Među temeljnim značajkama kojima je karakteriziran ljudski život svih vremena jest i patnja. Iskustvo patnje prisutno je u različitim intenzitetima i učincima na život čovjeka. Već ograničen, ljudski vijek biva protkan patnjom što čovjeka ispunjava pitanjem o smislu, naravi i podrijetlu života...

 

      Čovjek i patnja u općeljudskom iskustvu

      Među temeljnim značajkama kojima je karakteriziran ljudski život svih vremena jest i patnja. Iskustvo patnje prisutno je u različitim intenzitetima i učincima na život čovjeka. Već ograničen, ljudski vijek biva protkan patnjom što čovjeka ispunjava pitanjem o smislu, naravi i podrijetlu života, čiji završetak za čovjeka označava još jednu patnju – smrt.

      Dok jedni patnju ne prihvaćaju, drugi su je, naprotiv, pokušavali osmisliti, Leibniz razobličiti i pokazati da ona ima sovju nezamjenljivu ulogu u ovom – najboljem mogućem – svijetu što ga je Dobri Bog uopće mogao stvoriti, svi dijele s Romanom Guardinijem pitanje koje on postavlja pred svoju smrt: zašto čovjek do spasa dolazi preko bolnih stranputica patnje? Zašto nam je život zagorčen izobiljem zabluda i nasilja? Zašto toliki nevini bolno stradaju pod udarom zla?

     Biblija je također suočena s problemom patnje. Ona je svjedočanstvo iskustva vjere i u tom svjetlu promatra patnju kao jednu od dimenzija ljudskog života viđenu očima vjere. Izabranom narodu je vjernost Savezu s Bogom bila osloncem u kojem su nalazili sigurnost za hod kroz sve prepreke na koje su nailazili tokom svoje burne povijesti.

      Biblijski kontekst Knjige o Jobu

      Vjera u jednog, jedinog i svetog Boga koji im daje život bila je optikom kojom starozavjetni promatra i ono što čovjeku otežava i ugrožava život. Naime, već prvi čovjek svojom nevjernošću u ovoj svijet unosi ekspandirajuće zlo i zato starozavjetna teologija u svojoj počenoj etapi uzrokom zla – a time i patnje – može smatrati samo čovjeka koji napušta vjernost Bogu i zato zaslužuje kaznu. Život će pokazati neodrživost ovakvog shvaćanja patnje jer je očevidno da mnogi pate nedužni a nepravednici uživaju blagostanje i dug život. Zakon retribucije (patnja je posljedica grijeha, a blagostanje pravednog života) uskoro postaje “tijesan” a tajna patnje će kasnije dobiti novo tumačenje: trpljenje pravednika postaje izvorom zasluga za cijelu zajednicu i svoje ispunjenje dobiva u Izaijinom Sluzi Jahvinom-Mesiji: Isusu Kristu.

      Knjiga o Jobu stoji na početku ovog razvojnog puta korigiranja dotadašnje nauke o retribuciji i donosi do protesta oštar upit u vidu poziva na parnicu pravednika patnika kojeg on upućuje Bogu! Riječi koje se iz Jobovih muka dižu Bogu mogu zvučati odveć tvrde i smjele. Zapravo, one to i jesu jer su nošene tvrdom vjerom i smjelim traženjem Boga, velikim povjerenjem u Njegovu dobrotu koja lomi sve prepreke i obzire snagom svoje iskrenosti i predanosti. Baš zato dopire do Boga iznuđujući njegov odgovor, Njegovu riječ koja čovjeku i ovaj puta donosi istinu i život.

      Općenito se smatra da je knjiga plod vremena poslije babilonskog sužanjstva kada se ostatak izraelskog naroda, pun vjere i očekivanja, spremno vraća u domovinu i tamo se suočava s mnogim poteškoćama. To je bio povod preispitivanju postojećeg stanja: kako prihvatiti patnju Bogu odanih i pravednih, koji je njezin smisao?

 

 

       Bio je to čovjek neporočan i pravedan:

      bojao se Boga i klonio zla

                                                               (Job 1,1b)

 

      Joba na početku knjige upoznajemo kao u svakom pogledu čestita čovjeka. Najugledniji među svim istočnjacima (1,3). Njegovo obiteljsko i gospodarsko stanje normalan je odraz njegovih ljudskih kvaliteta u odnosu prema sebi, ljudima, Bogu i životu uopće. On je jednostavno čovjek kome dobro ide. Pomnjivo pazi na poštovanje Zakona i brižljivo prinosi žrtve. Čovjekovo blagostanje, prema teološkom shvaćanju onoga vremena, plod je Božjeg blagoslova jer sve što čovjek ima, počevši od života preko obitelji pa sve do posljednjeg predmeta kojeg posjeduje, ima Božjom voljom. Živjeti, značilo je biti s Bogom.

      No, kakav je uistinu Job? Kakav je njegov istinski odnos prema Bogu? Nije li on tek trgovac kojem je vjernost Bogu moneta kojom kupuje svoje blagostanje? Može li ponajbolji, čovjek kome na zemlji nema ravna (1,8), nesebično ljubiti Boga iznad svakog materijalnog pa i svoga gologa egzistencijalnoga interesa? – pitanja su koja na sastanku sinova Božjih postavlja Satan (1,6-12; 2,1-7).

      Bog dopušta da Satan stavi Joba na ispit, da se vidi njegova vjernost, što on to zapravo nosi u duši. Vidimo, Bog je siguran u Joba, on već sada s ponosom gleda na ishod ovog ispitivanja i zato mirno dopušta da Satan Joba pogodi teškoćama (1,12; 2,6).

      Nakon što su se Božje strahote oborile na nj (6,4) – jer, iako Satan vodi ispitivanje, starozavjetni čovjek zna da se bilo koja stvar može dogoditi samo zato jer ju Bog dopušta – Job ih prihvaća kao volju Božju. Sva dobra koja je za života primio, dao mu je Bog i sada je dužan prihvatiti i zlo: kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo? (2,10). On vjeruje da mu je Bog još uvijek bliz jer još uvijek diše dahom koji mu Bog daje (usp. Ps 104,29-30).

