Proroka Hošeu se u kanonu katoličke Biblije svrstava kao prvog među malim prorocima. Ime mu znači Gospodin spašava. Jedini među malim prorocima potječe iz Sjevernog kraljevstva. Poslanje obavlja u posljednjim godinama Jeroboama II  (750-725).

         Prorok i njegov ambijent

      Njega se u kanonu katoličke Biblije svrstava kao prvog među malim prorocima. Ime mu znači Gospodin spašava. Jedini među malim prorocima potječe iz Sjevernog kraljevstva. Osim njegovog bračnog iskustva opisanog u Hoš 1-3, o  njemu inače malo znamo. Iz njegove knjige je vidljivo da je senzibilan, posjeduje očinsku nježnost (11,1-9) i sposobnost opraštanja kao suprug (2,4-25); s velikom pronicavošću iščitava društveno-politički trenutak svoga vremena.

      Poslanje obavlja u posljednjim godinama Jeroboama II tj. malo prije pada Samarije (750-725). Ovaj je period označen velikom političkom nestabilnošću uzrokovanom državnim udarima (7,3-7) s strane prolaznih kraljeva (8,4) i mijenjanjem saveza zbog odbrane od Asiraca – s Asircima, s Egipćanima, opet s Asircima (5,13; 7,8-11; 8,8-10; 12,2). Društvena slika nije se promijenila od vremena proroka Amosa: nema iskrenosti, ljubavi, poznavanja Boga; krade se, ubija, vrši preljube… (4,1-2). Religiozna situacija je dramatična: svećenici su neznalice, nemarni, zavidni, razbojnici (4,4-10; 6,9). Skupa sa kraljevima i uglednici vode narod u propast (5,1-7). Narod se prepušta kanaanskoj idolatriji (4,11-14; 8,4-7) sa tek ponekim kratkotrajnim povratkom Gospodinu (6,1-6).

 

      Sastav knjige

      Hoš 1-3 donosi opis Hošeinog braka i njegovog simboličnog značenja. Nije sigurno radi li se o realnom braku ili alegoriji; da li je žena koju je oženio već bila prostitutka ili je to postala kasnije; da li je žena iz Hoš 3 ista ona iz Hoš 1? Moguće je smatrati da je brak bio realan, da je žena stalno ista te da je štovala Baal-a i slobodno se podala sakralnoj prostituciji.

      U 4,1-14,1 prorok napada stare i nove oblike idolatrije na religioznom i političkom planu (Hoš 5-7; 11-13) te (ne)odgovornost ljudi na vodećim pozicijama (Hoš 4; 8-10), naviještajući skoru kaznu. Istovremeno, prorokov se pogled usmjerava sa recentne situacije (Hoš 4-9) na povijest Izraela (Hoš 9-13).

Hoš 14,2-10 naviješta iskreno Izraelovo obraćenje i definitivni povratak Gospodinu.

 

      Temeljna poruka

      Hoš 2,16-22:

₁₅Kaznit ću je za dane Baalove

kojima je kad palila,

kitila se grivnom i kolajnom

i trčala za svojim milosnicima;

a mene je zaboravljala - riječ je Gospodnja.

₁₆Stoga ću je, evo, primamiti,

odvesti je u pustinju i njenu progovorit' srcu.

₁₇I vratit ću joj ondje njene vinograde,

i od Doline ću akorske učiniti vrata nade.

Ondje će mi odgovarat' ona kao u dane svoje mladosti,

kao u vrijeme kada je izišla iz Egipta.

₁₈U onaj dan - riječ je Gospodnja -

ti ćeš me zvati: 'Mužu moj',

a nećeš me više zvati: 'Moj Baale.'

₁₉Uklonit ću joj iz usta imena baalska

i neće im više ime spominjati.

₂₀U onaj dan, učinit ću za njih savez

sa životinjama u polju,

sa pticama nebeskim i gmazovima zemskim;

luk, mač i boj istrijebit ću iz zemlje da mirno u njoj počiva.

₂₁Zaručit ću te sebi dovijeka;

zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi;

₂₂zaručit ću te sebi u vjernosti

i ti ćeš spoznati Gospodina.

      Prorok Hošea se zaljubio u Gomeru, hramsku prostitutku i unatoč svemu oženio ju je. Nakon što mu je rodila 3 sina, opet se vratila prostituciji. Ovaj odlomak uzet je iz Hoš 2 gdje on govori o svojim reakcijama na Gomerinu nevjeru. Prvo je smatrao da je jedino rješenje – sve zaboraviti! Otjerao ju je iz kuće misleći da će to u njoj izazvati prmjenu. No, ona se ne mijenja. I on shvaća da je ne može zaboraviti. I odlučuje ipak joj pristupiti i udvarati joj se, pa i poniziti pred njom ne bi li dopro do njezina srca. Što god trebalo, sve će učiniti da u tome uspije. I uspio je. Međutim, proživljavajući svoju osobnu dramu, prorok shvaća da se Izrael u odnosu na Boga ponaša poput njegove nevjerne žene. Izraelovo ponašanje prema svome Bogu ne može drugačije nazvati nego prostitucija (4,12; 5,4): narod (zaručnica) je napustio svog prvog muža, Gospodina, i prostituirao se na političkom planu (stalno priklanjanje uz onog tko je najmoćniji), socijalnom (postao rob idola novca i blagostanja na račun najsiromašnijih) i religioznom (sakralna prostitucija i orgijanje uz Baal-ova svetišta).

      On je prvi primjenio sliku zaručnika i zaručnice za Božji odnos prema svom narodu. Kasnije će Hošea reći da je uzrok svemu tomu jest ili manjak znanja (daat kao duboko i osvajajuće iskustvo – 4,1) ili sklonost ka grijehu koju Izrael nosi u sebi još od najstarijih vremena. Stoga Hošea ispituje u kritičnom duhu povijest (1,4; 9,10-17; 11,1-6; 12,3-7.13-15; 13,4-8).

      Kao i njegova nevjernica, isto se ponaša i Izrael. Bog ga je, kao Hošea svoju ženu, prvo kažnjavao, ali pošto nije bilo rezultata odlučio je udvarati, dodvoriti mu se, progovoriti njegovu srcu da ga učini svojom zaručnicom (2,21). Bog se ponižava pred Izraelom jer ga ljubi! Ako uzmemo u obzir da se ovdje upotrebljava izraz koji se koristio za zaručivanje djevica i da će Božja zaručnica biti zaručena u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi (2,22), vidljivo je da Bog kani izbrisati Izraelove grijehe, prostitutku vratiti u stanje djevičanstva.

