Vijesti
VIŠE O PROVALAMA U ŽUPNOJ CRKVI U BEOČINU
11. listopad 2013.
BEOČIN (HR/TU) - U župnoj crkvi Svete Barbare u Beočinu u posljednje četiri godine više od deset puta dogodile su se provale. Vandalski čin ponovljen je i tijekom noći između 29. i 30. rujna, kao i izeđu 30. rujna i 1. listopada, kada su za sada nepoznati počinitelji provalili i izvršili svetogrdni čin nad posvećenim hostijama. Tom su prilikom još uvijek nepoznati počinitelji izlomili i razbacali posvećenu veliku hostiju i pokaznicu i razlomili i otuđili dva ciborija i kalež, veliki dio pozlaćene pokaznice nakon što su razvalili vrata svetohraništa. Odnijeli su i dva svijećnjaka i dio ozvučenja, a učinjena je i velika materijalna šteta na crkvi. Kako nam je rekao župni upravitelj u Beočinu vlč. Zdravko Čabrajac, ovaj vandalski čin provalnici su učinili dva puta zaredom i policija je obavila očevid, ali do sada počinitelji još uvijek nisu pronađeni:
"Srijemski biskup mons. Đuro Gašparović, ja osobno a i vjernici smo zgroženi tim vandalskim činom i pitamo se da li je to zadnji put. Svi zajedno očekujemo konkretnu medijsku, institucionalnu i pravnu pomoć. Nismo iznenađeni otuđenjem nekih stvari i inventarom, koliko tim svetogrdnim činom, kojim je poslana jasna poruka da se zajednica poslije tog čina osjeća nemoćno, jadno i bezvrijedno. Ali kao misijska crkva, mi ćemo plivati suprotno toj poruci i valjalo bi kada bi ovakvi događaji poprimili u Republici Srbiji značajniju medijsku pozornost", istaknuo je vlč. Čabrajac.
Jedan od očevidaca koji je prvi ušao u crkvu poslije provale je vjernik Karlo Šetalo, koji je u općini Beočin i član Savjeta za međunacionalne odnose i potpredsjednik tog tijela:
"Na nesreću, na oko 80 posto krađa koje su se dogodile u ovoj crkvi, bio sam prvi koji je došao i vidio posljedice vandalskog čina. Ovo sada što se dogodilo prelazi sve granice, ova crkva je izgubila sve svijećnjake, svoju svetinju, jer nema pokaznice, uništena je i pogažena posvećena hostija, a nema ni ciborija. Ne razumijem zašto dirati svetinje. To je nešto što je nama vjernicima u suštini najsvetije a netko dođe i to uništi. Ako je to urađeno da se ta materijalna sredstva unište, da se pretvore u sekundarnu sirovinu i prodaju za sitan novac, onda to stvarno prelazi normalno razmišljanje. Obavijestio sam i predsjednika Općinskog vijeća u Beočinu, koji je inzistirao da se ovaj događaj razmotri, što je i učinjeno. Na sjednici sam izvijestio članove o tom događaju i donesen je zaključak da se učini sve kako bi se osigurao crkveni objekt", istaknuo je Šetalo. Kako navodi Šetalo, činjenica je da je obijanje crkve počelo skidanjem oluka i postoji nedoumica kako okarakterizirati provalu i što je bio kranji cilj tog vandalskog čina.
Upravitelj župe u Beočinu i župnik u Čereviću s filijalom Neštin, od 18. kolovoza ove godine je vlč. Zdravko Čabrajac. Njegova su nastojanja, kako nam je rekao, da se u ovim mjestima nastavi graditi živa zajednica: "Dolaskom u župe Čerević i Beočin, koje imaju veliki potencijal s obzirom da ovdje živi 450 katoličkih obitelji, shvatio sam da je ovdje veliki rudnik, jer ovdje živi veliki broj mladih, koji se još uvijek nisu opredijelili. Ono što želim raditi u idućem razdoblju jest nastavak izgradnje žive zajednice nakon mog predšasnika vlč. Marka Lončara", istaknuo je vlč. Čabrajac.
