GOLUBINCI (TU) – Na spomendan sv. Nikole, biskupa, 6. prosinca 2021. godine, u župi Sveti Juraj, mučenik u Golubincima prigodnim programom obilježen je spomendan sv. Nikole, biskupa. Svetu Misu predvodio je župnik  vlč. Zdravko Čabrajac, naglasivši da je sv. Nikola jedan od najpoznatijih svetaca od kojega možemo naučiti kako se živi vjera i ljubav. Naime, sveti Nikola biskup, gdje god je bio, širio je onakvu ljubav kakvu je Isus imao za svoju braću ljude. Vlč. Čabrajac je napomenuo, da tradicija obilježavanja ovog blagdana ujedno je i početak dočeka najradosnije svetkovine Božića, te je prisutnoj djeci ispričao priču o sv. Nikoli koji je kao biskup kriomice ubacivao tri noći za redom kroz prozor vrećice sa zlatnicima koje su poslužile kao miraz za tri sestre koje su se trebale udati za mladiće koji baš i nisu bili na dobrome glasu. Po završetku sv. Mise uslijedio je prigodni program koji su izveli vjeroučenici koji se sastojao od recitacije koju su izveli najmlađi, potom je uslijedila pjesma o svetom Nikoli biskupu, a prije dolaska sv. Nikole izveden je skeč Pismo svetom Nikoli. Radost susreta sa sv. Nikolom, golubinačka djeca dijelila su sa svojim vršnjacima iz Stare Pazove koji su se za tu priliku rado odazvali i došli upoznati svoje golubinačke vršnjake.

Davor Kormanjoš

ČEREVIĆ/NEŠTIN/BEOČIN/SRIJEMSKA KAMENICA (TU) – U nedjelju 5. prosinca 2021. godine, u župama Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije u Čereviću s filijalom Sveta Ana u Neštinu, Sveta Barbara, djevica i mučenica u Beočinu i Našašće Svetog Križa u Srijemskoj Kamenici upaljena je druga adventska svijeća, svijeća mira i spasenja. Svijeće su palile najstariji župljani župa i to Marija Mitrović u Čereviću, Katica Šmidt u Neštinu, Ema Kantužer u Beočinu i Josip Sabljak u Srijemskoj Kamenici. Župnik vlč. Luka Ivković je u prikladnoj propovijedi napomenuo da paleći svijeću mira iz svojih duša i srca moramo istjerati nemir i svaki strah.

Da bi se Kristov mir nastanio u svakom čovjeku, vjernik treba poslušati evanđeoski odlomak Druge nedjelje došašća, glas koji viče u pustinji, glas Ivana Krstitelja koji poziva na obraćeničko krštenje. Glas Ivana Krstitelja poziva nas na promišljanje da zavirimo u svoju nutrinu, kao što zalazimo sve dublje u advent i kao što smo sve bliže Božiću, tako trebamo zaviriti u svoju nutrinu i pokajati se za sve neravnine, udubljenja, hrapavosti i visine. Spoznati svoju slabost, grešnost i bijdu, poravnati krivine, izbrusiti sve hrapavosti, ispovijedati se za svoje grijehe, priznati Bogu i sebi da smo slabi i da ne možemo bez Boga, da ne možemo bez svojega Spasitelja. Tek kada svoje srce pripremimo, moći ćemo radosno dočekati Isusov rođendan, rekao je župnik Luka.

Na kraju je nadodao da kao što pripremamo kuću, brišemo prašinu, metemo pod, kuhamo ukusan ručak, kuhamo izvrstan čaj i pečemo najfinije kiflice, kako bi se naši prijatelji i oni koji su nam srcu dragi, naši gosti, dobro osjećali u našem domu i našoj prisutnosti, isto tako trebamo pripremiti svoje srce za najdražeg nam gosta Isusa, da se osjeća udobno u našim domovima, u našim obiteljima, u našem društvu. Trebamo pripremiti nezaboravan čaj i najukusnije kiflice našem Spasitelju, trebao biti baštinici mira i Božje ljubavi, izgrađivati kreposni sustav vrijednosti, jer jedino na taj način Krist se može roditi u našim srcima, našim obiteljima, našem mjestu i društvu.

Uz paljenje Druge adventske svijeće za župnu zajednicu u Srijemskoj Kamenici, Druga nedjelja došašća je bila još posebnija. Naime, nakon Svete Mise u 11.00 sati organiziran je doček Svetog Nikole u organizaciji HKPD Jelačić Petrovaradin. Tako su članovi HKPD–a Jelačić zajedno s tridesetero djece pripremili prikladan program i podjelu paketića prisutnoj djeci. Na taj način je obilježen svjetski priznat svetac, Sveti Nikola.

