Posljednji vikend pred korizmu tradicionalno se organiziraju pokladni karnevali i maskenbali

Udruge kulture koje djeluju na teritoriju Srijemske biskupije organiziraju ovog vikenda, posljednjeg pred korizmu, pokladne manifestacije i tako čuvaju svoju tradiciju.

Najvažniji ovakav događaj su tradicionalne golubinačke mačkare u organizaciji HKPD-a „Tomislav“ iz Golubinaca. U sklopu ove manifestacije u subotu, 1. ožujka, održat će se pokladno jahanje s početkom u 12 h. Veliki tradicionalni karneval na ulicama Golubinaca je u nedjelju, 3. ožujka, a počinje u 14h.

HKD „Dr Nikola Dogan“ organizira maskenbal u subotu, 1. ožujka u restoranu „Gol“ u Nikincima. Događaj počinje u 17 sati, a za sudjelovanje obavezne su maske. Domaćini će okupljene razveseliti tombolom.

HKD „Šid“ iz Šida  i HKC „Srijem“ – Hrvatski dom iz Srijemske Mitrovice već nekoliko zadnjih godina organiziraju zajednički maskenbal. Ove godine domaćin je HKD „Šid“, a manifestacija se održava u crkvenoj dvorani „Kata“ u Sotu. Program započinje u 18 sati u subotu, 1. ožujka. Pored dobre zabave i krafni, tradicionalne pokladne poslastice, predviđene su i nagrade za najbolje maskirane sudionike.

Podržimo naše udruge u očuvanju pokladnih običaja, te se pridružimo ovim veselim događajima.

Poruka pape Franje za korizmu ove godine ima za temu "Hodimo zajedno u nadi". Papinu poruku objavljujemo u cijelosti.

Hodimo zajedno u nadi

Draga braćo i sestre!

Pokorničkim znakom posipanja pepela po glavi, započinjemo, u vjeri i nadi, godišnje korizmeno hodočašće. Crkva, naša majka i učiteljica, poziva nas da pripravimo svoja srca i otvorimo se Božjoj milosti, kako bismo mogli s velikom radošću slaviti vazmenu pobjedu Krista Gospodina nad grijehom i smrću i klicati sa svetim Pavlom: »Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?« (1 Kor 15, 54-55). Isus Krist, raspeti i uskrsli, središte je naše vjere i zalog naše nade u Očevo veliko obećanje, već ispunjeno u njegovom ljubljenom Sinu, a to je život vječni (usp. Iv 10, 28; 17, 3). [1]

U ovoj korizmi, obogaćenoj milošću Jubilejske godine, želim ponuditi neka razmišljanja o tome što znači zajedno ići putom nade i otkriti pozive na obraćenje koje Bog u svom milosrđu upućuje svima nama, kao pojedincima i kao zajednici.

Ponajprije, hoditi. Geslo Jubileja, “Hodočasnici nade” doziva u pamet dugotrajno putovanje izraelskog naroda prema Obećanoj zemlji, koje je opisano u Knjizi Izlaska. Taj mukotrpan put od ropstva do slobode htio je i vodio Gospodin, koji voli svoj narod i ostaje mu uvijek vjeran. Ne možemo spomenuti taj biblijski izlazak, a ne sjetiti se one naše braće i sestara koji u naše vrijeme bježe od situacija bijede i nasilja u potrazi za boljim životom za sebe i svoje voljene. Tu se javlja prvi poziv na obraćenje, jer svi smo mi hodočasnici u ovom životu, ali svaki od nas se može zapitati: koliko dopuštam da mi takvo stanje stvari postane izazov na koji sam pozvan odgovoriti? Jesam li doista na putu ili me nešto koči, stojim na mjestu, sputan strahom i beznađem ili uljuljkan u svoju zonu komfora? Tražim li putove oslobođenja iz situacijâ grijeha i narušena dostojanstva?

Bilo bi nam dobro u korizmi svoju svakodnevicu usporediti sa životom nekog migranta ili hodočasnika, da naučimo suosjećati s njihovim iskustvima i na taj način otkriti što Bog od nas traži kako bismo što bolje napredovali na našem putu prema kući Očevoj. Bio bi to dobar “ispit” za onoga tko je na putu.

Kao drugo, to je zajedničko putovanje. Hodati zajedno, biti sinodalni [2], to je poziv Crkve. Kršćani su pozvani putovati zajedno s drugima, a nikada kao usamljeni putnici. Duh Sveti nas potiče da izađemo iz samih sebe, da idemo ususret Bogu i našoj braći i sestrama i da se nikada ne zatvaramo u same sebe. [3] Hoditi zajedno znači tkati jedinstvo temeljeno na našem zajedničkom dostojanstvu djece Božje (usp. Gal 3, 26-28). To znači ići ruku pod ruku, bez guranja ili gaženja drugih, bez gajenja zavisti ili licemjerja, ne dopuštajući da itko zaostane ili se osjeća isključenim. Idemo u istom pravcu, stremimo istom cilju, slušajući jedni druge s ljubavlju i strpljenjem.

U ovoj korizmi Bog traži od nas da ispitamo znamo li u svom životu, u svojoj obitelji, na svojim radnim mjestima, u svojim župnim ili redovničkim zajednicama, hoditi zajedno s drugima, slušati ih, svladati napast da budemo zaokupljeni isključivo samima sobom i mislimo samo na svoje potrebe. Zapitajmo se pred Gospodinom: jesmo li sposobni zajedno raditi kao biskupi, svećenici, posvećene osobe i laici u službi Božjeg kraljevstva. Pristupamo li onima koji nam prilaze i onima koji su daleko stavom dobrodošlice izraženim konkretnim gestama. Dajemo li ljudima osjećaj da su dio zajednice ili ih držimo na margini [4]. To je drugi poziv: obraćenje na sinodalnost.

Kao treće, hodimo zajedno u nadi, jer nam je dano obećanje. Neka nada koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5), središnja poruka Jubileja [5], bude obzor našeg korizmenog putovanja prema uskrsnoj pobjedi. Kao što nas je papa Benedikt XVI. poučio u enciklici Spe salvi, “ljudsko biće treba bezuvjetnu ljubav. Treba onu sigurnost da može slobodno reći: ‘ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem’ (Rim 8, 38-39) ”. [6] Isus, ufanje naše i ljubav naša, uskrsnuo je! [7] On živi i kraljuje u slavi. Smrt je pretvorena u pobjedu i u tome je vjera i velika nada kršćanâ: Kristovo uskrsnuće!

To je, dakle, treći poziv na obraćenje: poziv na nadu, na pouzdanje u Boga i njegovo veliko obećanje vječnog života. Moramo se zapitati: jesam li uvjeren da mi Gospodin oprašta grijehe? Ili se ponašam kao da se mogu sam spasiti? Težim li spasenju i zazivam li Božju pomoć da ga postignem? Živim li na konkretan način nadu koja mi pomaže razumjeti povijesne događaje i potiče me na predano zalaganje oko pravde, bratstva, brige za naš zajednički dom, pazeći da se nitko ne osjeća isključenim?

Sestre i braćo, zahvaljujući Božjoj ljubavi u Isusu Kristu, Bog nas čuva u nadi koja ne razočarava (Rim 5, 5). Nada je »pouzdano i čvrsto sidro duše«. [8] U njoj Crkvu moli »da se svi ljudi spase « (1 Tim 2, 4) i iščekuje da bude u nebeskoj slavi sjedinjena s Kristom, svojim zaručnikom. Ovako je molila sveta Terezija Avilska: »Ufaj se, dušo moja, ufaj. Ne znaš ni dana ni časa. Bdij pozorno, sve prolazi kao hip, premda tvoje nestrpljenje može učiniti nesigurnim ono što je sigurno, i dugim vrijeme koje je veoma kratko« (Usklici duše Bogu [Exclamaciones del alma a Dio], 15,3). [9]

Neka nas Djevica Marija, Majka nade, zagovara i prati na našem korizmenom putu.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 6. veljače 2025., spomen svetih Pavla Mikija i drugova, mučenika.

FRANJO

__________________________

[1] Usp. enc. Dilexit nos (24. listopada 2024.), br. 220.

[2] Homilija na misi povodom kanonizacije blaženih Giovannija Battiste Scalabrinija i Artemidea Zattija, 9. listopada 2022.

[3] Usp. isto.

[4] Usp. isto.

[5] Usp. bula Spes non confundit, br. 1.

[6] Enc. Spe salvi (30. studenoga 2007.), br. 26.

[7] Usp. Posljednica nedjelje Uskrsa.

[8] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1820.

[9] Isto, br. 1821.

Izvor: www.ika.hr

KUKUJEVCI (TU) - Tom prigodom održana je misa u domu župe u Kukujevcima za pokojnog velikana koju je služio župnik Nikica Bošnjaković. Nakon mise predavanje o Bertiću održao je povjesničar Marko Raič s Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu.

