STRASBOURG, (radiovaticana) - Studeni 25, 2014 - Vratite se zamisli osnivača Europske Unije kao zajednice koja potiče mir i nadilazi podjele, a ta zamisao proizlazi iz povjerenja u čovjeka, „ne toliko kao građanina ili ekonomskog djelatnika“, već „osobe s transcendentnim dostojanstvom“; to je Europa u kojoj je kršćanstvo njezina duša – poručio je danas Sveti Otac Franjo u obraćanju Europskom parlamentu u Strasbourgu.
Naglašavajući blisku svezu „dostojanstva“ osobe s „transcendencijom“ Papa je podsjetio kako je sama ideja osobe koja bi imala dostojanstvo oblikovana zahvaljujući kršćanstvu. Govoriti o transcendentnom ljudskom dostojanstvu znači govoriti o ljudskoj naravi, sposobnosti razlikovanja dobra i zla te imati na umu da čovjek nije apsolutno biće, već biće u odnosu, a najčešća bolest Europe u tom pogledu je usamljenost onih koji su odbačeni.
Promicati ljudska prava i dostojanstvo osobe znači prepoznati da ona posjeduje neotuđiva prava koja nitko ne može proizvoljno oduzeti, pogotovo ne u svrhe ekonomskih interesâ. Papa je podsjetio na vladavinu kulture otpada, koja osobu svodi na potrošnu robu, a rezultat je toga da se ljudski život odbacuje kada prestane biti koristan, „kao što je slučaj sa smrtno oboljelima, starima koji su napušteni i nezbrinuti te djecom koju se ubija u utrobi“. „Kakvog dostojanstva može biti bez mogućnosti slobodnog izražavanja misli ili ispovijedanja religiozne vjere?“ pitao je nadalje Papa.
Istovremeno valja se čuvati zablude sve većega proširivanja individualnih prava, kao da bi ljudska osoba bila „monada“, izdvojena iz društvenoga konteksta u kojem su njezina prava i dužnosti usko povezana s drugima i sa zajedničkim dobrom čitavoga društva – istaknuo je papa Franjo te upozorio i danas na gubitak sveze između prava i dužnosti.
Budućnost Europe ovisi o obnovi veze dvaju elemenata koji se nalaze u njezinoj povijesti: otvorenost transcendenciji – Bogu i sposobnost konkretnog suočavanja s problemima. Europa koja nije otvorena transcendentnoj dimenziji života u opasnosti je da postupno izgubi svoju dušu – istaknuo je Papa. Osim toga, osudio je „sramotnu i suradničku šutnju tolikih“ dok su „zajednice i pojedinci podvrgnuti barbarskim činima nasilja: izbačeni iz svojih domova i domovine, prodani u roblje, ubijeni, obezglavljeni, raspeti ili živi spaljeni“.
Govoreći o obitelji, papa je istaknuo kako ona – ujedinjena, plodna i nerazrješiva – sadrži elemente temeljne za nadu u budućnost. „Bez te solidne baze, budućnost će biti izgrađena na pijesku s teškim društvenim posljedicama.“ Osim obitelji, papa je Franjo istaknuo važnost odgoja i obrazovanja, istinske ekološke skrbi za stvoreno, zaposlenja te problem selioca. „Ne možemo dopustiti da Sredozemlje postane ogromno groblje!“ – naglasio je, ističući kako je važno baviti se ne samo učincima, već i uzrocima problema.
„Došlo je vrijeme da napustimo ideju Europe koja se boji te je zatvorena sama u sebe; da oživimo i potaknemo Europu vodstva, riznicu znanosti, umjetnosti, glazbe, ljudskih vrijednosti, ali i vjere. Europu koja razmatra nebesa i teži uzvišenim idealima. Europu koja o svakom čovjeku skrbi i brani ga. Europu koja se uzdiže pouzdano i sigurno nad zemljom; dragocjena odnosna točka za čitavo čovječanstvo!“ – zaključio je na kraju svoga govora papa Franjo.

