SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – U subotu, 5. rujna 2020., u župnoj crkvi Sveti Dimitrije, đakon i mučenik, euharistijskim slavljem u 19.00 sati proslavljen je spomendan svete Majke Terezije iz Kalkute.

Euharistijko slavlje je predslavio srijemskomitrovački župnik mons. Eduard Španović, uz suslavljenje vlč. Ivice Zrno, župnika u Laćarku.

U uvodnom dijelu euharistijskog slavlja, mons. Eduard Španović, pozvao je okupljenu zajednicu da se svi ugledamo u svijetli primjer ove duhom velike žene, koja se svojim životom, iz ljubavi prema Bogu, posvetila bližnjem ovdje na zemlji, te nam na taj način pokazala put one prave i djelotvorne ljubavi. Kako je danas i Prva subota, na osobit način molimo Gospodina da nas blagoslovi sa što više ovakvih duhovnih zvanja.

Mons. Eduard Španović se u prigodnoj homiliji kratko prisjetio života i važnih životnih točaka svete Majke Terezije istaknuvši da nam njezin životni primjer i danas živo progovara.

Sveta Majka Terezija iz Kalkute nije bila žena visoka stasom, ali je bila žena koju s pravom nazivamo velika žena. Razlog te veličine su njezina djela, koja nikada nisu izgubila svoj prvotni sjaj. Razlog tome motiv koji ju je pokretao i poticao na ta djela – ljubav prema Bogu. Uistinu, zadivljuje nas njezino držanje i njezin stav prema životu i čovjeku, a o tome nam svjedoči njezino skromno i ponizno držanje u trenutku primanja Nobelove nagrade za mir 1979.

To je opet potvrđeno i prilikom njezinog predstavljanja na zasjedanju u Ujedinjenim narodima, kada ju je Perez de Cuellar predstavio riječima: „Predstavljam vam najmoćniju ženu na svijetu. Ona uistinu predstavlja Ujedinjene narode jer je u njezinu srcu trpljenje tolikih ljudi.“ Na to je ona skromno odgovorila da je ona samo siromašna žena koja moli, a upravo po molitvi Gospodin  mi stavlja u srce ljubav kako bih mogla ljubiti siromašne.

Uistinu, pred nama je primjer žene vjernice koja nije bila velika stasom, ali veoma velika vjerom, djelima i ljubavlju. A izvor svega toga je, nitko drugi nego sam Bog. Taj primjer trebamo svi nasljedovati, poručio je mons. Eduard Španović.

Na koncu euharistijskoga slavlja, mons. Eduard Španović je posebno pozdravio djelatnike i župnog Caritasa i korisnike caritasovog dnevnog centra za osobe s mentalnim smetnjama i intelektualnim poteškoćama „Sveta Tereza“, koji su se okupili u crkvi u želji da proslave svoju nebesku zaštitnicu. U tome duhu su ukrasili i prostor ispred oltara izloživši sliku sa svojom nebeskom zaštitnicom, te radove koje prave u caritasovom dnevnom centru.

Ivica Zrno

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – Četvrtak, 27. kolovoza 2020., je dan koji će ostati zlatnim slovima upisan u povijest župe Sveti Dimitrije, đakon i mučenik, Srijemske biskupije, ali i samoga Grada Srijemska Mitrovica. Toga dana vraćen je na mjesto obnovljeni kip Presvetoga Trojstva. Radovi na restauraciji kipa započeli su još sredinom travnja 2020., a trajali su sve do sada.

Valja napomenuti da je ovo samo jedna od faza obnove, a želja je da se, osim kipa spomenik Presvetoga Trojstva obnovi u cijelosti, kako bi mu se vratio stari sjaj, te kako bi spomenik ponovno krasio ovaj dio Srijemske Mitrovice, a bio na ponos cijelom Gradu i stanovnicima Grada. Obnova cijelog spomenika bila je i više nego potreba, jer je spomenik oštećen „zubom vremena“ sve više zadobivao izgled ruine.

O spomeniku na čast Presvetome Trojstvu

Spomenik na čast Presvetoga Trojstva u Srijemskoj Mitrovici, prema stručnoj procjeni, podignut je u drugoj polovici 19. stoljeća, iz čega se može iščitavati njegova povijesno–kulturološka vrijednost, ali i velika važnost za Rimokatoličku zajednicu u Srijemskoj Mitrovici. Od podizanja spomenika on postaje pravi istinski simbol života i prisutnosti i Crkve na ovom prostoru i u ovom Gradu, a kako se radi, po dimenzijama o uistinu impozantnom spomeniku, postao je pravi i prepoznatljivi simbol ovog dijela Srijemske Mitrovice. O tome nam svjedoči i sam govor i nazivanje: Trojstveni plac.

Od velike je važnosti projekt obnavljanja spomenika na čast Presvetom Trojstvu u Srijemskoj Mitrovici. Samim time, pokazuje se briga za prošlost koja je ovdje uistinu bogata, te želja da ne propada ono što su nam naši preci ostavili. U isto vrijeme to je briga za sadašnjost, jer obnovom spomenika vraća se lijepo lice, ne samo Trojstvenoga placa, nego i lijepo lice Grada. U tome duhu možemo govoriti o brizi za budućnost.

Ono što ovaj spomenik čini veoma značajnim jest stil njegove gradnje. Naime, pretraživanjem istih spomenika (Pestsäule ili Ehrensäule) koji se nalaze u drugim gradovima (npr. Požega, Vinkovci, Osijek…) i u međuvremenu su obnavljani možemo vidjeti da se radi većinom o tzv. kužnim pilovima. To znači da se centralni kip koji predstavlja Presveto Trojstvo nalazi na stupu ili na tri stuba. U Srijemskoj Mitrovici je riječ ne o pilu, nego o monumentu. U Subotici se može naći kip Presvetoga Trojstva na kvadratnom postolju (stubu), ali čini se da spomeniku u Srijemskoj Mitrovici, zbog položaja i načina gradnje treba dati veću pažnju i značenje.

Stoga kada govorimo o spomeniku Presvetoga Trojstva u Srijemskoj Mitrovici, govorimo ne samo o spomeniku nego o istinskom simbolu vjere koji nastaje u drugoj polovici 19. stoljeća. To ga čini prepoznatljivim simbolom ne samo jednog dijela Srijemske Mitrovice, nego i cijeloga Grada. Obnova ovoga spomenika je ne samo opravdana, nego veoma važna za sam Grad, a time i za Katolike u Gradu žive.

Stručna procjena Zavoda za zaštitu spomenika kulture o spomeniku Presvetoga Trojstva

U okviru negdašnje Austro–Ugarske Monarhije postojala je duga tradicija podizanja spomenika u čast Presvetom Trojstvu ili na čast Blaženoj Djevici Mariji, posebno u 18. stoljeću. Na temelju toga se može reći da je izrada ovih i ovakvih spomenika svojevrsno obilježje srednjeeuropskog kulturološkog kruga. Uobičajena svrha podizanja  spomenika na čast Presvetom Trojstvu bila je istaknuti simbol kršćanskog vjerovanja, te posvijestiti da je Crkva čuvarica istog vjerovanja.

Za razliku od spomenika podizanih na čast Blaženoj Djevici Mariji, a koji su podizani kao  znak zahvale zbog izbavljenja od epidemije kuge koja je poharala Europu toga vremena (Pestsäule), spomenici na čast Presvetom Trojstvu su oznaka svojevrsne komemoracije (Ehrensäule), te su podignuti na čast Trojedinom Bogu i kao pokazatelj snažne prisutnosti, slave i moći Rimokatoličke Crkve.

Podizanje religioznih spomenika u obliku stuba ili stubova, okruženih figurama ili kršćanskim simbolima, bio je javni izraz vjere koja je cvjetala u dijelu katoličke Europe, osobito u 17. i 18. stoljeću. Takvi spomenici nastaju zalaganjem pojedinih mjesta, društava (bratovština) ili osoba, a podignuti su u znak zahvalnosti nebeskim zaštitnicima na zaštiti od svega što ugrožava ljudski život ili egzistenciju, npr. požar, poplava, kužna bolest,… U kulturološko–povijesnom kontekstu, za određeno područje, najvažniji je izbor likova svetaca, tj. nebeskih zaštitnika.

Većina tih spomenika povezana je s imenima svetaca zaštitnika od raznoraznih bolesti i elementarnih nepogoda. Dominantni motiv je lik Presvetoga Trojstva u punoj plastici, koji se nalazi na vrhu spomenika. Uz ovaj dominantni motiv, najčešći motiv je sveti Rok, ispovjedalac (zahvaljujući dubokoj vjeri čudesno se oporavio od kuge) i sveti Sebastijan (ranokršćanski mučenik koji je u srednjovjekovnoj simbolici prihvaćen kao zaštitnik od kuge). Često se stavlja motiv svete Barbare, zaštitnice umirućih, kao i dva kasnija sveca zaštitnika sveti Franjo Ksaverski i sveti Karlo Boromejski, koji su u okvirima svjetske povijesti ostavili veoma značajan trag.

Na prostoru današnje Vojvodine podignuto je tijekom 18. i 19. stoljeća više spomenika posvećenih Presvetom Trojstvu, koji su tijekom vremena postali prepoznatljivim znakovima gradova u kojima su se nalazili. Većina spomenika ove vrste u Vojvodini, nažalost je potpuno uništena u prvim godinama nakon II. Svjetskog rata (npr. spomenici Presvetom Trojstvu u Novom Sadu i Somboru), dok se tek mali broj sačuvao do sadašnjeg vremena. Najznačajniji spomenik ovog tipa nalazi se na putu Ruma–Irig. Spomenik su podigli žitelji Rume, u znak zahvalnosti nebeskim zaštitnicima jer su ih sačuvali od kužne pošasti.

Spomenik Presvetom Trojstvu u Srijemskoj Mitrovici podignut je u drugoj polovini 19. stoljeća u neposrednoj blizini Rimokatoličke Crkve svetog Dimitrija (1810.) i zgrade župskog dvora (1827.), u samom središtu parka kojeg uokviruje ulica Svetog Dimitrija. Na ovom mjestu se krajem 19. i početkom 20. stoljeća odvijala živa trgovina mješovitom robom i živežnim namirnicama. Stoga kje cijeli prostor, upravo po ovom spomeniku dobio prepoznatljivi naziv Trojstveni plac. Nasuprot spomenika Presvetom Trojstvu je 1927. podignuta i zgrada Hrvatskog Doma, te je ovaj dio Grada postao središte vjerskog i kulturno–prosvjetnog života mitrovačkih Hrvata.

Spomenik Presvetom Trojstvu u Srijemskoj Mitrovici pripada javnoj plastici. Najvjerojatnije je podignut u drugoj polovini 19. stoljeća. Izrađen je od pješčanog kamena i djelo je nepoznatog autora. Postavljen je na troetažni postament i sastoji se od tri cjeline – kvadratne osnove ili baze, šire i uže. Na postamentu je stub kvadratnog presjeka koji se sužava prema vrhu. A na samom vrhu je „grupa likova“ koja prikazuje Presveto Trojstvo. Kvadratna osnova spomenika je naglašena s četiri masivna osmerokutna stuba, prislonjena uz kutove kamenog postolja. Stubovi su oslonjeni na kvadratne postamente, zasječene u kutovima. Izvorno se na stubovima nalaze šire kvadratne baze, na kojima su bile postavljene četiri skulpture svetaca zaštitnika izrađenih u punoj plastici, što se može uočiti na arhivskoj fotografiji. Prema usmenom svjedočanstvu, skulpture su nakon II. Svjetskog rata, uklonjene na nepoznatu lokaciju, a na temelju sačuvane arhivske građe, nemoguće je rekonstruirati o kojim se svecima zaštitnicima radi.

Na osnovu šire kvadratne baze spomenika postavljeno je stepenasto uvučena uža kvadratna baza, čiji su kutovi, također naglašeni s četiri niža stubića osmerokutnog presjeka, čije su stranice okomito izdvojene plitkim i uskim nišama koje se završavaju tzv. Saracenskim lukom. Svaka od četiri strane ovog postolja ima u središnjem dijelu dominantan motiv rozete koja je na južnoj i sjevernoj strani oblikovana stiliziranim listovima akantusa, dok je na istočnoj i zapadnoj strani korišten stilizirani floralni ornament u kombinaciji s volutama.

Iz ovog niskog masivnog postolja izrasta stub kvadratnog presjeka naglašen na kutovima izduženim i uzanim nišama poput onih koje se javljaju na niskim stubićima. Središnji dio stuba zauzima motiv u vidu bifore, rađen u plitkoj plastici. Ovaj motiv se javlja na istočnoj, zapadnoj i južnoj strani stuba, dok je na sjevernoj stani, prema kojoj je okrenuta monumentalna skulptura Presvetog Trojstva, izvedena plitka polukružna niša s lunetom koju čini niz utisnutih krugova. U gornjem dijelu stuba se sa sve četiri stane nalazi po jedna kartuša uokvirena otvorom elipsoidnog oblika. I u ovom slučaju je postignuta simetrija tako da se međusobno poklapaju motivi na istočnoj i zapadnoj strani stuba, dok su identični motivi na sjevernoj i južnoj strani.

Završnicu spomenika čini reprezentativna „grupa likova“ koja prikazuje Presveto Trojstvo – Bog Otac, prikazan kao starac duge brade koji blagoslivlja desnom rukom i  Isus Krist koji desnom rukom pridržava križ (križ nedostaje). Ovu kompoziciju zaokružuje središnji motiv – Duh Sveti, koji je prikazan u vidu goluba oko kojeg se radijalno šire zraci (uništeni tijekom vremena).

Tekst: Ivica Zrno

Foto (obnova): Ivica Zrno

Foto (staro stanje): wikipedija/privatni arhiv

MOROVIĆ (TU) – Crkvu Blažene Djevice Marije u morovićkom groblju mons. Đuro Gašparović proglasio je 2. rujna 2011. godine hodočasničkim mjestom Marije pomoćnice kršćana u obraćenu i duša u čistilištu

Povodom obilježavanja devete obljetnice misno slavlje u 11 sati predvodio  je župni upravitelj vlč. Nikica Bošnjaković u koncelebraciji s vlč. Ivicom Živkovićem, župnikom u Hrtkovcima i o. Vladimirom Edelinskim, grkokatoličkim župnikom u Berkasovu.

Tražiti Božje kraljevstvo

Predsjedatelj slavlja se u homiliji osvrnuo na pročitano Evanđelje u kojem Isus vjernicima poručuje da ne trebaju biti zabrinuti za egzistencijalne probleme, nego za Božje Kraljevstvo, a tada će im se sve ostalo nadodati. Kazao je kako se u svome životu trebamo izdignuti iznad pogana, iznad onih marginalnih kršćana, koji su vjernici prigodno, ili samo na papiru. To ćemo učiniti tako što nećemo voditi računa samo o ovozemaljskom, o stjecanju materijalnog imetka, nego ćemo se brinuti za duhovno.

Isus traži da usmjerimo svoj pogled k vječnosti. On nas hrabri time što nam govori da ne budemo zabrinuti. Njegova je želja da se ne suobličimo svijetu, nego da s njim koračamo, jer je s njime sve lakše. Želi od nas da u svemu tražimo Božje kraljevstvo, kazao je vlč. Bošnjaković.

Također je naglasio da, kao što rijeka mora biti povezana s izvorom, tako mi moramo biti povezani s Bogom, a vraćanje Bogu kao izvoru je obraćenje. Objasnio je da je obraćenje prije svega promjena misli, jer sve u mislima započinje, te potaknu vjernike da mole Blaženu Djevicu Mariju da im otvori oči duše kako bi shvatili u čemu su potrebni obraćenja.

Manje hodočasnika

Iako je ove godine zbog aktualne pandemije na obljetnici proglašenja hodočasničkog mjesta sudjelovalo manje vjernika nego inače, ipak su pored hodočasnika iz okolnih župa i filijala, sudjelovali i vjernici iz Nikinaca, Hrtkovaca i Platičeva, koji su došli sa svojim župnikom vlč. Živkovićem, te vjernici iz Berkasova, kojima je župnik o. Vladimir Edelinski. Kao i ranijih godina, nakon misnog slavlja za sve hodočasnike župljanke iz Morovića pripravile su ručak u ljetnikovcu pokraj župne crkve sv. Roka.

Tekst: Ana Hodak/Ivica Zrno

Foto: Ana Hodak

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – Uprkos COVID-19 restriktivnim mjerama, kao i vremenu godišnjih odmora, srijemskomitrovački Caritas Sveta Anastazija radi punom parom i diše punim plućima.

Poštujući sve propisane mjere opreza i s punim srcem vjere, aktivnosti se nižu iz dana u dan. Ovdje ćemo se kratko osvrnuti samo na aktivnosti u tekućem mjesecu – kolovoz 2020.

Početkom ovog mjeseca organizirali smo i održali sedmodnevnu obuku za njegovateljice za stare, tj. obuku za gerontodomaćice. Obuci je pristupilo 10 osoba. Među njima su osposobljene žene koje su na obuku došle po preporuci Centra za socijalni rad. Riječ je ženama koje su samohrane majke, te o ženama koje su žrtve obiteljskog nasilja i nalaze se u Sigurnoj kući. Sve polaznice obuke su uspješno položile akreditiranu obuku Caritasa Srbije.

PODRAVSKA MOSLAVINA (TU) – Misa zadušnica i sprovodni obredi vlč. Stjepana Podboja, dosadašnjeg župnika Župe sv. Nikole, biskupa u Vinkovcima i imenovanog jarminačkog župnika, koji je u subotu, 22. kolovoza 2020. preminuo u KBC-u Osijek u 63. godini života i 36. godini svećeništva, održani su u ponedjeljak 24. kolovoza na mjesnom groblju u Podravskoj Moslavini, rodnom mjestu pokojnoga svećenika. U zajedništvu s pomoćnim biskupom đakovačko-osječkim Ivanom Ćurićem te svećenicima triju nad/biskupija – Đakovačko-osječke nadbiskupije, Požeške biskupije na čijem teritoriju su održani sprovodni obredi i odakle je bio rodom vlč. Podboj i Srijemske biskupije – misu na otvorenom i obred sprovoda, poštujući epidemiološke mjere, predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.

Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup Đuro izrazio je u svoje osobno ime te uime pomoćnoga biskupa Ivana, nadbiskupa u miru Marina i šezdesetak prisutnih svećenika, braći i sestrama pokojnika, njegovoj rodbini i prijateljima te prisutnim župljanima Župe sv. Nikole biskupa u Vinkovcima kršćansku sućut, solidarnost i blizinu te je zamolio da se izrazi sućuti prenesu i pokojnikovoj majci Ireni. Potom je istaknuo: „Opraštamo se od našega brata svećenika slaveći euharistiju jer je euharistija spomen-slavlje Kristova prijelaza iz smrt u život. Vjerujemo da se to dogodilo i s pokojnim Stjepanom, da je kroz smrt ušao u puninu života.“

Vlč. Stjepan živio je iskustvo Isusa kao Dobroga pastira

Svoju homiliju nadbiskup Hranić započeo je obraćajući se djeci i mladima Župe sv. Nikole, biskupa iz Vinkovaca, rekavši: „Pisali ste mi draga mladosti i djeco, župljani Župe sv. Nikole, biskupa iz Vinkovaca, 17. srpnja kako su se ožalostila vaša srca kad vam je župnik Stjepan rekao da će ovoga ljeta nakon godina župničke službe među vama otići iz Vaše župe i biti premješten u Jarminu. Napisali ste mi koliko vam znači i koliko vam je dobra pružio i učinio na putu Vašega mladenačkog odrastanja. Proslijedio sam mu to vaše pismo, izrazio mu radost zbog vašeg poštovanja i ljubavi prema njemu te mu rekao da je biskup sretan kad vidi da župljani nisu u takvoj situaciji ravnodušni, nego da žale što odlazi i da plaču za njim te sam ga zamolio da vas ipak malo smiri i utješi. Odgovorio mi je: Bilo bi loše da je drugačije. Budi miran i ne očekuj njihov dolazak u Đakovo. Koliko smo više ožalošćeni svi mi koje je ovdje okupio, ne njegov odlazak u Jarminu – kamo je trebao stići prošli utorak, nego njegov tako brz odlazak s ovoga svijeta u smrt.“

Ističući Isusove riječ iz Ivanova evanđelja: Neka se ne uznemiruje srce vaše!… Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova… Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja, mons. Hranić je rekao: „Opraštajući se od brata svećenika Stjepana, kojega je Crkvi podarila ova vaša župna zajednica, utješeni i ohrabreni vjerom, pjevamo psalam koji sav zrači pouzdanjem te u kojemu izražavamo svoju radosnu sigurnost da će on i svi mi biti vođen i zaštićen, sačuvan od svake opasnosti, jer je Gospodin njegov pastir.“

Podsjetio je da je navedeni psalam slika nomadskog i pastirskog života staroga Izraela te iskustva uzajamnog poznavanja između pastira i ovaca njegova stada, a zatim je naglasio: „U toj slici Dobroga Pastira prepoznajemo Stjepana kao pastira. Ona nam istodobno doziva u pamet iskustvo odnosa i ozračje povjerenja, prisnosti i nježnosti između Krista Gospodina i nas vjernika te između pokojnog Stjepana kao župnika i vas njegovih župljana. Pokojni je Stjepan živio to iskustvo Isusa kao Dobroga pastira koji nas vodi prema sigurnim pašnjacima i to je iskustvo svojim svećeničkim djelovanjem posredovao i snažio i u drugima.“

Životopis vlč. Stjepana Podboja

adbiskup Hranić potom je uputio u životopis pokojnog svećenika. Vlč. Stjepan rodio se 26. rujna 1957. godine u Podravskoj Moslavini od oca Ivana i majke Irene. Tamo je završio i osnovnu školu te u svojoj obitelji i među župljanima upijao iskustvo vjere, koje ga je po završetku osnovne škole odvelo u Sjemenište u Zagreb, na Šalatu, gdje je završio gimnaziju i 1976. maturirao. U mladenačkom propitivanju je li na pravom putu, upisao je poslije mature građevinski fakultet, no kroz godinu dana došao je do sigurnosti da je njegov životni put Krist Gospodin te da je svećeništvo njegov poziv kojega želi i treba prihvatiti. Teologiju je studirao na KBF u Zagrebu i u Đakovu. Na Petrovo 1985. godine za svećenika ga je u katedrali u Đakovu zaredio pok. biskup Ćiril Kos i imenovao ga župnim vikarom u Župi sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima.

Nakon trogodišnje kapelanske službe u Vinkovcima, 1988. godine imenovan je župnikom u Novom Slankamenu u Srijemu. Potom je tijekom 7 godina bio župnikom u Šljivoševcima (1990. – 1997.). Najduži period svoga života poklonio je župi sv. Nikole u Vinkovcima – pune 23 godine. Kad je stigao u Vinkovce, od svoga je predšasnika u službi naslijedio plac. Svoju je službu započeo u preuređenoj obiteljskoj kući. Sve ono što se danas nalazi na toj parceli: nova posvećena župna crkva, novi župni stan i pastoralni centar sa svojim sređenim interijerom i s mobilijarom, sređeni okoliš… plod je njegove požrtvovnosti te velikodušnosti župljana te vinkovačke župe. Bio je marljiv i zauzet, stabilan i pouzdan svećenik, koji je pokazivao osjećaj i skrb za sve dimenzije života župne zajednice i sustavan rad na duže staze. Osobito je volio i bio je poznat po svome glazbenom daru. Bavio se glazbom i duhovnim šansonama. Svirao je gitaru, pisao pjesme i skladao te je 2013. snimio album pod naslovom Pjesmom vam ljubav vraćam s 18 svojih pjesama. Imao je materijala i za novi album. Imao je smisla za humor. Odlikovao se ljudskošću i plemenitošću. Primjećivao je potrebe drugih i diskretno pomogao mnoge potrebne.

Vrijeme za premještaj

Naglašavajući kako Župu sv. Nikole biskupa u Vinkovcima najviše rese brojni župni suradnici, zborovi i pjevači, veliki i mali ministranti, članovi župnog pastoralnog i ekonomskog vijeća, čitači, izvanredni djelitelji pričesti, razne pastoralno-katehetske i molitvene skupine te vjerničke udruge župljana, svećenička zvanja i vjeroučitelji, nadbiskup Đuro prisjetio se posljednje kanonske vizitacije u toj vinkovačkoj župi: „U veljače ove godine, na kanonskoj vizitaciji, mi je rekao da je želio uz crkvu sagraditi i predviđeni zvonik te tako u potpunosti zaokružiti projekt, i da mu je žao zbog toga što nije bilo novčanih sredstava, što nije ranije uspio prodati staro župno sjedište te što nije uspio to ostvariti, ali da je došlo vrijeme za još jedan premještaj dok ne postane za to prestar. Da je došlo vrijeme za odlazak u neku drugu manje zahtjevnu župu, u kojoj će ostati do odlaska u mirovinu. No, zarazio se koronavirusom i završio u bolnici. Simptomi su postajali sve teži. Dok je još mogao, napisao mi je: Umotan sam i tijelom i dušom, izražavajući svoj bol i svoje poteškoće. S teškom upalom pluća bio je prebačen u bolnicu u Osijek, gdje je otkriveno da je bolovao od kronične leukemije. Više dana u teškom stanju, u induciranoj komi, ali stabilan, dok nisu otkazali bubrezi i dok se nisu počele urušavati i druge tjelesne funkcije te dok nije ispustio dah i vratio se u kuću Očevu.“

Zaključujući svoju homiliju nadbiskup Đuro je rekao: „Ostaje, draga braćo i sestre, praznina ne samo zato što je ostala prazna, bez svoga župnika, Župa Jarmina;  nego, ostaje praznina jer osjećamo da smo imali dobroga svećenika koji je puno toga nosio, koji je još puno toga mogao dati. No, Gospodin je u svojoj providnosti odlučio drugačije i mi vjerujemo da On najbolje zna. Mons. Hranić vjernike je potaknuo na molitvu za pokojnika, ali i na molitvu „da nas Gospodin blagoslovi novim mladićima koji će prihvatiti svećenički poziv i velikodušno se darivati Bogu i Crkvi u svećeničkoj službi“.

Oproštajni govori i sprovodni obredi

Nakon popričesne molitve, nadbiskup Hranić zahvalio je domaćem župniku, mons. Vladimiru Škrinjariću i župljanima župe u Podravskoj Moslavini na svemu što su učinili kako bi misa zadušnica lijepo protekla te je pozdravio i sve svećenike, redovnike i redovnice iz različitih krajeva Hrvatske koji su došli oprostiti se od pokojnog svećenika Stjepana. Uime župljana Župe sv. Nikole, biskupa u Vinkovcima oproštajni govor uputio je vjeroučitelj Josip Džakula. Naglasio je kako je župnik Podboj uvijek bio pristupačan, spreman pomoći, s puno razumijevanja za mlade te svestran, posebno otvoren glazbi koja je bila značajan dio njegova života, i po kojoj će – kao i po podijeljenim sakramentima, udijeljenim blagoslovima i riječi Božjoj koju je propovijedao – i dalje živjeti među svojim župljanima.

Uime svećenika Vinkovačkog dekanata, vidno ožalošćen, oproštajni govor izrekao je mons. Tadija Pranjić, župnik Župe sv. Euzebija i Poliona, koji je pokojnika pratio od njegovih prvih svećeničkih dana, kada je u vinkovačkoj župi vršio svoju prvu službu župnog vikara. „Imali smo istu školu, iste ideale, ostali smo povezani cijeli život“, rekao je mons. Pranjić opisujući njihovo prijateljstvo, ali i posljednji susret te nastojanja osigurati bratu svećeniku najbolje liječenje tijekom njegovih posljednjih bolesničkih dana. Uslijedili su sprovodni obredi, a prisutni svećenici od pokojnog subrata oprostili su se pjevajući Regina caeli.

Martina Kuveždanin

ĐAKOVO (TU) – U subotu, 22. kolovoza 2020. u KBC-u Osijek u 63. godini života i 36. godini svećeništva preminuo je vlč. Stjepan Podboj, dosadašnji župnik Župe sv. Nikole, biskupa u Vinkovcima i imenovani jarminački župnik.

Sprovodni obredi bit će u ponedjeljak, 24. kolovoza 2020. s početkom u 16 sati na mjesnom groblju u Podravskoj Moslavini. Poslije ukopa bit će Sv. misa zadušnica u župnoj crkvi Rođenja BDM u Podravskoj Moslavini.

Izvor: djos.hr