1Sam nam u početku predstavlja Samuela od njegovog tjelesnog (1Sam 1) do duhovnog rođenja (1Sam 3). On je jedna od najvećih osoba u SZ; protagonist je prelaska sa plemenskog društvenog sustava na monarhijski, kojeg je vodio s ekvilibrijem i autoritetom.

 

      Sastav knjige

      1Sam 1-7 opisuje Samuela od njegovog tjelesnog (1Sam 1) do duhovnog rođenja (1Sam 3). On je jedna od najvećih osoba u SZ; protagonist je prelaska sa plemenskog društvenog sustava na monarhijski, kojeg je vodio s ekvilibrijem i autoritetom, spasivši Izrael od političkog rasula i religiozne krize. Osim toga, u svojoj osobi skladno ujedinjuje službe suca, svećenika i proroka koje je obnašao i Mojsije. Kao što je Mojsije doprinio da Izrael nakon stanja ropstva dobije novi institucionalni okvir Gospodinove obitelji, tako i Samuel pomaže da Izrael postane zajednica koju će obilježiti njezina temeljna institucija – monarhija. Poglavlja 4-7, koja opisuju nemile događaje kad su neprijatelji Filistejci čak oteli Kovčeg Saveza, zapravo oslikava socio-političko stanje koje priprema zahtjev za uspostavom monarhije; tako će Gospodinov rat postati kraljev rat.

      1Sam 8-15 pripovijeda nastanak monarhije. U ovom dijelu knjige vrijedno je zapaziti postojanje dvostruke tradicije: antimonarhistička (1Sam 8; 10,17-27; 12) te filomonarhistička (1Sam 9,10-16; 11). Unatoč Božjim upozorenjima (1Sam 8), narod inzistira na uspostavi kraljevstva te Šaul biva pomazan i proglašen kraljem (9,1-11). Uskoro prvi kralj gubi inicijativu, sukobljava se sa svojim sinom Jonatanom uz kojeg pristaje narod (1Sam 13-14) da bi potom sagriješio prestupivši odredbu o heremu nakon pobjede nad Amalečanima i bio odbačen (1Sam 15).

      1Sam 16 – 2Sam 1 obiluje pitoresknim scenama, različitim likovima a završava tragičnom Šaulovom pogibijom. Ponajprije, Samuel nakon Šaulovog odbačenja tajno pomazuje Davida za novog kralja (1Sam 16,1-13) koji postaje Šaulov svirač i štitonoša (1Sam 16,14-23). Nakon pobjede nad Golijatom (1Sam 17), David postaje generalom i ženi Šaulovu kćer Mikalu (1Sam 18). Slijedeća poglavlja opisuju Šaulovo neprijateljstvo i nastojanje ubiti Davida (1Sam 19-26). On se skriva kod Filistejaca (1Sam 27) a kada oni napadaju Izrael, David odlazi na jug boriti se protiv Amalečana (1Sam 29-30). U borbi s Filistejcima Šaul pogiba skupa sa sinom Jonatanom (1Sam 31-2Sam 1).

      2Sam 2-8 opisuje uspon Davida od kralja Jude (2Sam 2-4) do kralja nad cijelim Izraelom (2Sam 5). Nakon što je zauzeo Jeruzalem, tamo utemeljuje svoju rezidenciju i prenosi Kovčeg Saveza (2Sam 6). Nakon Natanovog proroštva o Božjoj naklonosti i trajnosti davidovske dinastije (2Sam 7), David vodi ratove i pokorava susjedne narode (2Sam 8).

      2Sam 10-12 opisuju Davidov grijeh preljuba sa Bat-Šebom i ubojstva Urije, njezina muža, te rođenje Salomona. Potom slijedi (2Sam 13-20) prepričavanje nemilih događaja u Davidovoj obitelji (incest Davidovog prvorođenca Amnona i Tamare, bratoubojstvo kad Abšalom ubija Amnona) te Abšalomova pobuna u kojoj i sam pogiba. Slijedeće knjige (1Kr 1-2) donijet će izvještaj o Davidovoj smrti te uspon Salomona na tron i nastaviti pripovijedati dvorsku povijest.

 

      Temeljni naglasci iz poruke

      Ustanova monarhije iz temelja mijenja Izraelov društveni profil. Umjesto dosadašnjih horizontalnih veza obitelj – klan – pleme – savez plemena, sada nastaje društvena piramida koja na svom vrhu ima kralja, poput Egipta i Mezopotamije. U Egiptu kralj je bio božanstvo od samog svog rođenja, a u Mezopotamiji posrednik između svijeta bogova i ljudi („sin Božji“ u metaforičkom smislu, a prema narodu pastir).

      Sa teološkog stanovišta postojale su dva oprečna pogleda na monarhiju. Antimonarhistička (1Sam 8; 10,17-27; 12) struja bila je predvođena samim Samuelom; u temelju nje ležalo je uvjerenje da je jedini vladar u Izraelu Gospodin, a da će kraljevi zloupotrebljavati moć; ona će iznjedriti stajalište da je babilonsko sužanjstvo posljedica moralnog rasula monarhije. Filomonarhistička struja (1Sam 9,10-16; 11) smatra da je sazrelo vrijeme za monarhiju, kasnije će joj se prikloniti i Samuel pomazujući Davida (1Sam 10,1); ona naglašava da je monarhija kao plod Božje inicijative nastala kad je vidio nevolju svoga naroda (1Sam 9,16); smatra svetim pomazanje kralja koji time postaje mesija te mu biva komuniciran duh Gospodnji, kao negda Mojsiju, Jošui i sucima.

      U odnosu na Boga, kralj je Božji pomazanik osposobljen realizirati Božji projekt i stoga postaje sinom Božjim i dobiva duha Gospodnjeg koji ga osposobljava za službu. U odnosu na narod kralj je pastir koji ga štiti te u pravu i pravdi njime upravlja. Svaki davidovski kralj jest mesija koji treba ostvarivati mesijansku nadu za posvemašnjim boljitkom i mirom, napose prema najugroženijima. U svjetlu tih zahtjeva bit će prosuđivani pojedini kraljevi (DtrH će pozitivnima od južnih kraljeva smatrati samo Davida, Ezekiju i Jošiju).

      Drevni sloj redakcije u 1-2Sam suprotstavlja prvu dvojicu kraljeva. Šaul, iako je dobro počeo, nastavlja loše i čini velike pogreške (žrtvuje umjesto svećenika, ne izvršava zakon herema, želi ubiti nevinog Davida, ubija svećenike u Nobu, ide k vračari) i one, prema kriterijima DtrH, objašnjavaju njegov pad. David je potpuno suprotan primjer. Njegov uspjeh nije plod samo njegovih sposobnosti nego Gospodinovog vodstva (1Sam 16,18; 17,37). Za kralja je predodređen još od mladosti (1Sam 16,18), pogoduje mu Jonatanova abdikacija (1Sam 18,3-4), ima podršku svećenstva u Šilu (1Sam 22,20) i starješina (2Sam 5,3). Postaje prototip idealnog kralja tako da je svaki budući mesija novi David.

 

      Kralj David

      Prigodom izbora Šaulovog nasljednika, u prvi plan izbija činjenica da ga Samuel traži očima, ali doživljava ispravak: Bog ne gleda kao što gleda čovjek – čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu (1Sam 16,7); od toga dana Davida obuze duh Gospodnji (1Sam 16,13). Riječi proroka Natana otkrivaju da je taj izbor bio plod Božje naklonosti (2Sam 7,15) i učinio je Davida slugom (2Sam 7,5.8) u projektu na širem planu povijesti spasenja. On u njoj započinje novu etapu Izraelove monarhije koja se stavlja uz bok već postojećima u Izraelovom Credu (Stvaranje, patrijarsi, Izlazak, ulazak u Obećanu zemlju).

