za bližnjega.

 

Tekst i fotografije: Anemari Hajdu Žarko

Posljednji biskup sjedinjenih biskupija Đakovačke i Srijemske, i prvi đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit u miru Marin Srakić, preminuo 2. studenoga 2026. na Dušni dan u Svećeničkom domu u Đakovu, pokopan je u četvrtak, 5. studenoga, na svetkovinu Srijemskih mučenika, u kripti đakovačke katedrale bazilike sv. Petra.

ĐAKOVO (TU-DJOS) –  Misu zadušnicu predvodio je zagrebački nadbiskup metropolit i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Dražen Kutleša u koncelebraciji s 38 nadbiskupa i biskupa te brojnim svećenicima, a homiliju je izrekao đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić. Od pokojnog nadbiskupa oprostili su se predstavnici crkvenoga i društvenoga života, đakoni, biskupi, svećenici, redovnici i redovnice te vjernici laici.

Opraštamo se, ali ne bez nade

Tijelo pokojnoga nadbiskupa Marina bilo je izloženo u đakovačkoj prvostolnici od jutarnjih sati. Brojni vjernici, svećenici i redovnice dolazili su pomoliti se i upisati u knjigu žalosti. Zajedničku molitvu svih okupljenih vjernika prije mise zadušnice animirao je pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić, a desetice krunice molili su vjernici laici i redovnice. Neposredno prije misnoga slavlja lijes s tijelom pokojnoga nadbiskupa Marina prenesen je i položen na sag ispred oltara đakovačke katedrale, na mjesto na kojemu je tijekom života ležao tri puta – prigodom đakonskoga, svećeničkoga i biskupskoga ređenja. Na lijes su položeni simboli službi koje je nadbiskup Srakić obavljao: biskupska mitra, evanđelistar i palij.

Uime Đakovačko-osječke nadbiskupije okupljenima je prije mise zahvalio preč. Mato Gašparović, ekonom Ustanove za uzdržavanje klera Đakovačko-osječke nadbiskupije i kustos katedrale. Posebnu zahvalnost uputio je trojici kardinala – beogradskom nadbiskupu metropolitu Ladislavu Nemetu, zagrebačkom nadbiskupu metropolitu u miru Josipu Bozaniću i vrhbosanskom nadbiskupu metropolitu u miru Vinku Puljiću – apostolskom nunciju u Republici Hrvatskoj nadbiskupu Leopoldu Girelliju te prisutnim nadbiskupima i biskupima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Slovenije. Zahvalnost je izražena i izaslaniku pečuškoga biskupa, provincijalima redovničkih zajednica te predstavnicima drugih kršćanskih zajednica.

Preč. Gašparović zahvalio je i za brojne pisane izraze sućuti i blizine, među kojima su izrazi sućuti bivšeg apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj, sada apostolskog nuncija u Izraelu, nadbiskupa Giorgia Lingue, zatim predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića, njegove svetosti gospodina Porfirija, patrijarha srpskog i visokopreosvećenog gospodina Irineja, mitropolita Bačkog, kao i predstavnika ostalih državnih i lokalnih vlasti, vjerskih zajednica, znanstvenih i kulturnih ustanova te crkvenih i civilnih udruga.

„Riječi suosjećanja i poštovanja svjedoče da su život i djelovanje nadbiskupa Marina prepoznati i cijenjeni ne samo u crkvenoj zajednici, nego i u široj društvenoj i javnoj zajednici“, istaknuo je Gašparović, uputivši posebnu sućut rodbini pokojnog nadbiskupa. „Danas se opraštamo od našega nadbiskupa Marina, ali ne bez nade. Okupljeni oko oltara Gospodnjega zahvaljujemo za dar njegova života, svećeništva i biskupske službe, za njegovo predanje u Crkvi, za pastirsku brigu i sve dobro koje je tijekom svojega života učinio za ovu mjesnu Crkvu i njezine vjernike“, rekao je preč. Gašparović.

Đakovačka katedrala bila je njegov dom

Misa zadušnica započela je ulaznom procesijom. Liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti katedralni zbor pod vodstvom mo Ivana Andrića, uz orguljsku pratnju s. Josipe Pavle Jakić, MA. Službu ceremonijara obavljao je kancelar Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. dr. Dario Hrga, u asistenciji su bili bogoslovi Bogoslovnog sjemeništa, a posluživali su đakoni Bože Serdarušić i Stjepan Kuharić.

Na početku misnoga slavlja nadbiskup Kutleša izrazio je sućut rodbini pokojnog nadbiskupa Srakića te istaknuo kako je đakovačka katedrala bila njegov dom i mjesto njegova duhovnog i svećeničkog rasta. „Ova katedrala bila je njegov dom. Pod ovim je svodovima kao mladić rastao u pozivu. Ovdje je primio puninu svetoga reda. Ovdje je desetljećima propovijedao, redio svećenike, posvećivao sveta ulja i blagoslivljao svoj narod. Danas ga ovamo donosimo posljednji put sa zahvalnošću i nadom u ponovni susret. Predajemo ga u molitvi u ruke Onoga kojemu je cijeli život služio.”

Nadbiskup Dražen zatim je rekao da tijekom ove mise „želimo učiniti troje. Želimo zahvaliti Bogu za dar njegova života i služenja. Želimo moliti za njegovu dušu, jer i najvjerniji pastir, kao i svaki čovjek, nosi tragove ljudske slabosti i potrebno mu je Božje milosrđe. I želimo obnoviti vlastitu vjeru u uskrsnuće koju je on neumorno naviještao“.

Uslijedila je služba riječi, a prvo čitanje navijestio je bogoslov Matej Prljević, psalam je otpjevao vlč. Luka Ćosić, antifonu Krešimir Fabijančić, dok je evanđeoski ulomak pjevanjem navijestio đakon Serdarušić.

Poteškoće – izazov za još vjernije predanje

U homiliji je nadbiskup Hranić podsjetio na životni i svećenički put nadbiskupa Marina Srakića, rođenoga 6. srpnja 1937. u Ivanovcima, a krštenoga u župnoj crkvi Gospe Snježne u Harkanovcima. Istaknuo je kako je osobito volio svoj rodni kraj, Ivanovce, Zelčin i Harkanovce, kao i Valpovo i Podravske Podgajce, kamo je rado odlazio dokle god je mogao.

S jedanaest godina, 1948., u vrijeme komunističkoga progona Crkve, otišao je u dječačko sjemenište na Šalatu u Zagrebu, gdje je pohađao gimnaziju. Teologiju je studirao u Đakovu, a za svećenika je zaređen 5. ožujka 1960., još tijekom četvrte godine teološkoga studija, u 23. godini života.

„Poteškoće su se u njegovu životu pokazivale kao izazov za još veće i gorljivije vjerničko i svećeničko predanje Bogu i Crkvi te za još zauzetiji rad“, istaknuo je Hranić te rekao kako je pokojni nadbiskup Marin, uz redovite kapelanske i župničke obveze nastavio obrazovanje i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu stekao akademski stupanj magistra znanosti. Ondje je poslije habilitirao i bio proglašen naslovnim docentom na Katedri moralne teologije. Nakon službe prefekta u Bogoslovnom sjemeništu i predavača moralne teologije na Teološkom studiju u Đakovu, upućen je na poslijediplomski studij u Rim, u Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima i na Papinsku akademiju Alfonsianu, gdje je postigao doktorat znanosti.

Po povratku u Đakovo 1970. godine predavao je moralnu teologiju i katolički društveni nauk, a tijekom 29 godina profesorske službe predavao je i latinski i talijanski jezik te vjeronauk. Bio je predavač na poslijediplomskom studiju Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Institutu za teološku kulturu laika u Osijeku te na teološkoj formaciji novakinja Milosrdnih sestara sv. Križa. Pet godina obnašao je službu prefekta, a potom dvanaest godina bio rektor Bogoslovnog sjemeništa. Kao rektor nastojao je provesti koncilsku obnovu, izradio novi statut i bogoslove poticao na usvajanje smjernica i duha Drugoga vatikanskog koncila.

Teške ratne okolnosti

Na blagdan Svijećnice 1990. imenovan je pomoćnim biskupom, a biskupsko ređenje 24. ožujka iste godine odvijalo se u ozračju radosti zbog nadolazeće slobode, ali i prijetnje agresije na Hrvatsku. Nadbiskup Hranić podsjetio je na teške ratne okolnosti u kojima je Srakić započeo biskupsku službu. Đakovačka ili Bosanska i Srijemska biskupija bila je teško razorena, podijeljena u tri dijela, a više od sto tisuća vjernika bilo je prognano ili protjerano iz svojih domova i župa.

