Srijemski biskup mons. Fabijan Svalina otvorit će Jubilejsku godinu na Tekijama 11. veljače

Nakon što je svečano otvorena Sveta godina u Srijemskoj biskupiji uoči blagdana Svete obitelji, isto će biti učinjeno i u biskupijskom svetištu Gospe Snježne na Tekijama u utorak, 11. veljače.

Program slavlja

Otvaranje Svete godine u Biskupijskom svetištu započinje svečanim euharistijskim slavljem u utorak 11. veljače, na blagdan Gospe Lurdske. Program uključuje:

1.         U 16 sati – Prilika za svetu ispovijed – sakrament pomirenja i zajednička molitva krunice s Litanijama i pobožnosti Gospi Lurdskoj s molitvom za zdravlje i utjehu bolesnih, pred likom Snježne Gospe Tekijske

2.         U 17 sati svečana sveta misa s prilikom za primanje sakramenta bolesničkog pomazanja za vjernike koji ga trebaju i žele, predvodi srijemski biskup.

3.         Kratka kateheza ohrabrenja za bolesnike i one koji skrbe o njima, na temu milosrđa i žrtve, nakon mise, u dvorani pastoralnog centra na Tekijama, uz okrepu i druženje za sve prisutne.

Jubilejska godina

Jubilejska godina, ukorijenjena u biblijskoj tradiciji, nosi snažan simbol slobode, obnove i milosrđa. U Levitskom zakoniku čitamo: „Posvetit ćete pedesetu godinu i proglasiti oslobođenje u zemlji svim njezinim stanovnicima. Neka vam to bude jubilej“ (Lev 25, 10). Isus, pak, u sinagogi u Nazaretu navješćuje godinu milosti Gospodnje (Lk 4, 19), pozivajući nas da budemo svjetlo svijeta, svjedoči Božju ljubav i budemo oruđe mira i pravednosti.

U Svetoj jubilejskoj godini, Crkva daje posebnu priliku za stjecanje potpunog i djelomičnog oprosta. Potpuni oprost može se zadobiti pod sljedećim uvjetima:

1.         Hodočastiti u katedralu ili u biskupijsko svetište Gospe Snježne na Tekijama i ondje sudjelovati na sv. misi i pobožnosti.

2.         Sakramentalno se ispovjediti, primiti svetu Pričest i izmoliti molitvu na nakanu Svetog Oca.

3.         Očitovati unutarnje obraćenje i djelovati prema duhovnom i tjelesnom milosrđu.

Djelomični oprost zadobivamo kroz molitvu, djela ljubavi i milosrđa te kroz podnošenje svakodnevnih poteškoća u duhu vjere. Stari i bolesni koji zbog ozbiljnih zdravstvenih poteškoća ne mogu hodočastiti u katedralu ili biskupijsko svetište, mogu pod istim uvjetima zadobiti potpuni oprost i kod kuće, prikazujući svoje patnje kao zadovoljštinu i žrtvu.

Svi vjernici Srijemske biskupije pozvani su sudjelovati na otvaranju Svete godine u Biskupijskom svetištu 11. veljače, ali i hodočastiti tijekom godine u katedralu u Srijemskoj Mitrovici te u svetište Gospe Snježne na Tekijama.

Službeni logotip Jubileja 2025.

Logo predstavlja četiri stilizirane figure koje označavaju čovječanstvo koje dolazi s četiri strane svijeta. Jedna figura je u zagrljaju druge označavajući solidarnost i bratstvo koji moraju ujediniti narode, a predvodnik prianja i grli križ, znak vjere i nade, koja ne smije nikada biti napuštena. Valovi ispod prikazuju da se hodočašće života ne odvija uvijek u mirnim vodama. Kao poziv na nadu u osobnim događajima i kada se događaji svijeta nameću s najvećom intenzivnošću, donji dio križa produljuje se i pretvara u sidro – metaforu nade – koje se nameće gibanju valova.

Nije slučajan ni odabir boja za likove. Crvena prikazuje ljubav, djelovanje i dijeljenje. Žuta je boja ljudske topline. Zelena predstavlja mir i ravnotežu, a plava sigurnost i zaštitu. Crna boja križa i sidra predstavlja autoritet i unutarnji aspekt.

Slika pokazuje kako hodočasnikovo putovanje nije individualno, nego zajedničko, sa znakovima rastućeg dinamizma koji se sve više kreće prema križu. Križ nije statičan, već dinamičan, savija se prema čovječanstvu i susreće ga kao da ga ne želi ostaviti samog, već nudi sigurnost njegove prisutnosti i sigurnost nade.