PAPA FRANJO U VIJEĆU EUROPE: Bez korijena se umire

STRASBOURG, (radiovaticana) - Studeni 25, 2014 - Europa ima ponovno otkriti svoje korijene kako bi izgradila budućnost mira, u dijalogu sa svijetom – izazov je koji je papa Franjo uputio u govoru na zasjedanju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, 25. studenog. Papa je ponovno istaknuo da Crkva osuđuje trgovinu oružjem i ljudskim bićima, te upozorio da bez traženja istine demokracija ide prema individualizmu, te se dolazi do globalizacije ravnodušja.
Kako bi što bolje izrazio svoju zamisao, svoj san o Europi, papa je Franjo naveo riječi iz pjesme jednoga talijanskog pjesnika (Clemente Rebora), koja govori o stablu i njegovim granama koje se protežu u nebo, čvrstom i postojanom deblu, i dubokim korijenima koji poniru u dubinu. O tom je prizoru Sveti Otac govorio posebno primijetivši, u tonu koji je podsjetio na svetoga Ivana Pavla II., da ako se izgube korijeni, deblo se polako isprazni i umre. U tomu je možda – primijetio je Papa – jedan od paradoksa koji izolirani znanstveni mentalitet teško može razumjeti: za hod prema budućnosti potrebna je, naime, prošlost; potrebno je sjećanje, hrabrost, zdrava i ljudska utopija.
Korijeni se hrane istinom, koja je hrana, životni sok bilo kojega društva koje želi biti uistinu slobodno, ljudsko i solidarno – istaknuo je papa Franjo te dodao – S druge se pak strane istina poziva na savjest, koja se ne može svesti na uvjetovanje, te je stoga sposobna poznavati vlastito dostojanstvo i otvoriti se apsolutnomu, postajući tako vrelo temeljnih odluka koje su vođene traženjem dobra za druge i za sebe, i mjesta za odgovornu slobodu.
Važno je, međutim, znati da bez traženja istine svatko postaje mjerilo za sebe i za svoje djelovanje, te otvara put za subjektivističko potvrđivanje pravâ, tako da se pojam ljudskoga prava, koje samo po sebi ima univerzalnu vrijednost, zamjenjuje idejom o individualističkom pravu. To pak vodi tomu – upozorio je Sveti Otac – da se uglavnom ne brinemo za druge, i da podupiremo globalizaciju ravnodušja koje se rađa iz samoljublja. Ono je plod shvaćanja čovjeka koji nije sposoban shvatiti istinu i živjeti istinsku društvenu dimenziju.
Takav nas individualizam – prema Papinim riječima – čini ljudski siromašnima i kulturno sterilnima, jer odsijeca plodne korijene na kojima se uzdiže stablo. Iz ravnodušnoga individualizma rađa se kult bogatstva, kojemu odgovara kultura odbacivanja, u koju smo uronjeni – primijetio je Papa te napomenuo da zapravo imamo previše stvari koje nam često ne služe, a nismo više u stanju izgraditi istinske ljudske odnose, prožete istinom i uzajamnim poštovanjem.
Napomenuvši potom da danas pred očima imamo sliku ranjene Europe; ranjene zbog brojnih kušnji u prošlosti, ali i zbog sadašnjih kriza, Sveti je Otac primijetio da je Europa kontinent koji više ne izgleda sposoban odupirati se nekadašnjom životnošću i snagom. To je pomalo umorna i pesimistična Europa, koja se osjeća opkoljena novìnama koje dolaze s drugih kontinenata – istaknuo je Papa.
Možemo upitati Europu: gdje je tvoja snaga? Gdje je ona zanesenost koja je potaknula i učinila velikom tvoju povijest? Gdje je tvoj duh znatiželjne poduzetnosti? Gdje je tvoja žeđ za istinom, koju si do sada zanosno prenosila svijetu? – upitao je Papa te potaknuo da se njezini korijeni ne smatraju jednostavno muzejskim naslijeđem iz prošlosti, nego ljudskom baštinom koja je još uvijek sposobna nadahnjivati europsko pučanstvo.
Osvrnuvši se na dobro mira koje započinje prepoznavanjem u drugomu brata kojega valja prihvatiti, a ne neprijatelja protiv kojega se valja boriti, Sveti je Otac primijetio da je, nažalost, mir još uvijek često ranjen na mnogim stranama svijeta, a i u Europi – kako je rekao – vladaju napetosti i razni sukobi. Mir je, međutim, iskušan i drugim oblicima sukoba, kao što je vjerski i međunarodni terorizam, koji gaji duboki prezir prema ljudskom životu. (…) Ta je pojava, nažalost, poduprta, često nesmetanom, trgovinom oružja. Mir se krši i trgovinom ljudskim bićima, koja je novo ropstvo našega doba, i koja osobe pretvara u robu za razmjenu, lišavajući žrtve takve trgovine svakog dostojanstva – upozorio je Papa.
Sveti se Otac potom zadržao na dva izazova koja danas stoje pred Europom, na multipolarnosti i transverzalnosti. Europa je danas multipolarna – kazao je te potaknuo da se učini sve da globalizacija poštuje osobitost svih strana. Što se pak tiče transverzalnosti, potrebe za dijalogom na svim područjima, Papa je primijetio kako proizlazi da je u današnjem političkom svijetu Europe neplodan dijalog samo unutar političkih, vjerskih i kulturnih tijela vlastite pripadnosti. (…) Europa koja dijalogizira samo unutar zatvorenih skupina svoje pripadnosti, ostaje na pola puta; potreban je – prema Papinim riječima – mladenački duh koji prihvaća izazov transverzalnosti.
Govoreći o ispravnom odnosu između religije i društva, Papa je napomenuo da su, u kršćanskom viđenju, razum i vjera pozvani uzajamno se prosvjetljivati i podupirati. Tako će biti moguće suočiti se s vjerskim fundamentalizmom koji je prije svega Božji neprijatelj.
Što se pak tiče temâ u vezi s kojima Katolička Crkva i Vijeće Europe mogu surađivati, papa je Franjo istaknuo zaštitu ljudskoga života, osjetljiva pitanja koja valja podvrgnuti pozornom ispitivanju koje vodi računa o istini čitavoga ljudskog bića, bez ograničavanja na specifična medicinska, znanstvena ili pravna područja. Sveti je Otac govorio i o velikom problemu posla, prihvatu selilaca, te brojnim siromašnima koji žive u Europi. Oni ne traže samo kruh, koji je najosnovniji od svih pravâ, kako bi se prehranili – napomenuo je Sveti Otac – nego žele ponovno otkriti vrijednost vlastita života, koja se zbog siromaštva pomalo zaboravlja, te pronaći dostojanstvo koje daje zaposlenje.

OSIJEK (TU) – „Đakovačko-osječka crkvena pokrajina pred izazovom ekumenizma“ bila je središnja tema XXVI. skupštine biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, održane 25. studenoga u Nadbiskupskom vikarijatu Osijek. Sjednicom je predsjedao đakovačko-osječki nadbiskup metropolit mons. Đuro Hranić, a sudjelovali su mons. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup metropolit u miru, mons. Antun Škvorčević, biskup požeški, mons. Đuro Gašparović, biskup srijemski te kancelari navedenih biskupija. Početku sjednice nazočili su i medijski djelatnici.

Mons. Hranić zahvalio je biskupima na sudjelovanju u komemoraciji stradanja žrtava u Vukovaru i tijekom Domovinskoga rata te rekao: „Drago nam je da smo ponovno mogli pridonijeti ozračju molitve za pokojne. Molili smo za sve one koji su stradali tijekom Domovinskoga rata, za mir, za izgradnju naše Domovine i za svjetlo Duha Svetoga za sve one koji su odgovorni u društvu, kako bi na razinama svoje odgovornosti pridonosili pomirenju i zajedništvu unutar našega društva.“ Uvodeći u temu skupštine, metropolit je pojasnio kako se na području svake od biskupija Đakovačko-osječke metropolije nalazi sjedište jedne od pravoslavnih eparhija. Napomenuo je kako su u Osijeku i druge kršćanske zajednice s kojima se surađuje u okviru Ekumenske koordinacije osječke regije, te je uputio na potrebu razlikovanja ekumenizma od međureligijskog dijaloga, ističući kako je uzajamno priznavanje valjanosti krštenja pretpostavka za ekumenski dijalog.

Krenuti od onoga u čemu smo jedno

Biskup Škvorčević izložio je sažetak svoga uvodnog promišljanja o ekumenizmu, što ga je pripravio za skupštinu biskupa. Uputio je na smjernice II. vatikanskog sabora koje kažu da Crkva želi živjeti otvorenost prema svim kršćanskim zajednicama, polazeći od određenih načela koja su teološke naravi, dok su podjele uzrokovane ljudskim utjecajima, povijesnim uvjetovanostima i sadašnjim stanjem. Potrebno je krenuti od onoga po čemu već jesmo jedno: od vjere u Presveto Trojstvo, od ispovijedanja vjere u Isusa Krista kao Boga i čovjeka, osobnog prihvaćanja sadržaja vjere utemeljene na Sv. pismu. To su snažna polazišta radi kojih smo dužni jedni druge poštovati, jedni s drugima nastojati razgovarati, surađivati i međusobno promicati zajedničke vrijednosti. „Mi se ne bavimo politikom, nacionalnim pitanjima, povijesnim pitanjima, nego se bavimo polazištima vjere, gdje na neki način već jesmo jedno i gdje trebamo promicati da budemo u punom smislu jedno“, istaknuo je požeški biskup.