Unatoč opasnostima, tada pomoćni biskup Marin pronalazio je načine da preko Mađarske i Srbije odlazi u Srijem, gdje je obilazio i hrabrio katoličke vjernike koji su živjeli u strahu. Posjećivao je i okupirana područja Hrvatske, malobrojne preostale vjernike i svećenike, prognanike raspršene po domovini i inozemstvu te hrvatske branitelje. Na drugu obljetnicu biskupskoga ređenja tajno je i poluilegalno hodočastio u Ilok. Iz njegova zapisa u samostanskoj spomenici Hranić je izdvojio riječi: „Na ovoj mirovnoj misiji obuzeše nas radost i nada, žalost i tjeskoba. Radost jer smo našli vedrog i hrabrog oca Marka i njegove domaćice. Nada da će svanuti bolja budućnost za sve nas. Ali i žalost i tjeskoba nad svim onim tužnim što smo usput vidjeli.“

Tijekom ratnih godina Srakić je obilazio prognanike i branitelje, ustrojavao Caritas, sudjelovao u razgovorima i pregovorima o mirnoj reintegraciji, povratku i obnovi života u okupiranim selima i župama te hrabrio i tješio obitelji žrtava Domovinskoga rata.

Nadbiskup Đuro podsjetio je i na njegovu službu u različitim razdobljima biskupskoga života: šest godina bio je pomoćni biskup, godinu dana biskup koadjutor, šest godina dijecezanski biskup, pet godina prvi nadbiskup i metropolit đakovačko-osječki, a potom trinaest godina nadbiskup u miru.

U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji nadbiskup Srakić je obnašao više odgovornih službi: bio je predsjednik Vijeća za nauk vjere i katehizaciju, Pravne komisije te Vijeća za sjemeništa i duhovna zvanja, kao i član Stalnoga vijeća. Godine 2007. izabran je za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. Hranić je posebno istaknuo njegov doprinos razvoju školskoga vjeronauka i vjerskoga odgoja u predškolskim ustanovama, ustroju Nacionalnoga katehetskog ureda, izradi vjeronaučnih programa te rješavanju pravnoga statusa i stručnoga položaja vjeroučitelja.

Kada je 1997. preuzeo službu dijecezanskoga biskupa, zatekao je ratom razorenu biskupiju, s brojnim prognanicima koji su čekali povratak svojim domovima i župama. Već je na liturgiji preuzimanja službe najavio pripremu i sazivanje druge biskupijske sinode. Njezin završni dokument postao je, kako je istaknuo Hranić, temelj pastoralnoga djelovanja mjesne Crkve, a sinodske smjernice obilježile su cjelokupno Srakićevo pastirsko služenje.

Nadbiskup Hranić posebno je istaknuo njegovu potporu svećenicima i vjernicima u obnovi crkava, župnih stanova i pastoralnih prostora, kao i zauzimanje za obnovu nadbiskupijskih ustanova. „U povijesti Crkve na ovim prostorima vjerojatno nikada nije bilo sagrađeno u tako kratkom vremenskom razdoblju niti obnovljeno toliko župnih i filijalnih crkava, župnih stanova i pastoralnih prostora kao u vrijeme njegove biskupske službe“, rekao je, ističući kako je to bio plod napora i odricanja svećenika i vjernika, ali i Srakićeve potpore, osobnoga zauzimanja i animiranja donatora.

Zauzimanje za praštanje i pomirenje

Kao važnu dimenziju njegova biskupskoga služenja Hranić je izdvojio zauzimanje za praštanje i pomirenje, oslobođenje od mržnje i odustajanje od osvete, kao i promicanje mirotvorstva i ekumenskoga duha. Posebno je istaknuo otvorenost nadbiskupa Marina prema suradnji i dijalogu sa Srpskom pravoslavnom Crkvom. Smatrao je da je Božja providnost Crkvu na ovim prostorima postavila na povijesnu granicu Zapada i Istoka Europe te da je posebna zadaća biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine njegovati povjerenje i promicati ekumenske odnose, budući da se na području svake od biskupija te crkvene pokrajine nalazi i sjedište jedne od eparhija Srpske pravoslavne Crkve.

Nadbiskup Hranić istaknuo je kako je Srakić smatrao da su biskupi ovoga područja pozvani i ostale biskupe unutar HBK-a senzibilizirati za promicanje odnosa i dijaloga sa Srpskom pravoslavnom Crkvom. U tome je prepoznavao i važnost uloge HBK-a u dijalogu Svete Stolice sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, koji se često odvija preko ili uz pomoć HBK-a.

