PETROVARADIN, 2. prosinca 2010. godine - U organizaciji Povjerenstva za pastoral mladih pri Biskupijskom pastoralnom centru Srijemske biskupije održan je susret studenata i mladih radnika. Gost predavač na susretu bio je mr. o. Mato Miloš.

      Petrovaradin 2.12.2010. - U organizaciji Povjerenstva za pastoral mladih pri Biskupijskom pastoralnom centru Srijemske biskupije u nizu susreta održan je 1. prosinca 2010. godine u Petrovaradinu susret studenata i mladih radnika. Gost predavač na susretu bio je karmelićanin mr. o. Mato Miloš.

      Kako se ovih dana održavaju duhovne vježbe za svećenike u Srijemskoj biskupiji i ovo je bila prigoda za susret svećenika i studenata i radne mladeži koji redovito srijedom imaju svoj susret.
Nakon duhovnog molitvenog dijela i pozdrava vlč. Ivice Damjanovića, povjerenika za pastoral mladih i koordinatora Biskupijskog pastoralnog centra, o. Miloš predstavio je temu “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” (Mk 10,17).

      Predavač je istaknuo: “Mladić ima lak pristup do Isusa, takav isti pristup, lagan i jednostavan treba imati i mladi čovjek danas u susretu sa svećenikom. Također istina koju mladić dobiva je zahtjevna istina. Istina za koju se treba u potpunosti odlučiti. Ovo izvješće evanđelista Marka izražava na učinkovit način veliku pozornost koju Isus posvećuje mladima, njihovim očekivanjima, nadama i pokazuje koliko je velika njegova želja da osobno susretne i otpočne dijalog sa svakim od vas. Krist, naime, prekida svoje putovanje kako bi odgovorio na pitanje svoga sugovornika, stavlja se potpuno na raspolaganje mladiću, koji je silno želio razgovarati s ‘dobrim učiteljem’ kako bi od njega naučio kročiti stazom života. Taj evanđeoski ulomak potiče svakog od nas da se ‘upusti u osobni razgovor s Kristom – razgovor koji je od temeljne i bitne važnosti za mladog čovjeka."  Susret je nastavljen razgovorom i pitanjima. U razgovoru je posebno stavljen naglasak na neka pitanja i to biti vjernik danas, što to znači ostaviti sve, kakvu ljubav treba tražiti, bračni život, i sl.

Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević

VUKOVAR, 1. prosinca 2010. godine - U Uredu župana Vukovarsko-srijemske županije g.Bože Galića, inicijativom Udruge dr. Ante Starčević-Tovarnik predloženo je da se u Tovarniku izgradi spomen-soba mučenika vlč. Ivana Burika.

      U Vukovaru je 1. prosinca 2010. godine u uredu župana Vukovarsko-srijemske županije gosp. Bože Galića održan radni sastanak na inicijativu Udruge dr. Ante Starčević-Tovarnik. Sastanku su nazočili vlč. Stjepan Vukovac, tovarnički župnik, načelnik općine Tovarnik gosp. Jakob Asić, predstojnik Županovoga ureda gosp. Marinko Beljo i predsjednik Udruge dr. Ante Starčević-Tovarnik gosp. Antun Ivanković.

      Antun Ivanković iznio je prijedlog da se u Tovarniku izgradi spomen-soba mučenika vlč. Ivana Burika, u sklopu gradnje nove župne kuće. U memorijalnoj zbirci bili bi izloženi predmeti, dokumenti i ostala građa sačuvana poslije smrti vlč. Ivana Burika, a svjedočili bi također o stradanju ovoga dijela Srijema i Tovarničana u Domovinskom ratu te imali vjersko, povijesno i kulturno značenje.

      Cijeli je kompleks povezan prostornom blizinom s Matoševim memorijalnim zdanjem i crkvom sv. Mateja, te bi time Tovarnik dobio vjersko i kulturno središte, kao i mogućnost turizma istih predznaka.

      Župan se složio s prijedlogom i obećao da će Županija sudjelovati u realizaciji projekta. Također se i načelnik Tovarnika Jakob Asić pridružio potporom ovom projektu te preuzeo na sebe brigu da se ishodi potrebna dokumentacija za gradnju.

      Župnik vlč. Stjepan Vukovac pojasnio je razloge i pojedinosti vezane uz gradnju    nove župne kuće u čijem sklopu  bi bila spomenuta spomen-soba.

Za Udrugu dr. Ante Starčević-Tovarnik

Antun Ivanković, predsjednik

Nevenka Nekić, književnica

Antun Ivanković

Knjiga Brojeva kao svoju središnju preokupaciju ima probleme i mogućnosti oblikovanja Izraela kao zajednice u suglasju s Božjim projektom o čovjeku. Izrael se treba privikavati na slobodu i osloboditi u potpunosti od ostataka ropskog mentaliteta.

      Knjiga Brojeva kao svoju središnju preokupaciju ima probleme i mogućnosti oblikovanja Izraela kao zajednice u suglasju s Božjim projektom o čovjeku. Izrael, koji je dugo vremena bio potlačen, u tom je vremenu već naviknuo živjeti ropskim mentalitetom, sada se treba privikavati na slobodu i osloboditi u potpunosti od ostataka ropskog mentaliteta. Bog će biti s njima da im pomogne uspraviti se i hoditi uspravno (Lev 26,13). Stoga će hod pustinjom predstavljati prijelaznu fazu između oslobođenja iz ropstva i ulaska u Obećanu zemlju u kojoj moraju živjeti kao zrela zajednica, koja živi oslobođenost na svim razinama.

      Hod prema Obećanoj zemlji i posvemašnjem oslobođenju Izraela, sada je to prije svega oslobođenje od njega samog, neće biti jednostavan ni lak. Pokazat će se da je Bogu bilo lakše izvesti Izrael iz Egipta, negoli odstraniti Egipat iz glava Izraelaca.  Još veći problem od obdržavanja Zakona bit će sustezanje naroda da se pouzda u Boga koji ih vodi u slobodu i ispunjava svoja obećanja. Sedam puta se Izrael buni i sedam puta Bog providnosno intervenira – to znači da je Izrael bio pozvan na duhovno sazrijevanje: napustiti represivni mentalitet usvojen u Egiptu i živjeti vjeran Savezu Boga koji daje život i oslobađa.

      Knjiga je dobila naziv po popisu zajednice u Br 1-4. U ovoj biblijskoj knjizi zastupljenije su najrazličitije književne vrste: popisi, putopisi, pustinjske priče, blagoslovi. U svaku etapu razvoja radnje uvršteni su zakoni koji trasiraju tekuće konsolidiranje zajednice koja se neprestano susreće sa novim situacijama i pitanjima koja one nameću. Grubo govoreći, Knjiga Brojeva je u početku i na kraju pozitivno intonirana, dok je u njezinom središnjem dijelu (10,11-25,18) prevladavaju negativni tonovi.

      Posebnost ove knjige u književnom smislu jest niz detalja koji graniče s bizarnim: magarci koji govore, proklinjanje poganskog vrača Bileama se pretvara u blagoslov mesijanskih dimenzija, zemlja proždire ljude, brončane zmije iscjeljujućih sposobnosti, kazna za Mojsija i Arona itd. Neki će reći da su sve te „nemoguće“ pojave zapravo izraz katastrofalne Izraelove nevjernosti u odnosu na koju čak i slika Boga u Knjizi Brojeva biva toliko izmijenjena da ponegdje graniči s onom koju Biblija tradicionalno prenosi.

      Važniji momenti u Knjizi Brojeva

      Knjiga Brojeva čitatelju prikazuje hod Izraela prema ispunjenju Božjih obećanja o Obećanoj zemlji i prikazuje događaje i probleme tog putovanja koji se pojavljuju unatoč brižljivo provedenim pripremama. U geografskom smislu, putovanje se odvija u nekoliko etapa: od Sinaja (1,1-10,10), kroz pustinju (10,11-21,35), prema visoravni Moaba istočno od Jordana (22-36) gdje se narod zadržava tijekom radnje opisane u slijedećoj – Knjizi Ponovljenog Zakona.

      Strategija Knjige Brojeva se fokusira na dva popisa stanovništva. Knjiga počinje popisom naraštaja koji je proživio izlazak iz Egipta i sklapanje Sinajskog saveza s Bogom. Pokazali su se nevjernim i Gospodin im je zabranio ulazak u Obećanu zemlju te imaju umrijeti u pustinji. Drugi popis (Br 26) nabraja pripadnike novog naraštaja. U znak vjernosti obećanjima koje je dao ocima, Gospodin će im dozvoliti ulazak u Obećanu zemlju. Njima će biti upućeni govori koji sačinjavaju Knjigu Ponovljenog Zakona.

      U prvom dijelu knjige (1,1-10,10) se završava sinajska etapa Izraelove povijesti. Ovdje su opisane pripreme za ulazak u pustinju i putovanje prema Obećanoj zemlji. Svaka Božja naredba izvršena je do najsitnijih tančina, napose one u pogledu svetišta i njegovog vodstva. Time se Izrael, u ovoj etapi, pokazuje kao zajednica posvema uređena kako bi usred nje mogao prebivati Bog (5,3). U idilični ton ovog dijela knjige pripada i Aronov blagoslov kojeg mi u liturgiji čitamo na početkom svake nove godine:

Neka te blagoslovi Jahve i neka te čuva!

Neka te Jahve licem svojim obasja, milostiv ti bude!

Neka pogled svoj Jahve svrati na te i mir ti donese!

Tako neka stavljaju moje ime nad sinove Izraelove, i ja ću ih blagoslivljati

(6,22-27).

      Drugi dio Knjige Brojeva

      Slijedeća etapa (10,11-25,18) umnogome je slična događajima opisanima u Izl 15-18. Opet se pojavljuje problem gladi, mana u pustinji, voda iz stijene, bitke protiv pustinjskih plemena i neprestanim mrmljanjem naroda. No, ovdje je situacija ipak drugačija: dok je u Knjizi Izlaska Bog uzimao kao olakotnu okolnost Izraelovo dugotrajno ropstvo i stoga tolerirao mrmljanje, u Knjizi Brojeva, nakon otpada od Boga u vidu priklanjanja zlatnom teletu Izraelovo mrmljanje postaje pobuna protiv Boga. Stoga Bog kažnjava prvo one koji su izviđali Obećanu zemlju i nisu narod htjeli povesti u nju (14,26-38), a potom određuje da zbog ustrajanja u neposluhu – uslijed čega su ih Amalečani i vojno razbili (14,39-45) – čitav onaj naraštaj ima umrijeti u pustinji i ne ući u Obećanu zemlju (25,9). Čak su se i Mojsije i Aron pridružili pobuni pa je i njima zabranjen ulazak u Obećanu zemlju (20,12).

      Na mrmljanje i jadikovanje naroda, kojem se u 11,11-15 pridružio čak i Mojsije. Na Mojsijevu tužaljku da ne može sam nositi teret vođe Izraelaca (11,14,15), Gospodin udjeljuje 70-orici starješina svoga Duha (11,16-30). Međutim, uskoro Mirjam, Mojsijeva sestra, i Aron počinju gunđati protiv Mojsija (12,1-3). Nakon što je Gospodin kaznio Mirjamu, Mojsije posreduje za nju (12,11-15).

      No, život sam dovodi stvari na vidjelo – kad su Izraelci poslali izvidnicu u Obećanu zemlju, ono što su vidjeli obeshrabrilo ih je – opet ne vjeruju Gospodnjim obećanjima (14,1-9). Imali su pred sobom dva aspekta Boećane zemlje – njezino bogatstvo i rodnost na jednoj, i teškoću da je se osvoji na drugoj strani. I Izrael se priklanja negativnom aspektu, ne vjerujući u Božje vodstvo pod kojim će moći zemlju zauzeti. Preliminarne bitke koje su imali na njezinim obodima i dobili ih svjedoče da je Bog s njima (21,1-3.21-32; 31,32-42). Štoviše, počet će čeznuti za Egiptom, zemljom u kojoj su robovali, i nazivati ga zemljom kojom teče med i mlijeko (16,13). Dakle, radikalno opoziva Božje djelo oslobođenja i ponudu koju stavlja preda nj – Obećanu zemlju. Ponovno radije gledaju unazad nego li naprijed.

      Ovakvim ponašanjem pokazuju da nisu na razini abrahamovske vjere. Ona ostaje mjerilo za čovjeka koji želi hoditi s Bogom. Izraelci kao cjelina pokazuju da su daleko ispod te razine. Oni za sada pripadaju onoj fazi Abrahamovog dozrijevanja kad je u Egiptu krzmao i nije vjerovao Božjim obećanjima pa se lažno predstavljao. No, Boga takvo ponašanje vrijeđa jer pružio im je već mnoga čudesa i dokazao svoju vjernost izvodeći ih iz Egipta i brinući za njih sve do sada. Pogađa ga njihova nespremnost da prihvate njegovu pruženu ruku i budu mu ozbiljni partneri. Partneri koji će cijeniti i njega i sebe. Kasnije generacije Izraelaca kad budu čitale ove retke iz njih će izvlačiti korisnu pouku za orijentaciju u turbulentnim povijesnim zbivanjima u koja će zapadati.

      Knjiga Brojeva ovdje nam počinje živim tonovima oslikavati Izraelovog Boga. Bog reagira veoma emotivno: Dokle će me taj narod prezirati? Dokle mi neće vjerovati unatoč svim znamenjima što sam ih među njima izvodio? Udarit ću ih pomorom i istrijebiti, a od tebe ću učiniti narod veći i moćniji od njega (14,11-12). Mojsije tada počinje zagovarati Izraelce kod Boga (14,13-19) i Bog im oprašta grijeh u smislu da ih neće na licu mjesta posmicati, no ovo oproštenje ne znači da će i posljedice njihove nevjere biti anulirane – oni neće smjeti u Obećanu zemlju (14,20-25).

      Emotivni nastavak Gospodinovog govora koji sada slijedi upućuje na zaključak da, iako im je grijeh oprošten, oni u sebi ne namjeravaju početi gajiti drugačiji stav prema Bogu i njegovu projektu.

      Zato im Gospodin u 14,28 kaže: kako ste mi govorili, tako će vam i biti – ono što vi meni predbacujete, sada će vam se to zaista i dogoditi: Dokle će ta opaka zajednica mrmljati protiv mene? Čuo sam tužbe što ih Izraelci na me dižu. Kaži im: Tako ja živ bio, objavljuje Jahve, kako ste na moje uši govorili, tako ću vam i učiniti. U ovoj pustinji popadat će vaša mrtva tijela: svih vas koji ste ubilježeni u bilo koji vaš popis od dvadeset godina pa naprijed, koji ste rogoborili protiv mene. Nećete ući u zemlju na koju sam svoju ruku digao da vas u njoj nastanim, osim Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova. A vašu djecu, o kojoj kažete da bi postala roblje, njih ću uvesti da nastane zemlju što ste je vi prezreli. A vi? Neka vam tjelesa popadaju u ovoj pustinji! Vaši sinovi neka lutaju pustinjom četrdeset godina, neka trpe zbog vaše nevjere dok vam ne ispropadaju tjelesa u ovoj pustinji. Prema broju dana u koje ste istraživali zemlju - dana četrdeset, za svaki dan jednu godinu - ispaštajte svoje opačine četrdeset godina. Iskusite što znači mene napustiti. Ja, Jahve, to kažem: tako ću postupiti s ovom opakom zajednicom što se sjatila protiv mene. U ovoj istoj pustinji neka završi! Tu neka izgine (14,27-35).

      Vidimo, Bog nije neutralan, on nije indiferentan; Bog je to kojem nije svejedno! On se žalosti i ljuti kao partner, kao ljubavnik koji je izigran i razočaran. Ali uvažava Izraelovu nespremnost da mu vjeruje unatoč svim čudima koje su doživjeli. I žali ih, ali neće protiv njihov volje – stalno sumnjaju u njega navodeći nerazumne razloge. Sada će pustiti da „bude po njihovom“ jer ne prihvaćaju kada je „po njegovom“.

      Treći dio Knjige Brojeva

      U 22,1 Izrael stiže na moapske poljane, s druge strane Jordana u odnosu na Obećanu zemlju. Ovdje će ostati i tijekom Knjige Ponovljenog Zakona. Nakon drugog popisa (Br 26), intonacija se mijenja tako da Br 27-36 pružaju sasvim drugačiju sliku: nema više mrmljanja nego se živi u iščekivanju ulaska u Obećanu zemlju. Sada Gospodin daje naredbe koje će se ticati života nakon prelaska Jordana, u Obećanoj zemlji kako bi mogao nastaviti boraviti usred njih.

      Gospodin udjeljuje svog Duha Jošui koji će od sada biti vođa Izraelaca (27,18). Osim njega, silazi i na Bileama, poganskog vrača (24,1-2). U mnoštvu odredbi koje Bog u međuvremenu daje, stršit će blagoslov kojeg izgovara Bileam (Br 22-24). Štoviše, on najjasnije u Knjizi Brojeva potvrđuje Božju vjernost obećanjima koja je dao praocima Izraela.

      Kada gledamo putanju spašavanja Izraela, onda u ovom vidimo ironiju: Izraelovom blagoslovu najviše su doprinijeli stranci, Mojsije i Bileam, dok Izraelci kao da se trude anulirati blagoslov i ne priznati Božje spasenjsko djelo! Ovdje vidimo da Bog nije ograničen u svom djelovanju nego da po potrebi ide i zaobilaznim putovima. No, iza takvih zahvata ostaje indikativnom činjenica da u svom ljubljenom i izabranom narodu Bog nije našao ozbiljnog suradnika! Njegovi vjernici ne žele raditi na svom spasu! Zvuči poznato...

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić

Levitski zakonik središnja je knjiga Petoknjižja (Pentateuha) ili Zakona, kako ga tradicionalno nazivaju Židovi. Središnje mjesto među knjigama govori o tome da su njegove odredbe o štovanju Boga od sržne važnosti za život i blagostanje Izraela.

      Knjiga Izlaska završila je prikazujući kako Bog silazi i počinje prebivati sa svojim narodom (Izl 40,34-38). Levitski zakonik počinje prikazujući kako Bog iz Šatora sastanka, tj. svetišta u kojem prebiva, zove Mojsija i daje mu upute o tome kako će Izraelci prinositi žrtve (Lev 1,1-2). Svetište u kojem Bog prebiva postaje aktivno i počinje funkcionirati u korist grešnog naroda.

      Levitski zakonik središnja je knjiga Petoknjižja (Pentateuha) ili Zakona, kako ga tradicionalno nazivaju Židovi. Središnje mjesto među knjigama govori o tome da su njegove odredbe o štovanju Boga od sržne važnosti za život i blagostanje Izraela. Kao što je bio aktivan u njegovoj povijesti, Bog obećava da će biti aktivan i u liturgijskim činima koje bude vršio Izrael. Preko žrtava i simbolički snažnih slavlja, on će nastaviti pobijeđivati ropstvo u svome narodu te mu pružati život i spasenje. Unatoč svom naizgled suhoparnom i formalnom karakteru, Leviticus narodu Božjem pruža životodajnu riječ.

      Danas bibličari smatraju da sadrži uglavnom materijal svećeničke tradicije (P) koji je nastao u vrijeme prvog Hrama (957-587.g.pr.Kr.), ali da je konačni oblik počeo zadobivati za vrijeme i poslije babilonskog sužanjstva (usp. 26,43-45). Nije stoga čudno što je od najranijih vremena bio smatran priručnikom za svećenike. Međutim, to je ipak odveć jednostrano gledište.

      Naime, Levitski zakonik od 1. pa do 16. poglavlja daje upute o aktivnostima u kojima su svećnici direktno uključeni i njima rukovode: prinošenje žrtava (Lev 1-7), svećničko povećenje tj. zaređivanje (8-10), razlučivanje obredne čistoće (11-15) i Dan pomirenja (16). U svim ovim poglavljima odredbe se isključivo svećenicima obraćaju samo na nekoliko mjesta (6,8-7,21; 16,1-28), dok se većina njih tiče svih – svećenika s obzirom na njihovu službu i laika koji po određenim pitanjima dolaze u kontakt sa svećenikom. Stoga je većina odredbi upućena svima. Činjenica je da ne postoje odredbe koje bi bile samo za svećenike, a koje laici ne smiju vidjeti. Tako je i ovdje naglašen „demokratska“ težnja biblijskog pisca da cijeli narod bude sa Božjom riječi o svim bitnim aspektima života.

      Žrtveni obrednik (Lev 1-7)

      Levitski zakonik se svojom unutarnjom logikom direktno nadovezuje na događanje u Knjizi Izlaska – na objavu Božju na Sinaju, sklapanje Saveza i Izraelovu nevjernost koja je potom uslijedila. Prvih 7 poglavlja opisuju žrtveni sistem koji ima biti uspostavljen u Izraelu. Sistem žrtava jest Božji odgovor na nevjernost i otpad (apostazija) Izraelaca. Iako je uobličen u zakone, Božji odgovor na njihovu nevjeru jest zapravo radosna vijest koju im pruža njihov milosrdni Bog – daje im mogućnost da preko osjetnih i vidljivih sredstava budu oprošteni njihovi grijesi. Dok je Knjiga Izlaska pokazala kako Bog oslobađa Izraela od tuđih grijeha (od gramzivosti i okrutnosti faraona i Egipćana), Levitski zakonik pruža mogućnost da sami sebe tj. jedni druge oslobađaju od vlastitih grijeha. To nije manje važno, jer ako je čovjek rob, onda je potlačen i ponižen bez obzira da li ga tlači stranac ili njegov susjed. Dakle, ako sa 10 zapovijedi Bog uređuje temelje odnosa među ljudima, ovdje grešnicima pruža mogućnost da se oslobode svoga grijeha – da čovjek ne robuje ni strancu, ni susjedu a ni vlastitom grijehu.

                                                 Posveta i služba svećenika (8-10)

      U službi slobođenja čovjeka trebaju biti i svećenici. U ovim poglavljima se govori o posvećenju tj. zaređenju članova Aronove obitelji i to na temelju uputa danih već u Izl 29. U Izl 28 više puta je naglašeno da je uloga dragulja na svećeničkoj odori buditi sjećanje pred Jahvom (28,12.29-30). Svećenik stoga ima zagovorničku ulogu da u ime naroda, koji je sklon nevjernosti i otpadu od Boga, Bogu izručuje okajnice a narodu posreduje Božju riječ i oproštenje, pomirujući ga tako s Bogom (Lev 4,20-6,7; 8,34; 17,11; 19,22).

      Obredna čistoća i nečistoća (11-15)

      U svim kulturama svijeta postoji razlikovanje između svetog i profanog, čistog i nečistog. Ove kategorije upozoravaju na postojanje određenih granica koje su svojstvene pojedinom predmetu ili stanju nekog bića. Sveto je ono što je izdvojeno iz obične, svakodnevne tj. svjetovne upotrebe i stavljeno je na službu Bogu. Profano je ono što ostaje u području svakodnevnog života i tome služi. Čistoća se na prvoj razini shvaća u smislu čistoće tijela, odjeće; na drugoj razini čistoća se odnosi na sakralnu čistoću pojedinih vremena, mjesta, osoba, čina i objekata koji su povezani sa Šatorom sastanka. Npr. neke od nečistoća su po sebi grešne a neke ne (neke prirodne stvari kao što su seksualnost ili smrt, iako po sebi nisu grešne, ipak uzrokuju da oni koji su bili u dodiru s njima postaju nečisti i trebaju se očistiti prije nego pristupe litrugijskim činima). Nečisti a u isto vrijeme i grešni su idolopoklonstvo, ubojstvo, preljubi itd.

      Izrael je ove razlike integrirao u religioznu sferu. Tako dobivamo da su određena bića, stanja ili odnosi prihvatljivi Bogu jer se na prihvatljiv način odražavaju na dobrobit i svetost Izraela kao zajednice. Za upozoravanje na ove razlike i njihovo očuvanje zaduženi su svećenici. Oni moraju voditi brigu o svetosti zajednice. Oni moraju prepoznavati spomenute granice između svetog i profanog, čistog i nečistog i onda poučavati narod i paziti na provođenje ovih propisa.

      Ovi zakoni, gledani u cjelini, različito su shvaćani a najčešće ih se tumači kao način da se Izrael izdvoji (=posveti) iz svog okruženja u kojem narodi žive idolopoklonički i da se u njemu uspostavi zdrav socijalni red, cjelovitost i zajednički identitet. Mnogi od ovih propisa su jednostavno bili potrebni u predjelima s prosječno većim temperaturama gdje se brže razvijaju i uzročnici bolesti, a posebice imajući u vidu nepostojanje zdravstvenog sistema kakve danas imamo te kontrole i educiranja koje on treba provoditi. To su preduvjeti da bi Izrael kao zajednica mogao napredovati na svim područjima. Jasno, sve to i pretpostavlja a i upotpunjuje obdržavanje onog temeljnog Saveza sa Bogom.

      Dan pomirenja (16)

      Dok se većina odredbi u prethodnim poglavljima odnosila na pojedince koji ulaze u različite odnose, odredbe o Danu pomirenja tiču se očišćenja Izraela kao cjeline naroda a isto tako očišćenja i Šatora sastanka (16,16). Ove odredbe pretpostavljaju da grijeh nije samo individualna kategorija (jer sigurno je bilo ljudi koji nisu počinili težak grijeh), nego stvarnost koju doživljava svatko, bez obzira na to da li je grijeh osobno počinio ili ne. To je tzv. korporativno poimanje grijeha – pripadanjem nekoj zajednici, osoba (i ako nije osobno zgriješila) ima udjela u grešnosti naroda kao cjeline.

      Da bi se narod očistio, predviđeno je slanje jarca u pustinju jer on sobom odnosi grijehe naroda i postaje zamjenska žrtva za nj. Veliki svećenik na glavu jarca stavlja svoje ruke i nad njim ispovjedi sve krivnje Izraelaca, njihove prijestupe i grijehe i potom se jarca pošalje u pustinju da odnese njihove grijehe (16,20-21).

      Nama danas ovaj obred može izgledati čudnim. Moderni čovjek će osporiti mogućnost da ga netko zamijeni u krivnji, mogućnost da jarac odnese sve grijehe u pustinju a ponajviše to da se svaki Izraelac, pa i onaj bez teškog grijeha, osjećao zastupljenim u grijesima cjeline i da ga odlazak ovog jarca u pustinju rasterećuje. Izraelci, koji su bili svjesniji svog udjela u kolektivnoj krivnji, sa zahvalnošću su primili ovaj obred koji ih je oslobađao krivnje. Naš je danas problem što nemamo osjećaj za kolektivnost pa i u smislu grijeha. Kao primjer, uzmimo mladića koji treba uzeti život u svoje ruke. On će trebati donositi odluke koje neće biti lake i zahtijevat će junačku izdržljivost ako želi biti vjeran Božjoj riječi. Koliko će biti u stanju boriti se za pravdu, istinu i sve ono što je Božje, ako do sada u svom životu nije vidio na svojim bližnjima takvu borbu, ako ni na kom nije vidio da vjernost Bogu nije laka, ali da je jedini ispravan put za mir u duši i stvaranje dobra među ljudima? Nisu njegovi roditelji i stariji oko njega zli, ali ako mu nisu omogućili ovo svjedočanstvo, oni ne samo da osobno nisu hodili po Božjoj riječi, nego snose krivnju i za svoju djecu jer im nisu omogućili da vide što je to živjeti kao dijete Božje. Dakle, i u naše vrijeme mnogi imaju itekakvih motiva za osjećaj grešnosti u odnosu na druge ljude, ponajprije svoje najbliže, ali pitanje je koliko su toga uopće svjesni. No, čovjekova nesvjesnost ne umanju djelovanje zla koje on počinja, ono djeluje i zahvaća sve pore društva. Zato nam se događa da, bez obzira na tehnički napredak naše civilizizacije, tamo gdje život nije prožet Božjim principima (koji se ne moraju uvijek zvati kršćanskim, ali trebaju biti prisutni) – solidarnost, sebedarje, pravda, istina, ljubav – dolazi do deformacija i osoba i društva.

      Zakon svetosti (17-26)

      Ovaj odsjek, za razliku od prethodnih, pobudne je naravi i naglašenije okrenut laicima. On se koncentrira na ponašanja i obrede koji unapređuju stabilnost zajednice u području svakodnevnog života i štovanja Boga.

      Njegov sržni dio izrečen je u 19,2: Budite sveti jer sam ja, Gospodin vaš, svet! Ovdje svetost nije nešto daleko prema čemu treba hitati. Izraelova svetost jest već prisutna stvarnost. Poziv na svetost jes Božji poziv Izraelu da bude istinit u onim odnosima u kojima se već nalazi i prema Bogu a i ljudi jedan prema drugome (usp. 10 zapovijedi). Dakle, Izraelova svetost nije stvar unutarnjeg raspoloženja, iako njime počinje, nego se treba očitovati u svim sferama pojedinačnog i zajedničkog života. Iako se svetost, po samoj naravi stvari, odnosi prvenstveno na Boga, jedan od temelja na kojem ona počiva jest zapovijed ljubavi prema bližnjemu (19,18): Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.

      Ovdje svakako treba zapaziti da je svetost nešto što je svojstveno svakom članu izraelskog naroda – svaki je uzet iz običnih svjetskih odnosa i stavljen na službu Bogu! Dakako, svećenici imaju još jednu posebnu izdvojenost jer su, unutar naroda, izabrani da poslužuju u svetištu i ravnaju njegovim službama. No, svaki Izraelac je stavljen u poseban odnos prema Bogu i stoga je u poziciji svetosti do koje će doći istinitim življenja onoga što već jest darom Božjim. Ovo određenje da je cio narod svet zapečaćuje početke Božjeg projekta kojeg je započeo s Abrahamom: sada pred sobom ima narod koji će biti izdvojen iz svjetskog nčina razmišljanja i postupanja da bi pomoću njega obnavljao zemlju koju nagriza grijeh.

      Iz ovog proizlazi da svetost ovdje nije ograda koja štiti Boga da ga ne uprlja nešto što je svjetsko, niti štiti svijet od Boga nego se radi o ispravnom odnosu, tj. istinskom življenju Izraelaca u svojstvu u koje su stavljeni. Postali su Božji saveznici, suradnici na projektu ozdravljenja svijeta i to trebaju istinski živjeti. Svetost se dakle ne može živjeti spontano! Ona je podrazumijevala aktivnost u analiziranju svoje istinitosti kao saveznika, suradnika na Božjem projektu i potom aktivnost u suradnji.

      Kakav bi bio projekt u kojem suradnici ne vide što bi trebali i čude se ako nije dosta što nisu nikome napravili zlo – ubili, ukrali, zapalili itd? Božji projekt ozdravljenja svijeta zahtijeva puno više od svojih suradnika.

      Primjer: Lev 25,8-34: ovdje Levitski zakonik ustanovljuje jubilejsku godinu. To je svaka 50. godina koja počinje Danom pomirenja, toje oprosna godina kad se svatko vraća na svoju očevinu i k svome rodu. Time se spriječava trajno socio-ekonomsko raslojavanje stanovništva – da neki zauvijek ostanu sluge i siromasi. Ova praksa, nažalost, nije zaživjela pa je i to jedan od pokazatelja visokih ideala Božjeg zakona s jedne i slabe raspoloživosti Izraela s druge strane.

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić

ZEMUN, 14. studenoga 2010. godine - Društvo Hrvatske Mladeži Zemuna povodom 3. obljetnice organiziralo je drugi malonogometni turnir. Snage su odmjerili mladi iz Subotice, Sr. Mitrovice, Petrovaradina, Rume, N. Slankamena, Golubinaca, Veleposlanstva R. Hrvatske te Zemunci.

      ZEMUN, 14. studenoga 2010. godine - Društvo Hrvatske Mladeži Zemuna je povodom svoje treće obljetnice, 14.11. tekuće godine organiziralo drugi malonogometni turnir. Budući da je odziv momčadi bio masovniji u odnosu na prošli turnir, svoje snage su ovoga puta odmjeravali DSHV iz Subotice, HKC „Srijem - Hrvatski Dom“ iz Sremske Mitrovice, HKPD „Jelačić“ iz Petrovaradina, HKPD „Matija Gubec“ iz Rume, HKPD „Stjepan Radić“ iz Novog Slankamena, HKPD „Tomislav“ iz Golubinaca, momčad Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu i domaćini, odnosno „Društvo Hrvatske Mladeži Zemuna“.

      Turnir je, iz navedenih razloga, trajao punih pet sati a završen je sljedećim poretkom: prvo mjesto je osvojila momčad DSHV-a iz Subotice, drugo mjesto pripalo je HKPD-u „Matija Gubec“ iz Rume, a treće HKPD-u „Jelačić“ iz Petrovaradina. Za najboljeg igrača turnira proglašen je Božić Viktor iz momčadi HKPD „Matija Gubec“ iz Rume, kao najbolji strijelac pokazao se Mario Rukavina iz momčadi HKPD „Stjepan Radić“ iz Novog Slankamena, a kao najbolji golman Jaško Benes iz momčadi DSHV-a iz Subotice. Sam turnir je protekao u uzavreloj navijačkoj atmosferi a činjenica da je sve proteklo u najboljem redu dokaz je prijateljskog odnosa između igrača i ekipa. To je bilo evidentno i u fazi razigravanja (zagrijavanja) od petog do osmog mjesta kada su ekipe jedna drugoj pozamljivale igrače. Sve se svodilo na to da je važno druženje a da je sam plasman u drugom planu.

      Nakon turnira ekipe su se okupile u prostorijama Zajednice Hrvata Zemuna, u knjižnici i čitaonici „Ilija Okrugić“ gdje ih je pozdravio predsjednik DHMZ, gospodin Miroslav Lečer, dok je za zabavni dio večeri bio je zadužen tamburaški sastav Hladan Špricer HKPD-a  „Tomislav“ iz Golubinaca. Nakon zahvale domaćina što su se sve ekipe odazvale i svojim učešćem uveličale ovaj turnir dodjeljene su medalje i diplome za osvojeno prvo, drugo i treće mjesto. Prvoplasirana momčad, najbolji igrač, najbolji strijelac i golman imali su to zadovoljstvo da im budu uručeni i pehari. To su učinile šarmantne djevojke, članice DHMZ, Andjela Gajić, Jelena Gajić i Katarina Dokmanović. Ekipama od petog do osmog mjesta su dodjeljene zahvalnice za učešće na turniru. Predstavnici DSHV-a su tom prigodom poklonili svoj dres predsjedniku Društva Hrvatske Mladeži Zemuna, Miroslavu Lečeru, a Katarinu Dokmanović proglasili najljepšom navijačicom na turniru i poklonili joj majicu sa svojim logom. Nakon toga se prisutnima obratio i predsjednik HKPD „Matija Gubec“ iz Rume Milenko Kulušic koji je najavio nogometnu utakmicu izmedju reprezentacija Vojvodine i Srijema, koja bi trebala biti organizirana u Rumi krajem ovog mjeseca. Ovom prilikom su se takođe sastali i kapiteni svih ekipa koje djeluju na području Srijema kako bi oformili ekipu za utakmicu protiv reprezentacije Vojvodine. Zatim je uz zakusku i okrijepljenje druzenje svih ucesnika turnira nastavljeno do kasno u noc.  

Lukinović Danijela

Danijela Lukinović

GOLUBINCI, 14. studenoga 2010. – U crkvi Svetog Jurja, mučenika, u Golubincima proslavljena je Nedjelja bračnih jubileja, kako je pozvao sve župne zajednice mons. Đuro Gašparović, srijemski biskup.

      GOLUBINCI, 14. studenoga 2010. – U crkvi Svetog Jurja, mučenika, u Golubincima obilježena je i proslavljena Nedjelja bračnih jubileja 14. studenoga 2010. godine, kako je pozvao sve župne zajednice mons. Đuro Gašparović, srijemski biskup. Na svečanom misnom slavlju okupio se veliki broj vjernika, a bračni parovi, koji su ove godine obilježili jubileje od 5 do 55 godina bračnog zajedništva, svečano su pred župnom zajednicom obnovili svoja bračna obećanja i na taj način posvjedočili vrednote bračno-obiteljskog života. Za vrijeme euharistijskog slavlja molili su od Gospodina blagoslov i zahvalili Bogu za sve milosti i darove kojima ih je do sada obdario te zamolili da ih i dalje vodi pravim putem u bračnom zajedništvu. Misno slavlje je predvodio župnik golubinački vlč. Ivica Damjanović koji je istakao u homiliji da je brak dar Božanske ljubavi za ljubav. Bračna ljubav i prihvaćanje vlastite djece u svakom čovjeku želi potaknuti osjećaj da je zajedništvo supružnika u slozi i ljubavi Božji dar i da je život djece isto tako Božji dar. Svako dijete je od Boga i od roditelja ljubljeno dijete. Preko roditeljske ljubavi, ljubavi oca i majke, koji ljube svoju djecu do kraja, naglasio je župnik, supružnici gledaju sliku Božje ljubavi prema čovjeku. „Zato se, dragi supružnici, i dalje zalažite za skladan i miran život u svojoj obitelji. Brak i obitelj za vas neka uvijek budu jedino sigurno mjesto za život, mjesto u kojem se darovi i ljubav neprestano umnažaju“, pozvao je predvoditelj slavlja. Vlč. Damjanović je u homiliji nadalje podsjetio da je najveća kočnica za brak i u braku strah. Nije dovoljno čuvati vlastiti brak, već u njemu nešto stvarati. Sigurno je tijekom godina braka dolazilo do problema koji su uzajamnom ljubavlju i vjerom u Boga prevladavani. „Danas pred nama stoje bračni parovi, koji su znak velike istine da se bračni i obiteljski život želi obogaćivati. Koliko je to tek karakteristično za bogatstvo ljubavi u jednoj bračnoj i obiteljskoj zajednici. Dok zahvaljujemo Bogu za njihovo živo svjedočenje istine u ljubavi, molimo danas za njih da u tome ustraju, kao i za svaki brak i svaku obitelj da se njihovim primjerom ohrabre u nastojanju oko stabilnog, kvalitetnog i radosnog bračnog i obiteljskog života, na dobro svih supružnika, na dobro njihove djece, na dobro naše župne zajednice, na dobro naše Srijemske biskupije, cijele Crkve i našega društva“, zaključio je homiliju župnik Damjanović.

Ivan Radoš

Ivan Radoš