Na 32. obljetnicu pada Vukovara, 18. studenog,  u zemunskoj župnoj crkvi Uznesenja BDM služena je misa zadušnica za sve žrtve

ZEMUN (TU) – Ova već tradicionalna misa zadušnica, koja je održana po šesnaesti put na inicijativu zemunskog župnika mons. Joze Duspare, okupila je lijep broj župljana župe Zemun, koji su se pridružili molitvi za poginule u Vukovara. Tijekom mise molilo se i za mir u svijetu, te prestanak aktualnih ratnih sukoba. Liturgijsko slavlje predvodio je preč. fra Ilija Alanđak, OFM, župnik u župi sv. Antuna Padovanskog u Beogradu i dekan beogradskog dekanata. U koncelebraciji su bili: preč. Zdravko Čabrajac, župnika u Golubincima i dekana zemunskog dekanata, preč. Berislav Petrović, župnik u Novom Slankamenu, fra Nenad Meter, OFM, gvardijan franjevačkog samostana sv. Ivana Kapistrana u Zemunu, te župnik domaćin  mons. Jozo Duspara, koji je i propovijedao na ovome slavlju.

Misi su prisustvovali predstavnici Veleposlanstva Republike Hrvatske u Srbiji, Natali Lulić, opunomoćeni ministar i Nikola Bajić, diplomatski savjetnik u Veleposlanstvu te Nenad Prokić savjetnika za humanitarne poslove u veleposlanstvu Suverenog vojnog malteškog reda u Republici Srbiji.

U svojoj homiliji mons. Duspara se prisjetio dana koji je na poseban način obilježio suvremenu povijest hrvatskog naroda, ali i poteškoća u saznavanju pune istine, jer se u to vrijeme na određeni način filtriralo informacije i živjelo u medijskom mraku, koji je vladao prostorima Srijema i Srbije. Po završetku misnog slavlja mons. Duspara je zahvalio prisutnim svećenicima na odazivu, kao i vjernicima te predstavnicima diplomatskih misija. Slavlje je pjevanjem obogatio zemunski župni zbor.

Davor Kormanjoš

Svjetski dan siromaha obilježava se 19. studenog, a to je i Nedjelja Caritasa

»Ne okreći lica od siromaha« (Tob 4, 7)

1. Svjetski dan siromaha, plodonosan znak Očeva milosrđa, održava se po sedmi put kako bi podupro naše zajednice na njihovu putu. To je događaj koji Crkva postupno ukorjenjuje u svoj pastoral, kako bi sve više otkrivala središnji sadržaj evanđelja. Svaki dan se zalažemo za prihvaćanje siromašnih, ali to nije dovoljno. Rijeka siromaštva teče kroz naše gradove i postaje sve veća i veća dok se ne prelije iz korita. Ta rijeka kao da nas je preplavila, toliko je glasan vapaj naše braće i sestara koji traže našu pomoć, potporu i solidarnost. I taj glas postaje sve glasniji. Zato se na nedjelju uoči svetkovine Isusa Krista Kralja svega stvorenja ponovno okupljamo oko njegova stola da iznova primimo od njega dar i poslanje živjeti siromašno i biti u službi siromašnih.

»Ne okreći lica od siromaha« (Tob 4, 7). Te nam riječi pomažu shvatiti bît našeg svjedočenja. Zaustaviti se u dubljem razmišljanju nad Knjigom o Tobiji, malo poznatom ali očaravajućem i mudrošću bogatom tekstu Staroga zavjeta, omogućit će nam bolje proniknuti sadržaj koji sveti pisac želi prenijeti. Pred nama se odvija prizor iz obiteljskog života: otac, Tobit, pozdravlja sina, Tobiju, koji se sprema na dalek put. Stari Tobit se boji da neće više nikada vidjeti sina i zato mu ostavlja svoju “duhovnu oporuku”. On je bio sužanj u Ninivi i sad je slijep. Snašla ga je, dakle, dvostruka bijeda, ali je uvijek imao jednu sigurnost, koju izražava ime što ga nosi: “Gospodin mi je bio dobar”. Taj čovjek, koji se uvijek uzdao u Gospodina, kao dobar otac želi ostaviti sinu ne toliko neko materijalno dobro, koliko svjedočanstvo o putu kojim treba ići u životu, pa mu kaže: »Svakog dana, sine, sjeti se Gospodina Boga našega; nemoj griješiti ili kršiti njegovih zapovijedi. Čini pravedna djela svega svog vijeka i ne kroči putovima nepravde« (4, 5).