Ovakva događanja, kako nam je rekao, neće utjecati na njegova nastojanja u ovim župama, gdje je itekako plodno tlo za razvijanje ekumenskih odnosa s Pravoslavnom crkvom i to ne samo deklarativno, jer isto to su i prethodnici činili.
Suzana Darabašić
Hrvatska riječ
ODREĐEN DATUM KANONIZACIJE DVOJICE PAPA
11. listopad 2013.
VATIKAN (IKA/TU) - Blaženi Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. bit će kanonizirani 27. travnja 2014. godine, na Nedjelju Božanskoga milosrđa.
U Konzistorijskoj dvorani Apostolske palače u Vatikanu, za vrijeme slavlja Trećega časa 30. rujna, papa Franjo održao je Redovni javni konzistorij za kanonizaciju blaženih Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. Tijekom Konzistorija Papa je odredio da papa Roncalli i papa Wojytila budu upisani među svece 27. travnja 1014. godine, na Drugu vazmenu nedjelju, odnosno Nedjelju Božanskoga milosrđa, izvijestio je Tiskovni ured Svete Stolice.
IKA
IKA
SUSRET MINISTRANATA SRIJEMSKE BISKUPIJE
10. listopad 2013.
SRIJEMSKA MITROVICA (TU) - U subotu, 5. listopada 2013. godine u župi Svetog Dimitrija, đakona i mučenika, u Srijemskoj Mitrovici održan je susret ministranata Srijemske biskupije. Susretu je nazočilo oko 200 ministranata iz većine župa Srijemske biskupije, koje su dopratili svećenici-župnici, vjeroučitelji i neki od roditelja. Već u rane jutarnje sate počeli su pristizati ministranti iz svih dijelova biskupije u župu Srijemska Mitrovica. Službeni dio programa započeo je u katedrali i župnoj crkvi Svetog Dimitrija svetom misom koju je predvodio srijemski biskup mons. Đuro Gašparović, u koncelebraciji sa svećenicima Srijemske biskupija. Na početku misnog slavlja povjerenik za ministrante i za svećenički i redovnički poziv Srijemske biskupije vlč. Mario Paradžik, župnik u Laćarku i pastoralni suradnik u župi Srijemska Mitrovica, pozdravio je biskupa, nazočne svećenike, vjeroučitelje i sve ostale vjernike, te posebno ministrante i ministrantice.
Uvodeći u euharistijsko slavlje biskup Gašparović je rekao: “Mladi prijatelji, mladići i djevojke, dragi ministranti i ministrantice, braćo i sestre u Kristu! U središtu vašega života danas, ovdje na ovom susretu ministranata i ministrantica naše Srijemske biskupije, je stvarnost Isusa Krista, onoga kojemu vi služite uz oltar i kojemu ste uvijek bliži od drugih vjernika koji su u klupama u crkvi za vrijeme svete mise. Poznajemo Isusa kao osobu koja ostavlja neizbrisiv pečat na svakome od nas, posebno na vama u ministrantskoj službi“.
U prigodnoj homiliji srijemski biskup je istakao da se nitko u povijesti nije pokazao takvim i tako blizu ljudima kao što je to bio onaj kojemu ministranti i ministrantice služe kod oltara, a to je Isus Krist. Zaista, samo je jedno mjesto na svijetu bez ikakve tame, a to je osoba Isusa Krista, pravo svjetlo. U njemu nam se Bog na najjasniji način predstavio. Njega štujemo i njemu se klanjamo, njemu služimo uz oltar. Čitajte, dragi ministranti Evanđelje, Djela Apostolska, Poslanice, Otkrivenje. Čitajte i vidjet ćete da je Isus Krist najsvjetlija pojava ljudske povijesti. Nitko ga nije u povijesti nadmašio u ljepoti nauke, u dobroti srca, u čistoći života, u ljubavi sve do kraja, sve do križa. A tko je on, kojemu minsitranti služe? Sam je postavio to pitanje svojim apostolima: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” (Mt 16,15). To je bitno pitanje cijelog kršćanstva; bitan je i odgovor. Mladi vjernici, poslužitelji oltara, znaju i moraju znati tko je Isus.