      Nakon što je izložio ovu globalnu perspektivu, pošto Izrael nije sposoban za autentično obraćenje (šub, vratiti se), prorok naviješta skoru kaznu (6,1-6; 7,8-16; 8,1-2; 9-10; 13). Ipak, kazna nije u potpunosti neizbježna pa Hošea ponovno naviješta da je Gospodin u svom milosrđu u stanju obnoviti čovjeka da nadiđe grešnost kojoj je sklon Izrael (Hoš 11; 14). Daje poruku nade u spasenje jer za Gospodina nijedna situacija u koju se dođe zbog bilo kojeg grijeha nije neriješiva.

      Trijumf je uvijek na strani Božjeg milosrđa (hesed), Njegove dobrohotne (9,15; 11,1-2; 14,5) i nježne ljubavi (rahamim). Ona je oslikana majčinskom nježnošću koja proizlazi iz majčine utrobe i daje život pa stoga ne zaboravlja svoje čedo (usp. Iz 49,15). Takva ljubav Božja je u stanju čovjeka pobuditi na autentično obraćenje koje će se očitovati u njegovom hesed prema bližnjem i u daat prema Bogu.

 

      Hoš 11,1-11:

Dok Izrael bijaše dijete,ja ga ljubljah,

iz Egipta dozvah sina svoga.

₂Al' što sam ih više zvao,

sve su dalje od mene odlazili; baalima su žrtvovali,

kadili kumirima.

₃A ja sam Efrajima hodati učio,

držeći ga za ruke njegove;

al' oni ne spoznaše da sam se za njih brinuo.

₄Užima za ljude privlačio sam ih,

konopcima ljubavi;

bijah im k'o onaj koji u čeljustima njihovim žvale opušta;

nad njega se saginjah

i davah mu jesti.

₅U zemlju egipatsku on će se vratiti,

Asirac će mu kraljem biti,

jer se ne htjede vratiti k meni.

₆Mač će bješnjeti njegovim gradovima,

uništiti prijevornice njegove,

proždirat će zbog spletaka njegovih.

₇Narod je moj sklon otpadu;

i premda ga k Višnjem dozivlju,

nitko da ga podigne.

₈Kako da te dadem, Efrajime,

kako da te predam, Izraele!

Kako da te dadem kao Admu,

da učinim s tobom kao Sebojimu?

Srce mi je uznemireno,

uzavrela mi sva utroba:

₉neću više gnjevu dati maha,

neću opet zatirati Efrajima,

jer ja sam Bog, a ne čovjek:

Svetac posred tebe -

neću više gnjevan dolaziti!

 

      Prorok evocira povijesni hod Izraela kojim ga je Bog vodio iz Egipta u slobodu. U ovim ranim danima, Izrael je nazvan dijete. Međutim, vremenom oni se sve više udaljavaju od svoga Oca i osloboditelja, idu za drugim bogovima. Ipak, i onda ih je Gospodin pomagao, vodio za ruke. Konopcima ljubavi ih je privlačio, trudeći se zaboraviti njihove nevjernosti i privući ih k sebi. Iako je bilo naroda koji su značajniji od Izraela – a on najmanji od svih – po mnogo čemu, Bog je izabrao njih i oko njih se trudio, ljubio ih. Ovdje vidimo što je Božja ljubav. Čovjek kad ljubi, i kad misli da je to nesebična ljubav, još uvijek ljubi jer ga je ljubljeni nečim privukao, nešto je postojalo što je privuklo ljubiteljevu pažnju i što mu se sviđa. Bog ne ljubi zato što je našao nešto privlačno na Izraelu – pa Izrael je nevjernica, prostitutka od koje je najprirodnije okrenuti glavi! On ne ljubi zbog onoga što Izrael jeste nego zbog onoga što on, Bog, jeste: on je ljubav! Iako na njima ne nalazi ništa posebno, on u Izraelu želi stvoriti ono dobro kojeg Izrael nema, a koje bi mogao imati. To je njegova stvaralačka ljubav.

      Zbog toga ne želi uništiti Izrael kao Admu i Sebojim, gradove koji su uništeni skupa sa Sodomom i Gomorom (Pnz 29,23; Jer 49,18). Ali, ipak mora kazniti Efrajima jer to zahtijeva pravda, a i pedagogija, jer se on ne želi ni malo promijeniti na bolje; i dalje živi rušeći temelje života. Bolje da ga Gospodin kazni manjim zlima kako bi uvidio da će ga snaći gore stvari ako bude nastavio griješiti (usp. Iv 5,14). Prorok spoznaje da se Božje srce uznemirilo i da mu je od sućuti uzavrela utroba (usp. Hoš 11,8). Ponajprije zato jer vidi da njegov narod ne ide stazom života. Tu počinje bol, to je več ono nevjerstvo o kojem govori početak Hošeinog prorokovanja. Potom nastupa bol zbog kazne kojom mora pokušati svoj narod odvratiti od puta koji vodi u ništavilo – nijedna kazna nije ugodna, svaka izaziva bol – svako buđenje je bolan proces. U svojoj ljubavi Bog proživljava i boli koje snalaze njegov narod a i svoje osobne.

      Uzima na sebe teret i jednog i drugog da bi narodu dao život. Poput Hošee, ulazi u poniženje da se on, Stvoritelj i Svemogući, trudi oko nevjernog naroda, da pati zbog njih. Da ih poziva u život. Iz ovih prorokovih riječi proizlazi da Bog Izraelcima daje sve što može dati. Njegov stav prema njima je takav da im ništa ne uskraćuje. No, konačni ishod ovisi o njima, da li će prihvatiti Božju ljubav ili ne.

 

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

 

Ivica Čatić

 

ĐAKOVO (TU), 9. ožujka 2011. godine – Uz urednicu Nevenku Nekić knjigu su predstavili književnici Đ. Vidmarović i M. Ćurić, a prisutnima se obratio i A. Ivanković, predsjednik Udruge dr. Ante Starčević te P. Šokčević, veliki prijatelj vlč. Burika.

 

      ĐAKOVO (TU), 9. ožujka 2011. godine – "Dokumentarna knjiga ili bilo koji oblik svjedočenja ostaje zauvijek i neprocjenjivo je blago. Nudi istinu, a istine nema dvije, tri, ni pet" istaknula je književnica i urednica Nevenka Nekić predstavljajući 9. ožujka na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu knjigu dokumenata "Svjedoci života i smrti Ivana Burika“. Uz urednicu Nevenku Nekić knjigu su predstavili književnici Đuro Vidmarović i Mirko Ćurić, a prisutnima se obratio i Antun Ivanković, predsjednik Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika koja je knjigu izdala, te Petar Šokčević, veliki prijatelj vlč. Burika.