Govoreći o njegovu zauzimanju za razvoj teološkoga obrazovanja, Hranić je podsjetio na potporu uređenju Teološkog studija u Đakovu, izgradnji studentskoga kampusa, središnje biskupijske i fakultetske knjižnice te nadbiskupijskoga arhiva. Srakić se zauzimao i za uzdizanje Teologije u Đakovu na rang Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, što je ostvareno 2005. godine, kada je fakultet postao sastavnicom Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Nadbiskup Hranić spomenuo je i njegovu ulogu u pripremi trećega apostolskog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, tijekom kojega je Sveti Otac 7. lipnja 2003. pohodio Đakovo i Osijek.

Nadbiskup Hranić istaknuo je i Srakićev doprinos promišljanju o reorganizaciji crkvenih struktura u Slavoniji i Srijemu, u čemu je surađivao s požeškim biskupom Antunom Škvorčevićem. Odlukom pape Benedikta XVI. od 18. lipnja 2008. Đakovačka ili Bosanska i Srijemska biskupija uzdignuta je na rang nadbiskupije pod novim nazivom Đakovačko-osječka nadbiskupija te je uspostavljena metropolija, kojoj su kao sufraganske pridružene Srijemska i Požeška biskupija. Osijek je postao drugo sjedište Nadbiskupije, a osječka središnja župna crkva uzdignuta je na dostojanstvo konkatedrale. Nadbiskup Marin Srakić postao je prvi đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit.

„Čuvajte i njegujte slogu i zajedništvo…“

„Vjerujem da će nadbiskupa Marina historiografija i povijest smjestiti među najveće biskupe naše nadbiskupije. Rekao bih odmah uz bok biskupa Strossmayera, Mandića, Krtice i drugih velikih biskupa koje smo imali na čelu naše biskupije, odnosno nadbiskupije“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup.

Na kraju homilije podsjetio je na oporuku nadbiskupa Marina, potpisanu 19. studenoga 2025. godine, u kojoj, kako je istaknuo, „progovara dobri pastir koji ljubi svoje stado“. Posebno je izdvojio riječi kojima je pokojni nadbiskup svoj život prikazao za mjesnu Crkvu: „S nadom u uskrsnuće vraća se moje tijelo u zemlju od koje je uzeto. Svoj život prikazujem za Đakovačko-osječku nadbiskupiju moleći Gospodina da ona ispuni svoje poslanje u izazovima današnjeg vremena.“

Nadbiskup Hranić pročitao je i posljednju želju pokojnog nadbiskupa: Čuvajte i njegujte slogu i zajedništvo naše Đakovačko-osječke nadbiskupije. Time se ona odlikovala u najtežim trenucima svoje povijesti. I budite osjetljivi na poteškoće kroz koje prolazi Srijemska biskupija. Vaša solidarnost bit će i dalje znak vjerodostojnosti onoga što propovijedamo. „Naš nadbiskup Marin nam to ostavlja u baštinu. I poziva nas da njegujemo i čuvamo tu baštinu“, poručio je Hranić.

Na kraju se, zadržavajući emocije, obratio pokojnom nadbiskupu: „Vama, dragi oče nadbiskupe, hvala na svemu. Uvjereni smo da vas je Gospodin u potpunosti oprao te da vas je već pridružio u radosti zajedništva srijemskih mučenika, koje danas obilježava kalendar, te Sviju svetih. Molite za nas da ispunimo svoje poslanje te da se i mi nađemo dostojni zajedništva s Kristom Gospodinom i s vama u nebeskoj radosti.“

Uslijedila je molitva vjernika koju je pročitala Ana Srakić, rođakinja nadbiskupa Marina te s. Rebeka Umiljanović.

Velikodušno služenje

Pri završetku misnoga slavlja uslijedili su oproštajni govori. Apostolski nuncij Girelli pročitao je poruku pape Lava XIV. koju je uputio preko državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina, a njezin prijevod na hrvatski jezik pročitao je vlč. dr. Davor Senjan, vicerektor Bogoslovnog sjemeništa. Sveti Otac izražava sućut obitelji, svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima mjesne Crkve te zahvaljuje za život i služenje pokojnog nadbiskupa.

„Sveti Otac, duhovno se sjedinjujući sa svima koji osjećaju bol zbog njegova odlaska, zahvaljuje Bogu za velikodušno crkveno služenje pokojnog nadbiskupa, koji se nadahnut svojim biskupskim geslom ‘Spe et labore’, nadom i radom, s brižnom predanošću posvetio povjerenom mu stadu. Njegova Svetost sa zahvalnošću se prisjeća njegove pastoralne revnosti i neumornog zalaganja koje je pokazao kao predsjednik HBK-a.“

Dobar boj, završena trka, sačuvana vjera

U oproštajnom govoru nadbiskup Kutleša izrazio je sućut obitelji pokojnog nadbiskupa Marina Srakića, svećenicima i vjernicima Đakovačko-osječke nadbiskupije. Prisjećajući se njegova života i služenja Crkvi, rekao je: „Apostol Pavao na kraju svojega životnoga puta govori o dobru boju, završenoj trci i sačuvanoj vjeri. Tu apostolsku sliku danas s poštovanjem primjenjujemo na život nadbiskupa Marina, prepuštajući s pouzdanjem sud o njegovu životu Božjoj pravednosti i milosrđu.“

Podsjetio je potom na gotovo 90 godina Srakićeva života, 66 godina svećeništva i 36 godina biskupske službe. Istaknuo je kako je velik dio života posvetio odgoju svećeničkih naraštaja kao rektor Bogoslovnog sjemeništa i profesor moralne teologije. „Iza njegova odgojiteljskog rada nisu ostale samo održane lekcije i preneseno znanje. Ostali su ljudi koje je pratio i odgajao ih da razumiju kako je oltar mjesto služenja, a ne časti“, rekao je Kutleša.

Posebnu zahvalu uputio mu je uime biskupa za pet godina predsjedanja Hrvatskom biskupskom konferencijom: „Tu službu nije shvaćao kao vlast, nego kao služenje zajedništvu. Želio je da biskupi budu braća, da zajedno nose teškoće i zajedno se raduju. Bio je strpljiv slušatelj, odmjeren u riječima, čvrst u vjeri, a blag prema ljudima. Hvala ti, oče nadbiskupe, za to bratstvo.“

Hvala na strpljivosti, sazivanju Druge biskupijske sinode i povjerenju

U ime kardinala i biskupa koji su sudjelovali na posljednjem ispraćaju govorio je kardinal Puljić, koji je posebno zahvalio pokojnom nadbiskupu za njegov odgojiteljski rad. „Osim izraza sućuti, želim reći Bogu hvala da smo imali našeg dragog nadbiskupa Marina. I tebi, dragi Marine, hvala ti na onoj strpljivosti kojom si nas odgajao i poučavao. Neka ti Bog bude vječna nagrada. Što drugo mogu nego zamoliti da te Otac Nebeski zagrli svojom božanskom ljubavlju i obasja vječnim svjetlom.“

U ime obitelji i vjernika laika oprostio se Matija Akšamović te rekao: „Osobito vam zahvaljujemo za povjerenje koje ste nam iskazali na mnoge načine, a na poseban način sazivanjem Druge biskupijske sinode kojom ste htjeli da se u što većoj mjeri ostvari zajedništvo i bogatstvo raznolikosti službi i uloga vjernika laika u našoj nadbiskupiji. Vašim biskupskim geslom Spe et labore – Nadom i radom posvjedočili ste nam da smo mi kršćani vjernici nade, nade da ćemo jednoga dana biti u zajedništvu s Gospodinom, a to zajedništvo ćemo postići svojim radom, trudom i žrtvom u Gospodinu. Vi ste nam svojim životom to i posvjedočili.“

Pripadnost Trećem redu sv. Franje

U ime svih redovnica, kao i zajednice Milosrdnih sestara Svetoga Križa kojoj pripada, od nadbiskupa Srakića oprostila se s. Estera Radičević. Izrekla je zahvalu sve što je tijekom godina učinio za njihovu zajednicu. Istaknula je kako je imao poseban osjećaj za redovnički život, a povezanost s redovnicama dodatno je učvršćivala i njegova pripadnost Trećemu redu sv. Franje, zbog čega su ga, kako je rekla, sestre doživljavale kao nekoga tko je na njihovoj strani. Posebno je zahvalila za njegov dugogodišnji odgojno-obrazovni rad, istaknuvši kako je generacijama sestara kandidatica predavao moralnu teologiju te da su njegovi ispiti ostali u njihovu dubokom sjećanju.

Zahvalila mu je i za razumijevanje koje im je iskazivao kada su mu dolazile s pitanjima i problemima. „Jako bih puno mogla govoriti o našim međusobnim odnosima, ali možda to i nije potrebno. Sve je zapisano u dlan Božje ruke i u našim sjećanjima i molitvama“, rekla je. Zahvalila je i sestrama koje su nadbiskupu bile na usluzi do posljednjega časa, istaknuvši kako su po njima i ostale sestre na neki način bile uz njega. Izrazila je nadu da će ih se nadbiskup sjećati i u vječnosti te moliti za njih, kao što će i one nastaviti moliti za njega.