Misno slavlje svojim pjevanjem je uzveličao domaći župni zbor iz Srijemske Kamenice, predvođeni orguljskom pratnjom Ivana Beera.

Luka Ivković

BEOČIN (TU) – U subotu 4. prosinca 2021. godine svečano je proslavljena nebeska zaštitnica župe Beočin, sveta Barbara. Svečano euharistijsko slavlje predslavio je mons. Đuro Gašbarović, srijemski biskup u koncelebraciji s vlč. Ivicom Živkovićem, župnikom u Hrtkovcima, vlč. Ivanom Rajkovićem i prečasnim Markom Lošem, župnicima u Petrovaradinu, vlč. Lukom Poljakom, župnim vikarom u Molu (Subotička biskupija) i župnikom domaćinom, vlč. Lukom Ivkovićem.

Na početku Misnog slavlja župnik domaćin, vlč. Luka Ivković, pozdravio je sve okupljene te izrazio dobrodošlicu biskupu Đuri, svim svećenicima i okupljenom narodu. U ime svih vjernika, Evica Škarupka, koja je prošle nedjelje proslavila zlatni jubilej sa suprugom Andrijom, iz Čerevića, je uručila biskupu buket cvijeća, kao znak pažnje i srdačne dobrodošlice.

Predvodeći misno slavlje, biskup Đuro je u svojoj homiliji iznio: „Slavimo danas zaštitnicu ove župe u Beočinu Svetu Barbaru, djevicu i mučenicu. Sveta Barbara je u nizu onih koji su iščekivali dolazak Gospodinov svojim životom. Kao kod tolikih svetaca i mučenika iz prvih kršćanskih vremena, tako i kod svete Barbare moramo priznati da znamo jako malo pouzdanoga o njezinu životu i smrti i to većinom iz legendi, ali vjera u moćni zagovor svetaca uvrstila je svetu Barbaru među velike pomoćnike u nevoljama. Kršćanski puk zaziva je osobito kao zaštitnicu dobre smrti. Znamo koliki je štuju i osjete njezin moćni zagovor u teškim bolestima. Zazivaju je za nevremena protiv groma. Njoj se utječu rudari koji su, radeći pod zemljom, uvijek u opasnosti. Vojnici je zazivaju u vrijeme rata. Zaziva se u pogibelji nesretnog slučaja, od epidemija, pa je mi danas na poseban način zazivamo i za ovu današnju epidemiju.

Sveta Barbara je divan cvijet koji je procvao na stablu kršćanstva. Rođena je u Maloj Aziji u Nikomediji. Otac poganin ju je htio udati za nekog bogataša. Zbog njezine ljepote čuvao ju je kao dragulj i polazeći putovanje, zatvorio ju je u neki toranj s dva prozora.

Možda i zato da ne bi došla pod utjecaj kršćanstva. Kad se vratio našao je na tornju probijen još jedan prozor i križ na vratima. Barbara mu je hrabro priznala da je krštenjem postala kršćanka i da je ona dala to učiniti da je tri prozora podsjete na Presveto Trojstvo, a križ na otkupljenje. Otac ju je zbog toga predao na muke i sam je ubio vlastitom rukom. A iz mučeničke smrti svete Barbare i tolikih drugih mučenika izrastao je život i snaga duha koja nadvladava svako progonstvo. Sveta Barbara je u nizu onih koji su iščekivali dolazak Gospodinov svojim životom. A sveta Barbara nas vodi u budućnost. Vrijeme započelo. Idemo ususret Božiću. I Barbara je, makar zazidana, vjerovala u dolazak Gospodinov kao i Židovi koji su očekivali i proroka–preteču, glasnika koji će najaviti velikog vladara i vladavinu pravde, mira i obilja. Nisu se varali; iz pustinje čuo se glas Ivana Krstitelja, što duboko potresa lzrael, odjekuje u svakom židovskom srcu; „Pripravite put Gospodinu; poravnajte mu staze! Neka se svaka dolina ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne; neka krivudavi putovi postanu pravi, a neravni ravni, Svaki će čovjek vidjeti spasenje Božje!“ (Lk s,4 sl,). Tako je sveta Barbara vjerovala u spasenje Božje i kao da je iz tornja u koji je bila zazidana govorila o pripravljanju puta Gospodinu, jer je otvorila i treći prozor.

Slikovite proročke riječi su govorile mnogo. Nama također. Gospodin dolazi... Riječima Ivana Krstitelja Crkva i po Barbari nas upozorava: „Pripravite put Gospodinu; poravnajte mu staze“

Nije riječ o cestama što bi moglo biti, jer kakve su nam ceste! Riječ je o srcima. Gospodin želi da tu bude ravan put njegovoj riječi ljubavi, slobodan ulaz u naše srce i dušu. Kako je često grbav put do tog srca, zatvorena vrata do naše duše. Taj put treba poravnati, otvoriti vrata Gospodinu. A Barbara je cijeli život pripravljala put Gospodinu. Pripravljala se za krštenje i u krštenju je dočekala Gospodina.