      "Ovo je jedini slučaj u Hrvatskoj da vjernici na ovakav način odaju počast svome župniku, koji je živio s njima do zadnjeg daha, iako je znao da mu se prijeti smrću, i koji je, unatoč tome, ostao i bio ubijen" rekao je književnik Vidmarović. Burikovim portretom knjiga privlači veliku pažnju, a svatko tko ju pročita saznat će što je to mučeništvo i dobiti uvid u svjedočanstava vjere, ali i historiografske izvore o ratnim strahotama na tom prostoru. Knjiga otvara niz juridičkih, političkih, moralnih, etičkih, državotvornih pitanja te je važno da to mladi znaju, rekao je Vidmarović prisutnim bogoslovima i mlađoj publici. "Širite istinu o Buriku, skromnom seoskom svećeniku, koji je još kao dječak bio bleiburška žrtva te je od mladosti u žrvnju povijesti hrvatskoga naroda. Budite svjesni što je taj čovjek značio kao svećenik, ali i što je značio s nacionalnog, narodnog i državotvornog aspekta, naglasio je Vidmarović.

      Književnik Ćurić knjigu dokumenata opisao je kao dodatak romanu Burik. Sve što čitatelji mogu shvatiti iz romana potvrđeno je u knjizi dokumenata, a čije je prikupljanje zahtijevalo težak istraživački rad o čovjeku koji je ubijen i čiji je župni dvor poharan. Čak 130 stranica donosi izjave svjedoka - od biskupa, akademika do najobičnijih ljudi koji govore o činjenicama koje ostavljaju bez daha. Tu je Burikova oporuka i rukopisi te je zaista zanimljivo pregledati građu prikupljenu zaslugom i trogodišnjim radom predsjednika tovarničke Udruge. "Ova knjiga izniman je proizvod  i cjelovita slika o Burikovu životu i smrti, a ono što bi bilo lijepo vidjeti u nekom narednom izdanju jest pitanje beatifikacije hrvatskih mučenika, svih više od 600 stradalih svećenika tijekom hrvatske povijesti," rekao je Ćurić.

      Urednica Nekić istaknula je hrabrost malih ljudi Tovarnika, koji su prošli torture rata, zapamtili i prepričali što je bilo, a o kojima se ne bi znao da njihova istina nije objavljena. Oni govore o vremenu u kojemu su živjeli, o tome što je Burik radio, na koje načine je komunicirao te ga oslikavaju u golemom mozaiku ne ograničavajući se na Domovinski rat i poraće, već krećući od njegove mladosti. Prisjetila se i nedavno obilježenog "Dana kada je Tovarnik plakao", sjećanja na 53 ekshumirane žrtve nevinih Tovarničana, branitelja i civila, te je iskustvo hoda u povorci s majkama i ženama, izdvojila kao poticaj da se knjiga dokumenata što prije dovrši i preda  javnosti.

      "Ne želim da ovaj tekst probudi potrebu za osvetom. Mi moramo biti potpuno drugačiji od onih koji su rušili, palili, uništili preko 500 kuća i divnu tovarničku crkvu. Cijela naša srijemska zemlja jedna je velika grobnica koju mi ne smijemo čak ni otkopavati" rekla je urednica ističući simbolični naslov svoga pogovora "Drugi hrvatski holokaust". "Vi koji dobijete u ruke ovu knjigu naći ćete svjedočenja vama nepoznatih osoba, ali ono što govore dogodilo se svakoj obitelji, jer nema hrvatske obitelji koja nije doživjela tragediju bilo prije rata, u ratu ili sada, poslije rata. Stvorili smo ovu knjigu s namjerom da ´Dan kada je Tovarnik plakao´ bude dan kada će u Tovarniku ovaj svećenik biti proglašen blaženim i tako postati inkarnacija za sve koji su tamo poginuli" naglasila je urednica. Predsjednik Udruge dr. Ante Starčević zahvalio je suradnicima u projektu izdavanja, podsjetio na dosada učinjeno, te iznio planove Udruge.

 

M. Kuveždanin

 

Martina Kuveždanin

 

SREMSKA MITROVICA, 6. ožujka 2011. godine – U hrvatskom domu u Srijemskoj Mitrovici održan je maskenbal uoči početka korizme. Maskebal su organizirali Hrvatski Kulturni Centar” Srijem-Hrvatski Dom” i mađarsko kulturno umjetničko društvo ”Srem”.

 

      SREMSKA MITROVICA, 6. ožujka 2011. godine – U hrvatskom domu u Srijemskoj Mitrovici održan je maskenbal uoči početka korizme. Maskebal su organizirali Hrvatski Kulturni Centar” Srijem-Hrvatski Dom” i mađarsko kulturno umjetničko društvo ”Srem”.

      Veliki broj dječijih maski natjecao se za najljepšu masku dok su “starije” maske uživale u tamburaškoj glazbi tamburaškog orkestra Hrvatskog Kulturnog Centra. Pet najboljih maski dobilo je vrijedne nagrade dok su sve prijavljene maske dobile darove koje je obezbedila Evica Španović.

 

Biskupijski ordinarijat

 

Prorok Amos prvi je među klasičnim prorocima, a u kanonu je svrstan kao treći mali prorok. Bio je stočar i uzgajivač divljih divljih smokvi (7,14) što će se odražavati u njegovom nastupu: govori konkretno, govorom punim konkretnosi i snage.

 

      Prorok i njegov ambijent

      Prorok Amos prvi je među klasičnim prorocima („književnicima“), a u kanonu je svrstan kao treći mali prorok. Potječe iz Tekoe (18km od Jeruzalema), Betlehemska regija. Bio je stočar i uzgajivač divljih divljih smokvi (7,14) što će se odražavati u njegovom nastupu: govori konkretno, govorom punim prirodnosti i snage; ne podnosi kompromise ni slabe izraze pa se doimlje tvrdim i energičnim. Nema simpatija prema ondašnjem gradskom životu. Čini se da je dosta putovao jer dobro poznaje društveno-političku situaciju kako obaju Kraljevstava, tako i susjednih naroda. Riječ Božja ga otima njegovom ambijentu (7,15) neodoljivom snagom (3,8) i šalje u Sjeverno kraljevstvo u vrijeme Jeroboama II (787-747), djeluje oko 760-750 g. pr. Kr.

