Na misnom slavlju 22. rujna molilo se za blagoslov djece na početku nove školske i vjeronaučne godine.

N. SLANKAMEN (TU) - Himan „Dođi Duše Presveti“ koji je pjevan na i početku misnog slavlja i za vrijeme prikazanja bila je molitva okupljene zajednice da siđe sila Duha Svetog na djecu i na sve one koji se zalažu za njihovo školovanje i odgoj.

Nakon uvoda uslijedila je molitva nad djecom i blagoslov njih, njihovih školskih torbi i svih prisutnih u crkvi. Bilo je prisutno desetak djece prvog, trećeg i šestog razreda osnovne škole, tek nešto manje nego ih ima u školi. Župnik je na kraju homilije pozvao roditelje i sve koji brinu za djecu da ih blagoslivljaju često i u svako doba, jer blagoslov osoba od autoriteta ima veliku snagu i zaštitu. Blagoslov ide od Boga, preko srca onih koji blagoslivljaju, do srca onih kojima je upućen. Djeca koja su se mogla ispovjediti prethodnih dana pričestila su se, a oni najmanji primili su križić na čelo. Nakon završnog misnog blagoslova načinjena je zajednička fotografija za uspomenu.

Povodom obilježavanja obljetnica sklapanja karlovačkog mirovnog sporazuma poruke mira uputili su predstavnici Islamske zajednice, Slovačke Evangeličke Crkve a.v., te Srpske Pravoslavne Crkve. Sadržaj njihovih obraćanja donosimo u nastavku redosljedom kojim su govorili.

Govor islamskog predstavnika Ertuğrula Coşkuna

Svijet je pogođen bolestima neznanja, razdora i nepravde. Ovako podijeljen i ranjen svijet mogu spasiti samo oni koji podržavaju mir, spokoj i pravdu.

Potreban nam je način za približavanje naša srca i duše jedni drugima. Trebalo bi iscijeliti slomljena srca, izliječiti ranjene duše, kloniti se zavisti, mržnje i neprijateljstva, i izgrađivati mostove ljubavi, milosti, mira, spokoja i bratstva među nama.

Svijet u kojem zajedno živimo i sva stvorenja povjereni su nama, i mi smo povjereni jedni drugima. Nažalost, nismo uspjeli pobrinuti se za ono što nam je povjereno. Zemlja je postala dom za siročad, a svijet mjesto potlačenih.

Kao čuvari ovih povjerenja, trebamo zaštititi potlačene, siromašne, siročad i one koji su bez ikoga. Trebala bi nam zaštita prava i pravde djece, žena, starijih i svih obespravljenih biti prioritetni zadatak. Moramo povećati svoju odlučnost i trud u službi boljitka čovječanstva.

Naš zajednički dom, svijet, moramo spasti od ratova, okupacija, masakara i gladi, kako ne bi postao ruševina puna patnje miliuna ljudi.

Milost svih svijetova, naš poslanik Muhamed (s.a.v.s), kaže: "Bože, sklanjamo se pod tvoju zaštitu od tlačenja i da budemo tlačeni." Mi se također molimo Gospodaru da prestane krvoproliće nevinih i potlačenih gdje god se nalazili u svijetu, a osobito u Palestini, Gazi, i da im lica ponovno zasjaju osmjehom što prije.

Naša najveća želja je da srpsko-turski odnosi, koji datiraju stoljećima unazad, budu zauvijek održavani u duhu uzajamne ljubavi, poštovanja, mira, povjerenja i pravde, kao što je to slučaj i danas.

Allah Uzvišeni kaže: "O ljudi! Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznavali. Najplemenitiji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji." (Hudžurat, 13). U skladu s ovim Božjim naređenjem, možemo živjeti u duhu bratstva, dijeleći  međusobno naše običaje, tradicije i posebne vrijednosti.

Poslanik Muhamed (s.a.v.s) je rekao: "O ljudi, znajte da je vaš Gospodar jedan, i vaš otac je jedan. Svi ste vi potomci Adema, a Adem je stvoren od zemlje. Arapin nema prednost nad nearapinom, niti nearapin nad Arapinom; niti bijelac nad crncem, niti crnac nad bijelcem. Prednost je samo u bogobojaznosti." Iz ove univerzalne poruke možemo mnogo naučiti.

Sve vas pozdravljam sa ljubavlju i poštovanjem.

Obraćanje Jaroslava Javornika, biskupa Slovačke evangeličke Crkve a.v. u Srbiji

Priča o Abrahamu kao mirotvorcu iz Postanka 13 predstavlja ključnu točku za razumijevanje poimanja mirotvorstva. U sukobu između Abrahama i njegova nećaka Lota, koji je nastao zbog ograničenih resursa na teritoriju koji su dijelili, umjesto da inzistira na svom pravu kao stariji i društveno dominantniji član obitelji, Abraham demonstrira izvanrednu skromnost i velikodušnost, nudeći Lotu da prvi izabere zemlju.

Abrahamova intervencija u sukobu pokazuje njegovo moralno liderstvo i odražava etički model koji je osnova za kršćansku etiku odgovornosti. Umjesto da reagira kroz asertivnost ili nametanje svoje volje, on prepoznaje vrijednost mira i zajedničkog dobra iznad osobnog interesa.

U tom smislu, njegovo ponašanje se može smatrati arhetipskim u svjetlu Kristovog učenja, posebno Isusovo blaženstvo mirotvorcima u Govoru na Gori: „Blago mirotvorcima, jer će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). Ovaj biblijski tekst nas sve poziva na traženje aktivnog pomirenja i na izgradnju mira da nam bude primarni cilj, čak i kada to uključuje osobne žrtve.

Abrahamov primjer može se protumačiti kao model za izgradnju međusobnog poštivanja i suradnje između različitih kršćanskih zajednica kao i svih ludi svijeta.  Abraham ne inzistira na svojim pravima, već postavlja zajednički mir iznad osobnih interesa.

Abrahamov postupak u ovoj priči predstavlja paradigmatski primjer mirotvorstva, koje zahtijeva proaktivno rješavanje konflikata.

