Naše iščitavanje ćemo početi „horizontalno“ idući od riječi do riječi, od retka do retka. Nakon toga toga ćemo ukazati na neke datosti koje se u „vertikalnom“ smislu protežu kroz Psalam poput kontrapunkta.

“Horizontalna” analiza teksta

1,1:

Psalam počinje proglasom blaženstva: blažen, sretan čovjek (usp. Ps 119,1)! Za razliku od svečanog, liturgijskog proglasa barûk, blagoslovljen koji doziva sferu božanskoga, izraz koji je ovdje upotrijebljen pripada području svakodnevice i izriče ljudsko stanje sreće – najjednostavnije i najobičnije: sretan čovjek! Ovaj početni blago… daje stoga intonaciju cijelom Psalmu a i Psalteriju i hrabro obećava: onaj tko ozbiljno bude koračao Psalterijem i slijedio njegove upute doživjet će sreću!

Ukoliko je put metafora za ljudsko ponašanje (usp. Ps 25,8-9; Izr 1,15; 2,8-9), vjerojatno se želi reći da pravednik izbjegava sve dimenzije životnog puta opakih, grešnika i podrugljivaca. Slike u 1,1 ići, stati i sjediti mogu se stoga shvatiti kao progresivna gradacija u smislu stupnjevanja bliskosti jer sjediti u nečijem društvu znak je znatne bliskosti.

Interesantno je primijetiti da su zli oslikani kao množina a da ono što imaju, imaju zajedničko – savjet, put i zborove. Stoga se spram pravednika kao pojedinca predstavljaju kao množina koja ima zajednička stajališta – na neki način u sebi oličuju dominantni model i mentalitet. Psalam, dok opisuje ono što pravednik ne čini, navodi tri pokreta (ići, stati i sjediti) koji su za čovjeka temeljni u njegovoj fizičkoj strukturiranosti i pomoću kojih se postavlja u određeni odnos prema drugima. Pravednik, dakle, svojom temeljnom strukturom odbija poistovjetiti se sa društvom, sa dominantnim mentalitetom koja ima negativan predznak.

Motiv separacije od opakih na definitivan način izražava potpuno odvajanje pravednika (usp. Ps 139,21; Mudr 2,15-16): kao što je i Izrael trebao biti odijeljen od naroda (Br 23,9), tako i čovjek koji je sretan jer blaženost i blaženi nema ništa zajedničko sa zlom.

1,2:

Nakon što je u 1,1 opisao pravednika u onom što on ne čini, psalmista sada opisuje što čini. Dvostruki opis, negativni i pozitivni, za biblijskog pisca je način da izrazi kompletnost, posvemašnjost opisa pravednika (usp. Job 1,1.8; 2,3). Interesantno je da prvom oznakom pravednika Ps 1 ne smatra ono što on čini (sudjelovanje u liturgiji, molitva, djela pravednosti, socijalni angažman) nego ono što voli! Ako čovjek ne ide za onim što voli, postavlja se pitanje autentičnosti njegove životne orijentacije: u kakvom je odnosu prema djelima što ih čini ako ih ne voli, ako u njima ne uživa? Osoba se determinira onim što voli i nad čime kontinuirano reflektira, «what delights us invades us».

Pravednik ima svoju radost – Zakon Gospodnji. Zakon, Tora, (tôrâ) dolazi od glagola jarâ koji u konjugaciji hifil znači upravljati, poučavati, pa ga prema tome ne treba ga shvaćati samo legalistički jer je zapravo riječ o životodajnom izrazu Gospodnje volje i prema tome prirodan odgovor na nju je radost i užitak.

Bog je za starozavjetnog pobožnika ne samo Bog-Stvoritelj koji je stvaranjem pokazao svoju svemoć, nego i dobročinitelj koji je Izabrani narod podigao u život u trenutku kad mu se nitko nije htio smilovati (usp. Ez 16, 4-14), On je čuvar Izraelov (Ps 121,4), njegov Otac (Iz 63,16; 64,7). Gospodnja riječ je istina (usp. Ps 119,86) jer po njoj opstoji svekolika stvarnost (Ps 119,91) i stoga je ona, ukoliko je savjetnik (usp. Ps 119,24), više nego savršena (usp. Ps 119,26), pa onda nije slučajno da raduje srce (usp. Ps 119,111) i da će joj se ono rado prikloniti (Ps 119,112). Očinska dobrohotnost i savršenost razlogom su da Njegova riječ bude ljubljena više no žeženo zlato (Ps 119,127), štoviše, da se za njom žudi (Ps 119,131). Pošto je milosni dar (Ps 119,29), Njegov Zakon dušu krijepi (Ps 19,8) i zato ga se rado uzima dubinom srca (Ps 40,9) i u njemu uvijek iznova nalazi užitak (Ps 1,2); iz tog razloga je dobro da je Zakon neprestano prisutan i da prožimlje čovjekovu svakodnevicu (Pnz 6,6ss).