Pomozite zagovorom

U ime svećenika i đakona Đakovačko-osječke nadbiskupije govorio je vlč. prof. dr. Josip Bošnjaković, koji je podsjetio na nadbiskupovu pisanu ostavštinu i njegovu povezanost s mjesnom Crkvom. „Hvala na svjedočanstvu Vašeg života, đakonskog, svećeničkog, biskupskog, nadbiskupskog, jednom riječju pastirskog, na tlu slavonske, srijemske i baranjske zemlje. Tlu na kojem ste ostavili duboki trag rada, rada s dubokom brazdom pluga koji niste puštali iz ruke nego hrabro koračali naprijed. Hvala Vam što ste u tako osjetljivim vremenima mačeve prekovali u plugove, a koplja u srpove, i time bili prorok nade, nade koja Vas je resila u mnogim, nenametljivim, tihim susretima. Hvala što ste daleko gledali, kako u prošlost, tako i u budućnost, a radeći u sadašnjosti za dobro cijelog puka naše nadbiskupije”, rekao je.

Osvrćući se na pisanu ostavštinu nadbiskupa Marina, vlč. Bošnjaković je rekao: „Ostavili ste nam pregršt darova, među njima bih samo kratko spomenuo 14 postaja, odnosno 14 svezaka pisane riječi, koje među ostalim svjedoče i o putu, često križnom putu Vaše i naše povijesti, koja i za Vas, vjerujemo, završava i počinje Uskrsnućem.“ Prisjetio se i razgovora s nadbiskupom Srakićem o sv. Tereziji Avilskoj i njezinim riječima o smrti: Gospodine, dugo se poznajemo, došlo je vrijeme da se gledamo…

„Dugo ste poznavali Gospodina, a riječju i životom pomagali da ga i drugi upoznaju. Sada kada gledate, po Božjem milosrđu, Onoga kojega ste poznavali, pomozite nam Vašim zagovorom da se čvrsto držimo rukama za naš plug u brazdama Slavonije, Srijema i Baranje i da ne okrećemo pogled, kako bismo bili znak nade, jedni za druge kao i za sve kojima smo poslani služiti ne bi li, u zajedništvu s Vašim nasljednikom nadbiskupom Đurom, i pomoćnim biskupom Ivanom, jednom svi gledali licem u lice, Boga, Boga ljubav.“

Oproštaj

Nakon misnoga slavlja uslijedili su sprovodni obredi koje je predvodio nadbiskup Hranić. Tijelo pokojnog nadbiskupa Marina Srakića u sprovodnoj je procesiji preneseno preko đakovačkog trga u kriptu katedrale. Križ na čelu procesije nosio je vlč. Josip Antolović, nećak nadbiskupa Marina. Iz đakovačke prvostolnice tijelo su iznijeli: preč. dr. Drago Tukara, vlč. Mato Knežević, vlč. Alojz Kovaček, vlč. Ivan Begović, vlč. Robert Jugović, vlč. Robert Almaši, vlč. Domagoj Lacković i mons. dr. Ivica Pažin, a preko trga do kripte tijelo su prenijeli: vlč. Filip Sertić, vlč. Krešimir Čutura, vlč. Ivica Martić, vlč. Florijan Kvetek, vlč. dr. Davor Vuković, vlč. dr. Zdenko Ilić, vlč. dr. Pavao Mikulčić i vlč. mr. Stjepan Matezović.

Po završetku obreda, uz grob nadbiskupa Marina u osobnom molitvenom oproštaju zastali su nadbiskup Đuro i biskup Ivan, kao i preč. Gašparović te tajnik Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. Nikola Klemen, redovnice i rodbina.

 

M. Kuveždanin / foto: J. Hrehorović / M. Kuveždanin

 

Povodom smrti posljednjeg zajedničkog biskupa đakovačkog i srijemskog, mons. Fabijan Svalina, u zajedništvu s biskupom u miru mons. Đurom Gašparovićem, uputio je nadbiskupu i metropolitu mons. Đuri Hraniću i svim svećenicima i vjernicima Đakovačko-osječke nadbiskupije izraze sućuti i blizine.

Tekst sažalnice prenosimo u cijelosti:

 

Preuzvišeni gospodine Nadbiskupe, dragi brate!

S iskrenom žalošću i dubokim poštovanjem, ali i s čvrstom kršćanskom nadom u uskrsnuće i život vječni, primili smo vijest o preminuću mons. dr. Marina Srakića, umirovljenoga đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita, nekadašnjega đakovačkog i srijemskog biskupa.

U ime svećenika, redovništva i svih vjernika Srijemske biskupije, kao i u svoje osobno ime, upućujem Vama, pomoćnom biskupu mons. Ivanu Ćuriću, čitavoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji te obitelji i rodbini pokojnog nadbiskupa Marina izraze iskrene kršćanske sućuti, pridružujući se vašoj žalosti, molitvi i zahvalnom spomenu na njegov život i dugogodišnje služenje Crkvi.

Za našu Srijemsku biskupiju odlazak nadbiskupa Marina ima osobito značenje. Ne opraštamo se samo od uglednoga crkvenog pastira i prvoga đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita, nego i od posljednjega zajedničkog dijecezanskog biskupa Đakovačke i Srijemske biskupije, čije je ime neraskidivo povezano s novijom poviješću naše mjesne Crkve, njezinim stradanjima, očuvanjem i obnovom.

Od svojega biskupskog ređenja 24. ožujka 1990., preko preuzimanja službe dijecezanskoga biskupa 6. veljače 1997., pa sve do ponovne uspostave samostalne Srijemske biskupije 18. lipnja 2008. godine, mons. Srakić nosio je pastirsku odgovornost i za Crkvu u Srijemu, dijeleći s njom jedno od najtežih razdoblja njezine novije povijesti.

S osobitom zahvalnošću prisjećamo se njegove blizine svećenicima i vjernicima Srijema u bolnim godinama ratnih stradanja, progona, iseljavanja i nesigurnosti. U vrijeme kada su državne granice i političke okolnosti ozbiljno otežavale redoviti crkveni život, nastojao je sačuvati živu povezanost s povjerenim mu narodom. Ostaje zabilježeno kako je, još kao pomoćni biskup, u proljeće 1994. godine, zaobilaznim putem preko Mađarske, došao u Srijem te tijekom dvadesetodnevnoga pastirskog pohoda obišao sva četiri tadašnja srijemska dekanata, susreo se sa svećenicima i predvodio liturgijska slavlja Velikoga tjedna. Bio je to već njegov peti pohod Srijemu od početka rata.

U tim je teškim okolnostima njegova pastirska prisutnost bila mnogo više od redovitoga izvršavanja biskupske službe. Bila je znakom crkvenoga zajedništva, očinske blizine i ohrabrenja vjernicima koji su, nerijetko prepušteni neizvjesnosti i strahu, nastojali sačuvati svoju vjeru, dostojanstvo i pripadnost Crkvi.

Posebno želimo istaknuti njegovu dalekovidnu brigu za prikladnije pastoralno uređenje Srijema. Svjestan posebnih okolnosti u kojima se našla Crkva srijemska, mons. Srakić je 1999. godine od Svete Stolice zatražio rješenje koje bi omogućilo djelotvorniju i neposredniju pastirsku skrb za ovdašnje svećenike i vjernike. Iz tih je nastojanja proizišlo imenovanje mons. Đure Gašparovića generalnim vikarom za Srijem s posebnim ovlastima i obvezom stalnoga boravka među povjerenim mu narodom.

Osobitu i trajnu povijesnu vrijednost ima i činjenica da je upravo biskup Marin Srakić Svetoj Stolici uputio izričitu molbu za ponovno osamostaljenje drevne Srijemske biskupije. Na temelju odluke pape Benedikta XVI., 18. lipnja 2008. godine započelo je novo poglavlje njezina života, a nadbiskup Marin postao je prvim metropolitom novoosnovane Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, kojoj je Srijemska biskupija ostala pridružena kao sufraganska Crkva.

Time je zaokruženo jedno dugo povijesno razdoblje zajedničkoga života dviju biskupija, ali nije prekinuto njihovo duhovno, povijesno i bratsko zajedništvo. Naprotiv, upravo je nadbiskup Marin, kao posljednji zajednički biskup i prvi metropolit, ostao osobitim svjedokom kontinuiteta tih veza i njihove trajne vrijednosti.

U zahvalnom sjećanju posebno nam ostaju njegove riječi izgovorene u Srijemskoj Mitrovici, uoči svečane proslave ponovne uspostave Srijemske biskupije, 25. listopada 2008. godine. Promatrajući slavnu, ali često mučeničku povijest Crkve u Srijemu, od prvih kršćanskih svjedoka i mučenika drevnoga Sirmija do suvremenih kušnji i stradanja, nadbiskup Marin u središte je svojega razmišljanja stavio pitanje apostola Pavla: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?” (Rim 8, 35).

U tom je duhu tada poručio i da nas podjela na dvije biskupije ne dijeli u vjeri i zajedništvu, nego poziva na još snažnije međusobno povezivanje. Danas te riječi odjekuju posebnom snagom. One nas podsjećaju da ni promjene crkvenoga ustroja, ni državne granice, ni povijesne neprilike, pa ni sama smrt, ne mogu poništiti zajedništvo koje je utemeljeno u Kristu.

Uz njegovu neposrednu pastirsku službu, s poštovanjem se spominjemo i bogatoga svećeničkog, odgojiteljskog, znanstvenog i crkvenog djelovanja nadbiskupa Marina. Kao dugogodišnji odgojitelj i rektor Bogoslovnoga sjemeništa u Đakovu te profesor moralne teologije, svojim je radom sudjelovao u odgoju i obrazovanju brojnih naraštaja svećenika, među kojima i onih koji su služili i danas služe u Srijemu. Njegovo zauzimanje za crkveno obrazovanje, teološku znanost, katehezu i svećenička zvanja ostaje dragocjenim dijelom njegova nasljeđa.

Posebno mjesto u njegovu biskupskom djelovanju zauzima Druga biskupijska sinoda đakovačka i srijemska, kojom je nastojao potaknuti duhovnu i pastoralnu obnovu mjesne Crkve, osnažiti odgovornost svih njezinih članova i odgovoriti na izazove nastale nakon velikih društvenih i povijesnih promjena. I ta je Sinoda, koja je okupljala svećenike, redovništvo i vjernike obiju današnjih biskupija, ostala trajnim svjedočanstvom njihova zajedničkoga hoda.

Njegov znanstveni i publicistički rad, osobito proučavanje povijesti Đakovačke i Srijemske biskupije, svjedoči o dubokoj svijesti da Crkva ne živi samo od sadašnjega trenutka, nego i od vjernoga čuvanja spomena na one koji su prije nas naviještali Evanđelje, podnosili kušnje i ugrađivali svoj život u njezine temelje. Stoga i njegova pisana ostavština ostaje vrijednim doprinosom poznavanju povijesti naše Srijemske Crkve.

Njegovo biskupsko geslo „Nadom i radom” na osobit način sažima duh služenja kojemu je posvetio svoj život. U tim jednostavnim, ali sadržajnim riječima prepoznajemo i poruku koju ostavlja svima nama: ne dopustiti da poteškoće ugase nadu, niti da nada ostane bez konkretnih djela ljubavi, odgovornosti i služenja.

Preuzvišeni gospodine Nadbiskupe!

Dok se zajedno s Vama opraštamo od nadbiskupa Marina, naša se žalost sjedinjuje sa zahvalnošću Bogu za sve dobro koje je po njegovoj svećeničkoj i biskupskoj službi darovao svojoj Crkvi. Osobito zahvaljujemo za njegovu pastirsku brigu prema Srijemu, za očuvanje povezanosti naših mjesnih Crkava i za doprinos ponovnom osamostaljenju Srijemske biskupije.

Svjesni da je svaki ljudski život, pa i život Kristova službenika, na koncu povjeren neizmjernom Božjem milosrđu, preporučujemo pokojnog nadbiskupa Marina Gospodinu kojemu je služio. Molimo da mu oprosti ljudske slabosti, primi sve plodove njegova predanoga rada i obdari ga mirom i radošću nebeskoga zajedništva.

Upravo u drevnom Srijemu, zemlji natopljenoj krvlju kršćanskih mučenika, snažno odjekuje nada da smrt nema posljednju riječ. Neka zato Krist, uskrsli Gospodin i Dobri Pastir, kojemu je nadbiskup Marin posvetio svoj svećenički i biskupski život, bude njegova vječna nagrada, a svima koji za njim tuguju izvor utjehe i mira.

Uvjereni da ono što nas je u Kristu povezivalo tijekom zemaljskoga hoda nadilazi granice ovoga života, ostajemo s Vama sjedinjeni u molitvi i zahvalnom spomenu.

Neka Gospodin svojemu službeniku udijeli vječni pokoj, a svjetlost vječna neka mu svijetli. Počivao u miru Božjem!

U ime svećenstva, redovnika i redovnica i svih vjernika Srijemske biskupije, s izrazima bratske blizine, poštovanja i kršćanske sućuti, 

✠ Fabijan Svalina,                                 

biskup srijemski

 

✠ Đuro Gašparović,

biskup u miru