2. Kao što se može odmah primijetiti, sjećanje koje stari Tobit traži od sina nije ograničeno na neki puki čin sjećanja ili molitvu upućenu Bogu. On cilja na konkretna djela, kao što je činjenje dobrih djela i pravedno življenje. Taj poticaj postaje još konkretniji: »ako činiš po istini, uspijevat ćeš u djelima svojim, kao svi oni koji čine pravdu. Dijeli milostinju od svoga dobra: kad dijeliš milostinju, neka ti ne bude oko stisnuto« (4, 6-7).

Riječi tog starog mudraca ostavljaju nas u čudu. Ne zaboravimo, naime, da je Tobit izgubio vid upravo nakon što je učinio jedno milosrdno djelo. Kao što on sâm pripovijeda, njegov je život još od malih nogu bio posvećen djelima milosrđa: »Udijelio sam mnogo milostinje svojoj braći i ljudima koji su došli sa mnom u Ninivu, zemlju Asiraca. […] Hranio sam gladne, odijevao gole, kad bih vidio koga od roda svoga ubijena pa bačena izvan zidina Ninive, brižno bih ga ukopao« (1, 3.17).

Zbog tog njegovog svjedočenja ljubavi kralj mu je oduzeo sva njegova dobra te je ostao puki siromah. Ipak, Gospodin ga je i dalje trebao. Vrativši se na mjesto upravitelja, nije se bojao nastaviti sa svojim načinom života. Poslušajmo njegovu priču koja govori i nama danas: »Kad sam se dakle sa svojom ženom Anom i sa sinom Tobijom opet našao na svome, bijaše mi na Pedesetnicu, a to je Blagdan sedmicâ, priređen lijep objed i ja sjedoh da blagujem. Vidjevši ona mnoga jela, rekoh sinu: “Idi i dovedi jednoga od naše braće na koga naiđeš a koji se sjeća Gospodina. Eto, čekat ću te!”« (2, 1-2). Kako bi bilo znakovito da, na Dan siromaha, ta Tobitova briga bude i naša briga, da, nakon zajedništva oko euharistijskog stola, pozovemo nekog na zajednički nedjeljni ručak. Slavljena bi euharistija zbiljski postala kriterijem zajedništva. Uostalom, ako smo oko oltara Gospodnjeg svjesni da smo svi braća i sestre, koliko bi više to bratstvo bilo vidljivije u dijeljenju blagdanskog objeda s onima koji su lišeni onog najosnovnijeg!

Tobija je učinio kako mu je otac rekao, ali se vratio s viješću da je neki siromah ubijen i ostavljen nasred trga. Stari se Tobit bez oklijevanja ustao od stola i otišao pokopati toga čovjeka. Nakon što se umoran vratio kući, zaspao je u vrtu; na oči mu je pao ptičji izmet i on je oslijepio (usp. 2, 1-10). Koje li ironije sudbine: učiniš djelo milosrđa i snađe te nesreća! Moglo bi se tako pomisliti, ali vjera nas uči ići dublje. Tobitina sljepoća postat će njegova snaga da prepozna još bolje mnoge oblike siromaštva kojima je bio okružen. A Gospodin će se pobrinuti da u svoje vrijeme vrati starom ocu vid i radost da ponovno vidi sina Tobiju. Kad je došao taj dan: »Ugledavši sina, zagrli ga, zaplaka i probesjedi: “Blagoslovljen da si, Bože, blagoslovljeno tvoje ime uvijeke i blagoslovljeni svi tvoji sveti anđeli! Jer si me udario pa se smilovao na me: evo gledam svoga sina Tobiju!”« (11, 13-14).

