U Post 12,1-9 Sveto pismo opisuje kako Bog počinje svoj projekt u svijetu ugroženom grijehom, nepovjerenjem i pobunom protiv Boga. Sada počinje ono što se može nazvati dugi povijesni hod Boga s njegovim narodom.

      U Post 12,1-9 Sveto pismo opisuje kako Bog počinje svoj projekt u svijetu ugroženom grijehom, nepovjerenjem i pobunom protiv Boga. Sada počinje ono što se može nazvati dugi povijesni hod Boga s njegovim narodom. Prema uobičajenom datiranju, Abraham se smješta u sredinu 19.pr. Krista (1850.g).

      Bog izdvaja Abrahama iz skupine naroda, izdvaja ga i odvodi od njegova doma da bi s njim utemeljio novi početak. Množina izraza (izvodi ga, pozva ga, razlikuje ga) zapravo cilja na temeljnu teološku kategoriju izabranja (Neh 9,6 Abrahamovo izabranje smatra drugom temeljnom Božjom akcijom nakon Stvaranja svijeta). Od sada, Biblija više ne prati što rade drugi – iako Bog i o njima brine i vodi ih, nego se koncentrira na Abrahama i onu liniju njegovog potomstva pomoću koje Bog započinje nešto novo u povijesti.

      Abraham treba, osim svoje obitelji i služinčadi, napustiti sve. Napustiti sve a prihvatiti riječ Božju. Napuštajući sve, on će u riječi Božjoj tražiti svoj život i iz nje je uzimati. To je upravo obrnut proces od onoga što su ljudi do sada činili kad su ulazili u grijeh – napuštali su riječ Božju i svoj život pokušavali sami utemeljiti, sami si dati puninu i ostvarenje. Dakle, s Abrahamom Bog počinje svoj projekt u čovječanstvu koje je ranjeno grijehom i zlom. Svijet kakav jest nakon zaraze grijehom on kreće spasiti i zato povijest koja sada započinje naziva povijest spasenja.

      Da bi prihvatio i počeo živjeti svoju izabranost, Abraham treba napustiti svoj dosadašnji životni ambijent, svoje krvne i društvene veze, otići iz svoga kraja u kojem je živio. Pred njega Bog stavlja tri obećanja: dobit će zemlju, potomstvo i baštinit će blagoslov. Ovime su udareni temeljne oznake prve faze povijesti Izraela. Njezin razvoj Biblija će od sada pratiti pripovijedajući tijek događaja u pojedinim obiteljima od Abrahama pa naprijed.

      Iz Abrahamovog izabranja je vidljivo da iz njega treba krenuti blagoslov za sve narode na Zemlji. No, isto tako moguće je naslutiti prve znake tenzija. Zemlja Kanaan koju je Bog namijenio Abrahamu još uvijek je nastanjena svojim dotadašnjim žiteljima, Kanaancima. Već ovdje, u samim počecima Izraela, zamjetna je napetost oko posjedovanja zemlje. Dakle, i u svojoj povijesnoj memoriji Izrael je svjestan da zemlja na kojoj živi nije uvijk pripadala njemu nego ju je zadobio Božjom voljom – od njega ju je primio na dar. Kasnije ćemo vidjeti da Bog zemlju uzima onima koji su je bili nedostojni i daje Izraelu-izabranom narodu koji na njoj treba ostvariti Božji projekt. Međutim, i Izraelova će nevjernost kasnije imati za posljedicu gubitak zemlje i odlazak u masovno prognanstvo u Babilon – babilonsko sužanjstvo. Zbog toga posjedovanje zemlje u memoriji Izraela jest jedan od znakova Božje naklonosti tj. njegovog blagoslova.

      Abraham i njegovi potomci baštine Kanaansku zemlju

      Prošavši zemljom u koju ga je uveo Bog, Abraham u Šekemu i Betelu podiže po jedan oltar. Ovime jasno daje do znanja da će njegovo posjedovanje zemlje biti u tijesnoj vezi s Bogom. Bog mu se javlja i obećava darovati zemlju njemu i njegovu potomstvu (12,7). Ovo se obećanje poput refrena ponavlja i prožima povijest Izraelovih patrijarha. Od sada oni će prebivati u njoj, a iz nje će izlaziti samo na svoju volju – Bog to od njih neće tražiti i uvijek će im pomagati da se u nju vrate (Abraham, Post 12-13; Izak 26,12; Jakov 46,3).

      S druge strane, Bog će u svojim obraćanjima uporno Abramu i njegovima potomcima posvješćivati da su stranci u novoj zemlji (15,13-16). S jedne strane to treba u Abramovim potomcima čuvati svijest o tome da im je zemlju Bog dao na dar i da je takvom doživljavaju, a s druge strane da se prema ljudima koji su u njoj zatekli ponašaju kao što dolikuje u odnosu prema starosjediocima s poštovanjem. Abraham – prototip vjernika, svojim stavom u sporu oko zemlje sa svojim nećakom Lotom, koji je također stranac u zemlji, očituje upravo taj tip ponašanja – bez grabeža i nasilja, Abram miroljubivo kaže: ako ćeš ti nalijevo, ja ću nadesno; ako ćeš ti nadesno, ja ću nalijevo (13,18). Nakon tog postupka Bog se javlja Abramu i potvrđuje ga u njegovu izabranju i blagoslovu. To je, dakle, tip ponašanja – skromnost i miroljubivost – kojeg Gospodin traži da bi se baštinilo zemlju i blagoslov. Zahvaljujući takvom ponašanju, Jakov će se vratiti iz tuđine nakon sporenja s Ezavom (27,46-28,5), a i njegovi potomci nakon boravka u Egiptu (49,29s; 50,12).

      Abramova kušnja i sumnja kao koraci u sazrijevanju vjere

      Abramov hod u sazrijevanju njegove vjere nije bio ravan i označen samo strmoglavim usponom. Nije ni mogao biti jer vjera nije jedna od čovjekovih aktivnosti „koja mu bolje ide“ od drugih. Vjera je život koji se uzima iz Božje ruke, povremeno i daje – daje u cijelosti Bogu ili čovjeku. A uzeti i dati svoj život drugome – pa bio on i moj Stvoritelj – nije lagan korak za čovjeka. Ovo davanje pretpostavlja vjeru i ljubav i tek s, kad zapnemo u davanju, vidi koliko ih imam tj. nemam.

      U 12,10-20 Knjiga Postanka nam pripovijeda živopisnu zgodu koju su imali Abram i Sara. Pritisnut glađu, Abraham vodi svoj dom u Egipat (kao što će kasnije i sići i njegovi potomci). To je prvi događaj nakon što je Abraham, koji je zahvaljujući svojoj vjeri pošao iz očinskog doma i zemlje za glasom Božjim, primio veličanstvena Božja obećanja. Čovjek bi pomislio – sad će happy end! No, u vjeri nije tako i to će Abraham sada osjetiti.

      Umjesto da Biblija pripovijeda kako će se na Abramu ispuniti maločas dana Božja obećanja, ona nam prikazuje Abrama koji se pred glađu na svoju ruku spušta u Egipat. I tamo zapada u kušnju. Egipćanima je zapela za oko Sarajina ljepota. Što će Abram sada? Ako kaže istinu da mu je to žena, mogu ga kao stranca bez ikakvih problema ubiti a nju uzeti. Ako kaže da mu je sestra, onda većć ima šasne da preživi. On vidi samo ove dvije mogućnosti. Ne računa sa trećom – ako je Bog dao obećanje da će imati potomka, jasno sa Sarajom, onda će se valjda on pobrinuti za ovu krizu. I, naizvan, sve ide lijepo – Saru su uzeli k faraonu a on – brat! – još dobiva i darove! Međutim, umiješao se Bog i iznio istinu na vidjelo.

      No, da se Bog i nije umiješao, što se svakako dogodilo? Što je zapravo učinio Abraam? Odričući se Saraje, on sam sebi zatvara put prema ostvarenju Božjih obećanja jer mu ona treba roditi obećanog sina. On je vjerom pristao na Božja obećanja i Bog ga sada poučava da jedino vjerom može nastaviti put do njihova ostvarenja. A vjera ponekad postaje, čini se, neizdrživo teška jer traži da se čovjek potpuno izruči Bogu. I tamo gdje mu je jasno kako i zašto, ali i tamo gdje ništa, ili gotovo ništa, nije jasno. Koliko god Abramu bilo teško, on je ovim nevjerovanjem napravio veliku nelogičnost: radi vjere u Božji glas ostavio je očinski dom na čuđenje sviju, odrekao se baštine koju je tamo imao – sve radi vjere i pošao za Bogom. A sada se odriče i te vjere! Odstupanjem od vjere, on gubi svoj identitet, odriče se onog što je, nakon odlaska iz očevog doma, do sada bio.

      Ovim činom izdao je sebe i Boga kojem je do sada vjerovao. Bog, međutim, ne izdaje njega! Ne napušta ga nego intervenira kod faraona i vraća mu njegovu ženu Saraju. Abram je sada duboko ponižen, rekli bismo onako ljudski. Međutim, to je samo u našim ograničenim pametima tako. Bog gleda drugačije. Bog zna zašto Abram nije mogao sada izručiti svoj život u njegove ruke. Iako se nakon njegova odlaska iz očinske kuće činilo da je posve predan Bogu, sad se i sam uvjerio da se još uvijek ne uspijeva predati, ne uspijeva biti vjeran. No, Bog njemu jest vjeran. Bog je ima veće srce nego ja! Stekavši to iskustvo velike Božje dobrote i vjernosti – da ima veće srce – Abram sad može rasti u vjeri. Sad vidi da Božjem srcu može više vjerovati nego svom! Sad mu se može predati! I predavat će se od sada i zato postati praotac vjere. 

      Hod kao ispunjenju obećanja

      Sam tijek događaja u kojima Abraham zadobiva potomstvo nastavio je biti dramatičan. S jedne strane, njegova žena Saraja je sterilna, a s druge strane umnažaju se Božja obećanja o brojnom potomstvu koje će biti poput pijeska na obali morskoj (13,16) ili zvijezda na nebu (15,5; 26,4). Iako se u prvi mah može činiti da ove okolnosti samo otežavaju Abrahamov hod, one ga pripremaju za novo veliko iskustvo Božje blizine i vjernosti – doživjet će da se život rađa ne iz snage ljudskog tijela nego iz vjernosti riječi Božjeg obećanja.

      Hod u prema tom vrhunskom iskustvu bit će sve teži. Božje obećanje protivi se zdravom razumu – Saraja je sterilna, a Božja obećanja sve spektakularnija! Što to znači? Sukob vjere i razuma, vidimo, nije moderno otkriće – ta Bog ga je sam „izazvao“ i stavio pred Abrahama! To je Božji način postupanja oduvijek. Zapravo, već od prvog poglavlja Biblije vidimo da ljudi ne uspijevaju razumjeti Božji naum i njegov način potupanja.

      U Post 15,2 vidimo kako Abraham govori Gospodinu: Gospodine moj, Jahve, čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez poroda? Jer nasljednik u njegovoj kući bit će sluga... Bog mu obnavlja obećanja (Post 15,4-5), a Abraham mu ponovo vjeruje (15,6). No, opet postavlja pitanje: kako ću ja doznati da ću zaposjesti zemlju (15,8)? Dakle, vidljiva je Abrahamova teškoća – kako vjerovati kad sve govori suprotno? No, on i dalje odlučuje više vjerovati Božjoj riječi negoli činjenicama i razumu! Bog mu tu vjeru uračunava u pravednost. Nato Bog s njim sklapa Savez – raspolovljenje životinje su garancija za preuzetu obvezu – ako ne ispunim obećanje nek mi se dogodi ono što se dogodilo ovim životinjama! Nakon saveza s Noom (Post 9), ovo je drugi savez koejg Bog sklapa s čovjekom i pri tom obećava tj. obvezuje sebe a čaovjeku ne postavlja nikakve posebne uvjete. Abraham samo treba i dalje biti poslušan riječi Božjoj.

      Čekanje da se ispune Božja obećanja nije lako. Uslijed Sarajine nestrpljivosti i inzistiranja da njezin muž Abrahama začne dijete barem s njezinom sluškinjom Hagarom kad već ne može sa vlastitom ženom, rađa se Abrahamu sin Jišmael (16,1-16). Bog ovo dijete ne smatra Abrahamovim potomkom koji će baštiniti već obećanu zemlju i blagoslove, ali ga ni ne odbacuje! Naprotiv! Njegovoj majci Bog obećaje: tvoje potomstvo ću silno umnožiti, od mnoštva se neće moži ni prebrojiti (16,10)! Dakle, prema Božjem viđenju stvari, Izraelci su srodnici pustinjskih Arapa. To samo po sebi sugerira da ne bi trebali jedni druge gledati s prijezirom i biti neprijateljskim odnosima.

      U Post 17 Bog se ponovno javlja Abramu, obnavlja svoja obećanja, ali sada mu mijenja ime u Abraham, a Saraji u Sara, i traži od njega da sudjeluje u Savezu – treba obećati da će obrezati sve muške članove svoje kuće (i služinčad). Ako netko ne ispoštuje Savez, treba biti odstranjen iz svog roda (17,14), no to ne dokida Savez i Božju odlučnost da ispuni obećanja. Abram pristaje, ali – paradoksalno – on još uvijek nema pravog potomstva tj. od svoje supruge Sare!

      No, Abraham je još uvijek ustrajan u vjeri. Ne posustaje. I tada, u Post 18 dolaze mu tajanstveni posjetitelji. Oni su neka vrsta Božjih izaslanika, anđela, koji stižu u Abrahamovu kuću. Jer zbog specifičnog poimanja Božje uzvišenosti bilo bi nemoguće da Biblija Boga prikazuje u odveć ljudskim kategorijama. Nakon što ih je lijepo ugosti, oni Sari obećavaju porod. Novo obećanje!

      Nakon toga gosti odlaze za Sodomu i Gomoru, gdje je Gospodin nakanio istražiti njihovu grešnost. A za to vrijeme Abraham stoji pred Bogom (18,22). Ovo je po mnogo čemu jedinstven tekst jer ni u jednom drugom u Starom zavjetu čovjek ne stoji neposredno pred Bogom. A kamoli da diskutira kao Abraham koji se zauzima kod Boga da ne uništi Sodomu (18,16-33). Bog odlučuje Abrahamu, svom izabraniku, otkriti što namjerava sa Sodomom i Gomorom – kao da mu je savjetnik!

      Ono što Abraham u ovom razgovoru nije pogađanje s Bogom. Bog zna da ga Abraham smatra pravednim i zato ga pušta da govori. Abraham razmišlja: sigurno u gradu ima barem 50 nevinih – daleko bilo od tebe, Bože, da ubijaš nevinoga kao i krivoga, daleko bilo da ni sudac svega svijeta ne radi pravo! Iz ove početne ideje pravednosti potom izvlači zaključke: ako je sudac svega svijeta pravedan, onda neće uništiti grad ako je u njemu 50, 40, 30, 20, 10 pravednika! Prije svakog novog pitanja, Abrahamu se sigurno steže grlo – smijem li uopće zaustiti? Znao je da su bogovi ćudljivi, ali ovaj koji je njega izabrao valjda nije! Valjda će pravednost kod njega imati šanse? I dok se Abraham bojažljivo usuđuje prizvati na pravednost i na bazi nje progovoriti, Bog upravo to i želi! Dakle, ne da Abraham mijenja Božju volju, nego ga Bog pušta da dozrijeva u pravednosti i da u njoj bude i pred Bogom sve hrabriji. Što je pravedniji, bit će Bogu bliži, ona ga neće odvesti u stranputicu. Time će rasti kao čovjek! Time ga Bog osokoljuje da se vježba u prosuđivanju jer rast u pravednosti je zapravo rast pred Bogom. Njegov Bog, kasnije će postajati sve jasnije, jest pravedan – pravda i pravo temelj su prijestolja njegova!

      No, njegova pravda je često naizgled drugačija od ljudske. Čovjeku neshvatljiva i teška. Uskoro će Abraham to osjetiti na svojoj koži! No, to mu je prilika naučiti da Bog, i kada je neshvatljiv, i tada je pravedan!

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

Ivica Čatić

     NOVI SLANKAMEN, 29. rujna 2010. godine - Župa svetog Mihaela, arkanđela, u Novom Slankamenu u Srijemskoj biskupiji organizirala je proslavu svoga zaštitnika i ujedno blagoslov obnovljenog krova župne crkve, sakristije i dvorane za pastoralne susrete. Svečano euharistijsko slavlje, u srijedu 29. rujna, predvodio je srijemski biskup mons. Đuro Gašparović u zajedništvu s domaćim župnikom Berislavom Petrovićem, zemunskim dekanom Jozom Dusparom, svećenicima zemunskoga dekanata, kao i svećenicima iz petrovaradinskog dekanata, Subotičke biskupije i Apostolskog egzarhata za vjernike bizantskog obreda u Srbiji i Crnoj Gori, te gvardijanom franjevačkog samostana u Zemunu o. Markom Kurolt, uz sudjelovanje velikog broja novoslankamenačkih vjernika i gostiju.

      Na početku je nazočne pozdravio domaći župnik i uveo u slavlje današnjega dana. Biskup Gašparović je u homiliji, navodeći riječi svetog Mihaela „Tko je kao Bog“, nastavio s pitanjem „Tko je Isus Krist“ i usredotočio misli nazočnih na stvarnost Isusa Krista koji je svjetlo istinsko, jer dođe na svijet da prosvjetli svakoga čovjeka (usp. Iv 1,9).

„Isus Krist je najsvjetlija pojava ljudske povijesti, nastavio je biskup, i nitko ga nije u povijesti nadmašio u ljepoti nauke, u dobroti srca, u čistoći života, u ljubavi sve do kraja, sve do križa. Vječni Očev Sin utjelovio se u krilu Djevice Marije da se rodi kao čovjek za nas. On je Bog od vječnosti s Ocem i Duhom Svetim u jednoj Božjoj naravi; on je pravi čovjek rođen u vremenu, raspet na križu i uskrsnuo treći dan. On je onaj koji nam govori: 'Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života' (Iv 8,12). Život s Bogom donosi mir, pravdu, istinu i ljubav, svjetlost i radost.“

      Primjenjujući Kristov život na vjernički život, biskup Gašparović poručuje i potiče: “Isus od nas zahtijeva da i mi budemo svjetlost svijeta kad kaže 'Vi ste svjetlost svijeta!' (Mt 5,14). Traži od nas da budemo apostoli među ljudima i da svjetlost evanđelja Isusova života donosimo drugima. Svojim živim primjerom bit ćemo prepoznatljivi tada kada nosimo u sebi velike duhovne kršćanske vrijednosti. Neka ljudi u susretu s nama vide da mi poštujemo svakoga i svima činimo dobro. Tako ćemo nasljedovati naš ideal, Isusa Krista.“

      Govoreći o svjedočenju Isusa Krista u svakidašnjem životu biskup je rekao: „Biti kršćanin nije lako. Biti vjernik nije lako u bilo kojem vremenu i na bilo kojem mjestu, posebno ovdje u našoj Srijemskoj biskupiji, ali je moguće. Ako prihvaćamo Isusa onda smo na pravom putu da ga nasljedujemo i time ostvarujemo pravu Kristovu ljubav prema bližnjemu. Jedino u Kristu možemo riješiti svakodnevne poteškoće i probleme života i dogadjaja u svijetu često puta punom zavisti, laži, mržnje i svega onoga što nas zavodi a nije od Boga.“

      Na koncu razmišljanja biskup Gašparović se zapitao kako ostvarujemo ljubav prema Bogu u našem svakidašnjem životu? Da li prihvaćamo Isusa u euharistijskim slavljima na koje bismo trebali rado dolaziti, na vjeronauku, na župnoj katehezi, u obitelji, u župnoj zajednici, u biskupiji. I konačno, možemo li podnositi poteškoće u životu i tražiti načina kako da ih riješimo? Neka nam naš nebeski zaštitnik sveti Mihael u svemu pomogne“, zaključio je biskup.

                                                                                     Tomislav Mađarević

Tomislav Mađarević

Četvrti razred je pričom o sretnom princu započeo novu školsku godinu. Ali, ta priča u sebi nosi divnu i važnu poruku, ne samo za četvrtake, nego i za sve nas.

      Četvrti razred je pričom o sretnom princu započeo novu školsku godinu. Ali, ta priča u sebi nosi divnu i važnu poruku, ne samo za četvrtake, nego i za sve nas.

Sretni princ

            Bio jednom jedan sretni princ, koji je veselo živio u svojoj palači. U gradu oko njegove palače živjelo je u bijedi mnogo siromaha, ali za njih princ nije mario, nego se samo brinuo kako bi sebi pribavio više zabave. A njegovo je srce ostajalo kruto i hladno. Poslije njegove smrti, napravljen je kip sretnog princa od dijamanta i zlata, kojega su postavili na visoki stup u centru grada. Sretni princ se jako rastužio kada je sa stupa vidio koliko siromašnih ljudi pati u tom gardu. Tada je poželio da im barem nešto dadne, ali nije znao kako. Kada je stigla jesen, pred noge kipa je sletjela mala lasta, koja je po prinčevoj molbi povadila dijamante sa rukohvata mača i iz očiju kipa, te skinula zlatna puceta sa tijela, i sve to odnijela siromasima. Sretni princ je oslijepio i osiromašio, ali ljubav u njegovom srcu je sve više rasla, od nje je postajo sretniji nego ikada ranije kada se zabavljao u palači.

            Dok je veselo živio u palači sretni princ je mislio da je sva sreća u raskoši i izobilju, jer nije upoznao pravu sreću. Mislio je da je bogat, a ustvari je bio jako siromašan, zato što u sebi nije imao ljubavi. Njegovo je srce bilo kruto i hladno. Oko njega je bilo toliko siromašnih, onih kojima bi njegova pomoć dobro došla, ali on ih nije primjećivao. Bio je zaokupljen samo sobom i svojim lagodnim i veselim životom. Jesmo li mi isti kao sretni princ? Jesmo li zaokupljeni samo sobom, a ne primjećujemo one kojima je potrebna naša pomoć?

            S nama u školskim klupama vjerojatno sjede prijatelji kojima je potrebna naša pomoć oko zadaće, oko učenja ili oko crtanja. Oko nas, u našem susjedstvu, ima naših vršnjaka za koje možemo učiniti nešto lijepo. Sigurno poznajemo siromašnu djecu, čija je odjeća stara i pocepana, a mi kod kuće imamo puno lijepih stvari koje su nam male. Možda blizu nas živi baka ili djed kome je teško otići u dućan po kruh, a nama to nije nikakav problem. Jesmo li primijetili da je nekom potrebno da mu pomognemo na bilo koji način? Ako nismo znači da smo poput sretnog princa.

            Ali, čitamo u priči, princ je nakon svoje smrti primijetio siromašne ljude u svom gradu i odlučio im pomoći. Uz pomoć male laste podijelio je siromasima zlato i dijamante sa svog spomenika. Priča kaže da je princ tada oslijepio i osiromašio, ali je u njegovom srcu rasla ljubav i postao je sretniji nego ikad. On se tada zapravo obogatio, jer je ljubav najveće bogatstvo. Kad imamo ljubavi i činimo dobra djela onda se rađa radost u našem srcu. Osjetit ćete to svaki put kada učinite nešto za drugog. Mi nemamo zlata niti dragog kamenja da bi mogli dijeliti siromašnima. Ali, možemo činiti mnoge druge lijepe stvari za naše prijatelje ili poznanike. Jer, ni jedno dobro djelo nije malo. Ako je učinjeno s pravom ljubavlju ono ima neprocjenljivu vrijednost.

            Školska godina još je na početku. Do raspusta jako je mnogo vremena, a bit će sigurno i jako mnogo prilika u kojima ćete moći pokazati svoju ljubav i činiti dobro. Trudite se da takve prilike što više iskoristite i dobit ćete veliku nagradu, radost u svom srcu. Zato činite dobra djela iz ljubavi i bit ćete radosni.

dipl. theol. Ana Hodak

Ana Hodak

ZEMUN, 27. rujna 2010. godine - Sestre milosrdnice u Srijemskoj biskupiji u Zemunu povodom 350. obljetnice smrti njihovog utemeljitelja i zaštitnika sv. Vinka Paulskoga i sv. Lujze de Marillac organizirale su završnu proslavu jubilarne vinkovske godine.

      ZEMUN, 27. rujna 2010. godine - Sestre milosrdnice u Srijemskoj biskupiji u Zemunu povodom 350. obljetnice smrti njihovog utemeljitelja i zaštitnika svetog Vinka Paulskoga i svete Lujze de Marillac organizirale su završnu proslavu jubilarne vinkovske godine. Po svojim predstavnicima već su prije nazočile završnim proslavama u Zagrebu i Rimu. Vrhunac proslave u Srijemskoj biskupiji bilo je svečano euharistijsko slavlje, koje je u ponedjeljak 27. rujna, na blagdan svetog Vinka, u samostanu u Zemunu predvodio srijemski biskup mons. Đuro Gašparović zajedno sa župnikom i zemunskim dekanom Jozom Dusparom, novobeogradskim i surčinskim župnikom Markom Kljajićem i gvardijanom franjevačkog samostana u Zemunu o. Markom Kurolt, uz sudjelovanje velikog broja vjernika. Na početku je nazočne pozdravila sestra predstojnica Vjekoslava Štrbenac i povezala slavlje u Zagrebu s ovim današnjim u Zemunu. Na početku homilije biskup Gašparović je rekao, pozivajući se na navješteno evanđelje o blaženstvima: „Blago vama sestre, što ste imali za utemeljitelja svetog Vinka i svetu Lujzu, a danas uzor i zaštitnike, kao i blago nazočnim sestrama franjevkama i franjevcima u Zemunu što su imali i imaju sv. Franju za utemeljitelja, uzor i zaštitnika.“ U homiliji biskup je iznio da čovjek traži Boga posebno kad je gladan i žedan, kad je u tjeskobi, kad je ostavljen od svih, kad je bolestan, kad teži za dobrotom, istinom i slobodom...

      „Taj i takav Bog nije ostao u skrovitosti, u tajnosti, nastavio je Gašparović, objavio nam se po Isusu Kristu, koji je prošao svijetom čineći dobro. Oprao je Isus noge apostolima i dao im je primjer da i oni tako čine. Dovodili su i donosili k Isusu djecu, apostoli branili, a Isus traži da puste k njemu malene. Hvali Isus one koji su mu pritekli u pomoć kad je bio gladan i žedan, bolestan i u tamnici... Tako je današnji svetac, sveti Vinko Paulski zajedno sa svetom Lujzom, naglasio je srijemski biskup, prije više od 350 godina, uzeo Isusa Krista i evanđelje u svoje srce i krenuo u život. Treba sve provesti u djelo. Treba razmišljati o ljudskim suzama. Treba pristupati otuđenima, siromasima. Treba ratnim zatvorenicima i robijašima biti drug, brat i otac. Treba se zauzeti za obitelji i njihovu djecu. Treba se zauzeti za one pogođene ratovima koji su tada pustošili, za one pogođene epidemijom i glađu.Treba opismeniti one koji su nepismeni. Treba se pobrinuti za malog čovjeka koji je napušten.“ Kao konkretna djela svetog Vinka i svete Lujze biskup spominje pučku kuhinju za dvije tisuće gladnih, novac za sirotinju, misije, sjemeništa, obraćenje mnoštva, reformu klera, i nadalje ustanove, skupine, kojima je bio jedini cilj onima malenima učiniti život na zemlji manje tvrdim, manje nepravednim i okrutnim. Povijest ne može mimoići niti tri njegove ustanove, jer su djelo ljubavi. Zavod za nahočad; Lazaristi, misijski svećenici sa zadatkom: odgoj svećeničkog podmlatka i misionarenje po selima; Milosrdnice! U ovom poslu desna ruka mu je bila sv. Lujza. Svojim sestrama vinkovkama povjerio je brigu za svakoga čovjeka od njege bolesnika pa sve do onih bijednika na ulicama. Službeno su odobrene 1634, u Zagreb su stigle 1845., a u Zemun 1887. godine. I ovdje u Zemunu ostvaruju smjernice svoga utemeljitelja i svoga poslanja: dugogodišnji rad u bolnici koja im je dodijeljena i život i rad u Zemunskom samostanu. U bolnici su savjesno obavljale svoju službu njegovanja i liječenja bolesnika, građana Zemuna u ostalih. U Zemunskom samostanu sestre su uz obvezu na službu Božju svojim svetim zavjetima i Konstitucijama vršile svoju karitativnu djelatnost u bolnici i rad kod bolesnika. Uz redovnu medicinsku školu bilo je otvoreno odjeljenje za odrasle, tzv. Večernja škola koju su pohađale sestre iz Zagrebačke, Splitske i Riječke provincije. Nakon drugog Vatikanskog koncila sestre su razvile i značajnu ekumensku djelatnost. Postojao je i dom starih i nemoćnih. Bolnica i Dom starih i nemoćnih bila su dva ognjišta na kojima se po sestrama milosrdnicama ižarivala kršćanska ljubav njihova duhovnog oca svetog Vinka Paulskoga.    

      „Isus danas poziva da nastojimo sve bolje upoznati svoju vjeru, da dobrom riječju tješimo one u tuzi i žalosti, da ne osuđujemo nikoga, da praštamo, da poštujemo i najmanjeg čovjeka, da dajući pomoć ne mjerimo svoje darove, da po vjeri živimo i za vjeru ako bude potrebno trpimo, da djecu odgajamo i ne sablažnjavamo, da mladima pomognemo riječima i primjerom. Pomažimo one koji su u duhovnoj i materijalnoj potrebi. Molimo ne samo u nevolji, nego neprestano“, rekao je biskup Gašparović na kraju homilije.

PETROVARADIN, 27. rujna 2010. godine – Održana je sjednica povjerenstva za pastoral mladih u Srijemskoj biskupiji i drugim nad/biskupijama u regionu, članicama Međunarodne biskupske konferencije Sv. Ćirila i Metoda (MBKSCM).

      PETROVARADIN, 27. rujna 2010. godine – Sjednica povjerenstva za pastoral mladih u Srijemskoj biskupiji i drugim nad/biskupijama u regionu, članicama Međunarodne biskupske konferencije Sv. Ćirila i Metoda (MBKSCM), održana je u ponedjeljak 27. rujna u Biskupijskom pastoralnom centru (BPC) Srijemske biskupije u Petrovaradinu. Sjednicu je sazvao srijemski biskup mons. Đuro Gašparović zajedno s vlč. Ivicom Damjanovićem koji su pri MBKSCM zaduženi za Pastoral mladih. Na sjednici su, uz biskupa srijemskoga i vlč. Damjanovića, sudjelovali biskupijski povjerenici Subotičke biskupije vlč. Utcai Róbert, vlč. Verebélyi Árpád, vlč. Marijan Vukov, te Petar Gaković, zatim iz Zrenjaninske biskupije don Stojan Kalapiš i Mezei Attila, potom iz Beogradske nadbiskupije fra Filip Karadža OFM i Branko Simonović kao i Ivan Hardi iz Apostolskog egzarhata za vjernike bizantskog obreda u Srbiji i Crnoj Gori, te Željka Dokoza iz Srijemske biskupije.

      Uvodna molitva i pozdrav biskupa Gašparovića označili su početak sjednice. Koordinator BPC-a i povjerenik za pastoral mladih Srijemske biskupije, vlč. Damjanović, predstavio je dnevni red sjednice. Uslijedili su potom kratki izvještaji o proteklim susretima mladih u Doroslovu, Čikeriji i Taize-u, te najava susreta mladih u Zrenjaninskoj biskupiji u sljedeću subotu, kao i pripreme za susret mladih u lipnju 2011. godine na Tekijama u Petrovaradinu. Isto tako je iznesen plan i program pastorala mladih u ovoj pastoralnoj 2010/2011. godini. Na sjednici je glavna tema bila već započeta priprema i organizacija sudjelovanja mladih na Svjetskom Danu Mladih u Madridu 2011. godine. Dogovoreno je na koji način će slijediti duhovna i tehnička priprema mladih na razini katoličkih biskupija u Srbije za ovaj susret s papom Benediktom XVI. u Madridu.

      Sjednica je završila dogovorom i određivanjem datuma sljedećeg radnog susreta, te zajedničkim ručkom u dobrom raspoloženju.      

                                                                                       Marijan Vukov

Marijan Vukov

18. rujna 2010.g. u ranim jutarnjim časovima, a na inicijativu zbora "Kralj Zvonimir", grupa katolika iz Zemuna započela je svoje hodočašće put Zagreba i Krašića.

      18.9. u ranim jutarnjim časovima, a na inicijativu zbora "Kralj Zvonimir" , grupa župljana Zemuna krenula je put Zagreba. Uprkos tome što je gotovo tokom cijelog puta padala kiša, raspoloženje u autobusu je bilo veoma pozitivno, praćeno molitvom, pjesmom i živim razgovorima. Budući da je put vodio kroz mnogobrojna mjesta koja pripadaju Srijemskoj biskupiji, župljani su bili u prilici da čuju od svog župnika, Joze Duspare, niz interesantnih podataka vezanih za ta mjesta pa čak i neke, mnogima do tada možda nepoznate, činjenice vezane za župnu crkvu "Uznesenja Blažene Djevice Marije". Kada su stigli u Zagreb, Zemunci su, uprkos tome što kiša nije prestajala, krenuli u obilazak grada, mnogi možda i po prvi put. Tom prigodom su imali prilike da vide Gornji grad, što je tradicionalni naziv za usko gradsko jezgro grada Zagreba na uzvišenju iznad ravnice reke Save koja je baš tih dana dostigla svoj maksimalni nivo. Gornji grad se djeli na Gradec (Grič) i Kaptol gdje su Zemunci imali priliku da vide sedište hrvatske Vlade, Sabor, brojne muzeje, sjedište Zagrebačke nadbiskupije. 

      Najveći dojam svakako je ostavila posjeta katedrali, crkvi Svetog Marka, starom gradu i ostalim značajnim mjestima. Nakon obilaska grada, gosti iz Zemuna koji nisu odsjeli kod prijatelja ili rođaka, smješteni su u ugodan hostel gdje su se okrijepili i odmorili.

      Sutradan, dobrotom domaćina organiziran je odlazak u Krašić, rodno mjesto nadbiskupa i blaženika Alojzija Stepinca, na svečanu svetu misu u crkvi Svetog Trojstva koju je predvodio kanonik iz Zagreba, prečasni Stepinac Matija u koncelebraciji sa još nekoliko svećenika među kojima je bio i Zemunski župnik Jozo Duspara.

      Budući da se među gostima iz Zemuna nalazio izvestan broj članova zbora "Sveta Cecilija" oni su vrlo rado prihvatili da skupa sa članovima zbora "Kralj Zvonimir" učestvuju u euharistijskom slavlju. Kakoje jedan mladi bračni par odlučio da baš toga dana krsti svoju ćerkicu, misa je dobila još svečaniji ton. Propovjed prečasnog Matije Stepinca u kojoj on ističe koliko je važno živjeti svoju vjeru kroz djela a ne samo riječima, bila je kruna ovog euharistijskog slavlja. Na samom kraju mise, nakon upućenih prigodnih pozdrava i riječi od strane domaćina i gostiju, usljedio je kratak koncert koji je upriličio zbor "Kralj Zvonimir" skupa sa tamburaškim orkestrom "Gaj". Najveći pljesak izazvala je pjesma "Zemunskoj Gospi" koju su Zemunci, naravno, sa oduševljenjem prihvatili i priključili se zboru "Kralj Zvonimir" svojim glasovima. Nakon koncerta usljedilo je fotografisanje i organizirani odlazak na ručak u restoran "Stepinčevi vinogradi". Ugodna muzika, predusretljivi domaćini i zadivljujući ambijent oko samoga restorana, učinili su da gotovo svi prisutni zaplešu i zapjevaju. U tom duhu je vrijeme proteklo veoma brzo.

      Kada je došao trenutak da Zemunci krenu ka svojim domovima zaiskrila je i poneka suza. Jedno je sigurno, ponovni susret domaćina i gostiju, koji je već dogovoren za iduću godinu, ovoga puta u Zemunu, i jedni i drugi željno iščekuju kao još jedan susret između, sada već bliskih prijatelja sa istoka, zapada, sjevera i juga koje Božija providnost okuplja oko svoga stola.

Lukinović Danijela

Danijela Lukinović