Riječ koja kaže da pravednik misli o Zakonu dan i noć prijevod je glagola hagâ koji znači da pravednik pobožno poluglasno izgovara riječi Zakona sve dok ne postanu dio njegovog bića; naime recitiranje tihim glasom već poznatih tekstova bio je način meditacije svetog teksta.

Taj glagol ima šarolik spektar značenja, od razmišljanja, meditiranja o nečemu (Ps 63,7), šaputanja (Job 27,4), čeznutljivog gukanja (Iz 59,11) pa sve do zapomaganja (Iz 38,14). Ukoliko Riječ Zakona, kako smo vidjeli maloprije, budi u čovjeku radost, ali i čežnju, čitav spektar značenja tog glagola bi ovdje mogao doći u obzir. Onaj tko inače uživa u Zakonu, u teškim životnim trenucima nad njim zapomaže jer od njega traži savjet, a ne od opakih ili od društva podrugljivaca (1,1). Tako Ps 143 (imamo ga u časoslovu u Povečerju utorka) opisuje dramatičnu pritiješnjenost (143,3-4) uslijed koje, u potrazi za izbavljenjem, misao se sama upućuje ka Božjim djelima i spominje se dana minulih (143,5b) a unutrašnji stav lijepo izražava slika slijedećeg retka: ruke svoje za tobom pružam… (143,6).

Izraz dan i noć jest merizam koji, suprotstavljajući 2 aspekta jednog realiteta, istovremeno uključuje sve ono što između njih postoji; to znači da psalmista ovdje izražava posvemašnjost vremenskom smislu (nakon što je u 1,1 izrazio posvemašnjost pravednikovih akcija).

Riječ Božja vodi pravednika dok hodi, čuva kada spava i razgovara kada se probudi (usp. Izr 6,22). Dakle, pravednika daleko od opakih drži Riječ Božja (Ps 17,4); ona je razdjelnica za njegovu životnu orijentaciju: na jednoj su strani opaki i destrukcija a na drugoj Riječ kojom su stvoreni nebo i zemlja (Post 1) – ona je vrelo života i tko je pravedan odlučuje se za život (1,1); zbog toga je onda i sretan (1,2).

Alonso Shökel primjećuje da Ps 1 ne slijedi model Još 1,8 koji uz meditaciju naglašava i prakticiranje zapovijedi Zakona. Na temelju psalmistove sposobnosti prodirati u srž stvari i jezgrovito ih izraziti, usuđujemo se nagađati da ovdje možda želi reći: dovoljno je meditirati; ako je meditacija zbilja bila meditacija onda ne može ostati bez odraza u životu, u svoje vrijeme će donijeti plod!

1,3:

Vjerojatno zbog čestih i tegobnih sušnih prilika slika plodnog drveta koje raste uz vodeni tok jest slika draga Srednjem Istoku i Egiptu. Pravednik i njegov plodan život više su puta u Starom zavjetu oslikani likom stabla koje je obilno napajano vodom pa je stoga i plodno (Ps 92,13-15; Jer 11,19; Ez 17,5-8). Lišće koje ne vene poznata je slika starozavjetnom piscu, tako Jer 17,7-8 opisuje lišće koje ostaje zelenim kako u vrijeme žege, tako i u sušnoj godini te čini stablo uvijek plodnim (usp. Ez 47,12); to, dakako, nije nikakvo čudo jer biljka uredno plodonosi ako je dobro hranjena i napajana. Slika uvijek zelenog stabla se u ovoj usporedbi odražava dvojako: iznutra oslikava unutrašnji stav osobe koja je dobro ukorijenjena u tlo gdje traži životni sok dok je naizvan takva osoba poput stabla koje redovito rodi obilnim rodom.