Moto jubileja 2025. Peregrinantes in Spem – Hodočasnici nade također je jasno vidljiv u zelenoj boji.

Izvor: www.vaticannews.va

„'Nada… ne postiđuje' (Rim 5, 5) i jača nas u nevolji“ tema je poruke pape Franje za 33. svjetski dan bolesnika koji će se slaviti 11. veljače 2025. Papa je odredio da se svečana proslava Svjetskog dana bolesnika, koja se svake treće godine održava u jednom od marijanskih svetišta, zbog jubilejske 2025. godine, održi 11. veljače 2026. u marijanskom svetištu Virgen de Chapi, u Arequipi, u Peruu

U svojoj poruci za ovogodišnji Svjetski dan bolesnika Papa razmišlja o Božjoj prisutnosti u blizini onih koji pate pod tri vida koji je karakteriziraju, a to su susret, dar i dijeljenje.

Govoreći o prvom vidu, susretu, Papa ističe kako „u bolesti, ako s jedne strane osjećamo svu svoju krhkost stvorenja – tjelesnu, psihičku i duhovnu – s druge strane doživljavamo blizinu i suosjećanje Boga koji je u Isusu dijelio našu patnju i trpljenje. On nas ne napušta i često nas iznenadi darom ustrajnosti za koju nikada nismo mislili da imamo i koju sami nikada ne bismo sami smogli. Bolest, dakle, postaje prilika za susret koji nas mijenja, za otkrivanje neslomljive stijene za koju se možemo čvrsto držati dok se suočavamo s olujama života”, piše Papa.

Nikada kao u patnji ne shvaćamo da svaka nada dolazi od Gospodina i da je stoga ona, prije svega, dar koji valja prihvatiti i njegovati, piše Papa govoreći u nastavku poruke o drugom vidu, daru.

U Kristovom uskrsnuću naša sudbina nalazi svoje mjesto u beskonačnom obzorju vječnosti. Uskrsli korača s nama, postajući naš suputnik, kao što je bio i učenicima iz Emausa. Poput njih, i mi možemo podijeliti s njim svoju zbunjenost, svoje brige i razočaranja, možemo slušati njegovu Riječ koja nas prosvjetljuje i u naša srca unosi toplinu, te ga prepoznati prisutnog u lomljenju Kruha, opažajući, iako u granicama sadašnjosti, ono “onkraj” koje nam svojom blizinom vraća hrabrost i povjerenje, piše Papa.

Govoreći na kraju o trećem vidu, dijeljenju, Sveti Otac primjećuje kako su mjesta na kojima se trpi i pati često mjesta dijeljenja, gdje ljudi obogaćuju jedni druge. Koliko često uz bolesničku postelju čovjek nauči nadati se! Koliko se često, stojeći uz one koji pate, nauči vjerovati! Koliko se često, priginjući se nad one koji su u potrebi, otkriva ljubav! Postajemo svjesni da smo “anđeli” nade, glasnici Božji, jedni za druge, svi zajedno: bolesnici, liječnici, medicinske sestre i tehničari, članovi obitelji, prijatelji, svećenici, redovnici i redovnice; tamo gdje jesmo: u obiteljima, u ambulantama, staračkim domovima, bolnicama i klinikama, piše Papa.

Dragi bolesnici, draga braćo i sestre koji pomažete onima koji pate, vi u ovom Jubileju imate posebnu ulogu više nego ikada. Vaše zajednički hod je, naime, znak za sve, »hvalospjev ljudskom dostojanstvu, pjesma nade«, čiji glas dopire daleko dalje od soba i kreveta ustanova za skrb u kojima se nalazite, piše Papa u svojoj poruci za Svjetski dan bolesnika koji se slavi 11. veljače ove godine.

Uz poruku je objavljeno i priopćenje Dikasterija za služenje cjelovitom ljudskom rastu i Dikasterija za evangelizaciju u kojem se navodi kako je Papa odredio da se svečana proslava Svjetskog dana bolesnika, koja se svake treće godine održava u jednom od marijanskih svetišta, zbog jubilejske 2025. godine, održi 11. veljače 2026. u marijanskom svetištu Virgen de Chapi, u Arequipi, u Peruu.