Poštovanje, praštanje i pomirenje

S obzirom da se nalazimo na ratom ranjenim područjima, ekumenizam ima svoju težinu u odnosima između Srpske Pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve, napomenuo je mons. Škvorčević, upućujući da je ekumenizam moguć tamo gdje postoji uzajamnost dviju strana. Treba poštovati pojedine zajednice, pa tako i Srpsku Pravoslavnu Crkvu, i ne otvarati teme za koje ona smatra da nije trenutak da se o njima može razgovarati. Unatoč tome trebamo međusobno nastojati živjeti povezanost poštovanja. Podsjećajući da još uvijek postoji puno materijalnih, ali još više duhovnih ruševina, rekao je: „Naša je zadaća nastojati oko pomirenja i praštanja jer se tim putem liječi čovjekova duša. Rat ne prestaje sve dok u nečijoj duši, u nečijem srcu, postoji osjećaj mržnje prema drugome ili želja za osvetom. U tom slučaju zlo još uvijek gospodari, zarobljeni smo i dobro je za nas praštanje, pomirenje jer tada se izdižemo iznad razine zla i pamtimo što se dogodilo, ali, kako nas je učio papa Ivan Pavao II., pamtimo to na očišćen način. Čistoća, bistrina kojom gledamo prošlost je praštanje i milosrđe. Ta je moć sposobnost čovjekova duha. Stoga, ukoliko molitvu ne uključimo kao prvu i najvažniju sastavnicu u ekumenizam, sve drugo bit će svedeno na tehnička pitanja.“ Upućujući na ekumensku molitvenu osminu tijekom siječnja, mons. Škvorčević je rekao: „Nadamo se da ne treba doći nekakav rat ili druga nevolja, pa da nas potakne da se bolje međusobno susrećemo, nego da ćemo zajedničkim naporom, kroz praštanje i pomirenje, izići na prostore istinske slobode“.

Pitanja medijskih djelatnika – naplaćivanje sakramenata i sakramentala

Medijski djelatnici imali su priliku postaviti pitanja prisutnim nad/biskupima. Zamolili su osvrt na nedavno iznesen stav pape Franje da Crkva ne bi trebala naplaćivati svoje usluge.

Prisutni biskupi načelno se s time slažu, rekao je mons. Hranić. Nije najbolje naplaćivati svećeničke usluge. S druge strane Crkvi trebaju vremenita dobra za njezino pastoralno djelovanje. U Crkvi, stoga, postoje redoviti oblici doprinosa vjernika za uzdržavanje vlastite crkvene zajednice. Međutim, lukno koje bi trebalo biti redoviti način uzdržavanja crkvenih zgrada i djelatnika, i zajedno s milostinjom dostatan za solidarnost s onima koji su siromašni, nažalost ne uspijeva financijski pokriti potrebe naših župnih zajednica. Zato postoje određene takse i prilozi uz određene sakramente i sakramentale. Te takse predviđa i Zakonik kanonskoga prava. Župe koje se same ne mogu financirati su djelomično upućene i na sredstava iz državnog proračuna,

Kod krštenja takse nema, a vjernici ukoliko žele mogu dati slobodan prilog. Za druge sakramente i sakramentale postoji određena taksa, kako bi davanja bila ujednačena, pojasnio je metropolit te naglasio: „Ali nikada ti iznosi nisu i ne smiju biti shvaćeni kao uvjet bez kojega se ne može podijeliti sakrament. Svećenik se trudi poznavati svoje župljane i voditi računa i o njihovoj materijalnoj situaciji. Siromašnim župljanima on uvijek može smanjiti predviđenu taksu ili je u potpunosti oprostiti. Nikada novčani prilog ne smije biti uvjet bez kojega svećenik neće podijeliti sakrament. Traženje sakramenata i sakramentala ne smije biti prigoda niti za iznuđivanje nepodmirenog lukna.“

Ono o čemu Papa govori zasigurno je važno i vrijedno, rekao je mons. Hranić. Čitavu Crkvu podsjetio je da motiv svećeničkog pastirskog djelovanja nije i ne smije biti zarada, da nema i da ne smije biti trgovine svetinjama. Međutim, određene takse su način na koji vjernici pridonose redovitom uzdržavanju svoje župne zajednice. Navodeći primjer osječkih župa u kojima samo 20-30% vjernika uzdržava svoju župu dajući predviđenih 100 HRK lukna godišnje, rekao je: „Kada bi 100% vjernika davalo lukno, onda bismo mi biskupi dokinuli takse uz pojedine sakramenate i sakramentale. Koristim prigodu da izrazim zahvalnost svim vjernicima koji imaju svijest o materijalnim potrebama svoje župne zajednice. Mi nemamo poteškoća s vjernicima koji redovito dolaze u Crkvu i imaju kontakt sa svojim župnim zajednicama. Pritužbe i lamentiranja dolaze redovito od onih koji žive na rubu crkvene zajednice te svećenika promatraju kao privatnog religioznog poduzetnika, a župu kao servis za religiozne usluge, te im prigovaraju da naplaćuje svoje usluge. Vjernici koji žive i osjećaju sa svojom župnom zajednicom znaju da ta zajednica treba od nečega pokrivati svoje režijske troškove, svoga pastoralnog djelovanja i života te bez ikakve prisile i podsjećanja odvajaju za potrebe svoje župe“, zaključio je mons. Hranić.

                                                                                                                    M. Kuveždanin

SRIJEMSKI KARLOVCI (TU) – 23. studenoga 2014. godine župa Presvetog Trojstva u Srijemskim KarLovcima svečano je proslavila svetkovinu Krista Kralja u Kapeli Gospe od mira. Svečano misno slavlje predvodio je srijemski biskup mons. ĐuroGašparović. U koncelebraciji su bili vlč. Stjepan Barišić župnik župe Uzvišenja svetog Križa u Petrovaradinu i vlč. Marko Lončar domaći župnik.
U homiliji biskup Gašparović je istakao:”Danas je svetkovina Krista Kralja koja nas pomalo začuđuje i navodi na posebno razmišljanje. Poznat nam je način Isusova života, njegovo ponašanje i na kraju način njegove smrti. Sve je to nespojivo s kraljevima kakve poznaje ovaj svijet. Bez obzira na to Isus je uvijek prikazivan na slikama I mozaicima kao kralj i to na dva potpuno različita načina. On je okrunjen trnovom krunom, visi na križu izvrgnut porugama naroda, izranjen udarcima bičeva. Ali današnje evanđelje govori o njemu kao Sinu Čovječjemu koji će doći u slavi na svršetku svijeta poput suca. On je kralj, ali njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (usp. Iv 18,36). Sa zemaljskim kraljevima ima zajedničko samo ime, ali sve drugo je u suprotnosti s onim što mi pod tim imenom podrazumijevamo. U njemu se ispunjavaju Božja pravednost, ljubav i milosrđe. Koliko smo u sebi ljubavi nosili i prema njoj djelovali bit će jedino važno kada Krist kao kralj i sudac ponovno dođe među nas.”
Na koncu je biskup poručio, da otvorimo oči na naše bližnje, posebno na one koji nas trebaju da im pomognemo kako je naglašeno u evanđelju. Sve što učinimo za Kristovo ime, činimo za ostvarenje njegovog kraljevstva ljubavi i mira. Ne smijemo prezirati drugoga jer tada preziremo Krista. Ne gazimo ljubav drugoga čovjeka jer tada gazimo Kristovu ljubav prema nama. Gdje vlada zakon mržnje i osvete, priklanjamo se zakonu Kristovih mučitelja. U našim djelima priklonimo se Kristu i nemojmo se od njega udaljavati.
Ovom svetom misom obilježena je i proslavljena Nedjelja bračnih jubileja, kako je potaknuo i pozvao sve župne zajednice srijemski biskup. Prigoda je to da se iskoristi ova pastoralna mogućnost u okviru cjelokupne pastoralne skrbi za brak i obitelj u svim župnim zajednicama Srijemske biskupije. Prisutnim jubilarcima,  srijemski biskup darovao je prigodnu čestitku kao uspomenu na ovaj jubilej. Za vrijeme euharistijskog slavlja molili su od Gospodina blagoslov i zahvalili Bogu za sve milosti i darove kojima ih je do sada obdario te zamolili da ih i dalje vodi pravim putem u bračnom zajedništvu.
Prigodom ove svetkovine Krista Kralja biskup Gašparović blagoslovio je obnovljene orgulje u kapeli stare 168 godina, koje je izradila evropski poznata majstorska radionica za orgulje “Škrabl” iz Rogaške Slatine iz Slovenije.Nakon mnogo ljubavi upornosti i uloženog rada, a na inicijativu župnika vlč. Marka Lončara, ove kasno barokne orgulje iz 1846. godine zablistale su novim sjajem, da sa svojim zvukom veličaju i slave Gospodina sadašnjim i budućim generacijama vjernika katolika u Srijemskim Karlovcima.
Na kraju misnoga slavlja svećenik i voditelj ureda za crkvenu glazbu Đakovačke-osječke nadbiskupije vlč.mo. Vinko Sitarić na obnovljenim orguljama održao je prigodni koncert starobarokne crkvene glazbe. Inače mo. Sitarić je na Papinskom institutu za crkvenu glazbu u Rimu stekao stupanj maestra crkvene glazbe. Svoju glazbenu izobrazbu započeo je na istom Institutu 1993. godine, a svećeničku formaciju i studij teologije, u koje je s velikim uspjehom uvijek uklapao i mnogo glazbenih aktivnosti, završio je u Đakovu, gdje je 1994. godine zaređen za svećenika. Specijalizirao je orgulje u klasi franjevca prof. mo. Alberta Cerronija.   
         Tomislav Mađarević

ZEMUN (TU) -  U četvrtak 6. studenoga u Zemunu je svečano blagoslovljena obnovljena crkva Sv. Roka u tom mjestu. Svečanosti su prisustvovali pored mnogobrojnih vjernika, nuncijo Orlando Antoninijo  biskup mons. Đuro Gašparović, svećenici i redovnici, predstavnici židovske, muslimanske i pravoslavne zajednice, strani diplomati, princ Aleksandar Karađorđević sa suprugom Katarinom, kao i prestolonaslednik Kraljevine Norveške princ Hokon Magnus. Crkva Sv. Roka izgrađena je daleke 1836. godine i tada je predstavljao veliki karantin za trgovce i ostale ljude iz tadašnje turske carevine. Sadašnja crkva je izgrađena na mjestu nekadašnje drvene crkve i služila je sve do 20 stoljeća kada su tada u njoj počela dolaziti djeca iz škola na svete mise. Crkvu je počeo obnavljati stari župnik u Zemunu mons. Antun Kolarević 80-ih godina. Radovi su prestali ratnih devedesetih godina kada biva zatvorena sve do 2006. godine. Danas je ova katolička crkva u Gradskom parku u Zemunu, obnovljena zahvaljujući donaciji Veleposlanstvo Kraljevine Norveške, koja je finansirala radove na krovu, tornju, fasadi, kapitalnoj sanaciji i unutrašnjosti crkve.
                                          INICIJATIVA OD STRANE ŽUPNIKA
Dolaskom u Zemun 2006. Godine, župnik Jozo Duspara najprije je otvorio crkvu Sv. Roka vjernicima. Od tada su se počele jednom mjesečno održavati svete mise u njoj. S obzirom da je bila ruinirana i dosta zapuštena, vlč Duspara počeo je razmišljati na koji način je srediti. „Konkurisali smo na natječaj Vlade Republike Srbije – Ured za vjere, kada smo i dobili izvjesna sredstva uz pomoć kojih smo uredili plato oko crkve. 2012. godine pojavili su se ljudi iz Norveške ambasade spremni da pomognu adaptaciju baš ove crkve. Imali smo projekat i sanacija je počela od tornja do temelja. Svaka crkva je značajna za našu crkvenu zajednicu, to je neosporovo, jer one svjedoče da su tu ljudi nekada živjeli, a pogotovo ovakva crkva koja datira iz 1836. godine. Ova crkva je u stvari povijesnost za narod koji ovdje živi i ona upravo svjedoči o onome narodu koji je nekada živeo u Zemunu i rado dolazio u tu crkvu“, istaknuo je Jozo Duspara, ističući da će crkva nastavati da svjedoči da u Zemunu živi i djeluje hrvatska zajednica i da će od tog dana biti dostupna za sve koji budu željeli uživati u njenom prelijepom izgledu.
                                                        SLIKA ZAJEDNIŠTVA
U svom obraćanju svim nazočnima, biskup Đuro Gašparović je posebno naglasio da je od velikog značaja zajedništvo i ekumenizam i dijalog sa pravoslavnom crkvom i islamskom zajednicom: „Siguran sam da mi ovdje moramo na neki način propagirati i ići napred ka zajedništvu. Ovo danas je slika zajedništva i pokazalo se veliko poštivanje jednih prema drugima, a naša želja je da idemo skupa prema Kristu“, istaknuo je biskup Gašparović. Kako je rekao, želja je da crkva Sv. Roka u Zemunu bude dostupna za župljane iz Novog Beograda koji za sada nemaju svoju crkvu niti pastoralni centar, sve dok se ne pronađe prostor gdje će se izgraditi crkva i na Novom Beogradu. Svim nazočnima obratio se i sam Ambasador Norveške Nils Ragnar Kamsvog, koji je tom prigodom izrazio nadu da će crkva Svetog Roka zajedno sa pravoslavnom crkvom Svetog Arhangela Mihajla, koja se nalazi odmah pored nje, ponovno postali simbol multietničke Srbije, utemeljene na snažnim europskim vrednostima: „Prisustvo predstavnika svih crkava i vjerskih zajednica u Srbiji na svečanom otvaranju ove crkve, simbol je vjerske harmonije. Simboli su važni i govore nam što težimo da budemo, a upravo to što su crkve jedna pored druge, jeste simbol suživota, pluralizma i tolerancije.
                                    VELIKI ZNAČAJ ZA VJERNIKE
Vjernici iz Zemuna sa radošću su dočekali vijest da će crkva Sv. Roka, koja je jedno vrijeme bila često izložena i napadima pojedinaca, konačno biti obnovljena. Sa velikom radošću obnovu crkve jedva je dočekala i časna sestra Ozana Gucić, koja najviše vremena i provodi u toj crkvi uređujući je: „Došla sam sa Kosova u Zemun prije sedam godina. U ovu crkvu ne dolaze samo katolici nego i vjernici pravoslavne vjere. Naš svećenik je u ovu crkvu ugradio baš sebe, a mogu reći i ja zato što na Kosovu odakle potječem, također ima crkva Sv. Roka pa me onda nekako posebno vezala ovdje i sa radočću uvijek dođem i bivam u njoj“, rekla nam je časna Ozana Gucić.Kako nam je tom prigodom rekao jedan od vjernika u Zemunu i vijećnik u crkvi Blažene Djevice Marije Zvonimir Rajković, obnovljena crkva je ujedno i poziv ostalima da se priključe katoličkoj crkvi: „S obzirom da je u Zemunu poslije ratnih devedesetih smanjen broj pripadnika hrvatske zajednice, neka ova crkva bude samo veći poticaj drugima da se priključe katoličkoj crkvi. Zahvaljujući donatorima koji su se umilostivili, ova crkva je dobila svoj lik i vjernicima je jako drago što je ona ponovno zaživjela“, rekao je Zvonimir Rajković.
Tako je crkva Sv. Roka u Zemunu, konačno zasjala punim sjajem koji zaslužuje zahvaljujući donatorima, a na radost vjernika koji su dugi niz godina čekali na njenu adaptaciju.
Suzana Darabašić

