ZEMUN (TU) – U subotu, 18. rujna 2021., održan je još jedan u nizu događaja povodom proslave 300 godina obnove župe Zemun. U dvorani pastoralnog centra zemunske župe održano je tematsko predavanje vezano uz povijest župe. Prisutnoj publici svojim izlaganjima predstavili su se Tanja Grličić, prof. Nikola Škalabrin i preč. Jozo Duspara.

Predavanje je otvorila Tanja Grličić sa temom povijesti župe od prvih dana do II. svjetskog rata, te ujedno ekspozeom najavila Monografiju crkve koja je u izradi već godinama, a za očekivati je kako će izaći tijekom slijedeće godine. U svom izlaganju osvrnula se na 1721. godinu i dolazak franjevaca kapucina, njihov rad, gradnju prve crkve, zatim na kasniju izgradnju sadašnje crkve. U izlaganju su se mogle čuti crtice iz povijesti i života prve župe, njenih vjernika, župnika. Nadalje, progovorila je i o događajima koji su obilježili nastanak crkvu, događaje vezane za razvoj župske zajednice, opisala je uređenje crkve, a spomenula je i mnoge druge činjenicama vezane za župu i crkvu kroz proteklih 300 godina postojanja, od obnove župe.

Prof. Nikola Škalabrin koji je dugo godina bio profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, zemunac rodom, osvrnuo se u svom izlaganju na župu i crkvu Svetog Vendelina iz nekdašnjeg predgrađa Zemuna „Francestala“ koja je srušena 1947. godine, poslije II. svjetksog rata. U svom izlaganju progovorio je o postojanju župe, o gradnji crkve, ali ponajviše o načinu i razlozima rušenja crkve nakon ratnih zbivanja. Prema njegovim riječima u pitanju je osveta prema stanovništvu njemačke nacionalnosti, obzirom da su vjernici pretežno bili zemunski Njemci, što je veoma tužan kraj i završetak jedne crkve i vjernika koji su je pohađali stotinama godina. Na kraju svog izlaganja pročitao je odlomak iz knjige nemačkog pisca koji je u njoj opisao tužna sjećanja ljudi koji su napustili svoj dom a drugi dom nikada nisu našli u svojim srcima. Odlomak se odnosio na zemunske Njemce.

Posljednje izlaganje imao je preč. Jozo Duspara, župnik zemunski. On za temu izabrao život i rad župnika zemunske župe nakon II. sjvetskog rata. Govorio je o župniku Žabaroviću, zatim o Đuki Mariću i na koncu izlaganja o svom prethodniku župniku Antunu Kolareviću. Preč. Jozo Duspara se osvrnuo  na teške poratne dane župnika Žabarovića, policijske istrage, pretrese crkve i župne kuće, zatvaranja ali i na lijepe dane i razne anegdote vezane uz župnika. Govoreći o župniku Mariću pružio je mnoge podatke o životu župe, vjernicima, kao i o stanju katoličkog življa 60–ih i 70–ih godina XX. Stoljeća. Progovorio je zatim o broju vjernika, vjenčanjima, krštenjima, te o raznim župnim događajima. O župniku Kolareviću kao svom prethodniku i kolegi koga je i osobno poznavao govorio je lijepim i biranim riječima, a također se osvrnuo i na teške dane njegovog službovanja iz vremena devedestih godina XX. stoljeća i nedaća koje su doživljavali vjernici župe a i sam župnik.

Na koncu, župnik se zahvalio nazočnima u publici na dolasku i pozornom slušanju i pozvao sve da u nedjelju dođu na središnji događaj proslave, svečano euharistijsko slavlje, koje će predslaviti msgr. Đuro Hranić, nadbiskup i metropolit đakovačko–osječki uz suslavljenje msgr. Đure Gašparovića, srijemskog biskupa.

Nakon predavanja u crkvi je održan i koncert na orguljama ansambla MUSICA CAELESTIS. Još jednu lijepu glazbenu večer upriličile su glazbenice Tijana Nikolić (sopran) i Lidia Martiniello (orgulje) koje su svojim nastupom učinile svečanijim i ljepšim samu pripravu za ovu znakovitu obljetnicu župe. Preč. Jozo Duspara im se, ka koncu koncerta zahvalio na doprinosu i upotpunjenju slavlja povodom 300-te obljetnice obnove župe.

Petar Dujić

ĐAKOVO (TU) – VIDEO –  Posljednja tri predavanja Teološko-pastoralnog seminara za svećenike održana su u petak 17. rujna, na temu Svećenik i bolest: integrativni pristup bolesti u svjetlu recentnih kriza. Centralna os ovih triju predavanja jest „O nekim konkretnim pitanjima s obzirom na pandemiju i bolest općenito“.