U Jubilejskoj godini Crkva će slaviti Svjetski dan bolesnika u redovnom obliku, na biskupijskoj razini, 11. veljače, zatim Jubilej bolesnika i svijeta zdravstva 5. i 6. travnja, a Jubilej osoba s invaliditetom 28. i 29. travnja, navodi se u istom priopćenju.

Izvor: www.bitno.net

Svetom misom u 9.30 sati vjernici katedralne župe proslavili su blagdan Prikazanja Gospodinovog

SR. MITROVICA (TU) - Misno slavlje predvodio je župnik vlč. Marko Gregić sa đakonom Ivanom Malićem. Misa je slavljena u župnoj dvorani, budući da su nakon Božića nastavljeni radovi na obnovi srijemskomitrovačke katedrale.

Đakon Malić je u homiliji govorio o značenju blagdana Svijećnice. Također je pojasnio važnost blagoslovljenih svijeća, koje će biti posvećene tijekom ovoga slavlja. Pozvao je vjernike da u Svetoj obitelji pronalaze uzor, te kazao: „Vidimo svetu obitelj u hramu. Vidimo kako se podvrgavaju Božjoj volji i Božjem naumu. Mi to isto činimo kad slavimo euharistiju – svetu misu. Dolazimo pred Boga. Stavljamo se u njegovu prisutnost. Svoj život stavljamo u njegove ruke. Molimo ga da nas uvijek prati. I onda smo spremni primiti iz Gospodnje ruke i ulje radosti, ali i mač boli. Katkada nas dotakne mač boli ( razne kušnje, bolesti, financijski problem I dr.) ali za nas vjernike – ukoliko smo stvarno vjernici – važnije je pitanje jesmo li s Bogom, hodimo li njegovim putem, vršimo li njegove zapovjedi, …nego što bi bilo važno pitanje živimo li bez nekih briga ili smo usred kušnji i nevolja. Brige, nevolje i kušnje će proći, možda i neće, ali ako smo s Bogom, ako s njim hodimo, sve će biti lako, jer on je povrh svega. Kao što psalam kaže: 'Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom Bože moj.'“

Đakon je, također, ohrabrio vjernike da ustraju u nasljedovanju Krista, koji je jedini svjetlo za one koji ga slijede: „Imamo opciju živjeti u mraku ili u svjetlu. Samo je Isus istinsko svjetlo. Samo on može prosvijetliti tminu naše noći. Samo on je istinska Božja snaga. Samo je u njemu i po njemu spasenje. I samo za njim ima smisla ići. On prosvjetljuje naše staze, on ispunja smislom naše dane, on daje duboki smisao cijelom našem životu: i u dobru i u zlu, i u radosti i u žalosti. Samo nas njegova svjetlost vodi do vječnosti.

Dao Gospodin da njegovom milošću zavrijedimo ugledati svjetlost vječnu u nebeskom Jeruzalemu, kojemu neće trebati ni sunca ni mjeseca, jer će ga osvjetljavati Jaganjac, sam Isus.

Sve nas navedeno upućuje na važnost shvaćanja Isusa Krista kao jedinoga istinskoga Svjetla, koji je kao žrtva prikazan za naše otkupljenje, pa smo u tom smislu i mi, poput Šimuna i Ane, pozvani uvijek zahvaljivati Bogu na tom neizmjernom daru te se truditi svojim životom doista i slijediti Svjetlo koje prosvjetljuje cijeli svijet.“

Na blagdan Svijećnice, prema ustaljenom običaju, blagoslovljene su svijeće, koje su vjernici sa sobom donijeli, a koje se nose kućama, te pale prilikom obiteljske molitve ili u drugim potrebama, a znak su, kako je u homiliji i pojašnjeno, Krista koji je jedino istinsko svjetlo.

Ove nedjelje župnik i đakon su okupljenim vjernicima blagoslovili i grlo, što se inače čini na blagdan sv. Blaža, biskupa i mučenika, 3. veljače, a koji se u narodu časti kao zaštitnik od bolesti grla.

U subotu, 25. siječnja, u pastoralnom centru rumske župe, upriličeno je druženje djece, mladih, njihovih roditelja i ostalih župljana

RUMA (TU) - Zajedništvo je neprocjenjiv dar koji snaži i liječi, pa su subotnja okupljanja u pastoralnom centru u Rumi postala događaj koji se željno iščekuje. Posljednje subote u siječnju, od 17 h, brojni vjernici župe Uzvišenja sv. Križa, među kojima je bilo najviše djece, ispunili su prostorije centra i proveli sa svojim župnikom Josipom Ivešićem vrijeme u pjesmi, igri, razgovoru, druženju, molitvi. Caritas i Lidl su svojim darovima napunili stolove posluženjem, a vrijedne župljanke su ispekle palačinke za sve. Svemu tome su se osobito radovala djeca, ali tek nakon zajedničke pjesme i molitve. Svi uzrasti su pronašli za sebe aktivnost koja im je ispunila maglovito zimsko predvečerje i time iznova pokazali značaj zajednice koja pojedinca uključuje u život i ne dozvoljava da se osjeća samim niti izoliranim u teškim danima, kao što se i raduje s njim u sretnim periodima. Na kraju divnog druženja, svi su uzeli učešća u spremanju pastoralnog centra za sutrašnji dan i trpezu ljubavi, jer rastanak traje samo do nedjeljne mise, krune svakog istinskog zajedništva.

M. Mikolaci

Janko Tombor je hrvatski svećenik, pisac i političar koji je djelovao u Srijemu

MOROVIĆ (TU) - Dvjestota obljetnica od rođenja svećenika, pisca i političara Janka Tombora obilježena je u nedjelju, 26. siječnja, u prostorijama morovićke župe. Program je započeo svetom misom u župnoj crkvi za svećenika Tombora, koju je predvodio srijemski biskup mons. Fabijan Svalina u zajedništvu sa župnikom preč. Nikicom Bošnjakovićem. Župnik je na početku slavlja pozdravio biskupa i goste, te im se zahvalio što su inicirali organiziranje ovog značajnog događaja za Župu sv. Roka, hodočasnika, a i šire. Potom su župljani biskupu uručili darove dobrodošlice.

Biti slika Isusa Krista

Biskup  je u homiliji pozvao okupljene na svjedočenje vjere u sredini u kojoj žive i rade, te kazao: „Koliko god moglo izgledati nemoderno slijediti put Isusovih blaženstava, za nas je najveća sigurnost mudrost slijediti  Krista koji veli: 'Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju; blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi.' Ma koliko god to izgledalo nepametno mi ćemo slijediti njegove zapovijedi o praštanju, o ljubavi prema neprijatelju, o poštovanju oca i majke, o tome da prvo tražimo kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, da bi nam sve ostalo bilo nadodano.“

Napomenuo je kako smo svi pozvani osluškivati Božju riječ koja nam je naviještena te dozvoliti da se ta riječ u nama nastani kako bi, po uzoru na Blaženu Djevicu Mariju i brojne svece kroz čitavu kršćansku povijest, dopustili da nas ta Božja riječ zahvati, te u nama raste i sazrijeva. Tako ćemo postati slika Isusa Krista u vremenima i prilikama u kojima živimo. Uzor nam može biti i sv. Metod „koji je djelovao na ovim našim prostorima, a  duboko smo uvjereni i da njegovi zemni ostaci počivaju ovdje, koji je bio ikona, slika Isusa Krista za svoje vrijeme. A ta slika isijava tu njegovu blizinu, tu njegovu žar i zauzetost do naših dana. Pa i današnji velikan, kojega spominjemo, župnik Janko Tombor, bio je svojevremena slika Isusa Krista po svojoj službi svećeništva koja mu je darovana  i baš u ovoj župi i na ovim prostorima naviještao i svjedočio radosnu vijest. Bio je slika upravo po tome služenju jer je želio približiti riječ Božju svojim suvremenicima.“ Biskup je homiliju zaključio mišlju kako nitko osim nas samih ne može izvršiti ono poslanje koje je Bog svakome od nas dao, zato moramo biti slika Kristova, kako bi nas ljudi prepoznali kao njegovu braću i sestre, te ga poželjeli nasljedovati.

            Program posvećen Janku Tomboru

Na misi su sudjelovali profesori Srednje strukovne škole „Antuna Horvata“ iz Đakova, predvođeni ravnateljem Mirkom Ćurićem, profesorom hrvatskog jezika i književnosti. Oni su nakon svete mise u župnoj kući pripremili program posvećen svećeniku Janku Tomboru.