3. Možemo se zapitati: odakle Tobit crpi hrabrost i unutarnju snagu koji mu omogućuju služiti Bogu usred poganskog naroda i toliko ljubiti bližnjega da je spreman izložiti pogibelji svoj vlastiti život? Pred nama je jedan izvanredan primjer: Tobit je vjeran suprug i brižan otac. Prognan je daleko od domovine i nepravedno trpi. Progone ga kralj i njegovi vlastiti susjedi… Premda je čovjek dobra srca stavljen je na kušnju. Bog, kao što nas Sveto pismo često uči, ne pošteđuje kušnji one koji čine dobro. Kako to? On to ne čini zato da nas ponizi, već da ojača našu vjeru u njega.

Tobit u časovima kušnje otkriva vlastito siromaštvo koje ga čini sposobnim prepoznati siromahe. Vjeran je Božjem zakonu i drži se zapovijedi, ali to mu nije dovoljno. On može pokazati aktivnu brigu za siromašne zato što je iskusio siromaštvo na vlastitoj koži. Zato su riječi koje upućuje sinu Tobiji njegova prava baština: »Ne okreći lica od siromaha« (4, 7). Ukratko, kad se susretnemo sa siromahom ne smijemo okretati glavu na drugu stranu, jer bismo time spriječili same sebe susresti lice Gospodina Isusa. Obratimo pozornost na ovaj izraz »od svakog siromaha«. Svatko je naš bližnji. Bez obzira na boju kože, društveni položaj, porijeklo… Ako sam siromašan, mogu prepoznati tko je uistinu brat koji me treba. Pozvani smo susresti se sa svakim siromahom i svakom vrstom siromaštva i otresti se ravnodušnosti i otrcanih fraza kojima štitimo prividno blagostanje.

4. Živimo u povijesnom trenutku koji ne pridonosi posvećivanju pažnje najsiromašnijima. Pozivi na blagostanje su sve glasniji, dok se glasove onih koji grcaju u siromaštvu ušutkava. Prisutna je tendencija ignoriranja svega što se ne uklapa u životni stil namijenjen prije svega mlađim generacijama, koje su najosjetljivije na kulturne promjene koje se trenutno događaju. Ono što je neugodno i uzrokuje patnju gura se u stranu, dok se tjelesne kvalitete uzdiže za najvažniji cilj koji treba postići. Virtualna stvarnost zamjenjuje stvarni život i sve je lakše pobrkati ta dva svijeta. Siromasi postaju slike koje mogu dirnuti na nekoliko trenutaka, ali kad na ulici susretnemo konkretnoga siromaha, dolazi do uznemirenosti i marginalizacije. Užurbanost, ta svakodnevna čovjekova suputnica, sprječava nas da zastanemo, pomognemo i pobrinemo se za drugoga. Prispodoba o milosrdnom Samarijancu (usp. Lk 10, 25-37) nije priča o prošlosti, već propituje sadašnjost svakoga od nas. Lako je prebacivati teret odgovornosti na druge, davati novac kako bi drugi mogli činiti dobra djela velikodušan je čin, ali ono na što je svaki kršćanin pozvan jest osobno se uključiti.

5. Zahvalni smo Bogu što ima toliko muškaraca i žena koji se predano posvećuju i dijele ono što imaju sa siromašnima i marginaliziranima: ljudi svih dobi i društvenih slojeva koji gostoljubivost pokazuju na djelu i na strani su onih koji se nalaze u situaciji marginaliziranosti i patnje. Nisu to neki nadljudi, već “susjedi” koje svakodnevno susrećemo i koji u tišini dijele sudbinu siromašnih. Ne ograničavaju se na to da daju nešto: slušaju, razgovaraju, pokušavaju razumjeti situaciju i njezine uzroke, kako bi dali odgovarajući savjet i ispravne preporuke. Paze na materijalne, ali i duhovne potrebe, na cjelovito promicanje osobe. Božje je kraljevstvo prisutno i vidljivo u tom velikodušnom i besplatnom služenju; ono je doista poput sjemena koje je palo u dobro tlo života tih ljudi i donosi svoj plod (usp. Lk 8, 4-15). Zahvalnost mnogim volonterima treba se pretočiti u molitvu kako bi njihovo svjedočanstvo bilo plodonosno.

6. Na 60. obljetnicu enciklike Pacem in terris prijeko je potrebno dozvati u pamet riječi svetog pape Ivana XXIII.: »čovjek ima pravo na život, na tjelesnu nepovredivost, na sredstva prikladna za častan život; to su naročito hrana, odjeća, stan, počinak, liječenje i, na kraju, neophodne službe što ih država ima pružiti pojedincu. Iz toga slijedi da čovjek uživa i pravo da bude zbrinut, ako ga zadesi bolest, ako se povrijedi na poslu i radu, ako obudovi, ako ostari, ako bude prisiljen ostati bez posla i, napokon, ako bude bez ikakve svoje krivnje lišen sredstava svakako potrebnih za život« (br. 6).

Koliko je još posla pred nama da te riječi postanu stvarnost, također kroz ozbiljno i učinkovito političko i zakonodavno zalaganje! Unatoč ograničenjima, a ponekad i nedoraslosti politike da vidi i služi općem dobru, može se razviti solidarnost i supsidijarnost mnogih građana koji vjeruju u vrijednost dobrovoljnog zalaganja za siromašne. Svakako je riječ o poticanju pa i vršenju pritisku na javne institucije kako bi kvalitetno odradile ono što su dužne činiti. Ali nema smisla pasivno čekati da sve padne “s neba”: oni koji žive u uvjetima siromaštva također moraju biti uključeni i praćeni na putu promjene i odgovornosti.

7. Moramo, nažalost, ponovno konstatirati kako se prethodno opisanim pridodaju novi oblici siromaštva. Tu posebno mislim na one koji žive u ratnim područjima, posebno na djecu lišenu bezbrižne sadašnjosti i dostojanstvene budućnosti. Nitko se nikad neće moći naviknuti na tu situaciju. Nastavimo činiti sve kako bi se mir afirmirao kao dar Gospodina Uskrslog i plod predanog zalaganja za pravdu i dijalog.

Ne mogu propustiti spomenuti špekulacije koje, u raznim područjima, dovode do dramatičnog porasta troškova što mnogobrojne obitelji gura u još veće siromaštvo. Plaće se brzo troše pa su ljudi prisiljeni na odricanja kojima se srozava dostojanstvo svakog čovjeka. Kad obitelj mora birati između hrane i lijekova, tada se mora dići glas onih koji zahtijevaju pravo na oba ta dobra u ime dostojanstva ljudske osobe.

Kako, usto, ne istaknuti etički nered koji karakterizira svijet rada? Nehumano postupanje s mnogim radnicima i radnicama; nedovoljna naknada za obavljeni posao; pošast nesigurnog zaposlenja; prevelik broj žrtava nesreća na radu, često kao posljedica mentaliteta koji preferira brzu zaradu nauštrb sigurnosti… U misli nam se vraćaju riječi svetog Ivana Pavla II.: »Prvi temelj vrednovanja rada [je] sam čovjek […] čovjek [je] određen i pozvan raditi, rad postoji “radi čovjeka”, a ne čovjek “radi rada” « (Enc. Laborem exercens, 6).

8. Taj, već sam po sebi dramatičan, popis daje tek djelomičnu sliku situacija siromaštva koje su dio našeg svakodnevnog života. Ne mogu, na poseban način, propustiti spomenuti jednu nevolju koja je svakim danom sve uočljivija, a tiče se svijeta mladih. Koliko je samo frustriranih života pa čak i samoubojstava mladih, razočaranih kulturom koja ih dovodi do toga da se osjećaju “neispunjenima” i “promašenima”! Pomozimo im othrvati se tim zlokobnim poticajima kako bi svaki mladić i djevojka mogli pronaći put koji vodi do stjecanja snažne i velikodušne osobnosti.

Lako je, kad se govori o siromasima, upasti u retoriku. Podmukla je napast također zaustaviti se na statistikama i brojevima. Siromasi nisu brojevi, imaju lica, povijest, srca i duše. To su braća i sestre sa svojim vrlinama i manama, kao i svi drugi, i važno je sa svakim od njih ući u jedan osoban odnos.

Knjiga o Tobiji uči nas konkretnosti našeg djelovanja sa siromašnima i za siromahe. To je pitanje pravde koje nas sve obvezuje da tražimo i susrećemo jedni druge, kako bismo jačali prijeko potreban sklad da svaka zajednica može biti prepoznata kao takva. Zanimanje za siromahe ne smije se, stoga, iscrpiti u brzopletom davanju milodara, nego poziva na ponovnu uspostavu ispravnih međuljudskih odnosa koji su narušeni siromaštvom. Tako ovo “ne okreći lica od siromaha” dovodi do primanja blagodatî milosrđa, ljubavi koja daje smisao i vrijednost čitavom kršćanskom životu.

9. Neka našu brigu za siromahe uvijek karakterizira evanđeoski realizam. Dijeljenje mora biti odgovor na konkretne potrebe drugoga, a ne oslobađanje od onoga što mi je suvišno. I ovdje je potrebno razlučivanje, pod vodstvom Duha Svetoga, kako bismo prepoznali stvarne potrebe naše braće, a ne vlastite težnje. Ono što im je sigurno prijeko potrebno jest naše čovjekoljublje, naše srce otvoreno ljubavi. Ne zaboravimo: »Pozvani smo otkriti Krista u njima, posuditi im naš glas u njihovim traženjima, ali također biti njihovi prijatelji, slušati ih, razumjeti i prihvatiti tajanstvenu mudrost koju Bog želi preko njih podijeliti s nama« (Evangelii gaudium, 198). Vjera nas uči da je svaki siromah Božje dijete i da je u njemu ili njoj prisutan Krist: »što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25, 40).

10. Ove se godine obilježava 150. obljetnica rođenja svete Terezije od Djeteta Isusa. U jednom tekstu svoje Povijesti jedne duše piše ovako: »Ah! Sada razumijem da se savršena ljubav sastoji u tome da trpimo pogreške drugih, da se ne snebivamo zbog njihovih slabosti, da nas izgrađuju čak i najmanja kreposna djela koja vidimo da čine, ali sam nadasve shvatila da ljubav prema bližnjemu ne smije ostati zatvorena u dubini srca: “Nitko, rekao je Isus, ne užiže svjetiljku da je stavi u zakutak ili pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući”. Čini mi se da ta svjetiljka predstavlja ljubav koja treba prosvijetliti i razveseliti ne samo meni drage osobe, nego sve koji su u kući, bez iznimke« (Ms C, 12r: Opere complete, Rim 1997., 247).

U tom domu koji je svijet svi imaju pravo biti prosvijetljeni ljubavlju, nitko ne smije biti za to prikraćen. Neka postojana ljubav svete male Terezije nadahne naša srca na ovaj Svjetski dan, neka nam pomogne “ne okretati lica od siromaha” i svoj pogled uvijek držati čvrsto uperen u ljudsko i božansko lice Gospodina Isusa Krista.

Rim, sveti Ivan Lateranski, 13. lipnja 2023., spomen svetog Antuna Padovanskog, zaštitnika siromaha.

U nedjelju, 12. studenog u župama Čerević, Beočin i Srijemska Kamenica upaljena je svijeća povodom proglašenja Godine molitve za duhovna zvanja u Srijemskoj biskupiji

ČEREVIĆ/BEOČIN/SR. KAMENICA (TU) - Naime, uoči svetkovine sv. Dimitrija, đakon i mučenik, zaštitnik Srijemske biskupije, proglašena ja Godina molitve za duhovna zvanja u Srijemskoj biskupiji, gdje je na ostacima ranokršćanske bazilike sv. Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici upaljena svijeća s logom Godine molitve za duhovna zvanja na kojoj su upaljene i svijeće župa Srijemske biskupije. Te svijeće će se paliti u župama i svake nedjelje moliti molitva za svećenička i redovnička zvanja u Srijemskoj biskupiji.

U prigodnoj homiliji te nedjelje župnik Luka je naglasio: „Draga braćo i sestre, čuli smo odlomak iz Evanđelja koji nam govori o mudrim i ludim djevicama. Djevice prikazuju Crkvu u dva stanja: imamo kršćane koji očekuju Kristov drugi dolazak u bilo koje doba i one koji računaju da će Isus doći kada njima bude odgovaralo. Ove druge čeka iznenađenje, ne samo da neće spremno dočekati Kristov slavni dolazak, već im ni oni drugi kršćani, koji se nađu dostojni, neće moći pomoći. Ulje predstavlja dobra djela koja kao kršćani činimo. Ona čine da naš život svijetli, omogućuju nam da hodeći kroz tamu nađemo put do nebeske gozbe te u njoj i sudjelujemo. Stoga, svatko od nas ima dužnost poduzeti temeljne korake u životu za koje nas nitko ne može zamijeniti. Ne može netko umjesto nas moliti, pričestiti se, činiti dobra djela, već smo to sami dužni činiti.“

Na kraju je dodao: „Boga za života trebamo tražiti, ljubiti i za njim žuditi da nam sudnji dan ne bi bio prvi susret s Bogom, i jedini. Nemojmo dopustiti da Bog bude stranac u našem životu, već prijatelj s kojim ostajemo nerazdvojni.“ Misna slavlja svojim pjevanjem uzveličali su domaći zborovi  župa uz orguljašku pratnju, stolara orguljaša, Ivana Bera.

Tekst: Luka Ivković

Fotografije: Josip Pavlović, Ružica Tapai i Darko Kenđel

Budući da je nova školska i katehetska godina započela, vjeronaučna djeca osnovne i srednje škole, ali i studenti, bili su pozvani da ponesu svoju torbe i knjige u njima na blagoslov

ŠID (TU) - Tijekom svetih misa u župama Šid, Sot, Erdevik i Morović, te filijalama Vašica, Ljuba, Bingula, Berkasovo, učenici su u prikaznoj procesiji, svatko u svome selu, pred oltarom ostavili svoje školske torbe. Nakon molitve vjernika, a prije prinosa darova kruha i vina, župnik Nikica Bošnjaković, pozvao je djecu da uzmu ispred oltara svoje torbe u ruke i prikažu ih s poniznom vjerom Duhu Svetome. Učenici su posebno bili potaknuti da se sjete najtežih predmeta u školi i nastavnika - profesora pred kojima imaju tremu, da izreknu molitvu Učitelju Gospodinu Isus za sve njih. Župnik Bošnjaković je blagoslovio svetom vodom svaku torbu na rukama učenika i svakog učenika. U velikom miru i tišini, nakon molitve, učenici su ponovno vratili torbe pred presveti oltar s utjehom da će Duh Božji pomoći njihove teške predmete i nastavnike ove nove školske godine 2023/24.

Župni vjeronauk održava se svake druge subote za svu djecu od 1 do 7 razreda u crkvenoj kući u Šidu, a u subotu, 11. studenog, na spomendan sv. Martina, djeca su pohodila filijalnu crkvu u Berkasovu koja je posvećena upravo sv. Martinu, a koju koriste grkokatolički vjernici. Nakon svete mise, djeca su dovezena župnim kombijem u Šid u crkvenu kuću na burek i jogurt.

Župni ured: Šid, Sot, Morović, Erdevik

Konavljani su održali koncert u Kapeli Gospe od Mira

SR. KARLOVCI (TU) - Gosti iz Konavala su u petak, 10. novembra, u 18 sati održali koncert u čuvenoj Kapeli Gospe od Mira. Na koncertu se predstavilo nekoliko sekcija KUD-a „Stjepan Radić“. Koncert je otvorio zbor KUD-a, te izveo dvije pjesme, a zatim je mandolinski sastav odsvirao tri kompozicije. Potom se predstavila klapa „Figurin“. Pred kraj koncerta gostima je pročitan prigodan tekst o Konavlima, a onda su svi izvođači zajedno otpjevali pjesmu „Gledam moje Konavle“. Nakon koncerta organizirano je druženje Karlovčana i gostiju iz Konavala.

KUD „Stjepan Radić“ je u pratnji HKC-a „Novi Sad“, Dražena Deranje i Jasne Čordaš,  posjetio Srijemsku Mitrovicu. Tu su ih dočekali srijemski biskup koadjutor mons. Fabijan Svalina i srijemskomitrovački župnik preč. Ivan Rajković s nekolicinom župljana. Susret i druženje je organizirano u župnoj dvorani.

Smotra hrvatskog filma održala se peti put u Jugoslavenskoj kinoteci u Beogradu, a ovogodišnji fokus je bio na filmove nagrađene na Pulskom filmskom festivalu. Festival je održan od 7. do 10. studenog, a publika je filmove imala priliku pogledati besplatno.

BEOGRAD (HAVC) - Na inicijativu i organizaciju Zajednice Hrvata Beograda "Tin Ujević"', uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra, Plavog filma iz Zagreba, Hrvatskog Veleposlanstva u Beogradu, uz pomoć Jugoslovenske kinoteke u Beogradu i drugih institucija i suradnika, u Beogradu je 2019. pokrenuta manifestacija Smotra hrvatskog filma.

Nakon svečanog otvaranja, na rasporedu je bila hrvatska manjinska koprodukcija, „Najsretniji čovjek na svijetu“ Teone Strugar Mitevske (Terminal 3), a prikazani su, između ostalih i pobjednik ovogodišnjeg 70. Pulskog filmskog festivala, „Veće od traume“ (Zlatna Arena) Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski te hrvatski kandidat za nominaciju za nagradu Oscar, „Tragovi“ Dubravke Turić.

„Proteklih godina u Srbiji je na filmskim festivalima međunarodnog karaktera, kao i na redovitom kino repertoaru, primjetno zapaženo prisustvo hrvatskog filma. Svi filmski rodovi – kratki igrani, eksperimentalni, dokumentarni i, konačno, dugometražni igrani film, nazočni su u selekcijama festivala, kao i među dobitnicima nagrada u Srbiji. Regionalna suradnja također je tijekom ove decenije pokazala značajne rezultate, među kojima su i česte koprodukcije unutar hrvatske i srpske kinematografije, kao i drugih kinematografija u regionu. Iz svih navedenih razloga, prirodno se nameće potreba za pokretanjem revije suvremenog hrvatskog filma u Srbiji, koja bi omogućila kontinuirano praćenje ostvarenja hrvatske kinematografije, te poticanje kulturne i profesionalne suradnje pripadnika hrvatske manjine sa matičnom kulturom, te sa kulturom i kinematografijom Srbije i čitavog regiona. Hrvatska kinematografija od devedesetih godina do danas pokazuje stabilne trendove mediteranske komedije, kritičkog autorskog igranog filma, kreativne animacije visoke umjetničke razine, socijalno i kulturalno angažiranog dokumentarca, i drugih filmskih vrsta,“ rekao je umjetnički direktor Smotre, Stipe Ercegović.

Ovogodišnje izdanje Smotre, predstavila je i selektorica, redateljica dr. Branka Bešević Gajić.

„Ove godine nam je fokus na pobjednike, ovaj izbor dugometražnih igranih filmova iz bogate hrvatske produkcije vodio se idejom predstavljanja beogradskoj publici nagrađenih filmova na jubilarnom 70. Pula film festivalu 2023 i vjerujemo kako je ovo samo novi početak. Nakon što pogledamo u fokusu ovogodišnje pobjednike Pulskog filmskog festivala, zatim što se publici prikažu gostujući filmovi koji su također nastali u hrvatskoj produkciji i bili dio Pula film festivala ranijih godina, slijedi razgovor sa prisutnim autorima.

Ovdje će autori i publika  imati priliku da zajedno pogledaju projekcije na bijelom platnu Jugoslavenske kinoteke, koja se smatra riznicom najznačajnijih filmskih djela nastalih na prostoru naše bivše zemlje, ako bismo vratili malo pogled unatrag divit ćemo se našoj filmskoj prošlosti, ali ako pogledamo u sadašnjost možemo se ponositi maestralnim rezultatima, među kojima su i česte koprodukcije unutar hrvatske i srpske kinematografije, pored poticanja kulturne i profesionalne suradnje, Smotra hrvatskog filma doprinosi i pripadnicima hrvatske manjine da se upoznaju sa svojom matičnom kulturom ali i sa značajnim hrvatskim stvaraocima, kao i sa stvaraocima svetske kinematografije, također i sa etabliranim imenima srpskog filma, kao i renomiranim autorima iz našeg regiona.

Trudit ćemo se da Smotra hrvatskog filma u Beogradu raste iz godine u godinu, te da naša publika pamti hrvatska filmska ostvarenja koja joj nudimo. Zahvaljujući prijateljima, pokroviteljima i vjernoj publici označit ćemo Smotru hrvatskog filma kao jedan izuzetan događaj na karti svijeta.“

Uz prisustvo renomiranih umjetnika i divne publike, smotru je 10. studenog proglasila zatvorenom gospođa Davorka Velecki-Čičak, opunomoćena ministrica Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu.

Izvor: www.havc.hr