Ozdraviteljska narav i ranjivo lice liturgije u doba posvudašnje ranjenosti

„Ozdraviteljska narav i ranjivo lice liturgije u doba posvudašnje ranjenosti“ tema je predavanja prof. dr. sc. Ante Crnčevića, u kojemu je govorio o vlastitostima liturgije, liturgije koja uspostavlja cjelovitost osobe, liturgije koja čovjeka čini dionikom dara spasenja, iz koje iščitavamo Božji cjelov ranjenom čovjeku, koja se predstavlja kao spasonosna i ozdraviteljska. Izlaganje je podijelio u tri dijela. U prvom dijelu govorio je o isključenosti zajednice vjernika iz samog slavlja u okolnostima pandemije korona virusa te naglasio kako smo iz ovog vremena iščitali ranjenost liturgije: nema tijela, nema iskustva zajednice Crkve. Spomenuo je istraživanje provedeno u Italiji i SAD-u za vrijeme zatvorenih crkva, koje je pokazalo kako 30% vjernika ne zamjećuje velike razlike slavljenja mise u zajednici i mise preko televizije, 30% ih preferira praćenje preko televizije, dok nešto manje od 1/3 ne može doživjeti istinsko iskustvo preko TV-a.

„Gdje je zapravo problem? Što smo učinili da su slavlja preko televizije i uživo postala jednako vrijedna? Liturgija je svedena na praćenje, gledanje, slušanje, nema sudjelovanja. Naša liturgijska slavlja za mnoge su postala kao udobno sjedenje. Misa je postala televizijska puno ranije nego je došla na televiziju. Svrha televizijskog prenošenja mise ne nadomješta samo slavlje, nego omogućuje vjerniku da bude približen konkretnoj zajednici u kojoj se slavlje zbiva. Slavlja nema bez iskustva zajednice!“, istaknuo je među ostalim predavač.

U drugom dijelu govorio je o odnosu tijela i slavlja, rekavši kako je tijelo nenadomjestivo u samom slavlju. Istaknuvši kako je suvremenom kršćaninu teško tijelom sudjelovati u liturgiji, zapitao se koliko je zapravo istina o utjelovljenju Krista uspjela prodahnuti kršćane, koliko su vjernici svjesni važnosti tijela u sakramentalnom slavlju. U tom  kontekstu progovorio je i o problemu duhovne pričesti, jer se u liturgiji sve više počelo govoriti o pobožnosti duše i duha nego tijela: duhovna pričest, duhovni način pristupanja samome slavlju, a zanemarivanje tjelesnog, realnog, sakramentalnog slavlja, uslijed čega su slavlja sve više virtualna, a ne realna. U trećem dijelu govorio je o slavlju u zajedništvu Crkve, naglasivši kako vjernik treba osjećati pritjelovljenost Crkvi – ne privatan način slavlja, nego uvijek u zajednici. „Po samoj liturgiji postajemo zajednica… vjernički identitet ne može postojati bez zajednice vjernika, Crkva je ta koja živi u zajednici vjernika, koja se ostvaruje u liturgijskoj sakramentalnosti“, neke su od misli izlagača, koji je u zaključku istaknuo kako liturgija ne pripravlja na život, nego je ona izvor života.

Bioetički aspekt cijepljenja: što je razborita mjera između radikalnog zagovaranja i radikalnog odbacivanja?

Svoje je izlaganje prof. dr. sc. Tonči Matulić započeo konstatirajući da živimo u svijetu punom nesigurnosti i proturječja. Tvrdi da tome svjedoči i činjenica da smo 2021. godine pozvani promišljati o bioetičkim aspektima cijepljenja i to konkretno i određeno u ozračju još uvijek proglašene globalne pandemije SARS-CoV-2. Nadalje govori da ako je općepoznata i dokazana činjenica da je najučinkovitija zaštita od smrtonosnih virusnih oboljenja, podjednako na planu sprječavanja infekcije i na planu podnošljivije kliničke slike, upravo cijepljenje, onda se pitanje u naslovu otkriva kao suvišna i krajnje nerazumna radikalizacija. Ona je, međutim, naša stvarnost, zaključuje Matulić.

Budući da radikalno zagovaranje cijepljenja predstavlja jedan, a radikalno odbacivanje cijepljenja drugi ekstrem, onda ispravnu mjeru i pravu sredinu treba istražiti između ova dva ekstremna stava. Naglašava da pritom na prvome mjestu treba omogućiti prostor odgovorne slobode, odnosno mogućnost razboritog i slobodnog izbora te trezveno i neometano istraživanje ispravne mjere i prave sredine. Naglašava da je to moguće samo pomoću razboritosti koja jedina omogućava ispravnu prosudbu moralno ispravnog i prihvatljivog.

Problem ekstremnih pozicija u materiji cijepljenja pojavio se u povezanosti s rutinskim obveznim cijepljenjem male djece protiv tuberkuloze, difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, zaušnjaka i crvenke. Budući da su uzročnici tih bolesti uglavnom iskorijenjeni, tvrdi se da je cijepljenje nepotrebno, a navodno da uzrokuje i neke neželjene nuspojave kod djece poput autizma. No, razboritost na temelju činjenice da se uvjeti života općenito i ljudskoga života posebno na planetu Zemlji nisu u bitnome promijenili, ipak, prosuđuje u korist cijepljenja, jer ne postoji drugi način učinkovite i prikladne zaštite ljudskoga života. Pritom naglašava da pravo na individualni izbor roditelja nije apsolutno, nego relativno, jer je sadašnja zdravstvena sigurnost relativna, a ne apsolutna činjenica.

Na ovo se spontano nadovezao problem cijepljenja protiv koronavirusa, činjenica koja se u javnosti predstavlja kao pitanje o vjeri i povjerenju u znanost i znanstvenike, u politiku i političare, a posrijedi je isključivo stvar zdravoga razuma i razboritosti, zaključio je Matulić.

Suosjećanje i dobrobit svećenika u sklopu prikaza rezultata istraživanja o COVID-19 među svećenicima

Posljednje izlaganje ovoga seminara održao je doc. dr. sc. Josip Bošnjaković, koji je predstavio rezultate istraživanja o COVID-19 među svećenicima u šest zemalja. U razdoblju od studenog 2020. do ožujka 2021. provedeno je istraživanje među 1412 katoličkih svećenika (HR-BIH-Srbija – 316, Italija – 427, SAD – 330, Poljska – 339) da bismo vidjeli na koji se način svećenici suočavaju s pandemijom Covid-19.

Istraživanje je obuhvaćalo pojedina pastoralna doživljavanja među svećenicima, psihološku dobrobit svećenika te konstrukte suosjećanja i samo-suosjećanja kao važne čimbenike u stresnijim životnim situacijama. Dodaje da je na koncu istraživanja svaki svećenik mogao ponuditi svoj komentar s obzirom na istraživanje i na Covid-19 situaciju. Naglašava kako su uočene razlike među svećenicima različitih govornih područja s obzirom na njihovo doživljavanje psihološke dobrobiti, suosjećanja i samo-suosjećanja. Osim toga, uočena je razlika među svećenicima mlađe i starije dobi u doživljavanju psihološke dobrobiti, suosjećanja i samo-suosjećanja.

Jedna od glavnih odrednica psihološke dobrobiti jest pak samo-suosjećanje, što je važan pokazatelj za moguće daljnje korake u pružanju pomoći samima sebi kada se suočavam sa stresnim situacijama. U rezultatima istraživanja zanimljivo je primijetiti razlike u suosjećanju i samo-suosjećanju među svećenicima različitih govornih područja. Kada je u pitanju samo-suosjećanje, tada svećenici talijanskog govornog područja imaju najviše prosječne vrijednosti, a svećenici hrvatskoga govornog područja najniže. Kod suosjećanja također svećenici talijanskog govornog područja imaju najviše prosječne vrijednosti, dok svećenici poljskog govornog područja imaju najniže, zaključuje profesor Bošnjaković.

Teološko-pastoralni seminar zaključen je diskusijom na održana predavanja.

Video možete pogledati ovdje.

Priredila: Petra Hrehorović Sivć

Izvor: djos.hr

ĐAKOVO (TU) – Drugi dan Teološko-pastoralnog seminara za svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije, četvrtak 16. rujan, održana su tri predavanja i okrugli stol. Izlaganja drugoga dana vezana su uz Biblijsko-teološku razradu bolesti, a okrugli stol bavio se temom Pastoral i (župna) kateheza u vrijeme pandemije.

Bolest i kriza u biblijskoj perspektivi: od prokletstva prema blagoslovu

Izlagač izv.prof.dr.sc. Ivica Čatić započeo je  ovo izlaganje objašnjavajući njegov cilj – osvijetliti dinamički  aspekt bolesti u Svetom pismu. U tom smislu u prvom dijelu, na veoma sažet način istaknuo je glavne oznake obrade teme bolesti i patnje uzrokovane raznim kriznim situacijama uobičajene u biblijskoj literaturi. U tom panoramskom pregledu u prvi plan je došlo starozavjetno i novozavjetno poimanje uzroka ovih, za čovjeka tegobnih iskustava, te tipični načini njihova tumačenja i eventualno osmišljavanja. Potom, u drugom i većem dijelu, izlagač je pokušao osvijetliti specifičnu, rjeđe isticanu dimenziju patnje i bolesti u kojoj je čovjeku moguće ići od iskustva nevolje preko momenta istine do susreta s Bogom. U je tu svrhu kratko analizirao starozavjetno iskustvo Joba te novozavjetno iskustvo ozdravljenog slijepca u Iv 9.

Ističe kako u ovim najdužim – i stoga iznimno važnim izvještajima – nalazimo zajedničku crtu: bolest i patnja uzrokovana kriznom situacijom nuka nevoljnika na traženje Boga i omogućuje mu novu razinu odnosa s njim. Novo iskustvo Boga toliko je snažno da vodi revalorizaciji patnikova doživljavanja sebe, života i svoje patnje. Tipično za oba slučaja jest da i bolest i ozdravljenje, do kojih će doći, za patnika ostaju u drugom planu. Naglašava da se iz ovih primjera jasno vidi što znači da Sveto pismo temu bolesti i patnje promatra iz ugla vjere. Uslijed tegobnost psihofizičkog iskustva patnja i bolest ne bivaju podcijenjeni, nego smješteni u novi, prošireni i produbljeni odnos s Bogom. Na kraju zaključuje kako se u novoj, većoj blizini s Bogom mijenja sam čovjek i njegovo doživljavanje okoline. Veća otvorenost za iskustvo Boga, pak, otvara put novim mogućnostima njegova zahvaćanja u život i patnju onih koji su pogođeni nevoljom i trpe.

Kršćanski odgovor i duhovna dimenzija borbe protiv (korona) krize i bolesti

Drugo izlaganje održao je izv.prof.dr.sc. Davor Vuković, odmah na početku naglasivši da se približavamo drugoj godini otkako je započela koronakriza, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Koronakriza ne popušta ni danas niti se nazire njezin kraj. Trajno nas prate i druge bolesti koje pogađaju ljude, kao i sve veće vremenske nepogode uzrokovane klimatskim promjenama: poplave, tornada, ekstremne vrućine, požari, potresi itd. Na koronakrizu, ali i općenito na krize, nevolje i bolesti, nude se različiti odgovori. Ističe da su kršćanski odgovor i duhovna dimenzija borbe protiv koronavirusa također su iznimno važni, ali su očekivano, u svijetu, pa i u Hrvatskoj, pali u drugi plan. Ovim izlaganjem želi ukazati kako su osobito Crkva te njezini biskupi i svećenici dužni ponuditi duhovni i pastirski, evanđeoski i vjernički, tj. specifično kršćanski odgovor na pitanje (korona) krize i bolesti.

U tom vidu naglašava i pet važnih duhovnih tema koje se tiču odnosa prema (korona) krizi i bolestima. Prvo, svaka kriza, pa i koronakriza prilika je za obraćenje i novo okretanje živomu Bogu Isusa Krista. Drugo, vjera u Krista je snaga koja razgoni strah od bolesti i virusa. Treće, unatoč krizi i usred krize, biskupi i svećenici, i svi kršćani, pozvani su biti svjedoci Božje ljubavi i milosrđa. Četvrto, nasuprot sve raširenijem kultu tijela i religiji zdravlja pozvani smo još snažnije naviještati jedino i istinsko spasenje u Kristu. Peto, kriza i bolest nam dodatno mogu, u svjetlu vjere, usmjeriti pogled nade prema ponovnom Kristovom dolasku i definitivnoj uspostavi Božjeg Kraljevstva. Pozvani smo žarkom molitvom, svetošću života i djelima ljubavi budno iščekivati i požurivati Kristov dolazak, zaključio je izlagač.

Od mitološkog prema kršćanskom poimanju bolesti: povijesno-kritički pristup

Ako uzmemo u obzir da se bolešću može nazvati svaka promjena normalnog funkcioniranja organizma koja može prouzročiti patnju i sadrži moguću opasnost za preživljavanje, među filozofima i misliocima klasične starine nećemo pronaći velik broj onih koji su iza sebe ostavili traktate o shvaćanju bolesti, započeo je izlaganje prof.dr.sc. Ivan Bodrožić. Spomenuo je tri poimanja medicine u staroj Grčkoj; s jedne strane postoji praktična medicina, naslonjena na empirijske spoznaje i suprotstavljena svakoj teorijskoj ili metodičkoj obradi. S druge strane razvila se u ambijentu ‘fiziologije’ vrsta ‘filozofske’ medicine koja pokušava pronaći dublje poveznice i uzroke bolesti, polazeći od općih spoznaja koje je nudila ‘fiziologija’, te je na temelju njih tumačila ljudsku fiziologiju, anatomiju i patologiju. Pored ovih medicinskih struja u pravom smislu riječi cvjetala je takozvana ‘medicina hramova’ i njezine mnogobrojne inačice kojima je ključ bila magija i praznovjerje. Izlagač naglašava kako je u pozadini ‘medicine hramova’ stajalo magijsko poimanje zdravlja i bolesti, što je ovisilo o izravnom zahvatu božanskog svijeta. Kada se k tome povuče poveznica s mitološkim uvjerenjima zastupljenima u mitu o Eskulapu, kao rezultat se dobije da je prevladalo mitološko-magijsko poimanje bolesti u antičkome svijetu.

Nasuprot tome kršćanstvo je promijenilo mitološku paradigmu u korist vjere u Boga, te je  ponudilo drukčiju, kako teološku tako i antropološku viziju o kojoj ovisi i shvaćanje zdravlja i bolesti, kao i drugačija uloga Boga u ljudskom životu kao onoga koji skrbi o tome da otkloni bolest koja je suprotna njegovu božanskom planu s čovjekom. Uporište i središte svega jest Isus Krist, utjelovljeni Božji Sin, koji će svojim taumaturškim djelovanjem, a napose uskrsnućem, ponuditi i rješenje i lijek protiv svake bolesti, afirmirajući u potpunosti zdravlje koje će svoj temelj i cjelovitost imati u duhovnome zdravlju. Ističe kako kršćanska vjera doprinosi dokidanju i magijskog i mitološkog pristupa zdravlju i bolesti te daje više prostora medicini kao znanosti koja ima svoje mjesto i značenje u životu čovjeka. Potvrda tog procesa i novog shvaćanja Boga i čovjeka bit će vjera u uskrsnuće tijela, a apostoli, mučenici i drugi sveci (na osobit način liječnici sv. Luka i sv. Kuzma i Damjan) potvrdit će i sami da je Bog gospodar zdravlja te da može otkloniti bolest, ali time neće donijeti prijezir prema medicinskoj znanosti kao takvoj.

Nakon prva dva izlaganja održana je diskusija na kojoj su se izlagačima mogla postaviti pitanja, a nakon trećega izlaganja uslijedio je okrugli stol na temu Pastoral i (župna) kateheza u vrijeme pandemije. U okruglom stolu sudjelovali su: izv.prof.dr.sc. Davor Vuković (profesor na KBF-u u Đakovu), dr.sc. Teuta Rezo (predstojnica Katehetskog ureda Đakovačko-osječke nadbiskupije), vlč. Ante Šiško mag.theol. (župnik u Vođincima) te Mihael Kelbas, mag.theol. (suradnik Katehetskog ureda Đakovačko-osječke nadbiskupije).

Priredila: Petra Hrehorović Sivć

Izvor: djos.hr

ĐAKOVO (TU) – Prvoga dana Teološko-pastoralnog seminara u Đakovu, koji se održava na temu Svećenik i bolest: integrativni pristup bolesti u svjetlu recentnih kriza, u srijedu 15. rujna 2021. godine održana su tri predavanja te okrugli stol. Centralna os svih predavanja ovoga dana bila je „Filozofsko-antropološki i medicinski pristup bolesti“, a seminar je prvim izlaganjem otvorio, a tako i uveo u temu izv.prof.dr.sc. Stjepan Radić.

Estetizacija suvremene kulture kroz prizmu zahtjeva za potpunim odsućem bolesti i patnje

U svome je izlaganju prof.dr. Stjepan Radić govorio o suvremenome društvu i kulturi (u najopćenitijem smislu) koji su obilježeni paradoksima u odnosu prema bolesti i patnji – na  jednoj smo strani suočeni sa zahtjevom potpunog zauzimanja za marginalizirane i žrtve općenito, dok se s druge u medijskom i gotovo svakom drugom diskursu pojam patnje te s njom bolesti i u konačnici smrti potpuno gura na marginu. Istaknuo je kako današnja estetizacija kulture, kojoj svjedočimo, u prvi plan stavlja »mlado« i »lijepo« te kako se u podsvjesnom smislu pojam mladosti izravno povezuje s pojmom zdravlja. Izlagač je istaknuo i da svjedočimo jednoj diktaturi kulta zdravlja, koje postaje svojevrsna duhovnost. U skladu s tim tvrdi da upravo u tom pogledu treba promatrati zapadnjačku okrenutost istočnjačkim oblicima religioznosti, koje u osnovi predstavljaju koncepcije dobrog i zdravog života. Upravo su obećanja i time zahtjev o zdravom i cjelovitom životu temeljni razlog okretanja k tim oblicima religioznosti.

Nadalje, spomenutom guranju bolesti i patnje na marginu doprinos i tzv. transhumanizam, koji se na mala vrata uvlači u sve pore suvremene kulture, a kojemu je cilj radikalno prevrednovanje ljudske prirode, pri čemu znanost ima ogromnu ulogu. Transhumanizam se stoga može promatrati kao svojevrsna filozofija ljudske osobe. Zahvaćajući u temeljne ljudske strukture poput genetske, reproduktivne i sl. teorijski se nastoji opravdati zahtjeve za zdravljem, kojemu se »ne smije« ništa ispriječiti. Zašto spomenuti pristupi u korijenu narušavaju čovjekovu prirodnost i zbog čega se nužno mora preispitati naše razumijevanje bolesti i patnje kao bitne sastavnice te iste prirode, temeljni je cilj ovog predavanja, a kršćanski pak koncept ovdje ne samo da može pomoći već je i od presudnog značenja, zaključio je profesor Radić.

Percepcija i odnos prema krizi i bolesti

Drugo predavanje izlagala je dr.sc. Dunja Degmečić koje je pripremila u suradnji s dr.med. Andrijanom Šantić. Predavanje je započela mišlju o shvaćanju vlastitog zdravstvenog stanja za koje tvrdi da nastaje međusobnim utjecajem okolišnih, kulturnih i socioekonomskih čimbenika. Posljedično tomu percepcija dobrog zdravlja rapidno pada starenjem pojedinaca. Predavačica je navela i definiciju zdravlja Andrije Štampara koja glasi „Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti“ te naglasila kako upravo iz tog razloga stanje bolesti dobiva svoju jednostavnost u definiranju i širinu u opisivanju.

Bolest kao pojava za sobom povlači niz promjena koje se tiču osobnog funkcioniranja i postojanja. Naglašava da iako veliki dio pacijenata dijeli pojedine dijagnostičke kategorije, shvaćanje i suočavanje s bolesti je uvijek individualno. Osnovni je razlog tomu stvaranje vlastite predodžbe bolesti. Percepciji bolesti pristupamo putem osobne kontrole, kontrole tretmana i koherentnosti. Percepcija bolesti izravno utječe na ponašanja, strategije suočavanja i emocionalne odgovore na bolest, a time i razvoj tjelesnog i psihičkog oporavka nakon što se bolest već pojavila. Tvrdi da pojam krize ili kriznog stanja označava poremećaj psihosocijalne ravnoteže koji je posljedica nekoga nepovoljnog događaja, a da je krizno stanje zapravo poremećaj prilagodbe koji je posljedica prolongiranih, često dugotrajnih, nepovoljnih životnih okolnosti.

Osnovni je element koji stvara percepciju bolesti i kriznog stanja pacijenta empatija terapeuta. Ona podrazumijeva stvarno dijeljenje osjećaja tereta, uz zadržavanje profesionalne objektivnosti i kontrolnih sposobnosti vezanih uz terapijski plan, zaključila je Degmečić.

O čemu govorimo, kada govorimo o COVID-19 i zašto kod nekih izaziva fatalni učinak?

Zadnje predavanje prvoga dana održao je izv.prof.dr.sc. Domagoj Drenjančević, dr.med. Predavanje je započelo retrospektivom na početak pandemije. Krajem 2019. godine u Wuhanu (Kina) prijavljeno je grupiranje bolesnika s teškim oblikom respiratorne infekcije koja je za posljedicu imala kritično oboljele i smrtne ishode. Pandemija nove COVID-19 bolesti (eng. Coronavirus Disease-2019) uzrokovane SARS-CoV-2 virusom (eng. Severe Acute Respiratory Syndrome Coronavirus 2; virus teškog akutnog respiratornog sindroma koronavirus 2) temeljito je uzdrmala »globalno selo« te postala jedan od najvećih izazova zdravstvenih sustava cijelog svijeta u povijesti. Karakteristike novootkrivenog, lako prenosivog koronavirusa, virulentnost i patogenost, razlog su infekcije u više od 218 milijuna ljudi diljem svijeta do danas, s više od četiri i pol milijuna smrtnih ishoda.

Izlagač je naglasio kako se pandemija još uvijek nezaustavljivo širi i nije obuzdana te se, trenutno, dnevno bilježi više od tristo tisuća novih slučajeva. Osim toga, istaknuo je i statističke podatke koji pokazuju da klinička slika oboljelih varira od asimptomatskih kliconoša do multiorganskog zatajenja sa smrtnim ishodom, da je asimptomatska bolest i oblik s blagim respiratornim simptomima vidljiv u oko 80% svih oboljelih i prevladava u populaciji mlađih osoba bez drugih poticajnih bolesti. Nadalje, navodi i da teški oblici upala pluća čine oko 15% oboljelih, dok se u približno 5% oboljelih razvija najteži oblik bolesti s potrebom za intenzivno liječenje i visokim postotkom smrtnih ishoda. Teške kliničke slike i fatalni ishodu najčešće su zastupljeni u osoba starijih od 60 godina s drugim komorbiditetima.

Nakon prva dva izlaganja održana je diskusija u kojoj su predavačima postavljana pitanja vezana uz njihove teme, a nakon trećega izlaganja uslijedio je okrugli stol na temu Neposredna iskustva graničnih životnih situacija.

U okruglom stolu sudjelovali su: izv.prof.dr.sc. Zvonko Pažin, koji je dao uvodni impuls govoreći o bolesničkom pomazanju kao pastoralnom izazovu i prilici, doc.dr.sc. Ivana Haršanji Drenjančević (anesteziolog i reanimatolog), s. Anđela Sudar (viša medicinska sestra) te p. Ilija Sudar, SAC (bolnički kapelan).

Priredila: Petra Hrehorović Sivć

Izvor: djos.hr

PETROVARADIN (TU) – Na poziv preč. Berislava Petrovića, povjerenika za trajnu duhovnu formaciju svećenika Srijemske biskupije, a u organizaciji Biskupskog Ordinarijata Srijemske biskupije, organizirana je rujanska duhovna obnova za svećenike Srijemske biskupije.

Duhovna obnova je zakazana za ponedjeljak, 13. rujna 2021.

Predvoditelj duhovne obnove bio je fra Karolj Harmath, ofm, otac franjevac iz Novog Sada. Duhovna obnova je započela okupljanjem u 9.30 sati.

Preč. Berislav Petrović je, na početku, uputio pozdravnu riječ, te se, kroz izričaj dobrodoćlice i blagoslova u pastoralnom djelovanju, osobito osvrnuo na dolazak i prvu župničku službu vlč. Luke Ivkovića, koji je od kolovoza 2021. župnik u Beočinu, Čereviću i Srijemskoj Kamenici.

Nakon uvodne riječi i pozdrava preč. Berislava, riječ je predana vlč. Ivici Zrno, koordinatoru Biskupijskog pastoralnog centra Srijemske Biskupije. On je, u ime cijele Biskupije i klera Srijemske biskupije, ponovno pozdravio vlč. Luku Ivkovića, te istanuo posebnu potrebu obraćanja.

Ovaj izvanredni govor ili bolje rečeno čestitka neka nije redovitost naših duhovnih obnova, ali vjerujem da nećete zamjeriti riječi koje će biti izrečene. Ove se godine napunilo 25 godina biskupske službe msgr. Đure Gašparovića, srijemskog biskupa, kojeg se trebamo sjetiti u našim molitvama.

Svoj srebrni jubillej 25 godina svećeništva, ove godine obilježava i naš subrat, vlč. Ivica Živković, župnik hrtkovački i nikinački. Iako je rodom iz Bosanske Posavine (Kosrtč – Tolisa) većinu svog svećeničkog života da je i posvetio svom Narodu ovdje u Srijemskoj biskupiji, izrekao je u čestitanju vlč. Ivica Zrno. U ime cijele biskupije, vlč. Ivici Živkoviću je uručen prigodni poklon srebrna kovanica koja je izrađena o 300. obljetnici svetišta Majke Božje Tekijske.

U svojim razmatranjima fra Karlo je pozivao na razmišljanje o svećeništvu i svećeničkom životu kroz djela i razmišljanja Pape Franje.

Fra Karolj je već na početku skrenuo pažnju da će misli i smjernice koje daje imati snažan naglasak na liku svetog Josipa, u čijoj se godini nalazimo.

Sveti Josip je bio čovjek molitve. Iako to nigdje ne nalazimo izravno, npr. U Svetom Pismu stoji sveti Josip moli, za pretpostaviti je da je bio čovjek snažne molitve. Umimo samo one djelove gdje sveti Josip sluša Božji Glas. Tako je i došao do čudesnog otkrića svoje zaručnice Marije. A čitamo što Sveto pismo navodi – bio je pravedan muž. Bez molitve i istinskog osluškivanja Božjeg Glasa to je nemoguće. Njegova pravednost dolazi u prvi plan jer je prije svega slušatelj Božjeg glasa. Promotrimo svećenika danas. Upravo to je kvaliteta koja se traži – slušati Božji Glas. Ako slušamo i tražimo druge, tuđe glasove, u čijoj smo službi?

Nadalje, sveti josip je bio sanjar. To je ovdje pozitivan kontekst. Kroz snove vidi jasnije, kroz snove mu se otkriva što mu je činiti – ne izvrgnuti sramoti Mariju. Za svijet i društvo onoga vremena to je nečuveno, velika sramota, jer nije po društvenim zakonima. Međutim njegovo sanjarenje mu daje jasniji pogled. Svećenik u tom smislu treba biti sanjar. To znači vidjeti u pozitivnom kontekstu i kada to drugi ne mogu. Kako vidimo, u mnogočemu nam sveti Josip može biti uzorom, poručio je fra Karlo Harmat okupljenom kleru Srijemske biskupije.

Nakon izlaganja uslijedilo je kratko iznošenje iskustava i promišljanja.

Duhovna obnova je zaključena Anđeoskim pozdravljenjem i bratskim stolom.

Ivica Zrno

NOVI BANOVCI (TU) – U srijedu, 8. rujna 2021., župljani župe Rođenje Blažene Djevice Marije u Novim Banovcima, svečanim euharistijskim slavljem u 11.00 sati, proslavili su crkveni god. Svečano euharistijsko slavlje predslavio je msgr. Đuro Gašparović, srijemski biskup, uz koncelebraciju pre. Marka Loša župnika iz Petrovaradina 3, preč. Berislava Petrovića, župnika iz Novog Slankamena, vlč. Ivice Živkovića, župnika iz Hrtkovaca, vlč. Ivana Rajkovića, župnika iz Petrovaradina 2, vlč. Zdravka Čabrajca, župnika iz Golubinaca, vlč. Luke Ivkovića, župnika iz Čerevića, vlč. Ivice Zrno, župnika iz Laćarka, o. Petra Dudke, grkokatoličkog svećenika i vlč. Dušana Milekića, domaćeg župnika.

Prije početka euharistijskog slavlja, vlč. Dušan Milekić je pozdravio sve okupljene i zađelio im obilje blagoslova i milosti koje se na nas izljevaju po Sakramentu Presvete Euharistije. Također je izrazio radost poradi slavlja i pastirskog pohoda msgr. Đure Gašparovića.

U prigodnoj homiliji, msgr. Đuro Gašparović je rekao:

Dragi vjernici, braćo i sestre!

Današnja se svetkovina Rođenja Blažene Djevice Marije u našem narodu naziva jednostavno Mala Gospa. Iz povijesti znademo da se neke važne ličnosti nakon smrti znalo nazvati velikima. Tako npr. znamo da je postojao Aleksandar Veliki pa onda Karlo Veliki. Bilo je tu i velikih papa, npr. Grgur Veliki ili Lav Veliki, a bilo je i velikih žena – tako npr. ruska carica Katarina Velika. Svoju su veličinu i naslov „veliki“ obično stekli ratovanjem i osvajanjem. U povijest svojih naroda i povijest čitavoga svijeta ušli su s naslovom „veliki“ jer su im se mnogi divili zbog njihove moći i slave. Međutim, sva veličina ovih povijesnih likova ništa je prema veličini one koju danas nazivamo Malom Gospom. I kada bismo usporedili život tih povijesnih velikana sa skromnim življenjem Marije iz Nazareta, uočili bismo njezinu skromnost i veličinu prema Božjim a ne prema ljudskim mjerilima.

Naš Bog nije neki daleki Bog. Naš Bog osjetljiv je na patnju, on vidi. Naš Bog sluša i čuje vapaje i na koncu to ga ne ostavlja ravnodušnim, već nasuprot: on intervenira, on kreće s nebesa, kamo ga mi tako rado stavljamo kako bi nas pustio na miru, on silazi među nas ljude i čini da nepravda prestane, da potlačeni budu izbavljeni i odvedeni u stanje pravde i mira.

Naš Bog u svojoj očinskoj ljubavi staje na stranu slabih, potlačenih, siromašnih, odnosno onih koji su takvima od drugih učinjeni. Božja ljubav ne ostaje neutralna, ona kao takva ne postoji, ona uvijek bira stranu i to onu na strani čovjeka, osobito onoga u potrebi, onoga kojemu je nešto uskraćeno ili je u životu ostao prikraćen za nešto. I upravo iz te ljubavi prema čovjeku, prema kruni stvorenja, a opet tako slabom i nemoćnom grešniku, Bog odlučuje poslati svoga Sina da te ljude, da taj svijet koji se od Boga udaljio, opet povrati k sebi, pomiri sa sobom, pa i po cijenu smrti svoga Sina. Da bi se taj Božji plan ispunio, Bogu su među ljudima potrebni suradnici. Bog prvu suradnicu nalazi u Mariji, koja svojim «Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po Riječi Tvojoj» najavljuje promjenu sudbine zemlje i to na bolje, prema spasenju. Zato rođenje Blažene Djevice Marije, koje danas ovim blagdanom slavimo, možemo nazvati i početkom boljega svijeta!

Konačno približavanje Boga i čovjeka dogodilo se u Isusu Kristu. Bog je čovjekom postao i pri tome se poslužio jednom ženom, Marijom. Marija je svojom spremnošću i otvorenošću «pomogla» Bogu u obnovi čovječanstva i svega stvorenja. Marija je ona koja od nas ljudi prednjači u sudjelovanju u tom velikom «projektu spasenja svijeta i ljudskoga roda» koji je izvršen po Isusu Kristu.

Taj Marijin pristanak uz Božji plan i Božju volju, pokazuje koliko je ona bila povezana s Bogom, koliko je Bogu vjerovala, koliko mu se nadala; ta njezina spremnost na sudjelovanje u Božjem planu ukazuje na Marijinu uronjenost u Boga, tako duboku povezanost s Bogom da joj ništa, ama baš ništa nije bilo teško učiniti za Boga, pa bilo to i prihvatiti na početku joj možda nejasni plan koji je Bog imao s njom.

Marija nije samo Majka Božja nego je i naša majka. Evo ti majke, rekao je s križa Isus apostolu Ivanu, a i svima nama. Svima je dobro poznata ona molitva: »Spomeni se o preblaga Djevice Marijo, kako se nije čulo od vijeka da se itko u tvoju zaštitu preporučio, tvoju pomoć zatražio, tvoj zagovor zaprosio, a da je bio odbijen!« Da ta vjera Crkve nije isprazna i da je Blažena Djevica Marija i te kako moćna kod Boga vidimo već za Njezina zemaljskog života. Kad su mladenci u Kani Galilejskoj bili u neprilici, jer je svatovima ponestalo vina, zauzela se Blažena Djevica kod svoga Sina, i Gospodin Isus Krist je uslišio Njezinu molbu i čudesnim načinom pretvorio vodu u vino. Ako je pak Gospodin Isus Krist tako rado uslišao molbu Marijinu na zemlji u jednoj čisto zemaljskoj stvari, tko će razborit posumnjati, da bi mogao odbiti Njezinu molbu sada u slavi nebeskoj?

Evo nekih prigoda da se pomolimo našoj Nebeskoj Majci Mariji:

Ako navale na nas vjetrovi kušnja, ako naletimo na stijenu tuga, pogledajmo na zvijezdu, zazovi mo Mariju. Ako nas bacaju amo-tamo valovi oholosti, častohleplja, ogovaranja, zavisti, pogledajmo na zvijezdu, zazovimo Mariju. Ako potresa lađicom naše duše srdžba ili lakomost ili podražaj tijela, pogledajmo na Mariju. Ako smo zbunjeni radi strahota opačina, smeteni radi prljave savjesti, preplašeni od užasa suda, ako nas počinje obuhvatati bezdan žalosti, ponor očaja, mislimo na Mariju. U pogibeljima, u tjeskobama, u dvojbenim stvarima mislimo na Mariju, zazivajmo  Mariju. A tko se hoće uvjeriti, da li joj pripada naslov »zdravlje bolesnih«, neka joj se obrati. Evo sve ovo i još više toga mi kršćani katolici imamo u Blaženoj Djevici Mariji. Imamo u njoj lijek za sva zla, utjehu za svaku žalost, pomoćnicu u svakoj nevolji, utočište kad nas tište grijesi, nadu kad nas hvata očaj.

A kolike duše danas već hvata očaj. Zato neka se obraćaju tamo, gdje mogu naći pomoć, lijek, utjehu, a to je u Blaženoj Djevici Mariji koja nam je od Boga dana za Majku i zagovornicu. Iz toga slijedi da svaki od nas pojedinac, da svaka naša obitelj, da čitav naš narod mora biti velik, iskren i dubok štovatelj Majke Božje, Blažene Djevice Marije, osobito danas, u ovim vremenima, poručio je msgr. Đuro Gašparović.

Na koncu euharistijskoga slavlja vlč. Dušan Milekić je opetovno izrazio radost poradi dana i događaja. Kako je istaknuo, ovogodišnja proslava crkvenog goda je obilnija i ljepša. I prijašnjih godina su dolazili svećenici, ali danas je to u većem broju. Bogu hvala na tome. Među njima osobito pozdravljam novog kolegu, vlč. Luku Ivkovića koji je po prvi puta među nama. On je župnik u Čereviću, a to mu je i prva župnička služba. Došao je na mjesto vlč. Zdravka Čabrajca, koji nam je od ovoga ljeta bliže i koji je sada župnik u Golubincima. Također, još jednom, pozdravljam oca Biskupa koji nas je svojim dolaskom počastio i uzveličao proslavu.

Zaključujući euharistijsko slavlje, msgr. Đuro Gašparović se zahvalio domaćem župniku na pozivu, te vjernicima novobanovačke župe na lijepom dočeku i slavlju. Istaknuo je ljepotu zajedništva, koje se na osobit način događa oko euharistijskog Stola, te pozvao da se nakon slavlja ne zaboravi i ljudsko zajedništvo.

Tekst: Ivica Zrno

Fotografije: Margareta Štimac