Na početku programa profesor Ćurić u je u kratkim crtama upoznao okupljene s biografijom ovog svestranog svećenika. Govorio je o njegovom književnom stvaralaštvu, o političkom angažmanu te pročitao i početak njegove najpoznatije priče „Božjak morovićki“. Iznio je i neke zanimljivosti iz njegova života, primjerice da je osim slovačkog (koji mu je bio materinski) i hrvatskog, jako dobro govorio latinski, njemački te mađarski. Mađarskim se toliko dobro služio, da su ga u saboru, gdje je bio zastupnik, uzeli za zapisničara. Bio je i izuzetno glazbeno nadaren, te je mnoge pjesme, koje i danas pjevamo u crkvi na ovim prostorima, upravo on prilagodio i takve zapisao. Ukazao je na značaj Tomborova rada i zalaganja u vrijeme hrvatskog romantizma XIX. stoljeća.

Potom je prikazan dokumentarni film o životu Janka Tombora, nastao povodom stote obljetnice njegove smrti. Film je urađen po scenariju Mirka Ćurića. Režiser, snimatelj i montažer je Zlatko Mesić, a Tombora u filmu igra poznati hrvatski glumac Darko Milas. Okupljeni su se tako upoznali s brojnim pojedinostima iz života ovog značajnog svećenika, čuli su ulomke iz njegovih djela, te uživali u divnim kadrovima Đakova i okolice, gdje je film sniman.

Po završetku filma profesorice Nevenka Kokalović i Marija Katilović su okupljene ponudile slatkim i slanim slovačkim delicijama, koje su izradile sa svojim učenicima u čast svećenika Tomobora, budući da je on po narodnosti bio Slovak.

Čuvati sjećanje na velikane ovih prostora

Biskup je ovaj događaj istaknuo kao značajan za vraćanje u sjećanje važnih osoba koje su djelovale na ovim prostorima, ali su tijekom vremena zaboravljene. „Srijem je obilovao znamenitim osobama, kao što je Janko Tombor, župnik koji je djelovao u Erdeviku, ali isto tako i ovdje u Moroviću i ostavio svoj duboki trag kao književnik i kao političar, a u prvom redu kao svećenik u duhovnome djelovanju za vjernike na ovome prostoru. Svakako da želimo na neki način, čuvajući tu uspomenu, i mi buditi svoje osjećaje duhovnog života, isto tako i duhovnog preporoda, budeći u sebi ono što smo postali po sakramentu krštenja, da ono što je u nama najvrjednije blista onim sjajem kako bi to trebalo i na što nas Evanđelje, a i krsna milost neprestano poziva.“

Mons. Svalina je također napomenuo da je važno svećeniku Tomboru i drugim znamenitim osobama s ovih prostora odati počast postavljanjem spomen-ploča ili na neki sličan način: „Tombor je dao svoj veliki doprinos za Srijem, za Srijemsku biskupiju, koja je tada bila u zajedništvu s Bosankom ili Đakovačkom biskupijom. Da se ne zaboravi, da taj spomen trajno živi u narodu i ovome kraju. Čuli smo danas, bio je Slovak, ali je, kada je došao na ove prostore, prihvatio ovaj narod i ovaj kraj, ovaj zavičaj,  i pisao je i govorio na hrvatskom jeziku. Tu nam je obveza da uspomenu na tog velikana sačuvamo svojevrsnom spomen-pločom, bilo ovdje u Moroviću ili u Erdeviku, gdje je službovao kao župnik i ostavio duboki trag.

Mnogi su velikani na ovome području zaboravljeni, jer su bile takve okolnosti i takva vremena. Hvala Bogu, uvijek ima onih znanstvenika, povjesničara, književnika, koji proučavaju velikane, pa tako zahvaćaju i one koji su živjeli na ovom prostoru. Mi želimo čuvati uspomene na te velike ljude koji su obilježili, ne samo epohu u kojoj su oni živjeli, i ovaj kraj u kojem su djelovali, nego i mnogo šire aspekte nego mi sada možemo dokučiti. Kroz cijelu povijest, kao i u novije vrijeme, ima osoba koje nisu toliko značajne po književnom djelu, ali jesu po nekom drugom djelovanju. Na nama je da te osobe prepoznajemo, da ih iznjedrimo i da čuvamo uspomenu na njih, jer je to jako važno za našu zajednicu i katoličku, ali i nacionalnu. Hvala svima koji se trude sačuvati uspomene na takve osobe. To je zalog i nama da ih u budućnosti i mi prepoznajemo i, čuvajući te uspomene, i mi živimo ono što su oni živjeli.“

Profesor Ćurić istaknuo je koliko je svećenik Janko Tombor značajna povijesna ličnost za ove krajeve, te se zbog toga nikako ne smije prepustiti zaboravu njegovo djelo: „Janko Tombor je službovao u brojnim župama, a ostavio je velik trag na ovom prostoru. Bio je erdevički dekan, župnik u Moroviću, a dok je službovao u ovim krajevima izbran je za zastupnika u Hrvatsko-ugarskom saboru u Pešti. On je bio vrlo značajan, ne samo kao župnik i političar, nego i kao književnik u vrijeme apsolutizma, pogotovo pedesetih i šezdesetih godina XIX. stoljeća. On je spadao među najpoznatije hrvatske književnike. Pisao je pjesme i priče, a njegova najpoznatija priča zbog koje smo zapravo ovdje je 'Božjak morovićki'. To je priča u kojoj on opisuje Morović iz XIII. stoljeća, u vrijeme kada su ovdje bili samostani templara, u vrijeme kada je Morović bio vrlo bitno mjesto zbog svog strateškog položaja. To je jedna romantična priča koja ima određeni zaplet vezan uz tadašnji način izražavanja, koji je morao privući publiku. A zapravo govori o povijesti ovoga prostora.

Tombor je ostvario jednu veliku karijeru i vrlo je bitan kao pripadnik tog jednog naraštaja preporoditelja. Nama je drago što ste nas ugostili ovdje u Moroviću, jer smatramo da je jako bitno upozoriti na takve značajne ljude koji su ostavili velikoga traga. Jer se on zalagao, ne samo za rast hrvatske kulture i književnosti, nego se zalagao, kao zastupnik u saboru, za neke konkretne projekte ovdje: gradnju pruga, melioraciju itd. Tako da je njegov prinos svekolikom životu na ovom prostoru bio jako važan.

Nama je drago da biskup, naš Đakovčanin, Fabijan Svalina, ukazuje koliko su veze tog prostora sa dvije strane granice intenzivne, pogotovo kada se govori o Đakovu, Đakovačkoj biskupiji. Ja mislim da je ovaj prostor toliko povezan i toliko blizak, ne samo po povijesti, nego je on blizak i po tome što je ovdje riječ o potrebi očuvanja hrvatskog jezika i hrvatske kulture, potrebi osviještenja toga da su ovdje tragovi jako duboki. Janko Tombor, kad je došao ovdje, on je zatekao određenu zajednicu, ali je zatekao i određenu povijest. On se bavio upravo time da sačuva tu povijest i da pokaže na temelju povijesti da su Hrvati katolici ovdje punopravan, ravnopravan narod i da trebaju tu ostati i da trebaju biti ponosni što su ovdje, jer su i njihovi preci ovdje živjeli. A mi koji djelujemo danas na kulturnom polju trebamo raditi na tome da se danas to osvijesti. Mislim da je u tom kontekstu Janko Tombor jedan od najvažnijih književnika uopće. Ima cijeli niz stvari zbog kojih je Tombor i danas bitan, a možemo reći da su njegova književna djela i danas živa i vrlo lijepa. To su vrlo zanimljivi tekstovi te ih vrijedi i danas čitati,“ smatra Mirko Ćurić.  

Tko je bio Janko Tombor?

Janko Tombor rođen je u Žilini u Slovačkoj 7. siječnja 1825. godine. Na studiju u Pešti susreo se s Hrvatima i hrvatskom kulturom, te na posljetku dolazi u Đakovo 1846. godine, gdje je dvije godine kasnije zaređen za svećenika. Sve do umirovljenja 1904. godine službovao je kao svećenik u više sela Srijema i Slavonije, a navodi se čak da je osnivač župe Erdevik, u kojoj je djelovao kao župnik.

Bavio se raznovrsnim djelatnostima, od prevodilaštva do skladanja. Ipak najviše se istaknuo kao političar i književnik. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru, ali i zastupnik u zajedničkom saboru u Pešti. Svoj književni rad na hrvatskom jeziku započinje 1850. godine objavljivanjem pjesme u „Katoličkom listu“. Objavljivao je i u „Danici“, „Nevenu“ i „Dragoljubu“. Čitalačku publiku svog vremena osvojio je pripovijetkama, čiju je radnju smještao u povijest. Posebnu pozornost čitatelja privukla je pripovijetka „Hajdukova zaručnica“, za koju je dobio nagradu čitatelja „Nevena“. Bio je poznat i priznat pisac u vrijeme hrvatskog književnog romantizam, pedesetih i šezdesetih godina XIX. stoljeća. Umro je u Đakovu 30. siječnja 1911. godine.