Zemun (TU) - 6. studenoga 2014. godine, u popodnevnim satima, svečano je blagoslovljena obnovljena crkva “Svetog Roka” u Zemunu. Nakon mnogo uloženog rada, truda i molitvi, ova mala, ali svim Zemuncima veoma draga crkva, zablistala je u svom novom sjaju. Naime, na inicijativu prečasnog Joze Duspare, Zemunskog župnika i dekana, a uz pomoć dobrotvora, osobito veleposlanstva Kraljevine Norveške, crkva, koja je podignuta još daleke 1836. godine na mjestu stare rimokatoličke crkve u Zemunkom parku, dobila je potpuno novi izgled.  Prvobitno je iskusni graditelj Josip Felber izgradio ovu crkvicu u duhu baroka, jednostavno i dosljedno, da bi kasnije bila predana za potrebe učenika realke rimokatoličke vjeroispovjesti. Kako dugi niz godina nije ulagano u obnovu ove crkve, sve je više propadala. 1985. godine obnovljena je kupola na tornju. Međutim, radovi su obustavljeni zbog nedostatka sredstava. Nakon konkuriranja kroz projekat Vlade Republike Srbije - Kancelarije za odnose s crkvama i vjerskim zajednicama, potpomognuto je uređenje platoa oko crkve. Uslijedili su glavni radovi na krovu, tornju, fasadi, sanaciji unutrašnjosti crkve, te je u tako obnovljenom stanju, koje je financiralo veleposlanstvo Kraljevine Norveške, predata vjernicima Zemuna na upotrebu.
Svečanost blagoslova crkve je protekla u zaista veličanstvenoj atmosferi. U nazočnosti prestolonasljednika Kraljevine Norveške, princa Hokona Magnusa, prestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića sa suprugom Katarinom, Apostolskog Nuncija u Beogradu Orlanda Antoninija, predstavnika pravoslavne Crkve, židovske i islamske vjerske zajednice, i mnogobrojnih vjernika, crkvu je blagoslovio srijemski biskup Đuro Gašparović. Sama svečanost započela je uvodnim obraćanjem preč. Duspare. Pozdravljajući sve nazočne on je tom prigodom istakao da je slogan pod kojim će biti obavljen blagoslov: “Ti si Bog moj, Tebi zahvaljujem, Bože moj. Tebe ja uzvisujem”. Nakon toga, uslijedio je kratki program koji su za ovu prigodu pripremili članovi zbora “Sveta Cecilija” iz Zemunske župe “Uznesenja Blažene Djevice Marije”. Pjesme “Slavim te Gospode”i “Anima Christi” bile su pravi uvod u obred blagoslova. Zatim je nastupio Diplomatski zbor s Mozartovim djelom “Lacrimosa”. Nakon evanđelja biskup je istakao da ovom prigodom zapravo blagosljivlja i živu Crkvu koju čine svi oni koji će dolaziti u ovu crkvu “Svetog Roka”.  Uslijedio je završni dio svečanosti u kome su zbor “Sveta Cecilija” i Diplomatski zbor otpjevali zajedno pjesmu “Panis angelicus”.  Na samom kraju ovog oficijelnog dijela svečanosti, preč. Duspara je pozvao sve nazočne na domjenak i osvježenje u samostan Sestara Milosrdnica Svetog Vinka Paulskoga u Gradskom (Zemunskom) parku.
Ovo je svakako bio događaj koji će Zemunci dugo pamtiti, a isto tako je sigurno da će rado dolaziti u crkvu “Svetog Roka” koja će, sada obnovljena i , budući da se nalazi pored pravoslavne crkve (manastira) “Arhangela Gavrila”, postati simbol blizine katoličke i pravoslavne Crkve na putu ekumenizma i obilježje grada Zemuna.

                                                                                                                                                                                                                                                                                                          Danijela Lukinović

IRIG(TU) - Na poziv župnika, Preč.g. Blaža Zmaić, začasnog kanonika i župnika župe Irig sa tri filijale: Vrdnik, Šatrinci i Dobrodol, srijemski biskup mons.Đuro Gašparović  u zajedništvu sa domaćim župnikom i ispunjenoj crkvi vjernika filijala i gostiju predslovio je svečanu svetu misu o svetkovini Sviju Svetih, zaštitnika ove župe. U svetištu oko oltara okružen s malenom djecom i polaznicima školskog vjeronauka te pučkim pjevanjem pod ravnanjem župnika odzvanjalo je mnoštvo iz svih naroda, puka i jezika koji kliču Bogu: „Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova.“ (Knj.Otk.). Uz pozdrav domaći župnik je uveo vjernike u misu a biskup pozvao na čin pokojanja. U propovijedi biskup je poručio: Zato je svetkovina Svih svetih doista veliki jubilej života, povezanosti neba i zemlje, radost i pjesma. Sveci, miljenici Božji i nama svojima trajni su prijatelji. Slave izvor svga života, slaviti život znači slaviti Boga Oca. Uz njega je vezan naš život i smrt, naša sadašnjost i budućnost. U svjetlu kršćanske istine i slavlja svih svetih naši nas dragi pokojnici pozivaju da unesemo više svjedočenja i znakova vjere, nade i ljubavi u žive kvartove i ulice našega svakodnevlja, u naše odnose kako bismo i mi učili tekst i note, gramatiku i melodiju onog istog himna kojim oni već slave Boga Oca i  Spasitelja našega, naglasio je biskup i zaključio: Neka Bog učini da naši svakodnvni stolovi, obiteljski i radni, budu poput oltara povezujući našu liturgiju života s nebeskom proslavom svih svetih gdje se i mi nadamo zajedno s njima zahvalno pjevati Tebi: „Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen“.
Ova proslava je bila ujedno i otvranje programa treće godine: svećeništvo i misa (Ne možemo živjeti bez Krista – molitve – nedjelje i euharistije) u nizu priprave na godinu jubileja župe: 210 godina župske crkve, te 165 godina filijalne crkve u Šatrincima, te jubilije župnika: 40 godišnjica svećeništva (Lijepo je biti čovjek, a još ljepše biti svećenik – moto) i 35 godina župnikovanja u ovoj župi i filijalama.
     
         Blaž Zmaić