PETROVARADIN,(TU) – 9. ožujka 2015. godine u Petrovaradinu je održana korizmena duhovna obnova za svećenike Srijemske biskupije koji djeluju u Srijemu. Duhovnu obnovu vodio je vlč. Dragan Muharem, svećenik Subotičke biskupije, predavač na Teološko-katehetskom institutu i urednik lista “Zvonik”. Tema ove duhovne obnove je „Otajstvo Velike subote“.
Nakon molitve srednjeg časa, nazočne je pozdravio Berislav Petrović, župnik u Novom Slankamenu i povjerenik Srijemske biskupije za trajnu duhovnu svećeničku izgradnju i pozvao svećenike na pripravu za ovogodišnji Veliki tjedan i Uskrs. Također je zahvalio voditelju na spremnosti da i ovaj puta bude voditelj svećeničke duhovne obnove.
Vlč. Muharem je spomenuo, kada se u teološko-liturgijskoj literaturi obrađuje vazmeno trodnevlje, pozornost je usmerena na Veliki četvrtak, petak i Uskrs, a o danu Velike subote redovito se ne govori, ili samo usputno spominje s obrazloženjem da je to aliturgijski dan, to jest dan bez euharistijskog slavlja, ili bez osobite obrednosti. Osmišljavanje Velike subote, obredno asketski, tijesno je povezano s vjerovanjem da je Isus između svoje smrti i uskrsnuća od mrtvih “sišao nad pakao” ili u “podzemlje”.
Vrijeme Velike subote tijesno je povezano sa stvarnošću Isusove smrti koja je još jedan pokazatelj da se on u potpunosti solidarizirao sa sudbinom smrtnoga čovjeka, a to solidariziranje doseže svoj vrhunac u umiranju i smrti. Također su kršćani pozvani da se u svemu solidariziraju s Kristom kao što se Krist  u svemu solidarizirao sa smrtnim čovjekom. Kroz Veliku subotu logika ljudskog umiranja dovedena je do krajnjih posljedica gdje se Krist očitovao kao vjeran svjedok Božjega djelovanja i to objavio kao ostvarenu činjenicu svim stvorenjima.
Kristova je pobjeda na čitavoj smrtnoj fronti: on ima vlast “svezati jakoga … ući u njegovu kuću i oplijeniti ga" (Mk 3,27). To su izrazi što označuju Kristovo potpuno obaranje na zemlju neprijatelja, nakon što je prodro na najskrovitije područje njegove vlasti. Ispovijedanje vjere na temelju opisane slike uključuje da Uskrsnuli naviješta novi život, jer je njegova smrt stvarna i istinita; neizbježna smrt kroz koju je Krist prošao u svim njezinim stadijima, pobijeđena je zbog toga jer je Krist stavrno živ, kao što je stvarno bio mrtav.
Na koncu je voditelj pozvao svećenike da i Veliku subotu kao "dan šutnje" dožive kao dan razmišljanja o Isusu u grobu u iščekivanju Uskrsnuća.
Duhovna obnova je nastavljena, nakon prigode za svetu ispovjed, klanjanjem u crkvi Svetog Jurja, mučenika u Petrovaradinu.
                                          Tomislav Mađarević

PETROVARADIN, (IKA) - Srijemski biskup Đuro Gašparović i generalni vikar mons. Eduard Španović susreli su se u petak 6. ožujka u prostorijama Biskupskog ordinarijata u Petrovaradinu s direktorom hrvatske redakcije Radio Marije Srbije mons. Andrijom Anišićem, koordinatorom te redakcije Nikolom Jaramazovićem te sa suradnikom RMS za Srijem Zoranom Benčićem.
Mons. Anišić i Jaramazović izvijestili su biskupa o događanjima u hrvatskoj redakciji u proteklih pola godine te o sadašnjoj situaciji u toj redakciji. Ujedno su mu predstavili novi program i planove djelovanja te redakcije u budućnosti. Oni su istaknuli da smatraju područje Srijema izuzetno značajnim za buduće poslanje Radio Marije Srbije budući da se preko odašiljača u Vrdniku od početka ovoga mjeseca program na hrvatskom jeziku emitira 24 sata. A bilo je govora i o mogućem prebacivanju odašiljača iz Vrdnika u Rumu, čime bi se značajno povećala slušanost Radio Marije u Srijemu.
Biskup Gašparović izrazio je podršku i dao blagoslov svim djelatnicima i volonterima hrvatske redakcije RMS. On je također obećao da će poticati suradnju svećenika kao i vjernika laika njegove biskupije s redakcijom RMS u čemu će im osobito biti na raspolaganju generalni vikar biskupije Španović. Biskup je također odobrio da Zoran Benčić za područje Srijema bude svojevrsni koordinator i glavna tehnička podrška i veza sa sjedištem Redakcije u Subotici.