No, pronaći siguran i kvalitetan izvor napajanja jest problem za sebe. Ovo stablo nije slučajno naraslo uz vodu tekućicu – tamo je presađeno: samo onom tko izađe iz ovog svijeta, tko iz njega emigrira jest obećan kvalitet ovakvog stabla. Pravednik se napaja na izvorima plodnosti – na Zakonu: jer Zakon «je mudrosti pun kao vode Fišona i kao Tigris u dane proljetne…I rekoh: Natopit ću vrt svoj i navodnit ću cvjetnjake svoje; i gle, od jarka mojeg rijeka postade, a od rijeke more mi nasta» (Sir 24,25.31). Ova simpatična progresivna gradacija, gdje se skromno prokopani jarčić do blaga Zakona najprije prelijeva u rijeku i potom svojim obiljem prerasta u more, ima svojevrsnu usporednicu u smislu preobilja u ovom retku gdje se govori o posvemašnjoj plodnosti. Naime, stablo zasađeno pokraj vode tekućice donosi plodove i to daleko iznad potrebe samoodržanja. Posljednji dio retka sve što radi dobrim urodi poslužio je psalmisti da bi upotpunio izraz posvemašnjosti plodnosti: nakon što je istaknuo plodnost u vremenskom (u svoje vrijeme plod donosi) on u zadnjem dijelu retka ističe i njegovu plodnost u vrsnom pogledu (sve što radi dobrim urodi).

Neka ovdje ne prođe nezapaženom još jedna progresija. Upravo u riječima sve što radi dobrim urodi pravednik dobiva konačnu odrednicu svog ponašanja, zadnju kvalifikaciju: ispravno i plodno djelovanje. Njegova aktivnost u 1,1 je bila opisana negativnim terminima izbjegavanja savjeta, puta i društva opakih; u 1,2 se predstavlja njegova radost, Zakon, nad kojim on vrši mentalnu aktivnost – meditaciju; tek nakon što je opisao pravednikovo izbjegavanje zla te njegov odnos sa Zakonom i usporedio važnost tog odnosa sa životvornom ukorijenjenošću stabla pokraj uvijek svježe vode (1,3ab), psalmista sada progovara o pravednikovoj aktivnosti kao o vidljivoj djelatnosti: on nešto i čini, a sve to što čini uspijeva! Plodna djelatnost, dakle, dolazi tek poslije izbjegavanja zla, na jednoj, i meditacije, na drugoj strani, tj. posljedica je ukorijenjenosti u dobrim tokovima.

Stanje blaženosti najavljeno početnim blago čovjeku stoga nije samo nagrada, ono je prije posljedica određenog načina života: kao što dobro natapano drvo lista, tako i osoba koja izbjegava zlo i uživa u Zakonu prirodno uspijeva jer živi u skladu s mudrošću u skladu s planom Stvoritelja i autora života.

1,4:

Opaki su opisani kao sušta suprotnost pravedniku. Oni nisu uspoređeni čak ni sa suhim stablom a kamoli da bi donijeli bilo kakav plod; ništa zelenoga nego samo suho staničje pljeve. Pljeva je u Starom zavjetu inače jedna od slika za nestalnost i beskorisnost (usp. Ps 18,43; 35,5; 83,14; Am 9,9; Hoš 13,3; Iz 17,13) a upotrebljava je i Ivan Krstitelj u svom upozorenju farizejima i pismoznancima (Mt 3,12; Lk 3,17). Opis opakih je kratak i nedvosmislen: sve ono što je rečeno za pravednog čovjeka za njih ne važi. Opaki nisu takvi, kaže jednostavno i bez ponavljanja hebrejski tekst. Pravednik kontrolira svoj pravac (1,1), njihov je nekontroliran – kuda ih vjetar nanese; on ima svoj užitak i radost (1,2a), oni je nemaju nego im preostaje šuplji smijeh izrugivanja; on traži savjet od Riječi Božje (1,2b), a oni ga ne trebaju jer imaju svoje vlastite koje nude i drugima (1,1); on je svjež i plodan (1,3b), oni su suha pljeva!