U svjetlu suvremene teologije, ovo mirotvorstvo ne podrazumijeva samo odsustvo nasilja, već uključuje konstruktivno djelovanje u smjeru izgradnje zajednice.

Kao što Abraham nije pasivno čekao da se sukob riješi, već je ponudio rješenje kroz nesebičan čin, tako se i svi mirotvorci pozivaju djelovati u svijetu kao nosioci mira.

Ovaj koncept aktivnog mirotvorstva uključuje duhovnu povezanost s Bogom. Štoviše, Abrahamova spremnost na odricanje osobnoga prava može se promatrati kao izraz teološke etike vrlina, u kojoj se vrline poput skromnosti, milosrđa i velikodušnosti stavljaju iznad prava i zakona.

 U kršćanskoj tradiciji, vrline ne služe samo kao moralni ideali, već su osnova za ostvarenje duhovnog života, jer one odražavaju prirodu samoga Boga.

Abrahamova odluka ustupiti prvi izbor Lotu jasno pokazuje da je u korijenu  svima nama i svoj Abrahamovoj djeci morala stav ljubavi prema bližnjemu, koji nadilazi obične pravne ili društvene norme. Ova ljubav prema bližnjemu osnova je i za sveukupni cilj, koji teži k prepoznavanju zajedničkih vrijednosti i temeljne istine u Kristu, unatoč razlikama.

Abraham je postigao mir ne inzistirajući na pravu, već kroz čin nesebičnog davanja. Ova priča može se interpretirati u svjetlu riječi proroka Miheja: „Pokazano ti je, čovječe, što je dobro: samo da činiš pravdu, da voliš milosrđe i da hodiš smjerno s Bogom svojim“(Mih 6,8). Abrahamov čin je stoga izraz te pravednosti koja je usmjerena na zajedničko dobro, a ne na egoističnu satisfakciju.

Abrahamova intervencija u sukobu s Lotom u Postanku 13 nije samo priča o obiteljskom mirenju, već nosi duboke teološke i etičke poruke relevantne za kršćansku zajednicu danas. Ona podsjeća na središnje vrijednosti današnjeg mirotvorstva, uključujući samopožrtvovanje, ljubav prema bližnjemu i aktivno djelovanje u korist mira. Kao takva, ona ostaje za sve nas primjer koji teži k prevladavanju podjela i izgradnji  tolerancije i jedinstva u Kristu i cjelokupnog mira u svijetu.

Govor Njegovog Visokopreosveštenstva Mitropolita sremskog, Gospodina Vasilija

Uskrsnuvši, Gospodin je Svete apostole prvi put pozdravio riječima: Mir vam! (Lk 24, 36; Jn 20, 19–21). Ovaj pozdrav Pobjednika nad adom, koji je ujedno bio i blagoslov i pouka, obvezao je nas kršćane da, strpljivo i s ljubavlju, izgradimo mir s bližnjima i Bogom, što predstavlja jedini način da zadobijemo i mi mir sa samim sobom.

Činjenica da živimo u tako burnom i opasnom povijesnom vremenu, dodatno bi nas sve trebalo potaknuti da se podsjetimo putokaznih riječi našeg Uskrslog Gospodina, a posebno blagoslova kojim je On darovao svoje učenike i preko njih, pokoljenja potonjih apostolskih nasljednika, sve do nas, djece 21. stoljeća.

Prije 325 godina, u ovom malom, ali poviješću bogatom gradu, okupili su se predstavnici tadašnjih moćnih i silnih država pregovarati o kraju strašnog i dugog rata, pokrenutog osmanskim pohodom na Beč, s namjerom pokoriti cijelu Europa. Unatoč općem krvoproliću i raspaljenoj mržnji, za koju je izgledalo da se u svojoj nepomirljivosti ne može nadići, na ovom malom brdu, suočeni s beznađem produženog uzajamnog satiranja, ipak 1699. godine, sastali su se predstavnici Svete lige, koju su sačinjavali Habzburška Monarhija i Rusko Carstvo, Papinska Država, Venecija i Poljska, s jedne strane i Osmanskog Carstva, s druge.

Svi ovi uglednici, koji su u ime svojih država uporno pregovarali tijekom 72 dana, bili su rukovođeni čovjeku prirođenom mirotvornom težnjom, nasušnom potrebom za mirom, oličenom maslinovom grančicom u kljunu golubice. Naši preci bili su sudionici ovih događaja, a dalekosežne posljedice velikog Karlovačkog mira osjetili su direktno i Srbi, koji su na velikodušan poziv cara Leopolda, pod svojim patrijarhom Arsenijem III. Čarnojevićem, povlačeći se pred zajedničkim neprijateljem, na ovim prostorima pronašli trajno utočište i novi dom.

Željeli bismo da se sjećanje na ovdje očitovanu, Bogom nadahnutu mudrost naših predaka ne iscrpi u prigodnom memorijalnom ritualu, već da zauvijek služi kao nadahnuće u težnjama za mirom. Karlovački mir nosi višestruku i snažnu simboliku i metaforičku poruku i pouku, aktualnu za sva vremena i sadrži u sebi dva velika upozorenja i znamenja.

Prije svega, da bi se danas uspješno suprotstavili izazovima koji, još perfidnije nego u 17. stoljeću, prijete kršćanstvu u odlučnom pronošenju svoje vjere, kršćani moraju biti jedinstveni, uz iskreno poštivanje razumijevanje drugih religijskih tradicija i kultura. Da tada nisu bili, kapela Gospe od mira nikada u Srijemskim Karlovcima ne bi bila podignuta, a vjerojatno i nas, koji smo danas bratski okupljeni, ovdje ne bi bilo. Podjele među kršćanima ne nose sveopći mir, na koji nas Pobjednik nad smrću poziva. Zatim, poznato je da je Karlovački mir prvi put u povijesti ispregovaran i potpisan oko okruglog stola, što je od tada postala diplomatska praksa. Ne dozvolimo sebi povratak na uglaste stolove, gdje neko sjedi na pročelju, a neko u dnu.

