Proroštvo se u Izraelu nije pojavilo odjednom, bez ikakvih preteča. Oduvijek je čovjek želio iskoračiti iz svoje ograničenosti i uspostaviti izravni kontakt sa Neograničenim. Ekvivalent ranim prorocima u Izraelu bio je prisutan i u drugim religijama (šamani, druidi, kahini).

      Proroštvo izvan Biblije

      Proroštvo se u Izraelu nije pojavilo odjednom, bez ikakvih preteča. Oduvijek je čovjek želio iskoračiti iz svoje ograničenosti i uspostaviti izravni kontakt sa Neograničenim. Ekvivalent ranim prorocima u Izraelu bio je prisutan i u drugim religijama (šamani, druidi, kahini). U Mezopotamiji se smatralo da božanstvo želi objaviti svoju misao o nekoj temi, ali samo preko posrednika (muhhu); u Kanaanu - hazîn. Smatralo se da utišavanje osjetila omogućuje primanje vizija – ekstatičko vidovnjaštvo (inducirano ili spontano). U Egiptu su se davala proroštva u svetištima.

      Proroštvo u Bibliji

      Biblijsko je proroštvo bilo određenoj vezi s vidovnjaštvom kakvo je postojalo u Izraelovom okruženju. Ulaskom u Kanaan, Izraelci pribjegavaju nekim vidovima tamošnjeg vidovnjaštva  (urim i tumim, efod, tumačenje snova). Tako su postojali pri svetištima ljudi zvani ro’îm i hozîm (vidioci, vizionari). Čini se da i sama Biblija bilježi postojanje ekstatičkog proroštva (Br 11,24s; 1Sam 10; 19,18-24; 1Kr 18,20-40; 22,6-8; 2Kr 23,2; Iz 28,7-8; Jer 29,26s). Proročica Debora se bavila davanjem odgovora na pitanja (Suci 4,4s), a svećenici su bacali urim i tumim da bi doznali volju Božju; David je konzultirao proroka Gada.

      Kasnija tendencija jest proroštvo bez upotrebe tehnika, a ljudi govore po nadahnuću – natprirodna inspiracija (usp. Suci 6,1-10; Natan u 2Sam 12,1-14). Oni se pozivaju na riječ Božju – dabar. Biblijsko proroštvo, iako u nekim elementima može nalikovati vidovnjaštvu u okolnih naroda, uvijek se razlikuje po tome što se temelji na dinamičkom monoteizmu koji se očituje transcendentnim i imanentnim. Već od susreta s Abrahamom Bog je Onaj koji je Gospodar svijeta, ali se interesira i „sudjeluje“ u konkretnim događajima njegovog klana; tako će biti sa ostalim patrijarsima te sa Mojsijem. Stoga vremenom bivaju osuđene drevne tehnike vidovnjaštva (usp. Pnz 18,9-12; Hoš 3,4; Jer 27,9; Ez 13,9.23; 2Kr 23,34), a proroštvo u Bibliji tako postaje primanje riječi koju je Bog odlučio nekome uputiti da bi je taj obznanio ostalima i kako bi svi bili upoznati s Božjim projektima pravde i dobra.

      Lik proroka

      Biblija za proroke koristi nekoliko naziva. Među njima su: roeh – vidjelac (1Sam 9,9; 1Ljet 9,229; hozeh – vizionar (2Sam 24,11; Am 7,12); iš Elohim – čovjek Božji (često za Iliju i Elizeja, 1Kr 13,1; 20,28); iš haruah – čovjek duha (Hoš 9,7; u pravilu tek nakon egzila). Najčešće korišten jest nabi (315x subst.+115x verb.), za kojeg nemamo pouzdano značenje; vjerojatno iz akadskog – onaj koji je pozvan, ili onaj koji naviješta u ime nekog drugog; ovaj izraz čini se vremenom zamjenjuje ostale. LXX koristi pojam profetes; pro=ispred koga ili prije čega+femi=govoriti. Tako je prorok onaj koji govori ispred/u ime koga ili prije čega. Ovo drugo značenje će naglašavati apokaliptika a i NZ gledajući na SZ-no proroštvo kao na navještaj Isusovog dolaska.

      Prorok je čovjek kojem događaj proročkog poziva mijenja život jer ulazi u poseban odnos s Bogom. Taj prvi doživljaj ih obilježava za cijeli život i na njemu se kasnije inspiriraju (usp. Jer 1,4-19; 15,10-21). Bog je Onaj koji izabire bez obzira na sposobnosti, dob i društveni položaj. Poslanje proroka jest služiti Riječi, čuvati je i naviještati bez obzira na posljedice. Prorok je čovjek relacije jer ostaje vjeran Onom koji ga šalje i onima kojima je poslan, solidaran s njima; on stoga proživljava razapetost između ove dvije stvarnosti. Riječ Božja ponajprije u njegovu životu postaje akcija a onda se preko njega treba sučeliti sa narodom. Prorok proživljava dramu Riječi koja je često neprihvaćena; često postaje znak protivljenja pa i mučeništva (usp. Jer 3,20; Mt 5,12). Prorok je kritičar stvarnosti jer Riječ nije apstraktni pojam nego gledanje stvarnosti Božjim očima; daleko od toga da bi živio u oblacima, on je na zemlji čvršće od ostalih jer posjeduje Božju istinu i naviješta je; pošto se ljudsko viđenje u pravilu ne poklapa s Božjim, prorok je uvijek kritičar ustaljenog viđenja stvari i otvara nove perspektive u promatranju jedne te iste stvarnosti. Prorok gleda u prošlost i budućnost, jer s jedne strane podsjeća na temeljne spasenjske događaje i Boga Osloboditelja kako bi razobličio deformirane izričaje vjerske prakse svog vremena: isto tako on gleda u budućnost budeći nadu jer u njoj iščitava Božji projekt sve do vrhunskog horizonta – proročka eshatologija (sud i punina spasenja).

      Proročka komunikacija

      Prorok svoju poruku komunicira na dva osnovna načina: riječima te proročkom akcijom.

      Temeljni način ostvarivanja proročke službe jest usmeno izražavanje poruke, koja tek poslije biva zapisana. Osnovni literarni žanrovi koji su nam ostali zapisani su:

proroštvo – ovisno o sadržaju, ono može biti navještaj suda (ukor, upozorenje s pozivom na obraćenje, optužba za grijeh s pratećom kaznom; usp. Am 3,12-15) ili navještaj spasenja (promjena situacije te bolja budućnost; usp. Jer 31,31-34).

opis poziva – svrha je legitimacija proroka pred narodom i institucijama; upotrijebljene su različite sheme: vojna (usp. Jon 1,1-4a), diplomatska (usp. Jer 1,4-10), politička (usp. Iz 6), pedagoška (usp. 1Sam 3).

vizija – osnovni elementi: vizija, pitanje o značenju, interpretacija (usp. 1Sam 9,9).

proces – proroci ponekad izriču proroštvo u vidu navještaja suda i otvaraju proces (rib) koji ima za cilj uvjeriti prestupnika na povlačenje i pokajanje, a se sastoji od: nagovještaj procesa, priziv na primljena dobročinstva, pokazivanje prijestupa, priznanje i pokajanje prestupnika/izricanje osude (usp. Iz 1,2-20).

proročka akcija – neverbalni način komuniciranja poruke koja svojom slikovitošću i simbolikom prenosi poruku (Hošea ženi prostitutku – Hoš 1-3, Ez raznim akcijama naviješta uništenje Jeruzalema (usp. Ez 4-5) i ne žaluje za svojom ženom (24,15-27); elementi su: Božja naredba, izvršenje, tumačenje akcije, Božja akcija kojom ostvaruje ono što je prorok najavio.

      Mjesto proroštva u kanonu i podjela

      U Sir 1,1 imamo zasvjedočeno da je u periodu 200-150g.pr Kr. hebrejska Biblija počinjala Zakonom, potom su slijedili Proroci a na koncu Spisi. Zakon je pouka o tome zašto, kako i zbog kojeg cilja postoji Izrael kao narod Saveza. Na njega se nastavljaju Proroci kao svojevrsni komentari i aktualizacija Zakona a potom Spisi kao njegovo produbljenje s otvorenom perspektivom za buduća izbavljenja (usp. 2Ljet 36,22-23). Zakon, koji je u Pnz prožet pozivom na slušanje i obdržavanje Sinajskog Zakona, završava proglasom blaženstva Izraelu (33,29), a spisi počinju u Ps 1,1 isto tako proglasom blaženstva čovjeku koji se daje voditi svjetlom Zakona. Usred njih su Proroci koji u Jš 1,8 počinju isto tako pozivom na razmišljanje i ostvarivanje Zakona, a završavaju tako da Zakon postaje izraz nade u Mal 3,22-24. Svrha Proroka je držati prisutnom svijest o iskrenom življenju Zakona. Tako je Izrael zajednica učenika koji slušaju riječ Zakona, njega tumače proroci a njegovu primjenu u svakodnevici razrađuju Spisi.

      No, uskoro židovske zajednice grčkog jezika počinju u svojoj LXX Bibliji stavljati na drugo mjesto Spise a Proroke na posljednje. Isto tako kršćanski SZ unosi promjenu. Podijeljen je na 4 dijela: Zakon je na prvom mjestu kao prijedlog projekta života kojeg treba ostvariti hodom za Kristom (usp. Mt 22,34-39). Poslije toga slijede povijesne knjige (Jš-2Mak) u kojima kršćani čitaju povijest hoda „starije braće“ s Bogom, koji nam je zajednički. Međutim, iza toga naša Biblija stavlja mudrosne knjige kao meditaciju svakodnevice u svjetlu Zakona, a tek potom slijede Proroci. Tako i u našem kanonu Proroci izražavaju otvorenost prema eshatološkoj budućnosti na temelju Božjih obećanja (npr. Iz 2,1-5). Na koncu Proroka i SZ-a se tako nalazi Mal 3,22-24 kojeg NZ rado citira (usp. Mt 17,10-13; Mk 9,11a; Lk 1,17) i koji navješćuje obećanog Iliju a kojeg NZ prepoznaje u Ivanu Krstitelju. Isto tako, obećani dan Jahvin (Mal 3,23) se ispunja u dolasku Isusa Krista.

      U katoličkim izdanjima Biblije proroci se dijele na velike (Iz, Jer, Ez, Dn), te na 12 malih proroka (Hoš, Jl, Am, Ob, Jon, Mih, Nah, Hab, Sef, Hag, Zah, Mal). Ipak, suvremena je tendencija, zbog poštovanja povijesno-literarnog kriterija, podijeliti ih na pred-klasične (usmeno/oralno proroštvo) i na klasične (pisano proroštvo). Dakako, ovdje se ne radi o suprotstavljanju pojedinih grupa nego o promatranju razvoja i kontinuiteta među njima. U prvu grupu pripadaju pretežno proroci iz razdoblja konstituiranja monarhije (Samuel, Gad, Natan, Ahija, Jehu, Ilija, Elizej, Jona, proročica Hulda, Urija, Šemaja, Azarja, Oded). Klasičnima smatramo one iza kojih su nam ostale zapisane njihove riječi a dijelimo ih na pre-egzilske, egzilske te post-egzilske. Naše izlaganje ćemo početi slijedeći koliko je moguće povijesni redoslijed njihovog pojavljivanja i djelovanja, počinjući dakle od pre-egzilskih.

      Duh proroštva

      Nakon što smo ih uvodno opisali, naznačili temeljne karakteristike, sistemazizirali – sada treba reći: sve to zapravo u određenom smislu ne važi! To su čovjekovi pokušaji da svemu netko stavi etiketu, da svrstava kako bi se lakše snalazio, međutim kada se radi o prorocima – to je nemoguće! Oni su ljudi koji su primili riječ Božju i nose je rušeći sve pred sobom – za njih ne važe nikakve norme osim Božjeg projekta kojim Bog želi dati čovjeku život, dostojanstvo i imati ga za suradnika u obnavljanju svijeta. Proroci su, s jedne strane, posvema posvećeni ovom projektu a s druge strane svoju misiju vrše neviđenom slobodom pred svime i svakim, ne odstupajući ni milimetra ni pred kraljevima!

      U njima se dotiče svježina Božje riječi, prosijava svjetlo njegove mudrosti i naslućuje snaga njegove slobode. Do krajnjih dubina razlučuju nijanse u vršenju Božje volje, razotkrivajući zablude i licemjerje i pokazujući put života. Čak i kad strahovitom energijom navješćuju Božju kaznu, i onda su glasnici njegove nježnosti jer – umjesto katastrofe – Bog šalje svog glasnika-proroka! Oni prate pojavu izraelovog kraljevstva – od prvog do posljednjeg kralja.

      Oko sebe nemaju obožavatelje, duhovnu sljedbu – oni strše iz mase i sijeku svojom riječju njihovu prosječnost i mlakost, nedovoljnu vjernost Bogu i njegovim projektima. U masi pobuđuju proces osvješćivanja, bolnog triježnjenja i stoga izazivaju najrazličitije, pa i najžešće reakcije. No, oni su taj put u sebi već prošli. Svatko od njih, prije negoli progovori narodu, već je u sebi proživio osobnu proročku dramu. I prihvatio nositi riječ Božju dalje.

      Iako će njihove riječi nailaziti na neznatnu prodršku a njihovo djelovanje ostajati u principu besplodno, ostaju trajno svjedočanstvo Božjeg zahvata u naš svijet. I kad nastupi katastrofa Božje kazne, proroštvo ostaje dokaz Božje brige kojom je pohodio svoj narod i pokušavao ga voditi putem života. I zato su proroci, i kao služba a i kao osobe, utjelovljenje misterija Božje prisutnosti i ljubavi u našoj povijesti.

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

Ivica Čatić

Rekonstruiranu župnu crkvu Presvetog srca Isusovog u Šidu sada krasi i nova ispovjedaonica. Posao izrade ispovjedaonice župa je povjerila vrijednom i pouzdanom stolaru Vladimiru Harvilčaku.

Posebno treba naglasiti kako se u izradi ispovjedaonice moralo voditi računa o izolaciji od vanjskih zvukova. Na blagdan Svijećnice prikazanje Isusa u hramu, župna crkva Presvetog srca Isusovog u Šidu, uz prisustvo velikog broja vjernika, prikazala je i posvetila Bogu sveti prostor ispovjedaonice za brojne buduće ispovijedi.

S.D.

Preuzeto sa:

http://www.hrvatskarijec.rs/source/index.php/U-obnovljenoj-upnoj-crkvi.html

S. D.

Pojam makabej, čekić jest nadimak kojeg je dobio Juda, treći sin svećenika Matatije (začetnika „makabejske“ pobune), zbog svoje gerilske borbe protiv pripadnika seleukovića Antioha IV Epifana. Kasnije se počeo pridavati i njegovoj braći.

      Pojam i povijesni kontekst

      Pojam makabej, čekić jest nadimak kojeg je dobio Juda, treći sin svećenika Matatije (začetnika „makabejske“ pobune), zbog svoje gerilske borbe protiv pripadnika seleukovića Antioha IV Epifana. Kasnije se počeo pridavati i njegovoj braći (Jonatanu, Šimunu, Eleazaru i Ivanu) a potom i drugim likovima (kao što su sedmorica braće u 2Mak 7) te napokon svima koji su sudjelovali u slavnoj pobuni protiv sirijske dinastije Seleukovića.

      Naziv Knjiga o Makabejcima odnosi se na 4 knjige koje dolaze pod tim imenom. Prva i Druga Knjiga o Makabejcima za Židove i kršćane protestante je apokrifna, tj. ne priznaju je kanonskom – ne smatraju je tako nadahnutom od Boga da bi bila dio Svetog pisma. Međutim, Katolička crkva je od 4.st. priznaje kanonskom knjigom i uvrštava je u kanon biblijskoh knjiga. Treća Knjiga o Makabejcima prepričava progon Židova u Egiptu pri kraju 3.st.pr.Kr., a Četvrta jest svjedočanstvo o vjeri židovske dijaspore u 1.st. poslije Kr. Treću i Četvrtu Knjigu o Makabejcima i katolici smatraju apokrifnima, tj. ne priznaju im kanonicitet.

      Nakon dominacije smrti Aleksandra velikog, njegovo se carstvo dijeli među 4 vojskovođe (Antigon-sredozemlje i centralna Azija, Kasandar-Makedonija, Ptolomej-Egipat, Lizimak-Tracija). Nakon bitke između ova 4 nasljednika, u prvi plan će iskočiti Ptolomejev general Seleuk i pobjeđuje Antigona tako da počinje vladati Babilonom i Sirijom. U Egiptu ostaje dinastija Ptolomejevića (322-198.g.pr.Kr.) koji su bili relativno tolerantni prema Židovima i njihovoj vjeri, čini se da su Židovi uživali isti položaj kao i u doba Perzijskog Carstva.

      Međutim, nakon što su ih kod izvora Jordana potukli, Palestinom počinje vladati sirijska dinastija Seleukovića (200-63.g.pr.Kr). Usljed njihovih neuspješnih borbi sa Grčkom i Rimom, dužni su platiti odštetu i počinju pljačkati hramove: u Elamu nisu uspjeli kao ni prvi puta u Jeruzalemu (2Mak 3). Pojavom Antioha IV Epifana 169.g.pr.Kr. počinju teška vremena za Židove. On je Židovima ukinuo privilegije, pravo na obdržavanje subote, obrezanje i žrtve, oskvrnuo je Hram i u njega postavio veliki kip boga Zeusa, zaplijenio svete knjige i javno ih spalio (1Mak 1,21-67).

      Dok su neki. čak i među svećenicima, bili blagonakloni prema helenizaciji Izraela, drugi, tzv. hasidim, pobožni, vjerni odlučili su poduzeti različite oblike otpora, od duhovnog (poput Danijela u Knjizi Danijelovoj), preko spremnosti na mučeništvo sa vjerom u uskrsnuće (prvi puta izričito u SZ-u, usp. 2Mak 6-7) pa sve do otpora koji znači oružanu pobunu a koja će se i događati tijekom „makabejskih ustanaka“. U tim su ustancima tri puta pobijedili vojsku Seleukovića u periodu 167-166 da bi 164.g.pr.Kr. ušli konačno u Jeruzalem i očistili Hram i u njemu ponovno uspostavili štovanje Boga (tako je počelo slavljenje Hanuke, blagdana svjetla). Sklopili su mir sa Antiohom V da bi mogli živjeti svoju vjeru i slaviti svoja slavlja.

      No, osim religijskih imali su i političke ambicije – htjeli su uspostaviti prekinutu Davidovu kraljevsku lozu i uspostaviti monarhiju. Međutim, njihova borba nije uvijek bila čista pa će tako kasnije pokušati nametnuti svoga kandidata za velikog svećenika, a to će izazvati reakciju hasidim koji se dijele od makabejaca i potom dodatno raslojavaju na više grupa: saduceji, koji su diskretno podržavali makabejce, te farizeje i esene koji su bili direktno protivni makabejcima.

      Druga Knjiga o Makabejcima

      Ova knjiga, posljednji puta redigirana 124.g.pr.Kr., pripovijeda događaje između 180-161.g.pr.Kr. i shvaća ih u svjetlu teološke teze koja je bila svojstvena i redaktoru deuteronomističke povijesti (DtrH): Bog nagrađuje one koji su mu vjerni a kažnjava one koji ne obdržavaju Zakon. Čovjek i narod tako mogu dobiti blagoslov ili kaznu, ovisno o ponašanju prema Zakonu Božjem. U ovu jednostavnu shemu uvrštava se mogućnost preokreta: nevjeni narod biva kažnjavan, ali će Gospodin – zbog molitve pravednika koji je spreman na mučeništvo – u svom milosrđu intervenirati i Izraelu podariti osloboditelja Judu Makabejca. On će vjerno hoditi putovima Gospodnjim, sve do oslobađanja Jeruzalema, očišćenja Hrama te uspostavljanja autonomije Judeje pod Seleukovićima (2Mak 11-15).

      Knjiga je pisana u maniri tzv. patetične povijesti kojom se želi pobuditi želju za višim idealima i tako izgrađivati čitatelje/slušatelje. Teologija i duhovnost će knjige pokazuje crte bliske sa farizejskoj liniji, a koje će kasnije postati baštinom kršćanstva:

- Božja pravda se shvaća kao nagrada za vjernost koja se očituje pobjedom u bitkama;

mučeništvo se shvaća kao konkretno svjedočanstvo vjernosti Bogu i njegovu Zakonu;

- vjera u uskrsnuće (usporedna s onom u Dn 12,1-3) tj. u Božju sposobnost da nagradi životom vječnim one koji su vjerni;

- vrijednost molitve za pokojne (12,38-45; 15,12) te u mogućnost doprinosa oproštenju njihovih grijeha nakon njihove smrti;

- pojam creatio ex nihilo, što je novina u odnosu na pojam stvaranja riječju u Post 1 gdje riječ zapravo uređuje tj. razdvaja različite prirodne elemente.

      Prva Knjiga o Makabejcima

      Ova knjiga je isprva, čini se, pisana hebrejski a kasnije oko 100.g. kompletirana na grčkom. Ona predstavlja pokušaj opravdati djelovanje Makabejaca u periodu u kojem makabejsko-hasmonejska dinastija počinje biti žestoko osporavana od strane farizeja zbog njihovih političkih saveza i uzurpacije svećenstva. Vjerojatno ovdje leži razlog zašto ova knjiga nije uvrštena u kanon hebrejske Biblije.

      1Mak izvještava o događajima u periodu 175-164.g.pr.Kr. Nakon što pruži uvod u makabejske ustanke u poglavljima 1-2, od 3-9 poglavlja uzbuđujućim tonom prepričava borbu koju je vodio Juda a potom i onu njegove braće Jonatana (1Mak 9-12) te Šimuna (1Mak 13-16). U svojim opisima teži makabejsku borbu prestaviti kao djelo oslobođenja po principu izlaska iz Egipta: radi se o pobjedi nad ropstvom i nad poganskim idolopoklonstvom da bi se udarilo temelje kraljevstvu koje će odsijevati slavom Davidovog kraljevanja. Ove poveznice sa velikim događajima i institucijama iz prošlosti (izlazak iz Egipta, ulazak u Obećanu zemlju, početak monarhije, podizanje i posveta jeruzalemskog Hrama) imaju za cilj pokazati kako događaji u vrijeme makabejske pobune nisu izolirani i ne stoje sami za sebe, nego su nastavak prošlosti koja je za Izraelce povijest spasenja – ta sveta povijest i dalje teče jer je Bog i dalje u hodu i savezništvu sa svojim izabranim narodom. Iako se Boga malo spominje, između redaka se osjeća njegova prisutnost bez koje bi djelo oslobađanja bilo nezamislivo – on je Onaj koji oružjem i brojem slabijim makabejskim pobunjenicima daje srčanost i uspjeh u borbi.

      U kontekstu već spominjanih kasnijih kritika na predstavnike hasmonejske dinastije, Prva Knjiga o Makabejcima želi pokazati da se vršenje vlasti za koju su optuživani ipak temelji svijetlim uspjesima i nesumnjivim zaslugama njihovih predaka makabejaca jer oslobodili su Izraelce od progona, očistili su Hram i obnovili opsluživanje Zakona te započeli eru mira i prosperiteta. Stoga se čitatelju sam od sebe nameće zaključak da su Hasmonejci vlast zadobili zapravo voljom Božjom, a takvima su ih priznavale i ondašnje najvažnije sile na političkoj pozornici: Seleukovići, Spartanci i Rimljani. Dakle, i ovdje imamo paralelu s Davidovim i Salomonovim kraljevstvom koje je također dobivalo međunarodna priznanja.

      Pozitivni i negativni momenti vezani uz ovaj period

      Gledajući sa točke gledišta koju zauzima biblijski pisac, makabejski pokret je nesumnjivo pozitivan jer je išao za uspostavljanjem slobode i na političkom i na religioznom području. Time se izraelski narod uspio izboriti za ono što su njegove prirodne i duhovne težnje kroz vjekove. Nesumnjiva je i neprocjenjiva vrijednost svjedočanstva koje su pojedinci, čak i po cijenu vlastitog zdravlja i života, pružali svojim suvremenicima. Oslobodivši zemlju, Jeruzalem, njegov Hram, hramska liturgija i vjernost Zakonu ponovno postaju središte židovstva.

      No, ovaj pokret religioznog integralizma pokazat će i neke negativne strane. Često nošem bjesomučnom gorljivošću, on postati radikalan i teško će prihvaćati one koji misle i pokušavaju živjeti drugačije (usp. 1Mak 2,46). Vršenje Zakona će prelaziti u skrupulozno obdržavanje slova zakona. Krutost će se odražavati i na političkom planu gdje će, zbog ustajavanja u podršci Hasmonejskoj dinastiji – jednoj od najpokvarenijih u povijesti Izraela – koja će na koncu Palestinu predati u ruke Heroda Velikog, doći do raslojavanja idejnih i duhovnih pokreta.

      Svojim angažmanom i žrtvovanjem, Makabejci i svi koji su im se pridružili, dali su kontiutet povijesti spasenja koja započinje s Abrahamom i njegovim pokretom kada je svoj „dom“ poveo iz rodnog zavičaja u nove horizonte, i geografske i duhovne. Tako je nastala zajednica vjernih koja traje kroz duga stoljeća, sve do makabejskih vremena i ljudi koji su se uključili u ovu dugu povorku koja kroči kroz povijest.

      Oni su se borili kako bi izveli narod iz ropstva, poput Mojsija, i zbog toga otišli u pustinju i tako postali borci za slobodu i na političkom i na religioznom području. Kao i Mojsije protiv faraona, oni su se borili protiv Seleukovića da bi napokon narod doveli do gore Siona i tamo obnovili Savez s Bogom, kao Mojsije nekoć do gore Sinaj. Oni su, poptu Jošue, zadobili Obećanu zemlju i obnovili vjernost Bogu (usp. Jš 24).

      Tako su Makabejci uspjeli obnoviti narodni žar, zelus za Boga i življenje saveza s njim. Sve to se događalo 150-ak godina prije negoli će se pojaviti Evanđelje. U tih 150 godina nastupila je šutnja, ne pojavljuju se nadahnuti pisci Biblijskih knjiga. Događaju se borbe između pojeidnih grupa, kako na političkom planu za vlast, tako i na duhovnom za očuvanje čistoće religije i visine moralnog života. Godine su to u kojima iskrena duhovnost iščitava Riječ Božju u knjigama Svetog pisma, razmišlja o njezinoj primjeni (Sir) i pruža sve intenzivnija iščekivanja za ispunjenjem Božjih obećanja. Ispunjenje će nastupiti u Isusu Kristu, na neočekivan način, blizak, jednostavan, ali snažan svježinom života koju će unijeti i njome oplemeniti povijest spasenja.

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

Ivica Čatić

Često govorimo i razmišljamo o tome da druge moramo voljeti i prihvaćati onakvima kakvi jesu. A razmišljamo li o tome da trebamo voljeti i prihvatiti sami sebe? Što se dogodi kad nismo zadovoljni s onim što jesmo?

Često govorimo i razmišljamo o tome da druge moramo voljeti i prihvaćati onakvima kakvi jesu. A razmišljamo li o tome da trebamo voljeti i prihvatiti sami sebe? Što se dogodi kad nismo zadovoljni s onim što jesmo?

      Patuljko

Patuljko je bio jedan dječačić koji je živio u šumi. Njegovi su prijatelji bile šumske životinje. Živio je u pečurki koja mu je bila kao kućica. Svako jutro Patuljko bi se umio, oprao i počistio kuću. Uvijek je imao puno pomoćnika. U slobodnim trenucima uživao je igrajući se sa šumskim životinjama. Bio je tako mali da se mogao svugdje provlačiti.

Ali Patuljko nije bio baš najzadovoljniji što je tako mali, pa je jednog dana otišao po savjet kod Mudrog Puža. Zatražio je:

- Uvećaj me kako znaš i umiješ.

Mudri Puž mu je dao čarobni napitak od divljih trava i poljskog cvijeća. Odjedanput Patuljko je počeo rasti, rasti, rasti...

Najprije se obradovao što mu je želja ispunjena, ali kasnije, kada je shvatio da ne može ući u kuću i da ga se svi njegovi prijatelji plaše, Patuljko je pomislio da nije baš zgodno biti div. Sav očajan vratio se Mudrom Pužu. Ovoga puta ga je zamolio:

- Pomozi mi da budem kao prije. Ovako veliki nemam ni gdje živjeti ni s kim se igrati.

Mudri Puž je ponovno smanjio Patuljka i on se mogao opet igrati sa svojim prijateljima. Nikada više nije poželio da bude ono što nije.

Patuljko je bio nezadovoljan sobom jer nije mogao vidjeti koliko je sretan što je baš takav kakav je. Ali, tek kada se promijenio shvatio je koliko je lijepo što je tako mali. Poput Patuljka i mnogi od nas su nezadovoljni svojim izgledom i svojim sposobnostima. Međutim, mi nismo likovi iz priče pa sebe ne možemo mijenjati čarobnim napicima. Takvi smo kakvi jesmo i uvijek ćemo takvi biti. Nikada nećemo znati kako bi bilo da smo drugačiji. A i da se uspijemo promijeniti, da li bismo bili zadovoljni? Vidimo da je Patuljko postao nesretan tek kada se promijenio. Vjerojatno bi se to i nama dogodilo, jer uzrok našeg nezadovoljstva sobom nije to što smo takvi kakvi jesmo, nego to što sebe ne prihvaćamo.

Svi su ljudi različiti. Neki su visoki, neki niski, neki plavi, neki crni, neki brzo trče, a neki dobro igraju šah. Zašto smo takvi? Pa zato jer nas je takvima stvorio naš dragi Bog. Nitko od nas nije nastao slučajno i nitko nije slučajno dobio svoje osobine. Dragi Bog nas je dobro isplanirao. On nas je oblikovao i poslao na ovaj svijet da ga obogatimo i ukrasimo. Bog nas je stvorio i voli nas onakve kakvima nas je stvorio. Njegova je zamisao da smo baš mi niski, kovrčavi, sramežljivi, da smo dobri sportaši, a malo lošiji matematičari, da znamo pisati pjesme, ali da nam crtanje baš i ne ide tako dobro. Da je samo neka naša osobina drugačija to ne bi bili više mi. Jer, Božja nas je ruka oblikovala i dala nam sve ono što čini našu osobnost, sve ono po čemu smo drugačiji od ostalih, po čemu smo posebni.

Mi smo kao cvijeće u Božjoj bašti. Ima li neko cvijet u svojoj bašti koji nije lijep? Cvijeće se među sobom razlikuje, ali je svejedno svaki cvijet lijep. Tako i mi ljudi, svi smo među sobom različiti, ali smo svi lijepi jer smo takvi nastali u Božjoj zamisli. Ne može nas naružiti ni jedna naša osobina ili sposobnost. Sve što nam je dao Bog čini nas lijepima i zbog toga nas voli On, a voli nas i naša obitelj i prijatelji. Ono jedino što nas može naružiti je grijeh. Ako se želimo truditi da budemo drugačiji, onda se trebamo truditi da budemo dobri, što bolji.

Dakle, ono što trebamo zapamtiti je da volimo sebe i isto toliko da volimo druge. I naravno, da zahvalimo dragom Bogu što nas je stvorio baš ovakvima kakvi smo i što nas baš takve jako voli.

dipl. theol. Ana Hodak

Ana Hodak

Web-stranica posvećena Svetom pismu sada je u završnoj fazi obnove i nalazi se na domeni www.sveto-pismo.com Na njoj možete pronaći tekstove koji su u funkciji prvenstveno duhovnog čitanja Svetog pisma.

      Web-stranica posvećena Svetom pismu, koju uređuje dr. Ivica Čatić i koja je ranije djelovala pod imenom rijec-zivota.tk, u završnoj je fazi obnove i nalazi se na domeni www.sveto-pismo.com Na njoj možete pronaći tekstove koji su prije svega u funkciji duhovnog čitanja Svetog pisma.

      Uz tekstove iz serijala Upoznajemo Stari zavjet, koji redovno izlazi na službenoj web-stranici Srijemske biskupije, nalaze se neki stariji tekstovi, ali i neki noviji te kao posebna novina rubrika Novosti koja prati nova znanstvena otkrića iz biblijskih znanosti, napose iz egzegeze, biblijske teologije, arheologije i povijesti.

Ivica Čatić

Ivica Čatić

Hebrejski naziv za ove knjige jest dibre hajjamim, događaji u danima tj. zbivanja vremena. Grčki prijevod Biblije ovu knjigu dijeli na dva dijela, što slijedi i naša kršćanska Biblija.

      Hebrejski naziv za ove knjige jest dibre hajjamim, događaji u danima tj. zbivanja vremena. Grčki prijevod Biblije ovu knjigu dijeli na dva dijela, što slijedi i naša kršćanska Biblija, i naziva je paraleipomenon, ono što je ispušteno u smislu da nije izrijekom spomenuto u knjigama o Samuelu te o Kraljevima. U Hebrejskoj Bibliji se ove knjige nalaze u trećem dijelu, među spisima. Neki rukopisi je stavljaju na početak spisa a neki na kraj, dok je grčki prijevod Sedamdesetorice i moderni prijevodi Biblije stavljaju odmah iza knjiga o Kraljevima. Tako činimo i mi u ovom našem kratkom pregledu knjiga SZ-a.

      Svrha knjige

      Uzimajući u obzir da svojim najvećim dijelom Knjige Ljetopisa prepričavaju iste događaje koji su već opisani u Knjigama o Samuelu i Knjigama i Kraljevima – mnoge detalje ispušta pa su ih čak znali smatrati osiromašenima – te s obzirom da ih hebrejska Biblija smješta u treći dio, čak na sam konac kanonskih knjiga, navodi na zaključak da Ljetopise ne treba shvaćati kao paralelnu verziju događaja, dakle konkurentsku, onima koje donose Knjige o Samuelu i Knjige o Kraljevima nego radije kao njihovo dodatno pojašnjenje i interpretaciju.

      Ljetopisi, nakon što pruže opširan prikaz Izraelove genealogije (1Ljet 1-10), počinju prikazivati djelovanje Davida kao kralja. Nakon Davidove i Salomonove smrti te podjele kraljevstva, Ljetopisi gotovo zanemaruju zbivanja sa Sjevernim kraljevstvom, navodeći ga samo ponekad kao neprijatelja Južnog kraljevstva.

      Osim usredotočenosti na Izraelovu monarhiju i to prije svega na njezin kasniji južni izdanak, Ljetopisi će naglašenu pažnju pokloniti prijenosu Kovčega saveza u Jeruzalem, tijekom kojega David određuje gdje će biti podignut Hram, određuje levite koji će služiti u bogoštvolju koje se ima iskazivati Gospodinu te vrši pripreme za izgradnju Hrama, koju povjerava svom nasljedniku Salomonu. Motiv prijestolonasljednika koji ima brinuti o Hramu tako očituje tijesnu poveznicu između monarhije i kulta, tj. štovanja Boga koja se promatra kao Davidov projekt i ostavština Izraelu.

      Ova veza nije samo formalna: David će pozivati na sržnu kategoriju: traženje Boga i obdržavanje Zakona (1Ljet 22,11-19). Ona prožima cijelu knjigu. Poniziti se i tražiti Boga za posljedicu će imati prosperitet cijelog Izraela, dok napuštanje Boga vodi nacionalnoj dekadenciji. Stoga poput neka vrste „kanona“ unutar knjiga stoje likovi Davida i Salomona koji utjelovljuju skladnu povezanost monarhije sa štovanjem Boga u Hramu i vjernošću njegovom Zakonu. Ova povezanost ostaje ideal za buduće generacije. Stoga se Knjige Ljetopisa trebaju shvatiti ne toliko kao historiografski prikazi događaja koje spominju nego kao nastojanje utvrditi važnost Hrama i bogoštovlja u njemu. Ako je propašću dinastije i monarhije od prijašnjih institucija ostao samo Hram i leviti koji ga opslužuju, to je onda volja Božja u nju treba poštovati a Hram i levite čuvati i unaprijeđivati.

      Izrael – izabran između mnogih naroda

      Prikazujući Izrael smješten na široj povijesnoj pozadini, na „karti naroda“, kroničar koji je pisao Ljetopise posebno mjesto daje Abrahamu i njegovu potomstvu, napose Jakovu i njegovim sinovima, među kojima opet naglasak stavlja na Judino te Levijevo pleme.

      Iako je meterijal, tj. podaci koje ovdje donosi podudaran sa drugim rodoslovljima u Starom zavjetu, kroničar nam ipak pruža neke svoje specifičnosti. Dok znamenite likove (Adama, Nou, Abrahama itd) spominje bez da navodi velike događaje kojih su bili protagonisti, značajno je što ne spominje da je izraelski narod boravio igdje drugdje osim u na teritoriji Obećane zemlje. Ovo, imajući u vidu da kroničar piše nakon povratka iz babilonskog sužanjstva, ima posebnu važnost jer time zapravo poručuje da je Izrael određen za Obećanu zemlju, da njegov narod pripada toj zemlji a zemlja narodu. Posebnu potvrdu ovog teologumena Ljetopisi vide u činjenici da je Gospodin vratio Izraelce iz egzila i to čak preko asirskog imperatora Kira koji će narediti puštanje Izraleca na slobodu i njihov povratak kući. Time su povijesni događaji dali povoda stvaranju ovog teološkog zaključka. Njega će na književnom planu Ljetopisi podvući maločas istaknutim nespominjanjem da je Izrael igdje drugdje boravio osim u svojoj zemlji. No, ovakva sjajna linija Izraelove „osiguranosti“ na vlastitoj zemlji ima svoj razlog – Božja vjernost njegovim obećanjima. Obećana zemlja je Izraelova samo zato što ju je Gospodin obećao praocima – Abrahamu, Izaku i Jakovu! Stoga Izrael po povratku u svoju zemlju nakon babilonskog sužanjstva mora živjeti životom dostojnim Božjeg saveznika. Na Božju vjernost mora odgovoriti svojom vjernošću. Iako su bili nevjerni i predao ih je u babilonsko sužanjstvo, Bog ih je ipak odande izvadio i prije negoli su se do kraja tj. dovoljno pokajali. Zato biti vjeran saveznik s Bogom nije samo političko pitanje nego pitanje elementarne ljudskosti – imam li obraza na takvu dobrotu stisnuti srce i praviti se kao da ništa nije bilo? Tako pitanje savezništva postaje pitanje ljudskosti, biti ili ne biti njihovog čovještva.

      Zlatno doba – David i Salomon

      Cilj poruke koju Ljetopisi žele prenijeti počinje s Davidom. Međutim, njega ne interesira svaka pojedinost u svezi s Davidom nego prije svega Davidovo kraljevanje nad Izraelom. Time kroničar pokazuje da pretpostavlja kako čitatelji ostale činjenice poznaju iz drugih knjiga i predaja, a on će se fokusirati na njemu važne teme i naglaske.

      U njegovom je interesu naglasiti kako je cijeli Izrael bio oko Davida dok je izabiran za kralja (1Ljet 11,1), cijeli Izrael je bio s njim dok je osvajao Jeruzalem (11,4), dok je određivao mjesto gdje će biti pohranjen Kovčeg saveza (15,3). Ovdje David određuje da samo leviti smiju nositi Kovčeg saveza (15,2; usp. Pnz 10,8; 18,5). Tada su dana pravila za izvođenje sakralne muzike, za koju su opet zaduženi leviti (16,4-6), pjevaju se određeni psalmi koji pripadaju današnjoj kanonskoj zbirci psalama tj. Psalteriju (105; 96; 106).

      David tada proslijeđuje donoseći odluku i vršeći pripreme za podizanje kuće Božje – Hrama (22,1). Sve buduće davidove aktivnosti upravljene su ovome cilju – urediti Hrama i bogoštovlje u njemu. Ljetopisi prešućuju čitave epizode dramatičnih događaja iz Davidovog političkog i privatnog te obiteljskog života. To ne znači da Ljetopisi žele nametnuti neku novu sliku Davida ili ga prikazati kao bezgrešnog – na kraju, dok objašnjava zašto on sam ne može podići Hram nego to ima učiniti Saolomon, on priznaje da je to zbog toga što mu je gospodin zabranio podizati Hrama poradi sve krvi koju je prolio u ratovima koje je vodio (28,1-10). Ljetopisi, dakle, ne žele ponuditi neku novu sliku kralja Davida, ne žele zatvarati oči pred njegovim grijesima. Oni žele idealizirati kralja Davida, ali žele idealizirati njegovu ulogu u brizi za narod, za njegovo dobro i jedinstvo, te njegovu brigu za Hram Gospodnji i štovanje Boga u njemu. Ovo su bile nasušne potrebe u poslijesužanjskom periodu kad Izrael treba ponovno stati na svoje noge. Povijesno iskustvo ih je naučilo da života nema ako se udalje od Gospodina i ako ne budu brinuli o zdravlju naroda. I zato Ljetopisi u prvi plan izvlače ove Davidove aktivnosti, idealiziraju ih da bi ih u novom vremenu stavili cijelom Izraelu kao ideal – obnova Izraela treba počivati na ovim davidovskim kvalitetama!

      Nakon što je Salomonu prenio upute za izgradnju Hrama (28,11-21), David svoj život završava molitvom (29,10-19). U njoj kroničar Ljetopisa posebice ističe specifično shvaćanje monarhije: pravi vladar, u punom smislu te riječi, jest samo Bog; veličanstvo i moć pripadaju samo njemu, jedino on može dati da raste i napreduje svako drugo biće. David i njegov narod samo su ljudi u prolazu čije će vrijeme minuti kao što je minulo i vrijeme njihovih otaca i praotaca. Nasuprot toj prolaznosti, Bog će podići svoje kraljevstvo i na njegovo prijestolje posaditi jednog od Davidovih potomaka.

      Salomon će, nakon Davidove smrti, preuzeti prijestolje i predvoditi izgradnju Hrama te ustanovi kulta u njemu. Ljetopisi, želeći dati smjernice za svoje vrijeme, ispuštaju tamne strane Salomonovog života (popuštanje poganskim ženama i njihovim kultovima, što je zapravo idolopoklonstvo, usp. 1Kr 11). Tako se monarhija i njezina briga za čistoću štovanja Boga stavljaju kao standard za poslijesužanjski period u kojem kroničar Ljetopise pruža Izraelu na čitanje.

      Ljetopisi, naglašavajući silnu brigu Davida i Salomona oko podizanja Hrama i uspostave štovanja Boga u njemu, uspijevaju odgovoriti na potrebe post-egzilskog Izraela. Iako u njemu više nema kralja tj. monarhije, po povratku iz Babilonije obnovljen je Hram. Izrael još uvijek ima ono u što su kraljevi gledali sa najvećom brigom – Hram. Dakle, ono najbitnije narod Božji ima i treba nastaviti voditi brigu o njemu i o slavljenju Boga koje se u njemu događa. To je ono što Izrael još uvijek može činiti da bi ostao saveznik Božji!

      Izrael treba odlučiti između vjere i nevjere

      Veoma je rječit i postupak Ljetopisa prema činjenici da je Izrael kao kraljevstvo i kao narod doživio raskol već prije babilonskog sužanjstva. Iako su ranije knjige govorile o Judi, kao o južnom kraljevstvu sa sjedištem u Jeruzalemu (gdje je nastavila postojati Davidova kraljevska loza i Hram), te o Izraelu, kao o zajednici sjeverni plemena koja su se odijelila, Ljetopisi konstantno govore o Izraelu kao o jedinstvenoj i nepodijeljenoj cjelini! Za njega postoji samo jedan Izrael, koji doduše ima svojih zastranjenja i grijeha, ali koji pred Bogom u teološkom smislu predstavlja jedinstveni entitet.

      U strogo teološkom smislu, Ljetopisi su bliski Knjizi proroka Ezekiela jer žele Izraelcima posvijestiti da je svaki novi naraštaj odgovoran za svoj odnos s Bogom, bez obzira nalazi li se trenutno pod kaznom (u izgnanstvu) ili je ono prošlo a predstoji mučan period obnove u kojem se svakodnevno osjeća nedostatak onih dobara od prije odlaska u babilonsko sužanjstvo.

      Za pojedine tragedije obaju dijelova podijeljenog kraljevstva, Ljetopisi pronalaze razlog u prethodnoj nevjeri, tj. napuštanju Boga od strane vladara ili naroda. Štoviše, ljetopisac uvodi novu kategoriju: tražiti Boga! Da bi izrazio kako u tijeku povijesnih previranja i nedaća, vjera ne može biti nešto što miruje, što se posjeduje, ali se s time ne mora baviti nego da je vjeru nemoguće zadržati bez stalnog aktivnog angažmana – jer vjerovati znači u mnogo čemu ići protiv struje vremena – ljetopisac govori o traženju Boga. Tražiti se ne može pasivno, bez angažiranosti, bez zauzetog iščekivanja, ispitivanja, hoda i truda. Za njega, dok promatra pojedine vladare ili osobe općenito, moguće su samo dvije ocjene: čovjek ili traži ili napušta Boga. U povijesnom hodu kroz SZ Božja blizina je dokazana i u nju teolozi i proroci više ne sumnjaju, no sada je sazrelo vrijeme da čovjek/narod postavlja pitanje: tražim li ja Boga, da li je on za mene vrijednost ili uspijevam živjeti bez njega? Za onoga koji je krenuo krivim putem, ali se odlučio vratiti, Ljetopisi kažu: ponizio se pred Bogom. Dakle, povratak ne može biti deklarativan, samo vanjski čin kao dobro povučen potez osobne politike koji će se sigurno isplatiti. On je poniženje u smislu da se vladar mora odreći svojih dojučerašnjih principa, inače se za njega ne može reći da traži putove Gospodnje i stoga opet zaslužuje osudu Gospodnju.

      Ovdje i mi, kršćani 3. milenija, možemo posegnuti za duhovnim blagom SZ-a da bismo se okoristili veoma jasnom terminologijom koja pomaže odrediti što jest a što nije autentičan odnos prema Bogu, odnosi li se čovjek prema svome Stvoritelju onako kako dolikuje, ili zanemaruje i svoj iskon i svoj ishod. Iako je termin tražiti Boga ponešto problematičan jer može stvarati dojam da se Bog skriva ili je teško dostupan čovjeu, ipak ga je i Gospodin Isus upotrijebio u posebno rječitoj paraboli o biseru Kraljevstva koji je skriven na njivi (Mt 13,44) i koje čovjek treba tražiti i pronaći te – ovdje Isus dodatno pojačava nijansu traženja tj. nastojanja i truda – prodati sve da bi kupio tj. domogao se njive na kojoj je biser Kraljevstva. Odmah potom, Isus izgovara još jednu kratku parabolu o trgovcu koji traga za lijepim biserjem (Mt 13,45-46). Dakle, i u Isusovom poučavanju o stavu čovjeka pred tajnom Božjeg kraljevstva kategorija traganja ima središnje mjesto!

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

Ivica Čatić