Potom je biskup poručio ministrantima i ministranticama: “Vaši roditelji, braća i sestre, svi ljudi u susretu s vama neka vide da vi sve poštujete i svima činite dobro, da rado dolazite na svetu misu, da rado i dostojanstveno služite kod oltara. Tako ćete nasljedovati vaš ideal, Isusa Krista. Biti kršćanin, posebno kao ministrant, nije lako. Biti vjernik nije lako u bilo kojem vremenu i na bilo kojem mjestu, ali je moguće. Složit ćete se sa mnom da svi koji se ponose Isusom Kristom trebaju biti uistinu odraz njegova života. Ali Isus nas je učio da najprije u samima sebi ostvarujemo njegov lik. Od sebe treba početi.“
Pjevači iz župe Svetog Dimitrija svojim pjevanjem su uzveličali misno slavlje, a svečanu pontifikalnu asistenciju činili su ministranti župe u Srijemskoj Mitrovici koji su pokazali kako se služi kod oltara.
Nakon mise predstavile su se sve župe sudionici ovog susreta, a nakon svakog pojedinog predstavljanja prihvaćeni su gromoglasnim aplauzima.
Vlč. Željko Štimac, župni vikar u župi Svetog Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici, održao je nazočnima predavanje o ministrantskoj službi. Prikazao je tko je to ministrant i ministrantica, koja je njihova služba, prava i dužnosti, kako što temeljitije vršiti ministrantsku službu, te potakao na revnost i dostojanstvo u tako važnoj zadaći.
Po završetku vrlo vrijednog predavanja započeo je natjecateljski dio susreta. Ministranti su se prijavljivali u 11 skupina sportova. Tako su imali priliku da pokažu svoje sposobnosti u skakanju u vreći, natezanju konopca, krkače, guranje kolica, utrka na tri noge, ispuhivanje brašna, jabuka u vodi, zavezane oči, nošenje oraha u žlici, stolni tenis, stolni nogomet i mali nogomet.
Za vrijeme prijavljivanja upriličen je „ručak na otvorenom“, koji su pripremili organizatori, a prigodom natjecateljskog dijela slijedila je podjela zlatnih medalja najuspješnijim ministrantima. Susret je protekao u veselom raspoloženju i oduševljenju ministranata i ministrantica. Za to su najzaslužniji stariji ministranti i mladi župe Srijemska Mitrovica koji su cijeli dan bili na usluzi.
Tomislav Mađarević
LISTOPADSKA DUHOVNA OBNOVA NA TEKIJAMA
09. listopad 2013.
PETROVARADIN (TU) - Dvodnevnim duhovnim programom koji je proteklog vikenda organiziran u Biskupijskom svetištu Gospe Tekijske u Petrovaradinu, održana je listopadska duhovna obnova pod nazivom „Za naše dobro“.
Čast da bude ispovijednikom, predvoditeljem liturgijskih slavlja, pobožnosti euharistijskog klanjanja i predavačem, imao je svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije i viši asistent na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, vlč. dr. sc. Josip Vrančić, koji je za temu susreta izabrao geslo „Strah i tjeskoba s kršćanskog gledišta“.
Prvoga dana obnove, vlč. Vrančić se u propovijedi koja se odnosila na Evanđelje po Luki (Lk 10,20), zadržao kod Isusove poruke učenicima koja glasi: „..radujte se što su vam imena zapisana na nebesima“. Upravo na toj rečenici tumačio je veličinu, važnost, posebnost i odgovornost koje sa sobom nosi krsno ime svakog pojedinog čovjeka.
