Vijesti
NEDJELJA CARITASA I BRAČNIH JUBILEJA U RUMI
21. studeni 2024.
Trideset i treća nedjelja kroz godinu, 17. studenog, bila je obilježena kao nedjelja Caritasa i bračnih jubileja u župi Uzvišenja svetog Križa
RUMA (TU) - Svetu misu predvodio je rumski župnik preč. Josip Ivešić koji je u homiliji najprije rekao da „ono što trebamo primijetiti je to da smo svi različiti. Svatko od nas je potpuno jedinstveno biće drugačije od onoga drugoga. Postoji jedna velika šarolikost među svima nama. Pročitano Evanđelje podsjeća kako će doći trenutak kada će Gospodin sabrati sa sve četiri strane svijeta, na poziv anđela, sve ljude, sve one koji su njegovi. Prije toga događat će se razne nevolje i katastrofe – prirodne i neprirodne, ali kršćani pred tim izazovima trebaju svoje pouzdanje staviti u Gospodina, jer on je onaj koji će na koncu sa svih strana svijeta okupiti svoje. Vrlo je važna poruka Evanđelja da smo pred Bogom svi jednaki, da smo Bogu svi jednako dobro došli, bez obzira kako izgledamo, jesmo li stari ili mladi, zdravi ili bolesni, jesmo li bijeli, žuti ili crni, kome god narodu da pripadamo – za Boga su to potpuno nevažne stvarnosti. Bog gleda svakoga od nas kao svoje vlastito dijete i svakome se od nas na poseban način raduje. To je ono što i mi trebamo nastojati ostvarivati, prije svega u svojoj zajednici, svojoj obitelji, da nastojimo da unatoč različitostima koje postoje među nama jedni druge uvažavamo, da prihvaćamo, da vrjednujemo dostojanstvo osobe koja je pored nas.“
U skladu sa obilježavanjem nedjelje bračnih jubileja, župnik je u propovijedi istaknuo da posebno svjedočanstvo mogu dati oni koji su u braku – kako isprva misle da se dobro poznaju, ali onda kada krene zajednički život, koji nosi određene izazove, shvate da tu tek upoznaju, u onoj mjeri u kojoj je to moguće, onu drugu osobu, njezine vrline, ali i određene mane i slabosti. Na isti način se događa i kad susretnemo drugu, nama nepoznatu osobu, i nekoga ko nam je prijatelj – ne postaje se prijatelj preko noći. „Potrebni su dani, godine, da bismo se osvjedočili da smo mi nekome prijatelj i da je taj netko nama prijatelj“, rekao je preč. Ivešič, i nastavio: „Opet je važno da u toj osobi prepoznamo sve ono dobro, vrijedno, kvalitetno, zbog čega osoba i zaslužuje prijateljstvo, ali važno je i prihvatiti njezine ograničenosti, mane i slabosti. Današnja nedjelja nas uči i potiče da bez obzira na materijalni status, svaka osoba je vrijedna poštovanja, bilo da je ona siromašna ili bogata. Bogat često nije sam zaslužan za svoje bogatstvo, niti je siromašan uvijek sam odgovoran za svoje siromaštvo. U čitavom svijetu vlada nesrazmjer između bogatih i siromašnih, zato je važno da danas i mi pokažemo svoju solidarnost, uz molitvu za sve ljude koji žive u siromaštvu da Gospodin providi bolji život za njih, život dostojan čovjeka, i da potakne sve koji mogu pomoći da to i učine.“ Molitva siromaha uzdiže se do Boga (Sir 21,5), a udružena molitva vjernika, u nedjelju Caritasa, bila je upućena za sve siromašne, potrebite, ostavljene i zaboravljene.
Rumska župa obilježila je istog dana i nedjelju bračnih jubileja. Župnik je u svojoj homiliji stoga rekao: „Vjerujem da je svaki novi dan i svaka godina jedan novi izazov za brak i obitelj, u životu punom teškoća. Nažalost, danas izgleda najlakše rastati se, sa najčešće navedenim razlogom – neslaganjem karaktera, ali pravo pitanje je – je li to ono što je ispravno, jer najlakši put nije uvijek i ispravan. Koji put je baš onaj izazovni, teži put – pravi. U tom smislu želimo moliti za sve obitelji naše župne zajednice, za sve bračne parove, za sve mlade koji će se tek odvažiti da započnu bračni i obiteljski život.“
Na osobit način župnik je pozdravio i čestitao bračnim parovima jubilarcima: Antunu i Veri Deme, za 40 godina braka, i Marijanu i Nikolini Gačić, za 10 godina braka. Uslijedila je molitva supružnika i nakon nje molitva vjernika, u kojoj se spomenulo svih onih kojima je ovaj dan bio namijenjen.
Na koncu svete mise, župnik je uz čestitke uručio slavljeničkim bračnim parovima darove kako bi se uvijek sjetili ovog jubileja i ustrajali na putu zajedništva, i zamolio od Boga za njih i za sve prisutne Božji blagoslov.
Trpezom ljubavi produženo je slavlje i ove nedjelje, u nadi da će i ona biti poticaj da sve više ljubimo jedni druge.
M. Mikolaci
OSAMDESET GODINA OD STRADANJA RUMSKOG ŽUPNIKA IVANA LAKAJNARA
18. studeni 2024.
U subotu, 16. studenog, svetu misu za nekadašnjeg rumskog župnika Ivana Lakajnara prikazao je sadašnji rumski župnik, mons. Josip Ivešić
RUMA (TU) - Preč. Josip Ivešić je u homiliji posebno istakao jedno znakovito mjesto – rečenicu kojom se završilo pročitano Evanđelje – hoće li Sin Čovječji kada dođe naći vjere na zemlji? Pitanje je koje svatko može sebi postaviti, ali na način da se zapita što ja konkretno mogu učiniti da se Kristovo evanđelje, vjera koja je mene nosila kroz život, nastavi čuvati i živjeti kroz ovo naše vrijeme? „Jedan od načina je sigurno taj da nikad ne zaboravimo sve one koji su nas toj vjeri učili, koji su nam tu vjeru predali – od roditelja i članova obitelji, preko kateheta, pa sve do župnika koji su djelovali u ovoj župnoj zajednici, koji su nas krstili, ispovijedali, pričestili, vjenčali, zajedno s nama molili, tješili nas i radovali se s nama, plakali u datim trenucima. Stoga je neophodno da se danas kao župna zajednica spomenemo i svećenika Ivana Nepomuka Lakajnara, svećenika koji je itekako važan za ovu župu.“
Preč. Ivešić vjernike zatim ukratko uputio na činjenice o životu župnika Ivana Lakajnara, koji je rođen 27. ožujka 1873. u Osijeku, a zaređen za svećenika 2. srpnja1896. u Đakovu. Bio je župnik u Erdeviku i vodio je nadležni dekanat. U drugome mjesecu 1913. dolazi za župnika u Rumu gdje ostaje sve do svoje smrti 1944. godine. „Trideset i jednu godinu je ovaj čovjek, ovdje, na ovom oltaru, prikazivao službu Božju, dijelio Tijelo Kristovo, i živio sa svojim vjernicima u svim životnim okolnostima. Doista je važno napomenuti da je u njegovom vremenu ova župa bila velika i snažna, imala je preko 13000 vjernika katolika. Početkom njegove službe proslavljeno je i sto godina župne crkve. On je uz pomoć dobrih vjernika i donatora nabavio i zvona u crkvenom tornju, postavio je mramorne pločice u crkvi, napravio je kratki opis povijesnih podataka župe i crkve. Sastavio je imovnik župe koga i danas imamo.“
Preč. Ivešić je potom istaknuo da se po svim dostupnim izvorima može zaključiti da je Ivan Lakajnar bio jedan vrijedan svećenik koji se zalagao za sve ljude, a postoje i određeni dokazi da je spasio mnoge Židove i Srbe za vrijeme njemačke okupacije, a sam nije htio otići iz Rume kada su njegovi sunarodnjaci (jer i on je bio njemačkog porijekla) odlazili, nego je ostao sa svojim vjernicima ovdje, u ovoj crkvi, ovoj župi i, nažalost, prema nekim podacima – upravo 16. studenog ubijen je u Rumi 1944., dakle prije 80 godina. „Ne zna mu se grob i to je osobito tužno, jer ljudi imaju bar tu utjehu pohoditi grob svojih najmilijih i tamo osjetiti povezanost s njima. Za ovog svećenika ne znamo gdje je pokopan, ali znamo da je, nažalost, ubijen upravo u našem gradu i zato je itekako važno da mi molimo za njega, jer ako mi ne budemo molili, ja ne znam tko će drugi,“ zapitao se župnik, i podsjetio sve nazočne „da smo mi ti koji možemo i trebamo ga se spominjati u svojim molitvama, i da uputimo možda, kad idemo na groblje naših pokojnika, ili kod središnjega križa, bar jednu kratku molitvu i za sve pokojne svećenike, posebno i za ovoga svećenika, Ivana Lakajnara.“
Dodao je župnik na koncu i jednu zanimljivu činjenicu da je upravo Lakajnar bio od posljednjih župnika koji je imao opatski ili biskupski štap koji je završio u Đakovu, gdje je dan na čuvanje, a sada se nalazi u Srijemskoj Mitrovici, središtu biskupije, i koristili su ga nedavno i biskup srijemski i apostolski nuncij prilikom proslave sv. Dimitrija. Župnik je još zahvalio Marku Mijiću koji brine o grobovima rumskih svećenika, te svakoga Dušnoga dana upali svijeću. Propovijed je završio riječima poticaja namijenjenim svima – „da nastojimo trudit se da učinimo da naši svećenici, koji su nam služili, po našim molitvama počivaju u miru Božjem.“
M. Mikolaci
HOMILIJA BISKUPA SVALINE NA TAVELIĆEVO U ŠIBENIKU
15. studeni 2024.
Središnje euharistijsko slavlje blagdana sv. Nikole Tavelića, u četvrtak 14. studenoga 2024., u crkvi sv. Frane, u Hrvatskom nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića u Šibeniku, predvodio je srijemski biskup Fabijan Svalina čiju homiliju prenosimo u cijelosti.
I bit ćete mi svjedoci
Večeras smo zajedno s vama, draga braćo svećenici, redovnici i redovnice i dragi vjernici, okupljeni oko ovog oltara kao Crkva. Svjesni smo da narod i svi ljudi dobre volje očekuju od svih nas, napose od biskupa da ispune svoju zadaću i poslanje. Možda bismo sveukupno svoje djelo mogli svesti na jednu Isusovu riječ: „I bit ćete mi svjedoci“. Papa Pavao VI. upozorio je u svome Apostolskom nagovoru „Evangelii nuntiandi“: „Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje… ili ako sluša učitelje sluša ih zato što su svjedoci“ (usp. EN 41). Da, pozvani smo i poslani biti svjedoci. A što to za nas znači?
Knjiga Mudrosti nam pomaže shvatiti usud svih onih, čije su duše zagrljene Božjom rukom i u čijem životu opipljivo prepoznajemo dodir Božje svemoći i njegova Duha životvorca.
Za onoga koji je bez vjere, svaka smrt je gubitak, nestajanje, odlazak u nepovratno ništavilo.
Trenutci smrti sv. Nikole su bili, u pravom smislu riječi, poput „kušanja zlata u taljici“, ali je Gospodin prepoznao i nagradio vječnom proslavom u nebu Nikolinu vjernost i ustrajnost, požrtvovnost i odricanje. Umro je svemu svojem, da bi mogao živjeti za Krista. Ako se želi u potpunosti živjeti za Krista, onda se mora biti spreman pružiti svjedočanstvo takvog života za Krista i vlastitim životom, upravo kao što je to Onaj koji Krista u srcu nosi, ne može o Njemu ne govoriti niti Njega ne naviještati.
Svjedočenje – zajedništvo, pokapanje.
Biti svjedok nekad jednostavno znači prihvatiti život prisutnosti, tj. oblik svjedočenja slično Isusovu životu u Nazaretu kroz 30 godina, vremenu šutnje, poniženja. Nazaret obično nazivamo vremenom skrovita života, a možda bismo bolje mogli reći da je to vrijeme podijeljeno s drugima: dijeliti s drugima posao, mentalitet, kulturu, rječnik, iskustvo naroda svoga vremena i svoga kraja, dijeliti život ponizan i jednostavan svih – biti siromašan sa siromasima, isključen među isključenima, u nizu ljudi bez glasa i vlasti. To je vrijeme jednostavne prisutnosti, prijateljstva, šutnje i slušanja, ili kao što bi to rekli učenici sv. Karla de Foucaulda, velikog misionara na početku prošlog stoljeća, biti „pokapan“, biti stavljen pod zemlju. A oni znaju što govore.
O tom obliku svjedočenja govori nam često navođena, stara knjiga Poslanica Diognetu: „Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života… Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki drugi… Nastavajući grčke i barbarske gradove… oni žive i time predlažu izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih nevjerojatan način života… Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju… Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone… Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu…“
Svjedočenje – poniženje
Biti svjedok znači služiti, i to služiti u poniženju. Riječ „poniženje“ podsjeća nas na Isusovu simboličnu gestu kad je prao svojim učenicima noge. Sv. Ivan u svom Evanđelju nije opisao ustanovljenje euharistije, nego je mjesto toga izvijestio kako je Isus oprao svojim učenicima noge. Poruka evanđeoskog navještaja je: kleknuti pred drugim da taj može rasti u spoznanju i ljubavi Očevoj. Služiti braći u potrebi a ne očekivati korist jest temeljni oblik svjedočenja. A to znači solidarno dijeliti ljudske odgovornosti sa svim ljudima: intelektualne, političke, društvene i kulturne, a ne tražiti protuuslugu. Bez načela „veze i protekcije“. Kad se služi s visoka, s pozicije dominacije, tada služenje gubi vrijednost a kršćanin svjedok svoju vjerodostojnost.
Svjedočenje: navještaj riječi
Biti svjedok za našu Crkvu znači svjedočiti kroz navještaj, u izričaju nutarnjeg osvjedočenja, u očitovanju onoga što nam je u duši i što nas pokreće u najvećoj dubini našega bića.
Kao kršćani, navješćujemo „radosnu vijest“ i riječju saopćavamo drugima poruku spasenja i otkrivamo ljudima božanski plan milosrđa koji se očitovao u Kristu Isusu.
Živa ili pisana riječ u Crkvi je uvijek bila jedan od prvih pokretača poslanja i svjedočenja, jer u riječi jednoga kršćanina odzvanja Božja riječ i nastavlja se snaga Utjelovljene Riječi, Krista. Veliki propovjednik evanđelja sv. Pavao, uvjerava nas da djelotvornost njegove riječi ne dolazi od privlačnosti govorničke vještine ili ljudske mudrosti nego od Gospodinove snage: „I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i sile“ (1 Kor 2, 4).
No naš navještaj mora biti cjelovit, mora biti cijelo Evanđelje. Na izazov radikalnog društva, Crkva želi odgovoriti radikalnom vjernošću cijelom evanđelju. Uostalom, samo tako i može biti. Crkva nema nikakve vlasti nad evanđeljem koje joj je povjereno, ona je njemu stalno na službi i potpuno u religioznom posluhu. Evanđelje je dar što ga treba čuvati i ostvarivati, a ne javno ili tajno prevrtati ili izvrtati, tj. dodavati ili oduzimati.
Za nas bi to u ovom času moglo koji puta značiti. Ako nam neki nude vjerski i ekonomski liberalizam i ateizam, indiferentizam i profiterstvo, mržnju i osvetu što je strano našoj vjerničkoj kršćanskoj tradiciji. Mi kršćani uvjereni smo da se pojedinac, obitelji, narod i svjetska zajednica ne izgrađuju mržnjom i osvetom nego ljubavlju koja je najsnažnija obnoviteljska i stvarateljska snaga, i da smo kao narod bili najsnažniji onda kad smo čuvali pradjedovsku tradiciju.
Svjedočenje usred svijeta kulture
Svjesni smo da biti svjedok u današnje vrijeme nije lako. Moramo biti svjedoci današnjem čovjeku koji zbog silnog napretka tehnike i znanosti i ne traži više oslonac na božanskoj poruci ili pozivu, i ne gradi na kršćansko-ljudskim načelima nego vlastitim silama polaže „čvrste“ temelje svoga života.
Tehnički i znanstveni napredak smanjio je područje koje je nekad bilo rezervirano Bogu u vjerovanju naroda. Umjetna inteligencija i općenito digitalno doba zamijenili su molitvu i zaklinjanja nekad religioznog čovjeka.
Zahvaljujući svom razumu, čovjek je ušao u najveće tajne materije života i svemira koje čovjek tumači bez potrebe pretpostavke Boga.
Zahvaljujući nekim znanostima, čovjek tumači porijeklo života i susljednu pojavu različitih životnih oblika kao rezultat naravnog razvoja. Toliko se srozalo „religiozno – duhovno“ shvaćanje svijeta i života da se čini da se s njim zajedno srozava i religija s kojom je takvo shvaćanje bilo usko povezano.
Još veću poteškoću doživljavamo u svom svjedočenju kad se sjetimo kakvo je mjesto i ulogu čovjek zauzeo pred svijetom i poviješću. Namjesto Boga postavio je svoje „ja“. Što nas najviše muči, čini se da nakon svega toga sve ide dobro. Još više, današnjem se čovjeku tradicionalni odnos s Bogom čini otuđenjem, zaprekom da bude ono što jest. Zato ne prihvaća uplitanje Boga u povijest putem objava koje dolaze odozgo, nego sebe smatra jedinim demijurgom, graditeljem sebe i vlastite budućnosti.
Sve te činjenice uvjeravaju nas da ne možemo današnjem čovjeku pružiti makar kakvo svjedočenje. I upravo zbog tih činjenica, u duhu evanđeoske poruke predlažemo i svjedočimo vjeru kao odlučni i objašnjavajući odgovor životne drame i kao nadzemaljsku snagu, sposobnu da u nadi nadiđe granice vremena i prostora.
Pozvani smo svjedočiti živoga Gospodina vjere koji, uvijek poštivajući slobodu koju je stvorio, želi ući u život svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet, jer ga ne želi ostaviti sama, samovolji slijepe sudbine, okrutne i podrugljive, o kojoj govore grčki tragičari ili tjeskobi i dosadi o kojoj pričaju moderni mislioci.
Pozvani smo svjedočiti Gospodina koji je došao među nas da nas spasi, da nas otme od igre provizornoga i, poslije iskušenja zemaljskog života, uvede u zajedništvo svog božanskog života.
Pozvani smo svjedočiti Gospodina koji želi biti sudrug svom preljubljenom biću što ga je stvorio na svoju sliku i priliku, drag i nenametljiv vodič, spreman da zajedno s njim trpi slabosti, padove i gubitke. Sklon hrabriti, tješiti i podizati. U svojoj dubini vjera je popudbina (hrana za put) za svakog putnika koji hodi po zemaljskoj kori.
Upravo ljudi koji su prošli kroz takve teškoće pozivaju da se vratimo Bogu i da njega svjedočimo današnjem čovjeku koji po Bogu dobiva svoju vrijednost.
Sumnja i strah
Naše svjedočenje bit će to teže, jer današnji čovjek u sve oko sebe sumnja, ne dopušta išta nadnaravno. Njega otežava i činjenica što današnjeg čovjeka hvata strah od svega što se ne uklapa u njegov način mišljenja i života. Čovjek se boji da ne bi previše radio protiv sebe, da ne bi morao uskladiti strasti prema nekom zakonu.
Naše svjedočenje nailazi na zapreku i u tome što se današnji čovjek želi sakriti, želi izjednačiti s drugima, ne želi biti iznimka, pa se često poistovjećuje s drugima i u dobru i u zlu. Upravo zato moramo svjedočiti da ga izvučemo iz učmalosti kako bi hrabro koračao putem prema svome Stvoritelju i Otkupitelju…
I ako ova euharistija, braćo i sestre, izvan ovih crkvenih prostora ne postane način moga života i darivanja drugima, onda ju sigurno nismo proslavili kako treba.
Zato, molimo sv. Nikolu Tavelića da nam pomogne da postanemo kršćani koji se ne boje svjedočiti svoju vjeru ponizno, pred drugima, svjedočeći im o ljepoti iskustva spasenja, koje nam je darovano u Isusu Kristu.
Izvor: www.ika.hr
NAJAVA: SRIJEMCI SRIJEMU
15. studeni 2024.
Manifestacija će se održati u nedjelju, 17. studenog, u Rumi
Već tradicionalna manifestacija na kojoj svoj rad publici predstavljaju hrvatske udruge iz Srijema ove godine bit će održana u Kulturnom centru u Rumi. Domaćin manifestacije je HKPD „Matija Gubec“. Pored domaćina u programu sudjeluju i udruge iz Pterovaradina Surčina, Zemuna, Srijemske Mitrovice, Golubinaca i Šida.
Priredba će se održati u nedjelju, 17. studenog, s početkom u 19 sati.
Podržimo svojim dolaskom marljiv rad hrvatskih udruga na očuvanju i promoviranju svoje kulture i tradicije.
NAJAVA: SEMINAR NOVE EVANGELIZACIJE
13. studeni 2024.
Seminar će se održati u Golubincima 23. i 24. studenog
Seminar nove evangelizacije na temu „Učitelju, daj da progledam!“ u organizaciji Župe sv. Jurja, mučenika, održat će se u Župnom pastoralnom centru „Ivan Pavao II.“ u Golubincima. Voditelji su članovi zajednice Molitva i Riječ iz Osijeka, a seminar će biti održan po modelu prof. Tomislava Ivančića.
Prvog dana program započinje u 19 sati, a drugog dana u 17 sati.
Organizator, Župa sv. Jurja, mučenika, poziva sve koji su u mogućnosti da se pridruže i sujdeluju u ovom duhovnom programu. Ulaz je slobodan.
Dobro došli!
KONCERT KLASIČNE GLAZBE U RUMI
13. studeni 2024.
U petak, 8. studenog, u 19h, u rumskoj župnoj crkvi Trio Flamma održao je koncert čiji su program sačinjavala djela klasične muzike iz vremena baroka
RUMA (TU) - Glazba baroknog doba našla je dobrog domaćina u rumskoj crkvi Uzvišenja sv. Križa, koja svojom veličinom i akustikom sasvim odgovara zvucima kompozicija Baha i Hendla i epohi kojoj su pripadali. Budući da je glazba toga vremena bila usko vezana za Crkvu i liturgiju, glazbena večer u Rumi postala je svojstveni vremeplov.
Trio Flamma koga čine Milan Stančić – bariton, Đorđe Milošević – violončelo i Milica Sabljić – orgulje, a svi su i profesori muzike i već renomirani izvođači širom zemlje i inozemstva, svoj nastup je održao u sklopu projekta Musicae spirituales concentus, čiji je nosilac Župa Uzvišenja svetog Križa. Rumski župnik Josip Ivešić u uvodnoj riječi svima je zaželio dobrodošlicu, zahvalio gostima za priliku da se u rumskoj crkvi čuju zvuci glazbe koja je u svoje doba i pisana mahom za liturgijske potrebe, te podsjetio ukratko na projektne aktivnosti župe koje se odnose na glazbene događaje, koji su svakako unijeli jedan potpuno novi život u župnu zajednicu, ali i u dubljem smislu obogatili život šire zajednice, jer kako je i sam prof. Stančić rekao – glazba je lijek.
Koncert je bio posvećen velikim majstorima baroka, Bahu i Hendlu, a sastojao se iz dva dijela koja su dočarala slušaocima Bahovu jedinstvenu kombinaciju emotivne ekspresivnosti i dubine, kao i preplitanje engleske i talijanske glazbene tradicije u Hendlovim grandioznim oratorijima, čije dijelove je publika imala priliku čuti. O tome je, između ostalog, govorio i violončelista Đorđe Milošević u pauzi između dva segmenta koncerta.
Trio Flamma je nov ansambl na glazbenoj sceni Srbije, a osnovan je upravo u cilju interpretiranja glazbenog stvaralaštva barokne epohe na autentičan način. Repertoarom i svojevrsnim obradama originalnih kompozicija starih majstora, zvuk ovog nestandardnog ansambla još više se približava uhu suvremenog slušatelja. U to su se uvjerili svi nazočni u rumskoj crkvi Uzvišenja svetog Križa te hladne novembarske večeri, koja je postala topla od predivnih zvukova glazbe i aplauza koji su ponovno potvrdili da glazba ne poznaje granice i da istinska ljepota dolazi od Gospodina kao podsjetnik da možemo biti bolji.
Na samom kraju, u svom obraćanju u kome je zahvalio i glazbenicima i publici, kao i medijima koji su propratili koncert, ali i Opštini Ruma za podršku u realizaciji koncertnih aktivnosti u rumskoj župi, preč. Ivešić je, s neskrivenim oduševljenjem, koje su s njim dijelili svi nazočni na ovom divnom glazbenom događaju, potvrdio dojam i samih izvođača da svi odista jesu te večeri bili u vremeplovu, izmješteni iz prostora i sadašnjosti, a da su se sa tog putovanja vratili oplemenjeni, spremniji za iskušenja svakodnevice.
Druženje je nastavljeno u pastoralnom centru, kada su svi imali priliku bolje upoznati glazbenike, saznati još nešto o glazbi koja se čula u rumskoj crkvi, i izraziti svoje iskrene nade da je ovaj koncert bio samo prvi od mnogih budućih, koji će postati jedna nova tradicija u Rumi.
M. Mikolaci