SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – koncem studenoga 2020. godine izrađen je novi grb Srijemske biskupije, tj. postojeći grb je dobio novi i bogatiji izgled.

Biskupijski pastoralni centar Srijemske biskupije, u suradnji s Tiskovnim uredom Srijemske biskupije izradili su novoformirani grb Srijemske biskupije.

Objašnjenje i simboliku grba možete pročitati ovdje:

TUMAČENJE GRBA SRIJEMSKE BISKUPIJE

Grb Srijemske biskupije nalazi se u štitu koji je podijeljen okomito, na 2 jednaka dijela. U lijevom dijelu je žuta boja, dok je u desnom dijelu bijela, što treba simbolizirati boju vatikanske zastave, kojom se želi označiti pripadnost latinskom obredu, te vjernost Svetoj Stolici.

Preko ova dva polja prostire se križ u prepoznatljivoj crvenoj boji. To znači da je štit, po sredini razdijeljen crvenim križem na četiri dijela, koja kroz svoje dvije nijanse izražava križ mučeništva, kojim je drevni Srijem, a time i Srijemska biskupija obilježena.

U središnjem dijelu grba nalazi se „pečat“ sa likom svetog Dimitrija, đakona i mučenika, koji označava poveznicu sa drevnim Gradom Syrmiumom, središtem Srijemske biskupije. Grafički lik koji se nalazi u pečatu predstavlja lik svetog Dimitrija, đakona i mučenika, izrađen prema oltarnom kipu koji se nalazi u katedralnoj crkvi Sveti Dimitrije, đakon i mučenik u Srijemskoj Mitrovici.

Oko pečata sa likom svetog Dimitrija nalaze se natpisi na latinskom jeziku: Civitas Sancti Demetrii, te Dioecesis Sirmiensis, što znači Grad svetog Dimitrija, te Biskupija Srijemska, čime se želi istaknuti sjedište Srijemske biskupije i ime biskupije, te na osobit način, pripadnost latinskom obredu.

Za istaknuti je da je Srijemska biskupija jedna od rijetkih biskupija koja u svom nazivu ima oznaku regije, ali ne i središta (npr. Mitrovačko–Srijemska biskupija), što ima svoje utemeljenje u srednjovjekovnoj povijesti Srijemske biskupije, te granicama srednjovjekovnoga Srijema.

Iza štita, iznad grba nalazi se križ koji je simbol žrtve Isusa Krista. Ovdje uočavamo zlatni trolisni križ u kojem prepoznajemo vidljivi znak pastoralne skrbi za povjeren Narod Božji.

Postojeći grb je nastao na tragu prethodnog grba Srijemske biskupije, koji je u potpunosti ugrađen u novi grb. Prethodni grb je imao središnji pečat sa latinskim natpisima, dok je novoizrađeni grb obogaćen dodatnim elementima i simbolikom.

Grb je osmislio vlč. Ivica Zrno, a grafički izradio Luka Žurovski.

Ivica Zrno

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – U ponedjeljak, 30. studenoga 2020., u organizaciji medijskog odsjeka Biskupijskog pastoralnog centra Srijemske biskupije organiziran je sastanak uredničkog vijeća lista „Nada“ – biskupijskog glasila Srijemske biskupije. Susret, koji se održao u Srijemskoj Mitrovici u prostorijama župe Sveti Dimitrije, đakon i mučenik, započeo je u 16.00 sati zajedničkom molitvom, te zazivom blagoslova za radni sastanak. Okupljene je pozdravila glavna urednica biskupijskog glasila Ana Hodak, te pozvala sve prisutne da svojim opaskama daju doprinos u daljnjem radu i razvoju biskupijskog glasila.

Na sastanku se razgovaralo o iskustvima stečenim kroz izlaženje prethodnih brojeva glasila, te o mogućnostima vezanim uz dosadašnju formu glasila, kao i na mogućnosti poboljšanja u budućnosti.

Kako glasilo izlazi jednom godišnje, svi su članovi uredničkog vijeća bili suglasni kako bi trebalo uložiti dodatni napor oko još jednog broja. Na taj bi se način sadržaj proširio, te učinio pristupačnijim čitateljima kojima je namijenjen.

Po pitanju sadržaja, istaknuto je kako je većinom informativnog karaktera, te bi se u budućnosti trebalo stavljati više članaka znanstvenog i duhovnog karaktera.

