SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – U katedralnoj Župi sv. Dimitrija od 10. do 12. lipnja održana je trodnevnica na čast sv. Antunu Padovanskom koju je predvodio vlč. Ivica Zrno, pastoralni suradnik. Svaka od tri večeri imala je svoj duhovni impuls, u kojem su razmatrana liturgijska čitanja te je istaknut poticajni vjernički primjer.

Predvoditelj trodnevnice, vlč. Ivica Zrno, u prvoj je večeri, govoreći o liku Blažene Djevice Marije, Majke Crkve, te naglasio vrijednost i veličinu života Crkve u kojoj bismo se trebali osjećati kao u Obitelji. „Život sv. Antuna nam progovara na isti način. Sv. Antun je živio u Crkvi i za Crkvu. Rado ga zazivamo za pomoć i nebeski zagovor. To nije pogrešno! No u isto vrijeme moramo biti svjesni da ćemo sv. Antunu biti bliski i dragi, tek u onom trenutku kada se trudimo nasljedovati njegov vjernički primjer“, naglasio je vlč. Zrno.

U drugoj večeri trodnevnice, naglasak je stavljen na riječi iz Evanđelja po Mateju Besplatno primiste, besplatno dajte (Mt 10, 8) te je predvoditelj uputio: „Gledajući život sveca, čijeg se vjerničkog primjera sjećamo, nužno je uočiti koliko je cijeli svoj život, pa i darove koje je od Boga primio, stavio u službu Boga, čije Ime je želio navijestiti. Također, promatrajući sv. Antuna, vidljivo je potpuno isto. Ljudi su ga rado slušali, jer je imao dar govora, rado su mu odlazili, jer je činio mnoga čuda. Ali njegova veličina nije u govoru, čudesima ili bilo kojem drugom daru. Njegova je veličina u poniznosti i životu koji govori o Izvoru svih njegovih darova. Na tome putu smo pozvani nasljedovati ove duhovne velikane.“

U trećoj večeri trodnevnice naglašen je vjernički primjer koji pruža sv. Antun te je vlč. Zrno poručio: „Promatrajući život i primjer koji nam pruža sv. Antun Padovanski i mi bismo trebali osjetiti potrebu reći DA Božjoj ponudi u našem životu. Živjeti za Evanđelje i ne pokolebati se, trebao bi i nama biti ideal. Takav poticaj sv. Antunu dali su braća franjevci koje su Arapi ubili zbog vjernosti Evanđelju, Kristu i njegovu putu. Mi ne znamo što će se sve od nas tražiti u životu, ali smo, potaknuti ovim primjerima, pozvani nasljedovati vjeru i djelo svetoga Antuna.“

Trodnevnica je bila uža priprava za blagdan sv. Antuna, a kao daljnja priprava, tradicionalno je upriličena pobožnost 13 utoraka na čast sv. Antunu Padovanskom.

Ivica Zrno

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) - Na 7. vazmenu nedjelju, 2. lipnja 2019. godine, za vrijeme euharistijskog slavlja u 9.30 i 19.00 sati, u katedralnoj crkvi svetog Dimitrija, đakona i mučenika, župna se zajednica oprostila od sestre Gracijele Sučić. Sestra Gracijela je provela 12 godina u kući milosrdnih sestara svetog Križa u Srijemskoj Mitrovici, te je svojim životom i radom ostavila lijepi trag u životu sestara, ali i cijele župne i katedralne zajednice.

Euharistijska slavlja je predslavio mons. Eduard Španović, katedralni župnik Župe Sveti Dimitrije, đakon i mučenik..

Tumačeći riječi svetog Pisma, mons. Španović je poručio da se i mi danas, kao apostoli nekada okupljamo oko Gospodina iščekujući snagu odozgor. Bez snage odozgor, bez Duha Svetoga, samo znanje nije od velike koristi. Istina jest da se vjera ne protivi znanju, ali samo znanje bez vjere i bez ljubavi od slabe je koristi. Crkva je rođena po poslanju Očevu, po Duhu Svetom, a Duh je taj koji ulijeva apostolima životvornu snagu koja iz temelja mijenja i pojedinca i čitavu zajednicu. Kakva je bila šansa apostola u ono vrijeme, u velikom svijetu? Ne baš velika! Bili su nepoučeni, jednostavni ribari, neiskusni ljudi. Samo svojom snagom, ni Petar ni drugi apostoli, ne bi ništa učinili. Njihov uspjeh je predanju Duhu Svetom i snazi koju samo On daje. Crkvu možemo promatrati kao lađu na moru. More je ponekad mirno i po njemu je lijepo ploviti, a ponekad je uzburkano, vjetrovito i olujno i za plovidbu je potrebno puno snage. U tim trenutcima Duh Sveti je snaga bez koje ne možemo, istaknuo je mons. Španović.

