SRIJEMSKA MITROVICA, 13. lipnja 2011. - Blagdan Svetog Antuna Padovanskog proslavljen je svečano u Srijemskoj Mitrovici, u katedrali manjoj bazilici. Mise je predvodio župnik, preč. Eduard Španović, župnik, dekan i generalni vikar.

      SRIJEMSKA MITROVICA, 13. lipnja 2011. - Blagdan Svetog Antuna Padovanskog proslavljen je svečano u Srijemskoj Mitrovici, u katedrali manjoj bazilici, svetim Misama u 9,30 i 19,00 sati. Mise je predvodio župnik, preč. Eduard Španović, župnik, dekan i generalni vikar. Slavljima je nazočio veliki broj župljana. Na večernjoj svetoj Misi uz župnika i kapelana vlč. Maria Paradžik, koncelebrirao je i grkokatolički srijemskomitrovački župnik, vlč. Zinovij Vovk. U prepunoj katedrali među vjernicima najbrojnija su bila djeca, njih preko dvjesto i pedeset. Na završetku misnog slavlja, sva su djeca primila pojedinačni blagoslov.

      Tokom cijeloga dana, pobožnost svetom Antunu obavljala se u crkvi i u župnom dvorištu u lijepo uređenoj sjenici. Nekoliko tisuća vjernika hodočastilo je tokom cijelog dana od ranih jutarnjih sati pa sve do večeri. Brojne svijeće i molitve te zahvale za primljene milosti na zagovor svetog Antuna vinule su se iz katedrale i župnog dvorišta Srijemske Mitrovice danas u nebo, Bogu na ugodan miris, što daje nadu u bolju budućnost i blagostanje ovoga grada.

Mario Paradžik

Mario Paradžik

Ovaj je psalam pripisan Davidu; on je ovdje slika svakog grešnika, pa i nas samih. Činjenica da se David nije godinu dana smatrao grešnikom nakon ubojstva Urije i preljuba sa Bat-Šebom, govori da on ipak nije ishitreno, radi „liturgijskih“ zahtjeva, priznao grijeh nego da je ta svijest u njemu sazrijevala.

Glavni momenti

Molitelj u r. 1 počinje s iskrenim prizivanjem milosrđa Božjeg zbog počinjenog bezakonja, jer milosrđe Božje mu je sada jedina nada.

Ovaj je psalam pripisan Davidu; on je ovdje slika svakog grešnika, pa i nas samih. Činjenica da se David nije godinu dana smatrao grešnikom nakon ubojstva Urije i preljuba sa Bat-Šebom, jer prorok Natan mu je došao kad se već rodilo dijete (2Sam 11,27), govori da on ipak nije ishitreno, radi „liturgijskih“ zahtjeva, priznao grijeh nego da je ta svijest u njemu sazrijevala.

Priznanje grijeha označava početak unutarnjeg zaokreta i obraćenja. Jer ako ga on shvaća kao bezakonje, nevjernost, to znači da je svjestan da se nalazi u nemogućem položaju, tamo gdje nikako ne bi smio biti; odakle se treba što prije vratiti. Spoznao je da mu je Bog jedina nada; oko sebe ne nalazi ništa što bi moglo riješiti njegov položaj pa makar bio i kralj i cijelo mu je kraljevstvo bilo na raspolaganju. Sv. Augustin je dobro rekao: velikoj mizeriji je potrebno još veće milosrđe.

Molitelj ima samo jedan izlaz: smiluj mi se, Bože! Hebrejski hanan u biti znači blagonaklono se nad nekoga nadviti. Bog je često puta blagonaklon(jen) nad čovjeka da ga obaspe milošću (Ps 41,5; usp. 67,2; 102,14). Ovaj je glagol je kasnije prerastao i u ime johanan grč. Ioannes tj. Ivan=Jahve je milostiv.

Božju naklonost stavlja u još jaču sliku – po milosrđu svome! Hebr. hesed je jedna od temeljnih oznaka Božjih u SZ. Kod ljudi hesed postoji između bračnih drugova, rođaka, saveznika i prijatelja a odnosi se na učinkovitu vjernost, na zauzimanje za drugoga i zaštitu. Za Boga se često zajedno spominju Savez i hesed (Pnz 7,9.12) – to je ljubav zbog koje je sklopio Savez i koju u njemu pruža Izabranom narodu. To je Njegova vjernost koja postaje saveznička ljubav.

Molitelj se na koncu poziva na Božje veliko smilovanje: hebr. rahamim označava sposobnost nositi nekoga u sebi; to je ona ljubav i nježnost koju majka ima za svoje čedo, njezina sposobnost poistovjetiti se i osjećati njegovu situaciju kao svoju. Proroci dok govore o Bogu često stavljaju skupa hesed i rahamim (Hoš 2,21; Iz 54,7s). Ova tri vida Božje dobrote i Njegovog blagonaklonog stava prema Izraelu su razlog za ufanje molitelju; jedina su mu nada.

Mi znamo reći da je Bog besplatna, bezinteresna dobrota. Ipak, to nije sasvim točno; takav je možda Bog filozofa jer njegov se interes ne da filozofski utemeljiti: ako ima interes, onda nešto treba a to znači da nije savršen. Sv. Pismo, čak i između redaka, daje naslutiti da se Bog raduje kad daje potrebitom. On želi u njega uliti svoju vrijednost i tako ga podizati jer ga osjeća kao majka svoje čedo (usp. Iz 49,15).

Kako je sa tri izraza opisao Božje milosrđe, isto će sa tri opisivati i svoj grijeh. Znači, koliko je Bog dobar, vjeran i nježan toliko je čovjek u stanju otići u suprotnom pravcu; udaljiti se od Boga.

