PETROVARADIN (TU) - Nadbiskup Luciano Suriani (58), titularni nadbiskup Amiterna, imenovan je za novog apostolskog nuncija, u Srbiji, objavljeno je na zvaničnom sajtu Svete stolice.

Italijanski nadbiskup Luciano Suriani je prije imenovanja na novu dužnost bio zadužen za praćenje i koordinaciju rada svih diplomatskih predstavništava Vatikana širom svijeta. Italijanski nadbiskup u diplomatskoj je službi Svete stolice od lipnja 1990. godine.

Nadbiskup Suriani bio je u diplomatskoj službi u Obali Slonovače, Švicarskoj, Boliviji. Od 1995. do 2004. godine radio je u Sekretarijatu za odnose s državama Svete stolice, a četiri godine proveo je u apostolskoj nuncijaturi u Italiji. Školovao se i na čuvenoj Papinskoj crkvenoj akademiji, gdje se svecenici školuju za diplomatsku službu i rad u različitim diplomatskim tijelima Svete stolice, i doktor je kanonskog prava. Govori španjolski, francuski i engleski jezik.

                                                                                                                    Marko loš

„Bio je hrabri nazirej Božji, otvoren Božjoj Istini i predan poslanju Crkve“

PODVINJE, VRANOVCI (TU) - Na mjesnome groblju u Vranovcima, župa Podvinje (Slavonski Brod) u subotu 19. prosinca 2015. sahranjen je vlč. Stjepan Barišić, svećenik Srijemske biskupije, župnik župe Uzvišenja svetog Križa u Petrovaradinu i upravitelj Biskupijskog svetišta Gospe Tekijske, koji je iznenada preminuo  u srijedu 16. prosinca u Petrovaradinu u 65. godini života i 38. godini svećeništva.

Sprovodnim obredima prethodilo je molitveno bdijenje i misa ispraćaja u petak, 18. prosinca 2015. godine u  župnoj crkvi Uzvišenja svetog Križa u Petrovaradinu. Iste večeri pak bdijenje u filijanoj crkvi svetog Josipa u Bukovlju, te neposredno prije ukopa, ispraćaj i misa u župnoj crkvi svetog Antuna Padovanskog u Podvinju. Pred brojnim okupljenim vjernicima iz župe Podvinje i susjednih župa Slavonskobrodskog dekanata, ali i iz Petrovaradina, misu je predvodio biskup Srijemske biskupije mons. Đuro Gašparović, u zajedništvu s nadbiskupom metropolitom Beogradske nadbiskupije mons. Stanislavom Hočevarom, đakovačko osječkim nadbiskupom metrpolitom mons. dr. Đurom Hranićem te još 40-ak svećenika iz župa s područja ove tri (nad)biskupije.

Srce svećenika Stjepana prestalo je kucati dok se pripremao za susret s vjernicima u božićnoj ispovijedi u petrovaradinskoj župi Uzvišenja svetog Križa u kojoj je posljednjih pet godina bio na službi župnika. Prethodno je 32 godine proveo na nekoliko službi u Beogradskoj nadbiskupiji, u čijoj je katedrali Krista Kralja u Beogradu i zaređen za svećenika 22. veljače 1978. Zahvaljujući Gospodinu za život, neumorni rad i požrtvovnost koje je vlč.  Stjepan ugradio i u Beogradsku i u Srijemsku biskupiju, biskup Đuro Gašparović kazao je kako „sva dobra djela i napore što ih je vlč. Stjepan postigao tijekom svog života i  svećeništva,  smrt ne može obezvrijediti niti razoriti“. „Isus se okrenuo prema onima koji su u svoj život prihvatili vjeru u Milosrdnog Oca. Takvu vjeru svjedočio je i naš pokojni Stjepan, prihvaćajući  sve što dolazi iz Božje ruke. Mi sada vjerujemo da on Ocem nebeskim ulazi  slavu novoga, vječnoga života, nove budućnosti. Nije naše da samo sjednimo i čekamo trenutak prelaska s ovoga svijeta. 'Neka vam bokovi budu opasani, a svjetiljke upaljene', poručuje nam Isus, a to znači biti pripravan u svakome trenutku ovozemaljskog života ne znajući kada će Gospodin doći. Upaljene svjetiljke znače iščekivanje, a svjetiljke su djela dobra koja svuda svijetle, koja ne možemo stvoriti, dakle samo sjedeći i čekajući kad ćemo otići s ovoga svijeta, djela koja možemo stvoriti samo radeći. To je znao i pokojni Stjepan. Zato nam je nastojati činiti što više dobrih djela, što više susreta i razgovora jednih s drugima, međusobne utjehe i  poticaja“, istaknuo je u prigodnoj homiliji mons. Gašparović.  

Nakon euharistije od vlč. Stjepana Barišića biranim se riječima oprostio i nadbiskup Đuro Hranić, podsjetivši na niz godina teškog ali ustrajnog pastirskog i pastoralnoga rada koji je pokojni Stjepan  kao svećenik na više službi povodio u Beogradskoj nadbiskupiji, za koju je ustvrdio da je izrazito zahtjevno misionarsko područje u kojoj je opstati svećenik zaista veliki izazov.  „Puno je lakše svećenikom postati nego opstati, ustrajati i u potpunosti biti predan Bogu, biti nazirej Božji kako čitasmo u Knjizi Sudaca. Upravo snagom te vjere vlč. Stjepan je  od najranije dobi postajao i bio nazirej Božji. Činio je uistinu sve što je mogao.  S toliko se zanosa i ljubavi posvetio svetištu Gospe Tekijske i već dvije godine ustrajno radio na pripremama za veliku proslavu 300. obljetnice svetišta, u Godini Milosrđa.  Doista, otišao je prerano“, rekao je uz ostalo nadbiskup Hranić, potičući vjernike neka mole i za dušu svećenika Stjepana, ali i za nova duhovna zvanja, nove svećenike, redovnike, redovnice…

Nakon mise u crkvi u Podvinju, pogrebna povorka uputila se prema groblju u Vranovcima, gdje je sprovodne obrede predvodio nadbiskup Hočevar, izražavajući u ime svih katoličkih, ali i pravoslavnih, vjernika beogradske nadbiskupije, ponajprije obitelji pokojnog Stjepana, bratu Ivanu i sestri Mandi, te vjernicima i župljanima jedinstvo u nadi, molitvi i ljubavi. Zahvalio je i Đakovačko osječkoj nadbiskupiji koja je svoga sina Stjepana dala na svećeničko zaređenje, a potom i  33 godine njegova djelovanja u beogradskoj nadbiskupiji.

„Mi biskupi, okupljeni te srijede 16. prosinca, nismo mogli ni zamisliti da će nas vlč. Stjepan tog poslijepodneva ovako iznenaditi svojim odlaskom, kao što nas je volio počesto, ali pozitivno iznenađivati.  Bio je svjestan da ga je Bog u svojoj originalnoj ljubavi stvorio,  i živio je tu originalnost. Volio je povijest, puno je istraživao. Prilikom razgovora oko pripreme za gradnju crkve u Smederevu u kojoj je bio župnik, imao je toliko pitanja, tražeći objektivnu povijest i Božje tragove vodstva svijeta i Crkve. Hvala mu na tome, jer je osjećao živo da kao katolički svećenik mora biti otvoren svoj istini Božjoj, poslanju Crkve i zadaći čovječanstva. Imao je nevjerojatnu snagu dijaloga, mnogi su u njemu otkrivali put dijaloga i zajedništva, suživota  s Bogom u molitvi. Dragi Stjepane, možda bi tko mogao i preispitivati razloge tvog prelaska u Srijemsku biskupiju, ali – duboko u srcu želio si biti bliže svojoj rodnoj nadbiskupiji, svojoj rodnoj grudi, svima koji su ti posebno u životu pomogli. To smo i mi u Beogradu osjećali. Uvjeren sam da ovaj tvoj odlazak nije prekinuće, nego naprotiv početak  našeg još dubljeg i intenzivnijeg suživota u kojemu ćeš nam s neba pomagati krijepiti vjeru, nadu i ljubav.“ rekao je mons. Hočevar.

U ime vjernika i župljana iz Petrovaradina, dirljivim riječima se okupljenima, ali i vlč. Stjepanu, obratio njegov prvi i najbliži župni suradnik i prijatelj Petar Pifat: „I mi Petrovaradinci došli smo u Vranovce kod vašeg Slavonca, kažem vašeg jer je Stjepan za nas bio i ostao Petrovaradinac. Došli smo ga ispratiti kao njegovi župljani, hodočasnici, kao predstavnici Hrvatskog kulturnog prosvjetnog društva Jelačić koje je on kao domoljub zdušno podržavao, hrabrio, štitio i mudro savjetovao. Dragi Stjepane, moleći za tebe vjerujemo da si već kod Gospodina i da ćeš nas zagovarati kao što si nas i ovdje branio i tješio u trenucima brojnih izazova kao ozbiljan, odmjeren, mudar i hrabar pastir,  koji je znao u pravo vrijeme šutjeti i druge pozorno slušati. Svi smo u nevjerici, šutimo, plačemo i pitamo se kako, zašto, zbog čega… Stjepane, jako si nas iznenadio. Ostale su na tvome stolu božićne čestitke koje si potpisao i koje trebamo odaslati na više od tisuću župa diljem Hrvatske, Bosne, Vojvodine, Srbije…Zavaljujemo Bogu što smo imali privilegiju i čast poznavati te, surađivati i živjeti s tobom, te molimo zagovor tvoje i naše Gospe Tekijske, do ponovnog susreta u Vječnosti.“

Vlč. Stjepan Barišić rođen je 10. veljače 1951. godine u Vranovcima, kod Slavonskog Broda, kao drugorođeno dijete Antuna i Ruže Barišić, obitelji  s petero djece. U rodnome selu završio je osmoljetku, u Zagrebu pak pohađa Klasičnu vjersku gimnaziju, kao klerik đakovačko bosanske biskupije, a maturira u Đakovu godine 1970. Po povratku iz vojske – mornarice u Puli, upisuje bogosloviju 1972. godine. U Beograd se javlja kao đakon  tamošnjeg nadbiskupa Gabrijela Bukatka, a 22. veljače 1978. zaređen je za svećenika u katedrali Krista Kralja, u  kojoj obnaša i službu župnog vikara do 1980. Potom postaje župnikom u  Kraljevu do 1986. kada prelazi na službu župnika u Ravnu Reku. Od 1987. do 1988. bio je župnik u Boru i Zaječaru, a potom narednih deset godina na službi župnika u Smederevu, gdje je unatoč velikim poteškoćama, zabranama, čak i prijetnjama zatvorom,  uspio sagradi novu crkvu. Župnikom u Beogradu u konkatedrali Krista Kralja postaje 2008. i ostaje do 2010. kada je zatražio inkardinaciju i prelazi u Srijemsku biskupiju u kojoj je imenovan župnikom župe Uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu. Povjereno mu je na upravljanje i biskupijsko svetište Gospe Tekijske, te se u posljednje tri godine zauzima za proslavu 300 godina tog svetišta. Dvije godine marljivo i predano radi na pripremama i organizaciji proslave, a treća je ostala za nebo.

                                                                                                    Ivica Vlašić

PETROVARADIN (TU) – Vlč. Stjepan Barišić, svećenik Srijemske biskupije, župnik u župi Uzvišenje svetog Križa i upravitelj Biskupijskog svetišta Gospe Tekijske u Petrovaradinu, koji je preminuo u župnom stanu 16. prosinca 2015. godine u 64. godini života i 37. godini svećeništva, ispraćen je 18. prosinca 2015. godine u rodno mjesto Vranovce. Ispraćaju je prethodila misa zadušnica u ispunjenoj župnoj crkvi Uzvišenje svetog Križa u Petrovaradinu, koju je uz generalnog vikara Eduarda Španovića, dekana petrovaradinskog dekanata Marka Loša i dekana zemunskog dekanata Jozu Dusparu, te svih svećenika Srijemske biskupije predvodio srijemski biskup Đuro Gašparović. Do ispraćaja tijelo je bilo izloženo u crkvi u Petrovaradinu kako bi vjernici mogli osobno i zajednički moliti za pokojnog Stjepana.

Na početku misnog slavlja biskup Gašparović je bratu i sestri pokojnog Stjepana Ivici i Mandi, rodbini i prijateljima, svećenicima u Srijemu i vjernicima župe Petrovaradin 2 izrazio sućut. „U ovom trenutku oproštaja i ispraćaja našeg svećenika, župnika i upravitelja Tekija Stjepana, zahvalni smo Bogu što je našoj biskupiji darovao jednog vrijednog svećenika. Zahvalni smo za njegov život i rad u zajedništvu sa svim svećenicima i s vjernicima koji su mu bili povjereni. Ovom misom i molitvama želimo da mu Gospodin bude milostiv i da ga primi u svoje stanove“, rekao je biskup Gašparović.

U prigodnoj homiliji biskup Gašparović je, nakon poziva da se svatko prisjeti događaja iz života svećenika Barišića, susreta i razgovora s njime, nastavio razmišljanjem o njegovu životu. „Ponajprije, Crkva nas ovoga trenutka rastanka ne poziva da trpimo od žalosti za gubitkom dragoga nam člana Crkve, svećenika naše Sijemske biskupije i svih njegovih dosadašnjih službi u Beogradskoj nadbiskupiji do župnika ovdje u župi Uzvišenje svetog Križa i upravitelja Biskupijskog svetišta Gospe Tekijske u Petrovaradinu, rekao je biskup i nastavio: „Strah je, vjerujem, u jednom trenutku pokucao na vrata Stjepanova srca. Stjepan je naredio vjeri da otvori vrata srca: i što se dogodilo? Na pragu je bio Bog života koji nikad ne prestaje; Bog ljubavi, koji nikad ne kaže 'Dosta'. Stjepan je prihvatio radosno žuđenoga gosta i započeo s njim vječni blagdan Božića, prema kojem svi mi idemo, ponavljajući utješne riječi Kristove: 'Oče, htio bih da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja' (Iv. 17,24). A Bog Otac je Kristu dao jednog svećenika.“ Biskup Gašparović je nastavio da je svećenik Stjepan, koji se sada susreće s milosrdnim Bogom i ostaje zapanjen, bio Kristov vjernik i da mu sada  nije potrebna vjera, nego stvarno gledanje Boga. A Božja je volja da nitko iz stada ne propadne. A on je pripadao tom stadu, stadu Dobrog pastira koji reče: Ja sam uskrsnuće i život. On je živio sigurnost Kristova poziva: Tko jede moje tijelo i prije moju krv ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. On je posvećivao druge po svećeništvu. Sada za to prima nagradu. „I sada Stjepan govori: Ja vjerujem, uskrsnut ću. Ovo moje tijelo vidjet će Spasitelja. To je naša vjera u Krista rođenog, umrlog i uskrslog. Smrću procvjetava  vječna klica koju je Duh Sveti posijao u naše srce. Kao djeca u krilu majke smrt nam omogućuje da se rodimo svjetlu. Da se ponovo rodimo. Kršćanin je samo onaj koji vjeruje u vječnost, u uskrsnuće, u nov život cijelog čovjeka, duše i tijela. Danas, makar je ovo oproštaj, danas je za Stjepana Božić i ujedno Uskrsnuće. Danas je dan blagdanski, utješne nade, vedre radosti, najdužeg odmora. Zašto? Zato što otajstvo Isusova rođenja obasjava svjetlošću svećenika Stjepana. On je zaista s Kristom umro da bi s njim živio, bio je ustrajan da bi s Kristom kraljevao. U to vjerujemo.“, zaključio je biskup.

Na koncu mise  Slavica Renić izrekla je riječi oproštaja u ime vjernika župe Uzvišenje svetog Križa u Petrovaradinu. Petar Pifat, predsjednik HKPD „Jelačić“ u Patrovaradinu, u ime društva i osobe koja se brine i čuva Tekijsko svetište oprostio se od Barišića rečima: "Vjerujem da nema toga ljudskoga srca koje ovih dana nije zatreperilo pri saznanju da je zauvijek prestalo kucati srce našega župnika i upravitelja Svetišta, vlč. Stjepana Barišića. Udar je to poput groma iz vedra neba u našu malenu zajednicu koju je naš vlč. Stjepan nepokolebljivo i sa zauzimanjem vodio ka dragome Bogu. Kao mudri i hrabri pastir koji je znao u pravo vrijeme i šutjeti i slušati drugoga dok govori, svi smo u nevjerici, šutimo, plačemo i pitamo se: kako? Zašto? Zbog čega? Preostaje nam da samo prebiramo uspomene i sjećanja na čovjeka od kojega smo naučili toliko toga vrijednoga i plemenitoga.. svojstveno istinskom vjerniku - kršćaninu. Zbilja je nevjerovatno kako je naš župnik umio slušati drugoga dok govori, bez da o čovjeku ili događaju odmah prosuđuje ili ga osuđuje, a niti da prebrzo donosi zaključke.On zaista nije birao strane. Djelovao je i govorio veoma trezvijeno i razborito, vrednujući i uvažavajući i drugačije mišljenje. Sjećam se da sam i sam bio svjedok kada je jednoj osobi koja mu se došla oštro žaliti na drugu, odgovorio: 'Vidite: možda je to istina što govorite, ali.. on je dobar čovjek'. Iznimno velikoga životnoga i svećeničkoga iskustva, Stjepan je bio odmjerena osoba .. i u svojim nastupima i govorima, do kraja odgovoran i dosljedan svome svećeničkom pozivu i službi. U vjerske istine vjerovao je kao dijete, upravo onako kako Isus traži da od nas da vjerujemo. Još jedan primjer njegove duboke i nepokolebljive vjere u Isusa Krista i privrženosti Majci Mariji jeste njegova česta molitva Gospine krunice koju je kao svakodnevnu pobožnost odmah po dolasku uveo i u ovu župu i u Gospino svetište na Tekije. Bio je i darežljiv u mnogim stvarima. Dijelu njegova stada okupljenog u HKPD 'Jelačić' toliko puno je pomogao kada je više nego susretljivo ustupio na korištenje župni prostor, ne buneći se niti jednom riječju dok bi se probe tamburaške sekcije Društva u vrijeme sezone grijanja bile prinuđene odvijati gotovo kraj njegove sobe za odmor i spavanje. Za sve dobro što je učinio HKPD-u „Jelačić“ nedovoljno je reći „Hvala“ niti bilo što učiniti. Sigurno da je volio svoju domovinu Hrvatsku, mada je njegov dom bio uvijek tamo gdje je njegova služba. Toliko se poistovjetio sa Petrovaradinom da se,gdje god da je za ovih 5 godina službovanja u Petrovaradinu spominjao Petrovaradin, uvijek predstavljao riječima: 'Mi, Petrovaradinci..' ili 'Naše Tekije'. Ono do čega mu je bilo napose stalo bilo je zajedništvo. 'Lako je odustati', govorio je. 'Treba ustrajati, unatoč svim poteškoćama'. Onako kako je razumio druge, često govoreći 'A, šta ćeš?! Sve je to život' i nama u duhu vjere ne preostaje drugo nego da prihvatimo volju Božju koja je put, istina i život." Samo šest mjeseci poslije smrti plemenitog čovjeka, čuvara Svetišta i kuće na Tekijama, Andrije Kormoša, napušta nas i sama glava Svetišta, upravitelj Barišić koji je bio toliki štovatelj Gospe Tekijske da nije bilo niti jedne svete mise u ovoj župi, niti jednoga putovanja ili drugoga događaja u kojem binaš Stjepan propustio obratiti se molitvom upravo Tekijskoj Gospi. Kako je često znao govoriti da se osobno uvjerio toliko puta u snagu njezina zagovora kod Gospodina, vjerovao je i u nas, njegovo malo stado, da će mudro i hrabro zajedno s njime uspjeti provesti sve ono što je isplanirano. A isplanirano je toliko toga lijepoga i dragocjenoga za predstojeći Veliki Jubilej 300. obljetnice našega Svetišta za koji smo ses njime na čelu započeli pripremati jošprije tri godine. Dragi naš Stjepane.. jako si nas iznenadio. Umjesto tebe živoga pred vratima ove i tekijske crkve, stoji samo tvoja slika i ime koje si dobio po prvomučeniku Stjepanu, kao što si i sam bio. Dragi prijatelji, nemojte se iznenaditi ako vas vlč. Stjepan i sa Onoga svijeta oobraduje kadavam još ovoga Božića poštar donese prekrasnu božićno-novogodišnju čestitku u kojoj Vam on osobno želi sretan Božić i blagoslovljenu novu 2016. godinu u povodu jubilarne 300. obljetnice svetišta na Tekijama. Vi mu, dragi prijatelji, na tu čestitku nećete moći bolje i ljepše uzvratiti osim da budete dio njegovoga tima za proslavu velikoga Jubileja za koji je on toliko živio i da svim srcem i iz ljubavi prema njegovoj i našoj Gospi Tekijskoj zajednički damo sve od sebe da taj događaj bude Gospodinu na čast, na ponos naše Crkve, a nama i vlč. Stjepanu na spasenje. Budimo jaki i nastavimo tamo gdje je on stao. Da smo bili uz njega u trenutku smrti... ne znam što bi nam kao dobri duhovni otac i pastir htio poručiti.Možda bi nam rekao ono što je meni osobno više puta ponovio 'Petre, na nama je da iznesemo ovaj Jubilej' ili, možda: 'Čuvajte mi Tekije!' Bože, hvala ti što si nam dao privilegij i čast da upoznamo, surađujemo i živimo s tvojim odabranikom Stjepanom. Sada kad nam je teško, dok se ponovno ne sretnemo s njime u vječnosti, molimo te, ne ostavi nas same. Ohrabri nas, i razveseli darovima Božića."