VALPOVO (TU) - Ignjo Srakić, brat đakovačko-osječkog nadbiskupa u miru, mons. Marina Srakića, preminuo je 26. veljače 2015. godine u 81. godini života (rođ. 1934.). Sprovodni obredi održani su 27. veljače na valpovačkom Gradskom groblju, a predvodio ih je župnik u Valpovu, vlč. Zvonko Mark. Đakovačko-osječki nadbiskup, mons. Đuro Hranić predvodio je misu zadušnicu u župi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu. Uz ožalošćenu suprugu Anu, brata Marina te nećake, nećakinje i ostalu rodbinu nazočili su brojni svećenici te redovnice.

Izražavajući iskrenu sućut u ime valpovačke župe, vlč. Mrak je rekao: „Pokojni Ignjo umire shrvan godinama i težinom života te bolešću. Borio se sa životom, s križevima i patnjama. Možemo samo žaliti za jednim dobrim i pobožnim čovjekom te zahvaliti za njegov život, obitelj i njegovu vjeru te brigu za župu i župnu zajednicu, u kojoj je bio aktivni župni suradnik dok mu je to dopuštalo zdravlje i godine.“ Pokojni je Ignjo čvrsto vjerovao u Boga, a sakramenti ispovijedi i pričesti, kojima je redovito pristupao, bili su mu snaga i okrepa života, kao i molitva i pobožnost. „Njihovo mjesto u Crkvi nikada nije bilo prazno“, naglasio je vlč. Mrak i nastavio: „Ignjo je vedro gledao na život, ali i na svoju smrt. Smrt nije samo prestanak života, nego i prestanak patnje, no ljudski život ne nestaje, nego nastavlja postojati na drugačiji, nebeski i božanski način.“ U zahvalnosti za život pokojnika, župnik je potaknuo: „Molimo da mu Bog bude vječna nagrada u Kraljevstvu nebeskom za dobrotu, svaku ljubav, žrtvu i muku koju je podnio u ovozemaljskom životu.“

Oslanjajući se na starozavjetnu Knjigu o Jobu i riječi: „Ja znadem dobro: moj izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati." (Job 19, 25-26), u homiliji na misi zadušnici, izričući sućut, mons. Hranić je rekao kako su Jobove riječi izričaj ljudskog identiteta, djelovanja i cjelokupnog života dragog pokojnika. „Vjernička svijest da će umrijeti, ali i da njegov Izbavitelj živi, i pokojnom Ignji omogućavala je da život, svoju suprugu, Crkvu, ljude, društvo, ljubi svim srcem, da radosno živi život i da smrt u njegovu životu, ali i čitav njegov život dobije drugačije lice. Vjernički pogled na vlastitu smrt omogućio mu je i na­učio ga je voljeti život.“, rekao je mons. Hranić.

Bio je čovjek vjere u Boga, u život koji od Njega dolazi i zato je u svakom trenutku svoga života bio kao kuća sagrađena na stijeni. Mudar mladić, iskreni tražitelj Boga od djetinjstva, pa i u mladenačkoj dobi; mudar službenik i svjedok svoje vjere, moralni autoritet i vertikala u odrasloj životnoj dobi, u socijalnom uredu u kojemu je radio, u sredini u kojoj je živio. „Vjera je bila nadahnuće i nutarnja pokretačka energija pokojnog Ignje. Bio je slobodan od ljudske i zemaljske logike koja ide linijom manjeg otpora i gleda da što manje dade od sebe, a za sebe izvuče maksimalnu korist. Jer je vjerovao, bio je spreman služiti i činiti dobro; bio je požrtvovan i vjeran župljanin. Znao je da se do uskrsnuća dolazi samo preko križa i spremnosti na smrt. I zbog toga je bio u stanju nositi svoje životne križeve. Oni nisu uništili niti zastrli njegove obzore i pogled prema naprijed. Sačuvao je životnu radost i vedrinu te je vedrinom, radošću, povjerenjem u Boga i u ljude zračio i oko sebe. On je u uskrsnu budućnost već ranije ušao i njome je bio potpuno zahvaćen. Zato se od njega opraštamo slaveći euharistiju, otajstvo Kristova prijelaza iz smrti u život“, rekao je mons. Hranić.