U našem Psalmu pljevu tj. opake raznosi vjetar. Činjenica da psalmista ovdje ipak naglašava subjekt otvara mogućnost da psalmista smjera i na značenje duh, jer se ovaj pojam upotrebljava i u smislu centra unutrašnje psihičke aktivnosti (Ps 34,19; 51,19; Još 2,11; 5,1; Iz 65,14; Ez 21,12). Možda je posrijedi igra riječi kojom je psalmist na još jedan način želio naglasiti razliku pravednika od opakih ljudi: kao što pravednog njegov duh otklanja od puta grešnikâ (1,1b) i ukorjenjuje u Zakon u kojem pronalazi svoju radost (1,2-3), tako opaki nemaju te ukorijenjenosti (1,4a), nego ih njihov nestalan duh nosi posvuda. Razlika između pravednika i zlih bila bi tako utemeljena u unutrašnjoj, osobnoj moralnoj kvaliteti, a u prilog tome govori i posljedična povezanost u koju je postavljen slijedeći redak dok naglašava sankciju: stoga, se opaki neće održati na sudu i u ambijentu pravednih (1,5).

Interesantno je da prema Ps 1 između pravednika i opakih ne postoje prijelazni stupnjevi: ili se netko napaja Zakonom i donosi plod, ili je opak i zao! Ovako oštra podjela želi istaći kvalitetu djela pravednika: ona proizlaze iz prožetosti riječju Božjeg Zakona (1,2) i zato je razumljivo da je takav životni put istinski plodan (1,3) i blizak Bogu (1,6), za razliku od onih koji sami određuju svoj put a zapravo se raspršuju bez pravih vrijednosti, usmjerenosti i dohodišta (1,6). Ići nekim svojim putem i zaobilaziti dobro kojemu vodi riječ Božja znači doprinositi pomutnji u ovom svijetu i ne dozvoljavati da zasine iskonska volja Stvoritelja i stvorenje dostigne svoje puno ostvarenje.

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

Ivica Čatić

NOVI BANOVCI, 28. svibnja 2011. - U župi Rođenja Blažene Djevice Marije u Novim Banovcima pod geslom Što je istina? (Iv 18,38) održan je susret mladih Srijemske biskupije. Susretu su prisustvovali mladi iz svih župa biskupije.

      NOVI BANOVCI, 28. svibnja 2011. - U subotu 28. svibnja u župi Rođenja Blažene Djevice Marije u Novim Banovcima pod geslom Što je istina? (Iv 18,38) održan je susret mladih Srijemske biskupije. Susretu su prisustvovali mladi iz svih župa biskupije.

      Tijekom dana uz druženje, sport i druge mladenačke aktivnosti, održao je predavanje prečasni Božidar Lusavec, župnik u Beški i Maradiku. Tema predavanja je je bila u svjetlu gesla susreta, o istini u našem životu. Predavač Lusavec je zorno prikazao razne vidove istine i o našem pristupu istini. Istaknuo je na početku „Nisam došao ponuditi vam u ovom izlaganju istinu koju vam nudi svijet, istine koje vas često puta udaljavaju jedne od drugih, od samih sebe i Crkve. Želim vam govoriti o istini koja je za nas vjernike utemeljena na Krstu, istini koja uz oslobođenje čovjeka donosi mu sigurnost i mir. Znamo da ste u potrazi za smislom, ostvarenjem životnih snova, imate pred sobom ciljeve. Sve će to uspjeti ako bude našim životima dominirala istina koju donosi Krst, istina koja nas postavlja na pravo mjesto prema sebi, prema onom što imamo, prema medijima, cjelokupnom društvu u kojem živimo i jesmo.“ 

      Na susretu mladih misu je predvodio srijemski biskup mons. Đuro Gašparović uz koncelebraciju srijemskih svećenika koji su došli s mladima iz svojih župa. Na misnom slavlju homiliju je održao preč. Lusavec.

U obraćanju mladima na početku liturgijskog slavlja biskup je rekao: „Govorimo uvijek da ste vi naša budućnost, no, vi ste, dragi mladi, naša sadašnjost, jer danas moramo za vas i s vama zajednički raditi i vi ste nam potrebni danas, kao što smo i mi, biskupi i svećenici, potrebni vama danas.“ Biskup je zahvalio svima koji su doprinijeli da se ovako dobro organizira susret, a osobito Uredu za mlade Srijemske biskupije i povjereniku za mlade i koordinatoru Biskupijskog pastoralnog centra Srijemske biskupije u Petrovaradinu vlč. Ivici Damjanoviću. Posebna zahvalnost ide župniku, domaćinu susreta, vlč. Dušanu Milekiću i župljanime župe Novi Banovci koji su prihvatili da susret bude u njihovoj župi i koji su bili spremni biti dobri domaćini uz darove koje su pripremili.

      Misu je glazbeno animirao VIS Tekije iz Petrovaradina.

     Zabavni dio susreta je bio program koji su izveli mlađi tamburaši sastava HKPD Tomislav iz župe Golubinci.

      Najavljen je i slijedeći susret mladih Srijemske biskupije 2012. godine koji će se održati u župi Sv. Roka u Moroviću.

Ivan Radoš

Ivan Radoš

SREMSKA MITROVICA, 25. svibnja 2011. - U Sremskoj Mitrovici, okrijepljena svetim sakramentima, umrla je Anka Vrgoč 24. svibnja 2011. godine u 88. godini života.

      SREMSKA MITROVICA, 25. svibnja 2011. - U Sremskoj Mitrovici, okrijepljena svetim sakramentima, umrla je Anka Vrgoč 24. svibnja 2011. godine u 88. godini života. Pokojna Anka je bila uzorna vjernica i majka sedmero djece od kojih su troje u duhovnim zvanjima, o. Marko Vrgoč, franjevac trećoredac, s. Elizabeta i s. Ivanka, redovnice družbe milosrdnih sestara svetog križa.

      Pokojna je sahranjena 25. svibnja 2011. godine na katoličkom groblju u Sremskoj Mitrovici. Sprovodne obrede vodio je preč. Eduard Španović, župnik i generalni vikar. U homiliji je zahvalio Bogu za uzornu vjernicu i majku koja je rado dolazila u crkvu dok je mogla i u zajedništvu s drugim vjernim župljanima molila za svoju obitelj, posebno za svoju djecu. Spomenuo je kako se pokojne Anke sjeća još kao dječak, te da je ostavila utisak predane kršćanske majke što je svojim životom i posvjedočila.

      Na sprovodu uz mnogobrojne župljane bili su prisutni i franjevci trećoredci predvođeni svojim provincijalom o. Ivanom Paponjom i časne sestre svetog križa predvođene provincijalnom poglavaricom s. Franciskom Molnar. Nakon sprovoda u katedrali je prikazana za pokojnicu sveta Misa koju je predvodio provincijal o. Ivan Paponja. Provincijal ju je u homiliji uzeo za primjer svjedoka života te rekao kako je velika radost u nebu dočekati majku koja za sobom ostavlja tri duhovna zvanja.

Mario Paradžik

Mario Paradžik

PETROVARADIN, 26. svibnja 2011. - U Petrovaradinu održan je redoviti tjedni susret studenata i mladih radnika naših nad/biskupija i apostolskog egzarhata za vjernike bizantskog obreda u Srbiji i Crnoj Gori.

      PETROVARADIN, 26. svibnja 2011. - U Biskupijskom pastoralnom centru Srijemske biskupije u Petrovaradinu održan je redoviti tjedni susret studenata i mladih radnika naših nad/biskupija i apostolskog egzarhata za vjernike bizantskog obreda u Srbiji i Crnoj Gori.

    Specifičnost ovog susreta jest u tome što je ovo zajednički susret kao završetak okupljanja u ovome semestru. Početak susreta bio je u župnoj crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu gdje je svetu misu zahvalnicu za konac školske-akademske godine 2010./2011. predslavio biskup srijemski mons. Đuro Gašparović u koncelebraciji s Ivicom Damjanovićem, Ivanom Rajkovićem i Mirkom Štefkovićem, a mlade su ispovijedali Božidar Lusavec i Marijan Vukov.

     Mladima je biskup poručio da sada u okviru euharistije zahvale za darove primljene od Gospodina ali i da mole za blagoslovljen rad i studij što im sada predstoji u ispitnom razdoblju.

    Na koncu misnoga slavlja povjerenik za mlade Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda i koordinator i voditelj Biskupijskog pastoralnog centra Ivica Damjanović poručio je mladima da čuvaju ove susrete i pozovu i druge kako bi međusobno uz druženje i prisustvo Krista svjedočili drugima svoju vjeru. Osobito je pozdravio one studente koji se nakon ovoga semestra, nakon završetka svoga školovanja, vraćaju svojim župama te da ne zaborave nositi Isusa Krista ma gdje se nalazili.

   Nakon euharistijskog slavlja druženje je nastavljeno u Biskupijskom pastoralnom centru uz razgovor o temama protekle akademske godine te uz pjesmu kao i tradicionalni domjenak.