„Neka se svaka dolina ispuni!“ Radi se često puta o našim praznim dušama. Treba ih ispuniti djelima dobrote i ljubavi... „Svaka gora i brežuljak neka se slegne!“ Nije govor o kamenim bregovima, nego o našim grijesima posebno oholosti i samodostatnosti: meni nitko ne treba! To su gore i brežuljci na Isusovom putu k nama, na našem putu k njemu. Treba ih ukloniti ili neka se slegnu. «Neka krivudavi putovi postanu pravi!»

Ozbiljna opomena! Mi rado i mnogo krivudamo, život nam je vrlo često takav, krivudav. Jednu ruku pružamo Bogu, drugu njegovu neprijatelju. Pola srca dajemo Bogu, pola ostavljamo samo za sebe. Korak činimo prema Bogu, a dva od njega. Međutim, Bogu treba dati čitavo srce, pružiti mu obje ruke, ići pravim, ravnim putem ravno Bogu, s toga puta ukloniti sve: da budemo «čisti i besprijekorni za Kristov dan», za Božić. Neka nam sveta Barbara bude u tome primjer – Tada će „svaki čovjek vidjeti spasenje Božje“ – osjetit da ga je posjetio Gospodin. Amen!

Na kraju misnog slavlja vlč. Luka Ivković je zahvalio biskupu mons. Đuri Gašparoviću što se odazvao i predslavio ovo misno slavlje, kao i svim svećenicima koji su uzveličali ovaj svečan dan. Uz to zahvalio je svim vjernicima, čitačima, ministrantima, pjevačima i svim onima koji su na bilo koji način sudjelovali u organizaciji proslave svete Barbare.

Svečano misno slavlje svojim pjevanjem je animirao domaći župni zbor župe sv. Barbare Beočin, a prisustvovali su i župljani susjednih župa, Sveti Josip zaručnik BDM, Čerević i Našašće svetog Križa, Srijemska Kamenica. Na kraju misnog slavlja uslijedilo je druženje vjernika sa svećenicima te objed u župi domaćina.

Luka Ivković

ČEREVIĆ/NEŠTIN/BEOČIN/SRIJEMSKA KAMENICA (TU) – U nedjelju, 28. studenoga 2021. godine u župama: Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije u Čereviću, filijali čerevićke župe Sveta Ana u Neštinu, zatim župi Sveta Barbara, djevica i mučenica u Beočinu i župi Našašće Svetog Križa u Srijemskoj Kamenici upaljena je prva adventska svijeća, svijeća nade.

Svijeću u Čereviću upalila je Maja Straka, a filijali Neštin Zorica Vojnić, u Beočinu Kristijan Štajneri i u Srijemskoj Kamenici Katarina Adamović.

Ovim činom započeli smo svoj adventski hod prema Božiću. Hod koji od nas zahtjeva sabranost, molitvu i ustrajnost. Ne smijemo si dozvoliti da nas blještavila ovoga svijeta navedu da prije reda proslavimo Božić bez Isusa. Sve nas vuče na žurbu i nestrpljenje, no hod do Kristova rođendana zahtjeva od nas predanost i sabranost, ne smijemo ništa požurivati već pustiti svojim tijekom. Iako nas svijet želi već sada obradovati Božićem, takav Božić u sebi je isprazan jer propagira potrošnju i materijalizam, a ne Boga i Božje vrijednosti, Božju ulogu u čovjekovom spasenju, rekao je vlč. Luka Ivković te je na kraju nadodao:

Prvotni stav kršćanina u vremenu došašća ima biti vjera. Nije riječ o vjeri koja prihvaća samo niz istina, već o vjeri koja je kadra uočiti Gospodinovu nazočnost u sakramentima i svetoj Misi, u životnom svjedočenju svakoga kršćanina. Drugi osnovni stav kršćanina u došašću ima biti duhovno siromaštvo. Kako možemo nekoga iščekivati ako ne osjećamo potrebu za nekim? Duhovno siromaštvo je stav čovjeka koji dobro sebe poznaje i koji osjeća potrebu za onim koji je veći i bolji od njega. To siromaštvo pretpostavlja čovjekovu otvorenost prema drugome.

Uz poruke za Prvu adventsku nedjelju, za župu Čerević ova nedjelja je bila posebna zbog proslave zlatog bračnog jubileja Andrije i Evice Škarupka, kojima je župnik iskreno čestitao i pozvao, da kao i do sada, budu u službi Bogu i crkvi. Nakon obnove zavjeta, župnik im je uručio biskupovu čestitku i priznanje, kao i prikladan dar. Nakon svetih Misa, župljani triju župa svoje druženje su nastavili u prostorima župnih kuća. Euharistijska slavlja svojim pjevanjem uzveličali su pjevači pojedinih župa.

Luka Ivković

ZEMUN (TU) – U subotu, 27. studenoga 2021., u večernjim satima održan je deseti ekumenski susret zborova crkvenog pjevanja u župskoj crkvi Uznesenje Blažene Djevice Marije u Zemunu.  Ovaj susret je predstavljao značajan jubilej, deset godina našeg druženja u zajedništvu i pjesmi s čime su domaćini nastojali na osobit način slaviti Boga. Kroz deset godina prošao je znatan broj zborova sa zavidnim brojem onih koji u njima pjevaju. Osobito to, da neki zborovi više puta sudjeluju, govori da ideja druženja i pjesme zbližuje ljude, da se rađaju prijateljstva i želja da se dogodine opet susretnemo.

Kristova velikosvećenička molitva koja bitno uključuje poziv na jedinstvo onih koji su pošli za njim je uzeta kroz sve godine za moto svih susreta: Kao što si ti Oče u meni i ja u tebi , tako neka i oni u nama budu jedno...

Preč. Jozo Duspara domaćin ove svečanosti pozvao je prisutne pjevače i posjetioce da dublje žive Evanđelje, više se zalažu za poziv Kristov i da budu apostoli današnjeg vremena, te nosioci ljubavi, mira i radosti. On je naglasio da je ovo sjajan primjer  odaziva onih koji su zainteresirani za jedinstvo osobito kroz pjesmu i druženje, te razmjenu mišljenja.

Na koncertu su bili predstavnici katoličke, pravoslavne i evangeličke zajednice iz različitih naroda. Nazočili su pravoslavni teolog iz Beograda prof. Rakić, lazarist iz Beograda o. Petar Tašev, monah Srpske pravoslavne crkve iz Zemuna otac Ilarijon, pastor Slovačke–Evangeičke crkve iz St. Pazove Igor Feldi, te upravitelj i gvardijan franjevačkog  samostana u Zemunu fra Nenad Meter.

Koncertu su nazočili:  Mešoviti zbor Tilia iz Stare Pazove, pod vodstvom dirigentice g. Ane Đurđević. Zbor djeluje pri Slovačkoj evangelističkoj crkvi u Staroj Pazovi i slovačkom KUD–u, zatim rimokatolički župni zbor Crkve Uznesenje Blažene Djevice Marije, Sveta Cecilija, pod vodstvom dirigenta Zorana Đorđevića. Ženski zbor Pojača družba iz Beograda pod vodstvom Višnje Dimitrijević, Ansambl Musica caelestis pod vodstvom Tijane Nikolić (sopran) i Lidije Martiniello (orgulje). Također su solo nastupili Aleksandar Pantelić (bas) i Viktor Vinaji na violončelu izvodeći dijela poznatih autora.

Pokrovitelj ovog susreta bila je Uprava za saradnju sa crkvama i verskim zajednicama u ime koje je prisustvovao  g. Gavrilo Grban koji je naglasio da je ova institucija prepoznala zalaganje župnika i pjevača i da je spremna u buduće potpomagati ove susrete. S nama u duhu su bili prisutni g. Jasmina i Milan Knežević vlasnici bolnice Bel Medic čija je majka Ana bila dugogodišnji član i pjevač u zboru sv. Cecilija iz Zemuna koji već dugi niz godina pomažu ovaj projekat.

Dio zborova koje smo pozvali nisu mogli prisustvovati zbog pandemije a također i zajednički nastup je izostao zbog poštivanja epidemioloških mjera. Ipak možemo biti sretni i zahvalni Bogu na ovom daru zajedništva koji smo uspjeli organizirati unatoč teškoj situaciji ovog vremena. Kod svih sudionika se osjeća velika želja ponovnog okupljanja kao što je i bilo prethodnih godina u vremenu bez pandemije.

Petar Dujić

Ustrajmo u promicanju Kraljevstva Božjega za spasenje duša

Došli ste zarediti biskupa koadjutora u Srijemsku Mitrovicu, drevni Sirmium, kršćansku metropolu u kojoj su toliki sveci svojim životima posvjedočili za Krista. Kakvi su Vaši dojmovi s tog događaja?

