Filijalna crkva svetih apostola Petra i Pavla u Staroj Binguli svečano je 29. lipnja proslavila blagdan svojih nebeskih zaštitnika

STARA BINGULA (TU) - Svečano euharistijsko slavlje okupilo je brojne vjernike, svećenike Srijemske biskupije te uvažene goste, među kojima je bio i Ivan Zeko-Pivač, zamjenik veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Srbiji.

Nazočne je srdačno dočekao župnik i kancelar Srijemske biskupije, preč. Tomislav Lasić, koji je zajedno s okupljenim svećenicima sudjelovao u proslavi župnoga patrona.

Misno slavlje predvodio je vlč. Mihael Sokol, župnik Župe sv. Leopolda Mandića u Jagodini, u zajedništvu s okupljenim svećenicima.

U homiliji je vlč. Sokol istaknuo kako sveti Petar i Pavao nisu bili ljudi bez slabosti, nego ljudi koji su dopustili da ih Božja milost mijenja i vodi. Upravo ih je njihova vjernost Kristu, unatoč ljudskim padovima, učinila stupovima Crkve i neumornim navjestiteljima Evanđelja. Vjernike je potaknuo da se ne obeshrabre pred vlastitim slabostima, nego da s pouzdanjem odgovore na Božji poziv u svakodnevnom životu. Posebno je pozvao na ustrajnu molitvu za duhovna zvanja, kako za sadašnje, tako i za buduće svećenike, redovnike i redovnice.

Na završetku euharistije mladomisnik Srijemske biskupije, vlč. Ivan Malić, podijelio je okupljenim vjernicima svoj mladomisnički blagoslov, čime je ovogodišnja proslava župnoga patrona dobila posebno svečano i radosno obilježje.

Nakon misnog slavlja druženje je nastavljeno u dvorištu župne crkve, gdje su domaćini i ove godine srdačno ugostili brojne vjernike i goste u ozračju zajedništva i zahvalnosti.

Anemari Hajdu Žarko

Održan panel o hrvatskim katolicima u Srijemu, Bačkoj i Beogradu, na kojem je govorio i srijemski biskup mons. Fabijan Svalina

VUKOVAR (TU) - Panel „Hrvatski katolici u Srijemu, Bačkoj i Beogradu“ održan je u petak 26. lipnja 2026. u Veleučilištu Lavoslava Ružičke u Vukovaru u sklopu 7. iseljeničkog kongresa u organizaciji Ravnateljstva Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu.

Na panelu su govorili srijemski biskup Fabijan Svalina, ekonom Subotičke biskupije vlč. Ivica Ivanković Radak, gvardijan i župnik franjevačkog samostana i Župe sv. Ante Padovanskog u Beogradu fra Ilija Alandžak i upravitelj Fondacije „Antun Gustav Matoš“ Marin Piuković. Susret je moderirao svećenik Beogradske nadbiskupije vlč. Mihael Sokol.

Biskup Svalina govorio je o hrvatskim katolicima u Srijemu. Na početku je objasnio povijesnu važnost Srijema ustvrdivši da „Katolička Crkva u Srijemu nije samo jedna vjerska institucija jer ona je stoljećima bila čuvar identiteta i onog osobito hrvatskog naroda“. Podsjetio je na početke Katoličke Crkve u Srijemu koji sežu u ranokršćansko razdoblje naglasivši da je ondje „organizirana živa Crkva koja ima svoju jasnu strukturu, svoga biskupa, svoje svećenike, svoje đakone“. Istaknuo je i važne svece mučenike iz nekadašnjeg Sirmiuma, današnje Srijemske Mitrovice – sv. Ireneja, sv. Dimitrija, po kojem je grad dobio ime, i sv. Anastaziju koju osobito časte Zadrani kao sv. Stošiju.

Razdoblje sv. Metoda, srijemskog nadbiskupa i metropolita, bilo je važno za sve slavenske narode. Mons. Svalina dodao je da odmah nakon njegove smrti u kratkom vremenu „Crkva u Srijemu zamire“. Biskupija je ponovno uspostavljena 1229. te postoji u određenom kontinuitetu u različitim oblicima do današnjeg vremena.

U vrijeme osmanske okupacije Srijem je prolazio „turbulentno vrijeme“. Svi stanovnici, među njima i kršćani, bili su protjerani. Stoga je potpisivanje Karlovačkog mira u Srijemskim Karlovcima 1699. imalo velik značaj. To je potvrdio i dolazak državnog tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina na proslavu 325. obljetnice potpisivanja mira.

Srijemski biskup posebno je istaknuo važnost 1773. godine kada je zbog siromaštva i ostalih razloga, premda je Srijemska biskupija imala 12 župa, a Đakovačka biskupija šest, carska uprava donijela odluku da ujedini u personalnu uniju Đakovačku i Srijemsku biskupiju koja se zvala Bosanska ili Đakovačka i Srijemska biskupija, a postojala je do 2008. Predstojala su doseljavanja velikih zajednica Hrvata iz drugih krajeva, Nijemaca i jedne relativno male zajednice Mađara. Tada je katolička zajednica bila većinska u odnosu na dotadašnju pravoslavnu, a biskup je naglasio da je to bilo tako do prošloga stoljeća kada se taj odnos „drastično promijenio“.