Na koncu euharistijskoga slavlje, obraćajući se sestri Gracijeli, istaknuo je: Zajedno sa cijelom zajednicom želio bih se zahvaliti našoj sestri Gracijeli za njezinih 12 godina provedenih ovdje s nama i među nama. Svi ćemo se složiti da je izvana sitna, ali je u duhu velika. Iako je tihoga hoda i tihoga nastupa, u našoj je zajednici ostavila veliki dojam. Odlukom svojih poglavara i u duhu poslušnosti, sestra Graciela se vraća u Đakovo, gdje će nastaviti svoj redovnički život. U ovom trenutku pružamo joj ruku zahvale i želimo joj reći hvala za sve što je činila za nas i među nama.

Sestra Gracijela je dobra redovnica, koja je svjesno i savjesno živjela svoje redovničke zavjete u svojoj zajednici i ovdje među nama. Na njoj se uvijek mogla iščitavati sreća prave redovnice: fina, kulturna, samozatajna, čila, otvorena i pored svojih godina aktivna. S ljubavlju i poštovanjem ste nas susretali to smo svi osjećali. Stoga sestro Gracijela hvala Vam za sve.

 U svom govoru i zahvali, sestra Gracijela se okupljenima obratila ovim riječima: Došla sam ovamo iz poslušnosti, s jadranskoga mora u „kićeni Srijem“, puna straha, nedoumica...ali sam ovdje naišla na otvorenost, susretljivost i beskrajnu ljubav. Hvala vam za svaki pogled, svaku riječ. Nigdje nisam doživjela ovakvu ljubaznost i gostoprimstvo.

Da, ovdje je mala zajednica, ovo je, kako ja rado govorim, „dijaspora“, ali je zato srce veliko. Držite se zajedno kao i dosada, neka vas prati Božji blagoslov. Ja ću moliti za sve vas, a molite i vi za mene. Svima ću govoriti kako je lijepo i dobro u Srijemu i u Srijemskoj Mitrovici. Uvijek ću biti s vama, i ne samo moje srce nego će i moja duša ostati ovdje. Hvala vam!

 Euharistijsko slavlje je animirao zbor mladih katedralne župe Sveti Dimitrije, đakon i mučenik. To je bila njihova osobna želja, te oproštajni dar za redovnicu koju su kroz proteklih 12 godina rado susretali.

 Ivica Zrno/s. Cecilija Tomkić

RUSKI KRSTUR (TU) - U subotu 1. lipnja 2019. godine u Ruskom Krsturu, u Marijanskom svetištu Vodica, održan je Nacionalni susret volontera i djelatnika Caritasa. Na susretu se okupilo 320 volontera i djelatnika iz svih pet biskupija u Srbiji, a domaćin ovogodišnjeg susreta bila je grkokatolička Eparhija Svetog Nikolaja.

Učesnici susreta su se počeli okupljati od 10 sati, a zatim su sve prisutne pozdravili biskupi, mons. Đura Džudžar, apostolski eparh, domaćin susreta i predsjednik Caritasa Srbije mons. Stanislav Hočevar, Beogradski nadbiskup metropolit.

Mons. Džudžar je u pozdravu naglasio da je dobročinstvo služba ljubavi u Kristu, usmjerena prema svakom čovjeku, i da bi Crkva postala  humanitarna agencija s odjelom za logistiku, kada bi pružala samo materijalnu pomoć. “Caritas je dobročinstvo, a ne samo puko davanje. Caritas je zagrljaj Boga za svakog čovjeka“, istakao je mons. Džudžar.

Predsjednik Caritasa Srbije, mons. Hočevar zahvalio je na gostoprimstvu novom eparhu mons Džudžaru u novoj Eparhiji Svetog Nikolaja, koja je nedavno proglašena, odlukom pape Franje, i u ime svih biskupa u Srbiji pozdravio sve prisutne volontere i djelatnike u Caritasu. Nadbiskup je ukazao na to da se ovaj susret održava tokom Duhovske devetnice, za vrijeme koje posebno molimo za svako odbačeno ljudsko biće i podsjetio da je svako ljudsko biće stvoreno na sliku Božju.