      U susljednim događajima David je prikazan kako u mnogim crtama preuzima Mojsijeve značajke s kojim predstavlja jednog od glavnih likova Izraelove povijesti opisane u Post-2Kr. Kao Mojsije, i on bježi od kralja progonitelja, i on je protagonista saveza (2Sam 7,23,5), i on je vođa naroda; nastavljajući se na ono što je Mojsije već učinio, David će povesti procesiju iz Izl 15,17 na njezino odredište: na Sion, u Jeruzalem nakon što ga osvoji (2Sam 6). On je dovršio ispunjenje obećanja o zemlji Obećanoj patrijarsima. S njim dotadašnja sveta povijest dosiže svoj vrhunac.

      Povijest je učiteljica života za onog koji zna čitati u njezinim dubinama. Stoga pisac deuteronomističke povijesti (DtrH), iako iznosi činjenice baštinjene iz predaja, ne kani pisati Davidovu kroniku niti „povijesnu biografiju“ nego jednostavno iščitavati njegov život u svjetlu Božje vjernosti Njegovim obećanjima: tako će postati vidljivom Davidova ljudska nevjernost i slabosti koje nisu prešućene (kao u „svetoj biografiji“ Abrahama i Mojsija). DtrH je prije svega prorok-teolog i za njega pisati povijest znači ispitati u njoj posljednje razloge onoga što se dogodilo (poglavito egzila), između redaka natuknuti koje su recentne posljedice pojedinih odluka iz prošlosti (npr. ustanova monarhije) te nagovijestiti perspektivu budućnosti  (mesijanska nada).

 

     Najvažniji momenti njegovog životnog hoda

      Centralni moment njegovog hoda vjere jest izražen u 2Sam 7,1-17: Bog se svečano obvezuje utvrditi njegovo prijestolje tj. dinastiju zauvijek (r. 13). Time se zaokružuje njegov prethodni hod kao onog koji je izabran i blagoslovljen. Izabran po volji Božjeg srca i postavljen vođom Njegovog naroda (1Sam 13,14). Blagoslov na Davidu ga čini sposobnim za iskreno prijateljstvo s ljudima (1Sam 18,1-5) pa i prema progonitelju (1Sam 18,6-16; 2Sam 1,17-27). Njegovu kvalitetu primjećuje i narod i cijeni ga (1Sam 18,16; 2Sam 2,4). On se ispravno postavlja prema Bogu želeći mu sagraditi Hram nakon što mu je dodijelio  grad u kojem će boraviti (2Sam 5-6). Bio je sposoban ostvariti potpunu vjernost (1Kr 11,4) za svega svog života (1Kr 15,5) u toj mjeri da je spreman napustiti tron samo da se ne bi opirao volji Božjoj (2Sam 15,25-26); uvijek hodi u istini, pravdi i iskrenosti srca (1Kr 3,6; 9,4) i nijedan ga njegov nasljednik nije u tom nadvisio. Štoviše, postao je ideal i kriterij za prosudbu svakog od njih (1Kr 15,3; 2Kr 18,3; 2Ljet 28,1).

      Iako ga smatra čovjekom i kraljem koji se potpuno ostvario, biblijski pisac ne prešućuje njegovu ograničenost u pojedinim odlukama, vojničku okrutnost (2Sam 1,11-16) pa i osvetoljubivost (1Sam 25,12-14.21-22), političku snalažljivost koja ide do prevrtljivosti – udružuje se s Filistejcima (1Sam 27; 29; 2Sam 3-4). Sve je to ipak uklopljeno u Božji plan s njim, a kojeg on prihvaća i daje se od Boga voditi unatoč svojim ograničenjima (usp. 1Sam 23,1-14-2Sam 5,17-25). Nakon primljenih obećanja, Davida vidimo u 2Sam 11-12 kao grešnika na kojeg padaju poput prokletstva posljedice njegovog grijeha. To će se dogoditi u njegovu zenitu kao kralja i čovjeka. S te visine on pada popuštajući snazi svojih želja, poradi kojih nelegalno uzima Bat-Šebu nakon samo jednog pogleda i s njom čini preljub (2Sam 11,1-4). Kao što je Adam nakon prvog grijeha htio sakriti svoj grijeh svaljujući ga na druge (Post 3,9-13), tako i David da bi sačuvao obraz prvo namješta podvalu drugom – Uriji Hetitu (2Sam 11,6-9), a kada to ne uspijeva onda plete spletku (2Sam 11,10-13) koja završava ubojstvom (2Sam 14-25) tako da na prvi pogled Urija slučjano pogiba u borbi protiv Amonaca. David postaje preljubnik, ubojica i lažov. (Urija, iako stranac- Hetit, bio je pošten pa čak ni svojoj kući nije htio ići jer mu savjest nije dopuštala (2Sam 11,9.11.13) i kao tuđinac umire za Izrael i Božji plan, a David ostajući u svom dvoru čini preljub s njegovom ženom i njega šalje u smrt). Tko će objaviti istinu o svemu tome?

      Pojavljuje se prorok Natan (2Sam 12) i pomoću prispodobe o siromahu i njegovoj ovci raskrinkava kralja. I ovdje, kao i u Post 3 Božja riječ osvjetljava čovjeku njegov grijeh, jer ako u sebi uguši Božji glas, onda je sklon svoj grijeh zamaskirati i sakriti. Samo Božja riječ ga ispravno osvjetljava, ali s poštovanjem prema grešniku tako da se ne doživljava zauvijek osuđenim i odbačenim Boga. Natanova riječ najprije Davidu posvješćuje dobra kojima ga je Bog obdario i tako stvara ozračje ljubavi koje je preduvjet za prihvaćanje istine. Tek potom osvjetljava istinu u cijelosti – grijeh (2Sam 12,7-9), da bi potom iznio posljedice grijeha (2Sam 12,10-11). Pošto je jedan od principa DtrH teologije retribucija (Bog dobro nagrađuje a zlo kažnjava), dio nevolja i tragedija koje su potom snašle davidovsku dinastiju shvaćani su kao kazna za ove Davidove grijehe (2Sam 11). Čovjek razgrađuje ono što Bog strpljivo i s ljubavlju gradi. Kaznom su stoga shvaćene smrt Bat-Šebinog djeteta (2Sam 12,14-15), incest Amnona sa Tamarom i osvetno bratoubojstvo Abšaloma (2Sam 13) te njegov pokušaj svrgnuti oca s vlasti (2Sam 15-19).

      David je potom prikazan kao čovjek pokajanja: predaje se u ruke Božje i daje da u On u njemu stvori novo srce (2Sam 24; Ps 51). Bio je velik u svemu pa i u priznanju svoga grijeha, u prihvaćanju njegovih posljedica te ponizno traži oproštenje od Boga. Upravo ovdje jest dubina njegove vjere i moralna veličina – ne bježati u strahu niti tražiti isprike (kao Adam i Eva), ne umanjivati njegovu težinu (kao Kajin), ne ga negirati kao Šaul (1Sam 15,10-35). Nakon priznanja on se hrabro izručuje milosrđu Božjem (2Sam 15,25-26; 24,14). Stoga je model svetosti jer zna integrirati svoju ljudskost, pa i njezinu najslabiju stranu ranjenu grijehom, u Božji projekt kojeg ima s njim. Biblijski pojam svetosti ne znači nikada ne sagriješiti, jer tko kaže da nema grijeha lažac je (1Iv 1,8-10), nego tražiti i živjeti oproštenje te se nanovo uključiti u plan kojeg Bog ima s njim i željeti ga ostvariti. To znači na neki način odustati od samog sebe i primiti novo srce-novog sebe od Boga; tako je i David postajao novi adam. Biblijska svetost stoga nije prvotno život ispunjen uzvišenim, savršenim etičkim akcijama nego je Božji dar čovjeku koji mu se uvijek, pa i nakon grijeha, predaje u ruke da bi ga On uvijek iznova oblikovao – da bi život bio trajno Stvaranje a Bog neka se prslavlja kao Stvoritelj! Jer svet može biti samo onaj život kojeg primamo od Boga, a ne svetost koju smo sami isplanirali i potom više-manje nesavršeno ostvarili. Prije negoli bilo kakva akcija, sam čovjek treba biti ostvarenje Sveca Izraelova ako se preda u Njegove ruke. Jer, za Deuteronomij, na čijoj se teologiji inspirira DtrH, svetost Božjeg naroda ovisi o tome hoće li prihvatiti biti narod svet za Gospodina (Pnz 7,6; 14,2.21; 26,19; 28,9).

 

 

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

 

Ivica Čatić

 

Ponovnom uspostavom Srijemske biskupije i uzdignućem Đakovačke i Srijemske biskupije na stupanj Đakovačko-osječke nadbiskupije potrebno je pristupiti izmjenama i dopunama dosadašnjih pravilnika i statuta. Tako je došlo do izmjene i dopune dosadašnjeg Pravilnika dekanske službe Đakovačke i Srijemske biskupije, koji je na snazi od 1999. godine, br. 346/1999. a koji je uzet u obzir prilikom izrade novoga Statuta dekanske službe.

 

Statut dekanske službe

(Okružnica i proglašenje, br. 16/2011., Petrovaradin, 15. siječnja 2011.)

 

Draga braćo svećenici!

 

Ponovnom uspostavom Srijemske biskupije i uzdignućem Đakovačke i Srijemske biskupije na stupanj Đakovačko-osječke nadbiskupije potrebno je pristupiti izmjenama i dopunama dosadašnjih pravilnika i statuta. Tako je došlo do izmjene i dopune dosadašnjeg Pravilnika dekanske službe Đakovačke i Srijemske biskupije, koji je na snazi od 1999. godine, br. 346/1999. a koji je uzet u obzir prilikom izrade novoga Statuta dekanske službe. Budući da je osnovana Đakovačko-osječka crkvena pokrajina, uzeti su u obzir i pravilnici i praksa svih biskupija crkvene pokrajine, kao i Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske.

 

S tim u vezi, određujem:

 

Novi Statut dekanske službe Srijemske biskupije stupa na snagu danom njegova potpisivanja. Tim danom prestaje vrijediti Pravilnik od 15. siječnja 1999. godine.

 

Pozdrav u Gospodinu!

 

Preč. Marko Loš,                                                                 + Đuro Gašparović,

kancelar                                                                                          biskup

 

 

 

 

 

STATUT DEKANSKE SLUŽBE

U SRIJEMSKOJ BISKUPIJI

 

DEKANAT

Članak 1.

 

Srijemska biskupija podijeljena je na župe koje su povezane u dekanate (kan. 374, § 1 i 2).

 

Članak 2.

 

Dekanat je skupina više župa koje su područno i upravno povezane u posebnu cjelinu, da bi se zajedničkim djelovanjem promicala i usklađivala pastoralna skrb za župe na području dekanata (usp. kan. 374, § 2)

 

Članak 3.

 

Mijenjati granice postojećih dekanata, ili ustanoviti novi dekanat, može samo dijecezanski biskup saslušavši mišljenje Prezbiterskog vijeća.

 

Članak 4.

 

Dekanati se nazivaju po mjestu sjedišta ili po nazivu određenom u dekretu ustanovljenja. Dijecezanski biskup može ih mijenjati saslušavši mišljenje Prezbiterskog vijeća.

 

Članak 5.

 

Dekanate zastupaju izabrani članovi u Prezbiterskom vijeću, a dekani u Dekanskoj konferenciji.

 

DEKAN

 

Članak 6.

 

Na čelu dekanata je svećenik koji se naziva dekan (usp. kan. 553, § 1). Služba dekana je pastoralnoga, pravnoga i administrativnog karaktera.

 

Dekan promiče zajedničko pastoralno djelovanje (usp. kan. 374, § 2) i pruža pomoć svećenicima dotičnog dekanata.

 

Članak 7.

 

Dekana imenuje dijecezanski biskup, pošto što se posavjetuje, prema svojem razboritom sudu, sa svećenicima koji obavljaju službu u dotičnom dekanatu (kan. 553, § 2). Oblik savjetovanja obavlja se prema Zakoniku kanonskoga prava i u skladu s Izjavama i odlukama Druge biskupijske sinode Đakovačke i Srijemske biskupije (usp. br. 643).

 

Članak 8.

 

Dekan preuzima svoju službu od prethodnoga dekana. O primopredaji dekanske službe treba sastaviti zapisnik u četiri primjerka koji se dostavljaju na uvid i odobrenje Biskupskom ordinarijatu. Po jedan primjerak ostaje u arhivu Ordinarijata i dekanata, a po jedan se daje novom i prethodnom dekanu.

 

Članak 9.

 

Mandat dekana traje pet podina. Nakon isteka mandata isti može  biti  izabran još jednom.

 

Članak 10.

 

1.    Dijecezanski biskup može zbog opravdanog razloga, prema svojem razboritom sudu, dekana slobodno ukloniti sa službe (kan. 554, § 3).

 

2.    Ako služba dekana prestane prije isteka mandata, iz bilo kojeg razloga, pristupa se imenovanju novoga dekana koji obnaša službu do kraja tekućeg mandata.

 

Članak 11.

 

Svećenici dekanata biraju bilježnika dekanata u skladu s kann. 119 i 164-179 Zakonika kanonskoga prava, a potvrđuje ga dijecezanski biskup. Bilježnik pomaže dekanu u uredovanju, vodi zapisnik dekanatske korone i svih drugih dekanatskih susreta. Zapisnik potpisuje dekan i u roku od četrnaest dana nakon pomenutih susreta dostavlja ga Biskupskom ordinarijatu.

 

Članak 12.

 

Svećenici dekanata sastaju se dva puta godišnje na redovitim pastoralnim sjednicama (koronama), a na izvanrednim prema potrebi. Trećina svećenika dekanata može također zatražiti sazivanje izvanredne sjednice.

 

Članak 13.

 

1.    Sjednice saziva i njima predsjeda dekan, a u njegovoj odsutnosti ili spriječenosti bilježnik dekanata, ako njega nema, najstariji po dobi svećenik u dekanatu.

 

2.    Dnevni red sjednice određuje dekan. Biskupski ordinarijat na početku godine predlaže teme (kazuse) o kojima se raspravlja na sjednicama svih dekanata. Svećenici natpolovičnom većinom glasova odlučuju i o drugim pitanjima koja treba razmotriti na sjednici.

 

3.    Dekan obavještava Biskupski ordinarijat o dnevnom redu sjednice, a nakon nje izvještava o njezinom sadržaju. Biskupski ordinarijat daje svoj osvrt na izvješća u roku od četrnaest dana.

 

4.    Pozivi na sjednicu šalju se barem četrnaest dana unaprijed.

 

5.    Svi svećenici dekanata dužni su sudjelovati na sjednicama.

 

Članak 14.

 

Ovlasti, dužnosti i prava dekana

 

1. S obzirom na promicanje i usklađivanje zajedničke pastoralne djelatnosti, pravo i dužnost dekana je:

 

1)   promicati i usklađivati zajedničku pastoralnu djelatnost u dekanatu (kan. 555, § 1, br. 1;

2)   promicati u župama dekanata provođenje smjernica Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, kao princip ujednačavanja pastoralne prakse (usp. br. 643-659);

3)   brinuti se:

- da se bogoslužni čini slave prema propisima svetog bogoslužja;

- da klerici njegova dekanata žive u skladu sa svojim staležom i da brižljivo obavljaju svoje dužnosti, napose da održavaju obveze rezidencije, o propovijedanju riječi Božje nedjeljom i blagdanima, o katehiziranju djece, mladih i odraslih i o pohađanju bolesnika;

- da se brižljivo pazi na doličnost i čistoću crkava i posvećenih stvari, osobito u euharistijskom slavlju i čuvanju Presvetog Sakramenta;

- da se župne knjige ispravno vode i propisno čuvaju;

- da se pomnjivo upravlja crkvenim dobrima u skladu s važećim odredbama financijskog sustava i drugim dijecezanskim propisima;

- da se vodi potrebna briga za župnu kuću (usp. kan. 555, § 1, br. 2-3).

 

2. S obzirom na klerike dekanata koji su mu povjereni, dekan:

 

1)   nastoji da klerici u određena vremena pohađaju pastoralna i druga predavanja, bogoslovne sastanke ili konferencije prema odredbi kan. 279, § 2 i odredbama krajevnoga prava (usp. kan. 555, § 2, br. 1);

2)   brine da prezbiterima njegova dekanata budu pri ruci duhovna pomagala, a isto tako neka se što više zauzima za one koji se nalaze u težim okolnostima ili imaju poteškoća (kan. 555, § 2, br. 2).

 

3. S obzirom na brigu za bolesne svećenike u dekanatu, neka se dekan brine: 

 

1)   da župnici njegova dekanata za koje zna da su teško bolesni ne ostanu bez duhovne i materijalne pomoći;

2)   da se dostojno obavi sprovod onih koji umru;

3)   da prigodom bolesti ili smrti ne propadnu ili se ne odnesu knjige, isprave, posvećeni pribor i drugo što pripada Crkvi (usp. kan. 555, § 3).

 

4. S obzirom na pohađanje župa, dekan je obvezan:

 

1)   prema odluci dijecezanskog biskupa pohađati župe svojega dekanata (kan. 555, § 4) i postupati prema Izjavama i odlukama Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske (usp. br. 646-647. 653);

2)   izvijestiti dijecezanskog biskupa jedanput godišnje o stanju u dekanatu;

3)   prema odluci dijecezanskog biskupa, da ide na susrete s krizmanicima te ga o susretu izvješćuje u smislu Sinodskih odluka br. 432 i 647.

 

5. S obzirom na druge dužnosti i prava 

 

1)   Dekan, kao član biskupijske sinode, mora na nju biti pozvan i na njoj biti nazočan i na njoj sudjelovati (usp. kan. 463, § 1, br. 7).

2)   Dekan, kao član dekanske konferencije, mora biti na nju pozvan i na njoj sudjelovati.

3)    Dijecezanski biskup savjetuje se s dekanom o prikladnosti svećenika za neku župu u dekanatu (usp. kan. 524).

4)   Dijecezanski biskup može se posavjetovati s dekanom, ako to smatra prikladnim, pri imenovanju župnog vikara (usp. kan. 547).

5)   Dekan čuva arhiv dekanatskog ureda.

6)   Dekana u njegovim župničkim i dekanskim poslovima svake godine vizitira dijecezanski biskup ili njegov delegat.

 

Članak 15.

 

Ovlasti dekana po delegaciji dijecezanskog biskupa

Dekan:

- brine da prezbiteri u dekanatu dogovore raspored službi i međusobnih zamjena tijekom godišnjih odmora prema kan. 533, § 3;

- svaki svećenik u dekanatu dužan je obavijestiti dekana o svakom svom izbivanju iz župe;

- brine da svaki dijecezanski svećenik u njegovu dekanatu načini valjanu oporuku;

- obavještava Biskupski ordinarijat o bolesti pojedinog prezbitera i njegovoj nemogućnosti obavljanja službi u povjerenoj mu župi;

- pronalazi zamjenu za bolesnog prezbitera, ukoliko on to sam nije u stanju učiniti, te o tome obavještava i Biskupski ordinarijat i za zamjenika traži potrebne župničke ovlasti;

- sudjeluje u primopredaji župničke službe u svom dekanatu te je dužan Biskupskom ordinarijatu dostaviti na ovjeru četiri primjerka zapisnika primopredaje u roku od osam dana nakon njezina izvršenja;

- ima pravo na dodatnih 10 bodova u mjesečnoj nagradi po Pravilniku financijskog sustava i bodovnom saldu. Tu nadoknadu dobiva iz UZUK-a ;

-kao znak službe, ima pravo nositi crveni pojas na crnom talaru.

 

Članak 16.

 

Dekanatski ured nalazi se u župi u kojoj je dekan župnik.

 

Članak 17.

 

Dekanat ima svoj pečat, urudžbeni zapisnik te arhiv za sve dekanatske spise koje treba u nj pohraniti i ondje čuvati.

 

Članak 18.

 

Biskupski ordinarijat dostavlja dekanatskom uredu kopiju dekreta razrješenja i imenovanja svih prezbitera i đakona na području dekanata, kao i kopiju dokumenata ili odredaba važnih za djelovanje u dekanatu.

 

Članak 19.

 

Ovaj Statut stupa na snagu na dan njegova potpisivanja.

 

Petrovaradin, 15. siječnja 2011.

 

Preč. Marko Loš                                                                 + Đuro

kancelar                                                                                biskup

 

Biskupski ordinarijat

 

Radnja Knjige o Ruti događa se u vrijeme sudaca, dakle u vrijeme intenzivnih teškoća koje je proživljavao Izrael zbog svojih uvijek iznova ponavljanih otpadanja od Gospodina, i predstavlja poveznicu prema periodu kraljevstva jer Rutin sin postat će djed kralja Davida.

 

      Knjiga o Ruti napominje da se njezina radnja događa u vrijeme sudaca, dakle u vrijeme intenzivnih teškoća koje je proživljavao Izrael zbog svojih uvijek iznova ponavljanih otpadanja od Gospodina. Ipak, ona uspostavlja poveznicu prema periodu kraljevstva jer će Rutin sin postati djed kralja Davida. Temeljna nakana Knjige o Ruti nije samo prikazati je prabakom kralja Davida. Iako naizgled jednostavna, ona sadrži različite aspekte koji su veoma skladno sintetizirani. U prvom planu ostaje činjenica da ona pripovijeda priču o ženama. Ni u jednoj drugoj knjizi hebrejske Biblije žene nisu u toj mjeri autonomne da s tolikom slobodom uzimaju u ruke svoj život i upravljaju njime. Ovdje je to moguće jer se dogodilo da su im muževi pomrli – pripovijedač u prvih pet redaka izvještava o tome kako su obudovjele da bi većinu naracije posvetio njihovom slobodnom djelovanju.

      Knjiga počinje napomenom da je u vrijeme vladanja sudaca u Izraelu nastala velika glad pa Elimelek iz Betlehema, skupa sa ženom Noemi i dva sina, odlazi u susjedni Moab da se naseli na moapskim poljanama (1,1). Po nastanjenju na moapskim poljanama umire Elimelek, Noemi ostaje sama sa sinovima Mahlonom i Kiljonom koji se oženiše Orpom i Rutom. Međutim, ubrzo i sinovi umiru. U 1,6 Noemi čuje da je Gospodin pohodio narod svoj i dao mu kruha, pa odlučuje vratiti se u svoju zemlju, među svoj narod. To je, dakako, razumljivo. No, što će biti sa snahama koje su Moapke? Iako su isprva izrazile spremnost da obje pođu s njom, Noemi ih poče odvraćati (1,8) – zašto bi išle za njom, za svekrvom u tuđu zemlju? Muževi su im pomrli, a one su sada slobodne pa neka se vrate svojim kućama i neka im Gospodin udijeli da nađu mir, svaka u domu svojega muža (1,9). Noemi, dakle, vidi 2 razloga zašto se one trebaju rastati i poći svaka svome domu, u svoj život u skladu sa svojom nacionalnošću, religioznom pripadnošću i dobom – tj. neka se udaju jer su mlade.

      Pitanje vratiti se sa svekrvom u Izrael ili ostati u domovini i vratiti se očinskoj kući i jednog dana se ponovno udati i započeti novi život? postaje ključni moment prvog dijela knjige. Orpa odlučuje postupiti najlogičnije i najrazumnije: vraća se kući svoga oca i svome narodu (1,14ss). Međutim, Ruta ne popušta pred nagovaranjem svekrve i donosi neshvatljivu odluku: nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe: jer kamo ti ideš, idem i ja i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog (1,16). Vidimo, za naoko neočekivanu i neshvatljivu odluku ona ima svoje razloge koji su njoj važni: odlučuje ne odijeliti se od Izabranog naroda i prihvaća Izraelovog Boga svojim Bogom! Moglo bi se reći da ima srca za svoju svekrvu (koja je prema njoj sigurno bila toliko dobra da joj nije zamračila pogled na Izraelce i njihovog Boga) i otvara srce Izraelovom Bogu. Dakako, njezinom obiteljskom domu ta odluka morala je izgledati kao ludost, pogotovo nakon što se Orpa vratila kući a njihova Ruta sa svekrvom otišla u tuđinu.