Misu zadušnicu nadbiskup je zaključio riječima Maksimilijana Kolbea: „Smrt se ne improvizira. Ona se zaslužuje cije­lim životom.“ te pojasnio: „Smrt nužno upućuje na život: zašto se živi i kako se živi? Život nije čekaonica u kojoj bismo trošili vrijeme dok ne dođe vlak koji će nas odvesti na groblje. Ži­vot je putovanje, a ne čekanje putovanja. Život je vječnost na drugačiji način.“  M. Kuveždanin

VATIKAN (TU) - Očvrsnite srca (Jak 5,8) - Draga braćo i sestre, korizma je vrijeme obnove za Crkvu, zajednice i pojedine vjernike. To je nadasve "vrijeme milosti" (2Kor 6,2). Bog od nas ne traži ništa što nam već prije nije dao: "Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi" (1Iv 4, 19). On nije ravnodušan prema nama. Stalo mu je do svakog od nas, poznaje svakog od nas po imenu, brine se za nas i traži nas kada se okrenemo od njega. On se zanima za svakog od nas; njegova ga ljubav priječi da bude ravnodušan prema onome što nam se događa. Međutim, događa se da kada nam je dobro i kada smo bez briga, tada zaboravljamo druge (što Bog Otac nikada ne čini): ne zanimaju nas njihovi problemi, njihove patnje i nepravde koje podnose… Tada naše srce postaje hladno. Sve dok mi je relativno dobro i dok sam zadovoljan, ne mislim na one koji nisu dobro. Taj egoistični, ravnodušni stav danas je poprimio svjetske razmjere, dotle da možemo govoriti o globalizaciji ravnodušnosti. To je problem s kojim se, kao kršćani, moramo uhvatiti u koštac.

Kada se Božji narod obrati njegovoj ljubavi, nalazi odgovore na ona pitanja koja povijest neprestano postavlja. Jedan od najvećih izazova o kojem želim progovoriti u ovoj svojoj poruci jest upravo globalizacija ravnodušnosti.

Ravnodušnost prema bližnjemu i prema Bogu predstavlja stvarnu napast također za nas kršćane. Imamo stoga potrebu svake godine u korizmi čuti vapaj prorokâ koji dižu svoj glas i bude naše uspavane savjesti.

Bog nije ravnodušan prema svijetu, već ga toliko ljubi da je dao svoga Sina za spasenje svakog čovjeka. U utjelovljenju, zemaljskom životu, smrti i uskrsnuću Sina Božjega, vrata između Boga i čovjeka, između neba i zemlje, otvorena su jednom zasvagda. Crkva je poput ruke koja ta vrata drži otvorenima naviještanjem Božje riječi, slavljenjem sakramenata, svjedočenjem vjere ljubavlju djelotvorne (usp. Gal 5,6). No, svijet teži zatvoriti se u samoga sebe i zatvoriti ta vrata kroz koja Bog ulazi u svijet i svijet u njega. Tako ruka, koja je Crkva, ne smije se nikada iznenaditi ako bude odbačena, zgažena i ranjena.

Božji narod treba dakle tu duhovnu obnovu, da ne bi postao ravnodušan i zatvoren u samoga sebe. Želim vam predložiti za razmišljanje tri biblijska teksta.

1. "Ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi" (1Kor 12,26) – Crkva

Božja ljubav razbija tu pogibeljnu zatvorenost u sebe same koja se zove ravnodušnost. Crkva nam tu Božju ljubav pruža svojim učenjem i, nadasve, svojim svjedočenjem. Međutim, svjedočiti se može samo ono što se najprije iskusilo. Kršćanin je onaj koji dopušta Bogu da ga zaodjene svojom dobrotom i milosrđem, da ga zaodjene Kristom, da bi poput njega bio na službu Bogu i ljudima. To nam jasno doziva u svijest liturgija Velikog četvrtka obredom pranja nogu. Petar nije želio da mu Isus opere noge, ali je kasnije shvatio da Isus ne želi biti samo primjer kako trebamo jedni drugima prati noge. Tu službu može činiti drugima samo onaj koji je prije toga dopustio Isusu da mu opere noge. Jedino on ima "dijela" s njim (Iv 13, 8) i tako može služiti drugima.

Korizma je pogodno vrijeme da dopustimo Kristu da nam služi te tako postanemo poput njega. To se događa svaki put kada primamo sakramente, napose euharistiju. U njoj postajemo to što primamo: Kristovo tijelo. U tome tijelu nema mjesta za onu ravnodušnost koja, čini se, tako često zagospodari našim srcima. Jer onaj tko je Kristov pripada jednom tijelu i u njemu ne možemo biti ravnodušni jedni prema drugima. "I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi." (1Kor 12,26).

Crkva je communio sanctorum ne samo zbog svojih svetaca, već također zato jer je zajedništvo u svetim stvarima: ljubavi Boga koji nam se objavio u Kristu i svim njegovim darovima. Među tim darovima je također odgovor onih koji su dopustili da ih ta ljubav zahvati. U tome zajedništvu svetih i u tome dioništvu u svetim stvarima nitko ne zadržava ništa za sebe, već sve što ima dijeli s drugima. A budući da smo povezani u Bogu, možemo učiniti nešto i za one koji su daleko od Boga, za one do kojih nikada ne bismo mogli doprijeti vlastitim silama, da s njima i za njih molimo Boga da se svi otvorimo njegovu djelu spasenja.

2. "Gdje ti je brat…? " (Post 4,9) – Župa i zajednice

Sve što smo rekli za opću Crkvu mora se primijeniti na život župâ i zajednicâ. Uspijevamo li u tim crkvenim stvarnostima iskusiti da smo dio istoga tijela? Tijela koje ujedno prima i dijeli ono što Bog želi darivati? Tijela koje poznaje i skrbi za svoje najslabije, najsiromašnije i najmanje članove? Ili se sklanjamo u neku opću ljubav koja želi zagrliti cio svijet, ali zaboravlja Lazara koji sjedi pred našim zatvorenim vratima? (usp. Lk 16,19-31).

Kako bismo primili ono što nam Bog daje i kako bi to dalo obilne plodove, moramo nadići granice vidljive Crkve na dva načina.

Prije svega, ujedinjujući se s nebeskom Crkvom u molitvi. Kada zemaljska Crkva moli, tada se uspostavlja zajedništvo uzajamnog služenja i dobra koje se uspijeva vinuti do Božjeg lica. Sa svetima koji su našli svoju puninu u Bogu, činimo sastavni dio onoga zajedništva u kojem ljubav pobjeđuje ravnodušnost. Nebeska Crkva nije pobjednička jer je okrenula leđa patnjama svijeta i sama uživa u slavi. Sveci, radije, već kontempliraju i raduju se činjenici da su, Isusovom smrću i uskrsnućem, jednom zauvijek pobijedili ravnodušnost, tvrdoću srca i mržnju. Sve dok ta pobjeda ljubavi ne prožme čitav svijet, sveci nas nastavljaju pratiti na našem ovozemaljskom putovanju. Sveta Terezija iz Lisieuxa, crkvena naučiteljica, izrazila je uvjerenje da radost na nebu zbog pobjede raspete ljubavi neće biti potpuna sve dok i jedan čovjek na zemlji pati i jeca od boli: "Čvrsto sam uvjerena da neću biti besposlena na nebu; želja mi je i nadalje raditi za Crkvu i za duše." (Pismo 254, od 14. srpnja 1897.).

Mi smo dionici zaslugâ i radosti svetaca, a oni sudjeluju u našoj borbi i u našoj želji za mirom i pomirenjem. Njihova radost zbog pobjede Krista uskrsloga daje nam snagu u nastojanju da prevladamo tolike oblike ravnodušnosti i tvrdoće srca.

S druge strane, svaka je kršćanska zajednica pozvana izaći iz same sebe i biti uključena u život društva čiji je dio, napose radeći sa siromašnima i onima koji su se udaljili od Crkve. Crkva je po svojoj naravi misionarska, nije prignuta nad samu sebe, već je poslana svim ljudima.

Njezina je misija biti strpljivi svjedok Onoga koji želi privesti Ocu cjelokupnu stvarnost i svakoga čovjeka. Njezina je misija svima donijeti ljubav koja ne može šutjeti. Crkva slijedi Isusa Krista na putu koji je vodi do svakog čovjeka, sve do kraja zemlje (usp. Dj 1,8). Tako u svakom našem bližnjem možemo vidjeti brata i sestru za koje je Krist umro i uskrsnuo. Sve što smo primili, primili smo i za njih. Jednako tako, sve ono što ta braća posjeduju dar je za Crkvu i čitavo čovječanstvo.

Draga braćo i sestre, velika mi je želja da sva mjesta u kojima je Crkva prisutna, posebno naše župe i naše zajednice, postanu otoci milosrđa usred mora ravnodušnosti.

3. "Očvrsnite srca" (Jak 5,8) – Pojedini vjernik

I kao pojedinci izloženi smo napasti ravnodušnosti. Zatrpani vijestima i potresnim slikama ljudskih patnji, često osjećamo našu nesposobnost da pružimo pomoć. Kako izbjeći da budemo uvučeni u tu spiralu strahote i bespomoćnosti?

U prvom redu, možemo moliti u zajedništvu sa zemaljskom i nebeskom Crkvom. Ne podcjenjujmo snagu molitve mnoštva glasova ujedinjenih u molitvi! Inicijativa 24 sata za Gospodina, za koju se nadam da će se 13. i 14. ožujka provesti u čitavoj Crkvi, također na dijecezanskoj razini, želi biti znak te potrebe za molitvom.

Drugo, možemo pomagati djelima ljubavi, dopirući kako do onih koji su blizu, tako i do onih koji su daleko, preko mnogobrojnih karitativnih tijelâ Crkve. Korizma je pogodno vrijeme da se pokaže ta briga za druge jednim znakom, pa bio on i mali, našeg pripadanja jednoj ljudskoj obitelji.

Treće, patnja drugoga predstavlja poziv na obraćenje, jer mi potreba brata doziva u svijest krhkost moga života i moju ovisnost o Bogu i braći. Ako ponizno molimo za Božju milost i prihvaćamo granice svojih mogućnosti, tada ćemo vjerovati u beskrajne mogućnosti koje Božja ljubav čuva za nas. Moći ćemo se također oduprijeti đavolskoj napasti da mislimo kako možemo vlastitim silama spasiti svijet i sebe.

Da bismo pobijedili ravnodušnost i naše težnje samodostatnosti, sve vas pozivam da živite ovo vrijeme korizme kao prigodu da se poradi na onome što je Benedikt XVI. nazvao izgradnjom srca (usp. Deus caritas est, 31). Imati milosrdno srce ne znači imati slabo srce. Tko želi biti milosrdan, treba čvrsto, postojano srce, zatvoreno napasniku, a otvoreno Bogu. Srce koje dopušta da ga pronikne Duh Sveti i da posvuda nosi ljubav braći i sestrama. I, konačno, siromašno srce, koje je svjesno vlastita siromaštva i besplatno se daje drugima.

Zbog toga, draga braćo i sestre, želim zajedno s vama u ovoj korizmi reći Kristu: "Fac cor nostrum secundum cor tuum" - "Učini srce naše po Srcu svome" (prošnja iz litanija Presvetom Srcu Isusovu). Tada ćemo imati snažno i milosrdno, budno i velikodušno srce koje se ne zatvara samo u sebe i ne postaje plijenom globalizacije ravnodušnosti.

U toj usrdnoj nadi, jamčim svoju molitvu da ova korizma urodi duhovnim plodovima za svakog vjernika i svaku crkvenu zajednicu, i molim vas da molite za mene. Neka vas Gospodin blagoslovi i Majka Božja čuva!

Iz Vatikana, 4. listopada 2014.
Blagdan svetog Franje Asiškog

PETROVARADIN (TU) – 16. veljače 2015. godine u Petrovaradinu je održana duhovna obnova za svećenike Srijemske biskupije na kojoj su sudjelovali i svećenici grkokatolici koji djeluju u Srijemu. Duhovnu obnovu vodio je vlč. Dragan Muharem, svećenik Subotičke biskupije, predavač na Teološko-katehetskom institutu i urednik lista “Zvonik”. Tema ove duhovne obnove je „Nekarizmatični Duh Sveti“.

Voditelj duhovne obnove kao temu izabrao je govoriti o Duhu Svetom jer se nameće jedno pitanje na koje treba dati odgovor: a što nam fali da su nam potrebne duhovne obnove svakog mjeseca?
Svećenici propovijedaju evanđelje, poznaju Krista, mole se, pomažu bližnje, padaju – ustaju, grešni su sada, grešni će biti i nakon ove duhovne obnove. Pa što onda fali?

Voditelj je dao primjer: Prije par godina u Parizu na svjetskom natjecanju pijanista do finala su stigla dva mlada genijalna pijanista koji su svirali jednu istu skladbu. Prvi pijanist je odsvirao bez greške savršenom tehnikom, a drugi je imao nekoliko manjih grešaka. I zamislite pobijedio je ovaj drugi pijanist. Presudio je samo jedan razlog: duh! Pijanist koji je odsvirao virtuozno bez greške, učinio je tehniički genijalno, robotski precizno, ali hladno, bez zanosa, onoga najbitnijeg što je bio glavni adut drugog, manje savršenog pijaniste, a to je duh! Svirao je sa duhom!

Stoga se i mi ovdje pitamo: Sviramo li mi u Crkvi s Duhom, zapitao se voditelj?

Nije dakle cilj postati virtuozni vjernici koji neće griješiti, nije cilj postići savršene tehnike duhovnosti, nego svirati, živjeti, prodisati Duhom Svetim. I stoga je glavni akter i pokretač života Duh Sveti. Naravno, Gospodinu su potrebna marljivost i predanost. Ali je potrebna njegova prisutnost. Zato duhovne obnove uče hrabrosti nedjelovanja i poniznosti u osluškivanju Riječi. Jer često bi se više postiglo jednim satom tiha osluškivanja Božje riječi nego svim kongresima, sastancima i raspravama. A jedan trenutak molitve bio bi plodniji od hrpe papira. Iskustvo Duha se ne da sistematizirati, zatvoriti u kavez simbola i pojmova.

Sveti Duh je neuhvatljiv i tjera da se uvijek iznova promišlja staro i otvara za ono nenadano novo, za iskorak u ono što je nepoznato, daleko. Duh Sveti je slobodan u odnosu prema svim društvenim i crkvenim strukturama.

Duh Sveti nije samo 'dragi nebeski gost' kako to pjeva Himan Duhu Svetom, nego je on također neugodan gost koji može bolno zasmetati u osobnim i crkvenim uhodanostima i navikama. On je napad Božji na vjerničku samodopadnost, na ukrućenost i sklerotičnost duhovnosti, crkvenih struktura, te s druge strane i napad na svaku 'duhovnjačku' proizvoljnost i pobožni egzibicionizam. Takav Duh nema respekta prema entuzijastima koji pokazuju isključivima pozivajući se baš na njega.

Tko dakle vjeruje u Duha Svetoga kao Božju moć te u toj vjeri moli za njegov dolazak, taj moli za to da ga Bog smeta u ponašanju, govoru, osjećajima, kršćanskom životu. Tko moli: 'Dođi Duše Presveti!' taj moli, a da možda toga i nije svjestan: Dođi Duše Presveti i smetaj me gdje je to potrebno, gdje ja to ne vidim, a nužno je... Dođi i smetaj Crkvi, mojoj zajednici, mojoj obitelji, u njezinim udobnostima, trulim kompromisima i okoštalim navikama koje prikrivaju i oslabljuju snagu Božje riječi.'

Duhovna obnova je nastavljena, nakon prigode za svetu ispovijed, klanjanjem u crkvi Svetog Jurja, mučenika u Petrovaradinu.
                                            Tomislav Mađarević                                                                   

ZEMUN (TU) - Na Svijećnicu u franjevačkoj crkvi u Zemunu započela je devetnica u čast Gospi Lurdskoj  a sam spomendan Lurdske Gospe proslavljen je 11. veljače  procesijom sa svijećama  i svečanom svetom misom. Premda se na molitvu krunice i pobožnost svake večeri okupljao manji broj vjernika, na euharistijskom slavlju crkva je bila lijepo popunjena Marijinim štovateljima, koji su uveličali slavlje pjesmom i molitvom.
Kako je to ujedno i Svjetski dan bolesnika u svetoj misi molili smo za sve bolesnike,  posebno one iz naše župske zajednice, a onima koji su bili pripremljeni i osjećali se potrebnima, podijeljeno je i bolesničko pomazanje.
U propovijedi je spomenuto da je namjera ovog dana, prisjetiti se i zahvaliti onima koji skrbe o bolesnicima, a to su zdravstveni i brojni drugi djelatnici i volonteri koji svojim plemenitim radom brinu o potrebama bolesnih. Svečanosti ovog euharistijskog slavlja doprinijeli su članovi našeg pjevačkog zbora.

         P. Željko