Od važnih mjesta izdvojio je marijansko svetište Gospe Tekijske posvećeno Gospi Snježnoj u koje se stoljećima hodočasti.

Biskup se osvrnuo na „bolno i turbulentno“ 20. stoljeće za katoličku zajednicu, osobito nakon Drugog svjetskog rata kada je velik dio mađarske populacije bio protjeran ili likvidiran. Među ostalim, za hrvatsku, tj. katoličku zajednicu je ustvrdio da je nakon Drugog svjetskog rata smanjena u tolikoj mjeri da je već tada bila u manjini. Naglasio je da se u hrvatskoj javnosti malo zna da je tijekom Domovinskog rata četrdesetak tisuća Hrvata, većinski iz Srijema, ali i iz drugih krajeva, protjerano te da su neke župe ispražnjene i postale nepostojeće. Spomenuo je Slankamen koji je imao oko 4 tisuće katolika Hrvata, tj. 99 % te da ih sada ima oko 400. Petrovaradin je također bio većinski hrvatski gradić a sada ima 1800 do 2000 katolika, uglavnom Hrvata. Na prostoru Srijema živi oko 45 tisuća katolika od kojih je prema procjenama oko 90 % Hrvata.

Biskup Svalina istaknuo je i neke značajne povijesne osobe s područja Srijema – bana Josipa Jelačića, lingvista i pedagoga Julija Adamovića, kipara Roberta Frangeša-Mihanovića i svećenika Mitra Dragutinca.

Osvrnuo se i na izazove s kojima se Srijem susreće ustvrdivši da je to mala zajednica koja je ponovno zaživjela u drugoj formi ponovnog osamostaljenja 2008. od Đakovačko-osječke nadbiskupije. Budući da je velik udio katoličkog, tj. hrvatskog stanovništva protjeran, župe su malene. Također, više gotovo nijedno mjesto više nije većinski katoličko ili hrvatsko, osim iznimki. Dodao je da se problem mješovitih ženidbi očituje u tome da ili suprug ili supruga koji su katolici nemaju više doticaj s Katoličkom Crkvom na tom prostoru. Istaknuo je i to da se mladi koji odu na studij, pogotovo iz seoskih sredina, najčešće ne vraćaju.

Međutim, zajednica, premda mala, aktivna je na biskupijskoj i nacionalnoj razini. Mons. Svalina je podsjetio da su prošle godine jedino u župi Golubinci obilježili 1100 godina Hrvatskog kraljevstva jer se ondje nalazi hrvatsko kulturno društvo posvećeno kralju Tomislavu. Za usporedbu, 100 godina ranije je 1000 godina Hrvatskog kraljevstva proslavljena u 23 župe. Na gotovo svim crkvama bile su postavljene spomen-ploča koje se i danas može vidjeti, iako su neke stradale, bile razbijene, uništene ili maknute tijekom Domovinskog rata. Biskup Svalina istaknuo je da je jedan autobus hodočasnika iz Srijema sudjelovao na jubilejskom hrvatskom nacionalnom hodočašću u Rim.

Zaključno je naglasio da je Srijem specifična, neistražena i neispričana priča koju bi trebalo istražiti i prezentirati. Prije dvije godine održan je međunarodni znanstveni simpozij na kojem su otkrili kako je Srijem „bogati rudnik sadržajima i za nacionalnu povijest“. Pozvao je i na organiziranje još nekog znanstvenog skupa ili istraživanja, pogotovo s nacionalnim predznakom, ususret 800. obljetnici ponovne uspostave Srijemske biskupije.

„Možda smo mali brojem, i jesmo mali brojem, ali smo još uvijek jaki i fleksibilni“, poručio je među ostalim biskup Svalina zahvalivši svećenicima koji su dali doprinos proteklim aktivnostima.

Upozorio je i na nedovoljnu medijsku prisutnost podsjetivši da su Hrvati u Srijemu autohtoni stanovnici. „Spletom povijesnih činjenica i okolnosti odvojeni smo od matične domovine, ali naše srce uvijek pripada ovdje pa prema tome voljeli bismo kad bismo imali više prostora da se o nama čuje, da se o nama govori, i da mi možemo nešto reći ili govoriti, da nas netko sluša“, poručio je.

Pojasnio je da bez potpore Đakovačko-osječke nadbiskupije Srijemska biskupija ne bi mogla opstati. Dodao je da Središnji ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske podupire razne projekte i da će Vlada RH pomoći izgraditi biskupijsku kuriju, tj. ordinarijat u Srijemskoj biskupiji koji ne postoji, iskazavši nadu da će ove godine započeti s gradnjom. Ondje bi trebali biti i drugi sadržaji poput riznice, knjižnice i arhiva. Biskup je istaknuo da ima ideju i za otvaranje radijskog i televizijskog studija.

Vlč. Ivanković Radak govorio je o katolicima Hrvatima u Bačkoj i najprije objasnio geografski položaj Subotičke biskupije rekavši da je ta biskupija „jedina redovna“ u Republici Srbiji te da u toj biskupiji ima 170 tisuća katolika usporedivši s veličinama nekih drugih biskupija Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Pojasnio je da je to oko 17 % stanovništva koje živi na području Subotičke biskupije. Pojasnio je da je teritorij Bačke teritorij Subotičke biskupije te geografski kontekst.