      Sjeverno kraljevstvo je u to vrijeme uživalo unutrašnju stabilnost te mir sa Južnim kraljevstvom i čak određenu ekspanziju na područje Damaska. To je pogodovalo klimi entuzijazma i sigurnosti, oporavku ekonomije i trgovine. Grade se velike i sjajne palače, posjeduje po 2 kuće (3,15) i uživa u luksuzu (4,1; 6,6). Svetišta rade punom parom, prepuna hodočasnika, žrtava i darova (4,4-5; 5,21-22). Sve nabrojano ipak uživa manjina a većina je iskorištavana i živi u bijedi. Siromašne se gazi i prodaje (2,6-8; 8,4), otima im se pravda (5,10-13.15). Vođe naroda gledaju samo sebe, ne mare za slom Josipov (6,1-7).

 

       Sastav knjige

      Struktura Knjige je jasna i homogena, iako pojedini govori nisu raspoređeni po kronološkom redu.

      Am 1-2: 8 proroštava, sva strukturirana po istoj shemi, ukazuju na grijehe susjednih naroda te samih Jude i Izraela. Iako susjedni narodi nisu imali iskustvo izlaska te Savez s Gospodinom, dostojanstvo svakog čovjeka se temelji na činjenici da je na sliku Božju (usp. Post 9,5-7). Zato Amos osuđuje kršenje temeljnih ljudskih prava poraženih u ratu (1,3), ističe pravo živjeti u svojoj zemlji i ne biti prodavan u roblje (1,6), poziva na poštovanje ugovora (1,9), mir među susjednim narodima (1,11-12), majčinstva (1,13) i pokojnika (2,1). Juda i Izrael se osuđuju zbog neodgovornosti prema svom identitetu (2,4-16; usp. 3,1-2).

      Am 3-6: Vatreni govori upravljeni Izraelu, podijeljeni pomoću tri poziva slušajte (3,1; 4,1; 5,1) koje će zamijeniti tri jao (5,7.18; 6,1). Poruka se u ovom dijelu knjige kristalizira u dvije linije koje se međusobno isprepliću. S jedne strane jest optužba za tlačenje siromaha (3,9-15; 4,1-3; 5,10-13); za fasadu religioznosti gdje život nema veze za liturgijom (4,4-12; 5,4-7.14-15.21-27) i koja se sakriva iza lažnih sigurnosti (5,18-20; 9,7-10). Svaka optužba za sobom povlači prijetnju kaznom. S druge strane, prorok predlaže povratak Bogu da bi se izbjegla kazna; povratak je označen trima glagolima, poznavati (3,2), vratiti se (4,6.8.9.10.11), tražiti (5,4.6.14), i ostvaruje se tražeći dobro a ne zlo (5,14) tj. čineći da pravda poteče kao voda i pravica k'o bujica silna (5,24).

      Am 7-9: sadrže 5 međusobno povezanih vizija koje progresivno najavljuju katastrofu grešnog naroda. Dok prve dvije (skakavci i suša) predviđaju mogućnost oprosta, treća i susljedne (visak, kotarica zrela ploda i razorenje svetišta) su neizbježne. Ni svetište koje je smatrano utočištem više ne daje sigurnost – jedini izlaz jest tražiti Gospodina (5,6).

      Am 9,11-15: odlomak (dodan od konačnog redaktora?) koji izražava konkretnu nadu u obnovu, a koju čini se prethodna poglavlja isključuju (usp. 5,15). Obećava se restauracija davidovskog kraljevstva (9,11-12), materijalno blagostanje (9,13-14) te obitavanje zemlje (9,15). Obnova je znak Gospodinove ljubavi i brige kojom želi svoj narod obdariti mirom (šalom).

 

      Temeljna poruka

      Prorok Amos je najdublje prožet uvjerenjem da je Gospodin pravedni Bog, spreman braniti siromahe i potlačene. Stoga on traži od Izabranog naroda uspostavu prava i pravde. Pravo (mišpat) jest pravni poredak koji proizlazi iz Saveza s Gospodinom i koji je u direktnoj funkciji ostvarenja Njegovog projekta mira (šalom) i bratstva među ljudima. Pravednost (cedakah) jest praktični vid ostvarivanja prava (mišpat) tj. faktično ostvarivanje porasta mira (šalom) u zajednici. Prorok konstatira da je pravo pretvoreno u otrov a pravednost bačena na zemlju i zgažena; zato se širi nepravda i tlačenje a to je jasan znak da je Izrael zaboravio svoj identitet i korijene svoje vjere – Savez (2,9-11). Uzrok tome Amos vidi u apsolutiziranju blagostanja kao temeljnoj životnoj vrijednosti; Bog onda nestaje sa horizonta, a s njim pravo i pravednost prema čovjeku.

      Amos spočitava Izraelu da njihova liturgija ima samo fasadu prave liturgije: ljudi umiruju savjest („nešto radimo“), ali ne mijenjaju život (ne živi se pravo i pravednost). Amosova kritika zato ne ide protiv liturgije kao takve nego protiv njezinog svođenja na izvanjske rituale. Prava liturgija neodvojiva je od života,  provođenja pravde, obrane siromaha i potlačenih. Samo na taj način može početi povratak Bogu (5,14-15) i nikako drugačije. Stoga tražiti Boga znači tražiti čovjeka, napose onih koji su oštećeni i potlačeni i za koje se On zalaže (usp. 5,21-24). Zrela vjera dakle nije pohađanje svetišta i prinošenje prinose da bi se umirilo savjest, nego raskrinkavanje licemjerja na svim područjima.

      Nema toga što prorok neće napasti kada je u pitanju istina pred Bogom. Osim svetišta, on se okomljuje i na teološke-katekizamske tvrdnje onog vremena jer ih se nastoji tumačiti u prilog sebi, a nauštrb pravu: umjesto da smatraju kako su od Boga izabrani narod (3,1-2) i da će im Dan Gospodnji biti na spasenje (5,18-20), Amos im naviješta upravo suprotno: ako se na vrijeme ne dogodi promjena, pripravi se, Izraele, da susretneš svoga Boga (4,12). Dan Gospodnji bit će im tama, a ne svjetlost (5,18.20).

 

      Ipak, na kraju knjige (9,1-15) postaje jasno da Amos ne naviješta uništenje naroda nego njegovih struktura (politička, ekonomska i religiozna organizacija). Jer Bog kani iznova podići raspalu kolibu Davidovu (9,11).

 

      Amosova socijalna poruka

      Nakon što je prorok izustio Božji sud protiv Izraelovih susjeda (Damaska, Gaze i Filisteje, Tira i Fenicije, Amona te Moaba) zbog njihove nečovječnosti i nepravdi (1,3-2,3) i time pridobio simpatije izraelskog slušateljstva, u 2,4 obraća se Izraelcima riječima iz kojih izlazi strahovita snaga Božje nepristranosti i želje pravdom:

₄Ovako govori Gospodin:

"Za tri zločina Judina,

za četiri zločina,

odluka je neopoziva:

jer odbaciše Zakon Gospodnji

i njegovih se odredaba ne držahu;

zavedoše ih lažni bozi

za kojima iđahu očevi njihovi,₅pustit ću oganj na Judu,

da sažeže dvorce jeruzalemske."

₆Ovako govori Gospodin:

"Za tri zločina Izraela,

za četiri zločina,

odluka je neopoziva:

jer prodavahu pravednika za srebro

i nevoljnika za sandale;₇jer gaze po glavi siromahu

i sirotinju na zlo vode;

sin i otac k istoj djevojci idu

da oskvrnu moje sveto ime;₈i na haljinama u zalog uzetima

leže kraj svakoga žrtvenika;

i piju vino oglobljenih

u Domu Boga svojega.

₉Ja pred njima istrijebih Amorejce

visoke k'o cedar,

jake poput hrašća,

ja uništih i plod na njima

i korijen pod njima.₁₀Ja vas izvedoh iz zemlje egipatske

i četrdeset vas godina vodih

po pustinji

da zaposjednete zemlju amorejsku.

₁₁Ja podigoh proroke izmeđ' vaših

sinova

i nazirejce među vašim mladićima.

Nije li tako, sinovi Izraelovi? -

riječ je Gospodnja.₁₂Al' vi nagnaste nazirejce da vino piju,

a prorocima zapovjediste:

'Ne prorokujte!'

₁₃Gle, ja vas prignječujem o tlo

pod vama, k'o što vršalice gnječe klasje;

₁₄neće biti bijega brzu,

jaka neće učvrstiti snaga,

junak se neće spasiti,₁₅strijelac se neće održati,

hitri trkač pobjeć' neće,

nit' će jahač umaći,₁₆najsrčaniji će ratnici

bježat' nagi onog dana" -

riječ je Gospodnja.

 

      Vidimo, koliko god je Izrael imao problema sa neprijateljima, njegov najveći problem, najstrašnija nevolja nastaje kad se njegov saveznik okrene protiv njega. A to se, prema proroku Amosu događa, ne ona ako Gospodinov narod manje misli ne njega – Bog nije na taj način ljubomoran – nego prije svega kad Izraelci zapostave pravdu i pravo tj. kad počnu ugrožavati dostojanstvo čovjeka pored sebe. Prorok Amos podvlači tri najteža grijeha: korupcija tj. izigravanje pravde u korist bogatih, oduzimanje zemlje i drugih životnih sredstava siromašnima pod krinkom zakona i tlačenje siromašnih sve do oduzimanja elementarne ljudske časti. I u ono doba su postojali „legalisti“ koji su, štiteći se raznim zakonima, ljude lišavali i materijalnih dobara i ljudskog dostojanstva.

      Bogu, koji želi da čovjek, i to svaki, vlada zemljom i koji želi da čovjek bude na njegovu sliku, takvo izvrtanje pravde predstavlja jedno od najtežih izopačenja jer, poput egipatskog faraona, direktno narušava njegov projekt s čovjekom. Iako Biblija nigdje ne tvrdi da svi trebaju posjedovati jednako, jer zna da nisu svi isto ni sposobni niti marljivi (usp. Izr 6,6-11), i stoga kao nužnost prihvaća da će uvijek neki biti bogatiji a neki siromašniji, ona se nikako ne može pomiriti s činjenjem nepravdi kojima se ljude osiromašuje, izrabljuje i dehumanizira. Ako Izraelci već nisu ostvarivali ideal Jubilejske godine (usp. Lev 25,8-34), ovakva ponašanja ne samo da idu mimo riječi Božje, nego idu direktno protiv nje. I zato se Bog osjeća osobno pogođen i žestoko reagira. Preko proroka prvo opominje svoj narod, a nakon što se ogluše, onda uslijedit će kazna, bolje reći katastrofa. Do sada ne postoji sačuvani dokaz da je itko u povijesti čovječanstva već tada (8.st.pr.Kr.) poput proroka Amosa i Miheja progovorio o socijalnim nepravdama i predstavio ih bitnim dijelom religioznog života. Posebice je važno što se to događalo upravo u fazi kad se izraelski narod počeo diferencirati unutar sebe na socijalne slojeve.

      Važno je uočiti da, prije Amosovog interventa, sve je bilo legalno, sve u skladu sa Zakonom. Vidimo, čovjekova sklonost na grijeh u stanju je tako urediti stvari da uvjeri razum i savjest kako je sve zakonito. Sve dok se ne pojavi Božja riječ oštra poput dvosjeklog mača i dok ne razotkrije sumnjive i zle namisli srdaca. Prorok je taj koji donosi živu riječ Božju i osvjetljava istinu čovjekovih misli i djela. Živjeti ili umrijeti – ovisi o slušanju Božje riječi.

      S obzirom da Izraelci krivo izabiru, Amos naviješta u 3,11-12:

„Neprijatelj će opkoliti zemlju,

utvrde će tvoje razvaliti,

tvoje dvorce oplijeniti.

₁₂Ovako govori Gospodin:

„Kao kad pastir istrgne

dvije golijeni ili komadić uha

iz lavljih ralja,

tako će se istrgnuti sinovi Izraelovi

koji sjede u Samariji

na rubu počivaljke i na divanima”.

      U 7,10-17 Amosa napada Amasja, svećenik u Betelu (tada još kult nije bio centraliziran u Jeruzalemu). Protivi se Amosovom djelovanju, ali ne može dokazati da su prorokove optužbe neutemeljene – na njih se uopće ne osvrće. Pošto je on zadužen za provođenje Zakona Božjeg, do izražaja dolazi korupcija Izraelovog vodstva. Pokušava ušutkati Amosa jer smatra kako je iz južnog poslan kritizirati sjeverno kraljevstvo i da tako zarađuje za život. Međutim, Amos daje do znanja da ne pripada krugovima profesionalnih proroka:

Nisam bio prorok ni proročki sin" - odgovori Amos Amasji - "bio sam stočar i gajio sam divlje smokve: ali me Gospodin uze od stada i Gospodin mi reče: 'Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu.' (7,14-15)

 

      A već je prethodno u 3,8 objavio snagu Božjeg poziva:

Lav riče: tko da se ne prestravi? Gospod Bog govori: tko da ne prorokuje?

      Bog jest ustanovio institucije za poučavanje i kontrolu sprovođenja Zakona, no one nemaju poštovanja prema Božjoj isitini i pravdi. I Bog pronalazi čovjeka koji pred njegovom riječi dršće, kojem je ona svetinja – njega čini prorokom i kroz njega će progovoriti. Ovdje vidimo nedohvatljivu Božju slobodu: u svojoj ljubavi dao se svom narodu, prebiva usred njih, ali neće dopustiti da taj narod potamni i izokrene njegovu istinu i pravdu. Ako i cijeli njegov narod – bio to Izrael ili Crkva – ako njegove institucije odluče napustiti i izokretati, korumpirati njegovu pravdu, on će uzeti nekoga drugoga tko će progovoriti i pokazati im njihovu izopačenost! Prorok je čovjek koji uzima udjela u ovoj Božjoj slobodi i služi joj – stoga će proroci nailaziti na protivljenja i progone od strane “vjernog naroda Božjeg”. Tako se i unutar Božjeg naroda uvijek odvija borba. Ona se odvija i u prorokovom srcu, što će najobilnije pokazati prorok Jeremija u svojim “ispovijestima”. Takva je putanja Božje riječi u ovom svijetu – uvijek kroz protivljenje i borbu. Stoga je nevjerojatno da može postojati vjernik koji ne osjeća u sebi takvu borbu i protivljenje. Vidimo kako je svećenik Amasja pokušava otkloniti, izbjeći, ali to znači okrenuti leđa Božjem pozivu!

      No, i kada u srcu čovjeka pobijedi Bog i njegovo svjetlo, ni onda borba nije gotova. Vidimo, iako Amosa naviješta sud Izraelu, on se kod Boga ipak za njega zauzima:

Evo što mi pokaza Gospodin Gospod: gle, sazda skakavce

kad otava poče nicati,

otava nakon kraljevske kosidbe.

Kad izjedoše sav zemaljski usjev, rekoh:

„Gospode Bože, oprosti, molim te!

Kako će Jakov preživjeti onako malen?"

I Gospodin se stoga pokaja:

"Neće biti", reče Gospodin. (7,1-3)

 

      Iako se na Amosovu riječ Gospodin još jednom smilovao (7,4-6), čini se da Izrael nije pokazao volju za promjenom i zato u 8,1 počinje očitovanje konačnog suda:

"Što vidiš, Amose?" - upita me.

"Kotaricu zrela ploda", rekoh.

Tada mi Gospodin reče:

"Moj narod izraelski dozreo je za propast;

neću ga više štedjeti. I hramske će pjevačice jaukati toga dana

- riječ je Gospoda Boga -

bit će mnoštvo trupla,

svuda će se bacati." (8,1-3)

 

      Kao posljednji grijeh koji se u okviru ove konačne Božje osude navodi jest socijalne prirode:

Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika

i satirete uboge u zemlji!

Kažete: "Kad li će mlađak proći,

da prodamo žito, i subota, da tržimo pšenicu.

Smanjujuć' efu, povećavajući šekel,

da varamo krivim mjerama:

da kupimo siromaha za novac, potrebita za sandale, i da prodajemo otražak od žita.

Zakle se Gospodin Ponosom Jakovljevim:

"Dovijeka neću zaboraviti

nijednoga vašeg djela." (8,4-7)

 

      Iako su imali sistem žrtava za postizanje oproštenja grijeha, on im neće koristiti:

Okrenut ću svetkovine vaše u kuknjavu

i sve vaše pjevanje u tužaljku;

obući ću u kostrijet svako bedro,

oćelavit ću svaku glavu. (8,10)

Vidjeh Gospoda gdje stoji kraj žrtvenika i govori:

"Udari u glavice stupova, neka se pragovi zatresu!

Svima ću satrti glave,

što ostane, pod mač ću udariti.

Nijedan neće uteći,

nitko se neće spasiti. (9,1)

 

      Ovdje dolazimo do kritične točke koja se itekako tiče i nas kršćana: nismo li svoj vjerski život odviše sveli na promatranje svoji nekoliko kreposti i unutarnjih raspoloženja? Ne osjećamo li kako se naš vjernički život sudara s prorokovom riječju jer nemamo za prioritet ono što Bog u njoj ističe? Imamo li želje premostiti ovaj raskorak?

 

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

 

Ivica Čatić

 

ĐAKOVO (TU), 26. veljače 2011. godine – O desetoj godišnjici djelovanja Tiskovnog ureda Đakovačko-osječke nadbiskupije u Đakovu je predstavljena redizajnirana nadbiskupijska web-stranica na novoj internetskoj adresi www.djos.hr

 

      ĐAKOVO (TU), veljače 2011. godine – O desetoj godišnjici djelovanja Tiskovnog ureda Đakovačko-osječke nadbiskupije 26. veljače u Svećeničkom klubu Nadbiskupskog doma u Đakovu predstavljena je redizajnirana nadbiskupijska web-stranica na novoj internetskoj adresi www.djos.hr te projekt umrežavanja institucija i ustanova Nadbiskupije.

      Nakon molitve za sredstva društvenoga priopćavanja đakovačko-osječki nadbiskup, mons. Marin Srakić klikom miša otvorio je novu stranicu, a potom je na đakovačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu uslijedio seminar za župne dopisnike i suradnike Tiskovnog ureda.

 

TU DJOS

 

Proroštvo se u Izraelu nije pojavilo odjednom, bez ikakvih preteča. Oduvijek je čovjek želio iskoračiti iz svoje ograničenosti i uspostaviti izravni kontakt sa Neograničenim. Ekvivalent ranim prorocima u Izraelu bio je prisutan i u drugim religijama (šamani, druidi, kahini).

 

 

      Proroštvo izvan Biblije

      Proroštvo se u Izraelu nije pojavilo odjednom, bez ikakvih preteča. Oduvijek je čovjek želio iskoračiti iz svoje ograničenosti i uspostaviti izravni kontakt sa Neograničenim. Ekvivalent ranim prorocima u Izraelu bio je prisutan i u drugim religijama (šamani, druidi, kahini). U Mezopotamiji se smatralo da božanstvo želi objaviti svoju misao o nekoj temi, ali samo preko posrednika (muhhu); u Kanaanu - hazîn. Smatralo se da utišavanje osjetila omogućuje primanje vizija – ekstatičko vidovnjaštvo (inducirano ili spontano). U Egiptu su se davala proroštva u svetištima.