      Upravo sada počinje Jobov hod kroz tamu i pustoš patnje: sve mu je uništeno, na svoje oči vidi propast obitelji – sve što mu je život činilo blagoslovom i veseljem iščezlo je! Pred sobom ima svoje čirevima i crvima posuto tijelo i Boga. Zapravo, preostaje mu samo Bog. Sve drugo je nestalo, nestaje i njegova put. Ostaje samo Bog kojeg Job više ne poznaje – kako bi moga prepoznati Boga kojega ne može pronaći bilo da krene na istok, zapad, sjever ili jug (23,8-9.15), koji je njegov život toliko promijenio da osjeća želju napustiti ovaj svijet i otiči u Šeol (14,13) – čak ga ni njegovi prijatelji više ne prepoznaju (2,12).

 

 

       Obistinjuje se moje strahovanje,

       snalazi me, evo, čega god se bojah.

                                                          (Job 3,25)

 

      Za razumijevanje Jobovog trenutka potrebno je njegovo stanje vrednovati onim vrijednostima kojima se pojedina dimenzija njegovog života nakon tragedije odlikovala, važno je njegov udes mjeriti mjerilima njegovog prostora i vremena da bismo mogli shvatiti njegov položaj.

      Job je čovjek kojemu je posvemašnje blagostanje potvrda Božjeg blagoslova. Iznenada, bez ikakva povoda njegovo imanje je ugroženo, nestaje sigurnosti koju daje Božja zaštita i pomoć. Pogibaju mu sedam sinova i tri kćeri za koje je prinosio žrtve misleći da nisu možda griješili i na Boga hulili (1,5). Job, kao starozavjetni čovjek koji je u skladu sa svojim vremenom, vjeruje da sve što ima i što mu se događa, da sav svoj život dobiva od Boga. Stoga zaključuje da ovi gubici ne dolaze slučajno ili sami od sebe. Uvjeren je da je to Božja volja.

      Iako njegov život sada dobiva drugi ton – jer ostati bez potomstva i imanja na ovako tragičan i časovit način značilo je stajati pred Bogom koji uskraćuje životnu puninu i koji se očituje na neočekivan i zastrašujuć način – Job ipak odlučuje od Boga prihvatiti nedaće kao i sve dobro što ga je do sada dobivao. Uskoro ga pogađa i zli prišt carbunculus, ne shvaća ga više ni vlastita žena (2,9-10; 19,17), napuštaju ga prijatelji koji su ga došli tješiti (6,15), odbačen je od svih kojima je nešto značio (19,13-22).

      Sada stoji sam u ruševinama svoga života. Sve što je imao propalo jer. Preostao mu je samo goli život, ali i on je teško ugrožen bolešću. Više se nema čemu nadati, za njega je životarenje besmisleno jer nestalo je sve što je život činilo vrijednim. On nema više kamo. Gubitkom obitelji, imetka i veza s ljudima gubi svoj identitet, sdašnjost i budućnost ostaju bez uporišta na kojem je moguće graditi život.

      Čak ni put pravednosti više nije garant života. Job je ostao praznih ruku, gol i nemoćan pred Bogom kakvog do sada nije poznavao. Bog koji šuti! Zapravo, Bog ne šuti. Očituje se svojom svemoći kojom čoveka čupa iz korijena i lišava ga oslonca pa bio on i ljudska pravednost na kojoj je do sada zasnivao život – uklanja ono posljednje iumeđu Boga i čovjeka. Stvoritelj i Stvor kao u Stvaranju... Ni onaj komu na zemlji nema ravna ne prepoznaje svečanost trenutka! Naprotiv...

 

 

       K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš;

       pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš.

                                                          (Job 30,20)

 

      Job, skrhan bolju i beznađem, svoje stanje doživljava tragičnim: nesretni događaji svoju punu težinu imaju u činjenici da pogođen njima Job zapravo u sebi osjeća strijele Svesilnoga (6,4). Čemu se još može nadati, što da čini onaj koga Stvoritelj uzme 'ko metu (7,20), koga je sa svih strana zapriječio (3,23)? Počinje proklinjati dan kada se rodio, žali što nije umro kao novorođenče (3,11). Što će život ovakvim nesretnicima? Kad bi ga Bog sada htio uništiti, riješio bi se muka a k tomu bi još ispunio poslušnost Božjoj volji (6,9-10). Iako nije siguran da li je u pravu, upućuje Bogu pitanje zašto mu otežava ionako kratak vijek, zašto uništava djelo svojih ruku? Neka ga pusti da se još malo veseli jer ionako nakon kratkog ljudskog vijeka za svoju budućnost ne vidi ništa osim izvjesnosti zemlje tame i sjene smrtne (10,21).

      Ipak, uvjeren u svoju nedužnost, Job poziva Boga da odgovori na njegova goruća pitanja. To mu je zalog spasenja (13,16) jer smatra da nije zaslužio ovakvu sudbinu i želi živjeti pa makar privremeno morao i u Šeol da bi se kasnije odazvao na Stvoriteljev poziv u život. Mora, usprkos svemu, negdje postojati pravda koja je iznad svega što on sada razumije i njoj on upućuje svoju krv i krik koji će vapiti iznad svih tragedija, patnji i nepravednog, okrutnog Boga tadašnje teologije:

₁₂Mirno življah dok On ne zadrma mnome,

za šiju me ščepa da bi me slomio.

₁₃Uze me za biljeg i strijelama osu,

nemilosrdno mi bubrege probode

i mojom žuči zemlju žednu natopi.

₁₄Na tijelu mi ranu do rane otvara,

kao bijesan ratnik nasrće na mene.

₁₅Tijelo sam golo u kostrijet zašio,

zario sam čelo svoje u prašinu.

₁₆Zapalilo mi se sve lice od suza,

sjena tamna preko vjeđa mi je pala.