Čovjekov grijeh jest peša, otpor Bogu, pobuna. On moli da Bog posvema izbriše njegovo neprijateljstvo; neka ga opere kao što se pere prljavo rublje; da očisti njegov hatta, promašaj. Želio bi biti čist; osjeti da je domovina njegove duše zapravo čistoća, iako to u životu nije uvijek dovoljno jasno.

Iako naprema tri izraza Božje dobrote stoje tri izraza njegovog grijeha, molitelj je svjestan da ove dvije nasuprotne trojke stavljene na vagu nikako ne mogu biti u ravnoteži – ljudska zloća ne može biti protuteža onom što je Božje.

Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. Glagol jada, priznati znači i spoznati i to iskustveno, skoro da se radi o osjetiti. Psalmist se ovdje nepogrešivo osjeća grešnikom; tišti ga grijeh; teret mu je kojeg treba zbaciti. Ako je grijeh pred njim, znači da je i pred Bogom. Tu, u dubinu duše vidi Bog jer on je stvorio naše bubrege u krilu majčinu (usp. Ps 139,13); Njemu naša dubina nije strana ni daleka; On je poznaje bolje negoli mi sami.

Molitelj potom baca pogled na samog sebe i konstatira: grešan sam rođen. Biti označen nečim u majčinoj utrobi u SZ znači biti time životno obilježen, imati to kao dio svoga bića. Molitelj osjeća da je grijeh je oduvijek dio njega. On je sila u njemu koja ga tjera, čini ga sklonim činiti ono što je nepravedno: to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni, kazat će Pavao (Rim 7,17).

Uzdajući se u Božju ljubav prema istini jer pred Njim se ne pravi bolji nego što jest, priznaje da je u dubini grešan. Ti ljubiš srce iskreno u hebr. to zvuči Ti ljubiš istinu koja je svjetlo pa čak i tamo gdje je čovjek izgubljen u nejasnim dubinama svoga bića, svoje svijesti i savjesti. Psalmist, duboko osjećajući svoju tminu, zna da je priznanje vlastitog bijednog stanja ono svjetlo istine u njemu koje ne smije zanemariti. Kakva god bila, pred Boga može doći samo sa istinom.

I baš zato, u svojoj dubini on traži i ozdravljenje. Mudrost je jedna od najviših ali istovremeno i najdubljih stvarnosti o kojima govori SZ. Molitelj osjeti da se promjena treba zbiti u dubini duše; tamo ga Bog mora početi učiti mudrosti. Nek mu da ono najviše što čovjek može dobiti i što ga sigurno uvodi u najdublje dubine unoseći u njih svjetlo i red, tamo gdje je sam sebi nejasan.

Tu je ključni moment psalma: Bog u svojoj ljubavi i milosrđu u tmine moliteljeve duše, u dubinu njegova bića unosi svjetlo svoga projekta. Istina i mudrost su iskonsko svjetlo, svjetlo dobrohotno i prijateljsko koje ulazi u nabore čovjekove duše kamo ni on sam ne može doprijeti pogledom, gdje ne može kontrolirati ono što mu se događa; svjetlo ga poučava i potiče na iskrenost i na korak prema onome što zaista treba postati, bez čega se sada pati u porođajnim bolima (usp. Rim 8). Time mu daje da otkrije istinu o sebi samom, da dođe do daha, da može ići prema onom što treba biti, tamo gdje je njegova punina.

Sada u svjetlu mudrosti spoznaje grijeh, ali i Božju dobrotu, Njegov hannan, hesed i rahamim. Sada je jasno zašto je u r. 6 kazao: Tebi, samom Tebi ja sam zgriješio. To je isprva čudno jer David je najprije sagriješio sa Bat-Šebom, potom dao namjestiti pogibiju njezina muža Urije i onda je uzeo k sebi. On je svoj grijeh tako dobro sakrio da nitko nije ništa primijetio dok ne progovori prorok Natan (2Sam 12,1-15). Slično je i izgubljeni sin shvatio i rekao: Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom (Lk 15,21). Iako različiti, svi grijesi idu protiv Boga! Zato će njemu biti usmjereno i kajanje.

On u svojim dubinama čezne za čistoćom; on znade, on ima toliko pouzdanje u Boga da ga može potpuno očistiti i izbijeliti kao snijeg. Očišćenje će mu donijeti radost i veselje: to jasno govori kolika je sada njegova patnja i čežnja da mu se u dubini duše nastani čistoća i mudrost. Ovim završava zona grijeha (3-11) u kojoj se molitelj živo suočavao sa grijehom kojeg je počinio, grešnošću koja prožimlje njegovo postojanje te živo čeznuo za oslobođenjem, za očišćenjem koje će mu donijeti radost i veselje.

Prijelaz u zonu milosti čovjek ne može sam izvesti; ne može sam sebe preporoditi. Novi život koji u njemu treba početi može samo Bog dati jer samo je on tvorac života. I sada u tri slijedeća retka molitelj tri puta moli za dar Duha Svetoga neka, kao što je i u Stvaranju nad kaosom (usp. Post 1,1-2), siđe nad njega, uđe u nj i tako preporodi njegovo biće.

Čisto srce može samo Bog dati; glagol bara se upotrebljava samo za Boga: kao što je u Post 1 iz kaosa uredio dobri i lijepi kozmos, tako jedino On može kaos u moliteljevoj dubini preurediti u novi, čudesan svijet. Posljedica tog preuređenja i stvarateljskog zahvata treba biti jedan novi duh – duh postojan.

Ne odbaci me od lica svojega. On želi ostati boraviti pred licem Božjim jer to u SZ znači živjeti u Njegovoj milosti i gledati njegovo spasenje. Naime, Ps 104 lijepo kaže: Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako dah im oduzmeš ugibaju i opet se u prah vraćaju. Pošalješ li dah svoj opet nastaju i tako obnavljaš lice zemlje; zemlja zadobiva svoje lice samo ako joj Gospodin otkrije svoje lice!

Učvrsti me duhom spremnim. Spasenje može udijeliti samo Bog. Zato što je izlazak iz ropstva i put u život, ono je radost. No spasenje je potpuno samo ako se u potpunosti odstrani grijeh: i sjećanje na njega, ali i sklonost prema njemu. Jer grijeh i nastaje što nam je duh slab i nepostojan, podložan navalama uspomena, sadašnjih izazova i straha.... Molitelj vjeruje da je moguće dobiti toliko spreman duh koji će ne samo njega čuvati od grijeha, nego i druge vraćati na staze Gospodnje. A to se događa ponajprije u liturgijskom ambijentu, jer će po uslišanju molitve pokajnik prinijeti žrtvu zahvalnicu i time javno svjedočiti o Božjoj dobroti i tako poučavati druge (usp. Ps 22,23-26).

Psalmista moli izbavljenje od krvi prolivene, vjerojatno misleći na krivnju za smrt Urije Hetita, iako kršćanska a čini se i židovska tradicija (usp. natpis nad Ps 51) kao glavni grijeh vide preljub sa Bat-Šebom.

Ono što je prije govorio molitelj bio je sud, prosuđivanje svojih postupaka i položaja u kojem se potom našao. Međutim, to još uvijek nije raskajanost, nije bol i žaljenje zbog grijeha. Ponekad čovjek, iako druge ima za što optužiti, ne vidi za što bi sebe optužio, misli da grijeh nije samo njegov, da nije napravio ništa krivo iako moralni nauk govori suprotno itd. Put do pokajanja i boli, žaljenja za učinjenim grijehom svakako ide od napuštanja zbrzanog vrednovanja sebe prema staloženoj refleksiji, uronjenoj u molitvu i razgovor s Bogom.

Sada do kraja izriče svoj glavni argument: on se uzda u Božju naklonost raskajanom srcu! Ttakvo srce je zalog čovjekove spremnosti na promjenu i na prihvaćanje novog duha. Važnost srca ovdje podsjeća na Hoš 6,6 ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice. Srce koje je spremno vratiti se Gospodinu Njemu je najvrednije. Zato je ono najveća žrtva.

Molitelj nas i ovdje može nečem poučiti. U r. 6. kaže pravedan će biti kad progovoriš, pravedan kad presudiš. Mi to odmah zamišljamo kao sud: povrijeđena strana – ovdje čak ubijena – jest Urija, naprama njemu stoji krivac David a iznad njih Bog koji kao sudac treba između njih presuditi. Međutim, situacija je ipak drugačija. Z arzaliku od nas koji Boga uvijek stavljamo nekamo daleko, izvan i iznad naših krugova i miljea, psalam je jasno rekao Tebi, samom Tebi ja sam zgriješio. Grijeh protiv čovjeka jest odmah i protiv Boga; to je David i pred prorokom Natanom odmah priznao: sagriješio sam protiv Gospodina (2Sam 12,13)! Bog, dakle, nije prije svega sudac nego je oštećena, „ubijena“ strana jer tako je i počelo: i Urija je Božja slika (usp. Post 1,26-27), bio je upisan u Njegov dlan (Iz 49,16; usp. Izr; Mt 25,31-46)!

Molitelj se sada nalazi suočen, oči u oči s onim koga je oštetio tj. ubio – na prvom mjestu s Bogom, pa tek onda s Urijom. Sjetimo se Petra: dok je nijekao Isusa i prvi i drugi i treći puta, sigurno je znao što radi i sigurno je osjećao da nije u redu, da je kriv, kukavica – ne poznam tog čovjeka! Međutim još nije zaplakao. Kad će se to dogoditi? Zaplakat će tek kad ugleda Isusa, tek kad se sretne s Njegovim pogledom, kad pogleda u oči Onoga koga se maločas odrekao. Oči u oči! Tada će mu proći kroz svijest poput munje: ja sam zanijekao ovog čovjeka a On ide umrijeti za mene! Ti ideš umrijeti a ja ću živjeti jer sam Te zanijekao! Ti za mene ideš u smrt a ja se Tebe odričem da bih živio – kakav sam bijednik, kakva sam nula! Isusov pogled koji ne prekorava, koji ne osuđuje, u kojem nema bijesa ni gorčine nego povjerenje njemu, Petru, koji to ne zaslužuje – evo, tu se on slomio, tu su provrle suze!

Tako i molitelj u našem psalmu, svjestan Božje dobrote i naklonosti, njegove neizmjerne pažnje koja ga je pratila na svakom koraku tijekom njegovog čudesnog puta dok nije postao kraljem a i poslije, sada staje pred Boga, suočava se s njim oči u oči. I tu počinje ono duboko u čovjeku, ona bol zbog toga što se dogodilo, bol nad povredom onog što je bilo najdublja tajna njegovih dana, svjetlo njegovog života, onog što je veselilo njegove korake. Samo iz tog živog doživljaja Njegove ljubavi može proizaći kajanje. Takvo nešto može samo želja i bol za tom ljubavlju. Tu je Davidova veličina.

Koliko je to duboko u njemu, koliko životno, vidjet će se kada kasnije bude progonjen od svoga sina Abšaloma (2Sam 15). Sa nevjerojatnim je strpljenjem pa i blagošću podnosio progon. Sve je učinio da njegov sin preživi vojni sukob. Nakon što je Abšalom ipak ubijen, gorko je za njim plakao. Tako je na neki način sam djelomice proživljavao ono što i Bog: njegov vlastiti sin, njegova slika (usp. Post 1,26; 5,3) digao je na nj ruku da bi ubio, i on mu poslije svega ne samo oprašta nego čak i žali za njim! Ime u Bibliji, znamo, izriče bit osobe. Abšalom nije upoznao svoju bit, istinu o svom životu jer njegovo ime znači: moj otac je mir (Abi-šalom, usp. 1Kr 15,2.10). Istina nije zato manje istina: David je doista bio mir i oproštenje svome sinu, ali ovaj to nije htio. Onaj mir kojeg je David nekoć tražio nakon svog grijeha od Oca nebeskog, sada ima u sebi, ima ga dovoljno unatoč sinovljevoj uvredi, progonu pa i smrtnoj opasnosti i želi mu je dati. David je dakle usvojio, u sebe pustio ono božansko! Evo, tu imamo imitatio divina, nasljedovanje Božje dobrote i praštanja. To je primjer pokajanja, ali i obraćenja jer u Davidov je život zaista ušla mudrost koja će ga poučavati u dubini duše; u njegovu je životu od sada više svjetla Božjeg, praštanja i blagosti, onog Božjeg očinskog i majčinskog prema sinu bez obzira kakav je: neka ga, nek živi, nek raste, neka cvjeta. Tako je David ušao u cirkulaciju ljubavi, nju prima, ona ga nosi, nju daje. Tu on dosiže svoju ljudsku i vjerničku zrelost, tu on daje obilne duhovne plodove, očituje da ga je Gospodin u dubini poučio mudrosti (usp. r. 8) i učvrstio ga duhom spremnim (usp. r. 14)!

Posljednja dva retka psalma proširuju horizont i dodaju notu kolektivnosti označenu obnovom Jeruzalema (r. 20) i kulta u njemu (r. 21). Do sada je pomirenje s Bogom bilo promatrano na osobnoj razini a sada se pogled usmjerava na pomirenje cijelog naroda. Pojedinac treba biti svjestan da njegovi postupci imaju odraza na ukupnost; svatko treba znati da pomaže ili odmaže ukupnom stanju stvari. No, zato i nada u trenutak kad će svi biti očišćeni, kad grijeha više neće biti, otvara prekrasnu perspektivu novog, obnovljenog svijeta kojeg svatko može već sada početi graditi u svom srcu. Treba moliti da svi toga postanu svjesni.

Zaključne misli

Ovaj psalam napisan prije više od 2000g. pokazuje kako čovjek može naći pravi put pokajanja jer se ono obavlja u dijalogu s onim koji ga ljubi više od majke i koji je u stanju mijenjati srce čovjeka. Pokazuje kako je pokajanje pred živim Bogom početak novog stvaranja srca jer čovjek se tada okreće od stranputice i u sebe prima mudrost – ono što je božansko. Početke božanskog života.

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

Ivica Čatić

S radošću Vas obaviještavamo da su sadržaji o katedrali i Župi sv. Dimitrija u Sremskoj Mitrovici od sada dostupni na Facebooku na linku https://www.facebook.com/pages/%C5%BDupa-svDimitrijaParish-of-StDemetrius/103352863088029

Nikola Mihajlović

      SURČIN, 29. svibnja 2011. godine - Za župnu crkvu u Surčinu posvećenu Presvetom Trojstvu 29.5. svakako nije datum koji predstavlja samo još jednu nedelju u nizu. Naime, nakon dužeg vremena u njoj je 35 mladih ljudi primilo sveti sakrament krizme. Domaći župnik, Marko Kljajić, je na samom početku svete mise sa zadovoljstvom pozdravio biskupa srijemskog Đuru Gašparevića. On je u koncelebraciji sa još nekoliko svećenika predvodio ovo svečano euharistijsko slavlje. Tom prigodom nazočni su bili i predsjednik općine Surčin, Vojislav Janošević i druge ugledne uzvanice. Prepuna, preljepo okićena crkva bila je samo spoljna manifestacija pozitivne ushićenosti krizmenika koju su oni očigledno prenjeli i na sve prisutne. Oni su svoju spremnost da prime sveti sakrament krizme izrazili i kroz pjesme izvedene na sintisajzeru i nekoliko gitara a koje su sa ljubavlju pripremili za ovu prigodu. Naravno, svečanom ugođaju euharistijskog slavlja u velikoj mjeri doprinjeo je i crkveni zbor.

      Biskup je u svojoj propovjedi, prvenstveno se obraćaju krizmenicima, istakao da Duh Sveti u onima koji su mu otvorili svoje srce budi odvažnost da čine dobra djela i onda kada se to čini skoro nemogućim ali i strahopoštovanje prema Bogu i njegovoj sveprisutnosti. Svaki čovjek, zaključio je, koji doživi na pravi način oba ova osjećanja oko sebe širi mir u najsveobuhvatnijem smislu. Detalj koji je svakako privukao pažnju što se tiče ove svete mise jeste to što su krizmenici čitali molitvu vjernika.

      Pred sam kraj svečanosti, svako od njih je pročitao i po jednu kratku, sažetu poruku, ali u duhovnom smislu veoma bogatu. Na samom kraju mise, domaći župnik Marko Kljajić je pozdravio sve nazočne, osobito krizmenike, njihove roditelje i kumove i na poseban način se zahvalio biskupu, pjevačima i svima koji su na bilo koji način učestvovali u pripremama za ovaj veliki događaj. To isto su zatim na svoj način i uz nekoliko dobro sročenih riječi učinili i krizmenici predavši prigodne poklone biskupu koji će ga podsjećati na ovu župu i župljane. Nakon toga je uslijedila završna pjesma “Da mi je biti sunce” koju su zapjevali svi krizmenici i zbor a kasnije prihvatili i svi župljani pa i domaći, vidno raspoložen župnik Marko Kljajić. Kao što se i očekivalo, usljedilo je dugotrajno fotografisanje u crkvi i u crkvenom dvorištu.

      Druženje krizmenika, kumova i svih župljana i njihovih gostiju nastavljeno je uz osvježenje, živ razgovor i, naravno, pjesmu. Jednom riječju, ovo je bio jedan zaista veliki dan za župu Presvetog Trojstva i sve one koji su imali zadovoljstvo da tu radost podjele sa župljanima Surčina.