Marijan Vukov

Marijan Vukov

ZEMUN, 24. svibnja 2011. godine - Blagdan Marije Pomoćnice poseban je dan za Zemunsku župu „Uznesenja Blažene Djevice Marije“. Zemunska Gospa, kako je sa ponosom nazivaju, zaštitnica je ovoga grada još od kada je on oslobođen tereta nametnutnog od strane Turskih osvajača.

      ZEMUN, 24. svibnja 2011. - Blagdan Marije Pomoćnice kršćana, koji se obilježava 24. svibnja poseban je dan za župu "Uznesenja Blažene Djevice Marije" u Zemunu.  Zemunska Gospa, kako je s ponosom nazivaju i časte vjernici katolici, zaštitnica je ovoga grada još od kada je on oslobođen tereta nametnutnog od strane Turskih osvajača. Tada je, pod okriljem Marije Pomoćnice kršćana, započela obnova crkava i kršćanskog života čiji napredak je do tada bio onemogućen. I danas, župljani Zemuna, kao i niz godina unazad, nakon krunice i litanija, svečanom svetom euharistijom, slave ovaj blagdan.

     Sv. Misu je predvodio biskup srijemski Đuro Gašparović u koncelebraciji s domaćim župnikom i dekanom Jozom Dusparom i svećenicima Srijemske biskupije i Beogradske nadbiskupije. Euharistijsko slavlje je ove godine bilo posebno i po tome što je sedmero mladih pristupilo sakramentu svete potvrde i tako otvorili svoje srce Kristu i dopustili da ih Duh Sveti vodi kroz život.

    Homilija je bila veoma sadržajna i jasna poruka biskupa Gašparovića upućena krizmanicima i svim prisutnim vjernicima da se ne boje prepustiti  djelovanju Duha Svetoga i prenositi njegove darove bližnjima a osobito svojoj obitelji. Tada ćemo zaista slijediti primjer Nebeske Majke. Danas je za nas vjernike i župljane ove župe Uznesenja Blažene Djevice Marije veliki i svečani dan kada slavimo blagdan Pomoćnice kršćana, zapošeo je biskup homiliju. Podsjetimo se da je to blagdan koji je papa Pio VII. od 1815. godine unio u kalendar zahvalan Gospi za svoje oslobođenje iz zatvora cara Napoleona. Čudesni je to bio pothvat, jer Gospa ne napušta one koji se njoj utječu. No, još prije stotinu godina od toga događaja započeli su zemunski katolici 24. svibnja 1717. godine častiti Blaženu Djevicu Mariju, Pomoćnicu kršćana kao Zemunsku Gospu, zahvalni za izlazak iz ropstva na slobodu odlaskom Turaka iz Zemuna, kada se grad Zemun počeo obnavljati i širiti.  

      Biskup je naglasio da su joj se obraćali i slavili je zemunski vjernici, a obraćaju joj se i danas. Molili su njezin zagovor, a mole i danas, kod Boga Oca i njezina Sina Isusa Krista u svojim potrebama i poteškoćama, a slavili su je i zahvaljivali i slave je i zahvaljuju joj i danas na pomoći i slobodi ispovijedanja vjere i prakticiranja kršćanskog života što su njezinim zagovorom izmolili. Obraćajući se krizmanicima krizmatelj Gašparović je naglasio da ih Duh Sveti čini odvažnima, potiče ih razmatrati i doživjeti život Isusa Krista u svetoj Misi koju će svake nedjelje slaviti. Biti kršćanin nije lako. Biti vjernik nije lako u bilo kojem vremenu i na bilo kojem mjestu, ali je moguće.

      Dragi krizmanici, a i dragi vjernici! Živite zajedništvo vjere svaki put kad se međusobno okupljate, osobito kod slavljenja svete Mise. Aktivno i velikodušno sudjelujte u životu ove župe, svaki put kad to od vas ova župna zajednica preko župnika zatraži, jer ćete tako doživjeti djelovanje Duha Svetoga koji će vam pomoći susresti Krista, biti njemu bliski i ostvariti crkveno i župno zajedništvo.