Nadamo se da će nam uvijek blizu srca biti spasonosna pouka našeg Gospodina da su blaženi mirotvorci, jer će se sinovi Božji zvati (Mt 5, 9). Nije li kršćanski da svatko od nas učini najveći mogući napor da svojima bližnjima stvori izglede za osobni mir? Takvim pristupom nedvosmisleno ćemo posvjedočiti da je Carstvo Nebesko naš željeni horizont. Drugim riječima, kako je govorio blaženopočivši Patrijarh srpski Pavle, učinimo ono što je do nas i uzdajmo se u Boga, a povijest nas uči da zla vremena uvijek imaju svoj kraj i ograničeno, premda za ljude predugo trajanje.

Želimo svima Vama, kao i samima sebi, da u punoj mjeri, nesmetano uživamo u tom dragocjenom daru Gospodina našeg Isusa Krista i uvjeravamo vas da Mu se uvijek, težeći punoj kršćanskoj sabornosti, usrdno molimo da okonča stradanja i ugasi ratna žarišta, koja širom naše planete uzrokuju užasne patnje milijuna smrtnika. 

Na svečanosti obilježavanja 325 godina od potpisivanja Karlovačkog mira okupljenima su se obratili predstavnici zemlje domaćina Srbije, Europske unije i Turske. Govore predstavnika Srbije i Turske donosimo u nastavku.

Govor Nemanje Starovića, ministra za rad, boračka i socijalna pitanja u ime Vlade Republike Srbije

Karlovačkim mirom, 26. siječnja 1699, okončan je Veliki bečki rat koji je započet Osmanskim napadom na Beč 1683. godine. Zahvaljujući ovom miru, prije više od tri stoljeća, poslije decenija krvoprolića i pustošenja postavljeni su osnovi za izgradnju novih odnosa u ovom dijelu Europe. Potpisnice ovog značajnog dokumenta bile su Austrija, Poljska, Venecija s jedne i Turska s druge strane, u prisustvu neutralnih posrednika Engleske i Nizozemske i uz sudjelovanje Svete lige i Rusije. Brvnara u kojoj se 72 dana pregovaralo, imala je četvora vrata, na koja su istovremeno ulazili predstavnici zaraćenih strana tako da je prvi put u diplomatskoj povijesti Europe, zaživio koncept pregovora za okruglim stolom koji je omogućavao jednakost pregovarača.

Rat koji je prethodio ovom mirovnom sporazumu bio je vremenski dug i izuzetno brutalan. Otomansko Carstvo, u želji za daljim širenjem, došlo je u ratni sukob s koalicijom europskih sila koju su činile Habzburška monarhija, Poljska, Venecija i Rusija. Skoro dvije decenije, ove države su se žestoko borile širom Središnje i Istočne Europe, ostavljajući za sobom trag uništenja, patnje i tuge. Na našu veliku nesreću i žalost ovaj rat se dobrim dijelom odvijao na srpskom etničkom prostoru. Znamo svi da vjerni pratioci svakog rata su glad, bolesti, stradanje i pljačka… teško je pobrojiti kroz koje sve muke je prošao naš narod u ovom ratu. Velika Seoba koja se zbila 1690. godine i danas nosi teško breme i osjećaj nepravde.

Po svojim posljedicama, taj mir je jedan od presudnih događaj u prošlosti Srba. Do zaključenja toga mira naš narod je bio jedinstven: nalazio se gotovo u potpunosti u jednoj državi, a živio istina pod teškim ali relativno istim uvjetima, političkim, ekonomskim, društvenim i kulturnim. Karlovački mir, donio je za naš narod prekretnicu, osobito u političkom i kulturnom pogledu. Tim mirom ostao je znatan dio našega naroda pod vlašću Austrije. Od Karlovačkog mira pa na dalje počinje raspadanje Turske i širenje Austrije, a sve se ovo događalo na srpskom etničkom teritoriju. Razjedinjeni u tuđim carstvima naš narod je robovao sve do pobjeda srpskog oružja u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu 1918. godine.

Uvjeti Karlovačkog ugovora bili su značajni za čitavu Europu. Otomansko Carstvo, poslije stoljeća teritorijalnog širenja, je izgubilo ogromne teritorije u korist Habzburške imperije prije svega Mađarsku, Slavoniju, Baranju, Bačku i dio Srijema kao i Transilvaniju, kao i dijelove Dalmacije i Peloponeza prema Veneciji. Poljska je povratila Podoliju, dok su Rusi osigurali ključne dobitke k Azovu.

Koji nauk iz ovoga rata možemo izvući danas? Prvo da nijedan sukob nije nepremostiv. Da se do mira uvijek može stići bez obzira kolika da je cijena rata ili mržnja prema zavađenim stranama. Umjesto sveopćeg uništenja pregovaračke strane u Karlovcima su odabrale kompromis i pokazale da rat bez obzira na žrtve mora imati alternativu u miru. Odluke donesene u Srijemskim Karlovcima oblikovale su budućnost Europe, mijenjajući odnos snaga i inicirajući nove saveze.

Dok razmišljamo o poukama iz 1699. godine, pogledajmo našu sadašnjost i razmislimo o budućnosti. Današnji svijet, slično kao i svijet kraja 17. stoljeća, suočava se sa brojnim i složenim izazovima. Radi li se o ekonomskim ili političkim borbama, moramo se sjetiti da je svijet bio mnogo podjeljeniji onda nego danas. Ipak, diplomate su u Srijemskim Karlovcima uspjele zauzdati vojne stratege i oružje pruživši šansu miru i dogovoru.

Ovaj mirovni sporazum nas podsjeća na ogromnu cijenu rata, ali i na bezgraničnu cijenu mira. Poziva nas odati počast onima koji su nevino stradali i patili u vrtlogu ratnog kaosa. Suradnja, diplomacija i međusobno uvažavanje moraju biti osnovni postulati na kojima će se graditi budućnost Europe.

Govor Njegove Ekselencije Hamia Aksoy, ambasador R. Turske

Velika mi je čast što sam danas ovdje s vama povodom 325. obljetnice Karlovačkog mira, jednog od najvažnijih sporazuma u povijesti Osmanskog Carstva. Želio bih zahvaliti Fabijanu Svalini, biskupu Srijema, kao i organizatorima što su me pozvali na ovu komemoraciju.

Dana 26. siječnja 1699. godine, predstavnici Osmanskog Carstva potpisali su tri sporazuma s diplomatima austrijskih Habsburga, Poljske i Venecije u Karlovcima. Time je okončan rat između Osmanskog Carstva i Svete lige, koji je započeo 1683. godine. Poslije 16 godina ratovanja, koje je odnijelo stotine tisuća života s obje strane, mir je konačno uspostavljen. Strane su se dogovorile o 25-godišnjem primirju, koje je uključivalo razmjenu zarobljenika, uništavanje graničnih tvrđava i poticanje slobodne trgovine.

Klauzule sporazuma iz 1699. godine bile su zasnovane na principima jednakosti među stranama i reciprociteta u obvezama. Karlovački mir predstavljao je prekretnicu u tom pogledu. Da bi se spriječili diplomatski sukobi oko protokola, osmišljeno je jedinstveno rješenje: u Karlovcima je izgrađena okrugla zgrada s mnogim vratima, omogućavajući svim izaslanicima ući istovremeno.

Karlovački mir postao je i prvi međunarodni diplomatski sporazum nakon kojega je uslijedila demarkacija i mapiranje granične linije koja je pravno, fizički i kartografski razdvajala teritorije Habsburškog i Osmanskog Carstva.

Poštovani gosti,

Danas niz izazova – poput ratova, sukoba, terorističkih djelovanja i nezakonitih migracija – prijeti ne samo europskom kontinentu, već i cijelom svijetu.

Živimo u vremenu kada se temelji međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima ozbiljno ljuljaju.

Terorizam, islamofobija, ksenofobija, nekontrolirane migracije i klimatske promjene, zajedno s poremećajima u sigurnosti hrane i energije, kao i lancima snabdijevanja, dodatno pojačavaju trenutnu geopolitičku nestabilnost.

Trenutni rat u Ukrajini ima posljedice koje se protežu na puno širu geografiju. Ne samo da je pogoršao sigurnost euroatlantske regije, već je pogoršao i globalnu sigurnost. Također, na jugu, kao posljedica tekućeg rata u Gazi, dolazi do velikog uništenja i ljudske tragedije. Rizik da ovaj sukob preraste u regionalni rat ne smije se zanemariti. Stoga bi međunarodna zajednica kao cjelina trebala aktivno djelovati kako bi zaustavila ove ratove koji prijete globalnoj sigurnosti.

Uvaženi gosti,

Unatoč svim preprekama, Turska se trudi da izgradi efikasan međunarodni sistem u kojem pravo ima prednost nad silom – sistem koji obuhvaća čitavo čovječanstvo, promovira mir, sigurnost, stabilnost i prosperitet, rješava ekonomske nejednakosti i eliminira globalne nepravde.

Osnovni princip turske vanjske politike oduvijek je bio definiran kao „mir“. Ovaj cilj najbolje se izražava riječima našeg velikog vođe Mustafe Kemala Atatürka: „Mir u kući, mir u svijetu“, i danas nastavlja biti osnovno načelo naše vanjske politike.

Naš cilj je uspostaviti pojas mira u našoj regiji i šire, kroz poduzetnički diplomatski pristup koji je usmjeren na ljude i humanitarne vrijednosti.

Turska konstruktivno doprinosi rješavanju globalnih problema i održava principijelan i efikasan stav usred kriza i sukoba.

Kako je Njegova Ekselencija, predsjednik Erdoğan, rekao: „Rat neće imati pobjednika, a mir neće imati gubitnika.“

Budući na trenutnu geopolitičku situaciju, važnije je nego ikada da Europska unija vodi inkluzivne i pravedne politike zasnovane na suradnji u širem europskom zemljopisnom području i na Mediteranu, radi budućnosti našeg kontinenta.

Spremni smo surađivati k izgradnji prosperitetnije, kooperativnije i transparentnije Europe, u kojoj Turska zauzima svoje zasluženo mjesto.

Hvala vam.

Na svečanoj dvojezičnoj liturgijskoj proslavi sv. Gerarda, zaštitnika Zrenjaninske biskupije, prigodnu homiliju izrekao je srijemski biskup, mons. Fabijan Svalina

ZRENJANIN (TU) - U katedrali sv. Ivana Nepomuka u Zrenjaninu, 24. rujna 2024. godine, svečanom svetom misom proslavljen je zaštitnik Zrenjaninske biskupije sv. Gerard, biskup i mučenik. Svetu misu je predvodio Martin Roos, umirovljeni temišvarski biskup, u koncelebraciji petorice biskupa i dvadesetak svećenika, te sudjelovanje vjernika iz raznih krajeva biskupije.

Na početku svete mise biskup domaćin, Mirko Štefković, pozdravio je sve nazočne, te je osobitu dobrodošlicu poželio glavnom celebrantu, beogradskom nadbiskupu i metropolitu Ladislavu Nemetu SVD, biskupu eparhije Sv. Nikolaja u Ruskom Krsturu Djuri Džudžaru, srijemskom biskupu Fabijanu Svalini i subotičkom biskupu Ferencu Fazekasu. On je sve nazočne pozvao da se molitvom preporuče nebeskom zaštitniku, svetom Gerardu, kako bi svatko poput njega mogao izvršiti poslanje koje mu je povjereno.