„Ne smijemo nikada zaboraviti da je naše ime posvećeno u času krštenja, da ono postaje na neki način izražaj naše osobne pripadnosti Bogu, ime po kojem nas on sam prepoznaje...i po kojemu ćemo biti suđeni,“ naglasio je propovjednik Vrančić, spominjući se riječi sv. Benedikta koji je svojevremeno dao zanimljiv odgovor na pitanje „Tko je čovjek koji se raduje životu?“ On kaže: „Želiš li živjeti istinskim životom, tako da ti ime bude upisano na nebesima, onda jezik svoj oda zla suspreži i usne svoje od riječi prijevarnih! Zla se kloni i čini dobro, traži mir i za njim idi.“
Nakon svete mise održano je predavanje u kojem je predvoditelj govorio o strahu i njegovim uzrocima, posljedicama i načinima prevladavanja istoga. Pojasnio je da osim strahova koji nametnuto dolaze izvana, u cilju da čovjeka zatvore u strah za vlastitu budućnost i tako lakše s njime manipuliraju, postoje strahovi koji se rađaju u samom čovjeku, usljed njegove neodgovornosti.
Prema Vrančićevom mišljenju, ni Crkva kao zajednica vjernika nije izuzeta od različitih napasti koje bi se mogle svesti pod zajednički nazivnik „izbjegavanje križnoga puta“ koja od simboličnosti Crkve čini najobičniji kič, očitovan na trijumfalizmu kao nerealnom sagledavanju svoje stvarnosti i konformizmu koji se suočava s problemom nespremnosti da se bori protiv ovoga svijeta. „Crkva negativni strah od ovoga svijeta i svojih slabosti pobjeđuje poniznim otvaranjem Duhu Svetome koji ne dopušta da slabost u njezinim udovima poništi realnu prisutnost Isusa Krista u njoj samoj.“ Vrančić, nadalje, primjećuje da imperativ „biti uz Isusov križ“ jeste ono što nedostaje konformističkoj slici Crkve. Takva slika Crkve ne želi prihvatiti da je svijet „Krista radi“ na različite načine mora progoniti, razdirati, mučiti i ubijati. Takva Crkva želi nasljedovanje bez križa, ne usuđujući se suprostaviti svijetu čime postaje dio samoga svijeta. Ona radije prihvaća strah od ovoga svijeta nego sveti strah Božji.“ U tom smislu je bila i zaključna poruka predvoditelja prema kojoj je kršćanski odgovor na govor o strahu – strah Božji koji označava ljubav prema Bogu. On poručuje da „oružje“ Crkve nije od ovoga svijeta, već od Krista čija snaga uskrsnuća pobjeđuje svaki strah, te da se kršćanin treba bojati i Boga i čovjeka samo iz ljubavi, kako bi ih još više ljubio. Na kraju je podsjetio na mudru izreku svetoga Franje Saleškog koja govori o tome da se Boga treba bojati iz ljubavi, a ne da ga se ljubi iz straha.
Drugog dana duhovne obnove predvoditelj je u propovijedi govorio o jakosti, držeći se i poruke evanđelja toga dana u kojemu apostoli traže od Gospodina da im umnoži vjeru. „Vjera je odabir: ili ću očajavati ili ću napraviti iskorak u nepoznato prema Nepoznatom koji mi pruža obje ruke.“ naglašava Vrančić i dodaje: „Jedno je sigurno: bez odvažnosti za iskorak nema kvalitetnih promjena, nema govora o spasenju.“ U svezi s time, napose je pojam jakosti istakao kao neophodnu vrlinu i Božji dar koja se, nasuprot strahu, očituje u hrabrosti, ali i u umijeću izdržljivosti, u strpljivom radu na samome sebi, odnosno mirnom predavanju Božjoj volji, sa sviješću vlastite krhkosti i snage unutrašnjega mira.
Pozivajući se na svete Oce koji su u spremnosti na mučeništvo vidjeli najtipičniji znak kršćanske kreposti i jakosti, istakao je važnost moljenja molitve Očenaša u kojoj redak „ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga“ u širem smislu znači: „Pomozi, Gospodine, da se nikada ne nađemo u situaciji koja nas prisiljava zanijekati vlastitu vjeru...ne daj da poginemo u trenutku ispitivanja...i pomozi da nikada ne zatajimo Tebe koji si naše najveće dobro, bez obzira na strah od bilo kakvog gubitka.“
Mojsijeva poruka koju je na koncu propovijedi vlč. Vrančić izrekao, glasi: „Ne bojte se, Gospodin će se boriti za vas, budite u miru, ništa vam se neće dogoditi!“
Susret je završen euharistijiskim klanjanjem i blagoslovom s Presvetim Oltarskim Sakramentom.
Mogućnost interaktivnog uključivanja nazočnih vjernika na završetku programa oba dana duhovne obnove, omogućilo je mnogima da dobiju odgovore na pitanja vezana uz temu „Strah i tjeskoba s kršćanskog gledišta“.
Petar Pifat
Petar Pifat
PROVALE U ŽUPNOJ CRKVI U BEOČINU
07. listopad 2013.
BEOČIN (TU) - U noći između 29. i 30. rujna u nedjelju na ponedjeljak, kao i između 30. rujna i 1. listopada u ponedjeljak na utorak, dva puta uzastopce nepoznati počinitelji provalili su u župnu crkvu Svete Barbare u Beočinu. U prvoj noći, kako kaže župni upravitelj vlč. Zdravko Čabrajac, počinitelji su odnijeli pozlaćeno liturgijsko posuđe, kaleže, svijećnjake i druge predmete, te su učinili svetogrđe time što su razbacali posvećene hostije Tijelo Kristovo po crkvi i izlomili monstrancu.
Drugu noć počinitelji su uz razbijanje po crkvi ostavili i tragove cigareta i opušaka.
Po riječima vlč. Čabrajca ovo nije prvi puta da se dogodi ovako nešto. "Ovakve i slične provale i krađe su se već događale desetak puta što je znak da nije na vrijeme reagirano. Tražili smo pomoć na lokalnoj razini, ali od toga nije ništa urađeno", kazao je Čabrajac i pojasnio kako je vandalizam i ovoga puta prijavljen lokalnoj i novosadskoj policiji koja traga za počiniteljima.
Tomislav Mađarević
Tomislav Mađarević
HOMILIJA KARDINALA ANGELA AMATA NA BEATIFIKACIJI MIROSLAVA BULEŠIĆA
29. rujan 2013.
PULA (IKA/TU) - "Odmah možemo reći da je današnja beatifikacija don Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika, svetkovina mira nad ratom, bratstva nad podjelama, oprosta nad mržnjom, božanske ljubavi nad ljudskom zlobom. To je pozitivna poruka, evanđeoska, duboko božanska, koja pokreće naša srca da čine samo dobro", istaknuo kardinal Amato u propovijedi na beatifikaciji 28. rujna 2013. godine. Donosimo je u cijelosti:
Dragi vjernici,
1. Odmah možemo reći da je današnja beatifikacija don Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika, svetkovina mira nad ratom, bratstva nad podjelama, oprosta nad mržnjom, božanske ljubavi nad ljudskom zlobom. To je pozitivna poruka, evanđeoska, duboko božanska, koja pokreće naša srca da čine samo dobro. Don Miroslav je doslovno živio Isusovu riječ: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio" (Iv 15, 12). Don Miroslav je sve smatrao „prijateljima", a nikoga „neprijateljem". Njegovo je svjedočanstvo ljubavi: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje" (Iv 15, 13).
Današnja beatifikacija, koja daje novi sjaj divnom svjedočanstvu vaše vjere u Isusa Krista, znak je Božje milosti za sveopću Crkvu, a posebno za vašu Porečku i pulsku biskupiju.
Blaženi Bulešić je istinski junak Crkve u Hrvatskoj, koja je četrdesetih godina prošlog stoljeća pretrpjela žestoki progon. Povjesničari navode da su u vašim biskupijama barbarski ubijena čak 434 svećenika (biskupijska i redovnička), a još dvadeset i četvorica su umrli od mučenja i patnji podnesenih u neljudskim uvjetima zatvora. Bio je to pravi pokolj. Pobijeno je 17% ondašnjeg hrvatskog klera. Osim toga: ubijena su 73 sjemeništarca, 22 brata laika iz raznih redovničkih zajednica i 30 časnih sestara. Jedno ime poznato čitavome svijetu jest ono blaženog Alojzija Viktora Stepinca, kardinala Svete Rimske Crkve. Hrabri branitelj vjerske slobode u vašoj domovini, bio je uhićen, zatvoren i prisiljen na kućni pritvor u Krašiću, njegovome rodnom mjestu, gdje je 1960. godine kao mučenik preminuo od bolesti zadobivene u pritvoru.
Naša majka Crkva ne zaboravlja hrabrost i snagu ovih svojih sinova i sjeća ih se s poštovanjem i zahvalnošću. Prije nekoliko godina u Trstu, 4. listopada 2008., papa Benedikt XVI. počastio je svečanom beatifikacijom mučenika Francesca Bonifacia. I on je kao mladi svećenik bio mučen, kamenovan, zaklan i bačen u jamu. I u Sloveniji je 12. lipnja 2010. godine proglašen blaženim dvadesetogodišnji mladić Alojz Grozde, također mučenički ubijen iz mržnje prema vjeri.
2. Svi zločini iz mržnje prema vjeri su odvratni, ali okolnosti ubojstva vašeg don Miroslava Bulešića su posebno odurne. Dobro je sjetiti se ovog događaja, ne iz želje za osvetom, nego radi pouke da se Kajinov čin nikada više ne ponovi. Mučeništvo našeg Blaženika dogodilo se 24. kolovoza 1947. u Lanišću, u sjevernoj Istri. Te je nedjelje bila predviđena krizma u župi, ali su kružile glasine da će biti spriječena. Stoga je odlučeno da se misa slavi ranije, u osam umjesto u devet sati. Unatoč strahu i nekim izgredima izvan crkve, krizma je uredno podijeljena i djeca su se sa svojom rodbinom vratila kući.
Nedugo zatim je u župnu kuću, nasrnula razularena skupina pristaša komunističkog režima koja je, u prisutnosti milicionera, psujući počela rušiti i razbijati staklo, posuđe, crkveno ruho, i uništavati sve pred sobom. U tom paklenom kaosu nasilnici su iskaljivali bijes na don Mira, divljački ga batinajući i svom silinom udarajući njime o zid. Mladi svećenik okrvavljen i unakažen zazvao je više puta: „Isuse, primi dušu moju." Na kraju su ga pritisnuli na pod, jedan od zlostavljača iz džepa je izvadio nož te njime don Bulešića više puta ubo u vrat. Krv je briznula iz rana i poprskala zid sobe slijevajući se po podu. Ubojica je izašao krvavih ruku i oprao ih na pojilu za stoku. Na sudskome procesu je bio oslobođen.
3. Ovaj okrutan prizor sliči mučeništvu Sluge Božjega što ga je prorekao Izaija: „Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od uvreda ni od pljuvanja" (Iz 50,6). „Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K'o janje na klanje odvedoše ga; k'o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih. Silom ga se i sudom riješiše; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova na smrt ga izbiše." (Iz 53,7-8) Ako ga ljudi ponizuju, Gospodin ga uzvisuje: „Gle, uspjet će sluga moj, podignut će se uzvisit' i proslaviti! Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga – tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo (....) – tako će on mnoge zadiviti narode." (Iz 52,14).
Kao Isus pred svojim mučiteljima, tako je i don Miroslav uspio šaptati samo riječi oprosta: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine." (Lk 23,34)
Ljudska zloća se iskalila nad nemoćnim svećenikom. Vuk je rastrgao janje. Mržnja je ugasila jedan ljudski život, uvijek dragocjen, ali ovaj put dvostruko neprocjenjiv, jer je to bio život dobroga čovjeka.
Svećenici i vjernici, oplakujući hrabrog službenika Gospodnjega, prepoznali su već od početka u don Bulešiću mučenika vjere. Za mons. Josipa Pavlišića, nadbiskupa riječko-senjskoga, don Miroslav je bio autentični svetac, pravi mučenik kršćanstva. Mons. Božo Milanović, nekoliko mjeseci poslije mučeništva ustvrdio je da je smrt don Miroslava bila teški gubitak za biskupiju. Tom prigodom ondašnji apostolski nuncij u Beogradu, mons. Joseph Patrick Hurley izjavio je: „S mučeništvom don Miroslava Crkva nije izgubila, nego dobila."
4. Dragi vjernici! Sad se možemo upitati: Tko je bio svećenik i mučenik Miroslav Bulešić? Je li bio pripravan za mučeništvo?
Iz brojnih svjedočanstava osoba dostojnih povjerenja slijedi da je don Miro bio svjestan svoje misije prema vjernicima. Osim služenja sv. Mise i propovijedanja, revno se posvetio vjeronauku za djecu, odgoju mladeži i formaciji odraslih, poboljšanju liturgijskog pjevanja, slušanju ispovijedi, moljenju Krunice, promicanju pobožnosti Presvetome Srcu Isusovu i Marijinu. U svemu tome je nailazio na odobravanje vjernika. Ali je nailazio i na suprotstavljanje onih koji su se osjećali pogođenima što ne idu pravim putem i o kojima Sv. Pismo veli: „Oni ne mare za Hram Božji njihovih otaca, nego radije časte ašere i idole." (2 Ljet 24, 18)
Poznato je da je svršetkom Drugog svjetskog rata 1945. godine, u vašoj zemlji nastupilo sustavno i nemilosrdno progonstvo Crkve i svećenika. Revolucionari, bojeći se kršćanskog odgoja djece i mladih, činili su sve da ih odvrate od vjere i nedjeljne mise te podvrgnu tzv. socijalističkom preodgoju, koji je umjesto ljubavi propovijedao klasnu mržnju.
Svećenici i vjernici su bili izrugivani. Evanđelje ismijavano. Evo jednog slučaja što ga je ispripovjedio don Miro kad je bio vjeroučitelj u gimnaziji u Kanfanaru: "Do Božića sva djeca, izuzevši jednoga, redovito i slobodno pohađaju taj predmet. Iza Božića preokret. Oko desetorice neće više da pohađaju vjeronauk, i tu [je] sve dobro; ali ono što je (još) gore jest to da su ta djeca počela govoriti: "Svećenik je fašist i oni koji ostaju na vjeronauku - i oni su fašisti; a mi smo mali komunisti i proti Bogu".
Don Miro je hrabro davao do znanja građanskim vlastima brojne slučajeve netolerancije spram vjere. Rugali su se djeci koja su išla na vjeronauk, govoreći o njima da su ludi što vjeruju u Boga. Širile su izmišljotine protiv našeg Blaženika. Da ga odvrate od njegovog apostolskog djelovanja, savjetovali su mu da pođe u Italiju i živi u miru. A don Miro je odgovarao da je postao svećenik za narod i da je potrebno ostati među svojim pukom. Kad su mu prijetili govorio je: "Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga."
Ovo je portret don Mira, što je jako lijepo ocrtao Papa Franjo u svom Apostolskom pismu kad naziva našega Blaženika: „svećenik i mučenik, marljivi pastir, revni odgojitelj mladih i neustrašivi svjedok Evanđelja."
5. Na pitanje, je li don Miroslav bio pripravan na mučeništvo, odgovaramo da se svetost ne improvizira. Mučeništvo nije slučajni plod naše naravi. Božja Providnost po otajstvenim putovima milosti tijekom vremena priprema svjedoke Evanđelja za najuzvišeniju žrtvu. Riječi što ih apostol Pavao upućuje učeniku Timoteju vrijede i za don Bulešića: „A ti si pošao za mom u poučavanju, u ponašanju, u naumu, u vjeri, u strpljivosti, u ljubavi, u postojanosti; u progonstvima, u patnjama (…). A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni." (2 Tim 3,10-12).
Svjestan da se u tom burnom vremenu nalazi u životnoj opasnosti, don Miro je često ponavljao: "Gospodine, moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim." Kao svećenik bio je pozvan biti Dobar Pastir i Dobar Samaritanac, koji s lijekom ljubavi tješi, liječi, podiže i povija rane što krvare. Često je ponavljao: „mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane."
U svojoj duhovnoj oporuci od 23. travnja 1945. godine, prostodušno govori kako je uvijek činio samo dobro za svoj narod: „Siromaha nisam pustio praznoga doma. One koji su bili u zatvoru sam zagovarao i izvukao uz pomoć Presvijetlog Biskupa iz zatvora. Tako da mogu kazati da sam preko stotinu ljudi spasio. Podučavao sam djecu u kršćanskom nauku jer je bila moja namjera da vam budu djeca, ljubljeni, i mili vjernici, a odgojena u duhu vjere, u duhu poštenja i dobrote. (...) U savjesti mogu vam kazati da sam svima učinio dobro a nikomu zlo." I zaključio je ovo potresno svjedočanstvo govoreći: „Moja osveta je oprost."
6. Ljubav prema siromasima bila je osobina našeg Blaženika: „K meni može doći svatko, bez ikakva obzira, za sve o čemu znate da vam mogu pomoći.- Siromah nek se ne boji prekoračiti moj prag. Dok imam ja nešto, imat će i on. Siromahe ja sam uvijek volio, volim ih i volit ću ih, i pomoći u mjeri mojih mogućnosti."
Njegova druga primjerna osobina bila je odanost Papi. Protukatolička propaganda udarala je i na Svetoga Oca. Don Miro, koji je u Rimu više puta s ganućem susreo Papu Pija XII., na svetkovinu apostolskih prvaka Petra i Pavla 1945. godine, održao je propovijed u kojoj je ispovijedio svoju privrženost Svetoj Stolici i Prvosvećeniku. Govorio je, kao što je Crkva majka svih naroda, tako i Papa, nasljednik svetog Petra, otac je svih krštenih iz svih jezika i narodnosti. „Papa je jednak za sve, više se brine za one narode koji su više udaljeni od Crkve, da se i oni njoj pridruže."
7. Što nam svima poručuje naš Blaženik? Sve nas podsjeća da ostanemo vjerni Isusu, njegovom Evanđelju života i istine. Samo onaj tko ostaje u Njemu, živi u spokoju poštenog i dobrog života posvjedočenog u obitelji, društvu i svijetu.
Don Miro nas poziva da budemo jaki, odvažni i ustrajni u vjeri, tom vrijednom daru koji rasvjetljuje našu pamet za vidjeti istinito i upravlja naše srce za činiti dobro. Korijen ljudskog bratstva jest vjera koja – kako kaže papa Franjo – „nas poučava da je u svakome čovjeku blagoslov za mene, da nam svjetlo Božjeg lica svijetli preko našeg brata. Zahvaljujući vjeri spoznajemo dostojanstvo svake pojedine osobe." (Lumen fidei, br. 54). Kad se vjera zasjenjuje, upada se u opasnost gubljenja zdravih temelja ljudskog suživota. „Vjera rasvjetljuje društveni život; posjeduje stvaralačko svjetlo za svaki trenutak povijesti, jer sve događaje smješta u odnos s izvorom i odredištem svega u Ocu koji nas ljubi."(Lumen fidei br. 55).
Don Miroslav je bio čovjek vjere, koji je poučavao malene i velike da žive od vjere. Danas nas poziva da našu vjeru sačuvamo kao najveću dragocjenost i da se ne izgubimo u svijetu prolaznih ideologija.
Subraći svećenicima naš Blaženik poručuje da je ljubav duša našeg služenja. On vas poziva, dragi svećenici, da poput njega budete svjedoci beskrajne ljubavi Srca Isusova, prihvaćajući svakoga s ljubavlju, poštovanjem i milosrđem.
Današnja beatifikacija našeg svećenika i mučenika je događaj mira, bratstva, prijateljstva i ljubavi, kako nam Isus danas u evanđelju govori: „Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge." (Iv 15,17)
Blaženi Miroslave Bulešiću, moli za nas. Amen.
IKA
IKA