      A zatim, po Duhu Svetom koji vam se danas daje, potakao je krizmanike biskup, posvećujte svoje obitelji i vaše domove. Donosite u vaše obitelji, u vaš dom i u vašu župnu zajednicu mir, radost, slogu, a napose ljubav, i to pravu Kristovu ljubav. Tada ćete biti slika svoje obitelji i slika svoje župne zajednice koja vas se neće stidjeti i u kojoj neće biti razočaranja ili malodušnosti. Sloga, ljubav, poštovanje i poslušnost svjedočit će prisutnost Duha Svetoga kojeg sada primate po ovom sakramentu Potvrde ili Krizme.

      U zaista prepunoj crkvi, svečanom ugođaju je doprinio zbor "Svete Cecilije" dobro poznatim marijanskim pjesmama. Oni su na probama veoma rado i vrijedno vježbali pjesmu "Majko ljubežljiva" koju do tada nisu pjevali a koju su željeli pokloniti župljanima na ovaj blagdan. Na koncu slavlja prečasni Duspara je zahvalio biskupu i svećenicima, krizmanicima, župljanima i gostima kao i pjevačkom zboru koji je uveličao ovo euharistijsko slavlje kao i sestri Ozani  koja je i ovoga puta prelijepo okitila crkvu. Nakon pjesme “Kraljice neba” i “Zemunskoj Gospi” župnik je nazočne pozvao da nastave druženje u crkvenom dvorištu uz domjenak.     

Danijela Lukinović

Danijela Lukinović

PETROVARADIN, 19. svibnja 2011. – U četvrtak, 19. svibnja 2011. godine, na poziv srijemskoga biskupa mons. Đure Gašparovića, sabrali su se svećenici iz svih župa Srijemske biskupije na svoju redovitu duhovnu obnovu u Petrovaradinu.

     PETROVARADIN, 19. svibnja 2011. – U četvrtak, 19. svibnja 2011. godine, na poziv srijemskoga biskupa mons. Đure Gašparovića, sabrali su se svećenici iz svih župa Srijemske biskupije na svoju redovitu duhovnu obnovu, koja je održana u privremenoj biskupskoj rezidenciji u Petrovaradinu. Duhovnu obnovu, na temu Kršćanski identitet pred današnjim izazovima i Poslanje Crkve i socijalni nauk, predstavio je mons. dr. sc. Vladimir Dugalić, profesor i prodekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu, Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Teme su izazvale veliki interes među svećenicima koji su se uključili u raspravu pitanjima i izmjenama iskustava iz župnih zajednica.

            Voditelj Dugalić je na početku postavio pitanje može li kršćanstvo danas jednoj kulturi koja naglašava slobodu kao nešto božansko, kulturi koja izdiže subjektivnu racionalnost kao jedini kriterij ljudskog ponašanja, ponuditi nešto novo i svojom porukom pomoći današnjem čovjeku? U izlaganju je govorio o identitetu svakoga čovjeka, i naglasio da je bit identiteta biti ono što jesi i da označava doživljaj vlastitog ja. Odgovor na pitanje što je kršćanski identitet i vlastito dostojanstvo pronalazimo u raspetom Kristu. Mi propovijedamo raspetog Krista, nastavio je voditelj, koji objavljuje autentični smisao slobode i ljubavi, proživljuje ga u posvemašnjem davanju sebe i poziva učenike da se priključe toj njegovoj slobodi i ljubavi. Upravo iskustvo Božje ljubavi polazište je kršćanskog načina života. Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, nastavio je voditelj, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačan pravac. Naglasio je da nasuprot neodređenoj ljubavi koja se još uvijek traži, kršćanska ljubav izražava iskustvo ljubavi koja je postala otkrivanje drugoga, nadilazeći sebični karakter koji je ranije prevladavao. Ljubav postaje skrb o drugome i za drugoga. Ne traži više samu sebe, nije uranjanje u opijenost srećom, traži naprotiv dobro drugoga: postaje odricanje, spremna je na žrtvu, štoviše traži je.