Renomirani Kukujevčanin

U svojem predavanju Raič je govorio o tragu kojega je Bertić, kao poznati Kukujevčanin, ostavio u različitim područjima: „Živko Bertić bio je renomirani Kukujevčanin. Bio je politički aktivan na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, napose u međuratnom periodu, bio je jedan od užih članova vodstva Hrvatsko-srpske koalicije uoči raspada Austro-Ugarske i kasnije je bio aktivan u Narodnom vijeću SHS kada je došlo do stvaranja prve Jugoslavije, odnosno Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Osim tog svog političkog rada, Bertić je ostavio veliki trag u književnosti, napose kada govorimo o opisu svakodnevnog života Srijemaca i položaju žena u društvu toga vremena. Tako su njegova pisanja bogat izvor za istraživače koji bi se možda htjeli baviti proučavanjem svakodnevice Srijemaca toga vremena. Teško je izdvojiti njegovo najveće postignuće, ali nekako je meni osobno najbliža njegova novela Ženski udesi koja opisuje negativne stereotipe i položaj žena toga vremena“, kazao je Raič.

Bertić je po struci bio pravnik, za doktora prava promoviran je u Zagrebu 1902. godine. Zbog političkih uvjerenja i javnih istupa nije dobio državnu službu u Zagrebu, pa je sudsku praksu imao u Srijemskoj Mitrovici, nakon čega je 1906. otvorio odvjetnički ured u Zemunu gdje je živio do smrti.

Sjećanje na velikane

Ovo obilježavanje realizirano je u okviru Godine novog preporoda Hrvata u Srbiji u suorganizaciji Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, kukujevačke župe Presvetog Trojstva i župnika Nikice Bošnjakovića te medijsko pokroviteljstvo NIU Hrvatska riječ.

Ravnateljica ZKVH-a Katarina Čeliković rekla je kako se putem projekta Godine novog preporoda pokušava stvarati živo sjećanje na ovdašnje Hrvate i Hrvatice koji su svojim djelovanjem dali značajne društvene prinose. Istaknula je kako je jedan od takvih ljudi i Živko Bertić, rođen u Kukujevcima: „Rođen je u mjestu koje je jedno od najranjenijih područja za vrijeme rata 90-ih godina u kom je ostalo vrlo malo ljudi. Književnik, društveni djelatnik, političar Živko Bertić markantno je ime s ovog područja. Podsjećam da u Rijeci živi jedna velika pjesnikinja Ljubica Kolarić Dumić, rodom iz Kukujevaca koja ima i grobove svojih najmilijih ovdje na groblju. Ona se također rado sjeća ovoga kraja. U Kukujevce treba doći, evocirati sjećanja, uspomene, ali jednako tako i svakoj osobi koja ovdje živi treba reći 'i ti si važan čovjek, i ti si važan pripadnik hrvatske zajednice'. Samim tim i mi dajemo svoj način obilježavanja velike godišnjice rođenja hrvatskog velikana, ali time stvaramo i neku novu budućnost. Ako smo htjeli prijenos našeg kulturnog sjećanja, to možemo učiniti jedino tako da različitim programima, načinima obilježavanjama, radimo to s ljudima u mjestima gdje su ti ljudi i rođeni. Mislim da su Kukujevci pravo mjesto za to. Vjerujem da ćemo mi svojim dolaskom otvoriti neka nova vrata, neke nove priče, a ne čekati da netko drugi to učini umjesto nas“, rekla je Čeliković.

U okviru programa stručna suradnica u Zavodu Klara Dulić Ševčić pročitala je Bertićevu pjesmu i priču, te su se nazočni imali prigodu upoznati i s dijelom književnog opusa Živka Bertića.

U okviru posjeta djelatnici ZKVH-a i predavač Marko Raič posjetili su mjesnu crkvu Presvetog Trojstva te lokalno katoličko groblje.

Izvor: Hrvatska riječ (I. B.)

Župni dom crkve Presvetog Trojstva, Svetog Save 5, Kukujevci

U župnom domu crkve Presvetog Trojstva u Kukujevcima, u subotu, 22. veljače 2025. godine bit će obilježena 150. obljetnica rođenja književnika Živka Bertića (Kukujevci, 20. 2. 1875. – Zemun, 25. 10. 1938.).

Program počinje svetom misom u 11 sati za pokojnog književnika koju će služiti župnik Nikica Bošnjaković, nakon koje će predavanje o ovom velikanu riječi održati povjesničar Marko Raič, s Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu.

Dr. Živko Bertić bio je hrvatski književnik, esejist, satirik, humorist, pisac crtica i pripovijedaka, odvjetnik i političar. Ovo obilježavanje odvija se u okviru Godine novog preporoda Hrvata u Srbiji, pod pokroviteljstvom Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, uz suorganizaciju kukujevačke župe i medijsko pokroviteljstvo NIU Hrvatska riječ.

Izvor: www.zkvh.org.rs 

Dođi i vidi!

Bogoslovno sjemenište u Đakovu ovoga proljeća organizira tri vikend susreta za mladiće koji razmišljaju o duhovnom pozivu ili žele produbiti svoju vjeru i duhovno se osnažiti.

Prvi susret za srednjoškolce održat će se 28. veljače do 2. ožujka, te se treba prijaviti do 26. ožujka.

Drugi susret za srednjoškolce je od 23. do 25. svibnja, a prijaviti se treba do 21. svibnja.

Bogoslovno sjemenište organizira i jedna susret za učenike sedmih i osmih razreda od 28. do 30. ožujka, a prijaviti se može do 26. ožujka.

Susreti počinju petkom u 17 sati, a završavaju nedjeljnim ručkom.

Svi mladići navedenih uzrasta pozvani su na sudjelovanje za što je potrebno javiti se svojim župnicima do navedenih datuma.

U mirnom ozračju samostana sv. Jurja u Petrovaradinu, održana je u ponedjeljak 17. veljače 2025. duhovna obnova za svećenike Srijemske biskupije, koja je bila prigoda za duhovno osnaženje i produbljenje vjere

PETROVARADIN (TU) – Ova obnova, koja se tradicionalno organizira kako bi svećenici duhovno ojačali i produbili svoj pastoralni poziv, okupila je sve svećenike i đakone biskupije te dvojicu srijemskih biskupa.

Duhovnu obnovu predvodio je o. Marijan Steiner, DI, superior isusovačke rezidencije u Beogradu. Program je bio bogat i sadržajan, uključujući nadahnuto duhovno izlaganje, sakrament pomirenja, euharistijsko klanjanje te zajednički ručak, koji je pružio priliku za razmjenu iskustava i produbljenje zajedništva među okupljenima, a tom prilikom čestitani su i imendani svećenicima koji ovih dana slave.

U središtu izlaganja o. Steinera bila je tema „Isus, liječnik duše i tijela“, u kojoj je govorio o Isusu kao kralju, proroku i svećeniku prema Svetom Pismu. Posebno je istaknuo evanđeoske prikaze Krista kao onoga koji ne samo da liječi tjelesne bolesti, već i obnavlja vjeru pojedinca i zajednice. Naglasio je da je čovjek često suočen s bolešću, koja mu, umjesto da bude teret, može postati prigoda za susret s Bogom, traženje pomoći i produbljenje duhovnog života.

„Čovjek ne može pobjeći od svoje bolesti; ona ga tjera da potraži pomoć, da prihvati tuđu ruku. Liječeći tijelo, Isus je obnavljao vjeru; njegova je svrha bila ne samo ozdravljenje pojedinca, već i zdravlje cijele zajednice“, istaknuo je o. Steiner, naglašavajući kako su radost i slavljenje Boga uvijek bili prisutni u ozdravljenjima koje je Isus činio.

U svom govoru naglasio je kako evanđelja bilježe dvadesetak zgoda u kojima Isus ozdravlja bolesne ili dolazi u susret njihovim bližnjima. Ozdravljenje bolesnika jedan je od znakova mesijanskog dolaska, dok je bolest, kako je rekao, kušnja naše odanosti i ljubavi prema Bogu. Oni koji ne uspijevaju prepoznati dublji smisao patnje, doživljavaju bolest kao križ koji ih pritišće na zemlju, umjesto prijestolja koje ih uzdiže prema nebu.

„Nije naša sreća u bezbolnosti, već u Božjoj svetoj volji. Bog šalje buru da očisti zrak i učvrsti stablo. Naš ljudski razum često ne prepoznaje da se i iskrivljenim slovima može pravo pisati“, rekao je o. Steiner, ističući kako bolest nije kazna, nego prilika da se Bog proslavi.

Duhovna obnova završila je euharistijskim klanjanjem, nakon čega su se okupljeni svećenici i đakoni pridružili zajedničkom ručku, nastavljajući razmjenu iskustava i duhovnih promišljanja u bratskom zajedništvu.