Biskupija broji 90 župa i više od 100 svećenika od kojih osamdesetak aktivnih, dok su ostali umirovljeni. Većina svećenika su Mađari a ostali su Hrvati. Biskupijski ekonom je objasnio i da je hrvatski katolički život više koncentriran u Subotici i okolici. Dio prema Somboru i uz Dunav je šokački kraj gdje je stanovništvo izumrlo, iselilo i jednim dijelom protjerano. Istaknuo je da je katolička zajednica hrvatskog govornog područja uključenija u crkveni život negoli mađarska. Rekao je da je Subotica donekle većinski katolički grad, a u Novom Sadu su katolici u manjini.

Naglasio je i smanjivanje broja katolika godišnje u Srbiji poglavito zbog statistike krštenih i umrlih. Objasnio je i problem „bunjevačkog pitanja“, razliku između bunjevačkih Hrvata i onih koji nisu Hrvati te pritisak da se bunjevački jezik uvede u službenu upotrebu Katoličke Crkve. Također je podsjetio na značaj bačkog nadbiskupa koji je bio na popisu gostiju 1094. kada je uspostavljena Zagrebačka biskupija.

Fra Ilija je predstavio franjevce u Beogradu koji su ove godine obilježili 100. obljetnicu ponovne prisutnosti u Beogradu. Na početku je citirao teologa fra Tomislava Šagija Bunića: „Franjevci nisu tražili krajeve u kojima će živjeti sređenije i djelovati smišljenije u cilju da se organizira ponovno osvajanje vlasti na izgubljenim teritorijima“. Naveo je i njegove prijedloge da se nešto treba postići „miroljubivo i razumno“ i to poštivati „realističnom upornošću i žilavom ustrajnošću u traženju novih koraka za budućnost“.

Franjevci su došli u Beograd 1280-ih kada je došao prvi rimokatolički biskup. Kralj Dragutin Stefan ih je pozvao na poticaj supruge katolkinje i njezine majke kraljice Jelene Anžuvinske. Među ostalim, fra Ilija je naglasio da je kralj htio da se suzbije krivovjerje koje je bilo prisutno u tadašnjoj Bosni. Pojasnio je pritom povijest bosanskih franjevaca i izdvojio sv. Ivana Kapistranskog koji je 1456. iz franjevačkog samostana u Beogradu uspješno vodio obranu Beograda od Turaka. Franjevački samostan osvojen je 1521. kada su Osmanlije preuzeli Beograd. Među ostalim, spomenuo je sukob isusovaca i franjevaca o nadležnosti nad postojećim kapelama u tome dijelu. Dodao je da je Srbija nakon osvajanja turske vlasti gotovo bila bez katolika.

Kada je Beogradska biskupija bila ponovno uspostavljena prvi nadbiskup fra Rafael Rodić opet pozvao je pozvao franjevce radi pastorizacije katolika i Hrvata. Samostan i Župa sv. Ante Padovanskog brinu o pastoralu Hrvata, kao i Slovenaca i Mađara. Trenutno ondje žive trojica franjevaca i pružaju smještaj hrvatskim studentima u Beogradu.

Marin Piuković je govorio o okolnostima u kojima Hrvati u Republici Srbiji žive i pojasnio je da su Hrvati 2002. proglašeni manjinom u Srbiji te je tada nastalo Hrvatsko nacionalno vijeće. Istaknuo je da je 2003. nastao tjednik „Hrvatska riječ“ koji piše o prilikama Hrvata koji ondje žive te jedinu profesionalnu kulturnu instituciju Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Piuković je govorio i manjinskoj medijskoj prisutnosti. Pojasnio je i prijepore oko etnički neizjašnjenih građana Srbije. Prema popisu iz 2022. bilo ih je 39 tisuća, 2011. oko 58 tisuća, a u Beogradu prema popisu iz 2022. gotovo 5 tisuća. Piuković je istaknuo i potporu Republike Hrvatske za neke projekte u Srbiji.

Biskup Svalina predvodio misu za sudionike 7. Hrvatskog iseljeničkog kongresa

Srijemski biskup Fabijan Svalina je u nedjelju 28. lipnja 2026. u župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova u Vukovaru slavio svečanu misu sa sudionicima 7. Hrvatskog iseljeničkog kongresa.

Biskup Svalina je na početku mise naglasio „da prava obnova svakoga čovjeka i svakoga naroda započinje od vjernosti Kristu“.

U propovijedi je istaknuo da se nisu slučajno okupili u Vukovaru koji je simbol ljubavi „koja je bila spremna dati sebe za druge“, simbol vjernosti „koja nije ustuknula pred žrtvom“ i simbol nade „koja se nije ugasila ni onda kada se činilo da je baš sve izgubljeno“.

Spomenuo je da o temi susreta, „Kako preobraziti Hrvatsku?“, govore političari, gospodarstvenici, demografi, profesori i mediji te da se pišu strategije, održavaju konferencije, izrađuju projekti, a da „je Isus taj koji ide izravno u srce problema“. Isus ne pita najprije kako promijeniti državu, nego: „Tko mi je važniji od svega?“

Osvrnuo se i na Isusove riječi iz Evanđelja: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan.“ „Isus nas uči da će čovjek istinski voljeti svoju obitelj tek kada Boga stavi na prvo mjesto“, ustvrdio je.

„Danas često slušamo kako je najveći problem Hrvatske iseljavanje, demografska kriza, korupcija, nepovjerenje, podjele. Sve je to istina. Ali korijen u svemu tome je mnogo dublji. Nijedan narod ne propada najprije gospodarski. Narod najprije slabi duhovno. Kada nestane smisla. Kada nestane povjerenja. Kada nestane poštenja. Kada nestane odgovornosti. Tada se urušava sve ostalo“, poručio je propovjednik.

„Pitanje preobrazbe naše Hrvatske je prije svega duhovno pitanje“, dodao je. „Ne ono: ‚Što će država učiniti za mene?‘, nego: ‚Kakav sam ja čovjek? Jesam li pošten? Jesam li odgovoran? Jesam li vjeran? Jesam li spreman slušati? Jesam li spreman služiti?‘“ Istaknuo je da „Hrvatska nije neka apstrakcija. Hrvatska smo mi svi okupljeni.“

Osvrnuvši se na čitanje iz poslanice Rimljanima poručio je da „nema novoga života bez umiranja starome. Nema uskrsnuća bez križa. Nema obnove bez obraćenja.“ To vrijedi za pojedince, kao i za čitav narod.

„Ako želimo pošteno društvo, netko mora prvi prestati varati. Želimo li više zajedništva? Netko mora prvi oprostiti. Želimo li više života u domovini? Netko mora prvi prihvatiti dijete. Želimo manje podjela? Netko mora prvi pružiti ruku“, poručio je biskup Svalina.

Istaknuo je da preobrazba Hrvatske neće početi u saborima, uredima i institucijama, nego u obiteljima, srcima i župama i da će početi „onda kada svaki čovjek odluči stvarno živjeti Evanđelje“. Spomenuo je i da pitanje preobrazbe Hrvatske „nije pitanje samo onih koji žive unutar njezinih granica“, nego „cijelog hrvatskoga naroda − domovinske i iseljene Hrvatske“.

„Danas možda imamo više kuća negoli ikada. Ali jesmo li otvorili svoja srca? Možemo imati razvijeno gospodarstvo, a biti siromašni ljubavlju. Možemo imati razvijenu toliku tehnologiju, a biti usamljeni. Možemo imati i veliko bogatstvo, a izgubiti čovjeka. Zato Hrvatsku ne mogu obnoviti samo investicije. Obnavljaju je ljudi koji znaju otvoriti vrata drugome“, naglasio je predvoditelj.

Ustvrdio je da Vukovar podsjeća „da najveće stvari ne nastaju iz sebičnosti nego iz darivanja“. „Svijet u kojem živimo govori: ‚Uzmi što više‘, a Krist govori: ‚Daj što više‘; svijet govori: ‚Misli samo na sebe‘, a Krist govori: ‚Služi drugima‘; svijet govori: ‚Čuvaj svoj život‘, a Krist opet govori: ‚Tko izgubi život poradi mene, naći će ga.‘“

Dajući konkretna rješenja, mons. Svalina je rekao da će se Hrvatska „preobraziti onoliko koliko dopustimo da nas sve Krist preobrazi“. „Kada govorimo o preobrazbi naše Hrvatske, lako je upasti u napast da mislimo da ništa oko nas ne valja i da sve treba početi ispočetka. Ali činjenica je da to nije istina. Hrvatska se već preobražava.“

„Hrvatska neće biti preobražena nekim jakim, velikim potezom. Ona će biti preobražena tisućama obraćenja. Tisućama vjernih ljudi. Tisućama pruženih samo čaša hladne vode. Tisućama svakodnevnih križeva nošenih s ljubavlju“, poručio je biskup Svalina.

Misu su suslavila osmorica svećenika.

Izvor: Facebook stranica Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu

Za pet prvopričesnika, nedjelja, 28. lipanja 2026., u župi Uzvišenja svetog Križa, bila je veliki dan. Svečanim ulaskom u procesiji – ministranata, prvopričesnika i župnika, započelo je misno slavlje, koje je predvodio rumski župnik preč. Josip Ivešić

RUMA (TU) - Župnik je odmah na početku svete mise pozdravio obitelji prvopričesnika i sve nazočne, na veliki dan, kada cijela župna zajednica sudjeluje u slavlju prve svete pričesti. Pripreme su trajale dugo, da bi na koncu, u petak - prvopričesnici prisustvovali misi na kojoj su, uz blagoslov roditelja,  primili i darove za nastavak kršćanskog života  – molitvenik, krunicu i križ, a u subotu su prvi put pristupili i svetoj ispovijedi – u kojoj se uvijek otkriva kako je Gospodin pun dobrote, ljubavi, milosrđa, praštanja, kako nam uvijek iznova želi prići i biti nam blizu.

U homiliji, župnik je rekao da je svatko od nas dar Božji ovome svijetu, ovoj zemlji, svojoj obitelji, društvenoj i vjerničkoj zajednici, i zato se s pravom trebamo radovati svakom čovjeku. Trebamo biti otvoreni za svakoga čovjeka, za svaku životnu situaciju i priliku u kojoj možemo posvjedočiti da pripadamo Kristu, da smo njegovi. Jer doista to jesmo.