Lukinović Danijela

Danijela Lukinović

Svojstvo Psalma 1 jest da uz izrečene slike sadrži još i one neizrečene, te igrom njihove primjetljivosti i skrovitosti zapravo oponaša našu stvarnost u kojoj isto tako nije sve vidljivo, transparentno na prvi pogled.

1,5:

Kako smo spomenuli maloprije, veznik stoga (al-ken) uvodi rečenicu koja naznačava posljedicu ponašanja opisanih u 1,1-4. Na njezinu se početku nalazi pomalo čudna konstrukcija koja pričinjava probleme egzegatama, a koja je u našem Svetom Pismu prevedena sa održati se na sudu (qum bammišpat). U tom slučaju imamo jedan sinonimni paralelizam u okviru 1,5: zato opaki se ne mogu održati na sudu a ni grešnici (sinonim za opake), u zajednici pravednih, što označava posljedicu pozitivnog ishoda na sudu.

Ako se mišpat uzme u također mogućem značenju voljni čin pravednog usmjerenja, onda dobivamo jednu progresiju: zato opaki ne mogu ustati na pravednu odluku (1,5a) i (ukoliko su) grešnici u zajednici pravednih (1,5b). Na ovaj se način bolje vidi veza 1,5 sa kontekstom koji prethodi (1,1-4) i koji slijedi (1,6): pravednik druguje s Riječju Božjom danonoćno (1,2) i iz toga onda proizlaze plodovi (1,3); opaki nisu takvi, nemaju usmjerenja nego bivaju nošeni vjetrom, otpuhivani (1,4). Zbog te neusidrenosti i nepostojanosti oni ne mogu ustati na pravednu odluku, a prema tome ni zauzeti pravedno usmjerenje, a kamoli krenuti tim putem – imaju svoj put (1,1) koji završava u propasti (1,6).

Ovdje je također važno obratiti pažnju na činjenicu da se pojam pravednika (koji se tek sad pojavljuje jer do sada se njegov opis odnosio na blaženog čovjeka, usp. 1,1!) sada pojavljuje u pluralu (caddikim): u početku psalma se činilo da je pravednik samo pojedinac i to usamljeni pojedinac, ali sad u 1,5 postaje jasno da i on ima društvo – zajednicu pravednika!

Interesantno je još upozoriti na to koliko psalmista pazi na razlikovanje pojmova koje zapravo ukazuje na razdvajanje dvaju svijetova: psalmista ovdje za zajednicu pravednih (ecat caddikim) neće upotrijebiti isti izraz kao u 1,1 za zbor podrugljivaca (mošav lecim)!

1,6:

Posljednji redak uvodi konačni, odlučni razlog diferencijacije u 1,5: razlog je Gospodin. Uzročni veznik ki, jer, kojim počinje r. 6 daje objašnjenje: jer On zna put pravednih. Tek sada na kraju na scenu stupa Bog; stupa diskretno i delikatno: Gospodin pozna njihov put. To da Gospodin zna put pravednih (usp. Ps 37,18; Mt 7,23; 2Tim 2,19) se odnosi na znanje u smislu živog i prisnog odnosa, naklonjenosti i ljubavi prema pravedniku: On zna tako da za njega brine, da mu je blizak. Kao što pravednik u Zakonu nalazi užitak (1,3), tako je Gospodinu užitak voditi čovjeka (Ps 35,27). Uz spomen opakih psalmist ne stavlja ime Gospodnje. Tamo gdje nema Gospodina dolazi propast – jednostavna teološka i iskustvena istina potvrđivana kroz pokoljenja.

Zapravo, Bog ne doprinosi propasti opakih nego sama nutarnja logika ponašanja ovog svijeta vodi njihovom samoraspadanju; vjetar povijesti odnosi ih u ništavilo. Jer glagol avad, u fizičkom smislu, znači otići u stranu, izgubiti se; sinonim za Šeol jest Abaddon, riječ koja dolazi od istog korijena (usp. Ps 88,11; Job 26,6; 28,22; Izr 15,11). Upravo ove dvije karakteristike, da Bog ne uništava opake te da je presudna zapravo autonomija njihovog usmjerenja, potcrtavaju jednu od najvažnijih poruka Ps 1, a koja se odnosi na odlučujuću ulogu slobodnog izbora za čovjekov životni uspjeh ili promašaj.

Kada dođe trenutak Božje odluke, koja će i naizvan samo razdvojiti ono što je već iznutra odvojeno, tj. pravednika od nepravednika, pšenicu i pljevu, tada će nepravednici biti kao pljeva u oluji a njihov privremeni prosperitet, koji nema božanskog utemeljenja, doživjet će zastrašujući kraj.

«Antiteza» u 1,6 nije jedina u Psalmu 1 jer su pravednik i opaki suprostavljeni već u 1,1. Interesantno je da se razlika u 1,1 više naglašava, jer tu su pravednik i opaki suprotstavljeni čak sa tri slike dok u 1,6 tek sa jednom! Možda je psalmista htio naglasiti važnost pojedinih odabira u svakodnevici za konačnu sudbinu: iako je životna svakodnevica široka i nesaglediva, konačni životni ishod se može ostvariti samo u jednoj od dvije mogućnosti (usp. Izr 8,35-36). Kako se u početku, u moru života, čini da je mogućnosti bezbroj, neki se u njemu gube ne snalazeći se. Ps 1 zato predlaže opciju odabiranja sigurnog kursa kojeg vidi u osobnom odabiru i odnosu prema Božjoj riječi – Zakonu; pravednik se razlikuje od opakih po tome što njegovu svakodnevicu dodiruje i preobražava življenje nadahnuto Božjim Zakonom – u tome je njegova mudrost i radost. Kao siguran jamac uspjeha takvog usmjerenja pojavljuje se u 1,6 Bog. Pravednikov odabir nije samo još jedan anonimni pokušaj na pozornici povijesti nego se u Božjim očima nalazi u krupnom planu: Bog ga zna, pomaže i prati.

      “Vertikalno” iščitavanje psalma

Nakon što smo kroz Ps 1 išli od retka do retka („horizontalno“), sada ćemo pokušati ići „vertikalno“ i uočiti silnice koje se pružaju u smjeru početak-kraj psalma. Naime, psalam i u ovoj dimenziji, čini se, otvara mogućnost opažaja po određenim temama.

U početku pravednik pred sobom ima opake koji su u množini i imaju samo jedan savjet (1,1). Za pojedinca koji se s jedne strane osjeća usamljen, a s druge strane nesiguran u izboru životnih rješenja, ovo se može činiti privlačno jer može davati prividnu ponudu društva i jednog sigurnog mišljenja kojeg zbog njegove pouzdanosti onda prihvaćaju „svi“. Za razliku od njihovog jednog savjeta, Zakon je mnogostran (usp. Mudr 7,22), obuhvaća sve sfere života i odnos s Bogom te otvara put u život (usp. Izr 8,35). Na kraju, kad se bude očitovalo dohodište pojedine kategorije ljudi, postat će jasno da opaki, iako mnogi, imali su zapravo jedan jedini savjet, koji im je doduše bio zajednički, ali koji je bio pogrešan: svi su bili složni u onom što je pogubno. Množina onih koji prihvaćaju savjet nije garancija njegove mudrosti, ne može promijeniti njegovu eventualnu ništavost.

U početku psalma pravednik je gramatički predstavljen kao pojedinac a opaki su u množini (1,1-4). Dojam je bio kao da uvijek stoji usamljeni pravednik naprama opakima koji daju savjete, imaju svoj put kojim hode, druže se – imaju svoj zbor. Gramatički gledano uvijek su opaki bili u pluralu i imali nešto im je bilo zajedničko u singularu (savjet, put, zbor) a pravednik ostaje sam i ne uzima udjela u tome što kao zajedničko dijele opaki. Tek u 1,5 postat jasno da pravednik nije sam nego da i on ima svoju zajednicu. Opaki, međutim, nemaju pristupa zajednici pravednika (1,5). U 1,6 društvena dimenzija pravednika dostiže vrhunac jer Gospodin pozna njihov put; znači pravednika je više i dijele isti isti put koji nije bilo kakav nego blagoslovljen.

Pravednikova aktivnost je u prva tri retka našeg psalma jasno određena ali negativan način na koji je formulirana doprinosi utisku da se njegov život ne čini tako raznovrstan, štoviše kao da je višestruko ograničen. Čini se kao da je imobilan: niti se kamo kreće niti kamo stiže. Općenito, njegova je aktivnost opisana bez izraza koji bi imali dinamičke konotacije. Pravednik mnoge stvari ne radi (1,1): on ne hodi po savjetu opakih, ne staje na put grešnika i ne sjeda u zbor podrugljivaca (1,1). Bavi se samo s jednim: Zakon, kao njegova jedina preokupacija, se upadljivo čak dvaput spominje u istom retku (1,2). To čini jaki kontrast sa trostrukom djelatnošću opakih iz 1,1. Iako naizgled oskudna brojem, pokazat će se da je djelatnost pravednika plodna (1,3). Njegova «imobilnost» zapravo je uzrokovana njegovom dobrom ukorjenjenošću uz voda tekućica (1,3a). Ta ukorjenjenost, premda prividno smanjuje mobilnost i šarolikost aktivnosti, jest zapravo mjesto uzimanja životnih sokova, izvor je plodnosti. Iz te «ograničavajuće» ukorjenjenosti proizlazi posvemašnja plodnost: sve što radi dobrim urodi (1,3c)! Kod opakih je situacija obrnuta: od prividnog bogatstva sadržaja i oblika (1,1) na kraju ostaje samo pljeva što je vjetar raznosi (1,4b). Za opis djela pravednika psalmista koristi čak tri rečenice usporedbe (1,3), a za djela opakih samo jednu a i ta jedna je previše jer oni ne daju pravog ploda!

Na početku psalma se činilo da samo opaki imaju put, dok se ono što čini pravednik nije ni nazivalo putem. Putovi grešnika su se ispočetka predstavili kao raznovrsniji, bogatiji (na njima se može hodati, stajati i sjesti! – usp. 1,1) dok je «put» pravednika izgledao odveć statičan i nepokretan, monoton – bio je kao «zasađen», urastao tamo gdje je posađen (1,3). Ipak, kasnije postaje očevidno da je to samo privid: 1,5 pokazuje da su opaki zapravo oni koji ne mogu ni ustati a kamoli se kretati putem kojim bi trebalo poći. Posljednji redak psalma (1,6) potvrđuje konačni obrat situacije i otkriva ono što je do sada bilo skriveno: makar se na početku činilo drugačije, kao što to i u životu znade izgledati drugačije, Bog pokazuje koji je put zbilja bogat, koji je put kojim se može putovati jer neće propasti, jer nad njim bdije Gospodin (1,6). Na drugoj strani, kretanje opakih, ma koliko da se u početku činilo dinamično i mnogovrsno u svojoj proširenosti, zapravo je besmisleno jer ih ne vodi nikamo – izgubit će se; u svom se nesređenom gibanju raspršuju kao pljeva i nestaju.

Iako se na početku psalma (1,1) može steći dojam, kao što se to zna činiti i pri površnom promatranju života, da opaki uživaju u druženju, da se dobro zabavljaju podrugujući se, da imaju puno toga za ponuditi, da imaju puninu i da se njoj kreću, oni su zapravo prazni jer nemaju ono što ispunjava srce čovjeku – nemaju radosti! Radost je prva oznaka pravednikovog odnosa prema Zakonu (1,2a), zbog nje on o Zakonu Gospodnjem razmišlja dan i noć (1,2b). Ova uronjenost u Zakon se u 1,3 ispostavlja kao dobra ukorijenjenost (1,3a) iz koje onda proizlazi posvemašnja plodnost (1,3b,c,d). A jasno, plodovi i činjenica da preko njih osjeća Božju naklonost, onda u pravedniku bude jednu novu radost. Polazište svega je dakle u čovjekovom srcu: da li će čuti riječ Zakona, hoće li joj se obradovati i otvoriti? Onaj tko pronalazi Mudrost u Zakonu koji je Nje pun (usp. Sir 24,25) onda zauzima ispravan stav prema životu uopće, jer Mudrost je upućena u tajne stvaranja svijeta i pratila ga je sa radošću (usp. Izr 8,22-31). Opaki, to tek na koncu postaje jasno, ne pronalaze ništa. Njihov put, kasnije postaje očevidno, ide smjerom suprotnim od radosti i gubi se u ništavilu (1,6).

Interesantno je da prva riječ u psalmu započinje prvim slovom (a,´) a posljednja posljednjim slovom hebrejskog alfabeta (t). Kao što hebrejska riječ koja znači istina, da bi izrazila kako obuhvaća sav spektar istine, sadrži prvo, srednje (m) i posljednje slovo alfabeta (emet), tako i krajnje riječi našeg psalma nisu slučajno označene prvim i posljednjim slovom alfabeta. Time psalmista vjerojatno želi sugerirati da riječi sadržane u Ps 1 sadrže istinu o čovjekovim putevima u cijelom njezinu rasponu.

Gdje je Gospodin u toj amplitudi, gdje je on u rasponu istine života? Interesantno je da je Gospodin spomenut samo u vezi sa Zakonom u 1,2 (Zakon Gospodnji) i sa putom pravednika jer nad njim bdije (1,6; usp. Ps 37,18; 44,22; 69,20). Bog bdije nad njihovim putem dok izbjegavaju ponude opakih (1,1), dok traže Njegovu istinu u Zakonu (1,2) te dok nose obilne plodove (1,3). On je, dakle, prisutan kod svoje riječi i kod onog tko je prima.

      Zaključne misli

Svojstvo Psalma 1 jest da uz izrečene slike sadrži još i one neizrečene, te igrom njihove primjetljivosti i skrovitosti zapravo oponaša našu stvarnost u kojoj isto tako nije sve vidljivo, transparentno na prvi pogled. Dubinom, u koju se može ponirati dvostrukim iščitavanjem Psalma, psalmista odražava višeznačnost, kompleksnost stvarnosti. Kompleksnost stvarnosti, koja nije uvijek providna ljudskom oku biva raskrinkana kompleksnošću, višedimenzionalnošću izraza u psalmu. Izrazi koji odaju pripadnost mudrosnoj tradiciji sugeriraju čitatelju-molitelju da se može s povjerenjem prepustiti ovoj analitičkoj logici Psalma jer Mudrost je ona koja sve proniče (usp. Mudr 7,24). Iako je čitatelj pozvan ući u igru i otkrivati kompleksnost Psalma a isto tako i stvarnosti, on nikada pred ovim zadatkom ne mora biti tjeskobno zabrinut: sve ono bitno što je sakriveno, zastrto kompleknošću stvarnosti čovjeku na jednostavan način izlaže, baš kao u onom osnovnom, „horizontalnom“ čitanju Psalma, sasvim jednostavnim jezikom Mudrost Božja. Dovoljno je slijediti njezine savjete da bi čovjek doživio blaženstvo, da bi se našao na onom putu na kojem se susreće s Bogom.

Psalam 1, iako stoji na početku Psaltira, jest zapravo sinteza mudrosti Izraela, sinteza onoga što hebraizam smatra da je čovjek pred Bogom i pred poviješću. On je čestitka pravedniku jer traži i pronalazi put Gospodina i Njegovu pomoć – ulazi u odnos s Njim; čestitka je onom koji uspijeva izbjeći zamke privida i doprijeti do istine i mudrosti života. On stoga stoji na početku Psalterija kao proglas blaženstva, kao ohrabrenje onima koji se odlučuju iskreno i bez kalkulacija prionuti za Riječ Božju i u njoj tražiti put kroz život.

Ivica Čatić

PETROVARADIN, 28. svibnja 2011. – U privremenoj rezidenciji srijemskoga biskupa i biskupskog ordinarijata u Petrovaradinu, Strossmayerova 20, održana je skupština svećenika Srijemske biskupije.

      PETROVARADIN, 28. svibnja 2011. – U privremenoj rezidenciji srijemskoga biskupa i biskupskog ordinarijata u Petrovaradinu, Strossmayerova 20, održana je 28. svibnja skupština svećenika Srijemske biskupije. Na ovom redovitom godišnjem susretu sudjelovali su svi svećenici koji djeluju na teritoriji Srijemske biskupije.

      Susret je započeo u dvorani za sastanke molitvom i proglasom osnivanja institucije svećeničke skupštine u skladu s Izjavama i odlukama Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, točka 736a, usvojenim i od Srijemske biskupije, kao nastavak slijeda pastoralnih sjednica svećenika koji djeluju u Srijemu. Biskup srijemski Đuro Gašparović je na početku sjednice posebno pozdravio generalnog vikara preč. Eduarda Španovića, i predao ga na raspolaganje svećenicima. Na sjednici, prigodom osnivanja skupštine, biskup je naglasio da je ona nastavak prijašnjih pastoralnih sastanaka svećenika u Srijemu. U Srijemskoj biskupiji, rekao je biskup, već djeluju pojedine strukture suodgovornosti i to na razini odlučivanja je Generalni vikar i Prezbitersko vijeće; na razini usmjeravanja je Zbor savjetnika; na razini ostvarivanja je Biskupijska kurija u čijem je sastavu upravni odsjek i to Biskupski ordinarijat, Biskupijski pastoralni centar, Ekonomsko vijeće i Koordinatorski kolegij. Uz postojeća okupljanja prezbitera te vjernika laika uspostavlja se i Svećenička skupština koja predstavlja ambijent susreta i dijaloga čitava biskupijskog prezbiterija o pitanjima koja se tiču života i službe svećenika. Svjesni smo, nastavlja biskup, da se u Srijemskoj biskupiji prezbiterij okuplja više puta godišnje i to na redovitim mjesečnim rekolekcijama čitava biskupijskog prezbiterija, dvaput godišnje na rekolekcijama prezbiterija Đakovačko-osječke nadbiskupije, na godišnjem trodnevnom Teološko-pastoralnom seminaru za svećenike te na svećeničkom susretu na Veliki četvrtak i u drugim susretima u kojima se ostvaruju elementi svećeničke skupštine. Odgovorni u biskupijskom pastoralnom centru, dodaje biskup, u dogovoru s biskupom skrbe da povremeno, a najmanje jedanput godišnje, bude sazvana svećenička skupština, na kojoj se raspravlja o pojedinim pastoralnim pitanjima i o nekim drugim pitanjima vezanim uz djelovanje, život i službu svećenika. Stoga, objavljuje biskup Gašparović, ovim danom osnivam instituciju svećeničke skupštine u Srijemskoj biskupiji sa svim pravima i dužnostima koja joj pripadaju, a to su, uz ostalo, da skupština stvara i predlaže sve ono što je potrebno za normalan pastoralni rad u biskupiji, a Prezbitersko vijeće, Zbor savjetnika, Biskupijski caritas, Biskupijsko ekonomsko vijeće i druge institucije savjetuju biskupa u svim pitanjima postavljenim na svećeničkoj skuštini i njihovim rješavanjima.

    Sjednica se nastavlja prema predloženom i usvojenom dnevnom redu. Koordinator i voditelj biskupijskog pastoralnog centra Srijemske biskupije Ivica Damjanović iznio je neke prijedloge i ideje s obzirom na pastoralni rad svećenika u župama i naglasio posebne aktivnosti u tom pastoralnom radu, kao što je rad s obiteljima, mladima, ministrantima, ljudima s posebnim potrebama, bolesnima i drugima. Svoj doprinos u pastoralnom radu s obiteljima dao je povjerenik za pastoral s obiteljima u biskupiji mag. Marko Lončar koji je pozvao župnike da budu otvoreni na suradnju s ovim povjerenstvom na dobro naših obitelji. Razgovor je nastavljen iznošenjem iskustava pojedinih župnika u pastoralnom radu u povjerenim im župama. Naglasak je stavljen na koordinacijski pastoralni rad na župnoj, dekanatskoj i biskupijskoj razini. Pastoralni rad se očituje i u aktivnosti Caritasa Srijesmke biskupije. Svoju riječ je svima uputio ravnatelj Caritasa Jozo Duspara. Iznio je smjernice djelovanja Caritasa u pastoralnom smjeru, ponajviše u osnivanju župnih caritasa i volonterstva. Zahvalio je svim župama koje su sudjelovale na pomoći za potrebe župa u Kraljevu i potrebnima u Japanu.

      Ekonomsko i financijsko poslovanje u župama bilo je posebno naglašeno s obzirom na poteškoće siromaštva i ekonomske kriza na ovim područjima. Već od više od dvadeset godina župne zajednice u Srijemu su u nezavidnoj kritičnoj ekonomskoj situaciji. Neprestano moraju moliti pomoć od institucija, crkvenih, inozemnih a ponajviše društvenih i državnih, koje su pozvane da ravnopravno pomognu svim građanima države i društva u kojoj svi sudjeluju u napretku zemlje kojoj pripadaju.

      Na temu web-stranica www.srijembiskupija.rs uzeo je udjela prof. dr. Ivica Čatić, viši asistent pri Katedri Novoga zavjeta na KBF-u u Đakovu, pomoćnik koordinatora Biskupijskog pastoralnog centra Srijemske biskupije i stručna osoba za dizajniranje i vođenje web-stranice Srijemske biskupije. Podsjetio je svećenike da je već duže vrijeme aktivna web-stranica biskupije i predstavio mogućnosti prisutnosti župa i ljudskog, kršćanskog života i pastoralnog rada u njima te predložio da župe odrede župne dopisnike koji će informirati javnost o svemu što se događa u župnim zajednicama. Profesor je pozvao svećenike da otvaraju ovu stranicu i koriste materijal koji se objavljuje.

      U predmetu povrata crkvene imovine, sudionici na sjednici traže od nadležnih da surađuju sa župama koje imaju pravo da im se vrati nepravedno oduzeta crkvena imovina i da im pomognu u ostvarenju toga prava. Sve župe Srijemske biskupije su priložile potrebnu i traženu dokumentaciju u vezi s povratom te stoga traže da se ubrza postupak konačnog pozitivnog rješenja. Zakonski, vijećnici svećeničke skupštine zahtjevaju da se vrate oduzete matične knjige krštenih, vjenčanih, umrlih i drugi dokumenti svim župama kojima su nepravedno oduzeti.

      Postavlja se pitanje zdravstvenog osiguranja svećenika rimokatolika. Ima li neke pravičnosti u vezi s ovim pitanjem između katoličkih i pravoslavnih svećenika, pitamo se mi katolici i traži se odgovor od nadležnih državnih institucija.

     Sjednica je završila uz niz smjernica i prijedloga za daljnji pastoralni rad u našim župama, dekanatima i biskupiji.

Marko Loš

Marko Loš