Mons. Gallagher: Ideja da se biskupsko ređenje mons. Fabijana slavi u okviru mog posjeta Srbiji je rođena u apostolskoj nuncijaturi u Beogradu. Apostolski nuncij, mons. Luciano Suriani, znajući da otprilike u ovo vrijeme planiram doći u Srbiju, nakon što sam prihvatio poziv predstavnika vlasti, predložio je da pokušamo ova dva događaja obuhvatiti jednim posjetom. On me je pitao jesam li raspoložen predvoditi biskupsko ređenje mons. Fabijana, što sam ja vrlo rado prihvatio. Dva su motiva za to. Uvijek je lijepo biti svjedokom značajnih događaja za život jedne Crkve. Nemam prilike to doživjeti svaki dan. Posljednji put sam prošle godine za biskupa zaredio apostolskog nuncija u Irskoj. Za mene je ovo bila velika radost. Volim slaviti sakramente i propovijedati. Zato sam to rado prihvatio. Jučer sam imao vrlo pozitivan dojam. Ponajprije me se dojmilo aktivno sudjelovanje vjernika. Bilo je puno svećenika i vrlo lijepi broj biskupa iz regije. Za mene je to važno. Znamo za mnoge sukobe iz povijesti u ovim krajevima. Još uvijek postoje problemi i neriješena pitanja. Bilo je lijepo vidjeti tolike biskupe okupljene na slavlju ovog značajnog događaja. To je poruka jedinstva i želje za komunikacijom. Moje iskustvo službe koju vršim za Svetu Stolicu jest da Crkva nikad nije odvojena od problema društvene zajednice, bilo da se radi o narodu ili regiji. Mi smo dio te društvene stvarnosti. Tako činjenica da biskupi skupa slave jest poruka, primjer i svjedočanstvo za širu društvenu zajednicu, da se može i treba suočiti s problemima koji postoje, da je suradnja moguća, da se trebamo pomagati i podržati ovog mladog biskupa koji počinje nimalo laku službu. Za njega je važno da oko sebe osjeti jedinstvo Crkve. Zalog mučeničkog svjedočanstva s ovih prostora i njihov zagovor nam je uvijek važan, a vjerujem da je to osobito važno u krajevima, kao što su ovi, gdje patnje naroda nisu tek stvar davne prošlosti, nego i one bliske. Važno je biti ucijepljen u Tijelo Kristovo, koje diljem svijeta često pati. Znamo da je u naše vrijeme progon kršćana vrlo intenzivan u određenim krajevima svijeta. I danas mnogi svećenici, redovnici, redovnice i vjernici laici daju herojsko svjedočanstvo svoje pripadnosti Kristu. Kršćani su najviše progonjena vjerska zajednica. Stoga je i za nas važno da smo dijelom te zajednice koja svjedoči za Evanđelje, Krista i Crkvu.

Prigodom Vaše posjete susreli ste se i s katoličkim biskupima koji djeluju u Srbiji. Kakvi su Vaši dojmovi s tog susreta i općenito o našoj mjesnoj Crkvi?

Mons. Gallagher: Katolička crkva u Srbiji je – recimo to tako – skromnog stasa. Ne kažem time da je ovo mala Crkva, jer ona nije mala. Kao što smo vidjeli ovih dana, ova Crkva je životna. U biskupima sam vidio brigu i zauzetost, ponajprije za njihove svećenike i vjernike laike. To je jako važno. Nigdje biskupi nemaju rješenja za sve probleme. Dok su ovdje sredstva u svakom pogledu ograničena, ipak vidim zauzetost, dobru volju i želju da se apostolat ne ograniči samo na brigu za stado, nego da se evangelizira i svjedoči. Treba uzeti u obzir da je, kao i diljem svijeta, i ovdje u Srbiji mnogo dezorijentiranih ljudi, koji – nakon komunističkog vremena – nemaju svoju vjeru. Zato Crkva – skupa s našom pravoslavnom braćom – treba nastaviti evangelizaciju, kako bi se ovoj zemlji ponudila nada, za koju mi držimo da je jedinstvena, posebna. Ta dolazi nam iz evanđelja Isusa Krista.

Katolička crkva u Srbiji je manjinska. Koje bi moglo biti njezino specifično poslanje? Gdje vidite njezine prednosti, a u čemu slabosti?