₁₇A nema nasilja na rukama mojim,

molitva je moja bila uvijek čista.

₁₈O zemljo, krvi moje nemoj sakriti

i kriku mom ne daj nigdje da počine.

₁₉Odsad na nebu imam ja svjedoka,

u visini gore moj stoji branitelj.

₂₀Moja vika moj je odvjetnik kod Boga

dok se ispred njega suze moje liju:

₂₁o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom

ko što smrtnik brani svojega bližnjega.

                                                    (16,12-21)

 

      Job zapravo vjeruje u pravednog i dobrog Boga, u svoga Izbavitelja koji će ga k sebi dići da bi ga mogao gledati (19,25-27). Cijelo razmišljanje o svojoj sudbini i sudbini drugih ljudi, o životu uopće, on temelji na Božjoj pravednosti koja je imperativ i mjerilo ljudskog djelovanja. Ona je jedini put k spasenju te ključ nade u Božje milosrđe i život kojeg čovjek želi dobiti.

      U nezaustavljivom traženju izrazi Jobove vjere u pravednog Boga prelaze u prividnu bogohulnost:

₂₀K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš;

pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš.

₂₁Prema meni postao si okrutan;

rukom preteškom na me se obaraš.

₂₂U vihor me dižeš, nosiš me njime,

u vrtlogu me olujnom kovitlaš.

₂₃Da, znadem da si me smrti predao,

saborištu zajedničkom svih živih.

                                            (Job 30,20-23)

 

      On priziva od Boga čiju (ne)pravdu ne može prihvatiti, na Boga koji je zaista pravedan da može shvatiti svu težinu i nepravednost njegove patnje. „Od Boga koji je poprimio crte krvnika na Boga koji bi govorio ljudski“, komentira biskup M. Škvorc. Tu se očituje Jobova vjera koja ne dopušta da bi Bog mogao biti drugačiji nego pravedan i dobar. Njegove riječi mogu izgledati teške i presmione jer nisu izraz onakve poniznosti kakva se inače očekuje od čovjeka pred Bogom. S druge strane, Job Boga poznaje još uvijek samo po čuvenju (42,5) – po pravednosti koju Bog traži i od čovjeka i on ne pronalazi drugo rješenje doli ići za pravednim Bogom i njegovom pravdom jer to je zalog njegovog spasenja (13,16).

      Iz ovoga je jasno da se Job ne odriče Boga; naprotiv, on je sve uvjereniji da bezbožnik ne može pred Boga stupiti (13,16). Jobovi zahtjevi za pravdom su bezuvjetni, posljednji su krik vapijućeg patnika kojemu je nada još samo u odgovoru Svesilnoga (31,35-35).

 

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

 

Ivica Čatić

 

Uskrs, najveću hrišćanski blagdan, svečano je obeležen u dvije župne crkve u šidskoj župi. U župnoj crkvi Svijeta Katarina Aleksandrijska (djevica i mučenice) u Sotu, u ranim jutarnjim satima u nedjelju 24. travnja...

 

 

        Uskrs, najveću hrišćanski blagdan, svečano je obeležen u dvije župne crkve u šidskoj župi. U župnoj crkvi Svijeta Katarina Aleksandrijska (djevica i mučenice) u Sotu, u ranim jutarnjim satima u nedjelju 24. travnja, svečanu misu pred velikim brojem župljana kako iz Sota tako i ostalih susjednih mjesta, odžao je velečasni Zdravko Čabrajac. U propovjedi posvećenoj Isusovom Uskrsnuću, velečasni Zdravka Čabrajac istakao je da Uskrs nije istina koju treba poznavati, nego je Uskrs dogadjaj koji se živi.Takodjer, on je ovom prilikom  naglasio da Bog ne ispušta nikog iz svojih ruku, da je prisutan uvijek medju nama i kada bi smo htjeli pobjeći od njega, nemoguće je.Poruka Uskrsnuća Isusovog, kako je rekao velečasni Zdravko je da smrt nije istinska granica jer Kristos je uspeo zaživjeti u meni.Dan kada se proslavlja Uskrs, treba da je obelježen kao susret sa vrtom, treba sa obitelji da sjedimo za stolom kao u vrtu života, kao što je to učinila Marija Magdalena navestiteljica, žena koja nije imala legitimno pravo da svedoči.Zadržimo ovaj dan za zajedništvo, živimo dobrim djelima i recimo danas umjesto čestitke, Krist je živ, istakao je velečasni Zdravko Čabrajac na kraju propovjedi.

      Svečanu notu Uskršnje mise u župnoj crkvi u Sotu, doprineo je zbor djece iz Šida i Sota pod rukovodstvom njihove voditeljice Dragane Gluvnje Babić, koji su se po prvi put predstavili župljanima Sota pjevajuće skladbe o Isusu i njegovom uskrsnuću.U ovoj prelijepoj župnoj crkvi, a na opšte oduševljenje svih prisutnih, odzvanjali su zvuci prelijepih pjesama ove talentovane i vrijedne dece.

      Svečano je bilo i u župnoj crkvi Presveto srce Isusovo u Šidu, gdje je u večernjim satima održana svečana Uskršnja misa.Misu je predvodio velečasni Nikica Bošnjaković pred velikim brojem vjernika i gostiju lokalne samouprave općine Šid.

      U svojoj propovjedi, velečasni Nikica Bošnjaković je naglasio, da uskrsnuće Isosovo govori da je uskrsnuću prethodila muka, patnja, bol, iscrpljena smrt na križu i da je sve to put uskrsnuća.Sama bit Uskrsa je, kako je istakao velečasni Nikica Bošnjaković je, da živi Isus koji je pobjedio smrt ali kroz muku i patnju.Bilo koji uspjeh u životu mora iza sebe imati težak put, žuljeve, znoj, rad, to je sve patnja ali siguran put ka uskrsnuću.Ako vjeruješ u Boga, pošteno i pravedno, ako odlaziš u crkvu uz ispovjed greha, ako čitaš Bibliju vjeruješ u Boga, siguran je put ka uspjehu.Život uvjek pobedjuje smrt, to je poruka Uskrsa, naglasio je na kraju svoje propovjedi velečasni Nikica Bošnjaković.A dokaz da nemoguće postaje moguće, jeste toranj crkve Presvetog srca Isusovog koji je bio samo san, ali uz pomoć Boga, taj san se i obistinio, naveo je velečasni Nikoca Bošnjaković na kraju svečane Uskršnje mise.