Mons. Španović, generalni vikar, je završnim sprovodnim obredom, u ime svih nazočnih, ispratio pokojnog Stjepana na put do Hrvatske i na vječni počinak.

                                                                                           Petar Pifat

Srijemska biskupija, brat Ivica, sestra Manda, rodbina i prijatelji.

ĐAKOVO (TU) - U ponedjeljak, 14. prosinca 2015. godine, u 55. godini života i 29. godini svećeništva, u bolnici „Fran Mihaljević“ u Zagrebu preminuo je vlč. Adam Tabak, dušobrižnik za Hrvate u Ottawi.

Rođen je 19. kolovoza 1961. u Đakovu. Za svećenika je zaređen 1. listopada 1987. u Đakovu. Bio je župni vikar u Valpovu, te župnik u Luču i upravitelj župe Petlovac. Od 15. kolovoza 2000. godine dušobrižnik je za Hrvate u Ottawi.

U srijedu, 16. prosinca 2015., pokojnikovo tijelo bit će od 10 sati izloženo u župnoj crkvi Snježne Gospe u Đakovačkim Selcima. Ondje će u 12 sati započeti sveta misa zadušnica. Ukop će biti na groblju u Đakovačkim Selcima u 14 sati.

Preuzeto sa: http://www.djos.hr

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) - Na Treću nedjelju došašća 13. prosinca 2015. godine započeo je Jubilej milosrđa u Srijemskoj biskupiji. Otvaranjem „vrata milosrđa“ i svečanim euharistijskim slavljem u katedrali – manjoj bazilici svetog Dimitrija, đakona i mučenika, u Srijemskoj Mitrovici, srijemski biskup mons. Đuro Gašparović označio je početak Izvanredne svete godine - Jubileja milosrđa u Srijemskoj biskupiji.

U župnom dvorištu uz katedralu započeli su uvodni obredi koje je predvodio biskup Gašparović. Slavlju su nazočili generalni vikar, župnik i dekan, mons. Eduard Španović, župnik u Laćarku i pastoralni pomoćnik u Srijemskoj Mitrovici vlč. Mario Paradžik, časne sestre redovnice u Srijemskoj Mitrovici i Zemunu i ostali vjernici. Nakon biskupova poziva na blagoslivljanje  i na iskazivanje hvale Bogu, kratkog nagovora, molitve, navještaja Evanđelja i čitanja početka Bule najave Izvanrednoga jubileja Misericordiae vultus – Lice milosrđa pape Franje, svi nazočni u procesijskom hodu su se uputili prema katedrali. Pred zatvorenim glavnim vratima katedrale procesija se zaustavila i biskup je otvorio „vrata milosrđa“. Na pragu vrata biskup je pokazao nazočnima podignut evanđelistar, znak Isusa Krista, te je ušao u katedralu, a za njim svećenici i ostali vjernici. Potom je župnik mons. Španović blagoslovio vodu i biskup je prolazeći katedralom blagoslovio sve nazočne u spomen krštenja, te je nastavljeno misno slavlje.

"Svečano bogoslužje kojim započinje Jubilejska godina milosrđa u središte naše vjerničke pozornosti stavlja vrata. Zastali smo pred vratima ove naše katedrale i njezinim simboličkim otvaranjem osjetili smo Gospodinovu riječ: 'Ja sam vrata, krozame tko uđe, spasit će se.' (Iv 10,9). Tako Jubilej milosrđa sabire Crkvu i u njezino zajedništvo zove sve nas kao i odlutale, udaljene i sve koji nemaju snage vratiti se u Očev dom, približiti se Gospodinu. Prelazak preko praga crkve, ove naše katedrale, iznova nam otkriva ljepotu i blizinu Božjega milosrđa, očitovanog u Isusu Kristu. U ovoj Godini milosrđa ne smijemo ostati na pragu crkve, neodlučni, razdijeljeni. Tko uđe u katedralu i time u zajedništvo s Bogom i prepusti se preobrazbenoj snazi spasenja, osjeća snagu Božjega milosrđa", rekao je biskup Gašparović dodavši kako se u svima rađa iskreno pitanje iz današnjeg evanđelja: Što nam je činiti u našem životu, posebno kroz ovu Godinu milosrđa? "Čovjek nije oslobođen svijeta i brige za ljude, nastavio je biskup. Što više poniremo u Boga, to snažnije osjećamo poslanje da se s njime i s bližnjima pomirimo i osjetimo milosrdnog Boga u sakramentu pomirenja, te da izađemo k ljudima, potrebnima, siromašnima, samcima i napuštenima, ali i svima koji se oglušuju o Božju riječ."

Na koncu je biskup Gašparović poručio da se ne smije zaboraviti da je najbolja priprava na blagdan Božića i nastavak u Godini milosrđa da se vjernik nauči drugima davati i s njima dijeliti ono što ima. "Druga haljina ili hrana poziva nas brinuti za ljude oko sebe u djelima darivanja, pomoć bližnjima, crkvi, potrebnima, biti od koristi u župi. Ali, slobodno se može ostvariti i u tome dijeliti s drugima svoju radost, darivati drugima svoje vrijeme, saslušati ih, razgovarati s njima. Darivati im svoje sposobnosti i pomagati ih savjetima i fizičkom pomoći, bolesna pohoditi u bolnici ili kod kuće, tražiti takozvane izgubljene ili uspavale vjernike. Odgovor Ivanov vojnicima: 'Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte…' (Lk 3,14). A nama poručuje isto to: poštuj drugoga, ne ponižavaj ga, ne ljuti se na drugoga, ne svađaj se, opraštaj, ne žalosti drugoga, niti muža, niti ženu, niti roditelje, niti djecu, niti starije, nejake, nespretne.

Ako ovako postupamo to će nas učiniti radosnima, po tom će Gospodin, kao Bog milosrđa, biti blizu nama i drugima. Odazovemo li se ovoj riječi Božjoj, bit će to znak da riječ Božju nismo samo slušali, nego i poslušal", zaključio je biskup.

Na koncu slavlja mons. Španović je pozvao župljane i članove njihovih obitelji da nastave živjeti Izvanrednu godinu - Jubilej milosrđa čiji je početak danas označen otvaranjem "vrata milosrđa" i da kroz vrata katedrale rado prolaze, te osjete da je Bog milosrdan po sakramentu pomirenja i djelima ljubavi prema svakomu.

Slavlje je animirao Mješoviti katedralni zbor pod vodstvom i uz orguljsku pratnju sestre Cecilije Tomkić.

                                                                                                                    Mario Paradžik