Srijemsku Mitrovicu posjetile časne sestre iz gotovo svih redovničkih družbi iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – U organizaciji Povjerenstva Hrvatske redovničke konferencije za početnu formaciju u Đakovu organiziran je ovogodišnji susret sestara s prvim zavjetima iz svih redovničkih zajednica u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini. Tema susreta je „Sequela Christi: redovnički zavjeti“, a voditelj susreta je o. Srećko Rimac. Susret je počeo 28. travnja 2023. večernjim euharistijskim slavljem u crkvi Presvetoga Srca Isusova u samostanu milosrdnih sestara Svetoga Križa u Đakovu, koje je predvodio đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić.

U subotu, 29. travnja hodočastile su u sjedište Srijemske biskupije, Srijemsku Mitrovicu. Ovo zajedničko hodočašće, koje je bilo u sklopu drugog dana zajedničkog susreta sestara s prvim zavjetima, započelo je misnim slavljem koje je u mitrovačkoj katedrali u 12 sati predvodio generalni vikar srijemske biskupije, mons. Josip Ivešić, u koncelebraciji sa srijemskomitorvačkim župnikom, mons. Eduardom Španovićem i ocem Srećkom Rimac. Po završetku misnog slavlja župnik Španović je predstavio časnim sestrama katedralu baziliku Svetog Dimitrija i ukratko ispričao o povijesti Srijemske Mitrovice i biskupije. Časne su dan provele u gradu gdje su posjetile baziliku Svetog Dimitrija u središtu grada te povijesno-arheološki lokalitet carska palača gdje su detaljnije upoznate sa poviješću drvenog grada Sirmija i ranim kršćanstvom ovoga podneblja. U danima kada crkva osobito moli za nova duhovna zvanja, sestre su istaknule i poručile domaćim vjernicima da opstanu na ovim prostorima koji su drevni i povezani sa samim početcima kršćanstva. 

„Posjetili smo ostatake antičke bazilike sv. Dimitrija, kao i arheološko nalazište Carsku palaču koja je samo mali dio imperijalnog kompleksa koji je služio za stanovanje carske obitelji. Oko 4 sata smo se zaputile nazad za Đakovo. Po povratku smo imale klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u šutnji, a imali smo i prigodu za ispovijed ili razgovor sa voditeljem o. Srećkom Rimcem. Dan nam je bio ispunjen, radostan i Bogu hvala veoma lijep. Hvala domaćinima Srijemske Mitrovice, hvala vlč. Josipu Ivešiču na srdačnoj dobrodošlici i prigodnim riječima u homiliji, hvala vlč. Eduardu na povjesnom prikazu same župe. Sve nam je ostalo u lijepom sjećanju i iz vaše smo biskupije otišli ispunjeni i sa novim saznanjima.” s. Marta Turi, sestre Dominikanke i s. Franciska Ulrika Sajdl, Milosrdne sestre sv Križa.

Nedjelja Dobrog Pastira, 30. travnja 2023.

Zvanje: milost i poslanje

Draga braćo i sestre, predragi mladi!

Ovo je već šezdeseti put da slavimo Svjetski dan molitve za zvanja, koji je 1964. godine, tijekom Drugog vatikanskog sabora, ustanovio sveti Pavao VI. Ova providnosna inicijativa ima za cilj pomoći članovima Božjeg naroda da, osobno i u zajednici, odgovore na poziv i poslanje koje Gospodin povjerava svakom pojedincu u današnjem svijetu, s njegovim ranama i njegovim nadama, s njegovim izazovima i njegovim postignućima.

Predlažem da se ove godine u svom razmišljanju i molitvi vodite temom “Zvanje: milost i poslanje”. To je dragocjena prilika da s udivljenjem ponovno otkrijemo da je Gospodinov poziv milost, besplatan dar, te ujedno i obveza da se evanđelje donosi drugima. Pozvani smo na svjedočku vjeru, koja tijesno združuje milosni život, po sakramentima i crkvenom zajedništvu, i apostolat u svijetu. Vođeni Duhom Svetim, kršćani se osjećaju pozvanima odgovoriti na izazov koji pred njih stavljaju egzistencijalne periferije i pokazivati osjetljivost na ljudske drame, uvijek imajući na umu da je poslanje Božje djelo i da ga ne ostvarujemo sami, nego u crkvenom zajedništvu, zajedno s braćom i sestrama, pod vodstvom crkvenih pastira. Jer to je oduvijek bio i zauvijek će biti Božji san: da živimo s njim u zajedništvu ljubavi.

»Izabrani prije postanka svijeta«

Apostol Pavao otvara nam širom divno obzorje: u Kristu, Bog Otac »nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje« (Ef 1, 4-5). Riječi su to koje nam omogućuju vidjeti život u njegovom punom značenju: Bog nas “zače” na svoju sliku i priliku i želi da budemo njegovi sinovi i kćeri: stvoreni smo od Ljubavi, za ljubav i s ljubavlju, i stvoreni smo za to da ljubimo.

Tijekom našeg života, taj poziv, koji je upisan u strune našeg bića i u kojem se krije tajna naše sreće, dolazi nam, po djelovanju Duha Svetog, na uvijek nove načine, prosvjetljuje naš um, osnažuje našu volju, ispunjava nas divljenjem i u srcu budi žarki plam. Ponekad se čak javi naglo i na potpuno neočekivan način. Tako je bilo i sa mnom kad sam 21. rujna 1953., dok sam išao na godišnju školsku proslavu, osjetio u sebi poticaj da svratim u crkvu i ispovjedim se. Taj dan mi je promijenio život i ostavio u njemu trag koji je ostao do dana današnjeg. No, Božji poziv na darivanje samoga sebe probija se postupno, jednim putem: u dodiru s nekom situacijom siromaštva, u trenucima molitve, zahvaljujući jasnom svjedočanstvu evanđelja ili nekom štivu koje nam otvara um, kad čujemo neku Božju riječ i osjetimo da je upućena izravno nama, u savjetu nekog brata ili sestre, u trenucima bolesti ili žalosti... Bog kad poziva čovjeka pokazuje beskrajnu maštovitost.

A njegova inicijativa i njegov besplatan dar čekaju naš odgovor. U zvanju se »isprepliću Božji izbor i čovjekova sloboda« [1]. To je dinamičan i poticajan odnos u kojem su sugovornici Bog i ljudsko srce. Tako je dar zvanja poput Božjeg sjemena koje klija u tlu našega života, otvara nas Bogu i otvara nas drugima kako bismo s njima mogli dijeliti pronađeno blago. To je temeljna struktura onoga što podrazumijevamo pod zvanjem: Bog poziva ljubeći, a mi, zahvalna srca, odgovaramo ljubeći. Otkrivamo da smo sinovi i kćeri koje ljubi isti Otac i jedni u drugima prepoznajemo braću i sestre. Kad je sveta Terezija od Djeteta Isusa konačno jasno “vidjela” tu stvarnost, uskliknula je: »napokon sam našla svoje zvanje! Moje zvanje je ljubav! Dà, našla sam svoje mjesto u Crkvi [...]. U srcu Crkve, moje majke, bit ću ljubav« [2].

»Ja sam jedna misija na ovoj zemlji«

Božji poziv, kao što smo već rekli, uključuje slanje. Nema zvanja bez poslanja i nema sreće i punog samoostvarenja ako drugima ne nudimo novi život koji smo pronašli. Božji poziv na ljubav je iskustvo o kojem se naprosto ne može šutjeti. »Jao meni ako evanđelja ne navješćujem«, uzviknuo je sveti Pavao (1 Kor 9, 16). A Prva Ivanova poslanica počinje ovako: »što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše – to jest utjelovljenu Riječ – navješćujemo i vama da radost naša bude potpuna« (usp. 1, 1-4).

Prije pet godina, u apostolskoj pobudnici Gaudete et exsultate, ovim sam se riječima obratio svakom kršteniku i svakoj krštenici: »I ti trebaš shvatiti cjelovitost svojega života kao svojevrsnu misiju« (br. 23). Dà, zato što svatko od nas, bez iznimke, može reći: »Ja sam jedna misija na ovoj zemlji i upravo zbog toga i jesam na ovome svijetu« (Apost. pob. Evangelii gaudium, 273).