      Zbor djece iz Šida i Sota, predstavili su nazočnima svojih dvanast skladbi, "Isus najlepše ime", "Zašto taj nemir u tvom srcu", "Kao košuta što žudi za izvor vodom","Rijeke žive vode" i mnoge druge, kojima se klicalo i slavio Isus i njegovo uskrsnuće a na opšte oduševljenje svih prisutnih vjernika, koji su uživali u svim predstavljenim skladbama a nekim su i zasjele suze u očima, ganuti izvedbom ove vredne i talentovane djece.

 

 

Suzana Darabašić

 

Suzana Darabašić

 

NIKINCI, 21-24. travnja 2011. godine - Vazmeno trodnevlje u župi Svetog Antuna Padovanskog u Nikincima, započelo je Misom večere Gospodnje na Veliki četvrtak. Nakon svete mise, pred izloženim Presvetim oltarskim sakramentom bilo je klanjanje, nakon kojeg su se vjernici razišli u tišini.

 

 

       Vazmeno trodnevlje u župi Svetog Antuna Padovanskog u Nikincima, započelo je Misom večere Gospodnje na Veliki četvrtak. Nakon svete mise, pred izloženim Presvetim oltarskim sakramentom bilo je klanjanje, nakon kojeg su se vjernici razišli u tišini.

      Obredi Velikog Petka započeli su navečer u 18h prostracijom svećenika i ministranata, dok su vjernici klečali, izričući tako potresenost što su i naši grijesi sukrivci Isusove smrti na križu. Nakon prostracije, i starozavjetnih čitanja, djeca i mladi su po ulogama čitali Muku Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu. U propovijedi vlč. Ivice Čatića, slušali smo razmatranja o križu, Isusovoj muci i smrti, a zatim je uslijedio obred otkrivanja i ljubljenja križa, kojem su pristupili svi prisutni vjernici u crkvi, uz riječi pjesme ‘’Puče moj’’.

 

      Na Veliku subotu sa početkom u 20h započelo je Vazmeno bdijenje. Ispred crkve blagoslovljen je oganj, te je upaljena uskrsna svijeća kao simbol uskrslog Krista. Uslijedio je ulazak u crkvu i hvalospiev uskrsnoj svijeći. Nakon biblijskih čitanja koja su ocrtala povijest spasenja, te svečano otpjevanog himna Slava Bogu na visini, započela je misa proslave uskrsnuća, koju je, kao i cijelo vazmeno trodnovlje, predvodio vlč. Ivica Čatić.

      Na blagdan Uskrsa, svečanu pjevanu misu takođe je predvodio vlč. Ivica Čatić, a liturgijsko pjevanje animirao je župni mješoviti pjevački zbor.

      Tokom proslave Vazmenih obreda i Uskrsa, u crkvi je nazočio veliki broj vjernika, kako iz Nikinaca, tako i iz filijale Platičevo., Na blagdan Uskrsa, nakon svete mise, uslijedio je najradosniji dio za djecu.

 

 

 

 

 

 

 

      Djeca su učestvovala u sada već tradicionalnom takmičenju u kucanju s jajima. Pobjednik je ove godine bila Tijana Fridman, učenica 1. razreda a za najjače jaje dobila je nagradu.

 

 

 

Kristina Šnajder

 

Kristina Šnajder

 

Na Veliki četvrtak, 9. travnja 2011. godine, slavljena je u Srijemskoj Mitrovici u katedrali manjoj bazilici svetog Dimitrija, đakona i mučenika, Misa posvete i blagoslova ulja (Missa Chrismatis).

 

  

      Na Veliki četvrtak, 9. travnja 2011. godine, slavljena je u Srijemskoj Mitrovici u katedrali manjoj bazilici svetog Dimitrija, đakona i mučenika, Misa posvete i blagoslova ulja (Missa Chrismatis). Euharistijsko slavlje je predvodio biskup Srijemske biskupije Đuro Gašparović u zajedništvu sa svim svećenicima Srijema. Tom prigodom biskup je vjernike podsjetio na svećenički poziv i poslanje te njihovu službu poučavanja, posvećivanja i upravljanja zajedno s biskupom. Uputio im je riječi zahvale, ohrabrenja i poticaja. Naglasio je da je Isus Krist u Crkvi odabrao pojedince i to slobodno i s ljubavlju i uključio ih u božanski plan te ih poslao svome narodu kojemu dolaze u Božje ime da naviještaju Riječ Božju, da posvećuju i upravljaju ljude prema Bogu:

      „Osjećamo da narod Božji upire u nas svoj pogled i da nas treba. Narod je neumoran, rekao je biskup i nastavio, ako je narod neumoran i mi, dragi svećenici, moramo biti neumorni. Danas podržavamo i jačamo jedni druge, a ja vas kao biskup potičem, usprkos umoru što vas često zahvati, poteškoćama ili neuspjesima što vas snađu u zalaganju i naporima svakodnevnog rada, usprkos nervozi i uznemirenosti radi događaja na osobnom, župnom, biskupijskom, međubiskupijskom, društvenom, državnom i međunarodnom području, da se ne štedite u međusobnoj slozi i ljubavi, ohrabrenju, smjelosti, smirenosti, pažnji i odgovornosti. Svjesni da će naša crkvena, biskupijska, župna, obiteljska, društvena i narodna budućnost biti onakva kakvu biskupijsku, župnu i obiteljsku, društvenu i manjinsku zajednicu izgrađujemo i podržavamo, moramo se očuvati od onih pogubnih prodora koji razaraju iznutra, a i izvana ovaj ljudski i milosni oragizam Crkve i društva“.