„Isus kaže danas u Evanđelju – tko vas prima, mene prima. Krist je taj koji je u nama, mi smo njegova slika. Jasna Božja slika, i tko mene prima, u ime toga što sam Kristov, prima samoga Krista. I mi Krista primamo, u drugome čovjeku, u služenju drugome čovjeku, u Božjoj riječi. Mi Krista primamo u dobrim djelima koje drugi čine nama ili mi drugima. Mi Krista primamo u događajima i slavljima kršćanske zajednice. Mi Krista primamo u zajednici Crkve, jer Krist kaže – tamo gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ja sam tamo prisutan, ja sam među njima, ja sam u njima“, podsjetio je župnik, i nastavio, obraćajući se svima, a posebno prvopričesnicima: „Na osobit način u svetoj pričesti postajemo jedno s njime, jer Isus ulazi ne samo u moje srce, moju dušu, on ulazi u moje tijelo, u moj organizam. I doista, kada smo primili Krista, mi ga nosimo i drugima. Nosimo ga u svoju kuću, u svoju obitelj, nosimo u svoj život, nosimo na svoje radno mjesto, nosimo ga u onu svoju životnu situaciju u kojoj se nalazimo, u svoju samoću, u svoje probleme, u svoje brige, u svoju žalost. U sve to unosimo Isusa, i to znači da nismo sami, nego je Bog s nama. Mi smo ta slika Kristova. Svatko od nas.“

Preč. Ivešić je istaknuo kako su ispred oltara stavljena imena prvopričesnika, kao posebni cvjetići u Božjoj bašti, jer na taj način želi se pokazati kako smo mi ta Božja ljepota, kako mi svjedočimo Božju ljepotu ovdje na zemlji, ne samo svojim izvanjskim izgledom, nego prije svega našim životom. „I danas ste vi, draga djeco, pozvani da prihvatite ono što su vaši roditelji prilikom krštenja prihvatili, da živimo u ljubavi prema Bogu i prema bližnjima. Na tome putu je i dalje potrebna podrška vaših roditelja i zajednice, koja na osobit način moli za vas i zajedno s vama, da bismo ustrajali u toj ljubavi prema Bogu i prema bližnjima. Čuli smo kako je dobro  učiniti i sasvim mali gestu ljubavi i već smo učinili jako mnogo. A Isus upravo to i kaže u Evanđelju – ako smo nekoga napojili i čašom hladne vode, neće nam propasti ni nagrada, ni plaća. Naprotiv, učinili smo jako veliko djelo. Kada razmišljamo o tome što možemo mi ljudi ovdje na ovom svijetu učiniti, onda nam se nekako čini da ne možemo baš puno, jer jednostavno nemamo prilike, nemamo mogućnosti da mijenjamo svijet, ali možemo to ipak činiti malim, sitnim koracima ljubavi, koje činimo upravo zato jer nas to Krist uči, jer nas na to Krist poziva.“

Na koncu, župnik je pozvao djecu da nastoje, uz pomoć roditelja, vjeroučitelja, svećenika i cijele kršćanske zajednice, da rastu u svojoj vjeri, „jer vjera je nešto živo, nešto što raste u nama i zajedno sa nama. Potrebno je da uvijek iznova hranimo vjeru, a hranimo je sakramentima, posebno u svetoj pričesti, koju primamo na svakoj misi, pa onda i na ispovijedi, kada nam Krist oprašta sve naše grijehe, jer želi da budemo pravi i potpuni“, rekao je župnik i pozvao na molitvu za svu djecu, za njihove obitelji, i za cijelu kršćansku zajednicu.

Uslijedila je obnova krsnih obećanja. Molitvu vjernika molili su prvopričesnici, koji su na ovoj svetoj misi prvi put blagovali Krista i prvi su pristupili svetoj pričesti.

Pjevanje na misi animirao je župni zbor predvođen Katarinom Atanacković. Tijekom  pričesti, Tesa i Matea, predstavnice najmlađih u rumskoj župnoj zajednici, otpjevale su prigodnu pjesmu, a nakon toga su to učinili i prvopričesnici, koje su voditeljica zbora Katarina Atanacković i vjeroučiteljica Marija Benčić pripremile za pjesme koje su podarili nazočnima. Župnik je pri koncu mise svima zahvalio za učešće u životu zajednice i još jednom poželio sreću prvopričesnicima i njihovim obiteljima.

Nije izostao ni agape koji, kao i uvijek, poput nastavka svete mise, okuplja u cilju jačanja veza jedne kršćanske zajednice, koja opstaje unatoč vremenu i kušnjama.

