Znanstveni skup: "Đakovačko–osječka crkvena pokrajina Povijesno–pravno–pastoralni značaj njezinog osnutka"

Video možete pogledati ovdje.

ĐAKOVO (TU) – Drugoga dana znanstvenog skupa na temu „Đakovačko-osječka crkvena pokrajina – Povijesno-pravno-pastoralni značaj njezinog osnutka“, u srijedu, 7. srpnja, kojeg su organizirali KBF u Đakovu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Đakovačko-osječka nadbiskupija, Požeška biskupija i Srijemska biskupija, održano je osam predavanja, koja su se bazirala na crkveno-pravnim i liturgijsko-pastoralnim poveznicama.

Okupljene je na početku pozdravio Josip Miletić, zamjenik župana osječko-baranjskog Ivana Anušića. Pozdravljajući uime župana i u svoje osobno ime, izrazio je radost što može nazočiti ovom skupu i poslušati važna predavanja. „Još je važnije da smo zajedno, da pokazujemo zajedništvo i uvjeren sam da zajedno možemo puno napraviti. U vašem radu imate podršku župana. Važno je svakodnevno se educirati i biti okrenuti Bogu i vjeri jer to je ono što nas nosi iz dana u dan“, rekao je g. Miletić, zahvaljujući organizatorima na pozivu.

„Od Bosanske biskupije do Đakovačko-osječke nadbiskupije“

Prvo izlaganje na temu „Od Bosanske biskupije do Đakovačko-osječke nadbiskupije“ održao je doc. dr. sc. Grgo Grbešić. Istaknuo je najvažnije događaje i osobe u povijesti Đakovačko-osječke nadbiskupije, prvotno Bosanske biskupije, koja je osnovana između 1060. i 1075. godine u Brdu kod Sarajeva. Bosanski biskupi su prešli u Đakovo oko 1250. Krajem 14. stoljeća bosanski biskup je gotovo izgubio ovlasti nad biskupijom južno od rijeke Save. Pad Bosne 1463. kao i pad Slavonije 1536. pod tursku vlast presudni su događaji u povijesti Bosanske biskupije. Oslobođenjem Slavonije od Turaka godine 1687. Bosanska biskupija je u duhovnom i materijalnom smislu gotovo krenula od nule. U teritorijalnom smislu zauzimala je Đakovo i mali prostor oko Đakova. U 18. stoljeću proširivala je svoje granice, a broj vjernika je porastao sa 35.000 na 100.000. Ujedinjenjem sa Srijemskom biskupijom god. 1773. mijenja naziv u Bosansku ili Đakovačku i Srijemsku biskupiju. Najveći bosanski biskup bio je J. J. Strossmayer. Predavač je ukazao na razdoblje Domovinskoga rata koje je biskupiji donijelo velike ljudske žrtve i materijalna razaranja te podsjetio na 2008. godinu, kada se Srijemska biskupija osamostaljuje, a Đakovačka ili Bosanska biskupija dobiva naziv Đakovačko-osječka nadbiskupija.

Razlozi i značenje sjedinjenja Đakovačke i Srijemske biskupije

„Razlozi i značenje sjedinjenja Đakovačke i Srijemske biskupije“ bila je tema izlaganja dr. sc. Eldine Lovaš. U sažetku njezina izlaganja stoji kako je godina 1773. bila od velikog značaja za daljnji razvoj i buduću povijest Bosansko-đakovačke biskupije i Srijemske biskupije. Papa Klement XIV. – prema prijedlogu Marije Terezije – donosi odluku o sjedinjenju spomenutih biskupija u jednu pod nazivom Đakovačko-srijemska biskupija sa sjedištem u Đakovu. Za njezinog prvog biskupa imenovan je Matija Franjo Krtica. U izlaganju je stoga u osnovnim crtama prikazala značenje sjedinjenja Đakovačke i Srijemske biskupije, a naglasak je stavila na razloge sjedinjenja koji su navedeni u Universi orbis Ecclesiis-u pape Klementa XIV. i na to kakva je bila reakcija biskupā susjednih biskupija (pečuškog, kaločkog) na prijedlog sjedinjenja.