      Biskup Gašparović je zaključio homiliju riječima zahvale svećenicima za njihov višegodišnji rad s vjernicima, za otvorenost za susrete s ljudima, za svećenička druženja i svećeničku povezanost, za zalaganje u stvarima i pothvatima za koje drugi i ne znaju, za sve ono gdje su pokazali pravo lice Crkve kao svećenici. Pozvao ih je posebno danas na novu evangelizaciju, na novi navještaj riječi, svjedočenje životom, iskreno življenje svećeništva prema obećanjima datim na dan ređenja.

      Potaknuti riječima biskupa svećenici su obnovili obećanja dana na dan ređenja, a biskup je posvetio krizmeno, te blagoslovio bolesničko i katekumensko ulje koje je poslije mise predano po svećenicima svakoj župi kako bi ih cijele godine, do idućeg Velikog četvrtka, upotrebljavali za dijeljenje svetih sakramenata.

      Nakon Euharistijskog slavlja svećenici su se okupili u župskoj dvorani, gdje je biskup uputio svećenicima uskrsnu poruku. Sastanak je završen za bratskim stolom u župnom domu.

 

      Istoga dana navečer u katedrali manjoj bazilici misu Večere Gospodnje u 19 sati slavio je Eduard Španović, mitrovački župnik i dekan uz sudjelovanje velikog broja vjernika. U pobožnom i svetom raspoloženju proslavljena je ustanova Euharistije i svećeničkog reda, te je obredom pranja nogu označena Isusova zapovjed ljubavi i primjer poniznosti koji nam je dao on dao.

 

      U homiliji župnik je istaknuo važnost ovih slavlja. Bog želi uvijek biti s nama, a to se na poseban način ostvaruje po daru Euharistije i sakramentima koje dijeli svećenik posvećen po redu svećeništva. Spomen Isusove posljednje večere s apostolima obilježen je i obredom pranja nogu u kojem su sudjelovali mladići iz župe.

      Slavlje Isusove posljednje večere s apostolima također je uveličao pobožnim i kvalitetnim pjevanjem katedralni župni zbor.

      Na kraju svete mise Presveti oltarski sakrament prenešen na pokrajnji oltar kada su, klanjajući se i razmišljajući kroz molitvu i pjesmu o Euharistijskom otajstvu nazočni vjernici probdjeli neko vrijeme s Gospodinom spominjući se njegovog pitanja upućenog apostolima, a danas i nama: „Zar niste mogli jednu urut probdjeti sa mnom?“

 

      Sutradan na Veliki petak u 19 sati obrede je vodio biskup Gašparović u zajedništvu s župnikom Španovićem i Mariom Paradžikom, župnim vikarom.

      Ni župa u Laćarku nije ostala bez slavljenja obreda koje je vodio u 15 sati župni vikar Paradžik.

 

 

      Obredima je nazočio veliki broj vjernika, koji je u dubokoj pobožnosti pratio navještaj muke Gospodina našega Isusa Krista i obrede, a posebno obred otkrivanja i ljubljenja križa praćen pjesmama koje su komponirali nekadašnji mitrovački orguljaši.

 

      Navještaj Muke pjevao je katedralni župni zbor sa svojim solistima, župnikom i župnim vikarom.

      Biskup Gašparović je u homiliji protumačio događaje današnjeg dana i približavajući otajstvo križa istaknuo da je Isus nosio svoj križ, ali i naše križeve te obećao vjernima da će sve privući k sebi.

      „To se upravo i dešava u obredima Velikog petka, pojasnio je biskup. Isus je i na drvu križa činio čudesa predavši svoju majku Mariju Ivanu i Ivana majci. Time je sve nas učinio djecom nebeske majke i djecom nebeskoga Oca“, rekao je biskup Gašparović.

      Nakon svete pričesti, župnik je otvorio Isusov grob, a muškarci u hrvatskim narodnim nošnjama, tradicionalno nazvani čuvari Isusova groba, preuzeli su i ostvarili svoju ulogu sve do Vazmenog bdijenja, što je veoma duga mitrovačka tradicija.

      Na Veliku subotu navečer u 20 sati biskup Gašparović slavio je u Srijemskoj Mitrovici Vazmeno bdijenje zajedno s župnikom Španovićem, dok je u isto vrijeme župni vikar Paradžik bdijenje proslavio u župi Laćarak.

      Za vrijeme pjevanja Slave, župnik je zatvorio Isusov grob koji su od Velikog petka do tog trenutka čuvali čuvari. Veliki broj vjernika proslavio je te večeri obrede Isusovog uskrsnuća, za vrijeme kojih je sakrament krštenja primilo dvoje katekumena a jedan potvrđenik sakrament potvrde koji su se kroz cijelu godinu pripremali za taj trenutak.

 

 

      Euharistijsko slavlje, svojim kvalitetnim pjevanjem, uveličao je katedralni župni zbor svetog Dimitrija.

      Nakon obreda, u župnoj je dvorani blagoslovljeno jelo i nastavljeno međusobnim radosnim čestitanjem našeg najvećeg kršćanskog blagdana. Za primjetiti je i pohvaliti da su sva tri dana Svetog trodnevlja vjernici sudjelovali u obredima u velikom broju a najviše na Veliku subotu, što svjedoči o svijesti važnosti Vazmenog bdijenja u najsvetijoj noći, te događaja spasenja.

 

      Blagdan Uskrsa vjernici su proslavili svečanom svetom misom u 10,30 sati, koju je predvodio biskup Gašparović uz koncelebraciju mitrovačkog župnika Španovića.

      U homiliji, obraćajući se okupljenim vjernicima, biskup Gašparović je predstavio način na koji su događaj usrsnuća doživjeli Isusovi neprijatelji, apostoli, učenici, žene i ostali vjernici te kako mi danas ispovijedamo vjeru u Kristovo uskrsnuće.

