Župa Uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu, proslavila je ovih dana 200 g. svoje posvete. Iako je najmlađa u gradu, njeno postojanje svjedoči o dugotrajnoj kršćansko-katoličkoj i hrvatskoj povijesti, te sadašnjosti ovih krajeva. Vjerujemo da će i budućnost biti dugotrajna i svijetla.

      Za samu svetkovinu godišnjice posvete dugo smo se pripremali. Prigodne pozivnice i plakati bile su znak poštovanja prema pozvanim gostima i domaćim vjernicima. Nastojali smo nikoga ne zaboraviti. Završni dani bili su trodnevnica, prigodna akademija i biskupska misa našeg Ordinarija.

      Sama Akademija pod naslovom „Zdravo drvo križa…“ održana je u petak 10.12. u samoj crkvi u svečarsko- blagdanskom raspoloženju. Poslije pozdrava voditeljice Gordane, uslijedio je niz međusobno isprepletenih pjesama u izvedbi HKPD-a „Jelačić“ i VIS-a „Tekije“. Njihov glazbeni sadržaj bio je posvećen Srijemu, Gospi Tekijskoj, odnosno molitvena pjesma za vjeru, nadu i ljubav.
Referat o prošlosti Petrovaradina, župi i gradnji crkve održao je Petar Pifat, vrsni poznavalac ove tematike. Nešto slično, ali više o dosadanjim župnicima-ravnateljima župe, govorio je nekadašnji župnik susjedne župe sv. Roka, preč. Marko Kljajić.
      Dio sadašnjosti i budućnosti iznijeli su vjeroučenici Kristina i Luka, odnosno Slavica, član Župnog pastoralnog vijeća.
      Svečanu misu uz sudjelovanje svećenika i gostiju predvodio je Srijemski biskup Msgr Đuro Gašparović, potakavši vjernike na održavanje crkve kao zgrade ali i izgradnju Crkve vjernika.
      Župni zbor, i na akademiji i na samoj misi, uz ostale pjesme zanosno je otpjevao Tebe Boga hvalimo.
      Oba slavlja završena su tradicionalnim druženjima na Tekijama.
      Evo nešto iz prošlosti, mnogima do sada nepoznato:
      Dio Petrovaradina poznat kao Ljudevitov dol, još je u Rimsko doba služio kao groblje na kome su bili pokapani rimski vojnici kršćani. Kao staro, zabačeno groblje, proživjelo je to mjesto kao sjena grada Petrovaradina sve do kraja 17. Stoljeća, kada je Petrovaradin konačno bio oslobođen od Turaka.
Prvih godina 18. stoljeća, na mjestu današnje crkve postojalo je groblje sa drvenim križem. Već 1713. godine na groblju je podignuta kapela u čast Raspetom Spasitelju i zvonik sa jednim zvonom. Kapela je kroz dugi niz godina bila središte vjerskog života ovoga filijalnog mjesta koje je bilo pod jurisdikcijom isusovačkih redovnika iz grada Petrovaradina.
      Prije formalnog osnutka župe 01.01.1777, Ljudevitov dol imao je oko 1000 žitelja. Blagoslov nove crkve u klasicističkom stilu gradnje obavljen je 14.09.1810. sa prvim zapisanim vjernicima: Andres, Čoaš, Gegenbauer, Grginčević, Galović… čiji potomci su i sada tu.
Zapisano je takođe: „Franjo Veninger tragično je nastradao kod gradnje crkve. Crkva je duga „15 hvati i 2 stope a široka 5 hvati i 2 stope…ima 3 zvona…3 oltara…“

Stjepan Barišić

ZEMUN, 5. prosinca 2010. godine - Blagdan Svetog Nikole ove godine je u zemunskoj župnoj crkvi „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ proslavljen dan ranije, odnosno u nedjelju 5. prosinca.

      ZEMUN, 5. prosinca 2010. godine - Blagdan Svetog Nikole ove godine je u zemunskoj župnoj crkvi „Uznesenja Blažene Djevice Marije“ proslavljen dan ranije, odnosno u nedjelju 5.12.

      Naime, na večernjoj svečanoj svetoj misi koju je predvodio monsinjor Jozo Duspara okupio se zaista veliki broj vjernika. Kako je svima veoma dobro poznato da je Sveti Nikola bio posebno naklonjen djeci, među župljanima je bio i prilično veliki broj roditelja koji su doveli svoje nasljednike. I pored toga što se često u toku mise čulo njihovo glasno komentiranje svega što se događa to nije ni u kom smislu remetilo tok svete euharistije kao ni skrušenost odraslih u molitvi. Naprotiv, čini se da je svečanost time bila na neki način čak i izraženija.

      U svojoj propovjedi župnik je naveo prisutne na razmišljanje o činjenici da nijedan vjernik ne sljedi mrtvoga već živoga Isusa Krista. Svaki čovjek koji ide u crkvu bi, dakle, ističe on, trebao pred Gospodinom odgovarati za svoje postupke.

      Na samom kraju svete mise, župnik se obratio dječici da priđu bliže oltaru i najavio dolazak Svetoga Nikole. Prigodnu predstavu koja je potom usljedila sa puno ljubavi i truda osmislila je sestra Ozana. Iako je na samom njenom početku bilo i malo suza kada su se pojavili krampusi, svečani ulazak Svetog Nikole u crkvu sa puno paketića izmamio je kod mališana osmjehe i pljesak.

      Nakon predstave tokom koje je Sveti Nikola dječici objasnio da trebaju biti dobra kako ne bi bila poput krampusa, konačno je došao i radostan trenutak za mališane kada su im andjelčići podjelili paketiće. Župljani Zemuna su se na ovoj svetoj misi mogli prisjetiti svoga djetinjstva i cipelica koje su baš ovoga datuma pripremali da bi sutradan u njima pronašli igračke i slatkiše koje je ostavio Sveti Nikola.  Isto tako roditeljima je nakon ove svete euharistije zadata najteža zadaća, a to je da se i njihovi mališani sutra imaju čega sjećati i prenjeti svojoj djeci radost dolaska blagdana Svetog Nikole.

Lukinović Danijela

Danijela Lukinović

Biblijske knjige Jš; Suci; 1-2Sam; 1-2Kr, koje hebrejska tradicija naziva ranim (prednjim) prorocima, katolička povijesnim knjigama, znanstvenici nazivaju deuteronomistička povijest. One obrađuju dug period od ~1200-587.g.pr.Kr.

      Izišavši iz Egipta, prošavši pustinju i ušavši u Obećanu zemlju, Izrael počinje dug period u kojem se treba ukorijeniti na tlu nove domovine i učvrstiti joj granice. Međutim, zbog ponavljanih iznevjerenja Zakonu Božjem, počet će gubiti svoju zemlju i ponovno doživljavati dramu ropstva. Biblijske knjige Jš; Suci; 1-2Sam; 1-2Kr, koje hebrejska tradicija naziva ranim (prednjim) prorocima, katolička povijesnim knjigama, u znanstvenim se krugovima nazivaju deuteronomistička povijest. One obrađuju dug period od ~1200-587.g.pr.Kr., dakle znatan dio Izraelovog povijesnog hoda.

      Hebrejski naziv prednji proroci nagovještava da ove knjige nisu u prvom redu socio-politička kronika, nego proročka interpretacija povijesti: promatraju (ne)vjernost Izraela Savezu s Jahvom, tema koja je snažno naglašena već u Deuteronomiju (Pnz). One su meditacija nad povijesnim događajima, traženje Božje prisutnosti u njima, odgonetavanje utjecaja pojedinih postupaka ljudi na daljnji tijek povijesti Izraela te pokušaj iz svega toga izvući indicije za aktualni povijesni trenutak u periodu kada su te knjige nastale – da budu riječ Božja za njihov „sadašnji“ trenutak. U mnoštvu spoznaja visoko uzdignutom stoji svijest o trajnoj Božjoj vjernosti na povijesnom putu izraelskog naroda. Ovu meditaciju povijesti izvršili su pripadnici deuteronomističke škole, nadahnuti na Deuteronomiju tj. Knjizi Ponovljenog Zakona, pa se zato ona u znanstvenim krugovima zove i deuteronomistička povijest.

      Povijesni okvir

      Povijesna pozadina ovih knjiga počinje ulaskom Izraelaca u Kanaan. Prema povijesnim nalazima osvojenje je teklo puno sporije i složenije negoli je prikazano u Jš 10-11; smatra se da čak nije ni završeno za Jošuina života, arheološki nalazi pokazuju da je ipak u 13.st  (1250-1230) došlo do nasilne provale u Palestinu. Neki su Izraelci u Palestini već bili i prije ratnih pohoda, a Amorejci, koji su činili znatan dio pučanstva, iako su poprimili jezik i kulturu kanaanaca, pripadaju istoj semitskoj skupini naroda kao i Izrael pa vjerojatno nisu pružali gotovo nikakav otpor. Sklapanje Saveza u Jš 24 vjerojatno podrazumijeva integraciju svih domicilnih elemenata u novu društvenu zajednicu.

      Savez-amfiktionij. Do sklapanja Saveza kakvog opisuje Jš 24 vjerojatno je došlo već i prije ulaska radi lakšeg osvojenja (možda na Sinaju?). On je udruženje-konfederacija 12 plemena bez središnjez vlade, pojedina su plemena neovisna i njima upravljaju patrijarsi. Rješavanje ključnih pitanja se temelji na Savezu s Gospodinom. Zborno mjesto je stoga bilo u Šilu, gdje je prebivao Kovčeg saveza (Jš 18).

      Razdoblje sudaca. Nakon Jošuine smrti, uslijed nedostatka centralne vlasti, starješine su teško mogli održati jedinstvo (Suci 17,6). Uz to, čini se da su Izraelci potpuno vladali jedino gorskim krajevima dok su ravnicom harala brza kola Filistejaca i Kanaanaca. Za razliku od sjevernih plemena koja nisu potpuno zaposjela dodijeljeni im teritorij, Šimun i Juda su uspjeli ali nakon toga su se i distancirali od sjevera – klica budućeg raskola! Suci su u tom periodu (1200-1025) vodili uglavnom pojedina plemena u lokalnim ratovima; oni su bili karizmatici odabrani i obdareni od Boga moralnom snagom i fizičkim sposobnostima (Samson, Otniel, Ehud, Debora, Gideon…). No, uslijed jačanja Amonaca na istoku (1Sam 11) i Filistejaca na zapadu (1Sam 4,1-11) koji su predstavljali preveliku opasnost za obranu po plemenskom principu, ukazala se potreba za ujedinjavanjem plemena u čvršću zajednicu.

      Ustanova monarhije. Prvi kralj Šaul kraljuje (1030~1010), nakon poduhvata kod Jabeš Gileada (1Sam 11), potvrdilo ga je vojnim vođom. Kao i suci, bio je karizmatik ispunjen Duhom Božjim. Uspijevao je kroz 20-ak g. držati na kontroli Filistejce. Nakon pobjede nad Filistejcima kod Mikmasa, počeo je uređivati granicu i prema ostalim narodima, osnovao stalnu vojsku. Za pohoda protiv Amalečana, popušta volji naroda i krši Božju naredbu; zbog toga je odbačen. Tu je naznaka konstatnog sukoba između svjetovne politike i Božjeg prava koji će obilježiti period monarhije.

      Nakon Šaulove pogibije u boju sa Filistejcima kod Afeka, David je pomazan za kralja Hebrona 1010. Nakon pobjede u građanskom ratu, jer Šaulov vojskovođa Abner na sjeveru je pomazao za kralja Šaulovog sina Išbaala, David je bio 7 godina kraljem Judeje a nakon toga prihvaćaju ga i sjevernjaci te postaje kraljem Izraela, oko 1000.

      Davidovo kraljevstvo se sastojalo zapravo od južnog i sjevernog kraljevstva a Jeruzalem postaje prijestolnica, Davidov grad; uskoro je u njega prenesen i Kovčeg Saveza. Filistejci su, uvidjevši opasnost od ujedinjenog kraljevstva, napali i osvojili čak i Betlehem. David je otpočeo dugotrajni rat i na koncu pobijedio zauvijek slomivši moć Filistejaca, a uskoro pokorava i Moabite i Amonce, Edom i Damask (interesantno je da su unutar kraljevstva ostala poput otočića još neka neosvojena područja). Time je Izrael, zahvaljujući povoljnoj međunarodnoj situaciji (mirovanje Egipta i Mezopotamije), postao lokalna supersila.

      Salomonovo kraljevanje (970-931) – zenit kraljevstva i početak slabljenja. Odmah po Davidovoj smrti nezavisni postaju Damask i Edom; on se nije bavio toliko vojnim pitanjima koliko trgovinom, osnovao je i trgovačku flotu. 969 počinje graditi Hram, za koji je građu skupljao još David. Nakon Hrama, Salomon je uz njega napravio još i kraljevsku palaču te stan za svoju suprugu-faraonovu kćerku. Otvara škole za dvorske službenike. Ovi radovi su donijeli neviđeni sjaj izraelskom kraljevstvu ali su značili i nametanje velikih poreza i njegovu unutrašnju destabilizaciju. Dopustivši poseban administrativni položaj Judeje, uveo je protekcionaštvo i time priredio teren za skori razdor. Umro je oko 931. 1-2 Sam; 1 Kr 1-11; 1 Ljet; 2 Ljet 1-9.

      Rascjep kraljevstva. Salomonov sin Roboam nije olakšao namete i došlo je do pobune i rascjepa. Kroz dva stoljeća dva će kraljevstva postojati jedno pokraj drugoga. Nakon rastućih tenzija sa Aramom i Asirijom, Izrael i Juda su uvučeni u ratove. Zajedno se 738. bore protiv Asirije ali gube; 734. Izrael je nasilno uključen od Arama u siroefrajimski rat protiv Jude. Juda gubi i postaje vazal Asirije. Asirija će 722. osvojiti i potpuno anektirati Sjeverno kraljevstvo. Asirija je toliko ojačala da 671. pravi invaziju čak na Egipat; u to vrijeme Juda proživljava teške dane. Na vjerskom području sinkretizam jahvizma i lokalnih religija (Ilija, Hoš, začeci deuteronomskog Kodeksa). 1 Kr 12-22; 2 Kr 1-17; 2 Ljet 10-28; Am, Hoš, Iz, Mih.

      Jošijina reforma. Uslijed slabljenja Asirije, mladi kralj Jošija (640-609) započinje sveobuhvatne reforme na unutrašnjo-političkom, vojnom i religioznom planu. Vjerska reforma se sastojala od odstranjivanja asirskog kulta. U to je doba na vidjelo izišla i Knjiga Zakona (Pnz 12-26) koja je u međuvremenu donešena sa Sjevera ali je zanemarena i zaboravljena. Reforma je prekinuta Jošijinom pogibijom. Sef, Jer.

      Pad Jeruzalema i babilonsko sužanjstvo. Egipćani su držali slijedeća dva judejska kralja Joahaza i Jojakima kao svoje vazale. U međuvremenu ojačalo babilonsko carstvo potuklo je faraona i potisnulo ga do Egipta. Nespretno se postavljajući na stranu Egipta, Izrael postaje metom nekoliko vojnih pohoda Babilonaca koji osvajaju Jeruzalem 598. i odvode u deportaciju Jojakina, sina u međuvremenu preminulog kralja Jojakima, te kraljevsku svitu i dvorjanike. Jojakinov stric Sidkija (597-587), koga su postavili za kralja, protivno savjetima proroka Jeremije podliježe utjecajima proegipatske struje i sklapa savez s Egiptom i Amonom. Nabukodonozor reagira na urotu i 587. osvaja Jeruzalem, razara zidine, spaljuje Hram i plijeni sveto posuđe. Skupa sa kraljem ovaj puta i dio stanovništva je deportiran u Babilon. Nakon smaknuća Gedalije, kojeg su za namjesnika postavili Babilonci, došlo je i do treće deportacije 582. Ukupno je odvedeno oko 20000 najznačajnih ljudi (zanatlije, umjetnici, intelektualci). 2 Kr 18-25; 2 Ljet 29-36; Sef, Nah, Hab, Jer, Ez.

      Nastanak deuteronomistička tradicije

      Na duhovnom planu, babilonsko sužanjstvo je imalo nemjerljivu ulogu u razvoju hebrejske religije. Nacionalna katastrofa postala je pravom pustinjom koja će uroditi plodnim iskustvom i sazrijevanjem vjere. Eliminirane su sve sigurnosti, idoli, sinkretizmi… Ostao je samo pogled prema Gospodinu i pitanje: da li je, nakon toliko Izraelovih nevjernosti, On još uvijek vjeran svojim obećanjima? U kakvom je odnosu Jahve spram bogova pobjedničkog naroda, posebice Marduka? Čemu se može Izrael sada nadati?

      Kao jedan od odgovora na ovo pitanje, između ostalih (Ez, Dt-Iz, P) nastaje deuteronomistička tradicija. Deuteronomij (Pnz), zaključujući Pentateuh, snažno je naglasio Gospodinovu savezničku vjernost (dar blagoslova, zemlje, mira i prosperiteta), ali i obaveze Izraela: obdržavanje Zakona, kult, obveza bratskih odnosa u okviru „Jahvine obitelji“. Pod tim kriterijima biva promatrana i povijest nakon ulaska u Kanaan pa do babilonskog sužanjstva. Time se željelo sve događaje sagledati u svjetlu onih uputa koje je Mojsije dao u Pnz, da li su one poštivane ili ne. Deuteronomij s jedne strane zaključuje Pentateuh, predstavljajući njegov vrhunac i sumarij, i istovremeno s druge strane kao snažan reflektor baca teološko svjetlo na buduće događaje kako bi mogli biti vrednovani upravo onim kriterijima kojima je nadahnut i on sam.

      Tako je nastala deuteronomistička povijest (DtrH) koja obuhvaća Jš; Suci; 1-2Sam; 1-2Kr. Smatra se da je konkretni impuls DtrH dobila u pronalasku Knjige Zakona (=Pnz 12-26) za vrijeme Jošijine reforme (oko 625-610g.pr.Kr.); on je potaknuo čitav pokret prikupljanja pojedinačnih te već gotovih zbirki predaja i redigirao ih u zaokružene književne cjeline. Za vrijeme sužanjstva i poslije njega doći će do novih redakcijskih zahvata koji su plod promatranja povijesti u svjetlu egzilskog iskustva; oni naglašavaju nevjernost naroda i njihovih kraljeva.

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić

PETROVARADIN, 8.12.2010. - Na svetkovinu Bezgrješnog začeća BDM održan je u Petrovaradinu 9. susret mladih na kojem su se s biskupom Đurom  našli Ivica Damjanović, povjerenik, Dušan Milekić i Marijan Vukov te suradnici u pastoralu mladih.

      PETROVARADIN, 8.12.2010. - Povjerenstvo za pastoral mladih Srijemske biskupije nastavlja sa susretima studenata i mladih radnika u organizaciji Biskupijskog pastoralnog centra Srijemske biskupije. 8. prosinca, na svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije održan je u Petrovaradinu deveti susret mladih na kojem su se našli zajedno s Đurom Gašparović, srijemskim biskupom, Ivica Damjanović, povjerenik, Dušan Milekić i Marijan Vukov te suradnici u pastoralu mladih. Voditelj susreta bio je vlč. Marijan Vukov, povjerenik za pastoral mladih Subotičke biskupije.

      Na početku susreta mlade je pozdravio biskup Gašparović, koji je istaknuo da je vrijedno i korisno da se svake srijede okuplja veliki broj studenta u Biskupijski pastoralni centar u Petrovaradinu u prostorije za mlade. Zahvalio je koordinatoru BPC-a Damjanoviću za brigu u pastoralu mladih i potakao srudente i mlade radnike da ustraju i dalje okupljati se na susrete. Voditelj susreta Vukov je predstavio temu Laž naša, svagdanje svjedočanstvo. Predavač je istaknuo da ga je iskustvo naučilo da istina uvijek slobađala, iako je često bilo situacija u kojma je teško govoriti istinu i živjeti istinu. „Za nas vjernike to je jedini ispravan put, osobito za nas mlade. Ne budemo li mi svjedoci istine, nositelji pravih vrednota, lice Crkve će dobiti neki drugi izričaj. Snaga Crkve, snaga mladog čovjeka u crkvenoj zajednici je u biti prepoznatljiva po primanju i davanju istine. Susrećemo se s mnoštvom iskrivljenih pogleda na istunu. Poticani i od društva i od bližnjih, pokušavamo ‚zaobići’ istinu gdje možemo i za to bivamo pohvaljeni. Pred takvim ponudama mladi čovjek treba birati svjedočenje istine do kraja ili ‘snalažljivost’ ovog svijeta.“

      Susret je nastavljen radom u radionicama gdje je svatko na temelju dobivenih pitanja mogao svjedočiti svoje iskustvo pristupa osmoj zapovjedi. Na koncu susreta molitvom i paljenjem adventskih svijeća mladi su potaknuti živjeti u istini kroz ovo vrijeme Došašća.

Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević

NOVI BANOVCI, 05. prosinca 2010. godine - Na II. Nedjelju došašća župa Rođenja Blažene Djevice Marije u Novim Banovcima, imala je posebnog gosta, napose dragog najmlađima.

      NOVI BANOVCI, 05. prosinca 2010. godine - Na II. Nedjelju došašća župa Rođenja Blažene Djevice Marije u Novim Banovcima, imala je posebnog gosta, napose dragog najmlađima.

      Iako dan ranije nego je inače spomendan Sv. Nikole, biskupa, taj dragi svetac pohodio je ovu župu. Po završetku svete mise, svojim poznatim izgledom i vrećom punom poklona Sv. Nikola je obradovao preko dvadesetak mališana i mladih koji su taj dan bili na misi. Sveca je pozdravio župnik Dušan Milekić a naravno dobrodošlicu su mu poželjeli i najmlađi svojom recitacijom.  Dragi Niko se susreo sa najmlađima, s njima popričao, pitao o poslušnosti prema roditeljima, molitvi, dolasku u Crkvu, rade li se domaći na vrijeme...

      Naravno malo ih i opomenuo zbog nekih nestašluka, ipak odlučio je sve nagraditi svojim paketićima. Ali i da obećaju da će se ipak truditi dogodine biti još bolji. Nakon toga svi su se zajedno slikali sa omiljenim svecem, primili Božji blagoslov i pošli svojim domovima sa željom što prije otvoriti svoje poklone.

vlč. Dušan Milekić

župnik

Dušan Milekić

Knjiga Ponovljenog Zakona u isto vrijeme označava i završetak i početak. Ona prepričava i analizira prošle događaje (obećanja patrijarsima, izlazak i Egipta, sklapanje Sinajskog saveza...), a u isto vrijeme gleda unaprijed prema ulasku u Obećanu zemlju.

      Knjiga Ponovljenog Zakona u isto vrijeme označava i završetak i početak. Ona prepričava i analizira prošle događaje (obećanja patrijarsima, izlazak i Egipta, sklapanje Sinajskog saveza, hod pustinjom itd), a u isto vrijeme gleda unaprijed prema ulasku u Obećanu zemlju (a i dalje). Ona pruža kriterije za valjano promatranje onoga što se događalo prije ulaska u Obećanu zemlju a i onoga što će se događati nakon toga.

      Sam naziv knjige upućuje na to da se radi o ponavljanju Zakona (u 17,18 hebr. tekst govori o kopiji Zakona, lat. Deuteronomium na bazi grč. prijevoda hebr. izraza kopija): doista zakoni i u ovoj knjizi prepričavaju prošle događaje i zakone i pokazuju da Božji zakon ne smije biti okamina nego pokazuje kako Božju riječ treba tumačiti u skladu s novim situacijama u kojima se zajednica Božjeg naroda nalazi.

      Danas istraživači smatraju da je ova knjiga nastala pod snažnim teološkim utjecajem tzv. deuteronomističke škole u periodu 8-6.st.pr. Kr. Nju bi sačinjavali predstavnici tadašnjeg religioznog Izraelovog vodstva tako da se u samoj knjizi Ponovljenog Zakona očituje naglasak na duhovnoj izgradnji, pouci u vjeri a prisutni su i proročki momenti, posebice u socijalnim temama. Cijela knjiga jest pokušaj primjene tadašnjih teoloških spoznaja na konkretan život da bi djelovala na srce i um slušatelja. U središtu pažnje stoji Izraelov odnos prema Bogu jer o njemu Izraelu ovisi život.

      Kratki pregled sadržaja

      Do sada je u Petoknjižju Božji Zakon uglavnom prikazivan kao riječ koju Bog upućuje Mojsiju. U Knjizi Ponovljenog Zakona dolazi do promjene: Božji zakon je riječ koju Mojsije proglašava naraštaju koji će ući u Obećanu zemlju. On sada postaje riječ koja je javno dostupna. Dakako, to uzdiže Mosijevu važnost među Izraelcima, ali i općenito ulogu čovjeka u prenošenju i tumačenju Božje riječi.

      Mojsijevo prvo obraćanje Izraelcima (1,1-4,10) podsjeća  ih na hod kojeg su prevalili od Sinaja do Transjordanije (...s onu stranu Jordana...) gdje se sada i nalaze. Njegov govor realistično oslikava narod koji je po pitanju odanosti Gospodinu duboko podijeljen. Zaključuje govor pozivanjem na vrednovanje vjernosti Božjim zapovijedima i njegovim obećanjima (4,1-40). Ovaj govor toliko je poosobljen da Mojsije sebe promatra članom Izabranog naroda i govori u prvom, eventualnom u drugom licu množine (mi/vi).

      Drugo Mojsijevo obraćanje (4,44-5,33) daje do znanja da će novi naraštaj koji će ući u Obećanu zemlju ostati u trajnom kontinuitetu sa prethodnim: to znači da Izraelci koji uđu u Obeaćnu zemlju nastavljaju biti dionici istog Izraelovog identiteta kojeg je Bog objavio i u nj postavio njihove očeve. Stoga im Mojsije ponavlja Deset riječi/zapovijedi Božjih (5,1-21) koje i dalje ostaju biti orijentirom, temeljnim kriterijem za shvaćanje svih drugih zakona i odredbi koji su uz njih doneseni. Oni su temelj Izraelove sretne budućnosti: da uzmognete živjeti, imati sreću i dug život u zemlji koju ćete zaposjesti (5,33).

      Poglavlja 6-11 su poticaji koji naglašavaju središnju važnost prve Božje riječi (zapovijedi). Ona počinju riječima Slušaj, Izraele (Šema Jisrael...): Slušaj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom (6,4-5). Njezina pozitivna formulacija u 5,6 (Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva) naglašava Božju vjernost i osloboditeljsku akciju. On je onaj koji je vjeran i koji oslobađa. Vjerno oslobađa, tj. vjeran sebi uvije oslobađa – Bog osloboditelj! Ovakav Božji stav, koji proizlazi iz njegove dobrohotnosti i milosrđa (ljubavi) prema praocima kao prirodni odgovor treba imati to da Izraelac uzvraća na takvu ljubav svojom ljubavlju. Izraelac onog naraštaja na svojoj je koži doživio Boga osloboditelja na djelu pa mu ne bi trebalo biti teško otvoriti mu se i stupiti s njim u Savez. Svim srcem svojim, svom dušom, svom snagom – izrazi su koji govore o stavu cijele osobe – biti sav Božji. Cijelim životom! Jako zahtjevno? Onome koji je slobodu dobio iz Božje ruke, a potom i zemlju kojom teče med i mlijeko, jasno je da i svoj život dobiva iz njegove ruke. Onome tko je svjestan da diše zapravo Božjim dahom nije teško to priznati i uz njega prionuti svim srcem.