 

      Proroštvo u Bibliji

      Biblijsko je proroštvo bilo određenoj vezi s vidovnjaštvom kakvo je postojalo u Izraelovom okruženju. Ulaskom u Kanaan, Izraelci pribjegavaju nekim vidovima tamošnjeg vidovnjaštva  (urim i tumim, efod, tumačenje snova). Tako su postojali pri svetištima ljudi zvani ro’îm i hozîm (vidioci, vizionari). Čini se da i sama Biblija bilježi postojanje ekstatičkog proroštva (Br 11,24s; 1Sam 10; 19,18-24; 1Kr 18,20-40; 22,6-8; 2Kr 23,2; Iz 28,7-8; Jer 29,26s). Proročica Debora se bavila davanjem odgovora na pitanja (Suci 4,4s), a svećenici su bacali urim i tumim da bi doznali volju Božju; David je konzultirao proroka Gada.

      Kasnija tendencija jest proroštvo bez upotrebe tehnika, a ljudi govore po nadahnuću – natprirodna inspiracija (usp. Suci 6,1-10; Natan u 2Sam 12,1-14). Oni se pozivaju na riječ Božju – dabar. Biblijsko proroštvo, iako u nekim elementima može nalikovati vidovnjaštvu u okolnih naroda, uvijek se razlikuje po tome što se temelji na dinamičkom monoteizmu koji se očituje transcendentnim i imanentnim. Već od susreta s Abrahamom Bog je Onaj koji je Gospodar svijeta, ali se interesira i „sudjeluje“ u konkretnim događajima njegovog klana; tako će biti sa ostalim patrijarsima te sa Mojsijem. Stoga vremenom bivaju osuđene drevne tehnike vidovnjaštva (usp. Pnz 18,9-12; Hoš 3,4; Jer 27,9; Ez 13,9.23; 2Kr 23,34), a proroštvo u Bibliji tako postaje primanje riječi koju je Bog odlučio nekome uputiti da bi je taj obznanio ostalima i kako bi svi bili upoznati s Božjim projektima pravde i dobra.

 

      Lik proroka

      Biblija za proroke koristi nekoliko naziva. Među njima su: roeh – vidjelac (1Sam 9,9; 1Ljet 9,229; hozeh – vizionar (2Sam 24,11; Am 7,12); iš Elohim – čovjek Božji (često za Iliju i Elizeja, 1Kr 13,1; 20,28); iš haruah – čovjek duha (Hoš 9,7; u pravilu tek nakon egzila). Najčešće korišten jest nabi (315x subst.+115x verb.), za kojeg nemamo pouzdano značenje; vjerojatno iz akadskog – onaj koji je pozvan, ili onaj koji naviješta u ime nekog drugog; ovaj izraz čini se vremenom zamjenjuje ostale. LXX koristi pojam profetes; pro=ispred koga ili prije čega+femi=govoriti. Tako je prorok onaj koji govori ispred/u ime koga ili prije čega. Ovo drugo značenje će naglašavati apokaliptika a i NZ gledajući na SZ-no proroštvo kao na navještaj Isusovog dolaska.

      Prorok je čovjek kojem događaj proročkog poziva mijenja život jer ulazi u poseban odnos s Bogom. Taj prvi doživljaj ih obilježava za cijeli život i na njemu se kasnije inspiriraju (usp. Jer 1,4-19; 15,10-21). Bog je Onaj koji izabire bez obzira na sposobnosti, dob i društveni položaj. Poslanje proroka jest služiti Riječi, čuvati je i naviještati bez obzira na posljedice. Prorok je čovjek relacije jer ostaje vjeran Onom koji ga šalje i onima kojima je poslan, solidaran s njima; on stoga proživljava razapetost između ove dvije stvarnosti. Riječ Božja ponajprije u njegovu životu postaje akcija a onda se preko njega treba sučeliti sa narodom. Prorok proživljava dramu Riječi koja je često neprihvaćena; često postaje znak protivljenja pa i mučeništva (usp. Jer 3,20; Mt 5,12). Prorok je kritičar stvarnosti jer Riječ nije apstraktni pojam nego gledanje stvarnosti Božjim očima; daleko od toga da bi živio u oblacima, on je na zemlji čvršće od ostalih jer posjeduje Božju istinu i naviješta je; pošto se ljudsko viđenje u pravilu ne poklapa s Božjim, prorok je uvijek kritičar ustaljenog viđenja stvari i otvara nove perspektive u promatranju jedne te iste stvarnosti. Prorok gleda u prošlost i budućnost, jer s jedne strane podsjeća na temeljne spasenjske događaje i Boga Osloboditelja kako bi razobličio deformirane izričaje vjerske prakse svog vremena: isto tako on gleda u budućnost budeći nadu jer u njoj iščitava Božji projekt sve do vrhunskog horizonta – proročka eshatologija (sud i punina spasenja).

 

      Proročka komunikacija

      Prorok svoju poruku komunicira na dva osnovna načina: riječima te proročkom akcijom.

      Temeljni način ostvarivanja proročke službe jest usmeno izražavanje poruke, koja tek poslije biva zapisana. Osnovni literarni žanrovi koji su nam ostali zapisani su:

proroštvo – ovisno o sadržaju, ono može biti navještaj suda (ukor, upozorenje s pozivom na obraćenje, optužba za grijeh s pratećom kaznom; usp. Am 3,12-15) ili navještaj spasenja (promjena situacije te bolja budućnost; usp. Jer 31,31-34).

opis poziva – svrha je legitimacija proroka pred narodom i institucijama; upotrijebljene su različite sheme: vojna (usp. Jon 1,1-4a), diplomatska (usp. Jer 1,4-10), politička (usp. Iz 6), pedagoška (usp. 1Sam 3).

vizija – osnovni elementi: vizija, pitanje o značenju, interpretacija (usp. 1Sam 9,9).

proces – proroci ponekad izriču proroštvo u vidu navještaja suda i otvaraju proces (rib) koji ima za cilj uvjeriti prestupnika na povlačenje i pokajanje, a se sastoji od: nagovještaj procesa, priziv na primljena dobročinstva, pokazivanje prijestupa, priznanje i pokajanje prestupnika/izricanje osude (usp. Iz 1,2-20).

proročka akcija – neverbalni način komuniciranja poruke koja svojom slikovitošću i simbolikom prenosi poruku (Hošea ženi prostitutku – Hoš 1-3, Ez raznim akcijama naviješta uništenje Jeruzalema (usp. Ez 4-5) i ne žaluje za svojom ženom (24,15-27); elementi su: Božja naredba, izvršenje, tumačenje akcije, Božja akcija kojom ostvaruje ono što je prorok najavio.