      „Pustimo neprijatelje neka se raduju svojoj 'pobjedi', kako to oni misle. Sudjelujmo u radosti Uskrsnuloga. Pridružimo se ženama koje su u rano jutro pošle na grob, da bismo kao one, neprestano u našem životu susretali Isusa živog. Pridružimo se apostolima Petru i Ivanu i učvrstimo vjeru da je Isus i danas živ među nama. Pridružimo se i drugim apostolima da bismo susretali Isusa Uskrsloga, čuli njegov glas i njegovu Radosnu vijest, da bismo s njime jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih, da bismo dobili njegov mir i čuli poruku koju je primio Toma apostol 'blaženi koji ne vidješe a vjeruju'. Pridružimo se dvojici učenika koji su išli u Emaus jer će se na životnom putu Krist i nama pridružiti. Pridružimo se i mi apostolima i učenicima jer s njima idu stotine, tisuće i milijuni ljudi koji vjeruju da je Isus živ, da je uskrsnuo, i koji žele biti Kristovi, koji su spašeni po njegovoj muci, smrti i uskrsnuću“, završio je biskup homiliju.

      Svojim veličanstvenim pjevanjem slavlje je uzveličao katedralni župni zbor pod ravnanjem orguljašice sestre Cecilije Tomkić. Kvalitetno i bogato pjevanje se posebno ogleda u skladnom izvođenju, te bogatstvu uskrsnih pjesama koje su komponirali nekadašnji slavni mitrovački orguljaši.

      Velik broj vjernika radosno i raspjevano proslavio je Uskrs nazočeći uskrsnoj misi. Nakon svetog misnog slavlja i čestitki koje su uputili biskup i župnik, vjernici su se okupili u župnom dvorištu kako bi i kroz uzajamne čestitke podijelili radost Uskrsnuća Gospodnjega.

 

                                                                                      vlč. Mario Paradžik

                                                                                            župni vikar

 

Mario Paradžik

 

Knjiga Mudrih Izreka sastoji se od 31 poglavlja koja su nastala u različitim epohama. Zato istraživači govore o kolekcijama tj. zbirkama materijala. Usporedba sa sličnom literaturom Egipta i Mezopotamije govori da se radi o veoma starom tekstu, najvjerojatnije starijem od 6.st.pr.Kr.

 

      Knjiga Mudrih Izreka sastoji se od 31 poglavlja koja su nastala u različitim epohama. Zato istraživači govore o kolekcijama tj. zbirkama materijala. Usporedba sa sličnom literaturom Egipta i Mezopotamije govori da se radi o veoma starom tekstu, najvjerojatnije starijem od 6.st.pr.Kr. Teškoću u određivanju vremena nastanka pričinjava sam narav tekst jer iznosi „apstraktnu“ mudrost bez odavanja detalja iz bližeg povijesnog konteksta.

      Naš termin izreka jest prijevod hebrejskog termina mašal, dakle sefer mešalim. Hebr. mašal ima dva značenja: s jedne strane označava sličnost, usporednost, a s druge riječ koja upravlja. Isto dvostruko značenje ima i glagol mašal. Tumači kažu da ova dvostrukost značenja otkriva logiku ovih izreka: pojedina izreka nastaje uspoređivanjem određenih stvarnosti ljudskog života, zaključak biva stavljen u izreku koja je slična, usporedna s poukom koja iz toga nastaje a sama izreka ujedno upravlja svakodnevni život. Ove kratke i jezgrovite izreke poslužile su biblijskom piscu, kako u ovoj tako i u drugim knjigama, da pomoću njih konstruira izreke mudraca, govore, alegorije, usporedbe itd. Koliko god da su na raznim mjestima različito ugrađivani u razne knjiđevne rodove, uvijek zadržavaju temeljnu oznaku: nastali su svakodnevnim iskustvom tijekom kojeg se ispituje dosadašnje znanje o pojedinom problemu i plod takvog promišljanja stavlja se pojedinu izreku koja treba biti poukom i upravljati život sljedećih generacija. Dakako, pretpostavka jest da svijet počiva na sigurnim principima i da u njemu postoji određeni red s kojim čovjeka usklađuje pojedina od izreka.

      Iako je izreka uvijek plod refleksije jedne osobe, ona vremenom postaje djelo šire zajednice koja je komunicira unutar sebe i time je drži u životu, kušajući njezinu životnu vrijednost. Život zajednice jest pokusni teren na kojem pojedina izreka dobiva vrijednost i opstaje „u životu“ da bi, nakon faze kruženja u usmenim predajama, jednom bila zapisana kao trajna vrijednost.

 

      I knjiga: Izr 1-9

      Ovaj dio knjige se i po formi i po sadržaju razlikuje od ostala 4 dijela knjige. Iako su postojli pokušaji detaljnije razraditi strukturu ovoga djela knjige, ipak se do sada nije došlo do konsenzusa o tom pitanju.

      J.-N. Aletti ističe kako je naglasak na ljudskoj riječi i njezinoj snazi zavodljivosti – analizira se kako ona funkcionira i koje plodove zavođenje za sobom povlači. Kao svojevrsna sinteza, pojavljuju se dva ženska lika koji u sebi utjelovljuju različite vrijednosne sustave a stoga i nasuprotne stilove života. Lik prostitutke se odlikuje zavodljivim govorom koji puno toga obećava, ali naposljetku malo daje a uz to razara život zajednice. S druge strane, utjelovljena Mudrost je također ženskog roda, pojavljuje se kao ženski lik koji nudi mudrost i poziva ljude da je dođu uzeti – njezina riječ izgrađuje i pojedinca i zajednicu.

