U ciklusu o Abrahamu život glavnog lika je promatran pod temom dobivanja potomstva. U ciklusu o Jakovu fokusira se međusobni odnos potomaka, dok su u ciklusu o Josipu prisutna oba prethodna naglaska i međusobno su kombinirani.

      Ovo je treći tzv. ciklus u okviru Knjige Postanka. Iako je u svakom od njih osnovna tema primanje, prenošenje i ostvarivanje Božjih obećanja – prije svega onih o blagoslovu – ipak svaki se odlikuje vlastitim sekundarnim odlikama. U ciklusu o Abrahamu život glavnog lika je promatran pod temom dobivanja potomstva tj. rođenja njemu obećanog sina. U ciklusu o Jakovu težište pripovijedanja se premješta sa rađanja potomaka na njihov međusobni odnos, dok su u ciklusu o Josipu prisutna oba ova prethodna naglaska i međusobno su kombinirani.

      Mi živimo u epohi u koja traži nove oblike društvenog života, brak se smatra dovedenim u duboku krizu itd. Ciklus o Josipu nalazi se upravo na početku ove epohe za koju danas mnogi smatraju da je potrošena i da treba ustupiti mjesto novim oblicima ljudskog života i udruživanja.

      Ipak, u svoje vrijeme ovaj ciklus je bio moderan: u njemu nema čestog Božjeg pojavljivanja, Bog više ne razgovara sa čovjekom, svi su događaji razumljivi sami po sebi. No, stalno se u pozadini osjeća Božja prisutnost koja na svoj tihi način vodi događaje.

      Ovdje je objektiv pripovjedača koncentriran na događaje u Jakovljevoj obitelji. Za razliku od našeg modernog mentaliteta koji događajima u obitelji ne pridaje takvu težinu kakvu imaju javni događaji (politika, ekonomija, sport...), biblijski čovjek gotovo da nije imao javnog života – težište njegove pažnje bila je obitelj tj. njegov klan – tu se odvijao sav njegov život. Tu je on trebao uživati šalom, mir. Mir označava ukupnost preduvjeta da bi čovjek dobro živio i napredovao u svakom pogledu – zdravlje, blagostanje, međuljudski odnosi, odnos s Bogom, s prirodom itd.

      Naš biblijski pripovjedač događaje u Jakovljevoj obitelji počinje promatrati od činjenice da je Jakov najviše volio Josipa jer je bio dijete njegove starosti. Budi se reakcija Josipove braće koja ga se, zbog ljubomore žele riješiti. To su doista i učinili, a ocu ispričali laž da ga umire. Cijela je stvar zataškana, nitko od sudionika nije progovorio. Naizgled je i nakon Josipove „pogibije“ sve kao i prije. Ali, samo naizgled! U Jakovljevoj obitelji narušen je šalom! Oni koji su ga narušili ne mogu ga nanovo uspostaviti. Naprotiv, sada svaki od braće zna da, ako bude zasmetao drugima, i on može proći kao Josip! Više ništa nije sigurno, sve su pa i one najgore mogućnosti otvorene! Brat više nije siguran gledaju li ga druga braća kao brata ili kao opasnost koju će prvom prilikom eliminirati. Veliko zlo ušlo je u Jakovljevu kuću. Stoga je ona vapila za mirom.

      Ciklus o Jakovu pripovijeda kako će u ovoj obitelji biti uspostavljen mir. Tamo gdje se sudionici ne bi nadali, preko događaja na širem svjetskom planu Bog, iako nije često spominjan, uspijeva ishoditi niz događaja pomoću kojih protagoniste vodi putem duhovnog sazrijevanja i osposobljava ih za izgradnju mira. Ne toliko riječima koliko pomoću događaja.

      Stoga je ova svojevrsna novela zapravo pohvala Bogu koji, i kada nije u prvom planu, ipak aktivno djeluje i može ljude, koji toga nisu ni svjesni, voditi prema uspostavi mira. Gospodin je upravo to želio kad je odlučio popravljati narušeni svijet preko Abrahamovog potomstva.

      Braća eliminiraju Josipa

      Biblijski pisac nam dosta neutralno prikazuje početak problema, bez da moralno kvalificira roditeljsko favoriziranje najmlađeg sina. Kao da jednostavno želi konstatirati činjenicu koja je prisutna u toliko obitelji. Kaže da je Izrael volio Josipa više nego ijednog svog sina jer je bio dijete njegove staračke dobi (Post 37,3). Možda je nekorektno reći volio više, ali ga je sigurno volio drugačije. To možda znači da ga je volio intenzivnije, grčevitije: stariji sinovi su desetljećima uz roditelje, odrasli su ljudi, a najmlađi je dijete njihovih poznih godina koji će biti kratko s njima, možda ga ni neće uspjeti ugledati kao odrasla čovjeka... Toliko toga su dali starijoj djeci, a najmlađega će ostaviti nedorasla i nezbrinuta...

      I daruje mu kićenu haljinu. Odjeća je u ono vrijeme, više nego danas, bila znak društvenog statusa. Ova haljina je od izuzetnog pripovjedačkog značaja u priči o Josipu. Pomoću nje otac čini vidljivom svoju naklonjenost Josipu, ona bode oči njegovoj braći da ga zamrze (37,4), pomoću nje kao dokaza braća će lagati ocu da su ga rastrgale zvijeri...

      Uz kićenu haljinu, na scenu se pojavljuju snovi. Dok je kićena haljina označavala ono što su roditelji činili u svom stavu prema Josipu u odnosu na drugu djecu, pomoću snova Josip stječe spoznaju o svojoj posebnosti tj. superiornosti u odnosu na braću i roditelje, a kasnije ga njihovo pronicanje zaista uzdiže čak i na političkoj ljestvici u tadašnjoj svjetskoj supersili – Egiptu. Smije li uopće jedan brat biti tako uzdignut iznad drugu braću i roditelje? Ovo pitanje postat će naročito aktualno povodom zahtjeva da se u Izraelu uvede monarhija – smije li jedan čovjek vladati nad drugima? Nisu li svi ljudi na sliku Božju, ne trebaju li svi trebaju vladati?

      Reakcija braće na Josipa u osnovi je ispravna. Međutim, samo u svojoj polaznoj točki. Kao što je prirodan i razumljiv stav roditelja prema Josipu, ali je problem što su vanjskim ponašanjem uveli stvarnu društvenu razliku između svoje djece (kićena haljina!), istoa tako je i stav braće koja žele ispraviti ovu nepravdu prirodan i moralno prihvatljiv, no problem počinje u trenutku kada oni pravdu žele uspostaviti sami i to pomoću sile u ozračju mržnje. Dakle, dva prirodna i opravdana stava, ali kad ih se počinje na krivi način ostvarivati oni uzrokuju lomove i tragediju. Mudrost je pronaći pravi način da se ono što srce govori oživotvori u stvarnosti na dobro svih; mudrost je živjeti iskreno i pravedno a ne vrijeđati druge nego ih poticati da svaki pojedinačno raste kao čovjek i svi skupa u međusobnoj slozi.

      Poput Kajina, Josipova braća žele zadobiti ljubav – što je ispravno i razumljivo, ali poput njega kreću pogrešnim putem. Smatraju da je jedini mogući način da to postignu – ubojstvo!

      Odluku da ga fizički eliminiraju mijenja najstariji brat Ruben. Najstariji brat je onaj koji preuzima autoritet u očevu odsustvu. On je onaj koji će ocu trebati odgovoriti na pitanje o najmlađem bratu. I zato što će se od njega tražiti odgovor, on sada postupa odgovorno. Želi barem umanjiti zlo. I, primjećujemo, ovime postupa drugačije nego Kajin – Ruben želi biti čuvar svoga brata, barem u najmanjoj mjeri. I stoga ga prodaju karavani putujućih trgovaca – Midjanaca.

      Nakon što su „ubili“ tj. eliminirali brata, postaje jasno da time nisu zadobili očevu ljubav – Jakov počinje strahovito tugovati – Josip mu je sada još više u mislima! Isto tako, postat će jasno da Bog nije digao ruke od od Josipove braće! I dalje ih prati! I dalje su mu važni – voli ih!

      Bog uzdiže Josipa

      Ovdje počinje dio priče kad Bog stupa na scenu. Opet je nevidljiv kao i do sada. Međutim, aktivno je prisutan u Josipovoj tragediji koju će pretvoriti u Josipov uspon – od roba do premijera supersile Egipta! Obećanja dana Abrahamu Bog sada provodi kroz ovu jedinu preostalu liniju, Josipa, koja nije pokidala mir i pribjegla nasilju i porobljavanju slike Božje. Bogu, dakle, nije problem od roba načiniti ministra. I njegovoj braći je vjeran – njih će svojom pedagogijom privesti pomirenju i tako uspostaviti mir u Jakovljevom domu.

      I kada nakon lažne optužbe supruge svog prvog gospodara Josip dospije u zatvor – zato jer je bio vjeran Bogu i nije pristo s njom učiniti preljub – zahvaljujući Božjem daru tumačenja snova iz zatvora biva uzvišen za upravitelja faraonovog dvora i cijelog Egipta (40-41)! I zahvaljujući tome što je tim darom pomagao svoje sudrugove u zatvoru. Snovi ovdje predoznačuju Božju objavu – Njegovu riječ koja je povjerena Izraelu, ali ne samo za njega nego za cijeli svijet – Izrael treba služiti svijetu jer je njemu povjerena Objava Božja.

      Josip i njegova braća

      Obdaren ovom Božjom mudrošću, Josip će pri prvim susretima s braćom naizgled čudnim zahtjevima koje postavlja u njima pojačati svijest o grijehu kojeg su negda počinili prema njemu i potaknuti želju za ispravljanjem štete tj. za uspostavljanjem narušenog mira. Već pri prvom susretu sa braćom koja ga ne prepoznaju i koja su došla kupiti hrane za obitelji, on zahtijeva da slijedeći puta dovedu najmlađeg brata. Šimuna ostavlja u zatvoru kao taoca – tada Juda, onaj koji je predložio da se Josipa proda u roblje Jišmaelcima, naglas priznaje da ih sve ovo snalazi kao kazna za njihovog brata – gledali su njegovu dok ih je molio za milost, ali ga nisu uslišali (42,21).

      Kada su sa hranom došli kući k ocu Jakovu, ustanovili su da je svakom od njih novac vraćen u njegovoj vreći. No, kako sada nazad u Egipat po novu nabavku – već su bili osumnjičeni da su uhode, Šimuna su im ostavili kao taoca, a sada će se ispostaviti da ni hranu nisu platili? Osim toga, Jakov je protiv da povedu najmlađega, Benjamina, sa sobom: Mene vi ostavljate bez djece, Josipa je nestalo, Šimuna nema a sada biste odveli i Benjamina (42,36)!

      No, glad je pritisla, drama ide prema vrhuncu. Tada Juda, onaj koji je predložio da se Josipa proda u roblje Jišmaelcima, sada on ocu garantira samim sobom da će vratiti Benjamina, novog očevog mezimca. Time je dovršen dugi put koji je bio neophodan za uspostavljanje mira: krivci, na usta svog predvodnika, priznali su krivicu. I još k tome, sada reagiraju drugačije: onda su prodali brata iz zavisti i ljubomore, a sada za novog mezimca na Judina usta jamče samim sobom da će ga vratiti ocu!

      Kada Josip bude Benjamina optužio da je ukrao srebrni pehar i da treba ostati rob u Egiptu, doista se javlja Juda i spreman je izvršiti svoje obećanje Ocu. Sad je ona spreman i nudi se da umjesto mezimca Benjamina ostane robovati u tuđini: jer kako mogu k svome ocu ako dječaka nema sa mnom! Ne bih mogao gledati jad što bi snašao moga oca (44,34)! Evo promjene, evo stava potpuno suprotnog od onoga kojeg su imali kad su Josipa predavali u roblje! Onda ih nije bilo briga za oca ni za brata! Dug unutarnji put su prešli i stigli su na cilj! Sad je on spreman na sebe preuzeti bratovu krivnju. A to je puno više negoli samo trpjeti mlađeg brata kojeg otac više voli i koji izaziva ljubomoru. Sad može čak i trpjeti umjesto njega i snositi njegovu krivicu! Osjetimo, ovdje imamo prve proplamsaje one ljubavi koju će kasnije u Novom zavjetu živjeti Gospodin Isus – iz ljubavi trpjeti i ispaštati tuđu krivicu!

      Poanta – Božja pedagogija i uspostavljanje mira

      Ovdje vidimo koji je preduvjet uspostavljanja mira: ne samo da žrtva bude spremna oprostiti – Josip je to jamačno bio cijelo vrijeme, nego da i počinitelji zločina uvide grešku i počnu živjeti ispravno, njegovati prave vrijednosti. Taj princip ćemo imati potvrđen u Evanđeljima kad Isus susreće pojedine grešnike i proglašava im oproštenje – to su uvijek ljudi koji su u sebi prihvatili promjenu, okrenuli se istini i pravdi. Nakon toga je moguće oproštenje. U suprotnom bi zlo i ono što razara mir nastavilo živjeti u čovjeku, a izmirenje i oproštenje bi bilo nemoguće tj. lažiran čin.

      Ovo je slikovit i jezgrovito predstavljen model postizanja mira kojim će se Bog služiti tijekom Starog zavjeta da bi Izraela, čestog zalutalog sa pravog puta, privodio uspostavljanju vjernosti i mira. To će ponekad ići riječima, prijetećim događajima ili čak pravim katastrofama. Iz toga će Izrael učiti da Bog zapravo sa svakim narodom tako postupa i da, kada Izabrani narod dobiva Obećanu zemlju ili pobjeđuje u ratu, onda je u službi Božje pravde, no to ne znači da je sam postao pravedan i da već u najkraćem periodu neće i on, poput Josipove braće, biti podvrgnut procesu priznavanja krivnje i prihvaćanja pravih vrijednosti.

      ----------

      Tijekom svoga očitovanja braći, Josip – sada već dokazani objavitelj Božjih namisli – objavljuje da je njega Bog poslao u Egipat da bi svojoj obitelji sačuvao život (45,4-8; usp. 50,20). Time se daje objašnjenje i poveznica za susljedni silazak cijele Izraelove obitelji od 70-ak duša u Egipat (46-47). Daljnji tijek događaja pripovijedat će Knjiga Izlaska.

      No, u posljednjim poglavljima Knjige Postanka Izraelovi sinovi već poprimaju značajke rodozačetnika pojedinih od 12 Izraelovih plemena (49,28). Svaki od njih prima blagoslov kojeg je na početku primio Abraham kao pojedinac. Stoga će i obećanje zemlje biti ponovljeno kroz Josipova usta: ja ću, evo, naskoro umrijeti. Ali će se Bog, zacijelo, sjetiti vas i odvesti vas iz ove zemlje u zemlju što ju je pod zakletvom obećao Abrahamu, Izaku i Jakovu (50,24). Znači, boravak u Egiptu neće biti dug.

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić

PETROVARADIN, 13.10.2010. – U crkvi sv. Jurja Sv. Misu zaziva Duha Svetoga blagoslovljen početak nove akademske godine predslavio je srijemski biskup msgr. Đuro Gašparović u zajedništvu sa vlč. Vereblyi Arpadom i vlč. Marijanom Vukovim.

      PETROVARADIN, 13.10.2010. – U crkvi sv. Jurja, 13. listopada je slavljena sveta misa zaziva Duha Svetoga za sretan i blagoslovljen početak nove akademske godine. Euharistiju je predslavio srijemski biskup msgr. Đuro Gašparović u zajedništvu sa vlč. Vereblyi Arpadom i vlč. Marijanom Vukovim.

      Okupljene mlade iz Subotičke, Zrenjaninske i Srijemske biskupije te Grkokatoličkog egzarhata, na početku sv. mise srdačno je pozdravio biskup domaćin riječima radosti i zahvale što se nova akademska godina započinje zazivanjem Božjega blagoslova. Liturgija je time bila svečanija što je bila dvojezična, na hrvatskom i mađarskom jeziku, a i zbog toga što su na misi bili prisutni katolici iz svih nacija sa prostora naših biskupija.

      Studentski susreti će i nadalje biti svakog utorka u Novom Sadu na mađarskom jeziku te svake srijede u Petrovaradinu na hrvatskom jeziku.

                                                                                                           Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević

Petrovaradin - 11. 10. 2010. - Održana redovita mjesečna duhovna obnova svećenika Srijemske biskupije koju je vodio  preč. Bože Radoš, duhovnik Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu.

      Petrovaradin - 11. 10. 2010. - Redovita mjesečna duhovna obnova svećenika Srijemske biskupije održana je u ponedjeljak 11. listopada 2010. godine u prostorijama Srijemske biskupije u Petrovaradinu. Duhovnu obnovu vodio je preč. Bože Radoš duhovnik Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu.

       Duhovna obnova započela je u biskupskoj kapelici pobožnošću molitveno-meditativnim pokorničkim slavljem u kojemu su svećenici razmatrali o dijelovima tijela i njihovoj upotrebi, a to su bila usta, oči, ruke, uši, nos i srce. Nakon završne molitve pokorničkog bogoslužja svećenici imali priliku za ispovijed.

      Zatim je održano je razmatranje o primjeru Blažene Djevice Marije koja je svojom predanošću Bogu bila spremna sudjelovati u Otajstvu spasenja te da se i mi svećenici trebamo ugledati u njezin primjer otvorena i čista srca u pristupu Bogu, ljudima i samima sebi.

       Nakon obnove susret se nastavio u bratskom druženju i odmoru.

                                                                                 Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević

STARA PAZOVA, 9. listopada 2010. godine - U crkvi Presvetog Trojstva u Staroj Pazovi proslavljena je stogodišnjica posvete crkve. Misno slavlje predvodio je biskup srijemski mons. Đuro Gašparović sa svećenicima zemunskog dekanata.

      STARA PAZOVA - U subotu 09. listopada 2010 u 17h u  crkvi Presvetog Trojstva u Staroj Pazovi održana je sveta misa povodom stogodišnjice od posvete crkve. Misno slavlje predvodio je biskup srijemski mons. Đuro Gašparović sa svećenicima Zemunskog dekanata.

      Na početku svete mise župnik golubinački i upravitelj filijalne crkve Presvetog Trojstva u Staroj Pazovi vlč. Ivica Damjanović pozdravljajući sve prisutne istaknuo je:

      „Dana 20. veljače 1910. godine obavljena je posveta crkve u Staroj Pazovi na čast Presvetog Trojstva. Čin posvjete obavio je zemunski župnik dekan i opat Mato Strac. Sama izgradnja crkve počela je dve godine ranije 1908 . Crkvu je dobrotom biskupa vijernika i građanskih vlasti započeo graditi tadašnji župnik Franjo Vuković.

      Nalazimo se u stogodišnjici crkve i želja nam je u ovoj jubilarnoj godini crkvu obnoviti duhovno i materijalno. Jer naša crkva je kroz sto godina svoga života okupljala vjernike na euharistijska slavlja, molitvu, druženja, ekumenske susrete...bila je odgajateljica vjernog naroda Stare Pazove. Svojim zvonima poziva već sto godina vjernike na živjljenje života po vjeri. Tako i u ovoj godini jubileja poziva nas da se duhom obnovimo, te da krenemo i u materijalnu obnovu naše crkve.“

      Msgr. Đuro Gašparović u svojoj propovijedi istaknuo je: „Dok sudjelujemo u ovom današnjem slavlju, potvrđujemo našu pripadnost sveopćoj Crkvi i povezanost sa župom i zajednicom vjernika ovdje u Staroj Pazovi, ali isto tako ulazimo u razmišljanje o prisutnosti Boga u prostoru, konkretno sada, na ovom mjestu, u ovoj crkvi čiju stotu obljetnicu ove 2010. godine slavimo. Ova crkva je i danas mjesto okupljanja zajednice vjernika katolika na slušanje Božje riječi, na molitvu i hvalu Bogu i na slavljenje svetih otajstava, posebno na slavljenje euharistijske žrtve Krista Gospodina, na slavljenje svete misa.“

      Na misnom slavlju prisutvovali su i vjernici Evangeličke i Pravoslavne crkve.

      U slavlju svete mise mogli su sudjelovat i slušatelji Radio Marije u Srbiji čiji je radio direktno prenesio svetu misu.

                                                                                                                      Ivan Radoš

Ivan Radoš

Nakon uništenja Sodome i Gomore (Post 19), u Post 21 čitamo kako Bog ispunja obećanje Abrahamu – Sara je rodila sin Izaka – dijete smiješka. Konačno može odahnuti! Međutim, u životu se odahnuti može samo na kratko a tako je bilo i s Abrahamom.

      Nakon uništenja Sodome i Gomore (Post 19), u Post 21 čitamo kako Bog ispunja obećanje Abrahamu – Sara je rodila sin Izaka – dijete smiješka. Konačno može odahnuti! Međutim, u životu se odahnuti može samo na kratko. Njegova žena Saraja ne može više trpjeti u istoj kući Jišmaela, prvog Abrahamovog sina kojeg je začeo sa svojom sluškinjom Hagarom – a na nagovor svoje zakonite žene Sare. Onda je muža nagovarala da rodi dijete barem s drugom, a sad joj to dijete smeta – da ne bi postalo nasljednik i dijelilo imanje sa sinom kojeg ona, zakonita žena, rodila Abrahamu!

      Abrahamu se to nije svidjelo, ali poslušan Božjem glasu otpravlja sluškinju i njihova sina u pustinju. Znao je da će se Bog već za njih pobrinuti, upoznao je da čovjeku s njim ne može ništa nedostajati. I sad, kad se čini da je pred Abrahamom i Sarom samo happy end jer su sve probleme riješili, sada počinje nešto novo i nezamislivo. Kako čitamo SZ vidimo da je pun tih nezamislivih novina koje zbunjuju čovjeka, a koje su uobičajen način Božjeg postupanja. 

      Bog traži da mu Abraham žrtvuje svog jedinca Izaka (22,1)! Na nijednom drugom mjestu u ciklusu o patrijarsima Izraela Bog nije tako dobro sakriven kao u ovoj. Odlučio je Abrahama staviti na probu, iskušati njegovu vjernost i skrio se. Čak nema ni njegova osobnog imena Jahve, ostalo je samo općenito elohim, božanstvo. Abraham kao da je ostao sam, njegovog Boga nema blizu njega. To je odlika duboke i ozbiljne kušnje. Takve su kušnje koje i mi prolazimo u svom životu.

      Nezamislivo! Tek ga je dobio! I sad da ga žrtvuje Bogu, tj. usmrti na žrtveniku?! Kolika bol za oca? Što da sada učini? Abraham zna da je Bog pravedan i da čak ima pravo tražiti ovu žrtvu! To je radikalno SZ-no poimanje Božje pravednosti koju je lijepo izraz Job u svojoj patnji – Gospodin dao, Gospodin oduzeo – blagoslovljeno ime Gospodnje! I Job je u duhovnom životu imao problema sa ženom: Bog udari Joba zlim prištem od tabana do tjemena. Job uze crijep da se struže njime i sjede u pepeo. Tada mu njegova žena reče: "Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!" Job joj odgovori: "Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?" U svemu tome Job nije sagriješio... (Job 2,7-10)

      Tako i Abraham znade da je Izaka dobio od Boga – znade da na njega nema prava. Jasno mu je da je Izak Božji, Bog mu dade život i da samo on ima pravo na njega. Zbog pravednosti ne može ga Bogu uskratiti!

      Mala je Abrahamu utjeha bila to što je u kanaanskoj zemlji postojao običaj žrtvovanja djece – pri podizanju kuće običavali su u njezine temelje ugraditi jedno dijete! Koliko god to bilo strašno za čuti, još je strašnije Abrahamu billo znati da on treba svog jedinca žrtvovati

      Ali, to još nije sve! Spremajući se da Bogu vrati Božje, Abraham ostaje bez ičega! Ako Bog traži nazad Izaka, što onda ostaje od Saveza kojeg je Bog sklopio? Ne ostaje ništa! Ništa od potomstva kojeg je Bog obećao da će biti kao pijeska na obali morskoj ili zvijezda na nebu! Sve onda propada! No, Bog ima pravo povući sva obećanja koja je dao Abrahamu! Abraham shvaća da mu Bog ta obećanja nije morao dati! I još mu, on Abraham, ostaje dužan – dobio je od Boga život! Bog mu ništa nije morao dati i sve što je dao može uzeti! Čime ga je Abraham mogao zadužiti? Što je njegov ulog u cijeloj ovoj priči?

      Shvaćajući da Bog ima pravo ne samo tražiti Izaka, nego da može povući sva svoja obećanja pa i oduzeti život njemu, Abrahamu, on postupa u skladu s onim što shvaća da je pravedno! Uzima svoga sina i kreće na planinu Moriju da ga žrtvuje, zapravo vrati Bogu! Evo, to je praotac vjere! To su principi duhovnosti – doći do istine o sebi i svom položaju pred Bogom i svijetom, spoznati što su sve darovi Božji i onda mu to priznati, reći mu hvala, biti spreman te darove dijeliti s njim ili mu čak vratiti ako zatraži!

      Jasno, Bog na ovako pošten stav ne ostaje ravnodušan! Krivo bi bilo reći da će sada nagraditi Abrahama za njegovu vjernost! Možda je bolje reći da će mu dati ono što mu je i prije planirao dati, ali je prije toga Abraham Bogu trebao dati samo jedno – potvrdu da je dostojan partner u tom Savezu. Partner, saveznik koji će priznati istinu, koji neće prisvajati ono što nije njegovo i stoga će biti u stanju i dalje hoditi putem istine i pravednosti.

      Da Abraham nije takav saveznik i da to nije bio spreman potvrditi, kakav bi to Savez bio? Bog uvijek može davati i davat će, ali ako čovjek to pravo ne vidi i pravo ne cijeni, onda živi u zabludi i savez postaje besplodan, neefikasan. Ova nam zgoda jasno govori da Bog želi svjesnog, iskrenog i pravednog saveznika, partnera – a svi smo njegovi saveznici po krvi Novoga saveza koju je Spasitelj prolio za sve! Abraham, praotac naše vjere, lijep je primjer kako čovjek treba sa svoje strane stvoriti preduvjete da bi na obje noge stajao kao saveznik, partner Božji! Ovdje lijepo vidimo što je abeceda pobožnosti – tek kad čovjek ima ovo što i Abraham, onda može razvijati pobožnosti, ovu ili onu duhovnost! Bez ove Abrahamove lekcije ne može se dalje – to bi bilo kao da želimo čitati a ne znamo ni pola slova. Ne bi išlo...

      Gledajući povijesno, Izraelski je narod već od Abrahama naučio da se Bogu ne mile ljudske žrtve i da ih ne traži. Stoga će u kasnijem zakonodavstvu Bog u ime Saveza tražiti otkup prvorođenaca – čin kojim se priznaje da su oni dar Božji i njih se otkupljuje potvrđujući tako Savez s Bogom. Proroci će u više navrati grmjeti protiv onih koji su ipak odlučili, po uzoru na pogane, žrtvovati svoje dijete, nazivajući to gnusobom i idolopoklonstvom.

      U Post 23 čitamo kako je Sara umrla i kako je Abraham kupio poljanu na kojoj će je sahraniti, a na kojoj će i on biti sahranjen (Post 25). Ovo je prva stečena nekretnina u zemlji koju je Bog obećao Abrahamu. Danas na tom mjestu stoji džamija, koja je nastala prepravljanjem jedne drevne kršćanske crkve. Današnji stručnjaci za pitanje osvojenja Obećane zemlje od Izraelaca nakon njihovog izlaska iz Egipta smatraju da je ovo model po kojem su i Abrahamovi potomci zaposjedali svoju buduću baštinu – dakle, ne toliko mačem koliko miroljubivim nastanjivanjem.

      Ciklus o Izaku

      Na početku Post 25 vidimo Abrahama koji je, ostarjevši, pozvao svoga najstarijeg slugu kako bi ga obavezao da iz njegovog rodnog kraja nađe ženu Izaku. Ovi detalji sugeriraju Abrahamovu visoku starost i nemoć tj. blizinu smrti. Sluga treba obaviti ono što je inače pripadalo u čast i vlast ocu. Eliezer kreće na put na kojem nema nikakvih čudesnih Božjih zahvata. Sve izgleda tako obično, no osjeća se kako biblijski pisac želi poručiti čitatelju da je Jahve stalno prisutan i blagoslivlja njegov poduhvat. „Sam put sa svim svojim nevažnostima i divotama objavljuje pratioca“ (D. Arenhoevel).

      Nakon što je Izak oženio Rebeku, Abraham će umrijeti „star i pun godina“. Duboka starost govori da se naužio života, a potomstvo je znak Božjeg blagoslova i način na koji umirući nastavlja živjeti ili, bolje reći, trajati na ovom svijetu. U ono vrijeme nije postojao pojam „života poslije smrti“ tako da su potomci predstavljali jedini način na koji netko produžava svoje postojanje.

      U odnosu na Abrahama i Jakova, Izak je relativno oskudno opisan. Vidimo ga gdje za vrijeme gladi sluša Božji glas da ne silazi u Egipat (koji zbog moće rijeke Nila nije uskudijevao vodom pa stoga ni hranom) i stoga i njemu Bog ponavlja obećanja dana njegovu ocu Abrahamu. I u sušnom periodu njegova sjetva uspijeva i donosi obilnu žetvu. Dakako, to izaziva ljubomoru i neprijateljstvo. No, on se ne upušta u sukobe – nastavlja mirotvornu politiku svog oca Abrahama. On se predaje Božjem vodstvu po nepreglednim prostranstvima koji je izraz slobode i njezine širine. Arapski pozdrav marhaba (široki prostor) izraz je divljenja nomada nad njihovom slobodom.

      Tako Izak dospijeva u Beer Šebu. Veoma je važno u propovijestima o patrijarsima da se i gdje kojemu od njih ukazao Bog. Po ukazanju on postaje rodozačetnik Izraela, a mjesto kasnije biva označeno kao hodočasničko odredište.

      Ciklus o Jakovu

       Izaku se rađaju blizanci, Ezav i Jakov. Sveto pismo nam, već drugi puta nakon Kajina i Abela, prikazuje problematičan odnos između braće, između dvojice koji su rođeni od istih roditelja i žive pod istim krovom. Između dvojice koji su pozvani od Boga i od njega blagoslovljeni. Riječ Božja ne zatvara oči pred tom stvarnošću koja je prisutna od samog postanka svijeta. Kroz Stari zavjet pa i u Crkvi. Dakle, pitanje nije da li je moguća konkurencija među Božjim ljudima nego kako ona treba biti življena? Kako prihvaćati izabranika Božjeg koji mi je zapravo konkurent?

      Dok se danas mali kršćani natječu u vjeronauku (vjeronaučne olimpijade, prestiž u razredu), odrasli su konkuretni u politici, ekonomiji, energetici... Ezav i Jakov su se natjecali za – blagoslov Božji! U ono vrijeme dobiti blagoslov značilo je – imat ću uspjeha u životu! U današnje vrijeme ljudi ne trče za blagoslovom nego samo za uspjehom, no može se primijetiti da neki jednostavno uspijevaju a drugi ne. Kao da postoji nešto što misteriozno u tom uspjehu što se ne može ispričati i prenijeti drugome, unatoč svim kursevima i priručnicima pod nazivom „kako biti uspješan?“.

      Ciklus o patrijarsima počinje s obećanjem blagoslova Abrahamu (12,1-3), završava s blagoslovom svih Jakovljevih sinova (49) a u sredini je, evo, borba za blagoslov! Razlog borbe ove dvojice braće jest uvjerenje da otac blagoslov može prenijeti samo jednom sinu i taj postaje baštinik imanja. U pravilu to je prvorođenac. Smatra se da je pravo prvorodstva najstariji nepisani pravo-privilegij u povijesti čovječanstva. Tako imanje ostaje nepodijeljeno i omogućava umnažanje kapitala i razvoj.

      Post 25,19-34, tekst u kojem se govori o rođenju blizanaca i njihovu odrastanju, daje naznake borbe za blagoslov i Jakovljevu pobjedu. Prije negoli Jakov kasnije blagoslov „otme“ prijevarom, već ovdje vidimo da je Ezav pogazio svoje prvorodstvo. Za ono što je imao a nije znao cijeniti (za razliku od abrahamovske vjernosti i nastojanja), njegov mlađi brat će se itekako zauzimati dok ne izbori (Post 27)!

      Jakov, prerušen u krzno, imitira Ezavove runjave ruke i pridobiva već obnevidjelog oca da mu udijeli blagoslov! I uspijeva! No, zbog toga mora bježati pred bratom Ezavom jer ga je odlučio ubiti (28)! Odlazi majčinom bratu Labanu u Abrahamovu postojbinu Haran. I tako se odvaja od onoga što je trebao zahvaljujući očevom blagoslovu dobiti – brzo je osjetio da se prijevarom ne postiže puno. Umjesto blagoslovljenika postaje bjegunac.

      Osim što se u ovim tekstovima naziru prastari načini govora o tome kako su ratari tj. sedentarni način života i rada potisnuli nomadski-lovački, oni govore da su i Izraelovi preci sudjelovali u tima procesima i da pri tom nisu bili etički na višoj razini od drugih naroda. Božji izabranici nisu uvijek uzorni i dobri (Mojsije, veliki vođa i David, veliki kralj, također će imati itekakvih mrlja)!

      Tako je na početku priče o Jakovu. No, kako događaji teku dalje, Bog vodi i polako odgaja čovjeka dok u njemu ne počnu sazrijevati etičke kvalitete.

      Tek kod njegovog ujaka Labana počinje se očitovati Božji blagoslov na Jakovu. No, kad mu je trebao biti isplaćen 7-godišnji rad i dana djevojka da se oženi, biva prevaren – prevarant je prevaren! Za voljenu ostaje raditi još 7 godina! Kao bjegunac je došao k Labanu i kao bjegunac odlazi! Ali kome – nakon 14 godina ide u susret svom bratu Ezavu! Ide mu na račun... U noći uoči neizvjesnog susreta – jer ne zna kako će se Ezav ponijeti prema njemu – Jakov se bori s Bogom! I pobjeđuje! Da to nije pobjeda kakvom se može pobijediti čovjeka, postaje jasno iz činjenice što ga Bog blagoslivlje i mijenja mu ime u Izrael. Dakle, Bog zadržava u svakom trenutku vlast nad događajima. Ali, Izrael je pobijedio.

      U čemu je pobijedio? Kad susretne svog brata Ezava, priznaje se njegovim podanikom, prostire se pred njim. U tom odnosu ostat će trajno. No, Božji blagoslov ostaje nad Jakovom i njegovim potomstvom i oni predstavljaju korijen budućeg Izraela.

      Kada sve sumiramo imamo slijedeće: Božji blagoslov doista je ostao na Jakovu jer će se u njegovu potomstvu ostvarivati Božja obećanja. Ezav nije dobio blagoslov kao prvorođenac, no on se prvorodstva ionako odrekao. Ali je na kraju postao očev nasljednik, što predstavlja materijalni sadržaj očevog blagoslova kojeg se daje prvorođencu i u tim smislu zaista će imati primat nad mlađim bratom. Što Jakov ima? Na njemu je ostao Božji blagoslov, no kasnije je on sam bio prevaren, služio 2 x 7 godina da bi na koncu postao podređen svom bratu. U borbi s Bogom i ljudima naučio je da se prijevara ne isplati, trpio tuđe prijevare i, nakon borbe s Bogom, dozrio dotle da pristane biti podređen svom bratu Ezavu! Upravo ono protiv čega se na početku borio, jer je Ezavu spremno oduzeo prvorodstvo i sve što ono sobom nosi. Njegovo novo ime Izrael označava tu borbu s Bogom i ljudima u kojoj Jakov okajava svoje grijehe i ispravlja svoje negdašnje ambicije, postaje sluga bratu u vjeri da je nositelj Božjeg blagoslova i obećanja koja će se u njegovu potomstvu ostvariti.

      Pokazalo se u njegovom životu da mu Božji blagoslov nije plijen koji će ga izdići iznad drugih, nego će ga – nakon što je posegnuo za njim – taj blagoslov voditi putem sazrijevanja jer će – on željan prvenstva nad bratom – sada biti u stanju trpjeti labanove prijevare i na koncu pristati biti sluga svom bratu Ezavu! Time se približava onoj abrahamovskoj liniji vjernosti Bogu.

      Tako Bog, dok planira put kojim će njegova obećanja ići ispunjenju, usput modelira one koji ih nose, podvrgava ih svojoj pedagogiji i uspijeva i krivim linijama ravno pisati!

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić

TOVARNIK, 9. listopada 2010. godine - U spomen na ubijenog svećenika Ivana Burika i 663 mučenika Crkve u Hrvata, 8. 10. održana je 2. Memorijalna utrka od Križa žrtvama za slobodnu Hrvatsku iz Vukovara pa do groblja sv. Križa u Tovarniku.

      TOVARNIK, 9. listopad 2010. godine - U spomen na mučki ubijenog svećenika Ivana Burika i 663 mučenika Crkve u Hrvata, dana 8. listopada održana je 2. Memorijalna utrka koja je krenula od Križa žrtvama za slobodnu Hrvatsku iz Vukovara do groblja sv. Križa u Tovarniku.

      Sve sudionike njih preko 60 među kojima je bilo žena i djece na samom startu blagoslovio je gvardijan vukovarski fra. Gordan Propadalo. Nakon 30 kilometara i nešto više od tri sata trkači su stigli do cilja na groblje u Tovarniku, gdje se okupilo mnoštvo vjernika iz Tovarnika i okolnih mjesta, kao i vjernika koji su hodočastili iz Strizivojne, Selaca Đakovački, Osijeka.

      Izaslanstva općine Tovarnik, Udruge dr. Ante Starčević i trkača koji su stigli iz cijele Hrvatske položila su vijence i zapalila svijeće na mjestu masovne grobnice i na grobu mučenika vlč. Ivana Burika, nakon toga uslijedila je zajednička molitva koju je predvodio župnik Stjepan Vukovac.

      U večernjim satima u prepunoj Crkvi sv. Mateja služena je misa zadušnica koju je predvodio mons. Stjepan Karalić uz koncelebraciju s ostalim svećenicima Đakovačke - osječke nadbiskupije.

                                                                                Antun Ivanković

Antun Ivanković