M. Mikolaci

Na Međunarodni dan glazbe, 21. lipnja, s početkom u 19 sati, Trio „Flamma“ održao je koncert u crkvi Uzvišenja svetog Križa u Rumi, u okviru projekta Musicae Spirituales Concentus, čiji su pokrovitelji Srijemska biskupija i Općina Ruma

RUMA (TU) - „Već drugu godinu zaredom u našoj crkvi Uzvišenja svetog križa u Rumi ostvaruje se projekt Musicae Spirituales Concentus koji želi povezati glazbu i duhovnost, što je nekako i blisko jedno drugome, jer obe proizlaze iz srca. Ideja je rođena prošle godine, a kad smo vidjeli da je bila dobro prihvaćena i da smo uspjeli ostvariti ono što smo planirali, i ove godine nastavili smo s tim projektom, kojeg nastojimo u suradnji sa Općinom Ruma ostvarivati kroz njihov konkurs za kulturu. Ove godine ponovno smo planirali nekoliko koncerata i ovaj današnji je prvi u nizu koncerata klasične, pa onda i duhovne glazbe, ovdje u našoj crkvi. Smatram da je to doista jedan važan događaj iz razloga što ova crkva ima duboku povijest koja seže upravo u neko vrijeme kada su crkve i bile u određenom smislu čak i koncertne dvorane, smijemo kazati, jer su liturgije bile poput koncerata, svečane sa puno instrumenata, sa velikim brojem sudionika. A s druge strane, važan je i iz razloga što danas obilježavamo i Svjetski dan glazbe, te je odista lijepo da se upravo na ovaj dan u Rumi održi ovako značajan glazbeni događaj“, rekao je preč. Josip Ivešić, rumski župnik, i zaključio: „Barokna muzika je nešto što nemamo priliku baš često čuti. Smatram da je dobro da postoji raznolikost glazbene ponude, a ova crkva posjeduje duh koji nekako paše upravo klasičnoj baroknoj glazbi i nadam se da će svi oni koji danas budu na koncertu, biti doista ispunjeni i zadovoljni.“

Relativno nov ansambl na glazbenoj sceni Srbije, koga čine Milica Sabljić, orgulje, Milan Stančić, bariton i Đorđe Milošević, violončelo, posvetio se izvođenju glazbe iz doba baroka, uz osobenu interpretaciju i mnoštvo obrada originalnih djela baroka, koje ga približavaju uhu modernog slušatelja. Milica Sabljić diplomirala je orgulje 2005. godine na Fakultetu muzičke umetnosti, a 2011. i na Univerzitetu glazbene i izvođačke umjetnosti u Gracu, koncertni smjer orgulje. Usavršavala se na majstorskim tečajevima kod eminentnih profesora. Aktivan je učesnik brojnih festivala i koncerata, a već šest godina je i profesor orgulja i korepetitor u glazbenim školama. Milan Stančić je diplomirao na Fakultetu muzičke umetnosti  u Beogradu 2008. godine. Specijalizirao se za interpretaciju rane muzike. Usavršavao se kod istaknutih vokalnih pedagoga, a posebno se istakao u interpretaciji Baha, Hendla, Persla i Monteverdija. U svojoj bogatoj koncertnoj praksi surađivao je sa brojnim ansamblima, a uspješno nastupa na festivalima i koncertima širom regije i inozemstva. Đorđe Milošević je diplomirao na FMU u Beogradu. Bio je stipendista Ministarstva kulture i obrazovanja Luksemburga, gdje se usavršavao na Nacionalnom glazbenom konzervatoriju. Jedan je od osnivača brojnih kamernih ansambala, sa kojima je održao veliki broj koncerata u zemlji i inozemstvu. Od 2015. zahvaljujući njegovom djelovanju nastalo je više od 30 novih kompozicija različitih formi suvremenih kompozitora za violončelo i gudački kvartet, koje su premijerno izvedene u Srbiji i inozemstvu. Ostvario je brojne trajne audio zapise. Član je Udruženja muzičkih umjetnika Srbije. Na koncertu u Rumi izveli su djela Persla, Baha, Samartinija i Hendla.

„Mi u Rumu rado dolazimo, u predivnu dvoranu crkve Uzvišenja svetog Križa i nosimo divne uspomene sa prvog gostovanja. Bilo je to prije već skoro dvije godine, ali kao da je jučer bilo i svi smo suglasni da nam se čini da nije prošlo toliko vremena i da se radujemo svakom dolasku. Trio Flamma dugo surađuje na različite načine i vremenom smo poželjeli da radimo zajedno, a spaja nas barokna glazba, glazba starih majstora. Na autentičan način tumačimo glazbu koja je vijekovima iza nas. Najvažnija karakteristika baroka kao stila je kontrast, od totalnog mraka do totalnog svjetla. Osobito je zadovoljstvo kada se nalazite u mjestu kojem je koncert poseban događaj i dojam za publiku, a za Rumu je izuzetno velika prednost što publika može da sluša ovaj tip glazbe u autentičnom prostoru gdje se ova glazba izvodila prije 300 godina“, rekao Đorđe Milošević. „Uvijek je nama glazbenicima bitno da imamo konekciju sa publikom, jer to je ta jedna atmosfera koja se stvori na koncertu i to je ono što izvođenje uživo razlikuje od snimka. Posebno je zadovoljstvo svirati pred publikom koja uživa u glazbi koju vi interpretirate na licu mjesta uživo.“

Trio „Flamma“ po drugi put je osvojio srca publike u Rumi, ovog puta okupljene u izuzetno velikom broju, što svjedoči o činjenici da glazba govori univerzalnim jezikom i da dopire do slušatelja blagotvorno i ljekovito, poput duhovnosti s kojom je na koncertima u crkvi Uzvišenja svetog Križa i te kako tijesno povezana.

M. Mikolaci

U nedjelju, 21. lipnja, u Svetištu Gospe Snježne na Tekijama u Petrovaradinu održan je koncert za orgulje i flautu koji je okupio brojne ljubitelje sakralne i klasične glazbe. Ovaj glazbeni događaj nastavak je uspješnog ciklusa koncerata na povijesnim orguljama svetišta, a organiziran je uz potporu Srijemske biskupije.

TEKIJE (TU) - Na koncertu su nastupile dvije istaknute umjetnice povezane s Petrovaradinom – orguljašica Vlasta Pokas Maestracci i flautistica Aleksandra Horvat. Vlasta Pokas Maestracci, čija je obitelj već šest generacija vezana uz Petrovaradin, poznata je po svom predanom radu na promicanju orguljske glazbe i očuvanju glazbene baštine ovoga kraja. Aleksandra Horvat, iako rođenjem nije Petrovaradinka, izabrala je Petrovaradin za svoj dom te svojim umjetničkim djelovanjem obogaćuje kulturni život lokalne zajednice.

Program koncerta obuhvatio je djela Johanna Sebastiana Bacha, Wolfganga Amadeusa Mozarta, Julesa Masseneta, Gabriela Fauréa, Frédérica Chopina, Christopha Willibalda Glucka i drugih skladatelja, pružajući publici raznolik presjek europske glazbene baštine od baroka do suvremenih skladbi.

U ime organizatora upućena je zahvalnost Srijemskoj biskupiji na čelu sa srijemskim biskupom mons. Fabijanom Svalinom, generalnim vikarom preč. Josipom Ivešićem te rektoru svetišta vlč. Stjepanu Šumanovcu na otvorenosti i potpori kulturnim događanjima koja oplemenjuju duhovni i društveni život vjernika i svih posjetitelja svetišta.

Posebnost ovoga koncerta bila je upravo povezanost glazbe, duhovnosti i povijesti mjesta. Tekije, kao jedno od najvažnijih marijanskih svetišta u Srijemu, još su jednom potvrdile svoju ulogu prostora susreta vjere, kulture i umjetnosti.

Publika je nastup umjetnica nagradila dugotrajnim pljeskom, potvrdivši kako ovakvi glazbeni susreti imaju posebno mjesto u kulturnom i duhovnom životu Petrovaradina i Srijemske biskupije.

Mirko Turšić

U subotu, 6. lipnja 2026. godine, u 10 sati, u samostanskoj crkvi Presv. Srca Isusova u Đakovu, nakon duhovnih vježbi koje je vodio vlč. Anton Tamarut, s. Mariangela Markotić iz Gundinaca, i s. Franciska Ulrika Sajdl iz Maradika, župa Beška, Srijemska biskupija, položile su svoje doživotne zavjete u ruke provincijalne poglavarice s. Marije Brizar, u nazočnosti sestara i rodbine, za vrijeme sv. mise koju je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić,  uz tajnika, vlč. Nikolu Klemena i u koncelebraciji s više svećenika. Ceremonijar slavlja bio je prof. dr. Ivica Raguž, rektor samostanske crkve.

ĐAKOVO (TU) - Mons. Hranić, nakon uvodnog govora na temelju liturgijskih čitanja, obratio se slavljenicama: „Drage sestre zavjetovanice, Vi ste shvatile da smo mi ljudi, ako Bog nas tako i toliko ljubi, do kraja, samoprijegorno kao Krist Gospodin nas ljubi, da smo i mi pozvani ljubiti Isusa i druge ljude jednakom ljubavlju, koja je spremna na odustajanje od sebe, na žrtvu iz ljubavi – Boga radi. Iskustvo ljubavi i dotaknutosti Isusom Kristom čini Vas slobodnima od Vas samih, a za Isusa i za sve nas ostale, njegovu braću i sestre.

Evanđelje dolazi do vrhunca u rečenici: ‘Ostanite u mojoj ljubavi.’ To će reći da ljubav sazrijeva upravo ondje gdje prestaje biti samo osjećaj i postaje vjernost i postojano, vjerno služenje. Ima ljudi koji kažu da su slobodni oni koji misle na sebe, oni koji uživaju u svome životu i onome što im život pruža te samodostatno i ravnodušno rade sve što žele koji puta čak i drugima usprkos. No, to nije sloboda: to je skriveno ropstvo, ropstvo koje nas još više porobljuje. Sloboda se ne sastoji u samodostatnosti, u zaboravu na druge ljude ili u ravnodušnosti prema drugima. Ona se ne nalazi u sefovima onih koji zgrću za sebe, niti u foteljama onih koji se lijeno izležavaju u nezalaganju i individualizmu te zaboravljaju na druge. Sloboda se – naprotiv – nalazi u ljubavi prema drugima, u slobodi od sebe – za druge, u solidarnosti s njima i s njihovim potrebama, ne vodeći se pritom nijednim drugim motivom osim velikodušnom ljubavlju, koja ne očekuje uzvrat, pa čak niti zahvalnost. Ljubimo druge i za njih smo slobodni jer su Isusova i naša braća i sestre. I nudimo im u Božje ime svoju besplatnu ljubav, svoju službu, svoj život, svoju žrtvu za njih kao naš dar njima.

Iskustvo te slobode iz ljubavi stjecale ste najprije u svojim obiteljskim domovima. Plemenito i dobro srce, zdravo iskustvo stečeno u djetinjstvu i mladosti te dobrohotna ljubav za druge – ta vrsta formacije dobiva se ponajprije od roditelja i članova vlastite obitelji, u obiteljskome domu, a tek onda i u krugu župne i drugih crkvenih zajednica te vlastitih prijatelja, a zasigurno na nov osobit način u Samostanskoj zajednici. Sebe ste prepoznale u riječima starozavjetnog Siraha, i predložile da kao prvo čitanje pročitamo odlomak kojega smo čuli: ‘Dok još bijah djevojčica, od svoga djetinjstva molila sam otvoreno za mudrost ljubavi. Pred vratima naše crkve za nju sam molila i do posljednjeg ću dana tragati za njom. Tražila sam tu mudrost slobode u ljubavi od svoje mladosti. Po njoj uznapredovah i slavu ću dati onomu koji me njome obdari jer odlučih u djelo je provesti. I danas mu dajete tu slavu. Usmjerih svoju dušu prema njoj i nađoh je u čistoći. Od početka joj posvetih svoje srce i neću nikad biti napuštena.”

Mons. Hranić progovorio je zatim o značenju redovničkih zavjeta: „U tom svjetlu i tri zavjeta, koje naše sestre danas doživotno i svečano prihvaćaju nisu tek odricanje ili bijeg od svijeta, nego izbor koji dolazi iz vjerničke kršćanske duše, iz svijesti da istinski život oblikuje logika slobodnog darivanja u ljubavi, logika Evanđelja, sestre sv. Križa će naglasiti, a to je to, logika križa. Redovnica nije osoba koja je nešto napustila, koja se nečega odriče, nego je osoba koja je Nekoga izabrala i koja ga izbližega slijedi.

Svijet oko nas govori: ‘Ljubav se mjeri ispunjenjem vlastitih želja: uzmi što ti život pruža, uživaj, ne uskraćuj si ništa – život je ionako prekratak’. Svijet oko nas nam govori: ‘Nitko nema pravo na moju slobodu. Ne daj se zarobiti!’ Danas mnogi mladi misle pa i čine tako: ‘Ma ne daj se zarobiti ni brakom, niti djecom. Imam pravo na ovo ili ono…’ A zavjet poslušnosti govori: ‘Istinska sloboda nije u samodostatnosti i samovolji, u čuvanju sebe, nego u sposobnosti darovati se u ljubavi, odreći se sebe, odustati od sebe i od svojih prava; slušati, čuti i poslušati jer je potreba vremena volja Božja, jer se u volji poglavarice krije Božja volja i za mene.’

Svijet oko nas nam govori: ‘Stekni što više, osiguraj se, moraš imati za ‘ne daj Bože’, sagradi kuću ne samo sebi, nego i djeci i unucima, kupi im auto i motor, učini sve da se ne muče.’ A zavjet siromaštva govori: ‘Moje bogatstvo ne mjeri se onim što imam, nego Onim komu pripadam.’ U svijetu koji čistoću često teško razumije ili ju smatra nečim preživjelim, zavjet čistoće svjedoči da ljudsko srce može ljubiti i pripadati nepodijeljeno: da ljubav nije zabava na više paluba istodobno, da ljubav nije raspršenost, nego da ona može biti cjelovit i potpun dar sebe samoga. To nije nijekanje života, nego izbor jednog posebnoga oblika ljubavi – istina, to ne mogu svi razumjeti. Zato Isus kaže: ‘Tko može shvatiti, neka shvati.’“

Svoju propovijed mons. Hranić zaključio je mislima: „Što je kršćanstvo? To je davanje, darivanje. Darivanje do kraja, iz ljubavi, u kojem se ne gleda na sebe, nego na dobrobit drugoga, u kojem sebe samoga velikodušno stavljam u drugi plan. Oni ‘drugi’ su u prvom planu. Ljubim ih jer su Isusova braća i sestre i sjedinjujem se s Isusom, posličujem, suobličavam njemu kako bi raslo njegovo kraljevstvo. Eto to je kršćanstvo. Draga braćo i sestre, ovo je kršćanstvo što čine danas ove dvije sestre: odustaju od sebe, sjedinjuju se s Isusom u njegovu potpunom darivanju, u darivanju do kraja.“

Na slavlju je, uz članove obitelji i rodbinu sestara, bila prisutna s. Beatrica Krstačić, hrvatska misionarka u Brazilu. Zbor sestara i postulantica, pod ravnanjem s. Josipe Pavle Jakić i uz orguljsku pratnju , uzveličao je slavlje svojim pjevanjem. Nakon zahvalne pjesme Tebe Boga hvalimo i završnoga blagoslova radosno je odjeknula himna Družbe Pjevaj Bogu zavjet svet, kojom je nazočna zajednica sestara izrekla svoju hvalu Bogu za dar doživotnoga predanja svojih članica. Zajedništvo i radosno slavlje nastavilo se na Ljetnoj terasi Centra Amadea.

Izvor: www.sestre-sv-kriza.hr