      S obzirom da se smatra kako je Knjiga Mudrih Izreka svoj konačni oblik dobila nakon babilonskog sužanjstva, njezini naglasci bili bi u službi izgradnje postegzilskog Izraela. Oni trebaju pružiti podršku narodu koji je u velikoj opasnosti izgubiti osjećaj za religiozne vrijednosti i živjeti otuđen uslijed utjecaja društvenih i političkih institucija koje je u Izraelu nametnuo okupator – Asirija. Izraelski narod se ovim putem potiče da povrati i ponovno probudi svijest o vlastitom identitetu putem povratka na izvore svoje religiozne i kulturalne tradicije. U tu svrhu se naglašava mudrost koja dolazi od Boga i predstavlja dah onog praiskonskog Božjeg reda kojeg je utisnuo u stvorenja a čovjek može doći u kontak s njim (Izr 8). Riječi mudrosti čovjeku otkrivaju Božji red koji je imanentan stvarnosti ovoga svijeta.

      Humani i humanistički ishod ljudskog postojanja usko je vezan za mudrost. A ona je u svojoj srži strah Božji (Izr 9,10). Ne strah od Boga, niti strah pred Bogom nego strah biti bez Boga ili ići protiv njega. Dakle, radi se istraživanju, upoznavanju i poštovanju Božjeg reda po kojem postoji ovaj svijet. Jer, ako svijet postoji milijune godina, ne možemo mu mi sada nakon toliko godina udariti nove temelje, dati neki svoj red, neke svoje zakone – ne, on već ima red po kojem je postao i po kojem postoji i on i život na njemu tolike milijune godina prije nas. Mi možemo i trebamo te zakone istraživati i upoznavati i njima se služiti. Nikako ići protiv njih jer bi to značilo rezati grani na kojoj sjediš. Stoga će Knjiga Izreka uporno naglašavati mudrost kao potragu za ovim principima i strah Božji kao njihovo poštovanje, čime čovjek postaje prijatelj Božji i partner na projektu liječenja narušenog reda na Zemlji. To je najviši cilj kojeg čovjek može na ovoj Zemlji staviti preda se – mudrost je to uočiti i za tim ići. Sve drugo su stranputice. Ovu mudrost čovjek dobiva ako se otvara strahu Božjem – ako želi biti partner Božji i spreman je surađivati u njegovu projektu. Dakako, ako to čovjek jest, onda će imati pozitivan stav prema Zakonu Božjemu.

      Maločas smo spomenuli da se mudrost ovdje javlja u liku žene. Ovo je tzv. personificirana mudrost pomoću kojeg se želi istaći nekoliko njezinih kvaliteta. Prije svega, ona je stvorena od Boga, ali je od njega poslana u svijet kako bi uspostavila vezu između Boga i svijeta. Ovakvo uosobljenje mudrosti, kakvog nije bilo u egupatskoj književnosti, služi za približavanje Božjeg otajstva jer mudrost progovara običnim jezikom, nudi puninu života, ali i najavljuje tragediju onima koji se oglušuju o njen zov. Tako se, pored postojanja svjetovne mudrosti, pojavljuje mudrost koja čovjeku pomaže u hodu kroz teškoće svakodnevice prema Bogu, a k tome je još i uosobljena – time postaje pristupačnija čovjeku, nije hladna nauka ili znanje dostupno samo onima koji su obdareni za spekulativne dosege, nego je bliska, prijateljski nastrojena – ima ljudski lik!

      To je u potpunosti u službi ovih prvih 9 poglavlja koja su zapravo poziv na učenje, u njima učitelj nastoji u učeniku rasplamsati želju za proučavanjem mudrosti.

 

       II knjiga: Izr 10,1-22,16 (Salomonove izreke)

      Ovo je u stvari zbirka od 375 različitih izreka. Činjenica da ih je toliko i da svaka od njih stoji sama za sebe – dakle, međusobno nisu tješnje povezani – daje ovoj zbirci specifičan ton, posebice u odnosu na prvih 9 poglavlja u kojima se može prepoznati nekoliko većih cjelina. No, iako se svaka izreka čita sama za sebe i nije povezana s drugom, ipak je moguće uočiti postojanje npr. jednog termina koji se proteže kroz nekoliko izreka ili uočiti postojanje neke teme koja diskretno „grupira“ određeni broj izreka.

      Sve izreke osim jedne sastoje se od dva stiha, pri čemu drugi stih obično izriče izriče tj. podržava prvi, ali suprotan način:

 

Pravednikova su usta izvor života,

a opakomu usta kriju nasilje (10,11)

Mržnja izaziva svađu,

a ljubav pokriva sve pogreške (10,12).

 

      Ovdje u prvoj izreci imamo suprotstavljena dvoja usta: usta pravednika donose život, dakle pomažu drugima da u životu ostanu i da se životom napajaju. Ako pravda zahtijeva kaznu ili odštetu, to nije katastrofa nego medicina da prekršitelj konačno i odlučno krene pravim putem. Opaka usta kriju nasilje – ovdje nema pravde, dakle ne pita se za istinu i za red koji je preduvjet života na svim razinama nego je glavni princip sila, sukob da bi se nešto uspjelo. No, nasiljem se život ne unapređuje nego uništava.

      Druga izreka, iako može stajati sama za sebe, ipak diskretno dopunjuje drugu: svađu (tj. sukob koji će prerasta u nasilje) izaziva mržnja. Ako to povežemo s prvom izrekom, dobivamo da je kod opakog pokretač djelovanja mržnja, i stoga ne čudi da je njegova “metoda” rada – nasilje! Drugi dio druge izreke kaže ljubav pokriva sve pogreške: dakle, ona liječi čak i tamo gdje je bilo grešaka, nepravde. Ako liječi te rane (koje bi da nije ljubavi dovele do sukoba, nasilja i smrti), onda je ona zapravo izvor života. Stoga je ona usporedna sa pravednikovim ustima iz prve izreke. Ili, da idemo još dalje, da bi pravednikova usta mogla biti izvor života – da bi mogla grešnika liječiti i vraćati u život, ona moraju pokrivati sve pogreške. To znači da pravednost djeluje u istom pravcu kao i ljubav – ili, još bolje, pravednost bez ljubavi nije pravedna, a ljubav, ako nema pravednosti, neće biti izvor života.