Po završetku obraćanja dvojice biskupa, usljedilo je liturgijsko slavlje, koje je predvodio mons. Džudžar uz koncelebraciju mons. Hočevara, ravnatelja Caritasa Srbije, vlč. Ivice Damjanovića, ravnatelja Caritasa Eparhije Svetog Nikolaja, preč. Vladislava Varge i brojnih svećenika iz svih biskupija. Sveta misa je služena po vizantijskom obredu, dok su liturgijska čitanja i homilija bile na hrvatskom i mađarskom jeziku. U svojoj homiliji mons. Hočevar istakao je da je glavni problem današnjice nedovoljna upotreba razuma, koji je darovan svakom čoveku. “Ljudi, kao i Bog, imaju svjetlost razuma da mogu otkrivati što je dobro, a što ne, šta je istina, a što ne, što nas spaja, a što razdvaja i što je to što spaja obitelji, a što je razdvaja.” Mons. Hočevar je također pozvao sve ravnatelje dijecezanskih Caritasa i sve svećenike da učine sve da naše obitelji budu prave obitelji i da se svako dijete smije roditi iz bezuvjetne ljubavi oca i majke. Također, svim djelatnicima u Caritasu mons. Hočevar je poručio da moraju braniti tu bezuvjetnu Božju ljubav, i naglasio da, samo ako budemo imali takve obitelji, u kojima će vladati takva bezuvjetna ljubav, možemo doći do integralnog razvoja.

Po završetku prvog dijela susreta uslijedio je ručak i zajedničko druženje uz predivne zvuke lokalnog muzičkog benda iz Ruskog Krstura Aria, koji je izveo nekoliko domaćih i stranih muzičkih numera.

Tema ovogodišnjeg susreta bila je posvećena razvoju župskih Caritasa u Srbiji, a geslo susreta bilo je ŽUPA + ŽUPNIK + VOLONTER = USPJEH. Održano je pet radionica u pet odvojenih skupina, koje su podijeljene po starosnoj dobi:

– skupinu za mlađe do 30 godina vodio je  ravnatelj Caritasa Srbije, Vlč. Damjanović,
– skupinu za osobe od 30 do 50 godina vodila je Sestra Mihaela Vorotnjak iz Ruskog Krstura,
– skupinu za starije od 50 godina vodio je preč. Varga, ravnatelj Caritasa Eparhije Svetog Nikolaja
– skupinu za svećenike, redovnike i redovnice vodio je mons. Stanislav Hočevar, dok je
–  skupinu na mađarskom jeziku vodio vlč. István Dobai.

Nakon kratke pauze i osvježenja, uslijedila je zajednička molitva Krunice, koja se molila naizmjenično na hrvatskom, mađarskom i rusinskom jeziku. Po završetku krunice volonteri su uz Božiji blagoslov krenuli svojim kućama obogaćeni novim iskustvom, novim poznanstvima i smjernicama za budući volonterski rad.

ŠID/SOT (TU) - U šidskoj i sotskoj župi Nedjelja dobroga pastira obilježena je svjedočanstvima časnih sestara Družbe Kraljice svijeta

Sestre Ljubica Josić iz Zagreba i Marija Ivić iz Tovarnika svoj posjest ovim dvjema srijemskim župama započele su u petak, 10. svibanja, sudjelovanjem na redovitom susretu mladih i krizmanika. Tema susreta bila je Bogu posvećen život, koju su sestre mladima pokušale približiti zanimljivim predavanjem i radionicom.

Gošće su nastavile druženje s vjernicima iz Šida i Sota u nedjelju 12. svibnja, na svetim misama. Župnik vlč. Nikica Bošnjaković je u obje župe u homiliji govorio o Isusu kao dobrom pastiru te o ljepoti svećeničkog i redovničkog poziva. Na kraju misnoga slavlja sestre su vjernicima pričale o redovništvu i o tome kako su se odlučile odazvati Isusovom pozivu i posvetiti mu svoj život.

O Družbi sestara Kraljice svijeta

Sestra Ljubica Josić je svojim primjerom hrabrila mlade da se odazovu, ako osjete da ih Bog poziva, istaknuvši svu ljepotu Bogu posvećenog života. Najprije je okupljene upoznala sa svojom redovničkom zajednicom: „Redovnik ili redovnica je osoba koja osjeti poziv i javi se nekoj redovničkoj zajednici. U Katoličkoj crkvi ima jako puno, pogotovo ženskih, zajednica, među kojima je i moja, Družba sestara Kraljice svijeta. Jedan svećenik, isusovac, p. Ivan Jäger, uvidio je da je župnicima teško fizički izvršiti sve svoje obveze prema vjernicima, pa je odlučio pokrenuti novu redovničku zajednicu. Tako je 1963. godine osnovao družbu koja je imala svrhu pomoći župnicima u njihovim obvezama. Prema zamisli utemeljitelja dužnost naših sestara je brinuti da župnik ima skuhano, oprano, da je crkva uređena, svirati, pjevati, pomagati oko vjeronauka, kako bi se župnik mogao posvetiti onom osnovnom, a to su sakramenti: sveta misa, i ispovijed, ali i duhovnim razgovorima koji su jako potrebni vjernicima. Dužnost svake naše sestre je da bude most između župnika i vjernika, da okupi i djecu i mlade i stare… Tako da imamo široko polje djelovanja. Naš osnivač je htio da svaka naša sestra ima moto: 'Da se u nama i po nama proslavi Bog'. Nije bitno što koja sestra radi bitno je da se Bog proslavlja te da na taj način svaki posao radimo najbolje što možemo.“