Mons. Gallagher: Biti manjinskom Crkvom podrazumijeva mnoge prednosti. Biti Crkvom većine – to možemo vidjeti u zemljama jake katoličke tradicije – može sa sobom donijeti određenu rezignaciju i prepuštanje situaciji kakva jest, jer se kao eto stvari ionako nikad neće promijeniti. Nasuprot tomu, manjinska Crkva lakše osjeti potrebu da treba rasti kako bi opstala i ostvarila svoje potencijale. U ovom slučaju se ne osjeća potreba za očuvanjem kakvih velikih ustanova. To nam donosi svojevrsnu slobodu. Ispravno shvaćeno, vjerujem da se status manjinske Crkve treba smatrati više prednošću, nego nedostatkom. Istina je da ovdje katolici imaju jake povijesne korijene, to se vidi, ali nema onog tereta potrebe očuvanja mnogih struktura i ustanova, nego postoje mogućnosti za stvaranje novih, gledajući na stvarnost svježeg pogleda, pri čemu se traži ono što služi ovoj Crkvi, što je potrebno kako bi apostolsko djelovanje bilo omogućeno i pospješeno. Jasno je da se u manjinskoj Crkvi čezne za više kadrovskih resursa i pastoralnih sredstava, što se može doživjeti kao slabost. No, potrebna je ustrajnost, bez obzira treba li na primjer jedan župnik brinuti o 20.000 vjernika, a drugi samo o 500. I jedan i drugi trebaju vršiti svoju službu nošeni vjerom i milošću Božjom, i to s ljubavlju prema onomu što im je povjereno. Po mojem mišljenju jako je važno njegovati ljubav pastira prema vjernicima, kako bi se pozitivno vidjela stvarnost. Nikad se stvarnost ne treba gledati negativno. Ne smijemo se usredotočiti na ono što ne ide, nego na ono što uspijeva. Ustvari, tako pokušavamo nazrijeti Božju milost i prisutnost Duha Svetoga. Ako tako činimo, sve je moguće. Naše je sijati. Ljudski život u ovom svijetu je relativno kratak. Možda nećemo moći ubrati plodove onoga što smo posijali. Bitno je sijati, tražiti Božju volju, razlučiti kako trebamo djelovati i reagirati na dobrobit ljudi. Ako netko samo gleda negativnu stranu, da eto ljudi ne dolaze u crkvu, ne ide ovo ili ono, na kraju taj postaje razočaran. No, to nije kršćanski duh. Kršćanski duh nije samo u tome da gledamo pozitivno na stvari, nego i u tomu da nadiđemo negativnosti koje postoje u društvu i u zajednici. Korisno je pokušati se poistovjetiti s ljudima, imati realnu sliku o njihovim životima. Večeras smo vraćajući se u nuncijaturu vidjeli mnogo ljudi na autobusnim i tramvajskim stajalištima. Poslije radnog dana oni se vraćaju kući. Što ih tamo čeka? U kakvoj se situaciji nalaze? Što hrani njihov obiteljski život, rad, njihove prijateljske odnose? Vjerujem da je dužnost nas pastira ući u njihove cipele i tako promatrati njihov život, te im posredovati Božju ljubav. To je po meni iznimno važno. Mi trebamo ljubiti druge, jer ih Bog ljubi.

U veljači tekuće godine je izabran novi srpski patrijarh, koji nastavlja njegovati dobre odnose prema Katoličkoj crkvi. Kako Vi ocjenjujete odnos mjesne i opće Crkve sa Srpskom pravoslavnom crkvom?

Mons. Gallagher: Danas smo bili u sabornoj crkvi ovdje u Beogradu. Svećenici su nas lijepo primili, bili su prijateljski raspoloženi prema nama, vrlo pozitivni i nasmiješeni. To je znak poštovanja koje oni imaju ne samo prema meni i mojoj delegaciji, nego ponajprije prema vama kao svećenicima katolicima ovdje. Ja sam optimista. Naravno da postoje problemi i da će ih biti. Pravoslavni svijet ima poteškoća sa stvarnošću grko-katolika. Vjerujem da trebamo ustrajati i polagano ići naprijed. Ako ne vjerujemo u jedinstvo Tijela Kristova, to bi značilo da trebamo biti prepušteni vječnoj razdijeljenosti, a s podijeljenostima dolaze sukobi, napetosti, manjak poštovanja. Vjerujem da ustrajavajući, ali ne na način da zahtijevamo prava nas katolika spram drugih, nego više pokušavajući razumjeti druge i njihove poteškoće. Vjerujem da Srbija može biti vrlo pozitivan primjer na ekumenskom području. Ima ovdje i povijesnih elemenata. Ovo je zemlja na kojoj su se u prošlosti nalazile granice između otomanskog i austrougarskog svijeta. Ona bi mogla također biti „pograničnim“ prostorom ekumenskog pokreta. Taj pokret je započeo manje-više prije jednog stoljeća, a na Drugom vatikanskom koncilu doživio svoju potvrdu. Taj pokret je trenutno u svojevrsnoj krizi. Ljudi su naviknuli na susrete, na ekumenizam bratstva. Netko me je nedavno pitao što bih preporučio za budućnost ekumenizma. Smatram da trebamo ići putem teološkog dijaloga, stremeći prema nečemu bitnijem, za što potrebna raspoloživost da se od drugog primi, da se spozna njegovo bogatstvo, poput teoloških i duhovnih dubina. To se treba dijeliti. Opasnost je da se previše zaokupimo brbljanjima, kojih svugdje ima, osobito u klerikalnom svijetu. Trebamo slijediti duh kajanja. Katoličanstvo pri tomu ne treba biti u obrani, nego ono može biti obogaćeno otvaranjem prema pravoslavlju. Jasno je da u središtu brige svih Kristovih Crkava treba biti dobro vjernika. Kad se u prijeporima izgubimo u različitostima, zavistima i rivalstvima, dobro je zapitati se što misli narod Božji. Skoro sam od više visokih predstavnika različitih Crkava, u kojima ima velikih problema, čuo kako je narod sablažnjen zbog toga, pa kaže da ga ne zanimaju kleričke prepirke. Potreban je dakle življeni ekumenizam, koji je utemeljen na načelima vjere i uzajamnom poštovanju, ali koji treba imati ambiciju biti uvijek dubljim. Zbog toga inzistiram na teološkom dijalogu, kako bi se o određenim temama nastavilo razgovarati, radi toga da se uzajamnim susretima obogatimo i hodimo naprijed ka jednostavnu.

Tijekom Vašeg boravka u Srbiji susreli ste s predstavnicima državnih vlasti. Odnosi Srbije i Svete Stolice su sada dobri. Smijemo li se mi katolici u ovdje nadati skorom Papinom posjetu?

Mons. Gallagher: Razgovarao sam s predsjednikom, s premijerkom i s ministrom vanjskih poslova o zajedničkim brigama i problemima Zapadnog Balkana. Nije moguće ostati indiferentan pred napetostima koje ovdje postoje. Razgovarali smo potom o odnosu Srbije i Europske Unije. To je tama od vitalne važnosti. Razgovarali smo potom i o životu Crkve, kao i o temama koje zaslužuju biti produbljenima a tiču se života Crkve i njezinog odnosa prema državi. Iskreno govoreći, naišao sam na otvorenost i želju za suradnjom, kao i na veliko poštovanje prema mjesnoj i općoj Crkvi. Vidim da srpske vlasti imaju veliko poštovanje prema Svetom ocu i za ono što Sveta Stolica pokušava činiti na međunarodnoj razini. Bili su to vrlo korisni razgovori. Ovakvi susreti omogućuju uspostavljanje određenih osobnih odnosa, što potom jako puno pomaže kad netko sudjeluje na kakvom skupu, pa se tad susretnu poznata lica. Tako se može ići naprijed. Diplomacija koja ostaje samo na razini razmjene nuncija i veleposlanika po sebi je vrlo važna, ali ako se samo ostaje na razini razmjene dokumenata i stavova, to je vrlo slabo. Potrebno je uvijek prijeći na međusobne odnose, što je rekao bih neophodno, osobito u ovim uvjetima pandemije kad su mogućnosti putovanja ograničene. Što se tiče eventualnih poziva Papi, bilo od strane mjesne Crkve, bilo od strane vlasti, Papa je uvijek otvoren prihvatiti pozive, ali – kao što sam to već više puta rekao – Papa želi da njegov posjet donese dobrih plodova kako za Crkvu, tako i za cijelu Srbiju. Potrebno je imati malo strpljenja, raditi na tomu, njegovati tu zamisao. Vjerujem da se u bliskoj budućnosti možemo nadati mogućem Papinom dolasku ovamo, a možda i tomu da njega patrijarh posjeti u Rimu.

Pandemijska kriza učinila je da se broj vjernika na svetim misama značajno smanjio. Postoji li opasnost da mjere u borbi protiv pandemije dovedu do uskraćivanja slobode ispovijedanja vjere ili čak da nametanjem „zelenih propusnica“ i obvezatne vakcinacije bude dovedena u pitanje sloboda savjesti?

Mons. Gallagher: Dok se s jedne strane ne želi prisiliti ljude na razini savjesti, vlasti istovremeno moraju donijeti odluke i izabrati najprikladnije opcije u datom trenutku. Katkad to nije najsretnije. Jasno, uvijek je bolje ukoliko se između Crkve i države mogu ispregovarati mjere zaštite vjernika i sprječavanje širenja zaraze. U određenim državama su Vlade bile vrlo rigorozne. Možda nije u dovoljno bilo tog dijaloga. Mi u Svetoj Stolici smatramo da cijepiti se predstavlja vrlo ozbiljnu obvezu, iako ta odluka nije jednostavna. Kod nas u Svetoj Stolici nema puno onih koji se nisu cijepili. Osobe koje susreću puno ljudi u obvezi su biti cijepljene. Bilo bi dobro sve provoditi s najvećim poštovanjem slobode pojedinca, no istodobno je u igri i opće dobro tolikih ljudi. Vjerujem da želja o zaštiti drugih treba prevagnuti u odnosu na bilo kakvu slobodu izbora pojedinca u ovom slučaju. Razumjem osobe koje su u prošlosti imale negativnih iskustava, te se ne žele izložiti opasnosti, ali potrebno je vidjeti jesu li njihove zadrške stvarno dobro znanstveno utemeljene ili je to jednostavno nešto poput pukog osobnog stava. Moj stav je da se osobe s kojima surađujem trebaju cijepiti. Uvijek sam ih pokušao ohrabriti za to. Jasno, nisam imao stopostotni učinak, ali svakako da ih se većina cijepila. Smatram da oni koji imaju sumnji trebaju konzultirati svog liječnika ili kakvog stručnjaka, kako bi mogli dobiti utemeljen savjet. Dakle, razlog protiv cijepljena ne smije biti samo strah.

Diplomatski rad predstavlja dragocjenu službu u Katoličkoj crkvi. Gdje crpite snagu za ustrajnost kad kao predstavnik Svete Stolice nailazite na „gluhe uši“ u svijetu, pa čak i u samoj Crkvi i što biste željeli poručiti katolicima u Srbiji?

Mons. Gallagher: Glas Crkve nije uvijek prihvaćen, ali istovremeno osobe koje ne prihvaćaju našu vjeru i stavove Crkve, žele čuti njezin glas. Ni sekularizirani svijet nije jasan po određenim pitanjima. Sad na primjer imamo fenomen umjetne inteligencije i njezine primjene. Kakve su njezine etičke implikacije? Mnogi inženjeri i znanstvenici priznaju da je to vrlo težak teren, a potrebno je donijeti odluke koje će imati utjecaja na živote ljudi. Postoje na primjer i dronovi, koji su potpuno autonomni. Oni se mogu koristiti i kao oružja, koja su kompjutorski programirana za napade. Tako se i pojam konflikta i rata skroz mijenja. Mnogi inženjeri i znanstvenici strahuju zbog toga. Oni su svjesni da im je potreban etički vodič, jer nije da sve ono što se može napraviti služi za dobrobit čovječanstva. Vjerujem stoga da se glas Crkve treba čuti. Mi u diplomaciji propovijedamo. Naši sugovornici u nama trebaju prepoznati da je to stav naše vjere, odnosno kako je Evanđelje ishodište našeg djelovanja. Sveta je Stolica u načelu neutralna i pokušava biti nepristrana. Za razliku od svih ostalih država ona ne traži kakav nacionalni interes. Vaša Vlada mora promovirati nacionalni interes, to joj je zadaća, za to je izabrana. Sveta Stolica je drugačija. Upravo se cijeni to što mi pokušavamo biti na raspolaganju i prijateljski raspoloženi prema svima, pa čak i onima koji su u međusobnom sukobu. Dakle, to je jedna pozitivna uloga, što nije uvijek lako. Crkva i Sveta Stolica sa svojom diplomacijom pokušava pristupati svemu s određenom objektivnošću i ohrabriti druge da nadasve budu toliko darežljivi da svoje stavove stave u pitanje s ciljem traženja rješenja za sukobe i napetosti. Vjerujem da je to u povijesti bilo uvijek cijenjeno, pa tako i danas. Ima zemalja koje nas kontaktiraju, pitaju za savjet. Što se tiče poruke katolicima u Srbiji, vjerujem da je za nas katolike općenito, pa tako i za vas katolike u Srbiji, najvažnije da našu vjeru živimo radosno, i da budemo u službi šire društvene zajednice, te da izbjegavamo podjele i napetosti unutar Crkve, ponajviše sukobe zbog pojedinih osoba. Mi trebamo ljubomorno čuvati naše jedinstvo u Kristu i naš odnos prema Svetom ocu. Stvarno smo sretni, ne samo jer imamo ovog Papu, nego što uvijek imamo Papu. Bez jedinstva koje dolazi od Učiteljstva po Petrovu nasljedniku, ne znam kakvi bismo bili danas. Katkada uz nemale napore, ali uvijek čuvamo jedinstvo s Papom. Sad više nego ikad, u ovom periodu sinodalnog hoda, idemo skupa naprijed ne u pogrešnim ili suprotnim pravcima. Trudimo se ići naprijed i sačuvati to jedinstvo, koje je između Krista i njegova Crkve, a mi ljudi ga katkada možemo narušiti. Trebamo liječiti napetosti koje postoje u Crkvi, kako bismo bili u službi čovječanstva, kako bismo promicali Kraljevstvo Božje i spasenje duša. To je jedini razlog našega postojanja.

Razgovarali: vlč. Mirko Štefković, vlč. Vladislav Varga, vlč. dr. Tibor Szöllősi i Velimir Martinović