      Većina izreka u ovoj zbirci nije religiozne nego najrazličitijih svjetovnih tematike, pa istraživači zaključuju kako je ova zbirka bila dio nekog školskog tj. pedagoškog priručnika za školovanje državnih funkcionera, diplomata itd.

 

       III knjiga: Izr 22,17-24,22 (Zbirka izreka mudraca)

      Ovdje imamo svega 30 izreka koje se po stilu razlikuju od prethodne dvije zbirke: ovdje je govor direktno upravljen čitatelju tj. slušatelju izreka u kojima je naglasak manje na poticaju ili zabrani a više na opisu sadržaja i njegovom mudrosnom obrazlaganju. Ovakav stil odgovara pouci koju učitelj daje učeniku tijekom nastave dok se savladava određena tema.

      Posebice je upečatljiv govor o pijancu (23,29-35), prožet pathosom i finom ironijom, koji je pisan višom umjetničkom tehnikom od one u prethodnoj knjizi (10,1-22,16).

 

       IV knjiga: Izr 25-29 (Druga Salomonova zbirka)

      Ova zbirka sadrži 128 izreka koje se uglavnom koncentriraju na kraljevsku tematiku, a nastala je vjerojatno oko 700.g.pr.Kr. I ovdje su izreke uglavnom formirane u obliku distiha, sa sintetičkim ili antitetičkim paralelizmom, dok su teme izmiješane, tako da se pored religioznih pojavljuju i profane.

      U poglavljima 25-27 imamo najstariju mudrosno obradu tzv. doktrine retribucije – učenja da Bog srazmjerno nagrađuje dobro a kažnjava zlo. Ovdje se Bog pojavljuje kao nekakav objektivni princip, njegovo djelovanje događase preko reda u svijetu zahvaljujući kojemu svatko prolazi prema svojoj zasluzi: čovjeku se vraća njegovi čini i njihova dobrota – ako je činio zle čini, vratit će mu se zlo, a ako je činio dobre čine, onda će mu se vraćati dobro.

      Dok se čini da su u Izr 25-27 slušatelji/čitatelji običan puk, u Izr 28-29 to su po svoj prilici studenti koji se pripremaju vršiti javne službe pa su izreke naglašenije socijalne i javne tematike. Stoga se mudrac pojavljuje kao čovjek koji izgrađuje društvo i uvećava njegovo opće dobro te napredak.

 

       Dodaci: Izr 30-31

      Dodaci kao posljednja sekcija Knjige Mudrih Izreka sadrže 4 cjeline:

- riječi Agurove (30,1-9) predstavljaju razgovor skeptika sa vjernikom;

- brojčane izreke (30,10-33) izražavaju čuđenje nad misterijima života i radoznalost mislioca koji ih istražuje;

- riječi Lemuelove odražavaju mudrost onoga koji se brine o zajednici, a ovdje je ta mudrost pripisana njegovoj majci koja poučava svoga sina;

- pjesma o vrsnoj ženi (30,10-31) oslikava lik žene koja u sebi utjelovljuje mudrost – nakon što je u prethodnim poglavljima iznesena sva nauka i prikazano kako govori Mudrost koja se utjelovljuje u čovječje tijelo, sada imamo obratan proces: imamo prilike vidjeti kako izgleda lik žene koja u sebi utjelovljuje mudrost! Ono što mudrost želi proizvesti u čovjeku.

 

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

 

Ivica Čatić

 

ZEMUN, 15. travnja 2011. godine - Danas, kada suvremeni svijet živi jednim veoma ubrzanim tempom, dvoje ljudi je na trenutak zastalo analizirajući svoj dosadašnji zajednički život. Naime, gospodin Živislav i gospođa Darinka Gajić proslavili su 15.4. u crkvi „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ u Zemunu 50 godina braka.

 

      ZEMUN, 15. travnja 2011. godine - Danas, kada suvremeni svijet živi jednim veoma ubrzanim tempom, dvoje ljudi je na trenutak zastalo analizirajući svoj dosadašnji zajednički život. Naime, gospodin Živislav i gospođa Darinka Gajić proslavili su 15.4. u crkvi „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ u Zemunu 50 godina braka. Kada se supružnici na ovaj dan vrate mislima u vrijeme prvih trenutaka provedenih skupa, tada shvate zbog čega se u narodu ova godišnjica braka naziva zlatnom.

      Sveto euharistijsko slavlje je nešto bez čega, svakako, obilježavanje ovako važnog datuma nebi bilo potpuno. Tako je i bračni par Gajić, budući da je veoma dobro poznat i rado viđen u župi, odlučio da obnovi zavjete i obećanja data prije tačno 50 godina.  Prečasni Jozo Duspara se, u svom obraćanju slavljenicima, posebno osvrnuo na značaj i težinu zadatka koji imaju pred sobom u smislu poruke koju svojim načinom života prenose svojoj djeci i unucima. Isto tako, izrazio je i zadovoljstvo što može sa sigurnošću da tvrdi da su oni u toj svojoj zadaći u potpunosti uspjeli i da im na tome od srca čestita. Činjenica da je dvoje ljudi uspjelo da savlada sve prepreke koje je pred njih postavljala svakodnevnica prethodnih 50 godina dovoljan je razlog za zahvalu Bogu. Svoju vrijednost, ovo dvoje ljudi je potvrdilo i time što skromna, takoreći porodična, atmosfera na svetoj misi nije umanjila njen svečani ugođaj.

     

 

 

      Nakon svetog euharistijkog slavlja, fotografisanja i čestitanja, bračni par Gajić je u društvu svoje djece, unuka i najbližih prijatelja nastavio ovaj, za njih poseban, dan za porodičnom trpezom uz pjesmu, šalu i razgovor u prijatnoj atmosferi.  To je ono po čemu su prepoznatljivi, a što će im, uz Božiji blagoslov, biti i u buduće vodilja i potvrda zavjeta koje su danas pred Njim i u njegovo ime obnovili.

 

 

Danijela Lukinović

 

Danijela Lukinović