Osobno iskustvo

Sestra Ljubica je ispričala i kako je ona postala časna: „Prije 20 godina ja sam osjetila Božji poziv i odlučila sam se odazvati. Prvo sam otišla na tjedan dana u samostan u kojem sam sad i svidjelo mi se. Vidjela sam da su te sestre normalne žene. Ustaju ujutro, umivaju se, kuhaju, mole se i rade sve kao i ostale druge žene. Njihov život je neki spoj duhovnog i ovog običnog svjetovnog. Prije toga sam mislila da sestre ne smiju pričati, da su samo u samostanu, mole se i nema više izlaska. A boravkom kod sestara vidjela sam da one rade sve poslove. I zaposlene su u domovima za stare, u bolnicama, školama, vrtićima… Ima ih u mnogim zanimanjima i rade kao i sve druge žene. Taj kontakt s časnama još me više privukao. Osjetila sam da bih i ja tako mogla, živjeti obično, a opet nekako Bogu blizu. Kad sam završila osmi razred trebalo je birati srednju školu, prvo sam s prijateljicama dogovarala gdje ćemo i kako ćemo, ali meni nešto nije dalo mira. Odlučila sam – ja bih u samostan. Okupila sam obitelj i to im saopćila. Oni su prvo počeli plakati i odgovarati me. Ali kad su se malo pribrali podržali su me, ako mi tamo bude dobro ostat ću, ako vidim da ne mogu, vratit ću se. Selo je pričalo kud su me roditelji dali, jedinicu, trebala sam se udati imati djecu… Lijepo je vidjeti časnu sestru, ali da to ne bude moje dijete. Časna koja me poznavala vidjela je da se malo kolebam i molila je devetnicu za mene. Zadnji dan njene devetnice bio je dan moje konačne odluke, kada sam nazvala samostan i rekla da bih došla. To je za mene bio znak od Boga. Tako sam krenula u srednju školu u Zagrebu i tu sam dobila jednu časnu koja se brinula za mene: u školi da učim, da naučim i svakodnevne poslove kao što su kuhanje, peglanje i sl. Nitko ne zna hoću li ostati tu, pa ako i izađem da budem sposobna za život. Ona je mene pratila jedanaest godina, koliko mi je trebalo da postanem časna, kroz vrijeme škole, novicijata i fakulteta. Kroz sve to vrijeme ja sam se mogla odlučiti otići ili ostati. Nakon tih jedanaest godina položila sam vječne zavjete i konačno život posvetila Bogu. Imala sam potpunu slobodu izbora da odlučim. Časne su me pitale hoću li ili ne, rekle su mi da vide da bih ja to mogla, ali moram sama odlučiti. Prije vječnih zavjeta imala sam mjesec dana velike duhovne vježbe. Te su me duhovne vježbe učvrstile u pozivu i konačno sam odlučila ostati i postati časna sestra. Kroz ovih već dvadeset godina redovničkog života svašta sam radila: s djecom, s mladima, svirala u župi, a li i razne svakodnevne poslove, kosila dvorište, prala prozore, mijenjala kuharicu kad je trebalo, išla u nabavku… Nema posla koji mi ne radimo. Sve što zaradimo na poslu u školi ili gdje koja sestra radi, ide za održavanje našeg životnog prostora i pomaganje siromasima. Ovaj život je lijep, to je život s Bogom, ali je ispunjen i svakodnevnim običnim poslovima i aktivnostima, koje ima i svaki običan čovjek. I mi se i zabavljamo i ljutimo i plačemo i ponekad posvađamo i idemo na ispovijed. Ali je lijepo jer smo se ipak na jedan poseban način posvetile Bogu. Problem naših redovničkih zajednica je što se sve manje mladih odaziva, ali molimo se da Gospodin pozove i u naše redove pošalje nove mlade djevojke« zaključila je s. Ljubica te se zahvalila župniku što je pozvao da svjedoči i tako i samoj sebi još jednom podsvijesti   ljepotu svoga poziva.

Ana Hodak

Fotografije: Darija Menđan i Ivica Vrdoljak