      Dugalić je nadalje govorio o ljudskoj odgovornosti kao odgovoru na Božji poziv i istakao važnost ljudske osobnosti i stvaranje ozračja u kojem će čovjek moći odgovoriti na Božji poziv da ostvari vlastite sposobnosti i stvori vlastiti život kao slobodnog bića. Misterij čovjeka postaje jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi. „Krist, novi Adam, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva“ (GS 22). Voditelj je naglasio, citirajući crkvene dokumente, da se tu očituje temeljna povezanost između spasenjskog Kristovog otajstva i objavljenog misterija o čovjeku, jer punina istine o čovjeku spoznatljiva je jedino po Kristu i u Kristu. U tom smislu, „to ne vrijedi samo za one koji vjeruju u Krista, nego i za sve ljude dobre volje u čijim srcima milost nevidljivo djeluje“ (GS 22). Možemo stoga reći kako nam Krist, trpeći za nas, „nije samo dao primjer da idemo njegovim stopama nego nam je otvorio i put, i dok njime stupamo, život se i smrt posvećuju i dobivaju novi smisao. Postavši jednak slici Sina, koji je Prvorođenac među mnogom braćom, kršćanin prima 'prve plodove Duha' (Rim 8,23), po kojima postaje sposoban da ispuni novi zakon ljubavi“ (GS 22).

      Kršćanin će biti prepoznatljiv u svijetu, posebno u mjestu gdje živi, u župi i biskupiji, upravo po djelovanju koje je nadahnuto Kristovom ljubavlju, jer „ljubav kao veza savršenosti i izvršenje Zakona (usp. Kol 3,14, Rim 13,10) upravlja svim sredstvima posvećenja, daje im oblik i dovodi ih do svršetka. Stoga je znak pravog Kristovog učenika i ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku“ (LG 42).

      Govoreći o društvenoj dimenziji odgovornosti, o solidarnosti, voditelj Dugalić je rekao da solidarnost pretpostavlja zalaganje za pravedniji društveni poredak u kojemu bi se napetosti bolje prevladale a sukobi lakše našli dogovorno rješenje. Međutim, ona ne može ostati samo na razini pojedinaca ili grupa, jer na taj način ne može zadobiti snagu da bi bitno utjecala na društvena zbivanja, ponajviše na problem nezaposlenosti ili druga gospodarska pitanja.

     S obzirom na poslanje Crkve i socijalni nauk, voditelj je iznio teološku dimenziju socijalnog nauka Crkve. Ta dimenzija je teološko razmišljanje u svjetlu vjere i crkvene predaje o temeljnim etičkim principima društvenog života i čovjeka, te pripada u područje teologije, posebno moralne teologije. Socijalni nauk Crkve možemo odrediti kao bogatu baštinu koju je Crkva postupno stekla iz Božje riječi i iz svoje otvorenosti promjenjivim prilikama u kojima žive narodi u raznim povijesnim razdobljima. Riječ je o baštini, navodi Dugalić, koja se vjerno čuvala i razvijala kao odgovor Crkve na uvijek nove zahtjeve ljudskoga suživota i socijalna pitanja koja je sa sobom donosio, osobito preko brojnih intervenata Učiteljstva o socijalnim temama.

      Praktična pastoralna dimenzija socijalnog nauka, nastavio je Dugalić, je u tome da socijalni nauk Crkve mora dati doprinos evangelizaciji, dijalogu sa svijetom, kršćanskom tumačenju stvarnosti i smjerovima pastoralnog djelovanja kako bi razna nastojanja vremenitog življenja bila osvijetljena zdravim načelima. Nauk ostaje tako otvoren za stanovit pluralizam projekata i radnih hipoteza, prema karizmama i darovima što ih Duh daje laicima radi ispunjenja njihove zadaće u krugu obitelji, rada, gospodarstva, politike, kulture, ekologije, itd. Iz toga slijedi, navodi voditelj, da radne upute sadržane u socijalnom nauku Crkve zadobivaju posebno značenje u skladu s posebnim značajkama posla koji se mora obaviti u svakom od spomenutih područja kako bi kao kršćani mudro i odgovorno radili u službi zajednice i općeg dobra. Socijalni nauk ukazuje na posebnu odgovornost koju imaju vjernici laici u razvoju društva u kojem žive, stvarajući konkretne modele političkog, gospodarskog i drugih oblika života. Sve se ovo može ostvarivati u župnim zajednicama, sudjelujući u promicanju općeg dobra, svatko prema položaju koji zauzima i zadaći koju obnaša. Sudjelovanje se ostvaruje prije svega prihvaćanjem zaduženja za područja u kojima čovjek preuzima osobnu odgovornost. Po skrbi kojom se posvećuje odgoju vlastite obitelji, savjesnošću kojom vrši vlastiti posao, on sudjeluje na dobru drugih i društva i time je prepoznatljiv u društvu, zaključio je Dugalić.

      Duhovna obnova je završila klanjanjem u crkvi i za bratskim stolom uz druženje.

Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević