SREMSKI KARLOVCI, 14. studenoga 2010. godine -  Na 33. nedjelju kroz godinu proslavljena je Nedjelja bračnih jubileja u župi Presv. Trojstva u Sr. Karlovcima, kako je potaknuo župne zajednice dijecezanski biskup mons. Đuro Gašparović.

      SREMSKI KARLOVCI, 14. studenoga 2010. godine -  Na 33. nedjelju kroz godinu,  obilježena je  i proslavljena Nedjelja bračnih jubileja u župi Presvetog Trojstva u Sremskim Karlovcima, kako je potaknuo i pozvao sve župne zajednice mons. Đuro Gašparović, srijemski biskup. Prigoda je to da se iskoristi ova pastoralna mogućnost u okviru cjelokupne pastoralne skrbi za brak i obitelj u svim župnim zajednicama Srijemske biskupije.

      Euharistijsko slavlje uz domaćeg župnika Ivana Rajković predvodio je župni upravitelj u Surčinu   Marko Kljajić, kao gost u međusobnim susretima zborova dviju župa Sremski Karlovci i Surčin. U homiliji predvoditelj slavlja se osvrnuo na biblijska nedjeljna čitanja i primjenio na život posebno bračnih zajednica. Župni zbor župe Presvetog Trojstva iz Surčina je uzveličao slavlje svojim pjevanjem.

      Na svečanom misnom slavlju okupio se veliki broj vjernika, a bračni parovi, koji su ove godine obilježili jubileje 25 i 30 godina bračnog zajedništva, svečano su pred župnom zajednicom obnovili svoja bračna obećanja i na taj način posvjedočili vrednote bračno-obiteljskog života.

      Za vrijeme euharistijskog slavlja molili su od Gospodina blagoslov i zahvalili Bogu za sve milosti i darove kojima ih je do sada obdario te zamolili da ih i dalje vodi pravim putem u bračnom zajedništvu.

      U svom pozdravu i četitki je predstavio župnik Ivan Rajković bračne parove koji slave jubilej, te je istakao: “Dok zahvaljujemo Bogu za njihovo živo svjedočenje istine u ljubavi, da ovdje obnavljaju bračni savez pred Bogom, zahvaljujemo ovim bračnim parovima na hrabrosti za ovo svjedočanstvo, koje je veoma važno za naše ljudsko i kršćansko postojanje, i posebno za našu Crkvu. Danas se u svijetu u društvu često radi protiv braka, a politika i mediji malo vode brigu o bračnoj zajednici i njihovoj djeci. Sve je to protiv života, a dobro znamo da je Bog izvor svakog života“.

      Svim jubilarcima,  mons. Đuro Gašparović, srijemski biskup, poslao je prigodnu čestitku kao uspomenu na ove jubileje.

      Završetak slavlja protekao je u zajedništvu razgovora i druženja uz prigodni domjenak u prostorijama župne kuće.

Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević

Ostatak Knjige Izlaska obilježen je također različitim zakonskim propisima. Oni, kao uostalom i cijeli administrativni aparat Sinajskog saveza, nisu predstavljeni kao puka lista odredbi nego kao aktivan činilac Izraelovog hoda u slobodu i život.

      Nakon što smo vidjeli kako je Bog izveo Izraela iz Egipta i na Sinaju mu udijelio udijelio jezgru svog Zakona, ostatak Knjige Izlaska obilježen je također različitim zakonskim propisima. Oni, međutim, nisu predstavljeni kao puka lista odredbi koja se ima obdržavati i – točka! Naprotiv, ovi zakoni ne stoje sami, izolirani. Oni su utkani u Izraelov hod iz ropstva u slobodu i novi život u Obećanoj zemlji. Štoviše, pojedine odredbe će pratiti dinamiku ovog hoda u toj mjeri da će u Knjizi ponovljenog zakona biti izmijenjene. Time se Božji Zakon pokazuje ne kao neka okamina koja steže i ukalupljuje život, nego kao njegov aktivni činilac koji mu daje potporu i upravlja ga sve više kao slobodi.

      Izrael pod Sinajem ostaje približno godinu dana ili 58 poglavlja (21 u Izl, 27 u Lev sve do Br 10,11). Nakon priprave za Božji pojavak u Izl 19 i davanja 10 riječi (zapovijedi) u Izl 20, u Izl 21-23 Izrael dobiva Knjigu Saveza nakon čega će u slijedećem poglavlju konačno ući u savez s Bogom.

      Cijela ova, samo naizgled suhoparna, „zakonska“ (legislativna) etapa prožeta je dubokim naglascima na osobnim odnosima: vidjeli ste što sam ja učinio Egipćanima...kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo (Izl 19,4). Dakle, tijekom oslobađanja, Bog je osobno nosio Izrael da bi donio u svoju prisutnost. To nije kraj: Bog želi da Izrael sluša moj glas i obdržava moj savez, da bude moja svojina i da mi bude kraljevstvo svećenika. Izrael je pozvan odgovoriti Bogu osobnim predanjem. Ući u partnerstvo sa svojim osloboditeljem, u veću blizinu, jači zagrljaj.

      Kako će Izraelci zagrliti nevidljivog Boga? Bog jest nedostižan, nevidljiv. No, ipak ima on nešto svoje vidljivo, opipljivo na ovom svijetu – ima biće na svoju sliku – čovječanstvo koje napunja svijet, zapravo cjelinu Božjeg stvorenja. Kad bi u ono vrijeme jači pomogao slabijem, onda su sklapani vazalski ugovori, savez između nejednakih gdje je jači određivao što mu je dužan uzvraćati slabiji. Božji vazalski ugovor s Izraelom jest vazalski samo po formi. Po sadržaju, on je sav usmjeren u korist Izraela. Pa i zapovijed o štovanju Boga čuva Izraelce da se ne počnu klanjati raznim materijalima i vješticama nego da ih vraća istini od koje jedino oni imaju koristi – Živom Bogu od čijeg daha dišu! A da se i ne govori o zapovijedima usmjerenima na bližnje – iz duga prema Bogu Izraelac treba živjeti tako da štiti i unapređuje život bližnjega. To je Bogu dosta. Umjesto njemu, daj bližnjemu. On za sebe ne želi ništa nego želi život za čovjeka. To je njegov san – zdrav narod u kojem ljudi čuvaju i unapređuju jedan drugoga. Više mu ne treba. Kako je skroman Bog, kako dobar! Pravi čovjekoljubac! U Božje veličanstvo spada i to da on ne želi ništa za sebe. Njemu je dosta da čovjek napreduje.

      Najkategoričnije izražene odredbe (apodiktične) tiču se života u zajednici i dodana im je oznaka Gospodin, Bog tvoj. Umjesto da Izraelac pane u kušnju i pomisli – eto, to treba vršiti jer je rekao Bog ili ovdje nemam što činiti jer ništa nije zapovijeđeno, ova osobnost kojom se Bog obraća Izraelu želi u njegovu srcu probuditi odgovor, odjek onoga što Bog u svom srcu ima za njega, za svakog njegovog člana, i to mu staviti na srce.

      Zbirka zakona u Knjizi saveza (Izl 21-23) raznorodna je kako po obliku, tako i po sadržaju. zahvaća najrazličitija područja života: seksualni moral (22,19), brigu za hendikepirane (22,21-27), liturgijski kalendar (23,14-17) itd. Ovo miješanje odredbi koje se tiču pobožnosti sa onima koje se tiču intimnog, kućnog i društvenog života pokazuje da Izrael cijelim svojim životom treba stajati na obje noge ako želi biti saveznik Bogu. Ako se prisjetimo da je Izrael izabran s ciljem da u njemu Bog započne svoj projekt obnove svijeta, njegovog ozdravljenja, onda je potpuno jasno da ono biti saveznik u tom projektu ni ne može zahtijevati manje negoli cijeli život.

      Izl 24: sklapanje Saveza

      Ovo poglavlje usredotočuje se na Izraelov odgovor Bogu u vidu obreda sklapanja Saveza. On obuhvaća prianjanje uz Božju riječ (24,3.8), prinošenje žrtava (24,4-5), što označava predanje onog tko ih prinosi, čitanje riječi Božje tj. Knjige Saveza (24,7), škropljenje krvlju kojom se zapečaćuje Savez i, na koncu, blagovanje Izraelovih zastupnika u Božjoj prisutnosti (24,9-11) kao čin zajedništva s Bogom.

      Ovaj Savez dio je Božjeg projekta s čovječanstvom i uklapa se u okvir obećanja danih Abrahamu prigodom sklapanja saveza s njim. Glede Izraela, Sinajski savez ne govori toliko o njegovom trenutnom stanju pod Sinajem koliko o tome na što ga Bog poziva. Božji projekt s čovječanstvom, koji se u ovoj fazi ostvaruje prije svega preko Izraela, time dobiva svoju čvrstu točku – ovim savezom Bog se obvezuje redovito i „vidljivo“ zahvaćati u povijest Izraela, čuvajući njegov put i unapređujući ga ukoliko Izrael bude vjeran saveznik – ukoliko Izraelci budu čuvali i unaprijeđivali jedni druge. Vidimo, Bog se želi povezati sa čovjekom, u ovom slučaju sa Izraelom i njegovom poviješću. Od nje ne bježi već joj želi prići, ako mu to Izraelci budu dopustili.

      U Izl 24,12-18 Mojsije uzlazi na goru Božju i prima uputstvo kako će konstruirati pokretno svetište (Izl 25-31) – ovo svetište, ovaj šator postat će mjesto Božjeg prebivanja među ljudima (25,8; 29,45-46). Umjesto dosadašnjeg povremenog i tajnovitog pojavljivanja i objavljivanja, Bog se poželio biti među Izraelcima, želi prebivati s ljudima! Svetište je pokretno – On će ići s njima kamo god idu i oni, bit će s njima na njihovim putovima. Bit će Bog koji putuje s čovjekom kroz prostor i vrijeme.

      Izl 32-34: Izraelova nevjera

      Između ova dva seta uputa za gradnju svetišta – dok Bog snuje kako će svom narodu prići što bliže, Izl 32-34 opisuje dramatične događaje među Izraelcima. Kako se Mojsije poduže zadržao na gori dok je primao zapovijedi, narod postaje nestrpljiv, ne vidi ni Mojsija ni Boga, i odlučuju sebi načiniti zlatno tele, božanstvo koje je vidljivo i onda će im biti lakše.

      Ako smo, promatrajući stvaranje čovjeka, Božji stav prema Adamu, Evi, Kajinu itd. imali puno pitanja o tome kakav je to Bog, što on zapravo želi od čovjeka? Zašto ga stvara? Zar nije mogao svoje vrijeme i moć bolje iskoristiti, nema li on u svojim nebeskim sferama boljeg načina za zabavu nego se baš latio čovjeka? Božja želja ne samoda čovjeka stvori nego i da mu dođe bliže, da prebiva usred narod, da bude okružen ljudima, da oni u svojoj blizini imaju izvor života i svjetla, puno govori o njemu, o njegovu srcu. Osjetimo kako je stvaranje čovjeka zapravo bio samo početak priče koja, što se tiče Boga, ne treba ići ravno, nego u kojoj on prilazi sve bliže i bliže. Na taj način želi sve više otkrivati sebe, sve se potpunije davati čovjeku... Slutimo, to je dinamika ljubavi, tako živi, tako čini ljubav!

      Međutim, narod nema smisla za takvo nešto. Odlučio je uzeti svoju sudbinu u svoje ruke – oni će samo proizvoditi svog boga! Zašto bi nekoga čekali, o nekome ovisili – izišli su iz Egipta, sada im je dobro i dalje mogu sami! Osjetimo finu ironiju koja se provlači između redaka. Sada možete sami usred pustinje? Već su bili u tjeskobi da će pomrijeti od žeđi (15,22-26) i gladi (16,1-36)! A sada dalje mogu sami! Sada kad ste tek došli do praga da postanete ljudi jer ste doživjeli svjetlo Božjih riječi i svjetlo njegove prisutnosti na Mojsijevom licu, sada ste opet umislili, kao i prvi muškarac i žena, da ćete samo pružiti ruku i već u njoj imate moć nad božanstvom, da baš vi upravljate Božjom prisutnošću u svom životu? Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku i vidimo koliko je ta slika uzvišena i lijepa. Kad je čovjek želio načiniti boga na temelju svoje slike, tj. vizije koju je imao, rezultat je bio – tele! Doduše, zlatno... Dakako, ova slikovita ironija nam ne želi reći da čovjek ne može zamisliti ništa uzvišenije od teleta (ovo nije ni uvreda teletu jer i telići znaju biti itekako dražesni i mili), nego da čovjek nije iskren prema sebi i ne želi si priznati da bog kojeg je on sam u stanju zamisliti nikako ne nadilazi samog čovjeka. Bit će uvijek biće niže od čovjeka. Boga koji onako velebno čovjeka stvara, koji prebiva u nedostupnim visinama, ali odlučuje čovjeku prići, silno želi prebivati s ljudima i to iz nedokučivih razloga – takvog Boga čovjek ne može izmisliti jer jednostavno nadilazi čovjekove mogućnosti i maštu. Kad prorok Izaija bude govorio o Božjem sluzi koji će trpjeti za ljude da ih izbavi od njihovih grijeha i lutanja, to će biti više nego što ljudska mašta može podnijeti. No, i to će biti tek najava onoga što će Bog sam učiniti za čovjeka – iz ljubavi kleknuti pred grešnika da bi ga oprao i očistio! Kad se bude dogodilo, ljudski um to neće moći drugačije doživjeti nego kao skandal, nešto nečuveno i nepojmljivo! Bog skandalozan u svojoj dobroti i ljubavi!

      Ostali događaji nakon podizanja zlatnog teleta (Izl 32,7-34,35) donose posljedice ove Izraelove nevjere. Mojsije zagovara narod pred Bogom, moli ga da oprosti narodu (32,9-14.30-35). Bog pristaje ostati s narodom, ali zahtijeva iskorijenjivanje idolopoklonika pa Levijevi sinovi kreću i ubijaju (32,25-30). Nama, i uopće modernom svijetu, teško je privatljivo ubijanje u Božje ime. Bog, ako ga ima, ne smije posizati za nasiljem, on mora biti izvor mira – smatra današnji mentalitet. Abraham, vidjeli smo u Post 22, ovdje Mojsije i drugi ne sumnjaju da Boga ima. No, oni, i općenito biblijska teologija SZ-a, smatra da je Bog izvor života – život pripada njemu! Bog je gospodar života! Vidjeli smo da imati abrahamovsku vjeru znači itekako ozbiljno shvaćati da Bogu, kao aktualnom izvoru, svaki život zaista i pripada, da on na njega ima pravo iz sekunde u sekundu. I stoga, kad otkrije one koji se protive njegovom projektu života i svojim ponašanjem će prouzročiti da se i drugi udalje, otpadnu od projekta života, onda Bog ima pravo oduzeti im život. Život nije njihovo pravo nego njegov dar! Oni ga sami sebi ne mogu dati, mogu ga samo zahvalno primiti! Život pripada Bogu!

      Gledano iz ove perspektive, postaje jasno da svako protivljenje oduzimanju života od strane Boga zapravo pretpostavlja da Bog nije autor, izvor života, da on nije onaj koji život daje iz trenutka u trenutak. Ako Bog nije autor, izvor života, ako on nad životom nema pravo, onda to pravo prelazi na čovjeka. Onda je čovjek gospodar života (a znamo da nije, pogledajmo samo naša groblja) i, kao gospodar, onda će čovjek određivati kako će se živjeti. To je kulminiralo u totalitarnim režimima (nacizam, komunizam) a na Zapadu i u budućnosti se provodi putem fascinacije mass-medijima koji na svjetlucav način promoviraju nove vrijednosti i zablude kao poželjne (pogledajte samo modu u odijevanju, gradnji kuća, gladovanje naših djevojčica da bi imale liniju itd). Dakle, osporavanje Bojeg prava na život, koliko god to djelovalo humano, zapravo vodi tome da se Bogu osporava bilo koje drugo pravo. Ako se ovome doda pokušaje nekih „modernih“ humanista da dokažu kako je i ono što Bog govori zaostalo, onda Bog postaje praktično suvišan i bespotreban.

      U Izl 34,1-10 Bog oprašta ostatku naroda s njim obnavlja s svoj Savez jer on je Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću (34,6).

      U Izl 35-40 ponavljaju se upute za podizanje svetišta – Božjeg prebivališta među ljudima. Danas ne znamo razlog zašto se, za vrijeme gradnje svetišta, ponavljaju prethodno dane upute. U svakom slučaju, činjenica da su još jednom zapisane daje na važnosti ovoj Božjoj odluci. Božja blizina znači da će od sada štovanje Boga biti upravljeno ka ovom svetištu koje je usred naroda.

      I tako u 40,34-38 Bog silazi u za nj pripravljeno prebivalište. Više nije u nedokučivim visinama, samo na svetoj Gori – od sada On svoj dom ima usred Izraelskog naroda! Koliko god da će to za njega biti novost, ono će itekako imati utjecaja i na Izraelce.

      Božje prebivanje usred ljudi imat će za posljedicu povećanje zahtjevnosti na kvalitetu njihovog života. Stoga iza Knjige Izlaska počinje Levitski zakonik s ciljem pružanja odredbi o načinu života i ponašanja pojedinih segmenata izraelskog naroda u odnosu na štovanje Boga.

Ivica Čatić 

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić

VUKOVAR, 11. studenoga 2010. godine - Na svečanoj sjednici u Hrvatskom domu u Vukovaru, vlč. Ivanu Buriku posthumno je dodijeljeno priznanje Vukovarsko-srijemske županije.

      VUKOVAR, 11. studenoga 2010. godine - Na svečanoj sjednici povodom blagdana sv. Martina, biskupa, zaštitnika Vukovarsko-srijemske županije i Dana Vukovarsko-srijemske županije, u četvrtak, 11. studenoga, u Hrvatskom domu u Vukovaru, vlč. Ivanu Buriku posthumno je dodijeljeno priznanje Vukovarsko-srijemske županije za nesebičnu brigu o ljudskim životima i život položen na oltar Domovine. Počast Vukovarsko-srijemske županije primio je Antun Ivanković, predsjednik Udruge dr. Ante Starčević Tovarnik koja je, zajedno sa Župom sv. Mateja, ap. i ev. iz Tovarnika, predložila vlč. Burika za dodjelu priznanja, a Đakovačko-osječka nadbiskupija s nadbiskupom Marinom Srakićem podržala. Priznanje su uručili župan Vukovarsko-srijemske županije Božo Galić i predsjednik Županijske skupštine Antun Toni Žagar.

      Vlč. Burik je mučki ubijen 8. listopada 1991. godine u župnoj kući u Tovarniku, a ekshumiran iz masovne grobnice i pokopan 31. siječnja 1998. godine sa svojim župljanima, koji su, kao i on, ubijeni iz mržnje tijekom srbijanske oružane agresije i okupacije Tovarnika.

Snježana Kraljević   

Snježana Kraljević

IRIG, 1. listopada 2010. godine - U Irigu predstavljena knjiga „Župa Irig“ preč.g. Blaža Zmaića, iriškog župnika, te obilježeni jubileji župe Irig, filijala kao i samog župnika, preč. Blaža Zmaića. 

      Petak, 1. listopada 2010. godine, bio je veliki dan za župu, filijale, župnika i grad Irig. Naime, toga dana svečano je obilježeno 205 godina župne crkve Svih Svetih u Irigu, 160 godina filijalne crkve Svetog Stjepana, Ugarskog kralja, u Šatrincima, 35 godina svećeništva i 30 godina pastoralnog rada župnika Blaža Zmaića u župi Irig s filijalama Šatrinci i Vrdnik i 25 godina filijale Dobrodol.

      Ovom prigodom uz visoke uzvanike i goste, župnikove prijatelje i rodbinu, te vjernike, u prepunoj sali Doma kulture u Irigu predstavljena je knjiga „Župa Irig“, koju je preč. g. Blaž Zmaić napisao zajedno s koautorom vlč. Antunom Devićem, župnikom u Jarmini u Hrvatskoj. Treba naglasiti da je župnik Zmaić i idejni tvorac, nakladnik, priređivač, urednik i grafički obradio samu knjigu. Povodom ove obljetnice u Domu kulture je priređen prigodan kulturno-umjetnički program na kojem je sudjelovao tamburaški orkestar „Matija Gubec“ iz Rume pod ravnanjem Josipa Jurce. Skladbom „Pjesma Blažu“, koju je posebno za ovu prigodu, a u čast iriškog župnika, napisao Josip Jurca otvorena je ova manifestacija. Gostima se obratio i pozdravio ih domaćin svečanosti preč. Zmaić i završio riječima: Uživajte svi večeras, ovo je od mene i nas – za vas! Nakon pozdrava nastavio je rumski orkestar s glazbom „Nek nam živi Vojvodina“ u izvođenju soliste Dušana Stupara. Slijedi pozdravna riječ srijemskog biskupa mons. Đure Gašparovića, koji je naglašavajući da se ova knjiga tako prva pojavila kao tiskana u ponovno uspostavljenoj drevnoj Srijemskoj biskupiji. Uslijedila je glazbena točka „Večernji zvon“. Kako je koautor vlč. Antun Dević izostao zbog bolesti, njegov povijesni dio knjige, koji sadrži sedam dijelova, predstavio je drugi koautor i domaćin da bi opet uslijedila glazbena točka „Mađarska rapsodija.“ Sada je sam domaćin predstavio drugi dio knjige pod naslovom „Kronika sadašnjeg župnika“, kroz događaje župe i kulturnu i sportsku djelatnost župnika. Opet slijedi muzička numera: „Mađarska rapsodija.“ Iriški književnik i novinar, Todor Bjelkić je govorio o knjizi a posebno o drugom koautoru, iriškom župniku, zaključivši da zapravo ovom knjigom Blaž Zmaić će i zauvijek ovdje ostati. Za kraj se ponovila „Pjesma Blažu“, koja je otpjevana glasom soliste Dušana Stupar a toplo prihvaćena od publika a i sam župnik je zapjevao zajedno sa izvođačem.

      I tako rumski orkestar odlazi sa pozornice da bi na scenu stupio i folklorni sastav KUD-a „Ravnica“ iz Starih Perkovaca iz Slavonije, inače rodnog mjesta preč. Zmaića. Članovi toga sastava izveli su splet slavonskih kola, plesova i igara. Kroz program je vodio poznati domaćinu a gostima drag voditelj radio Rume i TV Novi Sad, g. Boško Negovanović, inače voditelj svih župnikovih slavlja.

      Uz novu knjigu izložene su bile slike četiriju crkava, župne i filijalnih, koje je za ovu prigodu oslikao naš umjetnik-nastavnik Konstantin Gušić.

      Prvi primjerak knjige je prenešen svečano u irišku čitaonicu, najstarije čitalište u srpskom narodu a slavlje je nastavljeno uz zvuke tamburaškog sastava „Rumske lole“. Irig će ovaj dan pamtiti ali i knjigu čitati, jer je objavljena u godini knjige i jezika u Republici Srbiji.

Blaž Zmaić

župnik

Blaž Zmaić

Misna čitanja pred nas stavljaju temu svršetka svijeta. Tome trebamo pristupiti sa razumijevanjem i mudro. Sa razumijevanjem, da ne bismo olako prihvatili neke stvari, banalizirali ih i na kraju došli do krivih zaključaka. 

Današnja misna čitanja pred nas stavljaju temu svršetka svijeta. Tome trebamo pristupiti sa razumijevanjem i mudro. Sa razumijevanjem, da ne bismo olako prihvatili neke stvari, banalizirali ih i na kraju došli do krivih zaključaka. A mudrost trebamo zato da znamo vrednovati koliko je kraj važan: pogledajmo samo nekog majstora ili umjetnika – već na početku posla zna kraj, zna što bi na kraju trebalo biti; za cijelo vrijeme posla zna što hoće. S druge strane, onaj tko radi a ne zanima ga kraj – unaprijed već znamo kako će mu djelo završiti!

Lk, pišući svoje evanđelje, želi dati do znanja da je Isus bio jasno na liniji SZ-nog učenja i kako tvrdi da će nastupiti kraj svijeta i kako će on izgledati. No, po pitanju raznih „proroka“ koji sve znaju pa i kada će kraj, on jasno kaže: Ne slijedite ih! Pazite, ne dajte se zavesti! Govori o tome da će biti ratova, pobuna, potresa, pošasti i raznih strahota – a kad ih uostalom nije bilo? Pa bilo ih je uvijek i bit će ih dok je ovog svijeta! Zapravo, govoreći o njima, Isus kao da kaže: da, svijet će još trajati – još će biti ratova i strahota, potresa; prije kraja koji će doći, ovih nevolja još mora biti i to ne malo!

Međutim, kada seradi terminu svršetka svijeta, Isus o tome ništa ne govori (za razliku od mnogih svojih suvremenika koji su „znali“ kad će biti kraj a nije bio, kao i svih onih koji to kroz cijelu povijest oglašavaju – uvijek znaju kad je kraj a svijet usprkos njima traje tisućama godina). U Mk Isus je otvoreno rekao da ni Sin ne zna kad će doći taj dan (Mk 13,32). Dakle, Riječ Božja je jasna: kraj će biti, ali kad – nije na nama da znamo. Ni Isus se ne trudi to precizirati.

Međutim, kada je u pitanju kraj svijeta, Isusu je od određivanja samog trenutka svršetka važnije nešto drugo. Kad malo bolje pogledamo sadržaj današnjeg evanđelja, vidjet ćemo da je toj drugoj temi posvetio više prostora. Naime, učenici pitaju kad će to biti, a Isus u više od pola odgovora ne govori o tome kad će biti, nego govori upravo o njima! Njemu su važniji oni, brine o njima!

Isus ne krije učenicima da će se i oni naći u tim strahotama i nevoljama. „Samo budi pobožan i dobar pa te neće stići nikakva nevolja“, to vidimo nije Isusova teologija; on otvoreno kaže: progonit će vas, neke će od vas i ubiti! Međutim, ako će i biti strašno, Isus svoje ne ostavlja same i bespomoćne! Nakon što im je pred oči stavljen teret budućih događaja, u Isusovom govoru postaje sve jasnijom i jedna druga, itekako važna nit poruke: On je sa svojima, On svoje neće napustiti!

Najprije im kaže: ne plašite se! Ako vas i uhvate i predaju, ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti nijedan vaš protivnik. Isus će biti blizu, jako blizu svakom svom učeniku! Zapravo, malo dalje u Lk evanđelju, gdje u stvari završava govor o posljednjim događajima, jer naše čitanje donosi samo dio, Isus im kaže: Kad se sve to stane zbivati, ustanite i podignite glave! Isusov se učenik nema čega plašiti! Čak i pred koncem ovog svijeta on može biti miran!

Mir vam svoj dajem, rekao im je za posljednjom večerom, mir koji svijet ne može dati jer svijet lažova, smutljivaca, prevaranata, nasilnika, ubojica… on u sebi nema ono što će dobiti Isusov učenik. Kad otvori srce, kad upozna svjetlo i toplinu Isusove riječi, kad osjeti ljubav koji se u njoj nudi, Isusov učenik zadobiva mir. Jer on je otkrio život. (...a život je vječni ovo: da upoznaju Tebe…i Sina kojeg si poslao).

On sad zna po čemu je život – život, i bez čega život nije više to što bi trebao biti, iako se često naziva „život“. Bez onoga bitnoga, život se pretvara samo u životarenje (ili u „životinjarenje“).

Život je ono što je živio Gospodin Isus, ono zbog čega su ga ubili – to je život koji se ipak pokazao jačim od smrti. O tome kakav je to život ponajbolje govore ljudi koji su ga osjetili, u sebe primili i više ga se nipošto nisu htjeli odreći.

Kršćanin, vjernik bi trebao biti onaj koji u sebe uzeo taj život i koji će onda osvjedočeno moći reći svome djetetu: Sinko, nemoj živjeti svakako, nemoj živjeti pod svaku cijenu jer život zapravo nema cijene. Dobiva se besplatno, milošću Kristovom, a ne daje se nipošto. Jer bez njega življenje u trajanju od 20 ili 40 godina više, ostat će samo prazna ljuštura; samo uspomena na život.

Oni koji su Isusovi, oni to razumiju, oni zato čuvaju život; oni će i u onaj dan moći podići glave!

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica čatić

Događaji koji slijede iza Izraelovog izlaska iz Egipta ostali su duboko urezani u njegovoj religioznoj i nacionalnoj svijesti. Ono što je započelo spasenjem iz Egipta i nastavilo se hodom kroz pustinju, opisuje što je Izrael bio, ali i ono što treba biti. 

      Događaji koji slijede iza Izraelovog izlaska iz Egipta, zbog svojeg iznimnog sadržaja i njihovog značenja, ostali su duboko urezani u njegovoj religioznoj i nacionalnoj svijesti. Ono što je započelo spasenjem iz Egipta i nastavilo se hodom kroz pustinju sve do ulaska u Obećanu zemlju, u isto vrijeme opisuje i ono što je Izrael bio, ali i ono što Izrael treba biti prema Božjem namislu.

      Izvještaj u kojem nam biblijski pisac pripovijeda hod Izraelca kroz pustinju uokviruje tj. dolazi i prije i poslije velikog kompleksa zakona. U poglavljima Knjige Izlaska 16-18, Knjige Brojeva 10-36 te Pnz 1-4 vidimo izraelski narod na putu prema Obećanoj zemlji. To je put koji nije lagan i stoga se poput refrena u njemu ponavljaju tegobe ili iskušenja gladi, žeđi i umora. Iako se ponekad događa sukob s neprijateljski raspoloženim strancima koje susreću na svom putu, ti su događaji predstavljeni kao kratke epizode. Glavna tema jest izraelski narod u hodu, u hodu u kojem se čini da će ih proždrijeti glad i žeđ ili da će popadati od umora i da neće moći prema Obećanoj zemlji.

      U tim trenucima Izraelcima se sloboda, u kojoj nemaju materijalnu sigurnost i visinu standarda, čini mizerna u odnosu na ono što su imali u Egiptu. Zbog toga se više puta bune protiv Mojsija i Boga (Izl 15,24ss; 17,1-7; Br 11,1-3.4-35; 20,1-13). Ropstvo uz solidan standard činilo im se boljim od slobode i vjernosti Bogu koji sa sobom nose određeni stupanj neizvjesnosti i teškoća – kao da u povećanoj normi radova u Egiptu nisu proživljavali teškoće? Ovaj stav nije rezultat trenutnih povijesnih okolnosti nego će se tijekom povijesti pokazati konstantnom karakteristikom Izraela, zbog čega će otpadati od Gospodina i bježati od odgovornosti za svoju sudbinu i htjeti ih zamijeniti za političku i ekonomsku sigurnost. Uslijed toga će upadati u niz nevolja pa i pod Gospodinovu kaznu. Kasnije će ovaj motiv odbacivanja slobode radi standarda postati proširen motiv u književnosti i time se pokazati univerzalnom kušnjom za svaki narod i pojedinc u njemu.

      Hod pustinjom u ostatku SZ-a i Izraelovoj memoriji postao je metafora, slika života. On oslikava duboka životne istine, pitanja i probleme: Boga koje je tu i spašava i Izrael kojemu se čini da propada i buni, a ne vidi da je to put oslobođenja. Izrael u pustinji uči živjeti u Božjoj prisutnosti, uzimati slobodu i život samo iz Božje riječi i ni iz čega drugoga. Za postizanje takvog ideala bilo je potrebno čišćenje srca tako da je hod pustinjom zapravo hod pustinjom vlastitog srca koje treba upoznati i otvoriti da bi i u njemu, kao i u prirodi, zavladao Bog, da se u njemu šeće kao u lijepo uređenom vrtu!

      Hod pustinjom će, osim zajedništva s Bogom u vidu Sinajskog saveza, iznjedriti i solidarnost među Izraelcima jer u pustinji je nemoguće živjeti i preživjeti bez pomoći drugoga, bez suradnje i društvenosti. Zbog toga će kasnije na nekim mjestima SZ-a boravak u pustinji postati idealiziran – narod je jedinstven u ostvarivanju Božjeg projekta i svetosti (Br 15,32-36; 17,6-15; 25,6-13), to je vrijeme zaručništva i prve ljubavi Boga i Izraela (usp. Hoš 2).

      I kada nauči na Božju prisutnost i moć njegove riječi, Izrael već u slijedećem trenutku ostaje sam. Hebr. midbar upućuje na odsutnost riječi. Izrael zapravo biva, poput Abrahama, uveden u kušnju u kojoj treba izmjeriti svoju vezu s Bogom, razinu svoje vjernosti i partnerstva. U trenucima kad je odsutna riječ Božja, u pravilu se pojavljuje riječ ljudska – Izraelci se bune i mrmljaju! Tako je prije sklapanja Saveza na Sinaju (Izl 19-20), tako je i poslije njega – intenzitet pobuna stalno raste! Na njih Gospodin reagira sa razumijevanjem i milosrđem. Nakon sklapanja Sinajskog saveza, postaje stroži prema Izraelcima jer su Savezom na sebe preuzeli obveze i sada ih odgaja za odgovornost. Nevjernost Izraeleca i nespremnost da zaposjednu Obećanu zemlju postati razlog da ih Gospodin kazni sa 40 godina lutanja pustinjom – dok ne izumre nevjerni naraštaj!

      Izrael pod Sinajem

      Dakle, u poglavljima Knjige Izlaska 16-18 Izrael nastavlja svoj hod prema Obećanoj zemlji (usp. Post 15,19ss, Izl 6,2-8). Do danas je ostalo nejasno kojim putem je Izrael išao: sjeverno uz more ili južno, kao što tvrdi kršćanska tradicija iz 4.st? U svakom slučaju, bliže odredište ka kojem se Izrael usmjerava jest brdo pod kojim se Gospodin ukazao Mojsiju i rekao mu da će Izraelci, po izlasku iz Egipta, ovdje služiti Bogu (3,12).

      Do sada je Gospodin izraelski narod oslobađao od (Egipćana) i vodio ih kroz (pustinju). Gora Sinaj će se pokazati samo privremenim boravištem, no ovdje put ne završava. Osim toga, geografija, pa ni pojam Obećane zemlje, ne daje odgovor na pitanja – za što ih je oslobodio? Svrha svih Božjih akcija u prilog Izraelu postat će bjelodanom ovdje pod Sinajskom gorom. Sve do sada spominjane teološke kategorije (Stvaranje, izabranje, sloboda, život itd.) uviru u ono što će se dogoditi u Sinajskom savezu – uviru i dobivaju novi impuls, novu kvalitetu. Ovdje će Izrael dobiti Zakon Božji koji sadrži temeljne strukture njegovog zakonodavstva, štovanja Boga i narodnog identiteta uopće. Time Božji projekt kojeg je započeo s Abrahamom, projekt spašavanja iskvarenog svijeta (usp. Post 6,5-7) dobiva svoj pečat i prve konkretne odrednice. Više nije skriven samo u Božjim mislima nego biva objavljen, štoviše – udijeljen Izraelu, a Izrael njime obavezan.

      Izrael će zapravo tek nakon što se oslobodio jednog gospodara (faraona i Egipćana), dobiti drugoga s kojim sklapa Savez i preuzima obaveze. Dakako, u prvi mah ovo ne zvuči ohrabrujuće i ne daje dojam da je Izrael oslobođen. No, njegova kasnija povijest jasno će pokazati da ovo drugo „ropstvo“, da odredbe ovog drugog gospodara nemaju za cilj osigurati gospodaru korist nego Izraelu slobodu. Štoviše, povijesno iskustvo će pokazati da Izrael, ako ih odbaci, nije sposoban – iako ga nitko izvana ne ugrožava – živjeti slobodu sam unutar svojih granica. Kasniji će događaji dokazati da Izraelci svoju slobodu mogu steći samo ako priznaju odredbe ovog drugog gospodara, tj. ako prionu uz Božji zakon.

      Sinajski savez (20,1-17)

      Uvodni tekst u Izl 19,3-8 složen je upravo prema modelu vazalskog ugovora tj. saveza kakvi su se sklapali na političkom području između jačih i slabijih partnera: podsjećanja na ono što je jači učinio u prilog slabijeg (19,4), uvjeti koje mora slabiji mora ispuniti da bi stupio u Savez (19,5a), obaveze koje će ostvariti jači ako mu slabiji bude vjeran (19,5b-6a) te prihvaćanje uvjeta koje je postavio jači od strane onog koji je slabiji (19,7-8). Nakon ovog početnog pristanka, Bog izdaje naredbe o pripremi za sklapanje Saveza – posvećivanje naroda i njihovo očišćenje te disciplina pod gorom Sinaj (19,9-25).

      U Izl 20, nakon izvršenih priprema, Bog će Izraelu udijeliti Deset zapovijedi, kao prvi dio svoga Zakona. Prvo treba reći da pojmova deset, zapovijed i Zakon u hebrejskoj Bibliji nema kad se radi o Sinajskom zakonu u Izl 19-24, dakle u opisu njegovog donošenja. U hebrejskom originalu ovdje se govori o riječima: ono što Bog upućuje Izraelcima su njegove riječi a sve skupa jest njegova pouka (Torah). Pojam Zakon i zapovijedi uvedeni su u kasnijim prijevodima. Izvorno, dakle, Bog Izraelu upućuje svoju pouku kako će živjeti kao njegov saveznik – to je pouka kako hoditi putem života. Dakako, Izrael nije morao prihvatiti ni ovu pouku, međutim, povijest će pokazati kako će u slučaju nepoštovanja ovih Božjih riječi nastajati nered među Izraelcima, vraćat će se u kaos na koji Bog neće moći ostati skrštenih ruku, kao što nije ni na grijehe i okorjelost u zlu drugih pojedinaca i naroda, što smo vidjeli do sada.

      Bog koji nije morao, ali je htio osloboditi Izraela iz Egipta, želi ga i dalje oslobađati i zato ga čini svojim saveznikom, zato mu udjeljuje riječi koje vode na put života. Dakle, njegove riječi nisu zapovijed nego sredstvo oslobođenja, putokaz u život. Stoga će u tim riječima biti nešto što zvuči kao zapovijed, npr. ne poželi, ne ubij itd., ali samo da bi Izraelu zatvorio put koji vodi u nered, ropstvo i smrt. Pomoću ovih riječi Gospodin želi „ograditi“ Izraela da ne bude izložen zlu i njegovim razornim učincima. Oslobođenje koje je Gospodin započeo snažnom mišicom tek je početak: kad Izrael uđe u Obećanu zemlju i kad ne bude ima agresora za vratom, i onda treba biti slobodan – slobodan u sebi. Ove riječi, ako ih bude vršio, osigurat će mu nutarnju slobodu – da ne porobljuju, ne varaju i ne oštećuju jedan drugoga. Kada bi ih se pridržavali, u zemlji bi vladali red i pravda, nitko ne bi bio prevaren ni oštećen. Da svaki, pa i najslabiji pojedinac u narodu, bude zaštićen i da može slobodno i ljudski živjeti – upravo je to cilj ovih zapovijedi. Većina ih je, stoga, usmjerena na ljude a samo manji dio na Boga – on i ovdje više brine o ljudima nego o sebi!

      Pomoću ovih riječi Bog kani spriječiti Izraela da padne u kaos i krene put smrti i one su stoga izraz njegovog projekta kojeg je počeo s Abrahamom. One trebaju osigurati zdrav i skladan život izraelskog naroda i biti mu na blagoslov. Kada se to dogodi, onda Izrael može postati svjedočanstvo Božjeg osloboditeljskog projekta za sve druge narode. Pred očima svi drugih naroda Bog se treba proslaviti u Izraelu tako da se i oni požele uključiti u ovaj projekt oslobođenja i ozdravljenja svijeta.

      Naš današnji mentalitet je „osjetljiv“ ili, bolje reći, ne trpi zapovijedi. I ovih „10 Božjih zapovijedi“ znaju vrijeđati ponos modernog čovjeka. Međutim, upravo one svojom istinitošću i dubinom mogu postati spasotvorne i oslobađajuće. Čovjek želi biti slobodan, to je jasno. No, čovjek isto tako ne želi biti prevaren. Upravo iz susreta ovih dviju vrijednosti tj. zahtjeva koje čovjek stavlja pred život, vidljiva je vrijednost ovih Božjih riječi. Zapovijed nije lako čuti, ali što ako ta zapovijed vodi dobru? Što ako ona nema alternative? Umjesto da se pita da li mi je laka ili teška?, da li me zarobljava?, ne bi li se čovjek radije trebao pitati: a zašto ne mogu prionuti uz nju? Jesam li uopće slobodan ako ne mogu prionuti uz dobro? Tako se Božja riječ, bez obzira bila ona shvaćena kao zapovijed ili ne, otkriva ne samo kao vanjski putokaz u život, nego kao kazaljka koja mi pokazuje stupanj moje unutarnje slobode. Da čovjek, dok se grčevito bori za svoju vanjsku slobodu, ne ostane iznutra neslobodan. I da ne bi, hitajući za slobodom, ostao prevaren jer nije slobodan učiti o dobru i uz njega prionuti. Stoga Božja riječ, dok izvana oslobađa međuljudske odnose, iznutra otkriva stupanj moje slobode i time pomaže moje sazrijevanje.

      Ovo oslobođenje u novom zavjetu poprimit će još naglašeniju unutarnju dimenziju – umjesto društvenih odnosa, u prvi plan će doći duboka osobna istina, duhovna stvarnost koja se treba osloboditi zabluda i grijeha da bi mogla krenuti ka punini života s Bogom. Sv. Pavao će kršćanima reći da su prestali biti robovi grijeha i da sada postaju robovi pravednosti – do posvećenja (Rim 6,19)! Tek nakon oslobođenja čovjekove nutrine, može doći do preobražaja odnosa među ljudima.

      Umjesto zaključka

      Iako su Izraelci u najvećim teškoćama postajali malodušni i nisu se uzdali u Gospodina, uvijek su bili izbavljani tako da će hod pustinjom na koncu biti okončan ulaskom u Obećanu zemlju i time pokazati da je unatoč narodu Bog ispunio svoje obećanje. Kasnije će se Izrael sjećati, prebirati po ovim događajima i, upravo zbog svog odustajanja od Božjeg projekta i nemogućnosti da ga izvede svojim silama, da shvati i prihvati njegovih 10 riječi, na koncu shvaćati i priznavati da je na djelu bila mišica Gospodnja! Ta ne bi sami sebi zadali takve standarde koje poslije ne žele izvršavati i zbog kojih bi sami sebe optuživali i nazivali nevjernim, preljubničkim naraštajem, neobrezanih srdaca i sl! Dakle, netko veći im je postavljao standarde i „vukao“ ih naprijed – kao otac sinčića!

      Usred njihove nemoći očitovala će se Božja moć i pobijedila. Izrael će postupno spoznavati kakvog saveznika ima, daleko moćnijeg i vjernijeg od sebe i to u tolikoj mjeri da mu može vjerovati više nego sebi.

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić