Danas u Evanđelju Isusu dolaze saduceji, svećenstvo, učeni ljudi, oni koji vode narod. Iznose pred njega priču. Trudili su se sastaviti priču u stilu „šta bi bilo kad bi bilo“ kako bi dokazali da uskrsnuće ne može biti u skladu sa Zakonom. Htjeli bi voditi narod a ne vide. 

Jednom je psalmista uzviknuo Gospodinu: Tvojom svjetlošću mi ćemo svjetlost vidjeti! I dobro je rekao, bez Božje pomoći ništa ne vidimo, pa ni svjetlo! Kolika su velika otkrića pokazala kako mi površno gledamo: sjetimo se otkrića penicilina do kojeg je došlo zahvaljujući spremačici koja se umiješala među bočice i „pomogla“ znanstveniku, sjetimo se slikara Paula Sezanne-a koji je najveći dio života slikao poklanjajući slike prijateljima da bi tek u starosti postao priznat i čak smatran ocem modernog slikarstva. Gdje su nam oči bile? Što je radila „struka“?

Kad je Isus pričao prispodobu o sakrivenom blagu, gdje je blago bilo sakriveno? Da, Bog je tako dobar da ga nije sakrio u nekakav šiprag ili guduru. Stavio ga je blizu, na njivu, tamo gdje bismo mi ljudi trebali raditi, prekapati, gdje bismo ga morali vidjeti… Ali, opet ne vidimo…

Danas u Evanđelju Isusu dolaze saduceji, učeni ljudi, svećenstvo, oni koji vode narod. Iznose pred njega priču. Trudili su se sastaviti priču u stilu „šta bi bilo kad bi bilo“ kako bi dokazali da uskrsnuće ne može biti u skladu sa Zakonom tj. sa Riječju Božjom. Eto, što mi ljudi radimo: imamo stav i onda se trudimo opravdati ga. Bolje bi im bilo da nisu unaprijed zauzeli tako čvrst stav, a ako ih već nešto muči, trebali su se truditi tražiti istinu; trebali su zakopati – ta blago je blizu! Na njivi, tamo gdje se radi. Samo, tko radi – tko je na njivi?

Htjeli bi voditi narod a ne vide. U Mojsijevom Petoknjižju vide da Mojsije naziva Boga Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim, makar su ti ljudi već prije 1600g pomrli. Što to znači? Da je Bog Bog mrtvih, „Bog onog čega nema“? Nipošto! Bog nije stvorio smrt i ne raduje se smrti živih bića (usp. Mudr 1,13). Ništa što makar samo „miriši“ na smrt njemu se ne može približiti, pa ni grijeh koji je put ka smrti (zato se ispovijedamo) – On je oganj koji sažiže svu nečist.

Ako je On Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, onda sigurno nije Bog mrtvih. Da je stvorio ljude i pustio da njihova sudbina zauvijek ostane prah zemaljski, onda bi On bio tvorac projekta smrti a ne života. Nakon istočnog grijeha, sebi izabire Izraela kao svoj izabrani narod. Nije moguće da ih uzima sebi da bi skončali u prahu zemaljskom. Onda bi Bog postao karikatura. Nespojivo s onim što Bog već u SZ čini za čovjeka jest da bi pored njega čovjekova vječna sudbina mogla biti smrt. U dlan sam te svoj urezao, ako te otac imati ostave ja tebe ostaviti neću. Ljubavlju vječnom, ali i ljubomornom, kako sam kaže, on gori za svoj narod. Upravo činjenica da je Njegova ljubav ljubomorna govori koliko čvrsto drži svoj narod! 

Kad im je to Isus podastro, nisu se više usuđivali upitati ga bilo što. Kako je jasna Božja Riječ i pred njom onda prestaju ljudska trabunjanja! A zašto su trabunjali, zašto nisu odmah pošteno istraživali pa ne bi otišli u krivom smjeru? Evo, to je pitanje naše ljudske prirode! Što je to u nama da smo tako često površni? Da često idemo za nekim svojim stavovima (a gdje smo ih samo pokupili i zašto su postali toliko naši da ih se jedva možemo otarasiti?) umjesto da stanemo i to pretresemo, preispitamo i možda, prekapajući tako, pronađemo blago na njivi! Pažljivo uho san je mudracu (Sir 3,29).

A što njima, a i nama, Isus kaže o uskrsnuću? Istina je da nema onakvog ukrsnuća kakvog vi zamišljate. Što god si zamišljali, to sigurno neće biti tako. Jedino što sada sigurno možemo shvatiti jest da onaj život neće biti jednostavni nastavak ovoga. Što oko nije vidjelo i uho nije čulo..! Dok je čovjek u prenatalnoj fazi, tj. u utrobi majke on je pravi čovjek sa svim organima. Zamislimo: samo još 5min pa će se roditi! Ali, on ne zna što ga čeka kad izađe van; to je njemu jedan novi svijet. Sve će biti drugačije nego što je bilo samo prije 5 min. Za nekoliko dana će moći prepoznati onu koja ga rađa! Do sada to nije mogao jer je bio u tami, nije vidio svjetlo... Od sada će vidjeti i ostale ljude o kojima do sada pojma nije imao. Vidici se nakon porođaja neizmjerno proširuju!

Koliko je život nakon uskrsnuća drugačiji vidimo po Isusovim učenicima. Ništa od onog što su znali i čuli o Isusu i uskrsnuću nije im pomoglo. Kad su vidjeli Uskrslog nisu ga prepoznali. Makar je to On, isti – čak i sa ranama od razapinjanja – sve je toliko drugačije da ni ono što svojim očima vide, ne mogu razumjeti i prepoznati. Uskrsli život jest drugačiji način postojanja i življenja. Ali ipak neobjašnjivo ugodan, privlačan život: Gospodine, ostani s nama jer zamalo će večer…nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio..? Onaj drugi život zaista je drugi, drugačiji i bolji. Bog je ipak Bog živih!

Nemojmo si dozvoliti da se uspavamo kao saduceji, vođe naroda, iz današanjeg Evanđelja. Budimo sigurni da će; dok mi dremuckamo i prenemažemo se, ne jedan ateist, deklarirani bezbožnik, kad mu umre netko od bliskih osoba zastati i boriti se s pitanjem: zar je moguće da je to bilo sve, da od toga čovjeka nema više ništa, više nikada i nigdje? I sa čuđenjem će priznati da ga to pitanje proganja više nego što je očekivao. A priznat će isto tako da mu je neobično teško, skoro nemoguće reći: nigdje i nikada više! Jer čovjek negdje duboko u sebi nosi osjećaj vrijednosti ljudske osobe i neobjašnjive nade. Jean Paul Sartr koji je cijeli život dokazivao sebi u drugima apsurdnost i besmislenost svega, neposredno pred svoju smrt je izjavio pred svojim šokiranim sljedbenicima: ja se ipak nadam!

Mi, zajednica Isusovih učenika trebamo u ovom svijetu biti čuvari i glasnici Radosne vijesti o Njegovom životu, smrti i uskrsnuću. Ovom svijetu mi trebamo nositi navještaj o nadi budućeg života. U ovaj svijet mi trebamo unositi ponešto od mirisa, svjetla onog svijeta. Ako smo i sami nesigurni, zbunjeni i ne snalazimo se, neka nam današnja riječ Božja bude svjetionik. Neka bude ohrabrenje za kopanjem i traženjem blaga nade koje je udaljeno od nas možda samo nekoliko koraka.

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić

Izraelcima, koji su potlačeni i vapiju u nebo, Bog ne daje odmah fizičko izbavljenje. Prvo što im daje, osim blagoslova kojim bdije nad potomcima tj. Mojsijem, jest riječ. Mojsiju, kad ga je pozvao, upućuje riječ, a onda Mojsije tu Božju riječ nosi Izraelcima.

      Izraelcima koji su potlačeni i vapiju u nebo, Bog ne daje odmah fizičko izbavljenje. Prvo što im daje, osim blagoslova kojim bdije nad potomcima tj. Mojsijem, jest riječ. Mojsiju, kad ga je pozvao, upućuje riječ, a onda Mojsije tu Božju riječ nosi Izraelcima. Povijest spasenja, dakle, počinje radosnom viješću – Bog je s nama, Immanu-El!

      Umjesto da odmah ublaži njihove boli, Bog im daje riječ koja stvara relaciju – međusobni odnos. Zar ne bi bilo bolje da je odmah stupio u akciju nego što im je pričao a oni trpe? Kasniji razvoj događaja već u ovoj, oslobođenoj generaciji Izraelaca a pogotovo u kasnijim, pokazat će Izrael ne uspijeva biti slobodan ako nema Božju riječ i ako je ne drži. Ako nije u odnosu s Bogom, onda se u njemu samom javljaju ponašanja protivna Božjem projektu tako da Izraelci počinju trpjeti jedni od drugih. Riječ je, dakle, za Izrael i početak oslobođenja tj. spasenja, ali i garancija njegove trajnosti. Stoga će Izraelci nakon izlaska iz Egipta s Bogom sklopiti Savez, da bi postignuto slobođenje dobilo karakter trajnosti, a po ulasku u Obećanu zemlju pod Jošuinim vodstvom obnovit će mu svoja obećanja.

      Međutim, već ovdje, uprvim Mojsijevim neuspjesima pred faraonom i ljutnje naroda koji mu počinje prigovarati da im je još više otežao položaj, počinje važna tema koja će prožimati čitav SZ. Narod je netrpljiv, lako gubi povjerenje tako da Mojsije kao posrednik, medijator Božjeg projekta ostaje sam – Bog ima svoje putove koji ne ugađaju narodu i nisu lagodni a narod onda počinje biti bezvoljan. U sredini, između njih stoji Božji izabranik i osjeća se napušten, neshvaćen i ne prihvaćen od obiju strana. Tako će Mojsije već u 5,22-23 – dakle puno prije dolaska u pustinju – dići optužbu na Boga: Zašto, Gospodine, nanosiš štetu svome narodu? Zašto si me poslao? Otkad sam stupio pred faraona i progovorio mu u tvoje ime, on još gore postupa s ovim narodom. A ti ništa ne poduzimaš da izbaviš svoj narod!

      Riječi ozbiljne optužbe. Riječi kakve će izgovarati manje-više svi Božji poslanici koji budu dobili priliku da duže govore u SZ-u (Job, proroci a napose Jeremija) a koja će vrhunac imati u Isusovom kriku na križu. Jasno, ove optužbe nisu znak napuštanja Božjeg puta. Ali jesu znak njegove težine, nemogućnosti da ga se razumije jer Božji putovi nisu ljudski. U toj razapetosti između vjernosti Bogu i narodu, Božji poslanik često doživljava da mu je nemoguće izdržati. Osjeća da je doveden na konac svojih fizičkih i psihičkih snaga, a pameću ne može proniknuti Božji put pred njim. I tada podiže „optužbu na Boga“ koja je je zapravao više pravdanje s njim i vapaj za pomoć i smilovanje.

      Trenuci ovakve razapetosti govore da biti Božji poslanik nije stvar nečije mašte, da su npr. Mojsije ili Jeremija umislili da su od Boga pozvani. Njihov život od kada su prihvatili Božji poziv nije ušao u mirnu luku u kojoj uživaju blagoslov i obasuti su rijekom uslišanja! Naprotiv! Nakon što su krenuli s Bogom, njihov život sve češće zapada u neizdržive i nesavladive situacije, u kojima im se čini, kako će pavao kasnije reći za sebe, da su na smrt predani. Stoga će mudri Sirah dati uputu: Sine moj, ako želiš služiti Gospodu, pripravi dušu svoju na kušnju (...) ne nagli kad napast dođe (...) jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u peći poniženja (Sir 2,1-2.4). Božji čovjek zapravo često dolazi u situaciju da mora umrijeti da bi služio Bogu – umrijeti svojim idejama ili svako-malo ulaziti u fizičke pogibli u kojima ne vidi izlaza. Ova predanost umiranju jasan je znak da takav život nije plod njegove mašte i da Boga nije izabrao zato da mu bude utjeha. On vodi život koji je iznad njegovih mogućnosti i stoga svaki čas ječi od boli i jeze. Dakle, Bog u SZ-u nije bio prorokova iluzija a kamoli opijum za narod – previše će puta narod od njega bježati i biti mu nevjeran!

      Tako dobivamo paradoks da je temeljni, utemeljujući događaj Izraelove povijesti – događaj kad oni postaju narod i počinju pisati svoju povijest – obilježen pobunom naroda i Božjim poslanikom koji vapije i bori se s Bogom. No, događaj se ipak dogodio. To nam također govori da se radi o nečemu što ne može biti samo plod ljudske mašte, nego se radi o iskustvu nedostatnosti pred nečim što je i u fizičkom, ali i u moralnom smislu nadilazilo snage Izraelaca. Zašto bi neki narod u povijest svoga rođenja imao upisane i ove negativne momente a da ih se pri tom ne stidi? Oni svjedoče o Izraelovom povijesnom pamćenju i ostaju trajni korektiv hoda u budućnost, trajni putokaz na bespućima povijesti.

      Upravo to se odražava i u Knjizi Izlaska. Nakon ovih prvih napetosti koje je Mojsije imao u odnosu sa faraonom, nakon prvih 9 zala koja su pogodila Egipat, i nakon trvenja sa svojim izraelskim narodom, radnja kao da se polako zaustavlja i u Izl 12-13 počinje se govoriti o Blagdanu Pashe i Blagdanu beskvasnih kruhova. U ušima Izraelca ovo je svečani moment jer se govori o najdubljim nitima njihovog identiteta. Dakle, usred Mojsijevih teškoća i napetosti na sve strane – blagdan, slavljenička atmosfera! Kao da pripovjedač želi reći – ovdje usred teškoća počinje slavlje kojemu čovjek ne vidi razlog – slavlje počinje zahvaljujući Božjoj snazi koja će sada zahvatiti u događaje i obojiti ih drugom bojom.

      Opis Pashe sadrži tumačenje značenja krvi na izraelskim dovracima – ona čuva izraelske od pomora koji će zadesiti egipatske prvorođence. Tada će se otvoriti mogućnost da Izraelci iziđu iz Egipta. Ove događaje oslobođenja Izraelci će najpomnije slaviti sve do danas.

      Prvotno pogođen pomorom prvorođenaca, faraon prvo u Izl 13 pušta Izraelce u slobodu. no, kasnije se predomislio i počinje ih goniti ne bi li ih sustigao (Izl 14).

      Izraelci pred Crvenim morem

      Bježeći pred faraonom, Izraelci dospijevaju pred Crveno more. Za biblijskog čovjeka more je uvijek neman, sjedište demonskih sila, element kaosa. U Stvaranju Bog mu je odredio granicu koju ne smije prijeći (Izr 8,29). I u memoriji drugih antičkih naroda u Izraelovu susjedstvu more je čudovišna neman koja je neprijatelj Božji. Tako se Izrael našao pred čudovištem – pred njim more, a oko njega pustinja, koja je također kaos (nema vode pa nema ni života). A Egipćani već sustižu da ih vrate nazad kao robove!

      I Izraelci počinju kukati i optuživati Boga vičući Mojsiju: zar nije bilo grobova u Egiptu pa si nas izveo da pomremo u pustinji? (...) Zar ti nismo rekli baš ovo u Egiptu: pusti nas! Služit ćemo Egipćane! Bolje nam je i njih služiti nego u pustinji poginuti (Izl 14,11-12)!

      Tek što su čudom Božjim izišli iz Egipta, umjesto da se raduju slobodi i dalje pouzdaju u Boga, oni su već malodušni i optužuju Boga koreći njegovog slugu Mojsija! Njihovo sjećanje je odviše kratko, ne pamte događaj oslobođenja jer nemaju vjere u slijedeći Božji korak. Smatraju da je neizbježna smrt ili novo ropstvo. Kao što je faraon vidio Božja čudesa pa je, i nakon pomora prvorođenaca i prvotne odluke da ih pusti, sada sve zaboravio i juri za njima, tako su i oni zaporavli i čudesa i da ih je Bog izveo iz Egipta. Zbog kratkog pamćenja griješi faraon, ali grijaše i oni! Kad se smanji vjera, prorade dtrah i nostalgija. Izrael sada upada u ironičan položaj – osjeća nostalgiju za Egipćanima koji ih dolaze proždrijeti! Ovime pokazuju da nisu na Abrahamovoj razini neslomljivog pouzdanja u novi Božji zahvat. Dakle, Bog ima posla s narodom koji i jest, ali i nije Abrahamovo postomstvo – jest fizički, ali nije duhovno! Ne preostaje mu drugo negoli krenuti na dugi put njihovog odgajanja.

      Ponajprije to čini preko Mojsija. On ih urazumljuje i smiruje – da ne žeđaju za Egiptom, zemljom grobova, da ne žeđaju za svojim grobom jer Bog ih upravo izvodi u život. Govori im da ostanu mirni – njihova nemoće nije zapreka za djelovanje Božje moći. Ali zapreka može biti njihovo odbijanje Božjeg djelovanja, neprianjanje uz njegove planove. Trebaju, dakle, prihvatiti svoju nemoć i Božju moć da bi išči u život. Tako Mojsije, onaj koji ima iskustvo izbavljenja iz voda sada izbavlja Izrael od straha pred vodama Crvenoga mora. Izrael se počinje pouzdavati iako se nalazi u smrtnoj opasnosti.

      Ovdje vidimo kako Izrael kao uči prepoznati suštinu vjere u pravoga Boga i razlikovati je od idolatrije: Bog jest drugačiji, nespoznatljiv, nevidljiv, ali on je za nas, on će svoju riječ ostvariti. Stoga trebam isključiti svoju želju da se sam osiguram, iako bi mi to ulijevalo veću sigurnost, veće samopouzdanje.

      Prolaz kroz crveno more – novo Stvaranje Izraela

      Bog u borbi protiv Egipćana koristi upravo nemoć Izraela: uvodi ga u morske vode tako da se Egipćanima činilo da su stiješnjeni između bedema od voda i da nemaju više kamo. No, to je zamka za Egipćane. Oni jurnu u vodu i – događa se to da će sada jedna neman proždrijeti drugu – vode progutaše Egipćane! Mojsijeva sestra Mirjam tada je zapjevala: U čast Jahvi zapjevat ću, jer se slavom proslavio! Konja s konjanikom u more je survao. Moja je snaga, moja pjesma – Jahve jer je mojim postao izbaviteljem (15,1-2ss).

      Izrael ima priliku vidjeti Egipćane mrtve, poražene od drugog čudovišta i sada može vjerovati. Bog spasava tako da pušta da se međusobno sukobe nemani. Sada doživljava Boga kao svoga Spasitelja. Bog, Stvoritelj neba i zemlje je Izraelov Gospodin! To bi mu trebalo biti svjedočanstvo Božje naklonosti i zaštitničke snage kroz sve generacije. Stoga se slavljenjem Pashe osigurava prenošenje ovog iskustva sa koljena na koljeno. Tijekom pashalne večere, ponajmlađi član obitelji po običaju pita oca: a što mi to večeras slavimo. I onda počinje pričanje ovog spasenjskog iskustva. Pobožni Izraelac, dok sluša što je Bog negda učinio za njegov narod, razmišlja o tome kako je Bog i danas Izraelov Saveznik i kako i danas oslobađa svoj narod. Iako neki istraživači smatraju da su Izraelci blagdan Pashe preuzeli od drugih nomada koji su njime obilježavali ciklus godišnjih doba i s njima povezane cikluse života, ostaje činjenica da se svojim slavljenjem Pashe Izrael nepovratno izdvaja iz ondašnjeg posvuda proširenog cikličkog poimanja vremena i smješta ga u projekciju linearnog shvaćanja vremena i povijesti, kakvo danas i mi baštinimo.

      Pashu slave opasani i obuveni – spremni za pokret! Iako će vremenom oda nomada Izraelci postati sjedilački narod, uvijek moraju biti spremni ako ih Gospodin pozove na pokret, na novi izlazak kroz pustinju u slobodu! Nije stoga čudo da evanđelist Marko proglas Ivana Krstitelja prikazuje kao poziv Izraelcima na izlazak iz uobičajenog načina života, iz svojih gradova u pustinju, što su mnogi doista i prihvatili. Time je počeo njihov izlazak s Isusom Kristom u slobodu.

      Vode, vjetar, kaos među vodama kojeg Bog uskoro smiruje da bi usred njega mogao proći život – to su elementi koji podsjećaju na Stvaranje. Sada je Izrael iskusio novo stvaranje – Stvaranje sebe kao naroda, kao saveznika Božjeg.

      Gledajući Božje postupanje prema Egipćanim, Izrael ovdje upoznaje Božju pravednost. Mnogim pokušajima Bog je nagovarao Egipćane da prema Izraelcima budu pravedni i da ih puste živjeti – da prihvate njegov stvaralački projekt. No, oni su više voljeli svoj projekt smrti za Izraelce i sada Bog usmrćuje nositelje smrti.

      S druge strane, Izrael je na putu da postane saveznik Bogu kojemu već dva puta nisu vjerovali – prvi puta prije izlaska iz Egipta, a drugi puta pred vodama Crvenoga mora. Izrael zna da je s Bogom na putu života, no taj Bog često traži veliku vjeru, vjeru koja više vjeruje Onome kojeg ne vidi negoli onome što vidi svojim rođenim očima. Zato je to početak teškog Izraelovog povijesnog hoda na kojem će Bog i Izraelce trebati neprestano trebati nagovarati da hodi putem života a ne smrti kao što je hodio Egipat. Od izlaska iz Egipta pa kroz susljedna stoljeća Izrael o Bogu govori kao o Gospodinu koji je izveo naše oce iz Egipta. U isto vrijeme, ovaj govor je opomena Izraelu da hodi u skladu s Božjim projektom života i da se kloni svih oblika eksploatacije i nepravdi, kako ne bi dospio pod osudu kao faraon i Egipćani.

      Tako nam ova poglavlja Knjige Izaska, dok govore o izlasku Izraela iz Egipta, progovaraju o tome kako je Bog uzeo Izraela za svoj narod – dakle, rađanje Izraela kao naroda – govore i kako Bog odgaja grešnika i poziva ga na pravi put prije nego li ga kazni, a u isto vrijeme kako će odgajati i svog saveznika Izraela, koji također nije sam po sebi sposoban hoditi putem Gospodnjim.

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić

PETROVARADIN, 29. listopada 2010. godine - Istekom mandata dekanima u sva tri dekanata Srijemske biskupije, dijecezanski  biskup mons. Đuro Gašparović donio je slijedeće odluke:

      PETROVARADIN, 29. listopada 2010. godine - Istekom petogodišnjeg mandata službe dekana u tri dekanata Srijemske biskupije, petrovaradinskom, srijemskomitrovačkom i zemunskom, dijecezanski biskup mons. Đuro Gašparović, nakon što se posavjetovao sa svećenicima koji obavljaju službu u pojedinim dekanatima, donio je sljedeće odluke:

      Preč. Eduard Španović, župnik i začasni kanonik, danom 1. lipnja 2010. godine imenovan je na pet godina dekanom Srijemskomitrovačkog dekanata (br. 197/2010.).

      Preč. Tomislav Kovačić, župnik, danom 8. rujna 2010. godine imenovan je na pet godina dekanom Petrovaradinskog dekanata (br. 349/2010.).

      Preč. Jozo Duspara, župnik i začasni kanonik, danom 1. listopada 2010. godine imenovan je na pet godina dekanom Zemunskog dekanata (br. 391/2010.).

                                                                                                               Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević

Jesmo li se nekada pravili važni? Jesmo li mislili da smo bolji od drugih, da smo pametniji i sposobniji od svojih prijatelja?  Ako imamo potvrdne odgovore na ova pitanja, onda iz priče o malom orkestru možemo naučiti puno toga.

Mali orkestar

      Bila jednom tri intrumenta koja se nikako nisu slagala međusobno: flauta, gitara i bubnjevi. Nastavila su se dogovarati, ali svako od njih je mislilo da je najbolje. Flauta je govorila da ima najnježniji glas, gitara opet da su njezine melodije najpoznatije, a bubnjevi su tvrdili da se nitko ne može usporediti s njihovim ritmom. Svatko se držao najboljim i međusobno su se omalovažavali. Zato je svako od njih sviralo u svom kutu, premda su bila u istoj kući. Bubnjevi su, pak, smetali flauti, flauta je smetala gitari, a gitara bubnjevima.

      Nijedan instrument nije uspijevao svirati na miru. Umjesto da sviraju glazbu, pravili su buku. Kad bi se neko od njih zaustavilo i poslušalo, počelo bi se loše osjećati. Tako je to trajalo iz dana u dan. Jednoga dana dođe k njima stanovati dirigentska palica. Kada je vidjela što se događa, reče da bi im, ukoliko žele, mogla pomoći. Tri instrumenta bijahu uvjerena da njima nitko ne može pomoći i da je najbolje rješenje da se odvoje, da svako pođe na svoju stranu i da nesmetano žive i sviraju na miru ne smetajući nikome kad već ne žele da drugi njima ne smetaju.

      Dirigentska palica predloži da načine probu: da zajedno odsviraju istu pjesmu, ona bi im pritom pomogla. U početku nisu bili odviše uvjereni, ali na kraju su ipak prihvatili. Dirigentska palica objasni što treba svako od njih da svira, i nakon kratke probe počne dirigirati pjesmu.

      Tri glazbala gledala su pozorno palicu koja je svakog časa dirigirala kada i kako treba da sviraju. Pjesma je izvrsno uspjela. Flauta, gitara i bubnjevi nisu se mogli nadiviti: zajedno su odsvirali pjesmu, i to vrlo uspješno. Otad su počeli svirati pravu glazbu.

      Kad je završilo sviranje, svi su instrumenti bili tako zadovoljni izvedbom da su jedno drugom čestitali. Bilo je to prvi put da su se u nečemu složila. Zamoliše dirigentsku palicu da ponovi pjesmu. Cijeli dan su svirali, ponavljajući pjesmu po stoti put. Svi koji su prolazili zastajkivali su i slušali, tako su dobro svirali. Kada su se ujedinili i učinili zajedničkim ono najbolje što je svaki pojedini instrument imao, uspjela su stvoriti mali orkestar. Otad su počela davati koncerte na sve strane i postali su glasoviti po ljepoti svoga sviranja.

      Instrumenti su bili umišljeni, jako su se pravili važni. Smatrali su sebe najboljima, a nisu ni pokušalai uočiti i cijeniti sposobnosti drugih. I sami smo vrlo često takvi. Pravimo se važni i smatramo da nas bolje ocjene ili neki talenti čine vrednijima od naših prijatelja. Ni ne pokušavamo uočiti njihove vrijednosti koje mogu biti i veće od naših. Možda naš prijatelj nema pet iz matematike, možda ne svira ni jedan instrument, ali njegova vrijednost može biti baš u tome što je pravi prijatelj. Ono što je instrumentima nedostajalo, a nedostaje jako često i nama, to je poniznost i ljubav. Ako budemo sa visine gledali na svoje prijatelje, ako ne budemo imali za njih ljubavi, izgubit ćemo ih. Ostat ćemo sami i tada ćemo biti jako tužni.

      Od toga da se ne raziđu instrumente je, u našoj priči, spasila dirigentska palica. Ona ih je naučila kako da se usklade i zajedno sviraju. Ustvari, naučila ih je kako da se međusobno poštuju i vole. Jer, tek kada su prestali biti umišljeni, i kada su prestali sebe smatrati najboljima, te kada su prihvatila jedna druge, počeli su svirati lijepo i skladno. Ali, to nisu uspjela sama, trebao im je netko da im pomogne i pokaže kako to postići. A tko će nama pokazati kako da ne budemo umišljeni, kako da prihvatimo i volimo druge ljude? Naša dirigentska palica, onaj na koga se trebamo ugledati, je Isus Krist.

      Isus je bio Sin Božji i bio je u svemu bolji od drugih ljudi, ali se nikada nije pravio važan, nikada ljudima nije naglašavao da je on bolji od njih. Isus je bio ponizan i skroman. Volio je sve ljude oko sebe. Družio se s ljudima koje nitko nije volio ni trebao. Svima je pomagao, ali nikada nije rekao: "Ja sam bolji od vas." Svojim primjerom nam je pokazao kako da prihvatimo druge ljude, da ih ne gledamo kroz njihove uspjehe i neuspjehe u pojedinim stvarima, nego da ih volimo. Pa i sami smo u nečemu dobri, u nečemu nismo, tako je i svaki naš prijatelj u nečemu bolji a u nečemu lošiji. Jer, Bog nam je svima dao različite darove, stvorio nas je različitima. Stoga možemo jedni druge nadopunjavati, jedni drugima pomagati i zajedno biti veseli.

      Isus od nas želi da kao njegovi prijatelji živimo u zajedništvu i ljubavi. Jer, ne možemo biti Isusovi prijatelji ako nismo u međusobnom prijateljstvu. Njega jako rastužuje kada vidi da se mi među sobom ne slažemo, kada odbacujemo jedni druge, kada se pravimo važni, kada se ne volimo, kada ne slijedimo njegov primjer. On nas poziva na ljubav i zajedništvo. Zato u našem odnosu prema prijateljima i prema drugim ljudima nama mjesta za nerazumijevanje, umišljenost i neprihvaćanje drugačijih. Svi smo mi djeca Božja i među sobom braća i sestre, zato se moramo voljeti.

                                                                                   Ana Hodak

Ana Hodak

SRIJEMSKA MITROVICA, 26. listopada 2010. godine – Svetkovina Sv. Dimitrija, đakona i mučenika, zaštitnika Srijemske biskupije i grada Sremske Mitrovice, proslavljena je 26. listopada euharistijskim slavljem u prvostolnoj crkvi – manjoj bazilici. 

      SRIJEMSKA MITROVICA, 26. listopada 2010. godine – Svetkovina Sv. Dimitrija, đakona i mučenika, zaštitnika Srijemske biskupije i grada Sremske Mitrovice, proslavljena je 26. listopada euharistijskim slavljem u prvostolnoj crkvi – manjoj bazilici. Euharistijsko slavlje predvodio je kotorski biskup, mons. Ilija Janjić u zajedništvu s mons. Marinom Srakićem, nadbiskupom i metropolitom đakovačko-osječkim, mons. Stanislavom Hočevarom, nadbiskupom i metropolitom beogradskim, mons. Ivanom Penezšom, biskupom subotičkim, mons. Josipom Devčićem, delegatom požeškog biskupa, mons. Antuna Škvorčevića koji je u jednomjesečnom posjetu Hrvatima u Australiji, mons. Đurom Hranićem, pomoćnim biskupom đakovačko-osječkim, mons. Đurom Džudžara, apostolskim egzarhom za vjernike bizantskog obreda u Srbiji i Crnoj Gori te domaćim srijemskim biskupom, mons. Đurom Gašparovićem i tridesetak svećenika iz Hrvatske i Srijema.

      Biskup Janjić se u svojoj homiliji prisjetio slavnog mučenika srijemske Crkve, sv. Dimtrija istaknuvši kako samo velika i čvrsta vjera te neizmjerna ljubav prema Kristu, čini čovjeka mučenikom. Posebno se osvrnuo na probleme današnjeg čovjek u suvremenom svijetu i pošastima koje pritišću kršćane. „Svoje uporište trebamo tražiti u Kristu uskrslom, a posebno u svecima koji su ga nasljedovali. Jedan od takvih primjera je sveti Dimitrije đakon i mučenik." U današnje vrijeme, kada su dobri pastiri više nego potrebni svome stadu, biskup Janjić pozvao je narod da moli za svoje svećenike.

      Uz veliki broj vjernika iz srijemskih župa, slavlju su nazočili i predstavnici Veleposlanstva Republike Hrvatske u Republici Srbiji kao i predstavnici lokalne građanske vlasti. Svečano liturgijsko pjevanje animirao je mješoviti zbor domaće župe, pod vodstvom s. Cecilije Tomkić, voditeljice zbora.

                                                                                Mario Paradžik

                                                       (preuzeto s http://www.biskupijadjs.hr)

Mario Paradžik/www.biskupijadjs.hr

ZEMUN, 21.listopada 2010. godine - U župu „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ u Zemunu stigao je preč. Luc Ledroit, župnik župe „Maria Assunta“ u Marbozuu, u Francuskoj. Uputio se ka Svetoj Zemlji, bez prijevoza, tehničke opreme, telefona...

      ZEMUN, 21.listopada 2010. godine - U posjetu župi „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ u Zemunu došao je prečasni Luc Ledroit iz Francuske. Ovaj izuzetno prijatan četrdesetpetogodišnji čovjek doneo je jednu veoma hrabru odluku. Naime, iz svoje župe „Maria Assunta“ koja se nalazi u malom mjestu Marbozuu u Francuskoj na četrdesetak kilometara od Tajzea, uputio se ka Svetoj Zemlji, odnosno Jeruzalemu bez prijevoza, tehničke opreme, telefona i bilo kakve veze sa svojom župom.

      Preč. Ledroit, koji je već 15 godina posvećen svećeničkom zvanju, krenuo je još 1.8., uz odobrenje nadležnog biskupa, na ovaj naporan i rizičan put. U svakoj župi koju je, pješačeći ka svom krajnjem odredištu, posjetio služio je misu u koncelebraciji sa domaćim župnikom nakon čega je dobijao pečat kao dokaz da je tu zaista boravio. Pošto bi prenoćio i malo se okrijepio u nekoj župi, nastavljao bi, ne obazirući se na vremenske i bilo koje druge uvjete, dalje. Prva župa koju je posjetio prečasni Luc na svom putu kroz našu državu je župa u Kragujevcu.

      U zemunskoj župi, monsinjor Jozo Duspara je, na samom početku večernje svete mise, pozdravio gosta iz Francuske nakon čega je u koncelebraciji sa njim predvodio ovo nesvakidašnje euharistijsko slavlje. I pored toga što župljani i njihov gost govore različitim jezicima, nijednog trenutka to nije predstavljalo prepreku da osjete međusobnu povezanost. Zemunci su dodatno bili prijatno iznenađeni kada je, izuzetno moćnim glasom, prečasni Ledroit zapjevao jednu svima dobro poznatu crkvenu pjesmu, ali na francuskom, dok su ga neki od župljana pratili na svom jeziku.

     Na samom kraju sv. Mise, isto to se dogodilo i kada su svi skupa zapjevali izlaznu pjesmu. Nakon što je još jednom pozdravio gosta, domaći župnik Jozo Duspara je pozvao župljane da se fotografišu sa njim za uspomenu. Tom prigodom je prenio i želju koju je izrazio prečasni Luc da se župljani Zemuna mole za njega da sretno stigne na svoje odredište a da će se i on u svojim molitvama sjetiti njih. Zemunska župa će, zasigurno, pamtiti ovog hrabrog čovjeka i još dugo pričati o njemu a župljani mogu samo da mu požele da u Svetu Zemlju, u koju on planira da stigne orijentaciono u 3 mjesecu iduće godine a iz Zemuna da ponese lijepe uspomene i zajedničke molitve.