 

      Mjesto proroštva u kanonu i podjela

      U Sir 1,1 imamo zasvjedočeno da je u periodu 200-150g.pr Kr. hebrejska Biblija počinjala Zakonom, potom su slijedili Proroci a na koncu Spisi. Zakon je pouka o tome zašto, kako i zbog kojeg cilja postoji Izrael kao narod Saveza. Na njega se nastavljaju Proroci kao svojevrsni komentari i aktualizacija Zakona a potom Spisi kao njegovo produbljenje s otvorenom perspektivom za buduća izbavljenja (usp. 2Ljet 36,22-23). Zakon, koji je u Pnz prožet pozivom na slušanje i obdržavanje Sinajskog Zakona, završava proglasom blaženstva Izraelu (33,29), a spisi počinju u Ps 1,1 isto tako proglasom blaženstva čovjeku koji se daje voditi svjetlom Zakona. Usred njih su Proroci koji u Jš 1,8 počinju isto tako pozivom na razmišljanje i ostvarivanje Zakona, a završavaju tako da Zakon postaje izraz nade u Mal 3,22-24. Svrha Proroka je držati prisutnom svijest o iskrenom življenju Zakona. Tako je Izrael zajednica učenika koji slušaju riječ Zakona, njega tumače proroci a njegovu primjenu u svakodnevici razrađuju Spisi.

      No, uskoro židovske zajednice grčkog jezika počinju u svojoj LXX Bibliji stavljati na drugo mjesto Spise a Proroke na posljednje. Isto tako kršćanski SZ unosi promjenu. Podijeljen je na 4 dijela: Zakon je na prvom mjestu kao prijedlog projekta života kojeg treba ostvariti hodom za Kristom (usp. Mt 22,34-39). Poslije toga slijede povijesne knjige (Jš-2Mak) u kojima kršćani čitaju povijest hoda „starije braće“ s Bogom, koji nam je zajednički. Međutim, iza toga naša Biblija stavlja mudrosne knjige kao meditaciju svakodnevice u svjetlu Zakona, a tek potom slijede Proroci. Tako i u našem kanonu Proroci izražavaju otvorenost prema eshatološkoj budućnosti na temelju Božjih obećanja (npr. Iz 2,1-5). Na koncu Proroka i SZ-a se tako nalazi Mal 3,22-24 kojeg NZ rado citira (usp. Mt 17,10-13; Mk 9,11a; Lk 1,17) i koji navješćuje obećanog Iliju a kojeg NZ prepoznaje u Ivanu Krstitelju. Isto tako, obećani dan Jahvin (Mal 3,23) se ispunja u dolasku Isusa Krista.

 

      U katoličkim izdanjima Biblije proroci se dijele na velike (Iz, Jer, Ez, Dn), te na 12 malih proroka (Hoš, Jl, Am, Ob, Jon, Mih, Nah, Hab, Sef, Hag, Zah, Mal). Ipak, suvremena je tendencija, zbog poštovanja povijesno-literarnog kriterija, podijeliti ih na pred-klasične (usmeno/oralno proroštvo) i na klasične (pisano proroštvo). Dakako, ovdje se ne radi o suprotstavljanju pojedinih grupa nego o promatranju razvoja i kontinuiteta među njima. U prvu grupu pripadaju pretežno proroci iz razdoblja konstituiranja monarhije (Samuel, Gad, Natan, Ahija, Jehu, Ilija, Elizej, Jona, proročica Hulda, Urija, Šemaja, Azarja, Oded). Klasičnima smatramo one iza kojih su nam ostale zapisane njihove riječi a dijelimo ih na pre-egzilske, egzilske te post-egzilske. Naše izlaganje ćemo početi slijedeći koliko je moguće povijesni redoslijed njihovog pojavljivanja i djelovanja, počinjući dakle od pre-egzilskih.

 

      Duh proroštva

      Nakon što smo ih uvodno opisali, naznačili temeljne karakteristike, sistemazizirali – sada treba reći: sve to zapravo u određenom smislu ne važi! To su čovjekovi pokušaji da svemu netko stavi etiketu, da svrstava kako bi se lakše snalazio, međutim kada se radi o prorocima – to je nemoguće! Oni su ljudi koji su primili riječ Božju i nose je rušeći sve pred sobom – za njih ne važe nikakve norme osim Božjeg projekta kojim Bog želi dati čovjeku život, dostojanstvo i imati ga za suradnika u obnavljanju svijeta. Proroci su, s jedne strane, posvema posvećeni ovom projektu a s druge strane svoju misiju vrše neviđenom slobodom pred svime i svakim, ne odstupajući ni milimetra ni pred kraljevima!

      U njima se dotiče svježina Božje riječi, prosijava svjetlo njegove mudrosti i naslućuje snaga njegove slobode. Do krajnjih dubina razlučuju nijanse u vršenju Božje volje, razotkrivajući zablude i licemjerje i pokazujući put života. Čak i kad strahovitom energijom navješćuju Božju kaznu, i onda su glasnici njegove nježnosti jer – umjesto katastrofe – Bog šalje svog glasnika-proroka! Oni prate pojavu izraelovog kraljevstva – od prvog do posljednjeg kralja.

      Oko sebe nemaju obožavatelje, duhovnu sljedbu – oni strše iz mase i sijeku svojom riječju njihovu prosječnost i mlakost, nedovoljnu vjernost Bogu i njegovim projektima. U masi pobuđuju proces osvješćivanja, bolnog triježnjenja i stoga izazivaju najrazličitije, pa i najžešće reakcije. No, oni su taj put u sebi već prošli. Svatko od njih, prije negoli progovori narodu, već je u sebi proživio osobnu proročku dramu. I prihvatio nositi riječ Božju dalje.

      Iako će njihove riječi nailaziti na neznatnu prodršku a njihovo djelovanje ostajati u principu besplodno, ostaju trajno svjedočanstvo Božjeg zahvata u naš svijet. I kad nastupi katastrofa Božje kazne, proroštvo ostaje dokaz Božje brige kojom je pohodio svoj narod i pokušavao ga voditi putem života. I zato su proroci, i kao služba a i kao osobe, utjelovljenje misterija Božje prisutnosti i ljubavi u našoj povijesti.

 

Ivica Čatić

www.sveto-pismo.com

 

 

Ivica Čatić