      Ova zapovijed će obilježiti povijest Izraela koju opisuju knjige koje slijede iza Knjige Ponovljenog Zakona. Vidjet ćemo kako stručnjaci smatraju da su napisane upravo pod snažnim duhovnim utjecajem Knjige Ponovljenog Zakona. Doduše, te kasnije knjige nisu Zakon, ali one pokazuju što Zakon znači u konkretnom životu, u povijesti Izraelovih predaka. Zato što historia magistra vitae est, Izrael iz svoje povijesti uči što to znači biti saveznik Božji; povijesni uspjesi i neuspjesi svojevrsni su priručnik za življenje Zakona. Nije čudo da će se kasnije i gospodin Isus, naglašavajući ljubav, koncentrirati upravo na ovu središnju liniju unutarnjeg smisla starozavjetnog Zakona (usp. Lk 10,27). Upravo kao što i ova sekcija Knjige Ponovljenog Zakona svoj vrhunac i zaključak ima u 10,13-22: Dakle, Izraele, što od tebe traži Jahve, Bog tvoj? Samo to da se bojiš Jahve, Boga svoga; da po svim putovima njegovim hodiš; da ga ljubiš i služiš Jahvi, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom; da držiš Jahvine zapovijedi i njegove zakone što ti ih danas za tvoje dobro dajem. Evo, Jahvi, Bogu tvome, pripada nebo i nebo nad nebesima, zemlja i sve što je na njoj. Ali Jahvi samo vaši oci omilješe i poslije njih izabrao je vas, potomke njihove, između svih naroda, kako je i danas. Srce svoje obrežite; šiju više ne ukrućujte! Jer Jahve, Bog vaš, Bog je nad bogovima, Gospodar nad gospodarima, Bog velik, jak i strašan, koji nije pristran i ne da se podmititi; daje pravdu siroti i udovici; ljubi pridošlicu, daje mu hranu i odjeću. Ljubite i vi pridošlicu, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj.

      Boj se Jahve, Boga svojeg; njemu služi; uza nj se priljubi; njegovim imenom priseži. On je tvoja slava, Bog tvoj, koji je radi tebe učinio velika i čudesna djela što su ih vidjele tvoje oči. Tvojih otaca, kad su se spustili u Egipat, bješe samo sedamdeset, a sad je Jahve, Bog tvoj, učinio te vas ima kao zvijezda na nebu.

      Sekcija 12,1-28,68 sadrži razne odredbe koje detaljnije opisuju sržne vrijednosti Dekaloga (10 riječi/zapovijedi) i njihovu primjenu u Obećanoj zemlji (vodstvo Izraela, religiozne i socijalne institucije, vođenje ratova, hrana i odijevanje, vlasništvo i životinje, brak i obiteljski život itd.). Naglasak stavljaju na ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ovaj poveći skup odredbi počinje i zaključuje se odredbama o bogoštovlju – to znači da odnos ljubavi prema Bogu predstavlja temelj a i konačni smisao ovih odredbi. Tako Izraelac biva uveden i zahvaćen božanskom pedagogijom: željeti živjeti i voljeti život, znači približavati se Bogu i voljeti Boga, a Boga se ne štuje i ne voli ako nema ljubavi prema bližnjemu, pa čak i strancima i pridošlicama, posebice prema nezaštićenijima (siročići, udovice...). Znači, u život se može ići samo ljubeći sve ljude u Izraelu. Pnz 12 naglašava potrebu centraliziranja Izraelove liturgije kako bi se osigurala njegova vjernost, a Pnz 26 poziva na to da život u Obećanoj zemlji bude zdušni odgovor na Božja spasenjska djela

      Sekcija se u poglavljima 27-28. završava blagoslovima i prokletstvima – oni zorno odražavaju Izraelovu poziciju izbora – pred Izraelom je i jedno i drugo, a što će ga zadesiti, ovisi o njegovu ponašanju u odlukama. Time je naglašena ozbiljnost situacije i važnost pravilnog odabira. To pretpostavlja Izraelovu slobodnu odluku. Tako je Izrael, iako mlad kao nacija, zarana učio o važnosti i najmanjih detalja svakodnevnog života jer davati mjesta neredu i nepravdi bilo koje vrste, znači potkopavati miran i skladan život i davati prostora razornim vihorima pobuna, bolesti i demoraliziranosti. Iako ga Bog želi voditi i bit će mu pri ruci, Izrael treba biti svjestan da o njemu sve ovisi – on je onaj koji bira život ili smrt.

      Središnji dio posljednje sekcije (Pnz 29-34) jest drugi savez, sklopljen sa novim naraštajem kao dodatak Sinajskom savezu (29-30). Iza njih (31-34) Knjiga ponovljenog Zakona opisuje postavljanje Jošue za novog vođu Izraelaca te pripreme za Mojsijev odlazak sa čelne pozicije, njegovu smrt i njegov blagoslov kojeg će prije toga udijeliti Izraelu (32-34).

      Svrha Knjige Ponovljenog Zakona

      Stručnjaci danas raspravljaju o svrsi ove knjige kao cjeline. Iz nje je očito da se pojam Torah, Zakon ne odnosi samo na zakone i odredbe, niti samo na pouku nego obuhvaća još više: i pripovijedanje prošlosti, njezino tumačenje, pobudne govore i blagoslove novom naraštaju koji ima ući u Obećanu zemlju. On treba poslužiti da novi naraštaj, generacija koja će ući i započeti život u toliko željkovanoj zemlji treba i poznavati srž prošlih događaja i riječ Boga Saveznika do te mjere da ih utisne u svoje srce i kako bi mogla s odvažnošću i pouzdanjem, ali i vjernošću ići naprijed u budućnost.

      U tom smislu Knjiga Ponovljenog Zakona može se shvatiti kao svojevrsni utemeljujući dokument – statut nove izraelske zajednice na njezinu hodu u Obećanu zemlju. Na neki način ona je katehetski materijal koji pokazuje pokušaj prenošenja vjere s jednog naraštaja na drugi. U njoj je vidljivo kako živjeti tradicionalne vrijednosti ne znači samo naučiti i obdržavati običaje, nego iznutra promatrati povijest i iznutra prihvatiti vrijednosti koje ona nudi. Stvari se toliko produbljuju, zapravo ogoljuju da se dolazi do temeljnog pitanja: želim li odnos s Bogom ili ne? Stoga možemo reći da si Knjiga Ponovljenog Zakona uzima u zadatak ono što je izraelska zajednica tada imala na raspolaganju sagledati dubinski i postaviti najtemeljnije kriterije i pitanja. Ako budući naraštaj bude htio odgovoriti pozitivno na njih, onda će moći hoditi kao istinski saveznik Božji. Vidjeli smo kako su prvi ljudi nakon prvog grijeha izbjegavali pogledati u svoju nutrinu i Bogu govore o izvanjskim pojedinostima. Ova knjiga želi pomoći novoj generaciji Izraelaca da se ne zanosi sa nebitnim nego da im pomogne u mnoštvu misli i preokupacija s kojima se čovjek bori prepoznati ono najbitnije i na to pozitivno odgovoriti – ako se to dogodi, onda će sve krenuti u pravom smjeru, svi problemi su na najboljem putu da budu riješeni.

      Zakoni i uredbe u njoj žele osiguati da sve institucije i odnosi potiču na ispravan odnos prema Bogu i čovjeku. Svatko u narodu zadužen je promicati ovaj cilj i nitko nema nevažnu ulogu. Koliko god kraljevi, svećenici, suci itd. bili društveno istaknute osobe i službe, najobičniji otac i majka temelj su svemu jer u svojoj kući žive i djeci prenose nove vrijednosti koje prozlaze iz Savez s Bogom. Ako oni zakažu, neizostavno će stasati naraštaj koji će izdati Savez s Bogom tj. krenuti će u smrt. Stoga im moraju govoriti o njima i kad idu putem, i kad sjede u kući, i prije lijeganja i poslije ustajanja...

      Ovdje je snažno naglašena istina koju smo već isticali: Božji projekt, započet s Abrahamom, sada poprima novu kvalitetu u vidu Saveza s Izraelom i njegovog ulaska u Obećnu zemlju. No, pošto je to projekt ozdravljanja bolosnog, narušenog svijeta, on zahtijeva angažman – ne može postojati „spontani“ vjernik koji je, eto, po duši jako dobar i samo gleda svoja posla i da to bude dovoljno – takvo ponašanje je rušenje Božjeg projekta. To je kao kad gledate marljivog ratara koji kultivira svoju njivu, a drugi je dobar po duši mirno ide svojim putem i ni sa kim se ne svađa – jest miran, ali njegova njiva ostade nekultivirana! Biti vjernik, biti saveznik Božji za Izraelca znači biti aktivan partner u projektu. Onaj tko nije na liniji projekta i njegovih vrijednosti, počinje mu biti smetnja. Ili, kao što se danas popularno kaže, ili aktivno rješavaš problem, ili si i sam dio problema. Trećeg nema. Zato se Mojsije u ovoj knjizi obraća Izraelcima većinom u 2. licu jednine ili množine kako bi dožvijeli da su baš oni, svatko ponaosob, oslovljeni i da svatko pruži svoj osobni pozitivni odgovor. Sve drugo bi, to je već pokazalo prijašnje iskustvo nakon Egipta, vodilo u smrt.

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić