Milosrdne sestre svetog Križa iz Đakova, sa svojim mladim kandidaticama, u nedjelju, 10. rujna, posjetile su Rumu i prisustvovale svetoj misi, te pohodile manastire Hopovo

RUMA (TU) – Milosrdne sestre svetog Križa nedjeljno misno slavlje u Rumi obogatile su svojim prisustvom i sudjelovanjem, i to upravo u dane kada se župa Uzvišenja svetog Križa priprema proslaviti svoj crkveni god. Rumski župnik, preč. Josip Ivešić, poželio im je dobrodošlicu odmah na početku i predstavio ih ukratko svojim župljanima.

Današnje misno čitanje iz Poslanice Svetog Pavla daje odgovor na pitanje koje je župnik postavio na samom početku svoje homilije. Najveća sila na svijetu je, premda bismo vjerojatno ponudili razne i brojne odgovore, kada bi nas neko pitao koja je - rekao je župnik u propovijedi - najveća sila je - ljubav. „Punina dakle Zakona jest ljubav“ – kaže apostol Pavao.

Najveća, najmoćnija sila koja postoji na ovome svijetu je ljubav, nastavio je preč. Ivešić, ljubav je ta koja sve pokreće, koja sve može, ona je Krista, Boga, dovela do križa. Ona je sila, moć, koja mijenja svijet, koja itekako ostavlja trag u vremenu u kojem živimo, ljubav je ta koja ostavlja posljedice. Sa druge strane, moramo biti svjesni da je blizu, ali nikako moćnija i snažnija od ljubavi – mržnja, koja ima veliku snagu; mržnja, nepraštanje, itekako utiče na tijek svijeta i vremena u kome živimo, itekako utiče na živote ljudi, na to da ostavlja tragove u svijetu u kojem živimo. Iako i jedna i druga stvarnost imaju veliku moć i snagu, napominjem iznova - ljubav i puno veću, obadvije stvarnosti itekako djeluju u našem životu, mržnja u kontekstu današnjeg Evanđelja u smislu nepraštanja, nesposobnosti da zamolimo za oproštenje. Zato Isus poučavajući svoje učenike i nas danas govori koliko je važno poraditi na tome da i prije svega u mom srcu zavlada mir, da ako nas neko povrijedi, mi budemo ti koji će zatražiti pomirenje, težiti za ljubavlju, težiti za zajedništvom. Pozvani smo učiniti ono što je u našoj moći. Isus kaže – pokušaj sam, ako ne možeš sam, pokušaj zajedno sa drugima, pozovi dvojicu, trojicu svjedoka; ako nije dovoljno, uključi čitavu Crkvu, i znakovito završava današnje Evanđelje riječima da smo kao zajednica pozvani na molitvu. Ako ne možemo sami, niti uz pomoć drugih – može molitva. Šta god zaištete u moje ime, kaže Isus, vas nekoliko, barem dva ili tri – biće vam. Zamislite koliko nas danas ovdje ima, naglasio je župnik, kada bismo svim srcem zazvali Gospodina da dođe u ovaj naš život i stvarnost, u ovu našu župnu zajednicu, da dođe i bude u zajednici Milosrdnih sestara, da dođe u naše obitelji, uđe u ovu našu djecu, kada bismo zamolili – daruj im, Gospodine, svoju ljubav... Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima kaže – ništa jedni drugima ne dugujemo, osim ljubavi i da je – punina Zakona (to kaže Sv. Pavao, on koji je poznavao zakone, bio školovan, koji je itekako znao kojih se jedan pravovjerni Židov zapovijedi treba pridržavati) - taj Sv. Pavao kaže da je punina cijeloga Zakona – ljubav.

Doista, ljubav je ona koja čini čuda u životu, osobito ljubav Božja, koju tražimo i za kojom čeznemo da je prihvatimo u svoj život, da nam donese mir koji nam je potreban, osobito u trenucima kad nam je teško nešto razumjeti, prihvatiti, oprostiti, zamoliti za oproštenje, da Bog po svojoj ljubavi učini da bude onako kako treba biti; a s druge strane, da iz iskustva te Božje ljubavi uvijek iznova pronalazimo i ljubav jedni prema drugima, prije svega onima koje je Gospodin stavio na moj životni put, koje svakodnevno susrećem, a onda i prema svima onima koji su potrebni Božje ljubavi, a kojima mi na različite načine tu ljubav svjedočimo.

Župnik je nastavio homiliju upućujući nas na današnje gošće, kandidatice Milosrdnih sestara svetog Križa, mlade, prekrasne djevojke, koje su došle u samostan, spremne da obuku duge crne haljine i u njima idu dalje kroz život. Šta je njih drugo odvelo na takav put, nego ljubav, samo ljubav, jer ona je jedino što nas može nositi kroz život, ljubav Kristova, a onda iz iskustva te ljubavi, Krist nas poziva da je svjedočimo i jedni prema drugima, zaključio je župnik svoju homiliju.

Pjevanje pod misom animirao je župni zbor, sa voditeljicom Katarinom Atanacković, a nakon pričesti, naše gošće su u pratnji gitare svoje mlade kandidatice, otpjevale pjesmu „Kao košuta“.

Nakon završnog blagoslova, imali smo priliku upoznati se detaljnije sa poviješću radom i životom Milosrdnih sestara svetog Križa, kao i životopisom majke Amadeje Pavlović, čiji uzor stoji pred svima kao svijetli primer požrtvovanosti i ljubavi. Najprije je župnika i sve prisutne pozdravila sestra Estera i ispričala nam nešto više o svojim sestrama, o njihovom radu danas, kao i kroz povijest, od nastanka reda, i predstavila veliku ženu rodom iz Petrovaradina, Amadeju Pavlović, koja je mnogo učinila i na crkvenom i na nacionalnom planu i život uložila da riječ Božja raste i širi se. Red Milosrdnih sestara svetog Križa osnovao je otac Teodozije 1856. godine u Švicarskoj. Majka Marija Terezija bila mu je najbliža suradnica. Kroz svoju povijest, sestre su radile u školama, internatima, vrtićima, bolnicama, ubožnicama, a nakon 1945, kada im je zabranjen rad u ustanovama, one se posvećuju župnom pastoralu, sve do danas trudeći se da odu i pomognu gdje god da je njihova pomoć potrebna. Godine 1977. u Đakovu je započeo svoj rad dječji vrtić, koji uključuje i vjerski odgoj i katehezu, kao i rad sa djecom sa smetnjama u razvoju. U Đakovu, u samostanu, sestre niz godina rade sa mladima. U domu duhovne pomoći pomažu ljudima u borbi sa raznim problemima. U ovih 155 godina postojanja Milosrdne sestre svetog Križa nastojale su da stignu do svakog potrebitog, ne štedeći sebe. Samo u Vojvodini imale su 17 filijala, dok ih danas ima još samo u Sremskoj Mitrovici. Tri sestre iz ovog reda proglašene su blaženim. Amadeja Pavlović, na rođenju 28. siječnja 1895. dobila je ime Karolina. Već sa 17 godina pokazala je veliku požrtvovanost u brizi za druge, najprije za porodicu, a koja je vremenom sve više dolazila do izražaja, pogotovo kada se posvetila brizi o zajednici sestara. Radila je jedno vreme u školi, a posebnu pažnju posvećivala je siromašnoj i manje nadarenoj djeci. Provincijalna poglavarica postaje 1943. godine, što ostaje sve do 1955. U to teško ratno i poratno vreme, dodala je sestra Estera, ne štedeći sebe putovala je M. Amadeja obilazeći sestre, sa molitvom kao uporištem i smislom života. Pozivala je sestre da blagoslivljaju Gospodina i onda kada daje i onda kada uzima. Najvažnije joj je bilo da sestre iznutra budu jake i duhovno izgrađene. Spasila je židovsku djevojčicu ne misleći na opasnost i ta djevojčica je, kada je odrasla, posvjedočila njen podvig i pokrenula inicijativu koja je dovela do posmrtnog priznanja dodeljenog mati Amadeji – visokim odličjem države Izraela proglašena je Pravednicom među narodima. Pred smrt, 1971, sestrama je napisala svoju oporuku u kojem, između ostalog, kaže i – nećemo zaboraviti da dobrota i ljubav izglađuju svaku bol i zacjeljuju svaku ranu.

Sestra Marija Stela Filipović je potom predstavila dve knjige o M. Amadeji – Ja služim Bogu, prof. dr Ivice Raguža i slikovnicu inspiriranu njenim životom, za koju je tekst sastavila s. Krista Mijatović, a crtežima obogatila sestra M. Margita Gašparovsky. Autor prve knjige je u predgovoru spomenuo dva lika koje Đakovo povezuje – biskupa Štrosmajera i M. Amadeju. Biskup Štrosmajer posvetio je katedralu jedinstvu Crkava, a sama majka Amadeja bila je oličenje mosta između njih, budući da je surađivala i sa episkopom Varnavom Nastićem. Sestra Stela izdvojila je rečenicu u koju je stalo gotovo sve što asocira na M. Amadeju – Moj život – milost i dobrota Božja. Kristova „taktika“ je u tome da i ranjava i daje radost u svojoj dobroti. Majka Amadeja je govorila, nastavila je sestra Stela, da je naše mjesto na koljenima pred Bogom. Bela put i crvena koljena bile su obilježje Milosrdnih sestara, znak vjere i povjerenja, žarke ljubavi. M. Amadeja je svake subote klečeći, od ulaznih vrata, obilazila cjelu crkvu na Sušaku. Crvena koljena za Krista i bližnjeg, bila su odraz ljubavi upravo za Krista koji je i sam pocrvenio sav prolivši svoju predragocjenu krv za nas. Veliki uzor i zagovornica pred Gospodinom dobila je i drugu knjigu – namijenjenu najprije djeci, u slici i riječi, kako bi se njen životopis približio i najmlađima. Slikovnica dočarava čitaocu šta su sve sveti bili kadri podnijeti za Krista, kao M. Amadeja, koja je svo svoje pouzdanje položila u Kristove ruke, ne mareći za izazove i teškoće, time ostajući primjer i uzor vjere i ljubavi o kojoj se danas toliko govorilo, a koju smo svi pozvani da živimo, završila je svoje upečatljivo izlaganje sestra Marija Stela.

Pastoralni centar sa trpezom ljubavi okupio je sve prisutne u druženju kroz razgovor i pjesmu, pri koncu koga se očitovala neskrivena želja za nekim novim susretom, punim ljubavi, kao što je bio ovaj današnji.

Sestre su u popodnevnim satima posjetile i dva pravoslavna fruškogorska manastira – Novo i Staro Hopovo, gdje su se pomolile pred moštima velikog ranokršćanskog sveca i mučenika Teodora Tirona, koji je stradao za Krista 306. godine, a čije se relikvije, čitavo tijelo, od 16. stoljeća čuvaju u manastiru Novo Hopovo. Saznale su i ponešto iz bogate povijesti oba manastira, čije se osnivanje vezuje za daleki 15. stoljeće. Po uzoru na M. Amadeju, one su posjetom manastirima izgradile još jedan most ljubavi na koju nas Krist poziva, a za koju Apostol naroda kaže da je – punina Zakona.

Tekst: Milena Mikolaci