 

      Povratak u Izrael

      Noemi se s snahom Rutom vraća u Izrael. Stižu u Betlehem, susreću se s tamošnjim žiteljima, žene prepoznaju Noemi koji im pripovijeda svoju tragičnu sudbinu – kako su joj umrli i muž i sinovi (1,20-21). Nakon toga u pvi plan stupa Ruta. Biblijski pisac počinje je izbliza fokusirati i opisivati što radi i što joj se događa.

      Vidimo Rutu gdje se daje u akciju. Traži posao i nalazi ga u skladu sa situacijom u kojoj se nalaze ona i svekrva. Svoju zemlju nisu obrađivali pa na njoj nemaju što raditi. Kako je bilo vrijeme žetve, odluči da krene pabirčiti tj. skupljati po njivi ono što preostane nakon što žeteoci s nje skinu žetvu. Slučaj je htio (ako uopće ima slučaja? učitelji duhovnog života kažu da nema slučaja nego da smo uvijek na onom putu na koji nas stavlja Bog da hodimo prema njemu) da naiđe na Boazovo polje. Njoj se čini slučajnim što je naišla baš na njegovo polje, međutim događaji pokazuju da čovjek svojim hodom, mislima, riječima i postupcima ostavlja puno širi i dublji trag nego što bi se u prvi mah mogao nadati.

      Boaz je bio Elimelekov rođak i, prema ondašnjim zakonima, bio jedan od onih imao pravo otkupa Elimelekovog posjeda, a u tom slučaju i onih žena koje pripadaju obitelji a nemaju svoga muža ni djece – to pravo se dakle odnosi upravo na Rutu. Kada je Ruta, koja ove detalje još ne zna, došla na Boazovo polje, on je lijepo prihvaća i tretira je puno bolje nego što se inače postupalo s onima koji su išli pabirčiti (2,4-10). Na njezino pitanje čime je stekla toliku milost u njegovim očima da joj posvećuje pažnju iako je tuđinka, on joj odgovara: Čuo sam što si sve učinila za svoju svekrvu poslije smrti svoga muža; kako si ostavila oca svoga, majku svoju i zavičaj svoj te došla u narod kojega do jučer ili prekjučer nisi poznavala. Neka ti Gospodin plati sve što si učinila i neka ti udijeli pravu nagradu Gospodin, Bog Izraelov, kad si došla da se pod krila njegova skloniš! (2,11-12).

      Kada je Ruta izvijestila svoju svekrvu ono što joj se dogodilo, Noemi počinje blagoslivljati Gospodina zbog Boazovog postupka prema Ruti (2,19). Ovo je značajan detalj jer prethodno je, ne bez gorčine, nagovarala snahe da se vrate očinskim kućama i govorila kako se na nju digla ruka Gospodnja (1,13) – veliku obiteljsku dramu doživjela je, dakle, kao direktan Božji zahvat, kao kaznu. Ona ovdje, jer nije opisan nikakav prekršaj njezinog muža, ni njezinih sinova a niti nje same, predstavlja tolike jednostavne, obične i dobre ljude koje pogađaju tragedije, lome im srca a oni ne vide zašto? Ne nalaze lijeka svome bolu, a ni razloga zašto se to dogodilo. Tiho pate i dok misle na Boga, čini im se da ih je upravo On pritisnuo. Noemina tragedija bila je prevelika da bi joj se činila kao čisti slučaj da u kratkom roku pomru i muž i oba sina.

      Sada u ovom Boazovom postupku prepoznaje tračak svjetla. Tolika je u njoj bila želja – biti voljena, biti ljubljena od Gospodina, da i u ovom najmanjem tračku dobra žuri prepoznati Božju naklonost. Da, Gospodin me nije odbacio! Gospodin je ipak s nama! Teška i velika je to borba u njezinoj duši... Ona pripada križu ljudskog postojanja. Ali, s druge strane, ona predstavlja taj mukotrpni čovjekov hod ka poznavanju Boga. Ka prepoznavanju njegove dobrote. Kroz gustu i tamnu šumu vlastitih strahova i predrasuda ka svjetlu Božje istine. Drugačije ni ne može biti – Bog je izvor svjetla i mi k njemu ide iz svojih tama; on je vječnost ka kojoj se mi s mukom probijamo kroz svoju ograničenost... Radosna je vijest da nam on pripravlja taj put u kojem nas diže iznad onoga što po sebi jesmo i vodi nas k sebi. A k njemu ne možemo sitnog srca nego velikog kao što je njegovo... Ako želi postati kao njegovo...

 

      Ruta i Boaz

      Nakon što je vidjela kako je Boaz lijepo primio Rutu, Noemi počinje svjetovati Rutu kako da mu se još više približi i nađe mirno mjesto gdje će biti sretna (3,1.2-4) – neka mu se po završetku žetvenih radova i svečanosti vješto približi i uđe u njegovu intimu. Ruta je učinila kako ju je svekrva svjetovala i uvukavši se pod Boazov pokrivač legla pored njega. Nakon što se on probudio i iznenađen upitao tko je to, ona se predstavlja i, rekavši da je Ruta, odmah nadodaje da je on njezin skrbnik – nakon smrti Noeminog muža, Boaz kao rođak ima eskluzivno pravo steći njegovo imanje i sve žene koje pripadaju toj kući a nemaju svog muža ili djecu. Ovdje treba uočiti malenu, ali nipošto ne nevažnu razliku koja puno otkriva: Noemi je, pripremajući Rutu za susret s Boazom, rekla da mu se ona približi, a on će onda njoj reći što joj je činiti (1,4). Međutim, kad ju je upitao tko je to u mraku pored njega, Ruta mu je rekla: raširi skut svoje haljine na sluškinju svoju jer si mi skrbnik (1,9). Time mu daje do znanja da ono što bi ga moglo sljedovati po pravu, ona zapravo od srca priželjkuje. Dakle, opet je ova žena u inicijativi, nije – kako će joj odati priznanje – trčala za mladim muškarcima (3,10) nego prilazi njemu. Ona je, dakle, u njegovim riječima kojima ju je blagoslovio zbog njezinog postupka prema svekrvi (2,13) prepoznala dobrotu, prepoznala je čovjeka koji ima smisla za ono što je dobro i plemenito, koji je ne diskriminira nego na nju strankinju zaziva Božji blagoslov. Tim se riječima očitovala njegova nutrina, a sada Ruta svojim odabirom pokazuje da je privlači upravo to, da želi živjeti u onom domu koji je obasjan Božjim svjetlom i dobrotom.

      Na ovaj Rutin gest Boaz po drugi puta izriče svoj blagoslov nad njom. U njemu naglašava njezin hesed, milost (3,10). Rutin postupak je opisan kao hesed, što znači dobrota, milost, vjernost.. Ovim se pojmom izriče možda i najvažnija Božja kvaliteta – njegova milost. Izrael će tijekom svog više milenijskog hoda s Bogom naučiti da je Božja milost i njegova vjernost obećanjima danim patrijarsima jedini razlog zašto beskonačno sveti i pravedni Bog nije digao ruke od nevjernog naroda. To je dobrota koja ide unatoč svemu, protiv svega što se čini jače; ona grije usred studeni, stvara život usred pustinje.. Ona je dobrota kojoj se ne vidi razlog. To je znak da nije riječ o trgovini – dobrota koja izlazi iz Božjeg srca da bi čovjeku činila dobro, i kada on to vidi a i kada ne vidi. To je ono božansko, a kada se doživi u međuljudskim odnosima, onda postaje jasno da je to zapravo ono najdublje ljudsko, srž ljudskosti. To nije čudo jer, kako će britko i kratko potvrditi sv. Pavao, njegov smo rod (Dj 17,28-29). Ruta je svojim ponašanjem očitovala toliko hesed-a da je već drugi puta oduševila Boaza. Ona je u sebi, u svojem unutarnjem duhovnom vrtu, gajila tu božansku vrijednost, nosila njegovo svjetlo i toplinu koji su, vidimo, grijali ljude oko nje.

      Stoga će Boaz krenuti, pošto za sada nije prvi koji ima pravo otkupa Elimelekova imanja i žena na njemu, da izbori to pravo (4,1-12). Pošto onaj koji je imao to pravo nije htio uzeti imanje zajedno sa Rutom Moapkom jer bi morao s njom podizati potomstvo da se pokojniku sačuva ime na baštini (4,5), Boaz je pred valjanim svjedocima na gradskim vratima (koja su funkcionirala kao svojevrsni administrativni punkt), javno obznanio da onda on prihvaća ostvariti svoje pravo i postati skrbnik nad Elimelekovom baštinom i Rutom Moapkom (4,9-12).

      Tako je Boaz odlučio svoj život združiti sa Rutom i na određeni način se tješnje povezati i sa Noemi i njezinim imanjem. Prisutni svjedoci daju legitimitet ovom Boazovom činu i zaziva na njih blagoslov: Sav narod koji se nalazio na vratima gradskim i starješine rekoše: "Svjedoci smo! Dao Jahve da žena koja ulazi u dom tvoj bude kao Rahela i Lea, koje su obje podigle kuću Izraelovu! Obogati se u Efrati, a prodiči u Betlehemu! Neka tvoja kuća, po potomstvu koje će ti dati Jahve od ove mlade žene, bude kao kuća Peresa, koga Judi rodi Tamara! (4,11-12). Međutim, ovi događaji njihovog života nisu ostali samo njihova privatna uspomena, nego će se pomoću svoga djeteta ugraditi u rodoslovlje kralja Davida tj. postati Isusovi preci: Boaz rodi Obeda, Obed rodi Jišaja, Jišaj Davida (4,21; usp. Mt 1,5b-6a).

      Kad promatramo Rutu, vjernu snahu, vidimo kako nam biblijski pisac provlači snažnu poruku: iako tuđinka, ta žena je srce otvorila za Gospodinov hesed – dobrotu, milost i vjernost. Onaj tko njime napuni svoje srce više ne može biti tuđinac – takav čovjek ispravno cijeni druge ljude i životne vrijednosti. Na njemu počiva Božja briga i blagoslov. I zbog toga može činiti velike stvari, stvarati neslućene visine zajedništva i drugima otvarati oči za dubine života i ljudskosti.

      No, istovremeno, dok Ruta ostvaruje hesed prema ljudima s kojima živi i tako preporađa svoj životni okoliš, Gospodin je ne blagoslivlje samo u svakodnevnim relacijama. Ono što ona za sada ne vidi jest koliko će njezin mali, privatni život imati odraza na krupnom planu povijesti. Ona sada ne zna da se ugrađuje među direktne pretke kralja Davida i Isusa Krista! Koliko je velika ova žena, najbolje govori činjenica da je evanđelist Matej navodi kao jednu od jedine 4 žene koje spomenute imenom u Isusovom rodoslovlju (Mt 1,1-17). Tako Gospodin, u svojoj dobroti, od malih čini velike ljude – ljude koji u njegovim očima grade novi svijet. A veliko je samo ono što je u njegovim očima veliko.

 

 

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

 

Ivica Čatić

 

PETROVARADIN, 6. siječnja 2011. godine - Na svetkovinu Bogojavljenja došli su u crkvu Svetog Jurja svećenici, časne sestre, vjernici katolici, pravoslavni i ljudi dobre volje na tradicionalni koncert «Božićne pjesme i običaji u Srijemu».

    

      PETROVARADIN, 6. siječnja 2011. godine - Na svetkovinu Bogojavljenja u četvrtak 6. siječnja 2011. godine došli su u crkvu Svetog Jurja, mučenika, u Petrovaradinu svećenici, časne sestre redovnice, vjernici katolici, pravoslavni i ljudi dobre volje koji žive u Srijemu, u Srijemskoj biskupiji, na prigodni tradicionalni jedanaesti po redu koncert «Božićne pjesme i običaji u Srijemu».Ovaj susret je još jedan doprinos međusobne čvršće povezanosti župa u Srijemu unatoč raznolikosti običaja i načina pjevanja božićnih pjesama u pojedinim župama i filijalama.

      Program «Božićne pjesme i običaji u Srijemu» i ove godine je organizirala Srijemska biskupija uz sudjelovanje pjevača, svirača, orguljaša, zborova i recitatora, koji su se predstavili igrokazima: Betlemaši i recitacije te božićnim pjesmama: Padaj s neba roso sveta, U to vrijeme godišta, Djetešce mileno, Gloria, Veseli se Majko Božja,Vesel'te se braćo danas, Vjerujem u Tebe, Vesela je nam' ura, Adeste fideles od John Francis Wade, 1751., Na nebu još sja od F.E.Belden, Tiha noć od Joseph Mohr, 1818., Raduj se o Betleme, Od istoka sunčanoga od Stanislava Prepreka, Anđeo Božji, od Stanislava Prepreka, Radujte se narodi, Vesel'te se kršćani, Pastirsko kolo, Zvončići, Sklopi blage očice, Anđeli, Bijeli Božić, Din-din-don…

      U program su se uključile gotovo sve župe u Srijemu sa ukupno oko dvije stotine izvođača među kojima su bila djeca, mladi, odrasli i stari, koji su duhovno obogatili više od četiri stotine posjetilaca. Na početku su koncert otvorili pjevači župe Sveti Juraj u Petrovaradinu 1, a nastavio mješoviti zbor iz župe Presveto Trojstvo u Srijemskim Karlovcima, te VIS „Tekije“, potom župni pjevači iz župe Presveto Trojstvo u Surčinu. Nastupio je i mješoviti zbor iz župe Sveti Juraj, mučenik u Golubincima, Mješoviti zbor HKPD «Jelačić» u Petrovaradinu, Tamburaši HKPD „Jelačić“, Djeca iz župa Šid i Morović i drugi. Betlemaše su izveli mladi iz župe Presveto Trojstvo u Surčinu i na mađarskom jeziku Dramska skupina iz župe Sveta Ana u Maradiku.

      Na koncu susreta mons. Đuro Gašparović, srijemski biskup uputio je riječi zahvale svim sudionicima ovoga slavlja i organizatorima, te izrazio radost što se vjernici i ove godine ovim slavljem uključuju u slavlja božićnog vremena. Biskup je naglasio da smo radosni što nam je Bog Otac darovao Sina Isusa čije smo rođenje proslavili u božićnoj noći i na Božić i slavimo ga kroz božićno vrijeme. Danas nam se objavio ovim koncertom kroz pjesmu i riječ. Biskup je pozvao sve nazočne da slijede “zvijezdu” prethodnicu a to je vjera koja ih vodi do Isusa, da se obogaćuju milosnim božanskim darovima i svjedoče Isusa Krista, novorođenoga Kralja, koji je uzeo našu ljudsku narav, postao čovjekom i time uzdigao čovjeka u milosni život s Bogom. ''Vjernici katolici u Srijemu, Hrvati i Mađari i svi ljudi dobre volje, večeras su se duhovno obogatili i osnažili kroz božićne pjesme naših predaka, koje se prenose novim pokoljenjima na veću slavu Božju i dobro svakoga čovjeka. Po ovim pjesmama na Bogojavljenje Isus se i nama objavljuje. Neka se ovaj tradicionalani koncert božićnih pjesama i običaja u Srijemu nastavi'', zaključio je svoju poruku biskup Gašparović.

      Susreta je nastavljen u zajedništvu razgovora i veselja svih nazočnih uz prigodni domjenak u prostorijama Pastoralnog centra Srijemske biskupije i Centra za mlade Srijema u Petrovaradinu.

 

Tomislav Mađarević

 

Tomislav Mađarević

 

PETROVARADIN, 6. siječnja 2010. godine - Tradicionalni deseti koncert božićnih pjesama i običaja u Srijemu, pod nazivom ''Božićno vrijeme u pjesmi i riječi'' održan je 6. siječnja, u crkvi Svetog Jurja u Petrovaradinu.