Biskupijsko glasilo je uobičajeno izlazilo o Božiću. Stoga se ovaj sastanak pokazao kao vrijednom inicijativom za daljnji rad i poboljšanje glasila.

Ivica Zrno

PETROVARADIN (TU) – U ponedjeljak, 30. studenoga 2020., Ured za duhovnu formaciju svećenika Srijemske biskupije, na čelu s preč. Berislavom Petrovićem, organizirao je adventsku duhovnu obnovu za svećenike Srijemske biskupije i redovnike koji djeluju na području Srijemske biskupije.

Duhovnu obnovu je predvodio vlč. Tibor Szöllősi, župnik župe Sveta Rozalija, djevica iz Temerina (Subotička biskupija). Ovo je već treći puta kako je vlč. Tibor Szöllősi prisutan među svećenicima Srijemske biskupije, te kako predvodi duhovnu obnovu. Tema adventske duhovne obnove bila je: Blažena Djevica Marija kao uzor molitve.

Duhovna obnova je započela okupljanjem i doručkom do 10.00 sati, nakon čega je uslijedila molitva trećeg časa. Nakon molitvenog djela, okupljenim svećenicima se, u ime organizatora, obratio preč. Berislav Petrović, pozdravljajući voditelja duhovne obnove i sve svećenike koji su se i ovaj puta rado odazvali na zajednički duhovni susret.

Voditelj duhovne obnove, vlč. Tibor Szöllősi je pozdravio sve okupljene, te podsjetio na prethodne susrete i teme susreta.

Uzimajući Mariju kao voditeljicu u ovom vremenu Došašća i na osobit način dio navještenja kada Marija odgovara anđelu „Hoću da se to desi što Bog želi“. Time ona izriče svoj DA – neka bude po riječi Tvojoj! Žar s kojim Marija to izgovara, usporedili smo s našim pozivom. Trud i rad kod svećenika može dovesti do aktivizma i često će nas dovesti do toga da ne posvetimo dovoljno vremena molitvi. Slavimo svetu Misu, čitamo nešto teološko, molimo s vjernicima u crkvi, molimo časoslov, tj. činimo što je za nas obavezno, ali tu ponekad nema ono što bismo trebali nazvati intiman odnos s Bogom. Tu sada govorimo o osobnoj molitvi, a uzor u tome su nam upravo sveti ljudi. Svi duhovnici će istaknuti kako je to veoma važno za nas svećenike.

Dolazi vrijeme Došašća – priprave za Božić. To je mogućnost i Božji poziv da više vremena posvetim molitvi da bi sama molitva bila kvalitetnija.

Mi, kao svećenici smo skoncentrirani na sebe – imamo svoje misli, probleme,… često želimo postići nešto kod Boga, da Bog učini ono što bih ja htio, a to nas dovodi do situacije da stavljamo sebe u središte. A postoje i druge mogućnosti. Bog nas često poziva na darivanje, da darujemo vrijeme i da darujemo sebe. Upravo u svetoj Misi vidimo kako se to događa, jer nam se sam Isus daruje. Zato bi i naše molitve mogle biti trenuci darivanja Bogu, poručio je okupljenim svećenicima vlč. Tibor Szöllősi.

Nakon voditeljevog izlaganja, okupljeni svećenici su iznijeli svoja razmišljanja i iskustva o molitvi, te poteškoćama vezanim uz konkretan pastoralni život u kojem se nalaze.

Na koncu adventske duhovne obnove, svećenici su se uputili u crkvu svetog Jurja, mučenika gdje su prvo u osobnoj molitvi – u šutnji – razmatrali sve što je izrečeno na izlaganju, a zatim su zajedničkom molitvom zaključili adventsku duhovnu obnovu.

Ivica Zrno

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – u nizu priprema koje se vrše za sveto adventsko vrijeme, u župi Sveti Dimitrije, đakon i mučenik u Srijemskoj Mitrovici, sada se već tradicionalno izrađuje veliki adventski vijenac, koji je vidljiv svima koji iz bilo kojeg razloga dođu do srijemskomitrovačke župske crkve. U subotu, 28. studenoga 2020., večer uoči prve adventske nedjelje, napravljen je veliki adventski vijenac u dvorištu crkve.

U središtu adventskog vijenca nalazi se prazna štala, koja simbolizira iščekivanje rođenja Isusa Krista, te uz vijenac i prepoznatljive četiri adventske svijeće, ovaj je ukras podsjetnik i veoma jasna poruka koja poziva na što je moguće bolju pripravu za događaj Isusovog rođenja, koja se prvenstveno mora dogoditi u dubini našega bića, podsjetio je vlč. Ivica Zrno, župnik župe Sveta Ana, majka BDM u Laćarku.

Adventski vijenac redovito izrađuju mladi srijemskomitrovačke župe. Tu im je prigoda, kroz aktivnost u vlastitoj župi, iskušati se u kreativnosti i ukrašavanju, te na taj način dati svoj obol župskom životu.

I ove godine sam odlučio dati svoj doprinos župi izrađivanjem adventskog vijenca. Ova aktivnost mi je veoma draga. U izradi vijenca sudjelujem već nekoliko godina. Prvo je to bilo kao pomoćnik glavnom majstoru, a ovo je već druga godina kako sam odgovoran za ideju vijenca i realizaciju kod njegovog nastanka. Čast mi je što mi je ukazano povjerenje za ovaj župski projekt, koji krasi župu kroz gotovo cijeli prosinac, rekao je g. Mario Molnar, mladi župljanin srijemskomitrovačke župe.

Njemu redovito pomaže g. Luka Saboci. On je istaknuo kako je veoma važno rasporediti posao od samoga početka. Tako se olakšava izrada adventskog vijenca. Dok kolega Mario odlazi po borove grane, moj je zadatak pripremiti sve ostalo, kako bi se cjelokupni posao odvijao bez većih poteškoća. Nije mi teško, jer znam da činim dobro djelo za župu, poručuje Luka.

Nakon što je izrađen adventski vijenac, u večernjim satima, upriličena molitveno–duhovna večer, pod nazivom Adventski hod. Želja i nakana ovoga susreta jest bolja i temeljitija priprava na velike i svete dane koji su pred nama. Stoga je molitveno–duhovna večer predviđena za svaki tjedan.

Nakon molitvenog bdijenja, mladi župe su se zadržali u kratkom razgovoru i izmjeni ideja za sveto adventsko vrijeme.

Tekst: Ivica Zrno

Foto: Ivica Zrno/Ivan Reves

ĐAKOVO (TU) – Mons. Ivan Matijević, svećenik u miru Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je preminuo 26. studenoga 2020. u KBC-u Osijek u 85. godini života i 55. godini svećeništva, ukopan je u subotu, 28. studenoga na Gradskom groblju u Đakovu. Sprovodne obrede te misu zadušnicu u đakovačkoj prvostolnici predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. Zbog epidemioloških mjera prisustvovao je manji broj svećenika, nekoliko redovnica Družbe milosrdnih sestara Sv. Križa te najbliža rodbina mons. Matijevića.

„Pokapamo mrtvo tijelo našega brata svećenika, dugogodišnjeg katedralnog ispovjednika mons. Ivana Matijevića. Trenutak je to u kojemu osjećamo svu težinu članka naše kršćanske vjere: Vjerujem  u uskrsnuće tijela“, rekao je u svojoj homiliji tijekom sprovodnih obreda mons. Hranić i nastavio: „Prihvatiti uskrsnuće tijela koje će se raspasti i s vremenom će istrunuti i nestati čak i kosti? I apostol Toma je imao problema s tom vjerom. On je dobro zapam­tio Isusove probodene ruke i noge, negdje je duboko u njemu još uvijek odzvanjao Isusov strašni krik na križu: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Nije mogao zaboraviti koplje koje je pro­bilo Isusov bok i srce. I da je onaj koji je na križu umro te bio položen u grob živ i da su ga vidjeli te s njim razgovarali – za apostola Tomu to je nevjerojatno.“

Nadbiskup je pitao zatim ne čuči li apostol Toma u svakome od nas te je spomenuo nedostatak vida – fizičku sljepoću mons. Matijevića i rekao: „…kolikogod je bila njegov teški životni križ, bila je nešto što je on puno lakše nosio od sljepoće kojom je bio pogođen apostol Toma… Potpuna tjelesna sljepoća samo je blijeda slika mraka u kojemu živi čovjek koji nema vjere u Boga te se pita ima li uopće smisla ljudski život, kad sve ionako završava grobnim humkom? Ima li smisla ljubav, kad joj smrt nanosi tako teške udarce da ona postaje izvorom patnje. Imaju li smisla altruizam, samodarivanje i požrtvovnost za druge, kad nailaze na ravnodušnost, nezahvalnost i zaborav onih kojima su dobročinstva učinjena te izazivaju bolna razočaranja dobročinitelja? Ima li smisla samoprijegorno služenje, kad ljudi to ionako često ne vide i ne prepoznaju?”

Mons. Hranić potom je istaknuo: „Uskrsnuo je onaj koji je bio raspet. Onoga koji je bio odbačen, Bog je uskrsnućem potvrdio kao svojega Sina. Njegov život i njegova smrt unijeli su ga u vječni život i doveli do neprolazne slave. Uskrsli je Krist istovjetan s onim raspetim Isusom, koji je na križu vapio: Bože gdje si? Zašto si me ostavio?. Iako je njegovo uskrsnuće usko vezano uz njegovu muku i smrt na križu te nije izbrisalo ono što se dogodilo na Veliki petak te se Uskrsli ukazuje s ranama kao znacima razapinjanja, uskrsnuće ipak predstavlja bitnu promjenu, štoviše obrat… Zato onaj koji živi životom kako to Bog hoće, u skladu s voljom Božjom sve do smrti; onaj koji ostaje vjeran vječnim i neprolaznim vrednotama; onaj koji iskreno voli i ostaje vjeran zapovijedi ljubavi makar zbog toga morao i pretrpjeti; onaj tko ostaje ustrajan u istinoljubivosti, čestitosti i poštenju makar zbog toga stradavao; taj prolazi Isusovim putem spasenja prema životu, prema istinskoj punini, prema Bogu.“

Krist Gospodin i njegova Crkva bili su sav žitak i čitav život mons. Ivana, rekao je nadbiskup Đuro i istaknuo kako je pokojnik uz svoju ispovjedničku službu, bio aktivan u pastoralu slijepih i slabovidnih osoba na području Đakovačko-osječke nadbiskupije i šire, suradnik u projektu Biblija za slijepe te član ili barem podupiratelj više udruga koje su skrbile o evangelizaciji slijepih i slabovidnih osoba. Prepisivao je na Brajevo pismo duhovnu literaturu kako bi drugima omogućio njezino čitanje i rast u vjeri.  

Nadbiskup je zahvalio ravnateljima i sestrama te gospođama u Svećeničkom domu u Đakovu koji su na uzoran način skrbili o mons. Matijeviću u njegovim zadnjim godinama i danima života kada je sve teže hodao, sve manje izlazio iz svojega stana, da bi na kraju dospio u krevet. „Kato! Kato! Bio je uzvik koji se posljednjih tjedana trajno čuo iz njegove sobe“, rekao je nadbiskup i zahvalio pokojnikovoj rođenoj sestri Kati, koja je trajno bila velika podrška svome bratu i često mu dolazila te ga posjećivala u Đakovu, a iskrenu sućut izrazio je cijeloj rodbini.    

Nakon sprovodnih obreda uslijedila je misa zadušnica. Nadbiskup Hranić zahvalio je Bogu za život, svećeničku službu, revnost i požrtvovnost mons. Matijevića te ga preporučio Božjem milosrđu.

Životopis mons. Ivana Matijevića – homilije nadbiskupa Hranića

Mons. Ivan Matijević rodio se 18. siječnja 1936. u Županji od oca Ilije i majke Marije r. Benaković. Ondje je završio i sedmogodišnju osnovnu školu te je započeo gimnaziju, koju je 1954. nastavio te je maturirao na Biskupijskom liceju u Đakovu 1956. godine.

Iste godine upisao je i studij teologije u Đakovu. Sljedeće 1957. godine bio je pozvan na odsluženje vojnog roka. Ondje je nažalost, pred kraj odsluženja, zbog zaraze koja ga je pogodila izgubio vid. Uslijedilo je dvogodišnje liječenje, pa nastavak studija. Po završetku teološkog studija bio je poslan u Graz i na teološki fakultet u Beč. U ta je dva grada pohađao i školu za slijepe osobe, koja ga je osposobila za samostalan život, čitanje, pisanje, snalaženje u prostoru itd. 

Nakon što je iz Rima dobio dopuštenje da unatoč potpunoj sljepoći može biti zaređen za svećenika, studij je priveo kraju te ga je na tom njegovu putu prema Kristu na Petrovo 1966. godine pok. biskup Stjepan Bäuerlein zaredio za svećenika.    

Prvih 9 godina svećeništva proveo je kao duhovni pomoćnik u svojoj rodnoj župi u Županji. Godine 1975. vratio se u Đakovo i bio imenovan katedralnim ispovjednikom te ispovjednikom u Bogoslovnom sjemeništu i u Samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Tu je službu svakodnevno, revno i požrtvovno obavljao kroz punih 25 godina, do umirovljenja 2010. godine. No, i nakon umirovljenja, pa i nakon što zbog zdravstvenih poteškoća više nije mogao ići u katedralu, brojni penitenti dolazili su mu u njegov stan u Svećeničkom domu.

Papa Benedikt XVI. ga je 2010. godine, radi njegovih svećeničkih zasluga i pastoralne revnosti na putu prema Kristu, počastio titulom monsignora – kapelana njegove svetosti.

M. Kuveždanin/foto: Josip Vuksanović

Izvor: djos.hr

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – Podsjetnik: u četvrtak, 27. kolovoza 2020., u parku ispred Rimokatoličke crkve Sveti Dimitrije, đakon i mučenik, vraćen je na svoje mjesto obnovljeni kip Presvetoga Trojstva. Radovi na restauraciji kipa započeli su još sredinom travnja 2020., a trajali su do konca kolovoza 2020.

Ovo je samo jedna od faza obnove, a želja je da se, osim kipa spomenik Presvetoga Trojstva obnovi u cijelosti, kako bi mu se vratio stari sjaj, te kako bi spomenik ponovno krasio ovaj dio Srijemske Mitrovice, a bio na ponos cijelom Gradu i stanovnicima Grada. Obnova cijelog spomenika bila je i više nego potreba, jer je spomenik oštećen „zubom vremena“ sve više zadobivao izgled ruine.

O svemu smo razgovarali s g. Bobanom Jovanovićem, uglednim kiparom koji je obnovio kip Presvetoga Trojstva.

Predstavite se ukratko

Ja sam kipar, Boban Jovanović, magistar umjetnosti i profesor kiparstva u Beogradu. Zvanje sam stekao na Beogradskom sveučilištu umjetnosti 1996. godine, a na specijalizaciji sam se opredijelio za rad u kamenu. Dobitnik sam najznačajnijih nagrada na izložbama za vrijeme studija. Moja kiparska djela su izložena u javnom prostoru u Srbiji, u Italiji u muzeju u Toveni, kao i u privatnim kolekcijama u Srbiji i u Evropi. U kontinuitetu se bavim poslom kiparstva više od četvrt stoljeća.

Predstavite nam svoj rad na kipu Presvetoga Trojstva u Srijemskoj Mitrovici

Skulpturu staru 150 godina, isklesanu u kamenu zatekli smo u veoma lošem stanju. U početku je uloženo značajno vrijeme i trud nas koji smo radili u pronalaženju rješenja za revitalizaciju ovog spomenika. Pored restauratorskih poslova bilo je potrebno rekonstruirati pojedine dijelove koji nedostaju na ovom znamenitom kiparskom radu. Veliki izazov i odgovornost je bilo raditi na rekonstrukciji dijelova glava i ruku kao i križa, koji su važni, a ujedno najzanimljiviji u psihološkom i simboličnom smislu same kompozicije skulpture Presvetog Trojstva. Važno je bilo postići izraz na licima i značaj koji imaju Otac i Sin za svakog vjernika, u duhovnom i religijskom smislu, npr. blagi izraz Bogočovjeka Krista i strogi izraz Oca, Boga Stvoritelja. Pored ovih, najznačajnijih dijelova, imali smo situaciju koja je nalagala rad na kompozicijskoj cjelovitosti skulpture, što podrazumijeva poznavanje anatomije i proporcija ljudskih tijela kao i poznavanje prirode rada na draperiji. Sa zadnje strane na skulpturi, gdje dominira draperija, bilo je velikih oštećenja. Tijela obavijena tkaninom, kao složen kiparski zadatak poznajemo iz antičkih vremena preko mnogobrojnih grčih skulptura klasičnog perioda. Svu ljepotu igre svijetlosti i sjenke koju nam nudi draperija na skulpturi nije bilo moguće sagledati kada smo počeli rad prije nekoliko mjeseci na ovoj prelijepoj kompoziciji zbog značajnog oštećenja.

U kakvom stanju Ste zatekli/preuzeli kip prije obnove, a u kakvom stanju je sada?

Kao sto sam već rekao, skulptura je bila izložena dug vremenski period na otvorenom prostoru (oko 150 godina) bez potrebne periodične zaštite i opće brige o tako vrijednom kulturnom dobru. Tako dug period, kao i slaba kvaliteta kamena, a radi se o pješčaru sitnog zrna (nalazište nepoznato), uzrokovao je da erozija izazove drastično propadanje spomenute skulpture. Postupkom dodavanja materijala, srodnog spomenutom kamenu, koji smo odredili stručnom analizom, figure su obnovljene i dovedene u stanje, vrlo slično prvobitnom, obzirom da nemamo precizne podatke kako je ona zaista izgledala prije 100 ili 150 godina. Po završetku dodavanja svih dijelova koji nedostaju, materijalom koji je strukturalno odgovarao prirodi izvornog kamena, skulpturu smo pažljivo tonirali, kako bi lokalni ton ostao nenarušen i sproveden na preostali većinski dio skulpture. Naglašavam da kiparski tretirana površina u ovom postupku restauracije, prelazi 80% cjelokupne površine. Na kraju je skulptura hidrofobirana, kako bi dobila zaštitu na duži vremenski period od prodiranja vode u sam gradivni materijal.

Jeste li imali velikih poteškoća prilikom obnavljanja kipa?

Tim koji je radio na preostalom dijelu spomenika, prvenstveno na postolju, je imao usku suradnju sa mnom po svim pitanjima; materijala, nadogradnje, toniranja cjelokupnog spomenika kao i to da smo u samom startu rada na obnovi spomenika odlučili da bi bilo najbolje da se skulptura demontira sa postolja, kako bi radovi na njoj bili izvedeni na zemlji u boljim uvjetima od onih na skeli. To je bio dobar potez, kako se kasnije ispostavilo. Kada smo pronašli adekvatan materijal za nadogradnju, tromjesečna akcija je krenula. To je vrijeme u kojem smo projektirali obnovu skulpture. Nedostajali su veliki i značajni dijelovi, čiji izgled je bilo potrebno naslutiti, osmisliti, nadograditi i uklopiti u preostalu kompoziciju kako bi dobili ujedno novu-a-staru cjelovitost i kako bi se vratio prijašnji sklad čitave kompozicije. Likovna i tehnička kvaliteta bila je moj moto i nešto što je cijelo vrijeme bilo prisutno u napornom, a uzbudljivom radu. Specifičnost teme jako je doprinosila tome. Na nekim mjestima je bilo potrebno dodavati armaturu jer su nedostajali veliki i značajni dijelovi kako bi nadograđene partije imale dodatnu čvrstinu, pored toga što su likovno, na izvjestan način ponovo oživjeli vremenom narušenu kompoziciju. Nedostajući dijelovi na licima i rukama su bili najzahtjevniji za rekonstrukciju, u svakom smislu.

Koliko je bilo važno obnoviti ovaj kip?

Ovaj spomenik ima veliku umjetničku važnost. Vremenom je, oštećenje na njemu postalo toliko veliko da je postojala realna mogućnost, ukoliko se ne sanira, da bude konačno i zauvijek izgubljen. Odluka da se obnovi je od velikog kulturnog značaja, kako na lokalnom, tako i na nacionalnom i državnom nivou.

Koja je, za Vas osobno, vrijednost ovog kipa, te obnove kipa?

Veoma važno mi je bilo što kvalitetnije uraditi posao koji mi je povjeren. Pravio sam temeljne pripreme kako bih bio što efikasniji u samom radu na skulpturi. Prikupljao sam, inače oskudne, podatke o spomeniku i samoj figuralnoj grupaciji koja kruni cjelokupni izgled spomenika. To je obuhvaćalo vrijeme nastanka, ispitivanje materijala, bezuspješno traganje za autorom skulpture, proučavanje tematski srodnih spomenika kod nas i u svijetu, zatim njihova simbolika, položaj ruku, glava i ostalih dijelova kompozicije, kao i rekvizita i drugih prisutnih predmeta koji su od neizostavnog značaja za cijeli spomenik. Obnovom ovog kompleksa, na dobitku je zajednica u Gradu gdje se on nalazi, na dobitku su svi Građani koji će imati mogućnost uživati u divnom parku koji okružuje kompleks spomenika. Mislim, da smo obnovom ovog kompleksa, na neki način, svi na dobitku.

Razgovarao: Ivica Zrno

Foto: Boban Jovanović/Ivica Zrno