Biskup Roos je u propovijedi, koju je održao na mađarskom jeziku, naglasio: „Gerard je od glave do pete bio „čovjek koji je utirao putove“. Bio je čovjek početka novog doba i živi primjer nade kako za svoje suvremenike, tako i za sve nas koji – mada u različitim zemljama – danas živimo, krećemo se i radimo u njegovoj baštini bilo u Zrenjaninskoj, bilo u Temišvarskoj ili Segedinsko-čanadskoj biskupiji. Svatko od nas radi i, s radošću i potpunim predanjem, pati ondje gdje su ga Bog i providnost postavili. „Ovdje trebaš živjeti i umrijeti“ – kaže pjesnik. To se odnosi na nas, naš život i rad, u tomu nema iznimke! Jednako tako, to se odnosi i na našeg novog biskupa, čiji 47. rođendan danas slavimo. Mlad čovjek, zdrav i vrijedan biskup u najboljim godinama. Kakav je to blagoslov za jednu biskupiju, za njezine svećenike i vjernike! Samo treba biti hrabar i ići naprijed. Ne brinimo, ne bojmo se, dobri Bog će se i dalje brinuti za nas“ – zaključi je biskup Martin.

Propovijed na hrvatskom jeziku održao je srijemski biskup Fabijan. Govoreći o mučeništvu on je istaknuo: „Danas mnogi mučenici u Crkvi, pozivaju sve nas krštene da budemo svjedoci Isusa i njegova Evanđelja u našem svakodnevnom životu u obitelji, u školi, na radnom mjestu, u upravljanju državama, u umjetnosti, u znanosti, u poslovnom svijetu i na društvenim mrežama.“ Potom se osvrnuo na zaštitnika biskupije naglasivši: „Vremena u kojima živimo kao i prilike nisu ništa drugačija od situacije i prilika iz vremena sv. Gerarda. Mučenik sv. Gerard je učitelj i uzor naše nade. Sav uronjen u Boga, nošen vjerom, nadom i ljubavlju on je postao prorok budućih vremena. On nas i danas uči kako staviti pouzdanje u Boga, kako se u svom životu potpuno nasloniti na Božje obećanje koje ne razočarava“ – zaključio je biskup Fabijan.

Na kraju mise mons. József Mellár, generalni vikar, je domaćem biskupu uputio čestitke za rođendan u ime svećenika i cijele biskupijske zajednice.

Tekst: Hajnalka Illés, referent za medije Zrenjaninske biskupije

Foto: Hajnalka Illés

Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovima Božjim (Mt 5,9)

Poštovani predstavnici građanskih vlasti,
Vaše Ekselencije Ambasadori,
Vaše Eminencije, Ekselencije, predstavnici crkava i raznih vjerskih tradicija,
Draga braćo i sestre,

Želio bih zahvaliti Njegovoj Ekselenciji Biskupu Fabijanu Svalini što je organizirao ovaj važan događaj danas, povodom tristo dvadeset i pete godišnjice povijesnog Karlovačkog mira. Taj važan dokument potpisan je upravo ovdje, i donio je kraj skoro dvije decenije gorkih sukoba, uspostavljajući mir u regiji. Vaše prisustvo danas kao predstavnika civilnih vlasti i raznih vjerskih tradicija svjedoči o trajnoj i univerzalnoj želji za mirom koja postoji u svakom ljudskom srcu. Nadam se da će naš današnji skup raspiriti tu želju u plamen i, vođeni našim vjerskim uvjerenjima, omogućiti nam da naučimo iz prošlih uspjeha kako bismo bili efikasni mirotvorci danas.

Isus je svojim učenicima dao zadatak da budu mirotvorci riječima: „Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovima Božjim“ (Mt 5,9). Sveto pismo nas uči da je „mir, prije svega, osnovno svojstvo Boga: „Gospodin je mir“ (Suci 6,24). Stvaranje, koje je odraz Božje slave, teži miru. Uistinu, cijelo stvarenje, kao odraz Stvoritelja, pozvano je na mir. U biblijskom otkrivenju, mir je mnogo više od običnog odsustva rata; on predstavlja punoću života (u Mal. 2,5). Daleko od toga da je djelo ljudskih ruku, mir je jedan od najvećih darova koje Bog nudi svim ljudima i ženama, i uključuje poslušnost Božjem planu. Mir je plod blagoslova koji Bog daje svom narodu: "Neka Gospod podigne lice svoje nad tobom, i da ti mir “ (Br 6,26). Taj mir donosi plodnost (Iz 48,19, blagostanje (usp. Iz 54,13), odsustvo straha (usp. Lev 26,6) i duboku radost (usp. Pr 12,20).“ Mir je dar čovječanstvu od Boga, ali je istovremeno i poziv, upućen svakome od nas, da budemo suradnici za mir.

Svi mi, predstavnici različitih vjerskih zajednica, kao i civilnih vlasti, okupili smo se u ovoj „Kapeli mira“ kako bismo produbili našu želju za mirom i čvrsto izjavili: nikad više rat! Nikad više rat u ovoj zemlji, niti u svijetu!

Ova Kapela nije samo svjedok prošlog događaja, već nam i danas hrabro govori. Podsjeća nas da „rat nikada nije prikladan način za rješavanje problema između nacija“. Šteta prouzrokovana oružanim sukobima nije samo materijalna; ona je, prije svega, moralna, jer uništava međusobno povjerenje i ostavlja duboke rane u srcima onih koji su njime pogođeni.  Svaki sukob predstavlja krah istinskog humanizma i poraz čovječanstva.

Povodom 325. godišnjice potpisivanja Karlovačkog mira, želio bih istaknuti nekoliko aspekata tog važnog događaja. Nakon 72 dana dugih i teških pregovora, sporazum je potpisan 26. siječnja 1699. godine, ovdje, na raskrižju latinske, bizantske i islamske kulture, od strane predstavnika Svete lige i Osmanskog Carstva.

Podsjećajući se na ovaj povijesni događaj, koji je imao ogroman utjecaj na cijelu regiju, želio bih spomenuti jedan posebno evokativan simbol. Za smještaj potpisnika Sporazuma, izgrađena je posebna soba od drveta. Kako bi se izbjegle komplikacije u vezi s prvenstvom i relativnom važnosti sudionika, soba je imala četiri vrata, što je omogućilo predstavnicima Habsburške monarhije, Republike Venecije, Poljske i Osmanskog Carstva da uđu istovremeno. U spomen na taj događaj, 1710. godine je podignuta kapela, izgrađena po uzoru na originalnu sobu s četiri ulaza. Godine 1817, sadašnja zgrada je posvećena Našoj Gospi od mira, otprilike 50 metara iznad sobe u kojoj je Sporazum potpisan.

Kako bi se naglasila činjenica da su se svi predstavnici smatrali jednakim po dostojanstvu, za pregovore je prvi put u povijesti korišten okrugli stol. Ova praksa je kasnije postala norma u diplomaciji, koja naglašava princip jednakosti predstavnika. Čak i arhitektura sadašnje zgrade izražava jasnu poruku: mir se ne može postići ako je jedna strana ponižena. Zbog toga je, prilikom zaključivanja Sporazuma, svaka od strana potpisnica dobila dio teritorija koji su bili osvojeni u prethodnim ratovima, usvajajući princip uti possidetis, ita possideatis: tko god kontrolira teritorij, zadržava ga.

Simbolikom četiri vrata ove kapele, želio bih istaknuti četiri temeljna principa katoličkog socijalnog nauka, na kojima mir mora počivati: Istina i Pravda; Solidarnost i Ljubav; Bratstvo; i Molitva.

1. Mir je plod pravde. Drugi vatikanski sabor s pravom je naglasio da „Mir nije samo odsustvo rata; niti se može svesti isključivo na održavanje ravnoteže moći između neprijatelja; niti se postiže diktaturom. Umjesto toga, s pravom se i prikladno naziva djelom pravde.“ Katolički socijalni nauk potvrđuje da je „mir ugrožen kada čovjeku nije dato sve što mu pripada kao ljudskoj osobi, kada se ne poštuje njegovo dostojanstvo i kada građanski život nije usmjeren ka općem dobru. Odbrana i promocija ljudskih prava ključni su za izgradnju mirnog društva i sveobuhvatan razvoj pojedinaca, naroda i nacija.“

Na poseban način, religijske tradicije pozvane su davati važan doprinos u potsticanju  pravde. Naglašavajući dostojanstvo svake ljudske osobe, vjernici moraju nastojati spriječiti svaki oblik podsticanja na nasilje i promiču pomirenje, jer je pravi mir moguć samo s opraštanjem. Svjesni smo da nije lako oprostiti kada se suočavamo sa posljedicama rata i sukoba. Uistinu, nasilje, posebno kada „vodi do samih dubina nehumanosti i patnje, ostavlja za sobom težak teret bola. Ovaj bol može biti olakšan samo dubokim, vjernim i hrabrim promišljanjem svih strana, promišljanjem koje je sposobno da se suoči sa sadašnjim poteškoćama sa stavom koji je pročišćen pokajanjem. Teret prošlosti, koji se ne može zaboraviti, može biti prihvaćen samo kada se uzajamno praštanje pruži i primi; to je dug i težak proces, ali proces koji nije nemoguć.

U isto vrijeme, važno je naglasiti da „uzajamno praštanje ne smije eliminirati potrebu za pravdom, a još manje blokirati put koji vodi k istini. Naprotiv, pravda i istina predstavljaju konkretne preduvjete za pomirenje.” U svojoj enciklici, Fratelli Tutti, papa Franjo ističe povezanost između pravde i pomirenja. Pomirenje nije stvar „pozivanja na oproštaj kada to podrazumijeva odricanje od vkastitih prava, suočavanje sa korumpiranim zvaničnicima, kriminalcima ili onima koji bi degradirali naše dostojanstvo. Pozvani smo voljeti sve, bez izuzetka; ali istovremeno, voljeti ugnjetača ne znači dozvoliti mu da nas i dalje ugnjetava, niti mu dopustiti da misli kako je ono što radi prihvatljivo. […] Oni koji trpe nepravdu moraju odlučno braniti svoja prava i prava svoje porodice, upravo zato što moraju očuvati dostojanstvo koje su dobili kao dar ljubavi od Boga. Ako me je kriminalac povrijedio, ili nekog mog voljenog, nitko mi ne može zabraniti da tražim pravdu i osiguram da ta osoba – ili bilo tko drugi – ne nanese štetu meni, ili drugima, ponovno. To je potpuno pravedno; oproštaj to ne zabranjuje, već ga zapravo zahtijeva.“

2. Mir je plod solidarnosti i ljubavi. Već u spisima svetog Tome Akvinskoga vidimo kako pravi mir nije samo djelo pravde, već još više plod ljubavi. Dok bi pravda zahtijevala uklanjanje svih prepreka miru (uvrede, štetu, sukobe itd.), mir je učinak koji je svojstven ljubavi, jer je ljubav ujedinjujuća sila. Mir se gradi dan po dan, a počinje u dubini srca svake osobe. „Stoga je mir također plod ljubavi, koja nadilazi ono što pravda može pružiti.”

U svojoj enciklici Populorum Progressio, koja naglašava važnost solidarnosti, sv. papa Pavao VI. je potvrdio da je napredak novo ime za mir. Sveti papa Ivan Pavao II., s druge strane, istakao je da nam solidarnost omogućava „drugog“ vidjeti kao „sličnog“ sebi, kao „pomagača“, baš kao što je Bog stvorio Evu kao „prikladnog pomagača“ Adamu (usp. Post 2, 18-20). Ova uzajamna suodgovornost prirodno vodi k miru i razvoju. Mir je iluzoran bez prevladavanja nepovjerenja; on ovisi od njegovanja osjećaja uzajamne suradnje, koja je autentičan izraz solidarnosti među pojedincima i narodima. Iz ove perspektive, mir se ostvaruje njegovanjem vrlina koje promoviraju sklad i suživot i koje nas uče da živimo kao zajednička, ujedinjena ljudska obitelj. Na taj način, slobodno dajući i primajući jedni od drugih, postajemo sposobni izgraditi novo društvo i bolji svijet. Tako shvaćeno, iz logike solidarnosti i iskustva bratskog jedinstva cvjeta prepoznavanje Boga kao Oca svih nas, pružajući nam obnovljen način pristupanja našem svijetu i našim odnosima.

3. Mir je plod istinskog bratstva. Papa Franjo je u više navrata naglašavao da je bratstvo jedini pravi temelj trajnog mira. Autentično ljudsko bratstvo nadilazi sve podjele i granice društava koja sebe smatraju samodovoljnim. Zbog toga smo pozvani otkriti kako je ono što nas ujedinjuje, naša zajednička ljudskost kao braće i sestara, snažnije od onoga što nas može razdvajati. Ovaj osjećaj bratstva temelji se na priznavanju univerzalnog i transcendentnog dostojanstva svake ljudske osobe. Stvoreni smo na sliku i priliku Božju, kao izraz Njegove nesebične ljubavi, koja nema granica. Ovo priznanje prirodno vodi k međusobnom poštivanju, uzajamnosti i društvenom prijateljstvu.

Sveti Otac nas, stoga, poziva da zajedno sanjamo o boljoj budućnosti za naš svijet, „kao jedna ljudska obitelj, kao suputnici koji dijele isto tijelo, kao djeca iste zemlje koja je naš zajednički dom, svatko od nas donoseći bogatstvo svojih vjerovanja i uvjerenja, svatko sa svojim glasom, svi kao braća i sestre.“ On nas poziva prepoznati sve ljude kao našu braću i sestre, gdje god da se nalaze, i unatoč našim razlikama, kako bismo usvojili politike koje su istinski postavljene u službu općeg dobra.

Kao predstavnici različitih religijskih tradicija, imamo posebnu odgovornost osigurati da bratstvo ujedinjuje, da razlike ne vode podjelama, i da raznolikost nikada ne dovede do nasilja. Kao što je papa Franjo rekao tijekom svoje posjete jugoistočnoj Aziji prošlog mjeseca, „[o]va mudra i delikatna ravnoteža, između mnoštva kultura i različitih ideoloških vizija, i ideala koji učvršćuju jedinstvo, mora se neprestano braniti od neravnoteža [...] Ovo je neophodno za suočavanje sa zajedničkim izazovima, uključujući suzbijanje ekstremizma i netolerancije, koji kroz iskrivljavanje religije pokušavaju nametnuti svoja gledišta koristeći obmanu i nasilje.“ Ljudi vjere su pozvani biti mirotvorci, a ne huškači. Autentična religija inspirira ljubav, a ne mržnju. Time dolazim do svoje četvrte, ujedno i posljednje točke.

4. Mir je plod molitve. Molitva otvara srce ne samo za intiman odnos s Bogom, već i za autentičan susret s drugima, njegujući poštivanje, povjerenje, razumijevanje, uvažavanje i ljubav. Molitva podstiče hrabrost i daje nam snagu postati „pravi prijatelji mira“, posvećeni aktivnoj promociji mira u različitim okolnostima naših svakodnevnih života.

Imamo zajednički poziv i zadatak hrabro širiti i promovirati poruku koja danas odjekuje iz ove kapele Naše Gospe od Mira: rat nije rješenje i nikada ne donosi dobro; mir, s druge strane, je pravi i jedini put koji treba slijediti. Iz kršćanske perspektive, rad na miru u duhu Evanđelja nije opcija, već obveza i dužnost. Nadahnuti našom vjerom u Boga, koji je „izvor mira“, sama ova kapela nas poziva moliti za mir. Zato smo ovdje: moliti da duh mira i međusobnog razumijevanja među narodima različitih nacija, kultura i religija ponovo procvjeta, danas više nego ikad, jer u mnogim dijelovima svijeta bukte sukobi, a nevini ljudi pate. S mirom u Karlovcima, povijest je divno pokazala da je čak i u najkompleksnijim situacijama moguće pronaći rješenje i postići dogovor.

U našem zalaganju za mir, okrenimo se s vjerom našem nebeskom Ocu, riječima pape Franje:

„Gospodine, Bože Abrahama, Bože proroka, Bože ljubavi, Ti si nas stvorio i pozivaš nas da živimo kao braća i sestre. Daj nam snage da svakodnevno budemo instrumenti mira; omogući nam da svakoga tko prijeđe naš put vidimo kao našeg brata ili sestru. Učini nas osjetljivima na molbe naših sugrađana koji nas preklinju da pretvorimo naše oružje rata u oruđa mira, našu nesigurnost u pouzdano povjerenje, a naše svađe u oprost.

Održavaj u nama plamen nade, kako bismo sa strpljenjem i ustrajnošću mogli birati dijalog i pomirenje. Na ovaj način neka mir konačno pobijedi, i neka riječi ‘podjela’, ‘mržnja’ i ‘rat’ budu protjerane iz srca svakog muškarca i žene. Gospodine, razoružaj nasilje naših jezika i naših ruku. Obnovi naša srca i umove, tako da riječ koja nas uvijek okuplja bude ‘brat’, a naš način života uvijek bude: Šalom, Mir, Salaam! Amen.“

Draga braćo i sestre u Kristu,

Nalazimo se u ovom Svetištu Gospe Tekijske, dragom mnogima i poznatom po čudu koje je ostvareno zagovorom Blažene Djevice Marije tijekom bitke kod Petrovaradina 1716. godine. Ovo mjesto ne podsjeća samo na povijesni događaj, već se s vremenom pretvorilo u sveti prostor u kojem svaki kršćanin pronalazi utjehu, ohrabrenje i snagu u svakodnevnim bitkama života, podsjećajući nas da nikada nismo sami i da Bog ne napušta svoj narod.

Prisutnost Marije u povijesti i životima vjernika

Ovo Svetište Gospe Tekijske, smješteno u Petrovaradinu, stoljećima je bilo, a i danas je, izvor nade i vjere za narod Srijema. Povijesna činjenica o čudesnoj pobjedi kršćanske vojske, predvođene princem Eugenom Savojskim, nije bila samo vojni trijumf, već i duboko duhovno iskustvo koje nas podsjeća na snagu molitve i majčinsku brigu Marije koja, s ovog mjesta, stoljećima zrači mirom, nadom i zaštitom.

Marijina pomoć u našim duhovnim bitkama

Danas, zahvaljujući Bogu, mnogi od nas nisu fizički na bojnim poljima, no ne nedostaje unutarnjih borbi, sukoba s grijehom, boli, samoće, nesigurnosti, nepravde, koji često postaju teški tereti za nositi. Ne izostaju ni emocionalni ožiljci uzrokovani neizliječenim ranama iz prošlosti, koje nas čine nesposobnima otvoriti se drugima i uspostaviti potpune odnose. Ipak, kao što je Marija bila uz kršćansku vojsku kod Petrovaradina, danas je uz svakoga od nas u našim osobnim borbama.

Ona je majka koja nas nikada ne napušta; prati nas u životnim tegobama, tješi nas, a ponajviše, kao što vidimo u čudesnoj slici koju ovdje štujemo, vodi nas svome Sinu da dotakne naše rane i svojom milošću ih izliječi. Njezina prisutnost u našim životima znak je Božje nježnosti i ljubavi prema svakome od nas, zbog čega smo u trenucima lutanja i poteškoća pozvani usmjeriti svoj pogled prema Njoj i zazvati je, slijedeći primjer naših predaka.

Potreban je mir u današnjem svijetu

Dok razmišljamo o prošlom miru, izmoljenom i postignutom, ne možemo i ne smijemo skrenuti pogled s brojnih, i previše, sukoba i nasilja koji i danas uznemiruju naš svijet i razaraju mnoge ljudske živote. Papa Franjo nas ne prestaje podsjećati da je mir plod pravde, ljubavi i solidarnosti te nas poziva na molitvu i aktivno zauzimanje za njega.

„Mir se gradi“, kaže Papa, „a svaki od nas pozvan je biti oruđe mira.“ Svetište u kojem se nalazimo potiče nas da budemo graditelji mira. Kao kršćani, ne smijemo i ne možemo biti ravnodušni prema patnjama drugih. Slijedeći primjer Marije, koja je ovdje donijela utjehu i nadu našim precima, i mi moramo hraniti te osjećaje i preuzeti takvu odgovornost.

Papa Franjo također naglašava: „Mir nije samo odsustvo rata, već aktivno zauzimanje u borbi za ljudsko dostojanstvo“ te nas poziva da budemo graditelji mira, počevši od naših srca i naših zajednica, poštujući svaku osobu i njezin život kao Božji dar, a ne kao vlasništvo koje možemo posjedovati.

U svijetu često prepunom podjela i sukoba, Marija nas uči živjeti u miru; ljubiti jedni druge kao što nas je ljubio Njezin Sin, onaj kojeg nosi u naručju na svojoj štovanoj slici; praštati i moliti za svoje neprijatelje, te ne dati zlu da nas nadvlada, već nadvladati zlo dobrim!

Uloga Marije u ostvarivanju mira

Marija, Majka Božja, Pomoćnica kršćana, također je Kraljica Mira, ne samo zato što je Majka Onoga koji je „Knez mira“, već i zato što, tiho razmišljajući o Božjim riječima i promišljajući ih u svome srcu, iz njih crpi snagu za suočavanje s izazovima života, pronalazeći tako mir u svome srcu i osjećajima.

Papa Franjo nas opetovano poziva da se otvorimo Božjoj volji kako bismo postali graditelji mira, te to čini ponavljajući molitvu svetog Franje Asiškog: „Gospodine, učini me oruđem svoga mira.“ U tom duhu, pozvani smo ne samo moliti za mir, već i aktivno izgrađivati mir, počevši od malih koraka naše svakodnevice.

Svetište Marije kao izvor nade i snage

Svetište Gospe Tekijske, koje je stoljećima bilo utočište mnogima, danas nam se predstavlja kao izvor iz kojeg crpimo snagu. Sliku Gospe Tekijske, koju štujemo slijedeći stope naših predaka, princ Eugen Savojski nosio je sa sobom u svim svojim bitkama, svjestan da njegove pobjede i uspjesi nisu bili samo plod njegove snage i sposobnosti, već ponajviše Božje intervencije po Marijinom zagovoru. Darujući tu sliku Svetištu u Tekijama, želio je da ona ostane kao trajni podsjetnik na ljubav, pomoć i zaštitu Majke Isusove za sve one koji s vjerom i sinovskim pouzdanjem pristupaju Bogu.

Unutar ovih zidova, mnogi su pronašli mir, nadu i iscrpne odgovore na svoje molitve; ovdje se povijest i vjera, prošlost i sadašnjost, isprepliću u jedinstveno i uzvišeno iskustvo susreta s Bogom kroz Marijin zagovor. Stoga nam na pamet dolaze riječi Pape Franje: „Svi smo pozvani biti nositelji nade. Ne dopustimo da nas život slomi; napredujmo s vjerom, nadom i ljubavlju.“ To je poruka koja i danas, snagom prošlosti i svježinom sadašnjosti, izvire iz ovog mjesta milosti: poticaj da idemo naprijed unatoč životnim teškoćama; Marija ostaje s nama, baš kao što je bila s našim precima; njezin nas zagovor vodi i štiti; njezina nas majčinska ljubav tješi i jača. Zato naša molitva Njoj, Kraljici Mira, mora i dalje s pouzdanjem teći, uvjereni da nas Ona vodi Kristu, koji je naš pravi mir.

Draga braćo i sestre! Sveti Otac Franjo pridružuje se vama u molitvi i nosi vas s ljubavlju u svom srcu. On šalje svoj pozdrav svima vama, s blagoslovom i porukom ohrabrenja.

Neka vas Božja milost vodi i jača u svim izazovima svakodnevice, i neka vas Njegov blagoslov prati u svakom koraku vašeg puta. Neka nas Gospa Tekijska uvijek prati i zagovara, kako bismo u svim našim borbama, bile one unutarnje ili vanjske, uvijek našli snagu, mir i pobjedu u Bogu.

Vjerni narode Srijema – Bog te blagoslovio i čuvao! Amen.