Knjiga Mudrih Izreka sastoji se od 31 poglavlja koja su nastala u različitim epohama. Zato istraživači govore o kolekcijama tj. zbirkama materijala. Usporedba sa sličnom literaturom Egipta i Mezopotamije govori da se radi o veoma starom tekstu, najvjerojatnije starijem od 6.st.pr.Kr.

 

      Knjiga Mudrih Izreka sastoji se od 31 poglavlja koja su nastala u različitim epohama. Zato istraživači govore o kolekcijama tj. zbirkama materijala. Usporedba sa sličnom literaturom Egipta i Mezopotamije govori da se radi o veoma starom tekstu, najvjerojatnije starijem od 6.st.pr.Kr. Teškoću u određivanju vremena nastanka pričinjava sam narav tekst jer iznosi „apstraktnu“ mudrost bez odavanja detalja iz bližeg povijesnog konteksta.

      Naš termin izreka jest prijevod hebrejskog termina mašal, dakle sefer mešalim. Hebr. mašal ima dva značenja: s jedne strane označava sličnost, usporednost, a s druge riječ koja upravlja. Isto dvostruko značenje ima i glagol mašal. Tumači kažu da ova dvostrukost značenja otkriva logiku ovih izreka: pojedina izreka nastaje uspoređivanjem određenih stvarnosti ljudskog života, zaključak biva stavljen u izreku koja je slična, usporedna s poukom koja iz toga nastaje a sama izreka ujedno upravlja svakodnevni život. Ove kratke i jezgrovite izreke poslužile su biblijskom piscu, kako u ovoj tako i u drugim knjigama, da pomoću njih konstruira izreke mudraca, govore, alegorije, usporedbe itd. Koliko god da su na raznim mjestima različito ugrađivani u razne knjiđevne rodove, uvijek zadržavaju temeljnu oznaku: nastali su svakodnevnim iskustvom tijekom kojeg se ispituje dosadašnje znanje o pojedinom problemu i plod takvog promišljanja stavlja se pojedinu izreku koja treba biti poukom i upravljati život sljedećih generacija. Dakako, pretpostavka jest da svijet počiva na sigurnim principima i da u njemu postoji određeni red s kojim čovjeka usklađuje pojedina od izreka.

      Iako je izreka uvijek plod refleksije jedne osobe, ona vremenom postaje djelo šire zajednice koja je komunicira unutar sebe i time je drži u životu, kušajući njezinu životnu vrijednost. Život zajednice jest pokusni teren na kojem pojedina izreka dobiva vrijednost i opstaje „u životu“ da bi, nakon faze kruženja u usmenim predajama, jednom bila zapisana kao trajna vrijednost.

 

      I knjiga: Izr 1-9

      Ovaj dio knjige se i po formi i po sadržaju razlikuje od ostala 4 dijela knjige. Iako su postojli pokušaji detaljnije razraditi strukturu ovoga djela knjige, ipak se do sada nije došlo do konsenzusa o tom pitanju.

      J.-N. Aletti ističe kako je naglasak na ljudskoj riječi i njezinoj snazi zavodljivosti – analizira se kako ona funkcionira i koje plodove zavođenje za sobom povlači. Kao svojevrsna sinteza, pojavljuju se dva ženska lika koji u sebi utjelovljuju različite vrijednosne sustave a stoga i nasuprotne stilove života. Lik prostitutke se odlikuje zavodljivim govorom koji puno toga obećava, ali naposljetku malo daje a uz to razara život zajednice. S druge strane, utjelovljena Mudrost je također ženskog roda, pojavljuje se kao ženski lik koji nudi mudrost i poziva ljude da je dođu uzeti – njezina riječ izgrađuje i pojedinca i zajednicu.

      S obzirom da se smatra kako je Knjiga Mudrih Izreka svoj konačni oblik dobila nakon babilonskog sužanjstva, njezini naglasci bili bi u službi izgradnje postegzilskog Izraela. Oni trebaju pružiti podršku narodu koji je u velikoj opasnosti izgubiti osjećaj za religiozne vrijednosti i živjeti otuđen uslijed utjecaja društvenih i političkih institucija koje je u Izraelu nametnuo okupator – Asirija. Izraelski narod se ovim putem potiče da povrati i ponovno probudi svijest o vlastitom identitetu putem povratka na izvore svoje religiozne i kulturalne tradicije. U tu svrhu se naglašava mudrost koja dolazi od Boga i predstavlja dah onog praiskonskog Božjeg reda kojeg je utisnuo u stvorenja a čovjek može doći u kontak s njim (Izr 8). Riječi mudrosti čovjeku otkrivaju Božji red koji je imanentan stvarnosti ovoga svijeta.

      Humani i humanistički ishod ljudskog postojanja usko je vezan za mudrost. A ona je u svojoj srži strah Božji (Izr 9,10). Ne strah od Boga, niti strah pred Bogom nego strah biti bez Boga ili ići protiv njega. Dakle, radi se istraživanju, upoznavanju i poštovanju Božjeg reda po kojem postoji ovaj svijet. Jer, ako svijet postoji milijune godina, ne možemo mu mi sada nakon toliko godina udariti nove temelje, dati neki svoj red, neke svoje zakone – ne, on već ima red po kojem je postao i po kojem postoji i on i život na njemu tolike milijune godina prije nas. Mi možemo i trebamo te zakone istraživati i upoznavati i njima se služiti. Nikako ići protiv njih jer bi to značilo rezati grani na kojoj sjediš. Stoga će Knjiga Izreka uporno naglašavati mudrost kao potragu za ovim principima i strah Božji kao njihovo poštovanje, čime čovjek postaje prijatelj Božji i partner na projektu liječenja narušenog reda na Zemlji. To je najviši cilj kojeg čovjek može na ovoj Zemlji staviti preda se – mudrost je to uočiti i za tim ići. Sve drugo su stranputice. Ovu mudrost čovjek dobiva ako se otvara strahu Božjem – ako želi biti partner Božji i spreman je surađivati u njegovu projektu. Dakako, ako to čovjek jest, onda će imati pozitivan stav prema Zakonu Božjemu.

      Maločas smo spomenuli da se mudrost ovdje javlja u liku žene. Ovo je tzv. personificirana mudrost pomoću kojeg se želi istaći nekoliko njezinih kvaliteta. Prije svega, ona je stvorena od Boga, ali je od njega poslana u svijet kako bi uspostavila vezu između Boga i svijeta. Ovakvo uosobljenje mudrosti, kakvog nije bilo u egupatskoj književnosti, služi za približavanje Božjeg otajstva jer mudrost progovara običnim jezikom, nudi puninu života, ali i najavljuje tragediju onima koji se oglušuju o njen zov. Tako se, pored postojanja svjetovne mudrosti, pojavljuje mudrost koja čovjeku pomaže u hodu kroz teškoće svakodnevice prema Bogu, a k tome je još i uosobljena – time postaje pristupačnija čovjeku, nije hladna nauka ili znanje dostupno samo onima koji su obdareni za spekulativne dosege, nego je bliska, prijateljski nastrojena – ima ljudski lik!

      To je u potpunosti u službi ovih prvih 9 poglavlja koja su zapravo poziv na učenje, u njima učitelj nastoji u učeniku rasplamsati želju za proučavanjem mudrosti.

 

       II knjiga: Izr 10,1-22,16 (Salomonove izreke)

      Ovo je u stvari zbirka od 375 različitih izreka. Činjenica da ih je toliko i da svaka od njih stoji sama za sebe – dakle, međusobno nisu tješnje povezani – daje ovoj zbirci specifičan ton, posebice u odnosu na prvih 9 poglavlja u kojima se može prepoznati nekoliko većih cjelina. No, iako se svaka izreka čita sama za sebe i nije povezana s drugom, ipak je moguće uočiti postojanje npr. jednog termina koji se proteže kroz nekoliko izreka ili uočiti postojanje neke teme koja diskretno „grupira“ određeni broj izreka.

      Sve izreke osim jedne sastoje se od dva stiha, pri čemu drugi stih obično izriče izriče tj. podržava prvi, ali suprotan način:

 

Pravednikova su usta izvor života,

a opakomu usta kriju nasilje (10,11)

Mržnja izaziva svađu,

a ljubav pokriva sve pogreške (10,12).

 

      Ovdje u prvoj izreci imamo suprotstavljena dvoja usta: usta pravednika donose život, dakle pomažu drugima da u životu ostanu i da se životom napajaju. Ako pravda zahtijeva kaznu ili odštetu, to nije katastrofa nego medicina da prekršitelj konačno i odlučno krene pravim putem. Opaka usta kriju nasilje – ovdje nema pravde, dakle ne pita se za istinu i za red koji je preduvjet života na svim razinama nego je glavni princip sila, sukob da bi se nešto uspjelo. No, nasiljem se život ne unapređuje nego uništava.

      Druga izreka, iako može stajati sama za sebe, ipak diskretno dopunjuje drugu: svađu (tj. sukob koji će prerasta u nasilje) izaziva mržnja. Ako to povežemo s prvom izrekom, dobivamo da je kod opakog pokretač djelovanja mržnja, i stoga ne čudi da je njegova “metoda” rada – nasilje! Drugi dio druge izreke kaže ljubav pokriva sve pogreške: dakle, ona liječi čak i tamo gdje je bilo grešaka, nepravde. Ako liječi te rane (koje bi da nije ljubavi dovele do sukoba, nasilja i smrti), onda je ona zapravo izvor života. Stoga je ona usporedna sa pravednikovim ustima iz prve izreke. Ili, da idemo još dalje, da bi pravednikova usta mogla biti izvor života – da bi mogla grešnika liječiti i vraćati u život, ona moraju pokrivati sve pogreške. To znači da pravednost djeluje u istom pravcu kao i ljubav – ili, još bolje, pravednost bez ljubavi nije pravedna, a ljubav, ako nema pravednosti, neće biti izvor života.

      Većina izreka u ovoj zbirci nije religiozne nego najrazličitijih svjetovnih tematike, pa istraživači zaključuju kako je ova zbirka bila dio nekog školskog tj. pedagoškog priručnika za školovanje državnih funkcionera, diplomata itd.

 

       III knjiga: Izr 22,17-24,22 (Zbirka izreka mudraca)

      Ovdje imamo svega 30 izreka koje se po stilu razlikuju od prethodne dvije zbirke: ovdje je govor direktno upravljen čitatelju tj. slušatelju izreka u kojima je naglasak manje na poticaju ili zabrani a više na opisu sadržaja i njegovom mudrosnom obrazlaganju. Ovakav stil odgovara pouci koju učitelj daje učeniku tijekom nastave dok se savladava određena tema.

      Posebice je upečatljiv govor o pijancu (23,29-35), prožet pathosom i finom ironijom, koji je pisan višom umjetničkom tehnikom od one u prethodnoj knjizi (10,1-22,16).

 

       IV knjiga: Izr 25-29 (Druga Salomonova zbirka)

      Ova zbirka sadrži 128 izreka koje se uglavnom koncentriraju na kraljevsku tematiku, a nastala je vjerojatno oko 700.g.pr.Kr. I ovdje su izreke uglavnom formirane u obliku distiha, sa sintetičkim ili antitetičkim paralelizmom, dok su teme izmiješane, tako da se pored religioznih pojavljuju i profane.

      U poglavljima 25-27 imamo najstariju mudrosno obradu tzv. doktrine retribucije – učenja da Bog srazmjerno nagrađuje dobro a kažnjava zlo. Ovdje se Bog pojavljuje kao nekakav objektivni princip, njegovo djelovanje događase preko reda u svijetu zahvaljujući kojemu svatko prolazi prema svojoj zasluzi: čovjeku se vraća njegovi čini i njihova dobrota – ako je činio zle čini, vratit će mu se zlo, a ako je činio dobre čine, onda će mu se vraćati dobro.

      Dok se čini da su u Izr 25-27 slušatelji/čitatelji običan puk, u Izr 28-29 to su po svoj prilici studenti koji se pripremaju vršiti javne službe pa su izreke naglašenije socijalne i javne tematike. Stoga se mudrac pojavljuje kao čovjek koji izgrađuje društvo i uvećava njegovo opće dobro te napredak.

 

       Dodaci: Izr 30-31

      Dodaci kao posljednja sekcija Knjige Mudrih Izreka sadrže 4 cjeline:

- riječi Agurove (30,1-9) predstavljaju razgovor skeptika sa vjernikom;

- brojčane izreke (30,10-33) izražavaju čuđenje nad misterijima života i radoznalost mislioca koji ih istražuje;

- riječi Lemuelove odražavaju mudrost onoga koji se brine o zajednici, a ovdje je ta mudrost pripisana njegovoj majci koja poučava svoga sina;

- pjesma o vrsnoj ženi (30,10-31) oslikava lik žene koja u sebi utjelovljuje mudrost – nakon što je u prethodnim poglavljima iznesena sva nauka i prikazano kako govori Mudrost koja se utjelovljuje u čovječje tijelo, sada imamo obratan proces: imamo prilike vidjeti kako izgleda lik žene koja u sebi utjelovljuje mudrost! Ono što mudrost želi proizvesti u čovjeku.

 

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

 

Ivica Čatić

 

ZEMUN, 15. travnja 2011. godine - Danas, kada suvremeni svijet živi jednim veoma ubrzanim tempom, dvoje ljudi je na trenutak zastalo analizirajući svoj dosadašnji zajednički život. Naime, gospodin Živislav i gospođa Darinka Gajić proslavili su 15.4. u crkvi „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ u Zemunu 50 godina braka.

 

      ZEMUN, 15. travnja 2011. godine - Danas, kada suvremeni svijet živi jednim veoma ubrzanim tempom, dvoje ljudi je na trenutak zastalo analizirajući svoj dosadašnji zajednički život. Naime, gospodin Živislav i gospođa Darinka Gajić proslavili su 15.4. u crkvi „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ u Zemunu 50 godina braka. Kada se supružnici na ovaj dan vrate mislima u vrijeme prvih trenutaka provedenih skupa, tada shvate zbog čega se u narodu ova godišnjica braka naziva zlatnom.

      Sveto euharistijsko slavlje je nešto bez čega, svakako, obilježavanje ovako važnog datuma nebi bilo potpuno. Tako je i bračni par Gajić, budući da je veoma dobro poznat i rado viđen u župi, odlučio da obnovi zavjete i obećanja data prije tačno 50 godina.  Prečasni Jozo Duspara se, u svom obraćanju slavljenicima, posebno osvrnuo na značaj i težinu zadatka koji imaju pred sobom u smislu poruke koju svojim načinom života prenose svojoj djeci i unucima. Isto tako, izrazio je i zadovoljstvo što može sa sigurnošću da tvrdi da su oni u toj svojoj zadaći u potpunosti uspjeli i da im na tome od srca čestita. Činjenica da je dvoje ljudi uspjelo da savlada sve prepreke koje je pred njih postavljala svakodnevnica prethodnih 50 godina dovoljan je razlog za zahvalu Bogu. Svoju vrijednost, ovo dvoje ljudi je potvrdilo i time što skromna, takoreći porodična, atmosfera na svetoj misi nije umanjila njen svečani ugođaj.

     

 

 

      Nakon svetog euharistijkog slavlja, fotografisanja i čestitanja, bračni par Gajić je u društvu svoje djece, unuka i najbližih prijatelja nastavio ovaj, za njih poseban, dan za porodičnom trpezom uz pjesmu, šalu i razgovor u prijatnoj atmosferi.  To je ono po čemu su prepoznatljivi, a što će im, uz Božiji blagoslov, biti i u buduće vodilja i potvrda zavjeta koje su danas pred Njim i u njegovo ime obnovili.

 

 

Danijela Lukinović

 

Danijela Lukinović

 

„U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16,33)

 

Na sam dan Uskrsa i u uskrsno vrijeme Isusove životvorne i pobjedonosne ohrabrujuće riječi ulijevaju nadu u Kristovu pobjedu po uskrsnuću, preko muke i smrti, jer je On, svojim slavnim uskrsnućem pobijedio svijet.

 

 

      „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16,33)

 

      Na sam dan Uskrsa i u uskrsno vrijeme Isusove životvorne i pobjedonosne ohrabrujuće riječi ulijevaju nadu u Kristovu pobjedu po uskrsnuću, preko muke i smrti, jer je On, svojim slavnim uskrsnućem pobijedio svijet.

      Veličina događaja Isusova uskrsnuća ne može se ničim usporediti, jer ovaj događaj nadilazi svijest svakoga čovjeka, vjernika i nevjernika, nadilazi i ljudsku povijest. To je nadnaravni događaj koji vjernim kršćanima otvara put u novi život. S ovom istinom novoga života se živi savršenije, kršćanskije, plemenitije, ljudskije. Isus je uskrsnućem pobijedio smrt i otvorio božanske vidike novoga života..

      U uskrsno jutro apostoli javljaju: „Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!“ (Lk 24,34). Ovo je radosna vijest koja donosi ohrabrenje i životnu sigurnost svakom čovjeku. Ova vijest daruje snagu u naporima, strpljivost u žrtvama, poteškoćama i problemima, nadu u bolji svijet i život i pouzdanje u Uskrsloga koji može sve učiniti na dobro svojih vjernika, na dobro društva i svakog čovjeka.

      Kroz muku i smrt Isus svojim uskrsnućem nadvladava patnju, bol, žalost i smrt. Uskrsli Krist nam daje volju za životom, čežnju za srećom, mirom, svjetlom i svim što mnogi odbacuju jer ne znaju što čine i zato umiru u očaju. Uskrs nam vraća ponekad izgubljeno pouzdanje, budi savjest i daruje ideale života, uči nas da tražimo i nađemo sebe u Isusu Kristu uskrslome. Uskrs nam pomlađuje srce, uzdiže dušu, otire znoj svakodnevnog života, olakšava životne napore i liječi boli, raspršuje tamu naših srdaca i govori o pobjedi. Uskrsli mijenja naš pogled na ovaj naš sadašnji svijet, na naše bližnje i na naš život.

      Ne tražimo Isusa u praznome grobu, nego poneseni radošću susreta, sudjelujmo u preobrazbi svijeta i društva u kojem živimo i izgradnji uskrsne budućnosti.

      Uskrs je izvor pravednosti i mira, uzor naše radosti i novosti života, utjelovljenje nade u nama i poziv da je svjedočimo. Neka nam Kristovo uskrsnuće bude zora novoga svijeta odjenuta u ljubav.

      S tom željom, svima Vama draga braćo i sestre, dragi svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjeroučitelji i svi ostali dragi suradnici, dragi vjernici, neka je milošću ispunjen, sretan i blagoslovljen Uskrs!

 

 

      Uskrs 2011.

 

+ Đuro Gašparović, biskup srijemski

 

Biskupijski ordinarijat

 

Snimljen je promotivni film o Radio Mariji Srbije. U filmu se prikazuje projekat Radio Marije u Srbiji, historijat i trenutna situacija, mogu se vidjeti neki suradnici i čuti planovi za budućnost.

 

 

 

      Snimljen je promotivni film o Radio Mariji Srbije. U filmu se prikazuje projekat Radio Marije u Srbiji, historijat i trenutna situacija, mogu se videjti neki suradnici i čuti planovi za budućnost.

      Link na kojem možete pogledati film jest: http://www.youtube.com/watch?v=6iUOSEX1EFE

 

 

 

      Apeliramo na one koji imaju mogućnost prikazivanja ovog filma na lokalnim i regionalnim televizijama, i žele ga prikazati: DVD mogu zatražiti putem e-maila: promotion.sub@radiomaria.org

 

Unaprijed svima zahvaljujemo!

 

 

Radio Marija Srbije

 

Radio Marija Srbije

 

Apokaliptički pokret jest socio-religiozni pokret nastao nakon babilonskog sužanjstva a do izražaja dolazi napose u periodu 2.st. pr. Kr. – 2. st.n.e. Sa povijesnog gledišta, on se rađa i širi u periodima političke i religiozne krize kada se čini da sve ide loše...

 

      Apokaliptika Staroga Zavjeta

 

Apokaliptički pokret jest socio-religiozni pokret nastao nakon babilonskog sužanjstva a do izražaja dolazi napose u periodu 2.st. pr. Kr. – 2. st.n.e. Sa povijesnog gledišta, on se rađa i širi u periodima političke i religiozne krize kada se čini da sve ide loše i da nema druge nego čekati bolja vremena. Svoj maksimum stoga dostiže u vrijeme dominacije Seleukovića i Rima.

Smatra se da je apokaliptički pokret: sljednik proroštva koje se iscrpilo, bilo zbog nestanka napetosti monarhija-proroštvo, bilo zbog nove post-egzilske religioznosti židovstva (judaizma), koje teži produbljenju povijesnog sjećanja i sve kontraste između institucije (kult, svećenstvo) i riječi Božje (proroštvo) regulira pomoću Zakona – Pentateuh je postao normativni zakon. No, apokaliptika sazrijeva tek u kontaktu sa mudrosnim pokretom s kojim dijeli brigu oko raspoznavanja Božje volje u svakidašnjici i pitanje smisla povijesti pred problemom teorije retribucije (Bog dobro nagrađuje a zlo kažnjava); prihvaća utjecaje izraza perzijske kulture (dualizam dobro-zlo; anđeli-demoni; numerički simbolizam) kao i helenističke (dualizma duša-tijelo; zemlja-nebo).

U teškim periodima, apokaliptika nastoji nadu utemeljiti u onome što se još ne vidi, što je skriveno i pripada misteriju Božjem. Otkrivanje jest stoga u samom korijenu pojma apokaliptika. U biti, radi se o otkrivanju pobjede dobra nad zlim. Povijest se zato shvaća kao živo iščekivanje uništenja sila zla i prodora Kraljevstva Božjeg. Obilježena iskustvom stalnih teškoća koja povijest nameće, apokaliptika smatra da kao takva nema budućnost i da će dolazak Kraljevstva označiti ne samo kraj povijesti nego i njezinu osudu. Prijelaz od kraljevanja zla u sadašnjosti ka kraljevanju dobra u budućnosti neće biti progresivan nego će nastupiti lomom: uništenje ovog poretka nastupit će u kozmičkoj finalnoj bitki u koju će biti uključena sva bića.

Ovakav pogled na sadašnjost omogućuje zauzimanje odvažnog stava, sve do mučeništva jer se očekuje pobjeda dobra i novi život putem uskrsnuća. Opasnost koju apokaliptička misao nosi za praktičan život jest moguće otuđenje (alijenacija) od sadašnjosti jer se ona shvaća pod utjecajem zla kao i to da je određena za uništenje u završnoj bitki – čemu se onda zalagati za ovaj svijet, za nevažne pojedinosti u svakodnevici?

 

Oznake apokaliptičke književnosti:

- formalne: vizije o usudu čovječanstva; duhovna uzbuđenost vidjeoca koji svoje unutrašnje uzbuđenje prenosi u tekst; pouka – „eshatološka etika“ – i poziv na ustrajnost; pseudonimija (autorstvo se pripisuje nekoj velikoj osobi iz prošlosti – Adam, Eva, Mojsije, Danijel, Ezra…); simboli koji su korišteni u toliko rastućoj raznolikosti i kompleksnosti da gotovo onemogućuju razumijevanje teksta; složenost spisa jer se koristi višejezičnost, spajaju se različite tradicije što izaziva kontradikcije i alogičnost

- sadržajne: grčevito iščekivanje kraja svijeta; kozmičke katastrofe; univerzalno vrijeme (podijeljeno u fiksne periode pomoću brojeva 4,7,12); zemaljska zbivanja su odraz onih u višim sferama: tako se međusobno bore anđeli i demoni, pa će dobri ljudi po pobjedi anđela primiti spasenje u vidu slave: to će biti spajanje zemaljske sa nebeskom sferom u kojem će sve poprimiti praiskonske-rajske oznake; spasenje će izvirati iz prijestolja na koje će se popeti Sin čovječji i započeti Kraljevstvo Božje; njega će realizirati posrednik koji biva različito imenovan (Mesija, Sin čovječji, Izabranik) a odredit će ga Bog.

 

 

 

       Knjiga Danijelova

 

      Uvodni problemi

Ovu knjigu smatra se vrhuncem SZ-ne apokaliptike; hebr. Biblija je smješta među Spise a u našoj Biblije se nalazi među velikim prorocima iza Ez. Tekst kojeg nalazimo u ovoj Knjizi u originalu je pisan različitim jezicima: hebrejski (1,1.24a; 9.12), aramejski (2,4b-7,28) i grčki (3,24-90; 13-14). Židovi i protestanti kanonskim smatraju samo dijelove pisane hebrejskim i aramejskim. Mi i grčke smatramo inspiriranima i zovemo ih deuterokanonskima.

Poglavlja 1-13 potječu iz doba makabejske pobune (167-164.g.pr.Kr.) koja je izbila zbog pokušaja helenizacije. Neki su se opirali nenasilno i podnijeli mučeništvo, a neki su pribjegli oružanoj pobuni. U tom kontekstu nastaje Dn: autori se skrivaju iza legendarne osobe Danijela, čuvenog mudraca (usp. Ez 14,14.20), koji se pojavljuje u više dijelova knjige. Iako tekst knjige govori o događajima iz prošlosti (babilonski i perzijski dvor 6. st.pr.Kr.), autori se zapravo osvrću na suvremene događaje i obraćaju se čitatelju koji živi pod Antiohom IV (175-164.g.pr.Kr.).

 

      Sastav knjige i poruka

Knjigu možemo podijeliti na uvod iza kojega slijede tri glavna dijela knjige koji su složeni prema strogo definiranom rasporedu.

 

Uvod (Dn 1): Danijel i mladi Izraelci koji se opiru poganskoj ishrani poziv su Izraelcima na otpor Antiohu IV koji je zabranio ishranu prema Zakonu.

 

Tri glavna dijela knjige složena su prema hijastičkom rasporedu A – B – A'.

 

Prvi dio Knjige (Dn 2-7) sastoji se od manjih dijelova koji su također složeni prema hijastičkom rasporedu:

 

A (Dn 2): Nabukodonozorov san o kipu i Danijelovo objašnjenje. Kraljeva završna ispovijest vjere isključuje progone.

B (Dn 3): Nabukodonozor traži od 3 mladića da se poklone kipu; oni odbijaju, bivaju bačeni u peć i čudesno izbavljeni.

C (Dn 4): Nabukodonozor pripovijeda san o velikom drvetu kojeg Danijel tumači kao Božji sud nad kraljevom moći.

C' (Dn 5): Baltazarova gozba i misteriozni prst na zidu=slika Antioha IV i kraja njegovog kraljevanja određenog od Gospodina.

B' (Dn 6): odbivši pokloniti se kralju, Danijel je bačen u lavlju jamu i čudesno se izbavlja.

A' (Dn 7): san o 4 nemani, o Pradavnome te o „Sinu čovječjem“ – završetak kraljevanja Antioha IV je zasvjedočen Božjom objavom Danijelu.

 

Ovi izvještaji simboličkim jezikom naglašavaju superiornost Izraelove vjere u donosu na poganske i žele učvrstiti čitateljevu osobnu vjeru u Izraelovog Boga koji može svoje vjerne osloboditi iz bilo koje neprilike. Ovo je u stvari midraš na način hagade koji prenosi narativnu teologiju.

 

B – (8-12). Iznoseći tri vizije apokalipičkim književnim rodom, autor pokazuje da je ljudska povijest, unatoč ljudskom opiranju, ipak u ruci Božjoj i da je On usmjerava prema svome Kraljevstvu. Nakon svih nevolja bit će uspostavljeno Kraljevstvo mira i pravde u koje će ući svi koji su i u najtežim okolnostima ostali vjerni.

1. vizija (Dn 8): borba ovna i jarca aludira na pad Antioha IV i vjerojatno na osvojenje Jeruzalema od strane Jude Makabejca.

2. vizija (Dn 9): proroštvo o 70 sedmica; to je interpretacija Jer 25,11-12; 29,10 na način Sznog tumačenja, tzv. midraša: Jer najavljuje kraj egzila nakon 70 godina, a Dn to primjenjuje na voju situaciju i iz toga izvodi 70 x 7 godina (70 sedmica) i zaključuje da će progon prestati nakon 490 g., koje će se ispuniti u vrijeme Antioha IV (makabejski ustanci, Antiohova smrt – vidi Knjige o Makabejcima)!

3. vizija (Dn 10-12): donosi iščitavanje povijesti i ustvrđuje da će nakon progona započeti vječni život s Bogom (12,1-3).

 

A' – (13-14) donosi poučne tekstove samo na grčkom; oni govore o nagradi za vjernost Zakonu (Dn 13 – Suzanina nevinost) te donose satiru kojom ismijavaju idolatriju (Dn 14 – Bel i zmaj).

 

Dn 12,1-3:

U ono će vrijeme ustati Mihael, veliki knez koji štiti sinove tvog naroda. Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti - svi koji se nađu zapisani u Knjizi.

₂Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. ₃Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.

 

Apokaliptička literatura naglašeno se interesira za usud zemaljskih imperija jer je gajila uvjerenje da stvari na ovom svijetu ne mogu krenuti na bolje nego što je sada i da su zato sva kraljevstva osuđena na velike potrese i raspad. Iz njihova pepela Bog će podići novi svijet u koji će ući samo pravedni. To će biti nova, zlatna era – era mira, blagoslova i napretka. Tada će konačno kraljevati Gospodin.

Ovi su reci pisani u dramatičnim okolnostima Izraelove borbe na kulturnom planu protiv helenizacije a na vojnom protiv snaga Antioha IV u kontekstu makabejskih ustanaka. Ovu posvemašnju borbu za opstanak svoje vjere a i za golo preživljavanje Izraelci su shvaćali kao sudar sila dobra i sila zla. U tako dramatičnim okolnostima Knjiga Danijelova progonjenom i potlačenom narodu upućuje poruku nade: kraljevstvo zla se bliži svome koncu a kraljevstvo nebesko samo što se nije promolilo.

Apokaliptičari su smatrali da Bog oko sebe ima svoje dvorane – anđele tj. sinove Božje – i da je svakome od njih povjeren jedan narod na zemlji kojeg će štititi i osiguravati u njemu pravednost. Izraelov anđeo je Mihael. Njegovo ime (Mi ka El?) na hebrejskom znači tko je kao Bog? Izraelci, nakon svega što su prošli, kada proučavaju svoju prošlost, znaju da nema nikoga kao što je Gospodin, nitko njemu nije ravan. Jedini on može život dati i spasiti.

Ako je itko, onda su Izraelci iskusili što znači napustiti Božju riječ – pokoljenja predaka svjedoče da to nikada nije vodilo napretku naroda nego njegovom rasulu. I stoga, kada narodi svijeta upoznaju Mihaela – da nitko nije kao Bog, tj. kada odbace svoje idole i vrate se Stvoritelju (kada se vrate sa „Adamova puta“), Bog će podići novi svijet.

Već su sada prisutni elementi novoga svijeta – to su oni koji u svojim srcima i životima čuvaju riječ Božju. Oni već sada sjaje svjetlom novoga svijeta (usp. Mt 5,14), iako taj sjaj zatamnjuju bure i nevolje, progonstva u kojima žive. No, kad Bog podigne novi svijet, njihov će sjaj bljesnuti svom snagom. Ovdje nailazimo na prvi jasni i nedvosmisleni navještaj uskrsnuća u SZ-u.

 

 

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

 

Ivica Čatić

 

Nebo iznad našeg mjesta sasvim je normalna stvar. Što bi drugo bilo iznad nas nego lijepo plavo nebo s bijelim oblacima, sjajnim suncem i pticama? A što kad bi nebo nestalo, kada bi iznad nas bila samo jedna crna rupa?

 

 

      Nebo iznad našeg mjesta sasvim je normalna stvar. Što bi drugo bilo iznad nas nego lijepo plavo nebo s bijelim oblacima, sjajnim suncem i pticama? A što kad bi nebo nestalo, kada bi iznad nas bila samo jedna crna rupa? Upravo to se dogodilo stanovnicima Taikija. Ali, oni su uspjeli nebo iznad svog mjesta vratiti. Kako?

 

 

      Nebo iznad Taikija

      Jedne noći na grad Taiki sručila se strašna oluja. Padala je tuča i udarila silna kiša. Od munja i grmljavine nitko nije mogao zaspati. U zoru se začu prasak od kojega su podrhtavala stakla na prozorima. Zatim odjednom zavlada savršena tišina. Činilo se da je oluja u jednom času prestala. Sljedećeg jutra, kad su ljudi pošli ulicama, nitko nije mogao vjerovati svojim očima: nad gradom Taikijem slomilo se nebo. Neba jednostavno više nije bilo, raspuklo se od onoga velikog groma. Grad je prekrivala velika crna rupa. Vijest je obišla cijeli svijet. Mnogi su išli vidjeti tu čudnu pojavu. Kako nije bilo neba, sunce je zaobilazilo grad kad je onuda prolazilo. Tamo nije bilo oblaka, a ni ptice nisu letjele. Noću se iznad Taikija nije vidjelo ni mjeseca ni zvijezda. Žitelji Taikija bili su jako žalosni jer su živjeli u gradu bez neba. Nitko nije znao kako ga vratiti.

      Jednog dana svima je ipak vraćena nada. U onoj rupi zasvijetlila je žuta zvijezda. Prihvatili su je s velikim oduševljenjem i prozvali je Nada. Sljedećeg jutra dogodilo se isto. Zasjala je druga crvenkasta zvijezda. Svi ljudi su postali veseliji i tu su zvijezdu prozvali Radost. Tako je, malo po malo, ona crna rupa bila ispunjena zvijezdama. Nitko nije znao zašto se pojavljuju nove zvijezde. Za sve je to bila velika tajna. Jedno je ipak bilo jasno: zvijezde bi se pojavljivale svaki put kad bi netko načinio kakvo dobro djelo. Ono što u početku nisu znali sada su ipak otkrili, i tako su pronašli način kako da vrate izgubljeno nebo. Počeli su svi, jedni drugima, činiti dobra djela. Kad bi neko dijete pomoglo majci postaviti stol, rodila bi se nova zvijezda. Kad bi se dvije osobe pomirile, pokazala bi se druga zvijezda. Kad bi netko nešto od svoga podijelio s drugim, zasjala bi zvijezda više na nebu. Na taj način množio se sve više broj zvijezda. Bilo ih je nepregledno mnoštvo, činilo se da neće više stati u crnu rupu. Kad se do kraja napunilo zvijezdama, nebo je zasjalo jakim i vedrim plavetnilom. Crne rupe više nije bilo. Grad Taiki dobio je novo nebo. Sunce se vratilo i sjalo s visine. Došli su oblaci i ptice su opet kružile uokolo. Žitelji su se odjenuli u svečana odijela i izašli da radosno proslave ovaj veličanstveni događaj. O toj novosti izvijestile su sve zemlje svijeta.

      Taiki više nije bio poznat kao grad koji je ostao bez neba, nego kao grad koji je imao nebo na zemlji.

 

      Jedne noći u strašnom nevremenu grad Taiki ostao je bez neba. Pitamo se zašto se to dogodilo. Dogodilo se zato što su ljudi zaboravili da čine dobra djela, zaboravili su da budu dobri. Ovo nevrijeme koje se dogodilo u Taikiju podsjeća na nevrijeme koje je u Noino vrijeme dovelo do potopa. I tada su  ljudi bili zločesti i zaboravili su na dobro i na Boga, stoga je Bog poslao potop na zemlju. Grad Taiki prošao je mnogo bolje, ljudi su svi ostali živi, ali više nisu imali nebo. Umjesto neba imali su crnu rupu. Ta crna rupa označavala je tamu u njihovim srcima i u njihovom gradu.

      Svaki put kada činimo ružne stvari, kada smo neposlušni, zločesti i kada ne živimo onako kako bi Isus htio da mi živimo, širimo tamu oko sebe. Što je više tame oko nas našem srcu je sve teže da vidi ono što je dobro. I kad u svim srcima i oko svih ljudi zavlada tama, onda ni jedno srce više ne vidi ono što je dobro te više nitko ne čini dobra i lijepa djela. Tada sve izgleda kao crna rupa. Kada Isus vidi da sve oko nas ljudi izgleda kao crna rupa to ga jako rastuži, jer nam je, dok je živio na zemlji, na različite načine pokazao kako da živimo pa da oko nas ne bude tama. Budući da stanovnici Taikija nisu sami shvatili kakvi su, ostali su bez neba. Crna rupa iznad njihovog grada bila je odraz njihovog života. Međutim, oni nisu razumjeli zašto nemaju nebo, pa nisu znali ni kako ga vratiti, stoga su bili jako tužni.

      Ali, jednog dana u crnoj rupi zasjala je zvijezda. Ubrzo je zasjala još jedna, pa još jedna... i rupa se ispunila zvijezdama. Ljudi su tada primijetili: kada kod čine dobro djelo pojavi se zvijezda. Otkrili su način da vrate nebo iznad svog grada. I uspjeli su jer su se popravili. Prestali su biti zločesti, a počeli su činiti dobra djela. Tako su pobijedili crnu rupu.

      Svako dobro djelo je kao jedna zvijezda koja donosi svjetlost i radost u naše srce, a i širi svjetlost i radost oko nas. U jedno danu imamo puno puta priliku odlučiti se za zvijezdu ili tamu. Svaki put kada poslušamo mamu i tatu, kada uradimo zadaću, marljivo učimo, kada izbjegnemo svađu, pospremimo sobu, pomognemo nekom, kažemo istinu, sve su to zvijezde na našem nebu i u našem srcu. Isus se jako veseli kada vidi koliko smo dobri, koliko smo zvjezdica zaslužili. Svaka ta zvijezda potvrđuje da smo njegovi pravi učenici, da idemo njegovim stopama i slijedimo njegov primjer. On nam je pokazao kakvi trebamo biti. Znamo da je Isus slušao svoje roditelje, da nije nikada lagao, da je pomagao ljudima, da je svakog volio i razumio i da nikog nije osuđivao. Bio je jako dobar i to isto od nas očekuje.

      Međutim, Isus nikog ne tjera da bude dobar. Možemo sami izabrati hoćemo li biti dobri ili ne. Samo, moramo paziti da ne bi nestalo nebo i iznad našeg mjesta.

 

dipl. theol. Ana Hodak

 

Ana Hodak