     PETROVARADIN, 6. siječnja 2010. godine - Tradicionalni deseti koncert božićnih pjesama i običaja u Srijemu, pod nazivom ''Božićno vrijeme u pjesmi i riječi'' održan je 6. siječnja, u crkvi Svetog Jurja u Petrovaradinu te je okupio svećenike, redovnike, časne sestre i ostale vjernike i ljude dobre volje koji žive u Srijemu,. To je bio još jedan doprinos u nizu događaja koji obilježavaju „Svećeničku godinu" u Srijemskoj biskupiji.

      

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

      Nazočnima je prikazan i predstavljen bogati program božićnih pjesama i običaja hrvatskog, mađarskog i drugih naroda glasom onih koji prenose baštinu svojih predaka. Sudjelovalo je oko dvjesto izvođača, među kojima su bila djeca, mladi, odrasli i stari iz župa: Srijemski Karlovci, Beočin, Surčin, Golubinci, Nikinci, Platičevo, Hrtkovci, Irig, Šid i druge župe te HKPD „Jelačić" iz Petrovaradina s tamburaškim orkestrom i zborom.

 

      Na koncu susreta mons. Đuro Gašparović, biskup srijemski, uputio je riječi zahvale svim sudionicima ovoga slavlja i organizatorima, te izrazio zahvalnost što se vjernici i ovim slavljem uključuju u obilježavanje „Svećeničke godine" u biskupiji. Pozvao je sve nazočne da kroz molitvu za svećenike u svim župama i drugim crkvenim zajednicama doprinose duhovnoj obnovi ministerijalnih svećenika kako bi i dalje mogli duhovno i pastoralno raditi na dobro povjerenih im župa.

„Tako se vjernici kao kraljevsko svećenstvo uključuju u zajedništvo u vjeri i obogaćuju se milosnim božanskim darovima svjedočeći svojim životom Isusa Krista, Novorođenoga Kralja. Neka se i svi ljudi dobre volje večeras ovdje duhovno obogate i osnaže kroz pjesme i običaje naših predaka, koje se prenose novim pokoljenjima na veću slavu Božju i dobro svakog čovjeka. Neka se ovaj tradicionalni koncert božićnih pjesama i običaja u Srijemu nastavi'', zaključio je svoju poruku biskup Gašparović.

 

Tomislav Mađarević

 

Knjiga o Sucima se nadovezuje na događaje opisane u Jš. Izbliza fokusira temu Izraelovih nevjernosti, kazni u vidu neprijateljskih invazija te izbavljenja temeljenih na zgodama i djelima serije likova – 12 sudaca, od kojih su 6 „velikih“ a 6 „malih“.

 

      U hebrejskom jeziku Knjiga o sucima se naziva šofetim, što znači suci; možda bi bilo bolje prevesti ovaj izraz sa vladari jer su šofetim bili oni koji su doista donosili odluke i vladali pojedinim plemenima. Gledano sa povijesnog aspekta, Knjiga o sucima se nadovezuje na događaje opisane u Jš. Knjiga o Jošui je sa teme garantiranja zaposjednuća Obećane zemlje počela skretati prema upozorenju, a Knjiga o Sucima ovu temu produbljuje i dodatno razvija – vidi 2,11-19. Izbliza fokusira temu Izraelovih nevjernosti, kazni u vidu neprijateljskih invazija te izbavljenja temeljenih na zgodama i djelima serije likova – 12 sudaca, od kojih su 6 „velikih“ a 6 „malih“. Povijest koju opisuju Suci seže sve do u 1Sam gdje će Samuel također osloboditi narod i postati sudac (1Sam 7).

 

      Povijesna pozadina

      Period kojeg prepričava Knjiga o Sucima jest period Izraelovog konsolidiranja u Obećanoj zemlji. U to vrijeme, nakon Jošue, u Izraelu ne postoji uređena centralna vlast. Danas istraživači smatraju malo vjerojatnim da su postojali „mali“ suci; njihova su imena najvjerojatnije imena pojedinih klanova, a podudaraju se i sa nekim spiskovima šeika. Izvješća o „velikim“ sucima temelje se na drevnim predajama koje sigurno potječu od povijesnih događaja. Ipak, njihovo djelovanje je u pravilu bilo ograničenog karaktera u vremenskom i prostornom smislu, uz sudjelovanje samo užih grupa. Izrael je u to vrijeme bio rastrzavan različitim trendovima. Jedan je unutrašnja podjela jer se plemena grupiraju u dvije grupe, na sjeveru oko Efrajima, te na jugu oko Jude. Drugi su oružani sukobi: borbe s posljednjim kanaanskim gradovima-državama, odbrana granica od Filistejaca na zapadu te Amona i Moaba na istoku, međusobne borbe pojedinih plemena (Efrajim i Benjamin, Suci 19-21).

 

      Sastav knjige

      Knjiga o sucima pokazuje karakteristične crte deuteronomističke škole. Stoga ne čudi što i u njoj nalazimo panizraelsku perspektivu i pojam Jahvinog rata (Suci 7).

      U prvom dijelu (1,1-3,6) donosi kriterije za deuteronomističko iščitavanje povijesti: zbog toga što narod nije bio vjeran Savezu, Gospodin će učiniti da mu kanaanski narodi postanu ostan, a njihovi bogovi zamkom (Suci 2,1-5). Posjed zemlje se tako pretvara u dugu i bolnu borbu. Ovdje se ostvaruje dinamika bolnog odnosa Izrael – Gospodin prema principu retribucije (Bog nagrađuje pravednika a kažnjava prestupnika) koja je najavljena već u Savezu, a sastoji se od slijedećih elemenata (2,11-19):

1. Gospodin dobrohotno daruje svom narodu zemlju

2. narod odgovara grijehom idolatrije (Baal, Aštarta)

3. Gospodin kažnjava Izraela prepuštajući ga u ruke neprijatelja koji ga tlače

4. narod vapi Gospodinu tražeći od Njega oproštenje i pomoć

5. Gospodin podiže izbavitelja-suca dajući mu preko svog duha snagu

6. neprijatelj biva poražen i narod živi u miru dok živi dotični sudac

 

      Ova se shema svako-malo ponavlja (pojavljuje se ih se 12), povijesni tijek se sastoji od izmjenjivanja nevjernosti-robovanja-vapaja za oslobođenjem-oslobođenja. Čini se da je namjera posvijestiti čitatelju grijeh koji uzrokuje robovanje – idolatriju, i buditi nadu u susljedni Gospodinov intervent kad narod spozna svoj grijeh i kad se iskreno pokaje. Izraelovo idolopoklonstvo ovdje ne treba shvaćati doslovno: ne radi se o tome da su Izraelci promijenili vjeroispovijest nego su prihvaćali način života, socio-ekonomsku i političku praksu Kanaanaca i drugih okolnih naroda – živjeti nepravedno znači rušiti Savez koji su sklopili s Bogom – a to znači ostaviti svoga Boga i poći za idolima drugih naroda: standard, elitizam, tajkuni itd... Idoli su, dakle, moć, bogatstvo, elitizam zbog kojih se počinjaju društvene deformacije i krši Zakon.

      U centralnom dijelu knjige (3,7-16,31), koristeći drevne izvore („knjiga osloboditelja“), narodnih epskih kolorita naklonjenih anegdotama, pitoreskama i burleskama, deuteronomist prepričava događaje iz ovog dijela povijesti idealizirajući i shematizirajući ih: ono što se događa jednom ili dvama plemenima biva pridavano cijelom narodu. Epske priče o lokalnim herojima postaju prigodom za refleksiju nad nevjernošću Izraela Savezu koje sklopio s Gospodinom. Poslije svega ponovno na površinu izbija Božja dobrota koja svako malo šalje suca koji spašava narod.

      Za svakog pojavka pojedinog suca ponavlja se ista retributivna shema (3,7.12; 4,1; 6,1; 10,6; 13,1). Na taj način se prepričavaju naširoko i detaljno junačka djela velikih sudaca poput Otniela (3,7-11), Ehuda (3,12-30); Debore i Baraka (4-5); Gideona i Abimeleka (6-9), Jiftaha (10,6-12,7), Samsona (13-16) te u sažetom obliku manjih sudaca (3,31; 10,1-5; 12,8-15). Veliki suci su smatrani karizmatičkim vođama koje je Gospodin podigao u kriznim trenucima da bi izbavljali narod od tekuće neprijateljske ugroze, dok su manji suci po svoj prilici bili zaduženi za provođenje pravednosti na lokalnoj razini. Mnogi među njima su bili ne samo mali i obični ljudi (ili čak žena – Debora), nego i ne najsjajnijih biografija ili sklonosti. Odabir malenih preko kojih će se ostvariti spasenje Božje sasvim je u skladu s odabirom Izraela, najmanjeg među narodima (usp. Pnz 7,7) i trasira značajnu biblijsku temu siromaha Jahvinih. Bog i pomoću onih najmanjih može spašavati Izraela – može činiti ono što Izrael ne može sam ako skrene s puta istine, vršenja Zakona i društvene pravednosti.

      U završnom dijelu (17-21) u prvi plan izbija anarhična situacija u odnosima između pojedinih plemena. Na taj se način daje naslutiti potreba Izraela za jednom stabilnom centralnom vlašću koja će trajno uspostaviti red: čežnja za monarhijom (usp. 17,6; 18,1; 19,1; 21,25).

 

      Temeljna poruka

      Imajući u vidu naglasak na željom za monarhijom koja obilježava treći dio Knjige (17-21) i njezinu uspostavu u 1Sam 8-10, važan je stav biblijskog pisca prema toj temi. Za njega suci utjelovljuju ideal dobrog vladanja nasuprot kraljevima koji će Izrael odvesti u propast. Njih u Knjizi predstavlja Abimelek, Jerubaalov sin, koji će na vlast doći nakon što pobije 70 ljudi iz vlastite porodice. Njegov otac, sudac Gideon je primjer ispravnog vladanja: odbija kraljevsku moć jer Gospodin je Onaj koji treba vladati nad Izraelom (8,23). Isto će tako biti hvaljen sudac Samuela (1Sam 8; 12) koji je vladao po Božjoj volji za razliku od kralja za kojim je čeznuo Izrael. Ovakav kritički stav prema počecima ustanove monarhije jest posve razumljiv nakon njezinog pada i odlaska u babilonsko sužanjstvo.

      Knjiga o Sucima u konačnici je ipak poziv na nadu. Iako se s jedne strane konstatira nesposobnost izraelskog naroda da budu vjerni Savezu s Bogom (usp. Jš 24), čak u toj mjeri da se može činiti da je ljudska povijest izručena na nemilost zla, grijeha i nasilja, ipak se s druge strane podvlači Božja raspoloživost da uvijek bude vjeran svojim obećanjima danim praocima, bez obzira na grijehe sinova, i da uvijek strpljivo i dobrohotno intervenira kako bi spasio svoj narod koji k Njemu vapi iz svojih muka. Ovdje se pojavljuju tri bitne Božje oznake: vjernost (’emet), dobrohotnost (hesed) i pravednost (cedaqah). Ovo je poruka utjehe i Izraelu koji je u vremenu konačne redakcije ove knjige, u nevoljama prouzročenim babilonskim sužanjstvom, isto tako upućivao vapaj za pomoć da Izraelova povijest i čovjek neće ostati prepušteni razarajućim silama zla (usp. 2,6-19). Tako Izrael u egzilskom i postegzilskom periodu ponavlja i aktualizira iskustvo egzodusa. Kao što je narod u Egiptu stenjao pod ropstvom i njihov vapaj za pomoć sred ropstva uzlazio je k Bogu (Izl 2,23) a Bog je čuo i zauzeo se za njih (2,24) te poslao Mojsija da ih izbavi (3,1-15), tako nakon Jošue povremeno intervenira da bi ih spasio slanjem sudaca. Kao što se narod u pustinji bunio protiv Mojsija odajući se idolatriji (Izl 32; Br 25), tako i sada u Obećanoj zemlji ponavlja iste grijehe. Tada je za Mojsije za njih posredovao kako bi ishodio oproštenje (usp. Izl 16; 17; 32-33; Br 11; 20), a sada cijeli narod vapi Gospodinu (usp. Suci 3,9.15; 4,3; 6,7).

      Cjelokupni dijalog Izraela s Bogom, ili možda možemo reći „borba s Bogom“, vodi se na i oko Obećane zemlje. Ona je neodvojiva od zemlje jer osvojiti zemlju, u njoj mirno i stabilno živjeti znak je Božje savezničke pomoći, a nju se zavređuje vršenjem Saveza tj. Zakona. Tako je u Izraelovoj religioznoj svijesti nastao nerazdvojni krug između Boga, Izabranog naroda, Zakona i Obećane zemlje. Božje obećanje da će Izraelu darovati zemlju narod shvaća kao svoje pravo na nju i u opasnosti je ponaati se imperijalistički i totalitaristički. Nakon što dobije kaznu i počinje gubiti zemlju, vraća se vjernosti Savezu i Zakonu i tada Bog pomaže da ponovno zadobije zemlju. Dakle, na pragu smo duge etape Božjeg pedagoškog procesa u kojem želi Izrael naučiti da je Obećanu zemlju moguće posjedovati, ali ne bilo kako. Vjernost Savezu treba Izraela dovesti do toga da postane narod po volji Božjoj a Izrael Obećana zemlja kao uzor života i suživota Izraelaca i priapadnika drugih naroda. Drugim riječima, Izrael ne može s blagoslovom posjedovati zemlju ako će je posjedovati kao ostali narodi – on mora ili postati početak novog svijeta, ili počinje gubiti svoju zemlju.

      Gospodinov odgovor koji podiže suce da bi Izrael sačuvao Obećanu zemlju shvaća se kao pravednost (cedaqah). Imajući u vidu da je svakoj nevolji prethodio Izraelov otpad od Jahve, može zvučati čudno da se Njegova spasenjska aktivnost naziva izražajem pravednosti. No, u kontekstu odnosa između Boga i naroda, koji u prvom redu utemeljen na Savezu (proisteklom iz Božje dobrohotnosti – hesed), pravednost koju uspostavlja preko svojih sudaca jest sinonim za spasenje, točnije oslobođenje od neprijatelja. Uspostaviti pravdu ovdje se identificira sa ostvariti spasenje putem oslobođenja. Činiti pravdu za biblijskog Boga znači pomoći, podržati na najkonkretniji i najzgodniji način, precizno odgovarajući na potrebe drugoga. Knjiga sudaca pokazuje lice pravednog Boga dok postaje bližnji svom narodu da bi prekinuo zatvoreni krug grijeha, zla i kazne koji ga vodi u propast. On je u svom providencijalnom interventu svaki puta začetnik novine, jer podiže osobe sposobne ostvariti Njegovu spasenjsku volju u novim, svaki puta drugačijim okolnostima.

      Trinomij pravednost – vjernost – dobrohotnost, što predstavlja nosivu strukturu biblijske vjere, bitno je obilježje Knjige o sucima. Deuteronomističkom redaktoru ne predstavlja skandal pisati iznova povijest Izraela iščitavajući je u svjetlu ovog trinomija. Svjestan je da bi pogrešno bilo ne zagledati se u nju i ne iščitati u njoj sav njezin sadržaj. Za njega bi skandal bio zanemariti, izbjeći istraživanje zbunjujuće stvarnosti ljudskog grijeha, koja neće postojati manje zato što se o njoj ne govori. Naprotiv, svjestan je da tek posvješćivanje stvarnosti grijeha predstavlja prvi preduvjet da bi se iz nje izašlo. On stoga reflektira nad Izraelovom poviješću i u njoj prepoznaje čovjeka, zamke i moć grijeha, ali isto tako i Boga koji u svojim rukama drži tijek povijesti u svim njezinim aspektima i garantira joj pozitivan ishod te čovjeka zove na savezništvo-partnerstvo i suradnju u izgradnji novoga svijeta.

 

 

Ivica Čatić

ivicat@gmail.com

 

Ivica Čatić