U prethodnom poglavlju (Post 3) čovjek prvotno iskazuje nepovjerenje svom Stvoritelju i zbog toga se odlučuje prestupiti Božju riječ, rađa a potom postaje očito da se njegov unutarnji stav ne ograničava samo na odnos prema Bogu. Osim što Adam i Eva odgovornost za prijestup žele skinuti sa sebe, među njima raste barijera jer više ne podnose svoju ogoljenost i osjećaju potrebu da je zaštite; sada teško dijele ono što svatko od njih za sebe jest neogrnut. Ovaj tekst prikazuje njihove potomke kod kojih grijeh ide još dalje i što je sve čovjek, kad se udalji od Boga, u stanju učiniti.

 

Kajin i Abel (Post 4,1-16)

 

Usprkos počinjenom grijehu, Bog ostaje vjeran svome stvorenju i nije povukao svoj blagoslov sa čovjekove plodnosti. Čovjek će svoj život širiti i u prostoru i u vremenu, no taj život – jer narušava onaj izvorni sklad – nosi u sebi razarajuće sjeme uništenja. Iako stečen pomoću Jahve, novi će život dijelom ići protiv njegovog projekta. Uz prvostečenog Kajina (kanah u hebr. znači steći), majka svih živih rađa i Abela (hevel, laki vjetar, kratkog daha)

Kajin je prvorođenac i stoga baštini posebni blagoslov. On je ratar, dakle pripadnik socio-ekonomske formacije koja će vremenom istisnuti stočare, kojima pripada njegov brat Abel.

Različitost njihovog rada uzrokovat će i razlike u kulturi življenja. Te razlike ulaze i u odnos s Bogom – svaki od njih Bogu prinosi od plodova svoga rada, Kajin od zemaljskih plodova a Abel prvinu stoke.

Upravo ovdje počinje problem: iako su oba prinijeli svoju žrtvu, svoju zahvalu, Bog je na Abelovu milosno pogledao, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati. Ne znamo zašto – Abelova žrtva je lijepo opisana, a o Kajinovoj ništa ne znamo. To ostaje tajna Božjeg izbora, Bog uvijek jednog odabire a drugog ne. No, Božji izbori odnose se na pojedine aspekte života, a ne na biće u cjelini. Svako biće kojemu život dao Bog voli jer taj život podržava iz trenutak u trenutak. No, nema sa svima isti plan i zato u nekim trenucima i za neke projekte izabire samo neke.

Kajinu je ovaj Božji izbor postao nepodnošljiv! Zašto je sada prihvatio Abelovu žrtvu a moju nije? Umjesto da preispituje sebe, svoj život i djelovanje, svoje sadašnje protivljenje, on kreće putem neprihvaćanja Božje volje.

U biti, Bog voli svako biće koje je stvorio, pa tako i svakog čovjeka. No, njegova ljubav je pomalo drugačija prema svakom od nas jer i mi smo međusobno različiti. Naš problem je što ono „različito“ prevodimo kao „više“ ili „manje“. Tako sad Kajin ne može podnijeti činjenicu da je Abel u ovom trenutku prihvaćen, a zaboravlja da je on-Kajin kao prvorođenac baštinio blagoslov kojeg Abel nema! Nije ga ničim zaslužio, dodijeljeno mu je da se prvi rodi i nije se bunio kad je dobio taj blagoslov – nije ga pokušao prenijeti na Abela. Ali, sad kad Abel nešto dobiva, sad za njega počinje problem! Kajin ne prihvaća način na koji Bog voli Abela, ali ne prihvaća ni kako Bog voli njega!

Kasnije će Izrael kao narod učiti da biti izabran ne znači da si bolji, veći ili na neki drugi način kvalitetniji, zaslužniji od drugih. Izabranje je Božji čin kojim nekog izdvaja zbog posebne misije koju će mu udijeliti.

I on želi imati Božju naklonost, ali do nje kreće krivim putem. Kajinu se, uslijed ljutnje, namrgodilo lice. Tako se naizvan očituje njegov unutarnji put kojim je krenuo. No, Bog ga ne napušta. I dalje ga voli i brine se za njega. I progovara mu (treba primijetiti da s Abelom uopće ne govori!): zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno?

Bog se prema Kajinu ponaša brižno kao otac. Čak napušta temu žrtve i eventualne Kajinove greške što nije prihvaćena. Bog žrtvu nije pogledao, ali Kajina jest! Važniji od žrtve sada je on, Kajin!

Ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš! A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti! Bog mu pomaže da nadvlada kušnju, da prihvati sebe i svoj položaj. Pokazuje mu da je ljubljen, da uživa pažnju Božju. Nek prihvati sebe i svoju slabost i neka je svlada. Osokoljuje ga kao otac sina, kao trener svog učenika!

Međutim, Kajin ne prihvaća očinsku pomoć, ne prihvaća Boga kao Oca a onda ni Abela kao svoga brata. Za razliku od Boga koji je njemu, Kajinu, govorio i tako pokušao sve da nadvlada problem, da razobliči zlo koje je blizu i prijeti, Kajin sa svijim bratom ne razgovara. Ne čini ništa da nadvlada problem. Nasilju ne treba govor, sili je on suvišan. Govor pokušava dizati mostove, graditi zajedništvo a grijeh ih ruši, sila ih kida. I u Bibliji, i u svijetu oko nas ubojice su tihi, logika nasilja kojoj se prepuštaju nema protrebe za riječima.

I tako zbog borbe za Božju naklonost događa se prvo ubojstvo – bratoubojstvo tj. prvi vjerski rat!

 

Kajin ubija Abela želeći ga eliminirati da bi mogao zauzeti njegovo mjesto. Nije razmišljao da tim činom negira Abela kao svoga brata, Boga kao svoga Oca, svoj blagoslov i baštinu koju bi inače imao te će stoga morati iz svoga kraja.

Nakon krvoprolića, Bog ga pita kao i Adama: gdje ti je brat Abel? No, pitanjem Kajinu daje do znanja da se stavlja na stranu žrtve – pita za Abela! Time u Kajinu budi odgovornost, da konačno postane svjestan onoga što je učinio i da prihvati barem odgovornost, kad već brata nije prihvatio!

Zar sam je čuvar brata svoga? Stariji brat bi trebao čuvati mlađega, međutim Kajin ne želi biti stariji brat! A maloprije se ljutio što je Bog dao prednost Abelu a zapostavio njega, starijeg brata! Dakle, malo želi biti stariji, pa malo ne želi. No, u tom krzmanju stradao je njegov brat – Abelova krv cijena je Kajinove nezrelosti i nepromišljenosti!

Iz Kajinova primjera vidimo da grijeh počinje iz neprihvaćanja sebe a urodit će nizom neskladnih ponašanja kojima se u većoj ili manjoj mjeri povređuje druge i njihova prava.

Božje prokletstvo nad Kajinom stavlja mu pred oči ono što sam ne želi prihvatiti – odgovornost za bratovu smrt. Kajinov čin pokidao je one veze koje su trebale biti između dva brata, narušio je red – Abel je također trebao gospodariti nad zemljom, ali ga je brat onemogućio – Kajin je, štoviše, nasrnuo na ono Božje u Abelu jer njegov brat je na sliku Božju. Zbog toga Abelova krv viče iz zemlje – tj. njegova tragedija traži pravdu. Da je Bog sada šutio, to bi značilo da blagoslivlja nered kojeg Kajin stvara u sebi i oko sebe. I zato Bog reagira, proklinjući ga. Tek tada Kajin počinje govoriti istinu! Kao da je htio i Boga učiniti sudionikom svojeg samozavaravanja i zločina!

Božje prokletstvo nije kazna, nego proglas onoga što je Kajin svojim grijehom prouzrokovao – duboki nered u sebi i u svijetu oko sebe. To je zapravo razaranje onoga svijeta kakvim ga je stvorio Bog, razaranje koje nepovratno unosi drugačiju „logiku“ u ovu stvarnost i ostavlja svoje posljedice – možda je bolje reći preuređuje svijet prema principima destrukcije. No, Bog će intervenirati da bi Kajinu ipak omogućio život i zato proglašava: tko ubije Kajina, sedmerostruka osveta na njemu će se izvršiti! Znak kojeg Bog ostavlja na Kajinu jest znak da ostaje s njim i da će ga i dalje pratiti na njegovom životnom putu.

S druge strane, ovaj znak na Kajinu govori da će ga drugi poštedjeti ne zato što mu žele dobro, nego zato jer im Bog prijeti 7-strukom osvetom – drugim riječima, nasilje je putem grijeha ušlo u svijet i u njemu se širi te čak i Bog gleda kako da ga ograniči i suzbije. Dakle, ono što čovjek počini grijehom, nered kojem na taj način otvori vrata, ne može se jednostavno eliminirati. To zlo i nered nastavljaju postojati i prijete svijetu u koji su pušteni poput neke zaraze.

 

Kajin sa svojom obitelji podiže prvi grad. Time Biblija želi reći da je početak ljudske civilizacije označen neredom, da je u same njezine temelje ušao grijeh, zlo i nasilje. Želeći prikazati kako se zlo širi, biblijski pisac prikazuje Lameka, Kajinovog šukununuka, kako se hvali: čovjeka sam ubio jer me ranio i dijete jer me udarilo... Ako će Kajin biti osvećen sedmerostruko, Lamek će sedamdeset i sedam puta! Dakle, sve manje je potrebno da čovjek posegne za zlom i da prolije krv. Da Božju mjeru prevencije, izopači u prigodu za nasilje.

 

U Post 6-9 biblijski nam pisac predočuje Božju reakciju na svijet korumpiran zlom.

Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća (6,5). Jahve se pokaja što je načinio čovjeka na zemlji (6,6). Kaje se Bog, umjesto da se kaje čovjek!

Koliko je ovo u suprotnosti sa svečanim stvaranjem u Post 1 kada Bog vidje da je sve bilo veoma dobro! Kao da je Bog poražen – kao da su grijeh i zlo nadvladali prvotnu dobrotu stvorenja. Čovjek je iskvario zemlju (hebr. dosovno zemlja je iskvarena-pasiv!) i za sobom u smrt povlači sveukupno stvorenje (6,11). Ono uništavanje zemlje koje je čovjek započeo i koje se još nije očitovalo u svojoj punoj dimenziji, iako je već na djelu, Bog odlučuje učiniti vidljivim i privesti kraju (6,13) – da bi se čovjek suočio sa zlom kojeg je počinio.

Kad se već činilo da zemlji nema spasa jer ju je čovjek iskvario a Bog odlučio taj proces dovršiti, kad se činilo da juri u propast, iznenada se Božji pogled zaustavio na Noi (6,8). Kao da je Bog pogledom tražio ima li išta što se može spasiti iz iskvarenog svijeta. I izabra pravednog Nou! Interesantno, SZ ga na više mjesta hvali (Ez 14,14.20), ali nigdje se ne kaže u čemu se sastojala njegova pravednost. Izabirući Nou i po par životinja od svake vrste, Bog pokazuje da ne želi napustiti svoj projekt – ostaje mu vjeran i izabire Nou, vjernog i pravednog da bude temelj obnovljenog svijeta. Da preživi potop i započne novi svijet.

Iz svijeta u kojem su se počele gubiti razlike i red, Bog uzima stvorenja prema svojoj vrsti – kao kad ih je stvarao i utemeljio razlike među njima. Kasnije je čovjek počeo uništavati te razlike (uzeo sa odvojenog stabla, Kajin želi biti kao Abel, Lamek Božju uredbu pretvara u dozvolu za nasilje itd). Potop je nastao kad je nestalo odvojenosti gornjih i donjih voda kojom ih je Bog uredio pri Stvaranju. Kad nestaje odvojenosti tada nastaje kaos – destrukcija. Dakle, Bog je odlučio dovršiti preoces destrukcije kojim je čovjek zarazio svijet. 7,23 kaže da je voda istrijebila svako živo biće s površja zemaljskog.

U Post 9 vidimo kako ponovno počinje život na zemlji. Sa svim preživjelim bićima Bog sklapa savez – više neće uništiti zemlju, bez obzira na čovjeka.

Čovječanstvo je, stoga, na neki način Noino potomstvo a savez što je s njim sklopljen u nekoj mjeri modificira program koji je Bog izrekao nad čovjekom u izvještajima o Stvaranju.

Ponovno udjeljuje svoj blagoslov kao u Post 1. No, tamo je blagoslov bio povezan s vladanjem a ovdje u Post 9 kaže neka vas se boje i od vas strahuju sve životinje na zemlji – zlo je ostalo i nakon potopa i očituje se u tome što čovjek više neće s lakoćom vladati nad stvorenjima – umjesto dominacije sad je kompeticija.

K tome, čovjek sada, za razliku od Post 1, smije jesti životinje – sve što se kreće i živi neka vam je za hranu – kao da je određena doza nasilja, prolijevanja krvi dobila pravo legitimiteta. Dio izvorne harmonije nepovratno je izgubljen i svijet će nastaviti svoje postojanje bez nje. Čovjek-slika Božja od sada predstavlja opasnost za životinje. Da bi živio, čovjek ubija u određenom smislu riječi nastavlja biti Kajin.

Upravo zbog toga predstavlja opasnost za drugog čovjeka. Stoga Bog ograničava prolijevanje krvi – u krvi je život i zato je čovjeku zabranjeno jesti krv. Tuđi život tj. krv čovjek ne smije konzumirati jer nema pravo nad životom – život pripada Bogu koji ga je dao. Zlu, koje se udomaćilo na svijetu, Bog stavlja granicu tako što ga ograničava njegovom vlastitom logikom – prolijevanje krvi se kažnjava istom mjerom. To je jedini način da se osigura ozbiljnost pred dostojanstvom drugog čovjeka.

 

Noi i njegovim sinovima, nakon što je primio od njih žrtvu, Bog daje svečano obećanje da nikad više neće uništiti sva živa stvorenja. Dakle, iako je čovjek zao, a njegove su misli opake od njegova početka, Bog se na neki način kaje što je uništio svijet jer više tako nešto neće učiniti. Tako Bog, već na prapočetku čovječanstva, pokazuje da je njegovo milosrđe veće od ljudskog grijeha i zla.

Nakon toga u Post 10 pratimo daljnji razvoj čovječanstva iz trojice Noiinih sinova. Rodoslovni pregled razvoja svake grane završava napomenom da su to sinovi Jafetovi/Hamovi/Šemovi po svojim plemenima i jezicima tj. po svojim narodima. Dakle, ukratko je iznesen dugi hod odvajanja potomstva ove trojice braće sve dok se nisu formirali zasebni narodi.

No, slično kao kod Kajina, ljudi ne žele prihvatiti svoju prirodnu različitost i raspršenost na Zemlji koja je očito u skladu s voljom Božjom (1,29: napunite Zemlju). Štoviše, njihovo neprihvaćanje poprima elemente rivalstva jer odlučuju udružiti snagu i uspeti se u područje Božjeg obitavanja. Cilj je pribaviti sebi ime tj. biti čuven.

S očitom ironijom, biblijski pisac naglašava da se Bog mora spustiti dolje da bi stigao do „visina“ do kojih su se uspjeli uspeti ljudi i da bi vidio grad kojeg su podigli (11,5)! Zajednički jezik kojeg su dijelili (11,1) nisu koristili kao sredstvo kojim će hoditi prema volji Božjoj, nego sredstvo pobune protiv njega! Zato ih Bog odlučuje raspršiti i pobrkati im jezike. Time je osigurana nepovratna različitost naroda i napunjanje zemlje.

 

Nakon što je osujetio još jedan pokušaj stvaranja nereda, Bog će u slijedećem poglavlju započeti svoj projekt sa čovjekom. Odmah na početku će istaći da nije protiv toga da neki čovjek ima veliko ime te će na Abrahamovom primjeru pokazati koji je put da nečije ime bude uzveličano (12,2).

Time Bog pokazuje da, unatoč ljudskoj pobuni, ostaje vjeran svojoj viziji svijeta i čovjeka i stoga će započeti svoj projekt kojim želi sva plemena zemlje uvesti u novi blagoslov (12,3).

 

Ivica Čatić

 

Povodom 19. obljetnice mučeničke smrti vlč. Ivana Burika, mučki ubijenog 8. listopada 1991. godine, i na spomen 663. mučenika Crkve u Hrvata“ dana 08. 10. 2010. godine održat će se 2. „Memorijalna utrka Vukovar - Tovarnik.

 

      Povodom 19. obljetnice mučeničke smrti vlč. Ivana Burika mučki ubijenog 8. listopada 1991. godine. Dana 08. 10. 2010. godine održati će se 2. „Memorijalna utrka Vukovar - Tovarnik u spomen na vlč. Ivana Burika i 663. mučenika Crkve u Hrvata“. Duljina utrke 30. km i nije natjecateljskog karaktera može se trčati etapno (koliko tko može).

  

      Organizatori će osigurati za sve sudionike okrjepu za vrijeme i nakon utrke, kao i majice i ručak.

 

Organizatori utrke su:

Župa sv. Mateja, apostola i evanđeliste - Tovarnik

MK Hrvatski sokol - GPP Osijek

Općina Tovarnik

Udruga dr. Ante Starčević – Tovarnik

 

 

Antun Ivanković

 

 

Antun Ivanković

 

SRIJEMSKA MITROVICA, 20. rujna 2010. - U prostorijama župnog doma u župi Svetog Dimitrija održana je VII. redovita sjednica biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, koju je sazvao mons. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit.

 

      SRIJEMSKA MITROVICA, 20. rujna 2010. -  U prostorijama župnog doma u župi Svetog Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici u ponedjeljak 20. rujna 2010. godine održana je VII. redovita sjednica biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, koju je sazvao mons. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit. Na sjednici su sudjelovali i požeški biskup mons. Antun Škvorčević, srijemski biskup mons. Đuro Gašparović, domaćin sjednice, te pomoćni biskup đakovačko-osječki mons. Đuro Hranić. Uz njih su bili i mons. Drago Tukara, kancelar đakovačko–osječke nadbiskupija, vlč. Goran Lukić, tajnik požeške biskupije i vlč. Ivan Rajković, tajnik srijemske biskupije.

      Susret je započeo molitvom srednjeg časa a nakon toga biskup domaćin Gašparović je pozdravio sve nazočne i istakao uspješnu i kontinuiranu suradnju biskupa crkvene pokrajine. Biskup se kratko osvrnuo na proteklu pastoralnu godinu i predstavio plan i program Srijemske biskupije za predstojeću već započetu godinu. Sjednica je nastavljena prema predviđenom dnevnom redu. U intenzivnoj radnoj atmosferi uz ostalo su usuglašavani tekstovi statuta prezbiterskog i župnog ekonomskog vijeća.

       Sjednica je nastavljena nakon zajedničkog objeda i završila u popodnevnim satima.

 

                                                                                  Ivan Rajković

 

 

Ivan Rajković

 

RADIO VATICANA, 19.09. 2010. - Gledajući pak portale i same novine, stječe se dojam da u nekima od njih nema ni informacije, a senzacija bi bila kad ne bi izvještavali o posve sporednim te nimalo bitnim stvarima.

 

RADIO VATICANA, 19.09. 2010. - Na elektronskom portalu jednih hrvatskih novina stoji: informacija – ne senzacija. Druge pak novine nerijetko prozivaju i biskupe, ali i čitavu naciju, pa se služe školskim odnosno psihološkim izrazima kako su biskupi pali na ispitu ili pak da su Hrvati pali na testu humanosti. Gledajući pak portale i same novine, stječe se dojam da u nekima od njih nema ni informacije, a senzacija bi bila kad ne bi izvještavali o posve sporednim te nimalo bitnim stvarima. Svjetski se, naime, tisak i uz bogatu informaciju o Papinu putu u Veliku Britaniju, malo dotakne i ponekih manje zanimljivih stvari, ali uglavnom dobronamjerno, pa i analitički prati Papu. U nas je bilo važnije pisati o mogućem atentatu, a sumnjivci su već danas pušteni, pa se zaključuje da je to jednostavno montirano ne bi li se pokazala sposobnost britanske policije. Druga stvar: u Hyde Parku je prema službenim informacija Scotland Yarda bilo 6 do 7 tisuća prosvjednika, ali naše novine moraju donijeti da ih je bilo 10 tisuća. I važnije su tim novinama niskosti i gluposti prosvjednika, nego sav bogati sadržaj papinih nastupa i 100 tisuća vjernika u Hyde Parku i još dvaput toliko na ulicama koji iskazuju svu srdačnost i poslovičnu britansku uljuđenost. I još će novinari reći da to narod voli. Tko to pametan voli gadosti? Novinari su pali na testu informacija je čitateljima uskraćuju ljepotu.

 

 

Radio Vaticana

 

Temeljnu analizu toga što je grijeh u sebi, imamo u Post 3. Pošto opis više stavlja naglasak na unutarnji aspekt zbivanja, grijeh je znači prije svega stvar čovjekove duhovne dimenzije – srca. 

 

      Temeljnu analizu što je to grijeh u sebi, imamo u Post 3. Tu je grijeh opisan kao neposluh Božjoj riječi. Pošto opis više stavlja naglasak na unutarnji aspekt zbivanja, grijeh je znači prije svega stvar čovjekove duhovne dimenzije – srca.

 

      Zmija kao povod grijehu

      Da bi progovorio o tome otkud zlo u svijetu i što je grijeh, biblijski pisac na scenu uvodi zmiju koja je bila lukavija od sve zvjeradi koju je stvorio Bog.

      Jedna grupa istraživača kreće tragom mitoloških prikaza prisutnih u Izraelu susjednim narodima gdje je zmija smatrana odvratnom ili opasnom životinjom, a ponegdje pozitivnom jer čuva stabla sa plodovima rezerviranim za bogove; u Kanaanu, području u kojem će se naseliti Izraelci nakon Izlaska iz Egipta i hoda pustinjom, zmija je bila simbol plodnosti zbog sposobnosti mijenjanja kože. Stoga će postati simbol kušnje Izraelaca da napuste Boga koji ih je izveo iz Egipta i predaju se božanstvima plodnosti koja su zatekli u Obećanoj zemlji. U prilog ovom viđenju išlo bi to što će u kasnijoj biblijskoj iteraturi zmija postati simbol Sotone (Mudr 2,23-24).

      Drugi odriču bilo kakvu simboličku vrijednost zmije i smatraju da nam ovi reci SZ-a žele reći da je oduvijek u ljudskoj povijest postojala neka sila koja je čovjeka nukala na neposluh Bogu, tajnovita sila koja progovara kroz od Boga stvorena bića koja su po sebi dobra. Dakle, prema ovom stajalištu, ne bi se radilo ni o kakvom mitskom biću nego o činjenici da svaki čovjek, raspolažući svojom slobodom, u njoj pronalazi napast (i njezine privlačne argumente) da napusti Božji projekt i započne svoj vlastiti. Svrha ovog teksta, dakle, ne bi bila locirati zlo u zmiju nego jednostavno reći da, unatoč dobroti stvorenja, postoji otvorena mogućnost da se čovjek u svojoj slobodi odluči za zlo – povod mu može biti čak i zmija! Da je tekst koncentriran upravo na pitanje čovjekove slobode, postat će jasno u slijedećm poglavlju gdje Bog Kajina upozorava da mu je zlo kao zvijer na pragu i da mu se još uvijek može oduprijeti (4,7).

 

      Napast koju uosobljuje zmija prvo iskivljuje Božje riječi: rekao vam je da ne smijete jesti ni s jednog drveta? Žena joj odgovara tumačeći Božje riječi, ali u njih nadodaje i ne dirajte u nj – dakle, u njezinim očima Božju zapovijed zvuči oštrije nego li ju je Bog izrekao. To je znak da ona Boga doživljava represivnijim nego li jest. Na osnovu takvog gledanja na Boga, sad je moguć dramatičan i još uvijek neshvatljiv razvoj situacije koji je zapravo paradoksalan za čovjeka.

      Iako su od Boga dobili sve što imaju pa i same sebe i prijateljstvo s Bogom, oni su u stanju poslušati zmijino nagovaranje i početi krivo misliti o Bogu. Zmijin je glavni argument: zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo (Post 3,5). Kao da kaže: Bog je svojom zapovijedi htio sakriti od vas ono najvrednije što možete postići – biti kao bogovi – da bi se zaštitio od vas i sačuvao svoje povlastice! Vi možete sami prekoračiti granice koje vam je on postavio! Možete sami uzeti život u svoje ruke, zašto mu vjerujete?

 

      Grijeh je pitanje čovjekove nutrine

      Nakon ovih riječi zmija nestaje sa scene, a čovjeku počinje borba između povjerenja i nepovjerenja u Boga, želje za napretkom na vlastiti način i pouzdanja u Božji stvaralački genij. Činjenica da nema više zmije, uopće nije imenovan plod (dakle, nije jabuka!) govori o tome da je naglasak upravo na ovom unutarnjem procesu previranja i odlučivanja.

      I tako Adam i Eva počinju sumnjati u Onoga od koga su sve dobili, a vjeruju onome tko im do sada ništa nije dao – zmiji! Umjesto Boga koji je savršen, svemoguć, sve stvara i čini kako god hoće – i njih je stvorio i dao ih samima sebi, oni nasjedaju i stvaraju si sliku nekog božanstva koje nije savršeno, svemoćno, toliko je slabo da se mora bojati ljudi i pokvareno da će im lagati. Dakle, prije nego što je došlo do izvanjskog čina prekršaja Božje zapovijedi, prethodno je došlo do iskvarenja i izopačenja čovjekovog duha. To znači da stvarnost grijeha počinje i očituje se na duhovnoj razini (usp. Post 6,5) zauzimanjem krive slike o Bogu, a nakon toga slijedi izvanjski čin koji je u skladu s nutarnjim stavom. U biti, on je nepovjerenje, prezir prema Bogu, profanacija Njegove svetosti i nijekanje Njegova božanstva. A mogao je biti vjeran svom Svoritelju, mogao mu je iskazati povjerenje; to bi bio izvor velike radosti za obojicu.

      Ovdje vidimo i mudrosnu nit u pouci koju pruža tekst. Ako je Adam bio osvjedočen u svoju nesposobnost da uopće zamisli način kako da se riješi svoje samoće – jer njegovu družicu je projektirao Bog – onda je trebao zaključiti da nije u stanju sam rješavati najdublja životna pitanja. Trebao je zaključiti da bez svog Stvoritelja ne može i da neće daleko dospjeti ako bude sam pružao ruku za životom, ako bude htio sam zgrabiti, oteti ga.

 

      Nepovjerenje prema Bogu nije ostalo bez odraza na odnose među ljudima. Ako čovjek diže barijeru od onoga tko mu je život dao, kako neće od onoga tko mu život može ugroziti?

      Nakon konzumiranja za zabranjenim plodom, oči su im se otvorile, spoznaju da su goli i prave sebi pregače. Golotinja u biblijskom mentalitetu nije samo pitanje stida i seksualnih sloboda, nego i dostojanstva – onaj tko je moćan i zaštićen neće biti ni gol ni bos. Ako netko dospije dotle da bude ogoljen, to znači da je nemoćan i da je njegovo dostojanstvo stavljeno u pitanje. Adam i njegova družica prije grijeha nisu svoju golotinju doživljavali kao problem. Sada među njima rastu barijere i nepovjerenje te osjećaju potrebu da jedno pred drugim štite svoje biće. Njihova golotinja koja je prije bila način njihovog susretanja, međusobnog prihvaćanja i darivanja, sada u njima budi stid i potrebu za samo-izolacijom.

 

      Božja reakcija na grijeh

      Bog ih nakon grijeha ne progoni nego ih – traži! Adame, gdje si?! – krik je to koji odzvanja kroz čitavu povijest čovjekovih lutanja i traženja sreće. Nije da Bog ne zna gdje su, nego želi da se čovjek sam očituje, da postane svjestan svojih odluka i njihovih posljedica. Kao što je među prvim muškarcem i ženom naraslo nepovjerenje, tako se sada zajedno počinju kriti od Boga. Jedno prema drugom nepovjerljivi – u dobru se ne mogu složiti, ali u onom lošem mogu – složno su nepovjerljivi prema Bogu! Vrt, do tada mjesto susretanja s Bogom i rada kojim se čovjek očovječuje, sada postaje mjesto nepovjerenja, iskorištavanja i bježanja od odgovornosti za donesene odluke i počinjena djela.

 

      Ni druga Božja riječ nije osuda. Prvo čovjeka ispituje o onom što se dogodilo. Daje mu priliku da bolje shvati i da se može braniti. Ljudi progovaraju, ali kako? Vidjeli smo da je grijeh počeo iznutra, nutarnjom odlukom. Oni, međutim, o svom nutarnjem svijetu šute i prelaze na vanjske činjenice: pobojah se jer sam gol... Ali, činjenice navode tako da Adam počinje optuživati ženu i time dodatno pojačav razdor među njima: žena mi je dala sa stabla... Kao da je morao jesti! Žena kaže: zmija mi je dala! Dakle, izbjegavaju pogledati u svoj nutarnji svijet, u razloge svojih odluka, ali u isto vrijeme produbljuju nepovjerenje prema Bogu i međusobno!

 

      Unatoč svemu tome, Bog se ne udaljuje od čovjeka u potpunosti. Nekoliko je znakova da će on i dalje biti prisutan u životu prvog ljudskog para te njihovog potomstva. Žena dobiva ime Hawwah, Eva što je u vezi s rađanjem (glagol hajah) – bit će majka svim živima (3,20). Iz ovog je jasno da će na ljudima i dalje ostati Božji blagoslov koji je preduvjet plodnosti i rađanja.

      Na golotinju, koja počinje ljudima smetati i pokušavaju je riješiti tražeći način da se prekriju i zaštite, reagira Bog i daruje im odjeću od krzna. Ono što su pokušavali sami, ali nisu uspjeli dalje od smokvinih listića, sada čini Bog. Dostojanstvo i osobni integritet, nad kojim čovjek strepi i neuspješno ga pokušava zaštititi, svog pravog zaštitnika ima u Bogu jer on je onaj koji ga zna i može očuvati. Razvoj događaja koji slijedi jasno će to pokazati.

      No, ova Božja akcija jasno daje do znanja i to da je promjena koja je u ljudima nastupila nepovratna – darovana odjeća pokazuje da će od sada ogoljelost čovjeku uvijek biti prijetnja jer je trajno narušena sposobnost otvorenosti i povjerenja prema Bogu i drugom čovjeku.

      Stoga ne čudi odluka da čovjeka istjera iz Edenskog vrta. Ovime je jasno potvrđeno da to nije vrt u fizičkom, topografskom smislu i da ljudi nisu trebali promijeniti mjesto boravka. Edenski vrt označavao određenu kvalitetu odnosa između Boga i čovjeka te ljudi međusobno. Pošto je čovjek izgubio tu kvalitetu, Božji čin mu na vidljiv i osjetan način proglašava ono što je, čovjekovom slobodnom odlukom, već ranije postala čovjekova unutarnja stvarnost. Iako ju je čovjek u sebi krio i od nje bježao, Bog je nije prividio i sad je iznosi na vidjelo – čovječe, ta sam si odlučio izići iz idile Edenskog života! 

      Pošto sami sebi ne mogu dati život, sami nisu uspjeli pokriti svoju golotinju, „boluju“ od kroničnog nepovjerenja prema Bogu i međusobno, prvi ljudi pokazuju da, ako žele dalje živjeti, potrebni su opraštanja: i Božjeg i opraštanja međusobno. Istjeran iz Edena, čovjekov život je označen krivnjom prema Bogu i drugom čovjeku te prijetnjom smrti. Njegov život od sada je traženje izbavljenja i od krivnje i od smrti.

 

      Od Edenskog vrta do pojma istočnog grijeha

      Kroz dugu povijest Crkve ovaj tekst o grijehu prvih ljudi tradicionalno je tumačen kao izvještaj o tzv. istočnom grijehu – grijehu koji je otvorio vrata ulasku grijeha u svijet, koji zaražava sva ljudska bića čim počnu živjeti i ona su stalno pod njegovim utjecajem tj. po definiciji su grešna.

      Ovdje je prilika modificirati ovakvo gledanje. Već smo napomenuli da nam slijedeći tekstovi u Knjizi Postanka nastavljaju govoriti o grijehu koji postaje sve značajniji faktor u razvoju čovječanstva kako ga opisuje Biblija. Dakle, ovaj izvještaj o prvom grijehu ima nekakve veze sa prisustvom grijeha u povijesti, nešto nam o toj prisutnosti govori.

      Međutim, činjenica je da se ni na jednom mjestu SZ-a o prvom grijehu ne govori kao o istočnom – da bi on funkcionirao kao infekcija poslije koje su svi ljudi zaraženi. Naprotiv, već u slijedećoj zgodi Bog poučava Kajina da se može oduprijeti grijehu ako to želi. U osnovi, to je gledanje SZ-a na čovjekovu slobodu posegnuti za grijehom ili ne.

      Ovome treba dodati SZ-no poimanje tzv. korporativne osobnosti uslijed koje se pojavljuje i fenomen kolektivne krivnje: krivnja dopire mnogo dalje od pojedinca koji je sagriješio; ona je poput zaraze jer nagriza cijelu grupu u kojoj je grijeh počinjen – razlog tomu jest solidarnost tj. svi pripadnici neke zajednice, grupe zadobivaju korporativnu osobnost i stoga solidarno sudjeluju u dobru i zlu koje se događa u grupi. Jednostavnije rečeno, ako živiš u atmosferi grijeha, ako se u njoj rađaju djeca koja će neće imati puno prilike gledati dobro, onda su i ona na neki način obilježena i zahvaćena grijehom jer će puno teže izići iz njegovog utjecaja i otvoriti se logici i snazi dobra. Teže će život temeljiti na onom što ne poznaju i što im nije posvjedočeno (uzmimo samo za primjer balkansko „snađi se, druže“ – koliko će trebati vremena da ljudi na našim prostorima počnu vjerovati u rad i poštenje kao ključ uspješnog i sretnog života?)

      Uz to, kasnije će klasični proroci, koji predstavljaju slijedeći razvojni stupanj u poimanju grijeha i krivnje, naglašavati činjenicu da je grijeh ipak posljedica slobodnog izbora a u skladu s tim povlači i osobnu odgovornost (usp. Ez 18).

 

      Kada sve ovo sumiramo, i k tome uvažimo etiološku narav ovih slikovitih izvještaja (narav neke stvarnosti se objašnjava slikovitim opisom njezinog „nastanka“ u kojem se opisuje njezina narav) koji su bliski slikovitom mitskom načinu izražavanja, onda možemo reći da tekst kojeg smo razmatrali svakako govori o kušnji čovjeka i njegovom grijehu. Međutim, to nisu kušnja i grijeh koji su se dogodili na početku povijesti nekom drugom, a mene ni kriva ni dužna zahvaćaju poput nekog virusa. Ova poglavlja govore što čovjek jest u svojoj biti: svaki čovjek, svakog vremena i prostora. Radi se, dakle, o istini koja se događa svakom od ljudi i koja stoga jednostavno pripada onome – biti čovjek: svatko od nas je sklon zanijekati vezu sa Stvoriteljem, biti nepovjerljiv i neposlušan prema njemu, zaboravljati da život uzimamo iz njegove ruke i željeti sebi ga dati sami, a u isto vrijeme – ili možda baš zbog toga – jedni prema drugima postajemo nepovjerljivi i tako si onemogućavamo život kojeg želimo sami uzeti u svoje ruke. Ili, još kraće, pokušavamo graditi svoj život ili sreću tako da im istovremeno razaramo temelje. Rezultat takvog poduhvata unaprijed je poznat.

 

      Excursus o grijehu u SZ-u

      Ako izvještaj u Post 3 i nije „dokaz“ o nastanku istočnog grijeha, to ne znači da SZ grijeh ne uzima ozbiljno. Naprotiv, gotovo svaka njegova stranica obilježena je prisutnošću ili posljedicama čovjekovog grijeha. Na gotovo bezbroj načina on nam oslikava i analizira motive i načine čovjekovog prianjanja uz grijeh te posljedice koje takav čin ima.

     Načelno govoreći, za SZ čovjekov grijeh je prije svega promašaj – čovjek se otuđuje od Boga koji ga je stvorio i stoga sam sebi spriječava hod prema punini tog projekta, a sebe onemogućuje u svom očovječenju. Stoga će SZ za stvarnost grijeha koristiti izraze koji upravo izražavaju taj čovjekov temeljni promašaj: hattat, pomanjkanje, nedostatak; awon, zaokrenuta i izobličena situacija, deformacija uslijed pogrešnog čina; peša, pobuna, kršenje obaveza Saveza; maal, nevjernost, prekršaj preuzete obveze. Osim ovih izraza, grijeh se još naziva laž jer on predstavlja napuštanje istine i zbiljnosti. On je za Bibliju ludost koja ima manje intelektualnu a više praktičnu i iskustvenu dimenziju: on vodi u propast.

      Praktičnu stranu grijeha u Bibliji se ističe na taj način što grijeh postaje gotovo autonomnu stvarnost koja, kad je jednom ušla u svijet, stalno se širi: slijedit će prvo ubojstvo, poligamija, izum oružja, osveta. I nakon potopa koji je trebao izbrisati zloću sa zemlje, grijeh nastavlja pratiti čovječanstvo i dolazi do novog čovjekovog pokušaja da mimo Boga dopre u božanske sfere – babilonska kula (Post 11,1-9).

      Grijeh postaje univerzalna stvarnost koja kvari čovjekov odnos prema sebi, Bogu i bližnjemu tako da nema više nikoga bez grijeha (usp. Jer 5,1-6; 8,10; 1Kr 8,46; Ps 130,3). Krivnja je u uskoj vezi sa grijehom. Koliko je uska njihova veza, najbolje se vidi po tome što SZ nema poseban izraz za krivnju nego koristi hattat i awon. Ovi izrazi tada označuju trajno stanje koje se oslikava slikom tereta (Br 12,11) koji se nosi (Post 4,13), ili poput hrđe koja izgriza (Ez 24,6s). Grijeh je trajno prisutno zlo koje je aktivno u svijetu i nanosi nepopravljivu štetu.

      Stoga ne čudi da je za SZ-nog čovjeka odstranjivanje grijeha i krivnje bilo od životne važnosti jer je zajedništvo s Bogom značilo život. Sam čovjek ne može uspostaviti narušeno zajedništvo. Kao što je zajedništvo od početka bilo Njegov nezasluženi dar kojeg čovjek ne može zaslužiti, njegovo ponovno uspostavljanje može biti izraz samo Božjeg milosrđa i oproštenja kojem se čovjek treba prepustiti.

 

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

 

Ivica Čatić

 

Župa Uzvišenja Svetoga Križa u Petrovaradinu proslavila je 14.09.2010. svoj crkveni god. Svečanoj svetoj misi predsjedao je Srijemski biskup Mons. Đuro Gašparović u zajedništvu sa svećenicima svoje biskupije.  

       Ovogodišnji crkveni god - kirvaj, Uzvišenje Svetoga Križa, vjernici župe prvi puta su proslavili sa svojim novim župnikom Stjepanom Barišić. Na samo svetkovanje pripremali su se Devetnicom, moleći u većem broju no inače. Žalosnu krunicu te Litanije Krvi Kristove. Svako veče bilo ih je desetak. A i više puta su se sastajali dogovarajući i pripremajući sve potrebno za ovu Svetkovinu, upoznavajući ujedno i novog župnika sa župom.

      Svečanu svetu misu, u 10:00, predvodio je Srijemski biskup Mons Đuro Gašparović u zajedništvu devetorice svećenika. Vijencima okićena ulazna vrata i sama crkva, ispunjena vjernicima i gostima, brojali smo, njih 164, dočekali su i pratili svečanu procesiju. Prikladnim pozdravom novi župnik je čestitao Svetkovinu Zaštitnika župe svojim župljanima, pozdravio biskupa i svećenike te pristigle goste. Sjetili smo se i preporučili u brigu dosadašnjeg župnika Stjepana Vukovac te bolesnog susjednog župnika Marka Loš,kao i susjedne župe u Rumi koja je slavila istog popodneva. Župni zbor nadahnuto je pjevao pjesme posvećene Svetom Križu. Stolu Gospodnjem pristupilo je 79 vjernika.Poslije svete mise, ljubeći moći Svetog Križa, klanjalo mu se kao drvetu spasenja.

      Izdvajamo nekoliko misli i poruka iz biskupove homilije:

„…prema drevnoj kršćanskoj predaji Kristov križ u Jeruzalemu, na čudesan način, pronašla je pobožna carica Jelena, majka Konstantina Velikog, u IV st. Na taj spomen ustanovljen je ovaj blagdan. Slavimo uzvišeni križ na kojem je život čavlima prikovan o drvo. Na križu se rodila i Crkva i na križu smo dobili Mariju za Majku. Mislim na one koji proživljavaju križni put, teži ili lakši. Mislim danas na bolesne, potlačene, siromašne, odbačene, koji se lome od rada a ne dobivaju zasluženu plaću…Pozvani smo živjeti Kristov život: naviještanja, svjedočenja…radosti i trpljenja po smrti do uskrsnuća, već sada…“

      Poslije uobičajene zahvale svima za pripremu i samo svetkovanje, zadržali smo se u župnom dvorištu radujući se zajedništvu i onome što smo sami spremili. Istaknimo i veliku zauzetost samih vjernika u pripremi i sudjelovanju.

 

Stjepan Barišić