Zajedničko poslanje nas kao kršćana jest radosno svjedočiti, u svakoj prilici, svojim ponašanjem i svojim riječima, iskustvo života s Isusom i življenja u njegovoj zajednici koja je Crkva. Ono nalazi svoj izraz u djelima materijalnog i duhovnog milosrđa, u načinu života koji zrači blagošću i prihvaćanjem, koji je sposoban za blizinu, suosjećanje i nježnost, nasuprot kulturi odbacivanja i ravnodušnosti. Kad, poput milosrdnog Samarijanca (usp. Lk 10, 25-37), postajemo drugima bližnji, tad uspijevamo razumjeti “srž” kršćanskog poziva: nasljedovati Isusa Krista koji je došao služiti, a ne da bude služen (usp. Mk 10, 45).

To misionarsko djelovanje ne izvire samo iz naših vlastitih sposobnosti, nakana ili planova, niti iz naše volje pa niti iz našega nastojanja oko vršenja kreposti, nego iz dubokog iskustva susreta s Isusom. Tek tada možemo postati svjedoci Nekoga, Života i to nas čini “apostolima”. Tada prepoznajemo da smo »duboko označeni, štoviše opečaćeni tim poslanjem da prosvjetljujemo, blagoslivljamo, oživljavamo, tješimo, liječimo, oslobađamo« (Apost. pob. Evangelii gaudium, 273).

Slika tog iskustva, koju nam daje Evanđelje, dvojica su učenika iz Emausa. Nakon susreta s uskrslim Isusom, povjeravaju se jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« (Lk 24, 32). U njima možemo vidjeti što znači imati “žar u srcu, noge na putu” [3]. To je ujedno moja želja za sljedeći Svjetski dan mladih u Lisabonu, koji s radošću iščekujem i koji ima za geslo: »Usta Marija i pohiti« (Lk 1, 39). Neka se svatko od nas osjeti pozvanim ustati i pohititi, sa žarom u srcu!

Pozvani zajedno: sazvani

Evanđelist Marko izvješćuje o trenutku kad je Isus pozvao sebi dvanaestoricu učenika, svakog poimence. Ustanovio je Dvanaestoricu da budu s njim i da ih šalje propovijedati, liječiti bolesne i izgoniti zloduhe (usp. Mk 3, 13-15). Time Gospodin udara temelje svoje nove zajednice. Dvanaestorica su bili ljudi iz različitih društvenih sredina i zanimanja, nisu bili pripadnici najvažnijih društvenih slojeva. Evanđelja nam, zatim, govore o drugim pozivima, kao što je poziv sedamdeset i dvojice učenika koje Isus šalje po dvojicu (usp. Lk 10, 1).

Crkva je upravo ekklesía. Taj grčki izraz znači zbor pozvanih, sazvanih, da tvore zajednicu misionarskih učenika i učenica Isusa Krista koji se predano trude živjeti njegovu ljubav među sobom (usp. Iv 13, 34; 15,12) i donositi je drugima da dođe kraljevstvo Božje.

U Crkvi smo svi služitelji i služiteljice, već prema različitim zvanjima, karizmama i službama. Poziv na sebedarje u ljubavi, koji nam je svima zajednički, razvija se i konkretno ostvaruje u životu vjernikâ laikâ i laikinjâ založenih u izgrađivanju obitelj kao male domaće Crkve i u obnavljanju različitih dijelova društva kvascem evanđelja; u svjedočanstvu posvećenih muškaraca i žena koji su se svi odreda potpuno predali Bogu za svoju braću i sestre kao proroštvo Božjeg kraljevstva; u zaređenim služiteljima (đakoni, svećenici, biskupi) koji su se stavili u službu Riječi, molitve i njegovanja zajedništva svetoga Božjeg naroda. Jedino u odnosu sa svim ostalim zvanjima, svako pojedino zvanje u Crkvi dolazi do izražaja u svoj svojoj istini i bogatstvu. Crkva je, u tome smislu, “simfonija” zvanjâ u kojoj sva zvanja, premda različita, tvore skladnu cjelinu i zajedno “izlaze” u svijet da u njemu šire novi život Božjega kraljevstva.

Milost i poslanje: dar i zadaća

Draga braćo i sestre, zvanje je dar i zadaća, izvor novog života i istinske radosti. Neka molitvene inicijative i djelovanja vezana uz ovaj Dan osnaže svijest o zvanju u našim obiteljima, našim župnim i zajednicama posvećenog života, u našim crkvenim udrugama i pokretima. Neka nas Duh Uskrsloga Gospodina trgne iz bezvoljnosti i obdari nas darom samilosti i suosjećanje, kako bismo živjeli svaki dan preporođeni kao djeca Boga koji je ljubav (usp. 1 Iv 4, 16), te i mi sami bili sposobni donositi ljubav posvuda, posebno tamo gdje vladaju isključenost i izrabljivanje, bijeda i smrt, kako bi ljubav dobila sve više prostora [4], a Bog sve više vladao ovim svijetom.

Neka nas na tom putu prati molitva koju je papa sveti Pavao VI. sastavio za 1. Svjetski dan molitve za zvanja, 11. travnja 1964.:

»Isuse, božanski Pastiru duša, ti koji si pozvao apostole i učinio ih ribarima ljudi, nastavi privlačiti sebi gorljive i velikodušne duše mladih ljudi da postanu tvoji sljedbenici i tvoji služitelji. Daj da dijele tvoju žeđ za otkupljenjem sviju, [...] otvori im horizonte čitavoga svijeta [...] Neka, odazivajući se tvome pozivu, nastave tvoje poslanje ovdje na zemlji, pomažu u izgrađivanju tvojega Mističnog Tijela, koje je Crkva, te budu sol zemlje i svjetlo svijeta (Mt 5, 13).«

Neka vas Djevica Marija prati i štiti. Uz moj blagoslov.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 30. travnja 2023., Četvrta vazmena nedjelja.

FRANJO

____________________________

[1] Završni dokument XV. Redovne opće skupštine Biskupske sinode (2018.), Mladi, vjera i razlučivanje zvanja, br.78.

[2] Rukopis B, napisan za vrijeme njezine posljednje duhovne obnove (rujan 1896.): Opere complete, Rim 1997., 223.

[3] Usp. Poruka za 97. Svjetski dan misija (6. siječnja 2023.).

[4] »Dilatentur spatia caritatis«: Sveti Augustin, Sermo 69: PL 5, 440.441.

Širom Srijemske biskupije blagdan sv. Marka obilježen je u župama tradicionalnim i drevnim blagoslovom polja i mladoga žita, te prosnim litugijama.

U narodu ovih krajeva, osobito Slavonije i Srijema, stoljećima se zadržao drevni običaj blagoslova polja i mladog žita, te molitve za dobar urod i zaštitu posađenoga i posijanoga, od čega je, osobito ranije, ovisio i opstanak naroda, te ne čudi velika pobožnost vjernika prema ovom bogoslužju.

Ovaj obred ima svoj korijen u tzv. Velikim litanijama i pokorničkim procesijama koje su u Rimu poznate na ovaj datum od prvih stoljeća kršćanstva, a u našim krajevima su uvijek imale naglasak za uspjeh sjetve, te nisu pokorničkog karaktera.

Obred je zanimljiv; na početku svećenik u crkvi govori antifonu i jedan redak Ps 69, 17 („Usliši me, Gospodine, jer je dobrostiva milost tvoja“). Nakon druge antifone slijedi responzorij i molitva: „Oprosti, Gospodine, narodu svojemu…“ a zatim se pjevaju litanije Svih svetih. Kad se zapjeva Sveta Marijo, kreće se u ophod, ili se čitav obred odvija negdje u polju ili voćnjaku. Gdje to nije moguće, ustalio se običaj da se barem donese košara svježe pokošenog mladog žita pred oltar, na pripravljen stolić. Nosi se ophodni križ, uskrsna svijeća „Jedinstvo“ (tj. današnja uskrsna svijeća), svijeća „Trojstvo“ (Tri svijeće na trokrakom svijećnjaku koje su se palile u nekadašnjem obredu Vazmenog bdjenja), blagoslovljena voda, tamjan i kadionica, a kada dođu na određeno mjesto svećenik riječima iz litanija blagoslovi polja: Da se dostojiš ova polja blagosloviti…, itd. 

Kad se završe litanije, svećenik se okrene prvo prema istoku, zatim prema jugu, zapadu i sjeveru i svaki puta čita po jedan prikladan odlomak iz evanđelja koji zaključi molitvom. Jednako se tako prema stranama svijeta svaki puta okrene i ophodni križ. Na kraju svećenik prema sve četiri strane svijeta blagoslivlja „Trojstvom“ pjevajući Od munje leda i groma. Jednako tako četiri puta blagoslivlja „Jedinstvom“ pjevajući Od kuge glada i rata, na što sve narod pjevajući odgovara i moli Oslobodi nas, Gospodine! Na kraju svećenik to isto čini i ophodnim križem pjevajući Za križ i muku svoju; Tebe molimo usliši nas. Nakon Očenaša, Zdravomarije i Slava Ocu svećenik (ubranu) pšenicu poškropi blagoslovljenom vodom i okadi uz završni blagoslov. Slijedi povratak u crkvu uz pjevanje lauretanskih litanija ili marijanskih pjesama. U crkvi se pjeva Kraljice neba sa završnom molitvom. Slijedi Tebe Boga hvalimo, zaključna molitva i blagoslov križem.

U katedrali sv. Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici, mlado žito je blagoslovio domaći župnik mons. Eduard Španović.

U župi sv. Ane u Laćarku mlado žito je blagoslovljeno u crkvi, a posebno je zanimljivo bilo na župnoj filijali u Staroj Binguli, na obroncima Fruške gore, gdje već prema dugogodišnjem običaju ovaj blagoslov župljani prirede u svojim voćnjacima i njivama. Župnik Lasić je naglasio kako nas ova molitva želi podsjetiti da nismo gospodari zemlje, već njezini čuvari, kojima je Gospodar, Bog, povjerio da ju obrađujemo i učinimo plodnom, a Njegov je dar svaki urod i plod, nakon naše suradnje s Gospodinom. Taj plod nas hrani za ovozemni život, ali i podsjeća da smo kao kršćani pozvani donositi plod u pravednosti, obrađivati vrt i njivu svoga srca oruđem Božje Riječi i sakramenata, kako bismo mogli uroiti dobrim plodom i sačuvati se od duhovnog korova i suše, te svega štetnoga za naše spasenje. Potiče nas i na odgovornost prema zemlji, kao primljenom daru, poštivanja svetosti toga dara i svagdanjeg kruha, a blagoslovljeno žito koje ćemo ponijeti kućama i prema običaju staviti za raspelo, svetu sliku, te u štale i njive, nije neka čudotvorna amajlija za zaštitu, nego podsjetnik na tu našu od Boga nam povjerenu zadaću, kao i poticaj na svakodnevni rast u vjeri i povjerenju u Gospodina od kojega dolazi svaki dobar dar. Župljani nakon svečanog blagoslova prirede i druženje uz zakusku.

Župa svetog Jurja, mučenika, u Golubincima svečano je proslavila blagdan svoga zaštitnika, te imendan domaćeg sina, srijemskog biskupa Đure Gašparovića

GOLUBINCI (TU) – Liturgijsko slavlje župne svetkovine sv. Jurja ove je godine zbog prednosti vazmene nedjelje prema liturgijskom kalendaru proslavljeno dan poslije, u ponedjeljak, 24. travnja. Svečanu koncelebriranu sv. misu u 11 sati predvodio je srijemski biskup mons. Đuro Gašparović, u zajedništvu s biskupom koadjutorom Fabijanom Svalinom, generalnim vikarom mons. Josipom Ivešićem, te brojnim svećenicima iz dekanata i čitave biskupije. Slavlje je u ime Hrvatskog nacionalnog vijeća podržao g. Darko Baštovanović, te predsjednik Savjeta mjesne zajednice Golubinci, g. Dragan Đukić, te djeca koja su razumijevanjem i susretljivošću Osnovne škole u Golubincima dobili slobodno kako bi mogli sudjelovati u proslavi svoga župnog zaštitnika. Liturgijsko pjevanje animirao je župni zbor mladih.

Nakon ulazne procesije, župnik domaćin i dekan zemunskog dekanata, preč. Zdravko Čabrajac pozdravio je okupljene i domaćeg sina ove župe, biskupa Đuru, te ga pozvao da započne ovo svečano i radosno slavlje.

Nakon poticajnih uvodnih riječi, biskup je u homiliji istaknuo kako su svi vjernici, a na poseban način mučenici, pa tako i današnji svetac, tek nasljedovatelji Krista u Njegovoj patnji, ali to je nužno kako bismo imali dijela i u Njegovoj proslavi i uskrsnuću. Krist je zaista bio „Svjetlo istinsko, koje rasvjetljuje svakog čovjeka (Iv 1,9), ali stalno zastirano oblacima zabluda i protivljenja. Bio je Pravednost, ali su mu se uvijek suprotstavljale ljudske nepravde. Bio je Dobrota, ali u neprestanom sukobu sa zloćom. Bio je Život, ali pod stalnom prijetnjom smrti, podvrgnut patnji, progonu i smrti. Bio je mučenik. Bio je Milost, ali stalno gušena grijehom svijeta“, istaknuo je biskup Isusov primjer, te nastavio kako „tim životnim putem Isus vodi i sve svoje prijatelje. Vodio je i svoju Majku. (…) On vodi tim putem i sve mučenike.“

Ističući kako i danas slavimo upravo takvog jednog svjedoka, pšenično zrno, svjedoka Kristova uskrsnuća, sv. Jurja, kojemu je posvećena ova župna crkva, ukratko je izložio crtice iz života i mučeništva sv. Jurja, iako povijesno nemamo puno podataka, kršćanska nas tradicija uvjerava u njegovu herojsku vjeru i vjernost Kristu i Njegovoj Riječi. „Naš zaštitnik, sv. Juraj, svetac Božji, ostaje nam uzor ljubavi prema Božjoj riječi koju je slušao, čuvao i branio. Primjer nam je pobjede u trenucima kušnje; ustrajnosti do kraja – 'ta izdržali ste veliku patničku borbu' i niste izgubili ni vjeru ni pouzdanje. (…) Neka njegova žrtva i žrtva svih svetih mučenika, posebno naših srijemskih mučenika, koji su mnogo pretrpjeli i ušli u slavu, donese plodove da se neprestano rađaju novi i čvrsti sljedbenici Kristovi, i to po svetim sakramentima krštenja, potvrde, euharistije, vjenčanja…“ – ohrabrio je biskup prisutne i izrazio svoju želju i molitvu da to pšenično zrno koje je izraslo i u naše župne zajednice nastavi rasti i u „naše prave kršćanske obitelji, koje zajedno mole i slave svetu misu; našu djecu i mlade odgojene pravim kršćanskim duhom. Neka krv mučenika donese obilat rod mira, razumijevanja, poštivanja svakog čovjeka, priznavanja svakog života, suživota među ljudima, i neka raste vjera naših pradjedova i u nama, kako bismo izrasli u prave Kristove svjedoke.“

Nakon svete mise, biskup koadjutor mons. Svalina, i domaći župnik, preč. Čabrajac, izrekli su i ime svih okupljenih i u ime cijele župne i biskupijske zajednice iskrene i srdačne čestitke biskupu slavljeniku, a župljani su ga darivali cvijećem. Proslava je nastavljena srdačnim druženjem u župnom pastoralnom centru, te slavljeničkim ručkom na kojem su se pridružili i ostali svećenici te drugi gosti.

Župa sv. Jurja, Petrovaradin 1, proslavila je svog nebeskog zaštitnika u ponedjeljak, 24. travnja

PETROVARADIN (TU) - Svečano misno slavlje predslavio je prečasni Ivan Rajković, župnik u župi uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu 2, dekan Petrovaradinskog dekanata i ekonom Srijemske Biskupije, u koncelebraciji s vicekancelarom Srijemske biskupije prečasnim Markom Lošem,  župnikom u župi Presvetoga Trojstva, Petrovaradin 3, vlč. Matejem Perićem, župnikom u Srijemskim Karlovcima, koji je ujedno uputio prigodnu riječ okupljenoj zajednici, i vlč. Lukom Ivkovićem, župnikom u župi sv. Josipa, zaručnika BDM, Čerević, župi sv. Barbare, djevice i mučenice, Beočin i župi Našašća sv. Križa, Srijemska Kamenica.

Na početku misnoga slavlja, okupljene je pozdravio je župnik domaćin preč. Marko Loš uputivši prigodnu riječ i pozivajući predslavitelja misna slavlja, preč. Ivana Rajkovića, da započne misno slavlje. U prigodnoj homiliji, dajući osvrt na misna čitanja, vlč. Matej je napomenuo da kršćanin treba biti postojan u svim uvjetima i okolnostima života. „Vjernik ne smije dozvoliti da olako ode u mrak, da ode od crkve, već treba biti svjetlost koja će svijetliti svima i svojom svjetlošću, ako treba, uzrokovati i pozitivne i negativne reakcije svim ljudima koji su u mraku. Svjetlost je dobra, no kad se oči prilagode na mrak, ona izaziva bol i patnju. Nikada nam ne smije dosaditi svijetliti Kristovim Evanđeljem, biti oni koji će naviještati i živjeti svoje kršćanske živote. Biti svjetlost, znači biti u Kristovoj Crkvi, Boga slušati, od Boga živjeti i s Bogom umrijeti, i na taj način vječan život zadobiti. Na kraju je nadodao: „Svijet je okrutan, samo čeka da svećenike i vjernike omalovažava kada pogriješi, stoga smo svi mi pozvani biti postojani u vjeri, postojani u nauku, postojani u ljubavi, da poput sv. Jurja, kojega danas slavimo, ako treba i život položimo za Krista, ne stideći se što smo kršćani, ne stideći se što smo vjernici, što smo svjetlost koja iritira tamu.“

Na kraju misnoga slavlja, preč. Loš je zahvalio svima koji su se okupili na proslavu sv. Jurja, vjernicima iz Petrovaradinskog dekanata i Novoga Sada. Nakon završnog blagoslova uslijedilo je zajedničko druženje u prostorima župe.

Fotografije: Dražen Deranja, Flickr / Mario T.

Tekst: Luka Ivković

Moći blaženog Miroslava Bulešića, istarskog svećenika i mučenika (1920 – 1947.) bit će donesene i izložene 30. travnja u crkvi sv. Jurja u Vajskoj

VAJSKA (IKA/TU) - Svečanu misu u 11 sati predvodit će postulator kauze za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića vlč. Ilija Jakovljević. Tom događaju prethodit će trodnevnica koja započinje 27. travnja, kada će misno slavlje predvoditi vlč. Željko Šipek. Naredna dva dana, 28. i 29. travnja, misna slavlja predvodit će vlč. Dragan Muharem i vlč. Stipan Bošnjak. Sva tri dana mise počinju u 18 sati, a predvode ih spomenuti svećenici koji su potekli iz tih krajeva (Vajska i Bođani).

Životopis bl. Miroslava Bulešića

Miroslav Bulešić je rođen 13. svibnja 1920. god. u malom istarskom mjestu Čabrunići. Osnovnu školu započeo je u Jurišićima, a onda se u 10. godini odlučuje poći u sjemenište, pa nastavlja svoje školovanje u Kopru, a potom ga njegov porečko-pulski biskup šalje na studij u Rim, gdje je na Gregorianumu studirao filozofiju i teologiju.

Zaređen je za svećenika 11. travnja 1943. god., a na jesen iste godine već postaje župnik u Baderni. Ta su ratna vremena bila iznimno teška svima, pa je svoje poslanje shvatio kao život Samarijanca, onoga koji pomaže ne gledajući na vjeru ili političku opredijeljenost.

Prijetili su mu s raznih strana pa je u svojem dnevniku zapisao: „Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado… Želim umrijeti za slavu Božju i spasenje duše svoje i duša svojih vjernika.” U jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru. Predavao je vjeronauk u školi, okupljao mladež, obnovio crkveno pjevanje, uveo pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu, organizirao pučke misije i karitativnu djelatnost. Protivnici vjere su ga napadali i prijetili smrću, ali on se nije bojao: „Ako me ubiju, ubit će me za Boga i vjeru.”

Tijekom školske 1946./1947. god. razriješen je službe župnika i imenovan podravnateljem i profesorom u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu, a na tom je mjestu sada nastavio zdušno odgajati buduće svećenika i učiti ih kako trebaju po svaku cijenu ostati vjerni Bogu i Crkvi.

U kolovozu 1947. pratio je delegata Svete Stolice mons. Jakoba Ukmara, koji je dijelio krizmu na području oko Buzeta. Nakon što su komunisti 23. kolovoza spriječili krizmu u Buzetu, pokušali su i naredni dan, 24. kolovoza spriječiti krizmu u Lanišću, no nisu u tome uspjeli. Međutim, ubrzo nakon krizme su se vratili, upali u župni dvor te ubili vlč. Bulešića ubodima nožem u grlo,  a mons. Ukmera brutalno pretukli.

Miroslav Bulešić proglašen je blaženim 28. rujna 2013. god.