Povijest i značenje Požeškog kaptola

Doc. dr. sc. Marko Jerković potom je izlagao na temu „Povijest i značenje požeškog Kaptola. Temelje svojoj institucionalno-društvenoj ulozi u srednjovjekovnome periodu požeški su kanonici postavili već tijekom 13. stoljeća. Kaptol tada djeluje kao „vjerodostojno mjesto“, odnosno institucija koja osim o dijecezansko-duhovnim pitanjima brine i o privatno-pravnim poslovima slavonskoga društva. Stalan kontakt s Papinskom i Kraljevskom kurijom omogućava, nadalje, požeškim kanonicima upoznatost s reformnim ciljevima definiranima na najvišoj crkvenoj i političkoj razini. U tom smislu Požeški kaptol djeluje i kao spona koja povezuje dvije kulture – lokalnu slavonsku i općeeuropsku, odnosno univerzalnu kršćansku kulturu. Kako bi se prikazala društvena uloga Požeškoga kaptola, izlagač je analizirao vrste i opseg djelatnosti srednjovjekovnih požeških kanonika te oblike komunikacije s drugim crkvenim, ali i svjetovnim institucijama. Svojim izlaganjem dr. sc. Jerković nastojao je smjestiti istraživačke rezultate u šire historiografsko-sociološke teorijske koncepte o institucionalnoj komunikaciji te razmotriti na koji je način uključenost Požeškoga kaptola u reformne planove Papinske i Kraljevske kurije utjecala na razvoj kolektivnog identiteta kanonika i na njegovo institucionalno profiliranje.

Požeška biskupija: povijesno-pastoralni razlozi njenog osnutka

Uslijedilo je predavanje mr. sc. Josipa Krpeljevića na temu „Požeška biskupija: povijesno-pastoralni razlozi njenog osnutka“. Istaknuto je kako je utemeljenje Požeške biskupije događaj od iznimne važnosti za Katoličku Crkvu na prostorima istočne Hrvatske i taj događaj valja promatrati u kontinuitetu bogate baštine kršćanske vjere i kršćanstvom prožete kulture ljudi s ovih prostora, kao i određenih ustanova po kojima su biskupi, osobito F. Thauzy i A. Alagović, te drugi pastoralni djelatnici, napose franjevci i isusovci vršili evanđeosko poslanje. U prvom dijelu izlaganja donesen je kratki povijesni prikaz najznačajnijih događaja i osoba: od prvoga pisanog spomena grada Požege 1227., preko razdoblja pod osmanlijskom vlašću, obnove nakon oslobođenja od te vlasti i svojevrsnog procvata vjerskog i kulturnog života u 18. st. po odgojno-obrazovnom djelovanju te izazova s kojima se Crkva suočavala u posljednja dva stoljeća sve do spomenutog utemeljenja Požeške biskupije. U drugom dijelu iz tih se povijesnih događaja iščitavaju znakovi vremena i naznačuju pastoralni razlozi koji su doveli do toga da se od jednog dijela Zagrebačke nadbiskupije osnuje nova biskupija sa sjedištem u Požegi. Ti su razlozi temelj nade da će osnivanje Požeške biskupije evangelizacijskom poslanju Crkve dati novi zamah i snagu.

Kanonsko-pravni status Srijemske biskupije u Đakovačko-osječkoj crkvenoj pokrajini

Mr. sc. Mato Mićan izlagao je na temu „Kanonsko-pravni status Srijemske biskupije u Đakovačko-osječkoj crkvenoj pokrajini“. Podsjetio je na osamostaljenje Srijemske biskupije 2008. godine, kada je ista podređena kao sufraganska novoosnovanoj metropolitanskoj pokrajini Đakovačko-osječkoj. Kao što su 1773. godine potrebe Crkve diktirale sjedinjenje dviju biskupija, tako su nove prilike zahtijevale njihovo odvajanje i razrješenje personalne unije, bez povrede integriteta pojedine od njih te su u trenutku razdvajanja Đakovačko-osječka nadbiskupija i Srijemska biskupija 10. prosinca 2008. potpisale Konvenciju o uzajamnim obvezama i pravima: 1. Granice biskupija; 2. Sjedište biskupije, stolna crkva i rezidencija biskupa; 3. Podjela biskupije na župe i dekanate; 4. Svećenici i njihova biskupijska pripadnost; 5. Vremenita dobra i materijalno uzdržavanje svećenika i župa; 6. Bogoslovno sjemenište u Đakovu i Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu; Svećenički dom; 7. Kulturna dobra, arhiv i knjižnica. Vrhovni sud Apostolske signature odobrio je osnivanje Međubiskupijskog suda prvoga stupnja u Đakovu za Đakovačko-osječku nadbiskupiju te biskupije Požešku i Srijemsku, a prva sjednica svih članova održana je 3. travnja 2014. – naglasci su predavanja mr. sc. Mićana.

Prožimanja državno-pravne i crkvene jurisdikcije u Srijemu od polovice 19. stoljeća do danas i poimanje jurisdikcije u SPC-u: neka otvorena pitanja

„Prožimanja državno-pravne i crkvene jurisdikcije u Srijemu od polovice 19. stoljeća do danas i poimanje jurisdikcije u SPC-u: neka otvorena pitanja“ tema je o kojoj je izlagao dr. sc. Mario Jareb, znanstveni savjetnik. Izlaganje je temeljio na raščlambi državno-pravnog položaja Srijema (Srijemske županije) u sklopu nekadašnje Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od druge polovice 19. stoljeća do današnjeg položaja istočnoga Srijema kao dijela Republike Srbije i suodnosa toga položaja sa ustrojem Katoličke Crkve. Pritom su u obzir uzeti podatci o etničkoj i jezičnoj pripadnosti vjerničkog puka na prostoru današnje Srijemske biskupije kao temelja tradicionalne povezanosti s ostalim područjima Srijema i Slavonije kao dijelova današnje RH. U tom smislu izlagač je razmotrio povezanost s današnjom Đakovačko-osječkom nadbiskupijom kao crkvenom pokrajinom, naglasivši kako je Nadbiskupija tradicionalno i logično središte katolika današnje Srijemske biskupije. S obzirom na današnju državno-pravnu podijeljenost Srijema na dvije države, posebna pozornost u izlaganju posvećena problematici uređenja područja biskupija koje su nekada činile istu državno-pravnu cjelinu, no unatoč trenutnim državnim granicama su po tradicijama i po sastavu vjerničkoga puka upućene na blisku povezanost s nekadašnjim biskupijskim središtima. S obzirom na doticaj Katoličke crkve u Srijemu sa Srpskom pravoslavnom crkvom potrebno je raščlaniti problematiku jurisdikcije te Crkve, posebice u odnosu na njezinu teritorijalnu podjelu eparhija i mitropolija na hrvatskom i srpskom državnom i etničkom području.

Kult svetoga Dimitrija

Izv. prof. dr. sc. Zvonko Pažin potom je izlagao na temu „Kult svetoga Dimitrija“. Sveti Dimitrije zaštitnik je Srijemske biskupije, a danas je nedvojbeno da je on bio đakon i mučenik sirmijske Crkve, iako se stoljećima vjerovalo da se radi o solunskom mučeniku. Sirijski martirologij i Jeronimov martirologij spominju liturgijsko slavlje sirmijskog đakona Dimitrija zajedno s drugim mučenicima. 

Međutim, uskoro se Dimitrije spominje ne više kao đakon, nego kao rimski prokonzul u Solunu. U kasnijim se martirologijima Dimitrije pojavio i kao rimski mučenik. To se zbilo zato što je Sirmij u 5. stoljeću postao nesiguran grad zbog upada barbarskih plemena, pa je Leoncije, prefekt Ilirika dao prenijeti Dimitrijevo tijelo iz Sirmija u Solun. Danas se svi stručnjaci slažu da se ovdje radi samo o jednom mučeniku – đakonu Dimitriju iz Sirmija, mučenom 9. travnja. Kult sv. Dimitrija širio se ne samo na Istoku nego i na Zapadu. Liturgijski spomen Sv. Dimitrija susrećemo u vlastitim misalima iz 18. st. Najstariji proprij Đakovačke i Srijemske biskupije iz 1807. donosi spomen sv. Dimitrija za dan 26. listopada. Spominje ga i Vlastiti časoslov iz 1839. koji napominje da je Dimitrije zaštitnik Srijemske biskupije. Mise u čast sv. Dimitrija nalaze se u svim kasnijim Vlastitim misalima i Časoslovima Đakovačke i Srijemske biskupije.

„Sinodalni put srijemske Crkve u dijaspori“

Posljednje izlaganje stručnoga skupa na temu „Sinodalni put srijemske Crkve u dijaspori“ izložio je Ivica Zrno, mag. theol. Podsjetio je kako Dekret proglašenja Izjava i odluka Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske nosi datum 6. srpnja 2008. Kako se sinodalni put odvijao u okvirima Đakovačke i Srijemske biskupije, a Srijemska biskupija se osamostalila 18. lipnja 2008., bilo je potrebno da se sinodske izjave posebno proglase za Srijemsku biskupiju, što je i učinjeno u Srijemskoj Mitrovici 6. srpnja 2008. 

Samim time Izjave i odluke Druge biskupijske sinode vrijede i za Srijemsku biskupiju. U svom izlaganju, u okviru govora o sinodalnom putu srijemske Crkve, osvrnuo se posebno na dio koji se odnosi na pastoralno djelovanje vezano uz vjernike laike, te pastoralne modele i mogućnosti vezane uz takvo djelovanje. Napose se osvrnuo na evangelizaciju odraslih (br. 22–36), kao i konkretnih primjera koji se mogu naći u okviru pastoralnog života i djelovanja u župama Srijemske biskupije. Naglasak je stavljen na govor o vjerničkom hodu prema primanju sakramenata te pojedinom modelu priprave za primanje sakramenata. Izlaganje je omogućilo uočavanje trajne pastoralne poveznice između Đakovačko–osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, kao i opravdanosti zajedničkog djelovanja koje se očituje kroz metropolijsko zajedništvo.

Oba dana simpozija, nakon dopodnevnih i poslijepodnevnih izlaganja razvijala se plodna rasprava u koju su se uključivali slušatelji i predavači.  

 Anica Banović

Izvor: djos.hr

ĐAKOVO (TU) – U sklopu dvodnevnog znanstvenog skupa „Đakovačko-osječka crkvena pokrajina – Povijesno-pravno-pastoralni značaj njezinog osnutka“, koji je započeo u utorak, 6. srpnja u prostorima Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice u Đakovu, održano je osam predavanja na temu Povijesno-kulturne poveznice.

„Slavonija i Srijem – povijest koja spaja“

Prvi je izlagao izv. prof. dr. sc. Darko Vitek na temu „Slavonija i Srijem – povijest koja spaja“. Govorio je o pojmu nacionalnih narativa – pričama o prošlosti čiji sadržaj donosi najvažnije povijesne događaje i trenutke te usmjerava nova istraživanja i saznanja o prošlosti. Nastanak hrvatskog nacionalnog povijesnog narativa trebamo tražiti u 19. stoljeću, kada se dugogodišnja historiografska istraživanja povjesničara i domoljuba uobličuju u djelo Tadije Smičiklasa iz 1879., odnosno 1882., Poviest hrvatska, prvu sintezu nacionalne povijesti, rekao je, nastavljajući kako važnu ulogu u hrvatskom povijesnom narativu ima i povijest Srijema i Slavonije. Premda to područje nije u potpunosti dijelilo društvenu, kulturnu, a poglavito političku povijest s preostalim dijelovima Hrvatske, duboko je ugrađeno u povijesni identitet hrvatskog naroda i državnosti. U hrvatskoj historiografiji gotovo da postoji suglasje o pripadnosti povijesti Slavonije i Srijema nacionalnom hrvatskom narativu, tako da je posve opravdano postaviti pitanje o sadržaju, strukturi i ulozi povijesti Srijema i Slavonije u hrvatskoj nacionalnoj povijesti. U tom smislu, izlagač je govorio o sadržaju i formalnom obliku izgradnje povijesnog narativa Srijema i Slavonije u metodološkom okviru židovskog društvenog teoretičara Eviatara Zerubavela.

„Bosanska (Đakovačka) i Srijemska biskupija u srednjem vijeku: sličnosti, razlike i međusobne veze“

Dr. sc. Stanko Andrić, znanstveni savjetnik, izlagao je na temu „Bosanska (Đakovačka) i Srijemska biskupija u srednjem vijeku: sličnosti, razlike i međusobne veze“ te je u glavnim crtama dao usporedni pregled povijesti dviju južnih pograničnih biskupija ugarske crkvene pokrajine u srednjem vijeku – Bosanske (Đakovačke) i Srijemske, primarno s gledišta sličnosti njihova statusa i njihovih međusobnih veza. Te su biskupije, sa sjedištima u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu (u njegovoj glavnoj sastavnici Ugarskoj), bile nominalno nadležne za zemlje u njegovu neposrednom južnom susjedstvu, Bosni i Mačvi. Po tome su jedna drugoj bile susjedne. Stvarna je djelotvornost vlasti njihovih biskupa u tim krajevima bila vrlo ograničena. Obje su biskupije bile podređene kaločko-bačkom nadbiskupu. Premda su bile ekonomski neizdašne, njihovi biskupi imali su u državnom ustroju status i ugled prelata kao i ostali ugarski biskupi. Službu biskupa u njima obnašali su često razmjerno istaknuti domaći i strani pojedinci, a neki od njih našli su se, tijekom svoje prelatske karijere, na čelu i jedne i druge biskupije.

Doseljavanje i prisutnost pravoslavnog življa u Slavoniji i Srijemu

Na temu „Doseljavanje i prisutnost pravoslavnog življa u Slavoniji i Srijemu“ potom je izlagao dr. sc. Robert Skenderović, znanstveni savjetnik. Kada danas govorimo o toj temi, važno je odgovoriti na nekoliko pitanja, rekao je izlagač. Prvo, na pitanje vremena i pravca doseljavanja pravoslavaca u Slavoniju i Srijem. Drugo, na pitanje pristupa, analize i pokušaja kategoriziranja etničke pripadnosti tih pravoslavaca. Treće, na pitanje vjerskih prelazaka i vjerskog sinkretizma, što znatno utječe na prva dva pitanja. U utvrđivanju osnovnih činjenica povijesni izvori često ostavljaju otvorene nedoumice. Katoličko i pravoslavno stanovništvo Slavonije i Srijema u navedenom razdoblju nazivano je raznim imenima. Pravoslavci su u vjerskom pogledu najviše nazivani šizmaticima. Etnički su najviše nazivani Vlasima, mada se to ime može tumačiti i kao oznaka socijalne (staleške) kategorije. Nazivani su i Racima, ali su tako nazivani i katolički starosjedioci što otvara pitanje etničke složenosti pravoslavnog stanovništva. Brojna izvješća donose podatke o vjerskoj neukosti katoličkog stanovništva, uzrokovanoj teškim općim prilikama, osmanskim nasiljem i nedostatkom svećenika. To je u nekim krajevima, naročito u Srijemu, dovelo i do prelaska katolika na pravoslavnu vjeru. Vjerska je neukost bila prisutna i među pravoslavnim stanovništvom, o čemu je svjedočio i Bartol Kašić prilikom svojeg putovanja po Srijemu i Slavoniji. U cjelini, može se reći da je neukost dovodila i do brojnih pojava vjerskog sinkretizma te se u tom smislu pojmove „šizma“ i „šizmatici“. ne može jednodimenzionalno shvatiti.

Srijem u političkim i gospodarskim strukturama Hrvatske od sredine 18. do sredine 20. Stoljeća

Dr. sc. Dražen Kušen izlagao je na temu „Srijem u političkim i gospodarskim strukturama Hrvatske od sredine 18.  do sredine 20. stoljeća“. Podsjetio je na događaje koji su doveli da cijeli Srijem bude vraćen u društveni, politički i vjerski kontekst iz kojega je istrgnut osmanlijskim osvajanjima, te namjere rimskog kneza Livija Odescalchija da upravno-politički ustroji Srijem izvan političkog konteksta hrvatskih staleža i banske vlasti, u čemu nije uspio. Nova povijesna prekretnica nastupa razvojačenjem 1873., a potom i ukidanjem Vojne granice 1881., kada je Srijemskoj županiji pripojeno i dotadašnje područje 66. i 68. pukovnije, čime je taj dio Srijema podvrgnut vlasti hrvatskoga bana. Spomenuo je prometnu i gospodarsku povezanost Srijema s drugim krajevima Hrvatske koja je jačala izgradnjom prometnica, a osobito osnivanjem i djelovanjem Trgovačke i obrtničke komore u Osijeku od 1853. godine nadalje. Godine 1918. u monarhističkoj južnoslavenskoj državnoj zajednici započinje formalno dijeljenje i odcjepljivanje Srijema od matičnih hrvatskih upravnih i političkih tijela. Za vrijeme II. svjetskog rata Srijem je bio u sastavu NDH, a krajem rata cijeli Srijem postao je Srijemska fronta. Nakon rata veći dio Srijema ušao u sastav Autonomne pokrajine Vojvodine (SR Srbije), a tek manji dio ostao u sastavu SR Hrvatske.

Poslijepodnevni dio skupa

„Crkveno-političke i kulturno–obrazovne poveznice Slavonije, Baranje i Srijema“.
Poslijepodnevni dio skupa započeo je izlaganjem izv. prof. dr. sc. Vladimira Dugalića „Crkveno-političke i kulturno-obrazovne poveznice Slavonije, Baranje i Srijema“. Duga i zajednička povijesna pripadnost Habsburškoj Monarhiji (1527.-1918.), uspostava crkvene organizacija nakon otomanske okupacije te pripadnost provinciji Bosne Srebrene, utjecalo je na stvaranje snažnih poveznica između krajeva koji graniče s današnjom Slavonijom, stvarajući jedinstven prostor u crkveno-političkom, kulturno-obrazovnom i duhovno-vjerskom smislu. Pojam Slavonije nadilazi stoga današnji geografski pojam, jer je tijekom povijesti obuhvaćao hrvatski narod u Srijemu, Bačkoj i južnoj Ugarskoj (Baranji), istaknuto je. Osobito kulturno-obrazovno i pastoralno djelovanje franjevaca i isusovaca u duhu tridentske reforme, kao i reforme u duhu jozefinizma tijekom 18. st. te ilirski preporod u 19. st. oblikovali su snažne poveznice čije plodove možemo zamijetiti i danas. Osobito su bile važne austrijske crkvene i obrazovne reforme koje su se primjenjivale na cjelokupnom ovom području, među kojima je vrijedno istaknuti Ratio educationis totiusque rei litterariae iz 1777. i uvođenje Austrijskog katekizma. Izlagač je naveo još niz podataka koji svjedoče o stvaranju jedinstvenog duhovno-vjerskog mentaliteta na ovim prostorima. Iako se danas ovi prostori nalaze u granicama triju država, oni u svijesti običnog puka i nadalje ostaju dio jedinstvenog kulturno-obrazovnog i duhovno-vjerskog prostora i mentaliteta.

Ženske redovničke zajednice – poveznica Srijema i Slavonije

Dr. sc. Ivan Armanda govorio je na temu „Ženske redovničke zajednice – poveznica Srijema i Slavonije“. U izlaganju je prikazao prisutnost i djelovanje ženskih redovničkih zajednica do 1945. godine. Najzastupljenije su bile zajednice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga i Družbe milosrdnih sestara sv. Križa, a nešto manje Družbe sestara Naše Gospe, Kongregacije školskih sestara franjevki Krista Kralja, Kongregacije sestara dominikanki sv. Anđela čuvara i Družbe kćeri milosrđa trećega franjevačkoga reda. Ove redovničke zajednice osnivale su filijale i samostane u Srijemu, razvijajući u njima prosvjetni, zdravstveni i karitativni rad. No, promjenom društvenih okolnosti potkraj II. svjetskoga rata, od 1945. godine redovnicama je zabranjen prosvjetni rad, dijelom onemogućen karitativni, a zdravstveni je sveden na minimum, što je dovelo do postupnoga iščezavanja ženskih redovničkih zajednica iz Srijema. No, njihov prosvjetni, zdravstveni i karitativni apostolat ostavili su trag u povijesti Srijema, a same redovnice su svojom prisutnošću i djelatnošću ostvarivale poveznicu sa Slavonijom i drugim hrvatskim krajevima.

Glagoljica i ćirilometodska baština Slavonije, Baranje i Srijema

Akademik Stjepan Damjanović potom je izlagao na temu „Glagoljica i ćirilometodska baština Slavonije, Baranje i Srijema“. Govoriti o ćirilometodskoj baštini, glagoljici i staro (crkveno)slavenskom jeziku na prostorima današnje Slavonije, Baranje i Srijema znači govoriti o vremenu koje se proteže od 9. stoljeća do naših dana, a u svome izlaganju predavač se pozabavio samo nekim pitanjima ćirilometodske djelatnosti koja se tiču povijesti slavonskih, baranjskih i srijemskih prostora i to onako kako nameće broj i kvaliteta dostignutih spoznaja o njima. Prvo je govorio o glagoljičnim spomenicima na tom prostoru, a zatim je nastojao pokazati što današnja znanost, napose povijest, arheologija i filologija, pišu o Metodovu imenovanju na srijemsku biskupsku stolicu i o panonskoj metropoliji u srednjem vijeku, napose se dotaknuvši tzv. Bobine teze. „Naravno, tko ima imalo iskustava sa znanstvenim i stručnim radovima koji obrađuju daleka stoljeća, posebno na prostorima gdje je malo dokumenata i spomenika ostalo pošteđeno od raznolikih oblika uništavanja, zna da je u takvim radovima puno više pitanja nego odgovora i mnogo se toga doimlje kao traženje rijetkih krhotina koje se onda uvjerljivim ili manje uvjerljivim pretpostavkama i konstrukcijama nastoji dovesti u međusobnu vezu“, rekao iz izlagač, dodavši kako mu je namjera bila sažeti postojeća pouzdana znanja o naznačenim temama i tako pomoći i onima koji će činiti nove znanstvene iskorake u proučavanju, ali i onima koji nemaju znanstvenih pretenzija, ali ih zanima kakvim znanjima raspolažemo u ovom trenutku o naznačenim pitanjima.

Idiom vjerničkoga puka u Slavoniji, Baranji i Srijemu vs. lingua sacra

Dr. sc. Anica Bilić, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju, izlagala je na temu „Idiom vjerničkoga puka u Slavoniji, Baranji i Srijemu vs. lingua sacra“. Istraživanje je usmjerila na utvrđivanje odnosa idioma vjerničkoga puka Hrvata katolika, odnosno govora slavonskoga dijalekta prema latinskom i starocrkvenoslavenskom jeziku kao liturgijskim jezicima. Osim pozicioniranja kolokvijalno tzv. šokačkih govora prema latinskom i crkvenoslavenskom jeziku, naznačuje se i njihov odnos prema njemačkom i mađarskom jeziku kao službenim i nastavnim jezicima kako bi se upotpunila polilingvalna slika u prošlosti jezičnoga prostora današnje Đakovačko-osječke crkvene pokrajine. Istraživačka pozornost potom se premješta na pučku nabožnu književnost oblikovanu ikavskom štokavštinom s pripadajućim korpusom abecevica, molitvenika, katekizama, pjesmarica, zbirki propovijedi, pučkih kalendara i dr. Među svećenicima posebno senzibilizirani za idiome vjerničkoga puka bili su Adam Filipović Heldenthalski, Luka Ilić Oriovčanin, Ilija Okrugić, Nikola Tordinac i Josip Lovretić, što su potvrdili, uz pastoralni rad, književnim, etnografsko-etnološkim i kulturnim djelovanjem te postignućima. Zaključno je utvrđen inferioran i marginalan položaj slavonskoga dijalekta naspram latinskoga i crkvenoslavenskoga kao liturgijskih, ali mrtvih jezika te njihovo premještanje u sferu znanstvenih i filoloških proučavanja sa isticanjem njihovih prednosti.

A. Banović

Izvor: djos.hr

NOVI SLANKAMEN (TU) – U nedjelju, 4. srpnja 2021., skromna župska zajednica Sveti Mihael, arkanđeo, u Novom Slankamenu doživjela je radost potvrđeničkog slavlja. Troje djece je primilo Sakrament svete Potvrde, koji im je podijelio srijemski biskup, msgr. Đuro Gašparović.

Potvrđenici: Antonija Džakula (7. r.), Mario Kovanić (8. r.) i Mihajlo Ukaček (7. r.) su za Sakrament Potvrde imali pripravu kroz školski vjeronauk, te kroz župsku katehezu, kao i kroz neposrednu pripravu. Kao završni dio prošli su i ’ispit iz vjeronauka’ kojem je nazočio preč. Jozo Duspara, dekan zemunskog dekanata.

Župska priprava za ovaj lijepi događaj okrunjena je devenicom Duhu Svetom, te je možemo opisati kao lijepo zajedništvo i suradnju roditelja, kumova, baka i djedova, kao i cijele župske zajednice.

Za sam dan svete Potvrde roditelji potvrđenika su se pobrinuli za cvijeće, župljenke su svečano uredile crkvu, a župljani crkveno dvorište. Župski pjevači i čitači su, također dali svoj doprinos euharistijskom slavlju.

U prigodnoj homiliji, kao i na koncu euharistijskog slavlja, msgr. Đuro Gašparović je radosno i nadahnuto potaknuo i ohrabrio potvrđenike da ustraju u vjernosti svjedočenja za Krista, osnaženi darovima Duha Svetoga.

Na koncu euharistijskog slavlja, potvrđenici su darovali Biskupu cvijeće, piće i svježe očišćeno jare, a nakon toga je uslijedila prigodna fotografija, kao trajni podsjetnik na ovo radosno slavlje.

Nakon toga je uslijedio domjenak za potvrđenike i njihove najbliže u župskoj dvorani, a Biskup i svećenici koji su se pridružili nakon svojih euharistijskih slavlja, pogostili su se ručkom, pripravljenim u župskom domu. Riječnikom domaćih vjernika, za ovaj lijepi događaj može se reći: „Hvala Bogu za sve milosno što nam je darovao i obradovao nas lijepim sunačanim danom.“

Berislav Petrović

SOT (TU) – Nakon završetka školske godine, kao posljednji katehetski susret za ovu škoslku godinu, vlč. Nikica Bošnjaković odveo je djecu osnovnoškolskog uzrasta u prirodu, na Sotsko jezero. Katehetski susret je započeo kod špilje Gospe Lurdske, gdje su djeca molila desetinu krunice u naknu za svoje roditelje. Nakon molitve djeca su jedno po jedno prilazila kipu Blažene Djevice Marije te doticala kip. Zatim su se pješke zaputili prema sotskom jezeru, udaljenom kilometar i pol pješačila, gdje se nalazi zavjetna kapela Svete Ane, što im je bio krajnji cilj. Iako je temperatura bila visoka, a sunce je sve više umaralo djecu, nisu željeli odustati od zadanog cilja. Na putu prema jezeru zaustavili su se i posjetili najstariju baku u selu Sot, koja je ove godine napunila 96 godina. Nakon posjete uputili su se dalje prema konačnom cilju, gdje su se na obali jezera pomolili Bogu molitvom zahvale za sve darove koje im je darovao. Tako su se zahvalili za „ružu vjetra“, za snagu kako bi stigli do svog cilja.

Kod zavjetne kapele svete Ane djeca su se pomolila na čast ovoj svetici, te je pripravljen doručak, zatim je uslijedio odmor te odlazak kućama.

Kako je dan bio topal, djeca su iskoristila prilku za osježenje u Sotskom jezeru.

Luka Jašćur

INĐIJA (TU) – 29. lipnja 2021., na svetkovinu svetih Petra i Pavla, župa u Inđiji proslavila je svoj crkveni god. Proslavi su, uz domaće vjernike, prisustvovali su i vjernici okolnih župa, Slankamena, Golubinaca, Petrovaradina, Zemuna i Maradika.

Ovogodišnje misno slavlje predvodio je srijemski biskup, msgr. Đuro Gašparović uz koncelebraciju svećenika srijemske biskupije koji su i većinski po ovoj proslavi slavili dan svog prezbiterskog ređenja.

Na početku proslave župnik vlč. Dušan Milekić pozdravio je  biskupa, subraću svećenike i prisutne vjernike potaknuvši ih da po svetkovini prvaka apostolskih i sami osjetimo veličinu pripadnosti Crkvi koju je Isus htio i izgradio na temeljima apostola.

Msgr. Đuro Gašparović je u prigodnoj homiliji predstavio apostole u svojoj ljudskosti koja je nesigurna i uplašena. Ali se snagom Duha Svetoga mijenjaju u hrabre navjestitelje Evanđelja, spremne dati i svoj život za svjedočanstvo o živom Kristu. To je slika i našeg života.

Danas Crkva slavi blagdan svetog Petra i Pavla, dvojice apostolskih prvaka, mučenika, dvojice apostola kršćanstva, učitelja grada Rima, učitelja života.

Oni su za Isusa živjeli, radili i trpjeli, te su njegovo presveto Ime i slavu širili diljem svijeta. Dakle i Petar i Pavao bili su živa slika svoga božanskog Učitelja Isusa Krista, jer im je sav život bio život poniznosti, moli­tve i pokore, i trpljenja. Danas je s nama sveti Petar komu je posvećena ova župna crkva i župa Inđija.

Petar, nešto stariji od našega Gospodina, židovskim imenom zvao se Šimun. Kod prvoga susreta s njim Isus mu mijenja ime: “Ti si Šimun, sin Jonin; ti ćeš se zvati Kefa, to jest Stijena” (Iv 1,42). Ime mu Kefa – Petar – Stijena označuje buduću službu i zvanje: on će biti temeljni kamen Crkve, njezina snaga, vrhovni učitelj i ključar – upravitelj kraljevstva Kristova, glava apostolskog zbora, Isusov zamjenik kako to jasno kaže današnje Evanđelje.

Ne još tako davno pamtimo Petra u drugačijoj ulozi. Junačio se on, istina, kako će, bude li trebalo, i umrijeti zajedno s Isusom, ali je uskoro pokazao svoju slabu ljudsku narav. Uplašio se i zatajio svoga Gospodina. Pa i nakon Kristova uskrsnuća bio je Petar poput ostalih apostola: zdvojan i neupućen o značenju svih tih događaja. I onda, došao je dan Duhova. Čudo se događa! Petra i apostole napušta strah. Ispunjaju se posebnom snagom i mudrošću. Hrabro propovijedaju i to tako da ih razumiju pripadnici svih naroda. Petar osjeća: ništa više nije kao prije. Ispunjen snagom Duha Svetoga on više nije prijašnji čovjek. Drugi je to Petar. Sjeća se Isusovih riječi prema kojima će oni, apostoli, činiti i veća znamenja od onih koje je Isus činio. I doista: Petar liječi čovjeka hroma od rođenja, Petar uskrišava umrlu djevojku, štoviše ljudi su „na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih“ (Dj 5,15). To je izgledalo doista nevjerojatno. No u isto vrijeme počelo se događati i ono drugo što je Isus prorekao: počeli su progoni. Prvi od apostola koji je prolio svoju krv za Gospodina bio je upravo Jakov, brat Ivanov, jedan od onih – sjećamo se – za koje je njegova majka molila da bude u Gospodinovu kraljevstvu njemu s desna ili s lijeva. I doista: prvi je pošao za svojim Gospodinom.

Odmah potom uhićen je i Petar. Sad mu već nije svejedno. Iako je apostol i čudotvorac, dopao je tamnice. Ovoga je puta izgledalo doista opasno. Strah je zavladao i u Crkvi. Molili su za njega, molili su time i za sebe. Ta Crkva je tek u povojima! I evo izravnog Božjeg zahvata: „pojavi se anđeo Gospodnji te svjetlost obasja ćeliju. Anđeo udari Petra u rebra, probudi ga i reče: ’Ustaj brzo!’ I spadoše mu verige s ruku. Anđeo mu reče: ’Opaši se i priveži obuću!’ On učini tako“. Prošli su prvu i drugu stražu. Kad se našao na ulici i kad je došao do kuće gdje se bila sabrala Crkva, od radosti nisu mogli povjerovati.

Petar je mogao pomisliti kako je on oslobođen iz tamnice jer je on ipak prvak apostolski, jer je doista važan. Međutim, ono anđelovo: „Opaši se i priveži obuću“ zapravo je značilo nešto drugo. Bog ga je naime izbavio s nakanom da mu posluži u naviještanju, Bog ga je poštedio da bi se još mogao davati u apostolskoj službi, da bi, kojih trideset godina kasnije ipak mogao mučenički završiti na križu. To je tajna čudesnog izbavljenja iz tamnice.

Pogledajmo malo u sebe. Svatko od nas ima Božjih darova. Pogledamo li – bez lažne skromnosti – vidimo kako svaki od nas ima određenih sposobnosti i vrednota. Božji je to dar. Zasigurno je bilo trenutaka na našem životnom putu kad smo već mislili da sve propada. I onda je i nas anđeo dotaknuo po ramenu rekavši: „Ustaj brzo, opaši se i priveži obuću“, baš kao što je rekao Petru u tamnici i Iliji u pustinji. Hvala Bogu na tim trenucima. Ali nemojmo smetnuti s uma: nije to samo za nas i za naše zadovoljstvo. To jednostavno znači da nas Bog treba na nekom mjestu, da budemo njegov glas i njegova nazočnost. Hvala ti, Bože, što nas uzimaš za svoje apostole, za navjestitelje tvoje blage vijesti, poručio je msgr. Đuro Gašparović   

Na koncu misnoga slavlja, župnik Dušan Milekić je svima zahvalio na daru, pomoći i zajedništvu, a samo misno slavlje završilo je svečanim blagoslovom i otpustom. Druženje je nastavljeno uz čast i prigodni ručak u župnome dvorištu.

Dušan Milekić